Univerzitet u Zenici

Islamski pedagoški fakultet u Zenici

METODIKA DUHOVNOG ODGOJA

(skripta)

Dr. hfz. Halil Mehtić

Zenica, 2009.

1

Kako odgajati našu mladež?

Dvadeseti vijek označen je kao "vijek znanosti", koji je u ljudima probudio

uvjerenje da su znanje i znanost dovoljni za potpunu sreću. Međutim, čovjek,

ta vječita nepoznanica, oduvijek je bio predmetom interesiranja teologa,

filozofa, sociologa, pshiloga, antropologa... Željeli su definirati njegovu ulogu

kao individue i kao socijalnog bića. Pred njima se nametnulo mnoštvo

pitanja, kao što su: Ko je i šta je taj čovjek? Odakle dolazi, kakva mu je uloga

ovdje i kuda ide? Je li čovjek samo prirodno biće koje, kao sva ostala bića

slijediti svoje nagone i želje, jeli on slobodan i do koje granice seže njegova

sloboda? Kakva je uloga znanja i mudrosti u njegovom oblikovanju i uređenju

ovozemaljskog života i uz sve to, treba li mu religija?

U traženju odgovora na ta pitanja čovjek se osjeća nemoćnim bez

oslanjanja na Božiju Riječ koja nas poučava stvarnoj definiciji, smisla

čovjekovog postojanja na zemlji. Jer čovjek nije samo materija sazdana iz

"praha zemaljskog", niti samo živo biće poput ostalih živih bića na zemlji. On

je duh (anima vivens), i to iskra Božjeg duha. “Ve nefahtu fihi min ruhi” (i

udahnuo sam u njega od Moga ruha –duše).

Ako sam čovjek nije u stanju odgovoriti sebi na postavljena pitanja,

posebice na pitanja: odakle je, kakva je njegova uloga u životu i gdje mu je

kraj? kako on onda može dokučiti smisao svoga postojanja. Njegov smisao

definisao je njegov Uzvišenji Stvoritelj koji se, pored ostalog, otkriva u ajetu:

„Džinove i ljude sam stvorio samo zato da mi se klanjaju.“ (Ez-Zarijat, 56.)

Da bi se čovjek izdigao iznad razine animalnog načina života, na razinu

istinske spoznaje Boga, nužno ga je voditi kroz život, ukazivati na zablude a

osvjetljavati put spasenja, nužno ga je odgajati.

2

Odgojati čovjeka za vršenje Božjih zakona

Svi vjerovjesnici su bili u ulozi odgajatelja, kako bi približavajući ljude

božanskim zakonima, kroz koje se manifestira Njegova volja, humanizirali

pojedinca i zajednice. I Poslanik islama, s.a.v.s., imao je istu ulogu, a svoju

poslaničku misiju definirao je riječima: „Poslan sam kako bi upotpunio

moralne vrijednosti.“1

Odgojiti čovjeka za vršenje tih Božjih zakona, prilagođenih ljudskoj

naravi i ljudskim međuodnosima, treba biti cilj svakog odgoja, ma kako ga se

shvaćalo i ostvarivalo. Odgojiti za unutarnju poslušnost Božjem zakonu,

odgojiti za zrelo i odgovorno postupanje po vlastitoj savjesti, znači odgajati

za istinski i iskreni odnos sa Stvoriteljem, Iskonom i Smislom ljudskog života.

To, bez sumnje, mora biti cilj svakog ispravnog odgoja. Ali odgajati čovjeka

na principima tih božanskih normi, nije ni malo jednostavan i lahak posao.

Misija posljednjeg Allhovog Posanika, s.a.v.s., trasirala je put

savršenosti u povjesti ljudskog života, osvijetlivši ga pred njihovim očima,

kako bi se prema njemu kretali s punim uvjerenjem.

Islam kao sveobuhvatni koncept uređenja života na zemlji, u cijelosti je

u funkciji odgoja čovjeka i sveukupne ljudske zajednice. U principijelnom

slijeđenju Božijih zakona, ljudi ostvaruju potpunu sreću i blagostanje. U tom

smislu trebamo razumijevati sve proklamovane principe iz oblasti ibadata

kao stubova islama, koji se nipošto ne smiju shvatiti kao nemušti ritual ili

bajkovito vezivanje čovjeka za nevidljivi svijet. Oni su, kao obligatne

dužnosti, za svakog pripadnika, svojevrsne vježbe koje ga navikavaju na

ispravno i obavezno ponašanje bez obzira u kojoj se situaciji nalazio.

Nemoć današnjih odgajatelja

Baš u eri znanosti, znanstvenih i tehnološih dostignuća, spominje se

riječ odgoj, ahlak, edeb, terbijet, odgajati, educirati, prosvjećivati itd. Mnogi

stručnjaci na psihološkom, pedagoškom, sociološkom, političkom,

društvenom i religijskom planu biraju različite učene riječi, i analiziraju tu 1 Bilježi Malik

3

drevnu riječ odgoj i odgajati. Čini se, da, što rasprave tih mudrih glava duže

traju, da smo se danas, više nego ikada ranije, zapleli u mrežu svih tih riječi

koje često i ne razumijemo, i da smo sve dalje od istinskog odgoja.

Danas nerijetki imaju osjećaj da su nemoćni i beskorisni odgojitelji.

Mnogi odgojitelji i roditelji osjećaju se manje vrijedni, osporavani i poraženi.

Primjećuju da su se vremena promijenila i da se ujedno i društvo promijenilo.

Predlažu se nove vrijednosti i norme ponašanja, a preziru stare. Mentalitet

današnjeg čovjeka je takav da se od svoga djeteta načini istaknuta osobnost,

sportaš, političar, znanstvenik, uspješan muškarac i žena. Nerijetko, na tom

putu, zaboravlja se način na koji se postižu i ostvaruju zacrtani ciljevi. Čovjek

zapleten u današnji "napredni" tehnizirani svijet kao da je izgubio osobnost,

ili je možda i čovjeka shvatio kao mehanizam, koji povremeno samo treba

"podmazati" ili mu promijeniti "svjećicu", zamijeniti "ulje", ili ga odvesti na

"tehnički pregled". Kao da smo u toj trci i zbrci vremena postigli mnogo ali

izgubili ono najvrednije, a to je osobni identitet, jednostavno, kao da smo

izgubili osobnost samoga čovjeka.

Ponekad nam se čini da smo u vremenu potpune ovozemaljske sreće,

izobilja i raskoši, postigli džennet na zemlji. Uistinu svega imamo, samo smo

izgubili sebe, i zaboravili na Tvorca svega postojećeg, na Allaha Uzvišenog,

Koji sve stvara svojom svemoćnom Riječi, “budi i ono biva!” Zahvaljujući

pronicanju u božanske formule pojavnog svijeta, taj materijalizirani i

tehnizirani svijet, sve je udaljeniji od svoje prirodnosti i duševnog

zadovljstva, a sve bliži animalnim oblicima ponašanja, duhovnoj tjeskobi i

nemirima. Zahvaljujući tehnološkom napretku, umjesto da bude bliži Bogu,

čovjek današnjice, otuđio se od Njega. Rezultat tog samoljublja i ignorancije

božanskog koncepta života, je kompliciran, tegoban i stresan život, unatoč

materijalnom blagostanju. “A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će

teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim proživjeti.” (Taha,

124.)

4

Odgoj bez Boga

Progres nauke, bez obzira kako velik i spektakularan, ne može učiniti

suvišnim i nepotpunim moral i religiju. Kako bi A. Izetbegović rekao: “Nauka

ne uči ljude kako treba da žive i ne uspostavlja nikakve vrijednosne stavove.

Ove vrijednosti koje biološki život uzdižu na nivo ljudskog života, bez religije

bi ostale nepoznate i nerazumljive. Jer religija je “znanje” o prirodi drugog

višeg svijeta, a moral “znanje” o njegovom smislu.”

Kako smo slabi, zalutali i nesrećni, kad iz svoga života, a pogotovo iz

odgoja izbacimo Boga koji je najmilostiviji, najpravedniji, naplemenitiji… Kako

je žalostan pogled na mlada ispijena lica, koji životare uz alkohol i drogu, u

spolnom iživljavanju, hodajući kao sjene od zabave do zabave. Oni nemaju

oduševljenja, koje je osobina mladosti. U oduševljenju je sve ujedinjeno:

odvažnost, čistoća, shvaćanje bližnjega, spremnost na žrtve, radinost, odgoj.

Hodajući ovim "civiliziranim" svijetom, susrećući se s raznim ljudima i

tom prelijepom, ali počesto izgubljenom i konfuznom mladosti, odgajajući ih,

ali i sebe, kroz islamski odgoj, učini mi se da čujem onaj Božji povik koji je

davno uputio ljudima; “O čovječe, šta te je zaslijepilo prema Gospodaru tvom

plemenitom, Koji te je stvorio - pa učinio da si skladan i da si uspravan” (El-

Infitar, 6-7.)" Ili kao da čujem riječi Onoga koji je najbolji učitelj i odgajatelj;

“Pa kuda onda idete?! Kur’an je samo pouka svjetovima, onome od vas koji

hoće da je na pravom putu.” “Et-Tekvir, 26-28.)

Mudri Hasan Basri, Allah mu se smilovao, govorio je: “Čovječe! Pazi na

djela svoja. I opet: Pazi na djela svoja! Gledaj u kakvom ćes stanju susresti

Stvoritelja i Gospodara svoga! Ljudi, vi nećete postići ono sto želite sve dok

budete udovoljavali pohotama tijela, a nećete ostvariti svoja nadanja sve dok

se ne strpite na neugodnostima.” Drugim riječima kazano, ljudi, vi neće

postići ovozemaljsku sreću potiskujući Gospodara svoga iz života svgdašnjeg.

5

Briga za čovjeka

Doista, zanimanje i stvarnu brigu za čovjeka dokazujemo raznoliko, ali

prije svega i ponajviše, zalaganjem oko njegova duhovnog podizanja..

Vrijeme početnog odgoja pokazuje se vrlo dragocjeno, makar ne i jedino

važno vrijeme. Znamo da čovjek nije statičan već dinamičan. Znamo da tek

trajni odgoj osigurava nastavak započetog i mogućnost cjelovitog i konačnog

ostvarenja čovjekove misije na zemlji.

Mi nipošto ne smijemo reći; "Mladež je ovdje, da uživa. Mladež nije za

uživanje, već za heroizam". A Goethe će reći: "Velike misli i čisto srce, to je

ono što trebamo isprositi od Boga."

Doista velike misli i čisto srce, to je početak i temelj svakog odgoja, to

je smjernica svakog odgajatelja i put svakog odgajanika. Sve pojave otpora

mlade generacije su vrlo znakovite i one grubo dokazuje da je u današnjem

mehaniziranom društvu nešto naopako. Postojanje ekstremnih pokreta koji

okupljaju mladež širom svijeta, nije slučajna pojava, već oni imaju duboki

psihološki temelj. Analizirajući doktrine na kojima počivaju, ipak nema nade

da bi graditelji novih, boljih vremena, bili upravo ti ekstremni i

nekonvencionalni, mladalački pokreti i raznovrsne terorističke skupine. No i

pored svega, svi ti pokreti i kojekakve skupine, htjeli mi to priznati ili ne,

imaju staniviti utjecaj na norme ponašanja i profiliranje mladeži na lokalnom

i na svjetskom planu. U njima je koncentrirano previše rušilačkih elementa a

premalo zrelosti za stvaralački rad i žrtvovanje za univerzalne moralne

vrijednosti. Previše je čulnih sloboda i igranja, zato tonu u omamljenost

droga i spolnosti. Previše je izgubljenih mladih koji lutaju po bespućima i

rubovima moralnog sunovrata današnjice.

Gdje je taj kretivni i vizionarski duh naše mladeži?

Pitamo se gdje je taj kretivni i vizionarski duh naše mladeži? Gdje

je ta energičnost kojom se mladež od vajkada odlikovala. Omamljenost

6

čulnim nagonima i distanciranost od Boga rezultat su jadnog stanja i

besmisla današnjeg mladog čovjeka.

Unatoč svemu, mladež nosi u sebi idealizam, koji u poplavi

površne materijalističke misaonosti lahko utihne. Mladež mora sama u

svojim redovima izvršiti rekonstrukciju i revoluciju duha i života. Iz

osjećaja bunta mora izniknuti novi otpor, kreativni otpor svjesnih, za

rad sposobnih mladića i djevojaka, koji neće gajiti odveć prizemni stil

života, već će se, uz pomoć Riječi Božije, ozbiljnim radom, pripremiti za

zadatke koji će im osigurati sretniju budućnost.

No da bi u tome uspjeli mladi, prije njih u tome moraju uspjeti oni

koji rade na njihovom odgoju. To su u prvom redu porodice, škole,

fakulteti, društvo. A da bi u tom uspjeli, odgajatelji moraju shvatiti da

rezultati odgoja ne zavise samo od njihovih metoda i angažmana, već

je to božansko-ljudska tvorevina u kojoj Bog ima primarnu ulogu, i prvu

i posljednju riječ. Muslimanima je sveta knjiga Kur’an smijer koji treba

slijediti u svim segmentima života, a Posanik Muhammed, s.a.v.s., živi

uzor koji je na odgojnom planu dostigao sami vrh uspjeha. I tek na

osnovama takvog koncepta, odgajatelj i odgajanik mogu ostvarati bolji

svijet.

Možemo li odgajati a da iz odgoja izostavimo Boga?

Doista svi mi koji se na bilo koji način bavimo odgojem, pitamo li

se možemo li odgajati, a da ne gledamo na Boga koji je Tvorac čovjeka

i ovog našeg svijeta? Možemo li odgajati. a da iz odgoja i svojih

odgojnih metoda izostavimo Boga koji je izvor i utoka svemu. Možemo

li doista odgajati a da tvrdimo da nema Boga, i da se još zaustavljamo

na onim prokomunističkim frazama kako je čovjek postao od majmuna.

Možemo li odgajati a da u odgoju ne zastanemo pred tom velikom

tajnom, i unatoč svemu pred tom velikom nepoznanicom, koja se zove

čovjek?

7

Bez obzira na posrnulost današnje mladeži, kao odgajatelji

moramo stalno imati na umu da je Allah Uzvišeni u čovjeku stvorio

osjećaj ljubavi i poštovanja prema sebi i to je nešto što svaki pojedinac

u sebi nagonski osjeća. Upravo je ovaj nagon jedan od najčvršćih i

najpostojanijih temelja u odgojnom procesu. Istinski odgajatelj,

koristeći ovaj Božiji dar, može pobrati najljepše plodove na planu

razvijanja poželjnih osobina kod mladog čovjeka, i na taj način odgojiti

uzorna člana društva. Osjećajući poštovanje prema sebi, odgajenik

uživa u pojavi da ga i drugi uvažavaju i poštuju. Pažnju koju mu

poklanjaju drugi smatra svojim uspjehom.2

Ali znamo li mi odgajati, ili drugačije rečeno znamo li mi

komunicirati? Ta što je odgoj nego komunikacija, ali ne komunikacija

superiornosti nego pariteta i primjera, ne komunikacija okrutnosti nego

ljubavi, ne komunikacija odbrane nego povjerenja, komunikacija

indiferentnosti ili stav empatije, stav manipuliranja ili stav spontanosti,

stav potpunog ravnopravnog komuniciranja ili prihvaćanje različitosti

kao dara Božjeg?

Uvažavajući narav čovjeka koju je Svevišnji utkao u njega, tek

tada valjano radimo za Boga i čovjeka. Da bi Bog našao mjesto u

srcima ljudi, potrebni su ogajatelji koji će se, uz trajno obraćanje,

prizivajući Ga u pomoć, primjerno posvetiti svim ljudskim

djelatnostima, te blago i nenametljivo ostvarivati uzvišenu zadaću

odgoja..

Od odgoja zavisi budućnost društva!

Jedan od temeljnih zadataka islama jeste uvođenje ljudske zajednice u

jedan svijetli život ispunjen vrlinama i principima. Put do ostvarenja ove faze

predstavlja srž njegove misije, a svako kršenje ovih normi ponašanja

predstavlja njihovo skrnavljenje i udaljavanje od vjere. Duhovni odgoj nije

2 Vidjeti: Ekber Eidi, Pouka o odgoju, Fondacija Mulla Sadr, Sarajevo, 2004. str. 9-10.

8

stvar dobre volje i zabave koja se može preskočiti, već je to osnova života

koji vjera zahtjeva i kojim je zadovoljna. Od moralnosti pojedinca i zajednice

ovisi njihova budućnost, kako to ocjenjuje čuveni Renan rekavši: "Odgojna

pitanja u modernom svijetu jesu pitanja života i smrti. Od njih zavisi sva

društvena budućnost." Zato se pouzdano može konstatirati (što je i

historijska činjenica), da je jak moral vječna garancija svake civilizacije, dok

je moralna posrnulost, uzrok njenog sunovrata i propasti.

Islam je potanko pobrojao vrijednosti ljudskog odgoja, a potom dao

podstrek svojim sljedbenicima da se svake ponaosob pridržavaju. Daleko bi

nas odvelo kada bi smo pobrojali sve izreke i pohvale lijepom odgoju, što ih

je Vjerovjesnik, s.a.v.s., izrekao, ali ćemo, ovom prilikom, spomenuti samo

neke od njih koji nas pozivaju izgradnji moralnih principa i lijepih osobina u

ljudskoj zajednici. Tako npr. Usame bin Šurejk prenosi kako je jednom grupa

ashaba sjedila kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., i izgledali su toliko mirni kao da su

im ptice na glavi. Šutjeli su, kad najednom dođoše neki ljudi i upiaše: “Koji

čovjek je Allahu najdraži?” ‘Onaj koji je najljepšeg odgoja’ odgovori Poslanik.”

(Taberani)

U drugoj predaji se navodi: “Šta je najvrednije što čovjek može posjedovati?”

upitao je neko. ‘Lijepo ponašanje’ odgovori Poslanik.” (Ibn Hibban)

“Bestidnost i prostakluk nespojivi su sa islamom. Najbolji musliman je onaj

koji ima najljepše ponašanje.” (Tirmizi)

“Koji musliman je najpotpunijeg vjerovanja? – pitali su Poslanika, s.a.v.s.

Odgovorio je: ‘Onaj koji ima najbolji ahlak.” (Taberani)

“Hoćete li da vam kažem ko mi je od vas najdraži i ko će na Sudnjem danu

najbliži biti meni?” Ovo je dva ili tri puta ponovio. ‘Da Allahov Poslaniče’,

rekoše prisutni. ‘Onaj ko bude imao lijep odgoj’, odgovori im Poslanik.”

(Ahmed)

“Ništa neće biti teže, na vagi dobrih djela, Sudnjeg dana, od lijepog ahlaka.

Allah prezire bestidne i nemoralne ljude. Onaj ko ima lijepu narav i

ponašanje, može dostići stepen čovjeka koji posti i klanja.” (Ahmed)

9

Od Ibn Omera, radijallahu anhuma, prenosi se da je čuo Poslanika, s.a.v.s.,

kako kaže: “(U ibadetu) umjereni čovjek može postići stepen postača i

klanjača svojim lijepim ponašanjem i blagom naravi”. (Ahmed)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je bio savršeni primjer odgoja koji je propagirao. On

je svojim savremenicima ličnim primjerom ukazivao na najviše moralne

standarde ponašanja, prije negoli ih je poticao na njihovo prakticiranje.

Abdullah bin Amr pripovjeda: “Božiji Poslanik, s.a.v.s., nije bio nepristojana

niti vulgaran. Govorio je: ‘Najbolji od vas su oni čije je ponašanje najljepše.”

(Buhari)

Uzvišeni cilj odgoja

Naglašeno nastojanje etike islama na planu izgradnje moralne i čiste duše u

funkciji je izgradnje blagostanja i uspostavljana dobra na ovom svijetu. Jer

posrnula duša stvara nered čak i u najorganiziranijim društvenim sistemima.

Ona uspjeva postići sramne ciljeve, dok plemenita i odgojena duša sanira i

upotpunjuje manjkavosti nestabilnog sistema. Primjerice, častan sudija može

svojom pravednošću nadomjestiti nedostatke zakona po kojem sudi, dok

nepravedan sudija može izvrdati tekstu ispravnog zakona. U istom smislu se

ponaša i čovjekova duša kada dolazi u dodir sa raznim idejama, trendovima,

željama i ovosvjetskim interesima.

Pedagogija kao nauka koja se bavi poučavanje i odgajenjem, ima

uzvišen cilj - odgojiti čovjeka. Samim rođenjem čovjek nije potpuni čovjek, on

tek treba postati čovjekom. On je poput iznikle mladice koja mora rasti i

razvijati se do punine njegovog insanijjeta (čovještva). Ako se mladica

zapusti ubrzo oko nje izrasta korov koji je usporava u njenom pravilnom

razvoju i koji je na kraju nadvlada. Iz nje treba tek izrasti voćka koja će davati

plodove, - pravi i zreli čovjek. Stoga nad tom mladicom mora neko bdjeti i ne

dozvoliti širenje korova. Odgajatelji su ti koji poput brižnog i vještog

baštovana moraju zasukati rukave i s puno volje i umjeća, sasjecati sve što je

10

ometa u njenom razvoju.

Metode poslaničkog odgoja

Svi oni koji se odvaže baviti delikatnim poslom odgaja, trebalo bi da se

osvrnu na metode poslaničkog odgoja. On je sa svojim izvanrednim

principijelnim programom, uspio zapuštene i neprosvjećene Arape

transformirati u generaciju koja se svojim moralnim vrijednostima vinula do

tih visina, da ju je Svevišnji u Kur'anu nazvao „najboljom generacijom koja se

ikada pojavila“. Takvi rezultati, zasigurno, daju mu epitet odgajatelja

najvišeg ranga u povijesti, zbog čega je nužno da proučimo na kojim

osnovama je uspio realizirati taj neponovljivi odgojni preobražaj. Dakle,

svako ko je uključen u odgojni proces, treba da se odlikuje zbirom svojstava

na osnovu kojih izgrađuje svoje ponašanje prema odgajaniku. Ako on ta

svojstva nema, odgojni proces teško da će uspjeti. Jer odgajanje i

samoodgajanje ne mogu se rastaviti. Oni ovise jedan od drugoga, i usko se

nadopunjuju.

Milostivost

Milost je savršena vrlina koja čovjeka navodi da saosjeća sa bolima

ljudi i teži ka njihovom uklanjanju; da se rastužuje zbog njihovih grešaka i

priželjkuje im uputu. Ovo je savršena vrlina, zato što bezosjećajnost čovjeka

baca na nivo životinje i oduzima mu ono najvrednije u njemu – živi osjećaj

koji odiše ljubavlju i milošću.

Čovječanstvo je danas, više nego ikada, potrebno za osjećajem milosti i

njene svježine, jer je uznemireno, izgubljeno, zalutalo u bespućima

beskrupuloznosti i materijalizma, vihoru ratova i tvrdoći srca i duša. Nasilje,

kriminal i terorizam oskrnavljuju temeljne ljudske vrijednosti. Poštenje i

pravda u svakodnevnom životu često su napadnute. U cijelom svijetu troše

se enormne svote novca na naoružanje, dok se istodobno milioni siromaha,

širom svijeta, bore za preživljavanje. Alkoholizam i droga postali su nerješiv

11

problem savremnog svijeta. Zloupotreba spola preko pornografije, vrijeđa

ljudsko dostojanstvo i dovodi u opasnost budućnost mladih i ljudske

zajednice uopće. Obiteljski život podvrgnut je raznim pritiscima od trenutka

kad su preljubu, blud i raznolike oblike perverznosti mnogi počeli smatrati

prihvatljivim pojavama. Kako vrijeme odmiče, na obzorju ljudske budućnosti,

ne nazire se izlazak iz životnog lavirinta. U eri opće otuđenosti sve više se

nameće potreba za vraćanjem čovjeka njegovim korjenima i zapretanim,

islamskim vrijednostima.

Božija milost obuhvata sve

Milost u svom najširem smislu predstavlja jednu od najizražajnih

osobina našeg Uzvišenog Gospodara. Njegova milost proteže se na svaku

stvar u Kosmosu, a sveti tekst Kur’ana započinje ajetom koji nas upućuje na

Njegovu svemilosnost. Riječi meleka, koji mole za one koji se Allahu

Uzvišenom stalno kaju, podsjećaju nas na to: “Gospodaru naš, Ti milošću i

znanjem svojim obuhvataš sve.” (Gafir, 7.) U drugom ajetu se kaže: “Milost

Moja obuhvata sve.” (El-E’araf, 156.) Resulullah, s,a,v,s., je rekao: “Allah je

milost podjelio na stotinu djelova. Samo jedan dio je spustio na zemlju.

Zahvaljujući tome, stvorenja su milostiva jedna prema drugim tako da i

životinje paze da ne nagaze svoju mladunčad.” (Buhari)

Nakon jedne bitke ashabi su ostvarili veliki ratni plijen međi kojima je

bilo žena i djece. Među njima bijaše jedna majka koja je brižno i uplašeno u

naručju držala svoje dojenče. Primjetivši izraz njenog lica Alejhisselam je

upitao ashabe: “Šta mislite da li bi ona majka bacila svoje dijete u vatru?”

‘Nikako, Allahov Poslaniče’ rekoše. “Allah je milostiviji prema svojim

robovima, od one žene prema njenom djetetu.” (Buhari)

Svi oblici ljubavi, naklonosti i dobrote u svijetu, znakovi su Allahove

milosti čiji je dio pohranjen u srcima Njegovih stvorenja. Tako se ljudi

najblažeg srca najviše ističu u milostivosti i najsenzibilniji su prema životu

slabih i nemoćnih. Allah je poslao čovjeka, iz milosti prema ljudima, koji im je

12

otklanjao bolove, ublažavao brige, žrtvovao se radi njihove upute, bio uz njih

u trenucima tuge i radosti. Poslao im je Muhammeda, s.a.v.s., u čije srce je

ulio znanje, blagost, druželjubivost, saosjećajnost, darežljivost… Zbog toga je

Vjerovjesnik postao najmilostiviji, najosjećajniji i najplemenitiji Allahov rob.

Islam je misija dobra i ljubavi prema svim ljudima

Ove fascinantne osobine nisu ga napuštale ni u trenucima kada je bio u

pitanju njegov život. U bitci na Uhudu, kada su mušrici toliko željeli da ga

ubiju, u kojoj je bio ranjen, i u kojoj su se čak i odabrani ashabi, radijallahu

anhum, kupali u krvi, neki zatražiše da prokune neprijatelje, a on im

odgovori: „Nisam poslan da proklinjem, već sam poslan kao milost

svjetovima. Gospodaru, uputi moj narod, jer oni ne znaju.“ Iz ovog primjera,

kao i mnogih dugih, vidimo kako iz Poslanikovog, s.a.v.s., odgajateljskog srca

izbija milostivost s kojom je on plijenio srca i najljućih protivnika. I u takvoj

situaciji, njegova plemenita duša tražila je opravdanje za njegove

neprijatelje. Takođe, nakon strašnih zlostavljanja i progona u Mekki i Taifu,

kada je, jednom, jedva umakao progoniteljima, dolazi mu melek i pita da li bi

želio da okolna brada sravni na njih, on mu odgovara: „Želio bih da Allah iz

njihovog roda izvede one koji će se klanjati Uzvišenom Allahu.“.

Muhammedovo, s.a.v.s., poslanstvo je bilo i ostalo milost za njegov

narod i za cijelo čovječanstvo, jer je njegova osnovna zadaća bila da poduči

ljude ispravnom vjerovanju, izjednači ljude pred zakonom, da istopi rasne i

klasne razlike i povrh svega, da ljude poduči savršenim moralnim principima.

Sam Uzvišeni Gospodar je njegovo poslanstvo okarakterizirao „milošću

svjetovima“ rekavši: „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali“. (El-

Enbija', 107.)

Islam je misija dobra, mira i ljubavi prema svim ljudima. Zalagati se za

mir, opće dobro i djelovati na krilima ljubavi, znak je potpunog vjerovanja.

Stoga bi musliman trebao da se odnosi prema svima s neskrivenom ljubavi i

13

raznolikim oblicima dobročinstva. Allahov Resul, s.a.v.s., je rekao: „Nećete

bit vjernici sve dok ne budete milostivi.“ 'Allahov Poslaniče', rekoše ashabi,

'svi smo mi milostivi'! 'Ne mislim na milost čovjeka prema bližnjem, to je

milost prema svim ljudima.“ (Taberani)

Dakako, čovjek je susretljiv prema svojim prijateljima, pažljiv i blag

prema svojoj porodici i rodbini i to je općepoznata i raširena pojava.

Međutim, od muslimana se traži da bude velikodušan, balg i milostiv prema

svakom u njegovom neposrednom okruženju. Kao što je naš odgajatelj i uzor,

Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Ko nije milostiv prema ljudima, neće ni Allah

biti milostiv prema njemu.“ (Buhari) U drugom hadisu kaže se: „Blago onome

ko je skroman u obilju; ko je pažljiv i blag prema vjernicima; ko je milostiv

prema slabim i siromašnim i ko se druži sa učenim i mudrim.“ (Taberani)

Islam naglašava da treba da postoje određeni ljudi koji će biti

predmetom naše pojačane pažnje i milosti. U tom smislu navode se: roditelji,

porodica, rodbina, siročad, oronuli, bolesni i nemoćni. Služenje njima

oplemenjuje naša srca koja postaju osjećajnija kada se beskompromisno

hvataju u koštac sa različitim životnim situacijama. Tada srca osjećaju

odbačenost sa jetimima, gubitak sa ucviljenima i malaksalost sa ubogim

nesretnicima. Ako izostane milostivost prema ovim kategorijama u društvo,

kako se može očekivati milostovost prema ostalim ljudima.

Milostivost je posebno dobrodošla sa bolesnicima i hendikepiranim

licima. Oni su često prikovani za krevet, iscrpljeni raznim bolestima i gorkim

lijekovima. Oni se zbog svoje trpnje bliski Allahu i to ih stavlja u posebno

povlašten položaj. Stoga treba da pazimo, da ih ne uvrijedimo i ne

omalovažimo, jer bi to bio težak grijeh.

Grubost je nespojiva s odgojem

Poslanik, a.s., je bio posebno milostiv prema djeci i jetimima. Enes bin

Malik kazuje: „Nisam vidio nikog milostivijeg prema djeci nego što je bio

Allahov Poslanik.“ (Muslim) Tako mu je igra sa unucima, Hasanom i

14

Husejnom, predstavlja posebne trenutke radosti. Ebu Hurejre prenosi: „Božiji

Poslanik, s.a.v.s., je jedne prilike poljubio Hasana ili Husejna u prisustvu Akre'

bin Habisa et-Temimija, kojom prilikom mu Akre'a reče: 'Ja imam desetero

djece ali ni jedno nikada nisam poljubio!' Vjerovjesnik, s.a.v.s., ga pogleda i

reče: 'Ko nije milostiv prema drugima, ni njemu se milost neće ukazati“, a u

drugoj verziji hadisa navodi se: 'Ne mogu ti ja povratiti milost koju ti je Allah

iz srca iščupao.“ (Buhari)

U jednoj predaji navodi se da je Vjerovjesniku došao neki čovjek i

požalio se na grubost svoga srca pa mu je rekao: „Ako želiš da ti se srce

smekša i da ti se ciljevi ostvare, budi milostiv prema siročetu, pomiluj ga po

glavi, podjeli s njime svoju hranu, pa će ti se srce smekšati i ciljevi ostvariti.“

(Taberani)

Stoga je nezamisliv rad odgajatelja bez milostivosti. Nije dobro da

okrutna osoba bude odgajatelj zbog toga što milostivost potiče srce

odgajatelja na velikodušnost i pomaže osobi koju odgaja. Grubost u

ponašanju ukazuje na mahanu koju i najveći grubijani preziru. Ona je često

uzrokom kršenja Božijih naredbi i skretanja s pravog puta. Okrutnost i

nemilosrdnost odveli su neke narode u propast kako to Uzvišeni veli: „Zar

nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i istina spomene, i

da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga, pa su srca njihova,

zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi od njih su

nevjernici.“

Utječemo se Allahu od grubosti srca naših i molimo Ga za milostivost

prema svemu što je dostojno Njegove milosti. Amin!

Pa mu blagim riječima govorite!

Čovjek je kruna i vrhunac Allahovog stvaranja. On zrači Njegovu dobrotu i

veličinu, slavu i sjaj, jer je on Njegov namjesnik na Zemlji. Čovjek to ne postiže

svojim tehničkim i znanstvenim napretkom. On je neizmjerni Božji dar. Njegova

15

odlikovanost očituje se, ponajviše u tome, što on nadvisuje sva stvorenja svojom

svijesti, vlastitim odlučivanjem i nadasve, svojim visokim moralnim vrijednostima.

U svojoj vremenskoj dimenziji odgoj je prije svega biološki proces. U ljudskom

odgajanju svaki je odgoj i psihološki proces, jer je čovjek, kako samo već gore

naveli, duhovno i razumno biće. I zato on ne može biti odgojen ako mu nije

njegovana i njegova duhovna komponenta, a zrelim čovjekom smatramo samo

duhovno potpuno formiranu ličnost. Čovjek se odgaja ne samo time što usavršuje

svoje sposobnosti, već i time što se obogaćuje novim duhovnim vrijednostima.

Zato su mnogi učenjaci, možemo reći, u svim granama znanosti dali različite

definicije odgoja i odgajanja. Neki kažu to je "uvođenje u stvarnost, u cjelokupnu

stvarnost", drugi kažu da je “odgojni proces sistemski organizirana zajednička

aktivnost odgajatelja i odgajanika na ostvarenju zadataka odgoja i obrazovanja”,

drugi opet; “odgoj je svrsihodno i organizirano pripremanje pojedinca da preuzme

određene društvene uloge (obitelj, škola, vjera)”. A ako bismo pokušali dati,

uslovno rečeno, islamsku definiciju odgoja, onda bismo u najkraćem mogli kazati

da je “odgoj vođenje čovjeka ka njegovoj savršenosti s kojom je Allah

zadovoljan.” 3

Rad na planu odgoja je rad na pridobijanju ljudskih srca. Rezultati u tom

poslu mogući su samo ako se odgajatelj srčano i s puno ljubavi preda toj časnoj

misiji. U drugim poslovima ne mora uvijek biti tako. Dobar hirurg može veoma

uspješno obavljati svoj posao a da nije previše oduševljen njime. Isti je slučaj i sa

arhitektom, pravnikom, inženjerom ili bilo kojim drugim zanimanjem. Odgoj je

sijanje istinskog insanijjeta u ponašanje ljudi. Odgoj je međusobni dodir i susret

dviju duša. Slobodno možemo kazati, gdje nema čestog, prisnog i toplog odnosa

odgajatelj - odgajanik, tu nema ni odgoja!

Zato osoba koja na bilo koji način odgaja ili dolazi u dodir s mladim čovjekom

mora biti otvorena srca najprije prema Bogu, a zatim prema čovjeku. Mora mu

pristupiti iskreno bez egoizma ili bilo kakvih interesa koji proizlaze iz toga

egoističnog stava.3 Vidjeti: Muhammed Rewwas Qal’adži, ”Ličnost posljadnjeg Allahovog Poslanika”, El-Kalem, Islamski pedagoški fakultet u Zenici, Sarajevo-Zenica, 1427.h.g./2006. str. 239.

16

Svi vjerovjesnici su pokazivali krajnji stepen blagosti

Imam Ibnu Tejmijje, rahimehullah, zastupao je mišljenje da bi process

odgajanja bio uspješan moraju se ispuniti tri uslova a to su: 1. znanje prije

odgajanja, 2. blagost tokom odgajanja i 3. strpljivost nakon toga. U kontekstu

rečenog mišljenja, osvrnut ćemo se na drugi uslov koji se odnosi na blagost što je

i tema ovog rada.

Blagost je vrlina koja je krasila sve vjerovjesnike na putu njihove poslaničke

misije. Iako su nailazili na žestoke otpore, uvrede, poniženja, pa čak bivali i

ubijani, to ih nije spriječilo od njihove milostivosti, blagosti i humanizma. Uzvišeni

kaže: “O kako su ljudi jadni! Ni jedan poslanik im nije došao, a da mu se nisu

narugali.” (Jasin, 30) “Kad god bi im koji poslanik donio ono što nije godilo

dušama njihovim, jedne su u laž utjerivali, a druge ubijali.” (El-Maide, 70.)

Međutim, i pored arogantnog i nasilničkog ponašanja prema poslanicima,

njihov svršeni moral, bio je barijera za pokazivanje grubosti i revanšizama. Oni su

bili krajnje blagi i milostivi prema njima o čemu govore brojni ajeti iz Allahove

Knjige. Osluhnimo makar odnos Hudova naroda prema njemu, kojeg on poziva

Jedinom Allahu: “Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista

lažac”. ‘O narode moj’ govorio je on – ‘nisam ja neznalica, nego sam Gospodara

svjetova poslanik; dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam

iskren savjetnik” (El-E’araf, 67,68.)

Vulgarnosti ovih neznalica nisu mogle razbiti Hudovu blagost. Jer velika je

razdaljina između čovjeka koga je Allah izabrao za poslanika i koji je utopljen u

dobročinstvo i vrline, i naroda koji je lišen pameti i koji se srozao toliko da robuju

kamenju… Kako veliki učitelj može osjetiti tjeskobu zbog ovog odbijanja.” 4

Blagost je osobina koju svi ljudi, bez obzira na stepen njihove moralnosti,

poštuju i vole. I najveći grubijani vole kada im se pokaže blagost. Faraon je bio

4 Muhammed El-Gazali, ”Karakter muslimana”, El-Kelimeh, Novi Pazar, 2007. str. 194.

17

najveći silnik na Zemlji. On se do te mjere osilio i umislio da je narodu svome

govorio: Ene rabbukumul-eala – „Ja sam gospodar vaš najveći“ (En-Naziat, 24.)

Bez obzira što je on sebi prisvajao božanske prerogative i tako pokazivao najviši

stepen oholosti i sile, kada je Uzvišeni naredio Musau i Harunu, alejhimes-selam,

da razgovaraju s njim i pozovu ga u islam, rekao im je: „Pa mu blagim riječima

govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!“ (Ta-ha, 44.) U našem narodu postoji

izreka: „Lijepa i blaga riječ i gvozdena vrata otvara“, što upućuje na zaključak da

se lijepim i blagim postupkom lakše pridobijaju ljudi i ostvaruje zamišljeni cilj.

Blagost Muhammeda, s.a.v.s.

Osobina blagosti je neizostavna na putu našeg duhovnog odgajanja. Allahov

Poslanik, s.a.v.s., bio je primjer blagosti u komuniciranju s drugim ljudima. Jedan

od osnovnih razloga njegovog velikog uspjeha, pored ostalog, leži i u njegovoj

blagosti. Uzvišeni ga podsjeća na to rekavši: „Samo Allahovom milošću ti si blag

prema njima; a da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine.“ (Ali Imran,

159.) Odgajatelj treba biti spreman preći preko uvreda i umjesto osvetoljubivosti i

zamjeranja on se mora posvetiti traganju za načinom kako da otkloni pogrešku i

razloge uvrede. Za ovu priliku zadovoljit ćemo se navođenjem nekolicine hadisa i

primjera iz životopisa Vjerovjesnika, s.a.v.s. Tako je Resulullah, s.a.v.s.,

naglašavajući važnost blagosti rekao: „Doista je Allah blag i voli blagost. On zbog

blagosti nagrađuje više nego zbog grubosti, i više od ičega drugog.“ (Muslim) „Ko

bude lišen blagosti lišen je svakog dobra.“ (Muslim) „Hoćete li da vam kažem ko

će biti sačuvan od Vatre i kome će Vatra biti nedostupnana? To je svaki susretljiv,

blag i pažljiv čovjek.“ (Tirmizi) A Enes bin Malik, r.a. nam pripovjeda: „Išao sam s

Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., a na njemu je bio nedžranski ogratač s grubim

opšivom. Sustigao ga je jedan beduin i snažno ga povukao za rukav, tako grubo

da se na Poslanikovom vratu vidio trag opšiva zbog naglog povlačenja. Gorštak

mu reče: ’Muhammede pruži mi nešto od Allahove imovine koju držiš kod sebe.’

Poslanik se na to okrenuo, nasmijao se i naredio da se beduinu nešto dadne.“

(Buhari)

18

Pored pokazane poslaničke blagosti, brojni su primjeri i naših dobrih

prethodnika koji slikovito govore o pravilnom odnosu spram onih koji griješe.

Hammad bin Seleme kazivao je da je pored Sile bin Ešjema prošao neki čovjek

koji je pustio da mu se ogrtač vuče po zemlji. Njegovi ga prijatelji htjedoše

žestoko prekoriti, ali im on reče: „Pustite mene, ja ću učiniti ono čime ćete biti

zadovoljni.“ Pa mu reče: „Sinko, potreban si mi.“ „A što sam ti potreban adžo?“,

upita. „Volio bih da malo podigneš svoj ogrtač.“ Ovaj na to reče: “Naravno, svaka

ti čast“, pa ga je podigao, a Sile reče svojim prijateljima: „Da ste ga žestoko

prekorili, hem bi rekao: „Ne“, hem vas ne bi pohvalio, a još bi vas i izgrdio.“

Neko je rekao El-Fudajlu bin Ijadu, Allah mu se smilovao, da Sufjan bin Ujejne

prima darove od vladara, na što El-Fudajl reče: „Koliko god uzme od njih to je

manje od onoga što zaslužuje“, a onda se osamio s njim, pa ga je korio i grdio, te

Es-Sufjan reče: „O Ebu Alija, ako nismo dobri ljudi, pa bar volimo dobre ljude.“5

Neke nepravilnosti pri odgajanju

Upozoravanje mora biti s iskrenim nijjetom, diskretno, blago i s molbom

Allahu, dž.š., da se dotična osoba prođe grijeha i popravi svoje ponašanje.

Oholost, grubost i javno prozivanje nečijeg grijeha izazivaju suprotan efekat.

Naprimjer, kako navodi imam Gazali: “ako učeni upozorava nekog zbog njegovog

neznanja i pri tome osjeća čast zbog znanja i poniženje drugoga zbog neznanja,

onda je to ružno djelo, samo po sebi, gore od ružnog djela kojem se usprotivio.

Ovaj „učenjak“ je poput onoga koji drugoga spašava od vatre, a sam gori, što je

vrhunsko neznanje, veliko poniženje, nesreća i šejtanska zamka... U dominaciji

nad drugima jeste velika slast duše s dva aspekta: s aspekta funkcije znanja i s

aspekta funkcije dominacije i nadređenosti, a ovo se temelji na licemjerstvu i

traženju ugleda, što je potajna strast koja vodi ka potajnom mnogoboštvu (širk).

5 Više primjera o ovome vidjeti u: El-Gazali, Ihjau ulumid-din, 4/420-426.

19

Navodi se kako je neki učenjak savjetovao halifu Me'mun, grubo nastupivši,

na što mu je on rekao: „Čovječe, budi ljubazan, Allah, dž.š., poslao je onoga koji

je bolji od tebe onome koji je gori od mene“,6 pa mu je rekao: ...pa mu blagim

riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao. (Ta-ha, 44.)

U komuniciranju s drugim odgajatelj mora uvažavat sgovornika. Nikada ne

smije nastojati da dominira i da se doima superiornim. Superiorno se ponaša, ko

misli da je veći, pametniji, vredniji, sposobniji, bolji od sagovornika, pa zato

vjeruje da ima pravo na takvo autoritativno ponašanje, degradirajući druge a

uzdižući sebe.

Ohol čovjek koji se drži boljim i višim od drugih, može dovesti do ironičnog

stava, a ironija dovodi do sarkazma i cinizma. Ironijom druge ponižavamo,

izrugujemo, vrijeđamo a sebe uzdižemo, zapravo, želimo mučiti drugoga, a to

svakako ne znači odgajati.

I pored toga što drugi ne misli kao ja o nekoj stvari, ili čak o mnogim

pitanjima života, on je čovjek, moj prijatelj, moj brat, različit od mene i kao takav

prilika meni da se sam "preispitam", obogaćujem, pronalazim nove mogućnosti

zajedništva. Najljepše je u životu omogućiti nekomu da može biti ono što jest,

prihvaćen, vrednovan, cijenjen, bez težnje da manipuliram čovjekom, da imam

neki svoj cilj ili plan da ga "iskoristim". Cijeniti svakog čovjeka, pa i onog koji nije

iz "našeg tabora", i to prije svega dobre i pozitivne strane, a tek onda ostalo, to

stvara nove mostove, prijateljstva, mogućnosti, povjerenja, to stvara novog

čovjeka.

Sagovornik, odgajanik, cijeni se bez razlike na dob, pol, nacionalnost, vjeru,

kulturu, položaj, moć, ulogu i slično, jer se želi razgovarati na temelju ljudskosti,

humanosti, iskustva, života, vjere. Takva osoba iznosi svoje iskustvo ali ne

nameće, nego zajednički traži bolje. Taj stav stvara bliskost među ljudima, daje

samopouzdanje sagovorniku, otvorenost, želju i potrebu za saradnjom.

6 Poslao je Musaa, a.s., koji je bolji od dotičnog učenjaka, faraonu koji je gori od halife Me’muna.

20

Stoga svi oni koji su odgajatelji, na svojevrstan način, izvršavaju poslaničku

misiju – pozivaju ljude ka univerzalnim ljudskim vrijednostima i ispravljaju

anomalije u društvu. Blagost je ukras njihove učenosti i lijepog odnosa spram

posla koji obavljaju. Kako je ružno vidjeti učena čovjeka koji je odlikovan

znanjem, ali ne i lijepim ponašanjem. Stoga su arogancija i griješenje nespojivi s

ahlakom jednog odgajatelja, a naš imam Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, rekao

je za takve: «Nisam vidio većeg nitkova od čovjeka kojemu je dato znanje a on ne

postupa po njemu.»

Osobenosti poslaničkog odgoja

Vjerovjesnik se u misiji “izbavljenja iz tmina na svjetlo dana” pokazuje

"odlučnim" odgojiteljem. Bez obzira na kompliciranost životnih situacija, iako

krajnje milostiv i blag, on nije mlitav ili popustljiv, nije pomiren sa postojećim

stanjem, nego je angažiran, odlučan, čak spreman i koriti. Ako odgajati znači

pomoći svakomu da pronađe svoj put, potrebno je postaviti pitanje; Znamo li

mi danas odgajati? Znamo li se ispravno postaviti u situacijama koje od nas

traže odlučno reagiranje.

Poslaničke metode duhovnog odgoja nezaobilazne su u svakom vremenu i

prostoru. Utoliko više što Uzvišeni hvali njegov odgoj, što je sam kazao da ga

je njegov Gospodar odgojio najljepšim odgojem i što je efikasnost njegovih

odgojnih metoda dosegla toliku razinu da je on od razjedinjenih, raskalašenih

i bahatih Arapa načinio Zajednicu koja je u svjetskoj kulturi i civilizaciji

ostavila neizbrisive tragove. U nastavku ćemo se pozabaviti nekim

osobenostima koje su krasile Poslanika kao odgajatelja.

Skromnost

Sromnost je jedna od bitnih odlika svakog odgajatelja. Suprotna njoj je

oholost koja u procesu odgajanja povlači za sobom nesgledive posljedice.

Ona je ponajviše štetna zbog toga što pravi jaz između odgajatelje i

odgajenika, odnosno što odgajenik postaje nepristupačan odgajatelju.

21

Skromnošću odgajatelj svjedoči svoju želju za bliskošću s ljudima, stavljanje

na raspolaganje njihovim potrebama i eliminaciju želje za pokazivanjem bilo

kavog ovosvjetskog interesa. Primjer potrebne skromnosti na najsliovitiji

način demonstrirao nam je Allahov Poslanik, svojom rječju i djelom. Jednom

je rekao: “Allah mi je objavio: ‘Budite skromni, tako da se niko ni nad kime ne

oholi i da se niko ni nad kime ne uzdiže.” (Muslim) Uzvišeni je, obraćajući se

Vjerovjesniku, s.a.v.s., rekao: “I budi ponizan prema vjernicima koji te

slijede”. (Eš-Šu’ara’, 215)

Poslanik, s.a.v.s., je bio odgajatelj prvak, dotle da ga je skromnost činila

spremnim da pozdravlja I djecu kad pored njih prolazi, da ga je jedna robinja

u gradu mogla uzeti za ruku I voditi ga dokle hoće. Kada bi se s nekim

rukovao, ruku pruženu za pozdrav nije puštao sve dok čovjek s kim se

rukovao ne pusti ruku, a pogled s čovjeka nije skidao sve dok taj čovjek svoj

pogled ne bi skinuo s njega.7

Kao vođa svoga naroda i šef mlade islamske države, Muhammed, s.a.v.s.,

mogao je sebi priuštiti luksuz po uzoru na tadašnje vladare drugih država.

Međutim, jedna od njegovih osnovnih vrlina bijaše skromnost koju je u svim

prilikama prakticirao i drugima preporučivao. Sam je svoju odjeću ušivao i

krpio, a nerijetko je ukućanima pomagao u njihovim svakodnevnim

poslovima. Zbog gladi bi na stomak privezivao kamen. Jeo bi ono što se

zadesi. Ako bi mimo hljeba bilo datula, jeo bi te datule. Ako bi bilo pečenja

jeo bi ga. Ako bi se zateklo nešto slatka ili meda, takođe bi jeo. Nije jeo

oslonjen, niti za stolom. Nikad se do sitosti, uzastopno tri dana, nije najeo,

sve do preseljenja na ahiret, ne zbog siromaštva ili škrtosti, već zbog

nesebičnosti, jer je volio više drugima nego sebi.

Jahao bi ono čime je raspolagao; ponekad konja ili devu, a ponekad mazgu ili

magarca. Iza sebe bi posađivao slugu ili bilo koga drugog, kada bi jahao.

Nerijetko je išao pješke, bos, bez ogrtača, bez turbana ili kape. Imao je

7 Muhammed Rewwas Qal’adži, Ličnost posljednjeg Allahovog Poslanika, El-Kalem – Islamski pedagoški fakultet, Sarajevo – Zenica, 2006. str. 242.

22

nekoliko muznih deva i ovaca čijim su se mlijekom prehranjivali i on i njegova

porodica. Imao je nekoliko sluga i sluškinja, i nije se nad njima izdizao niti u

hrani niti u odjevanju. Nije omalovažavao siromaha zbog siromaštva i

nemoći, niti je cijenio bogataša zbog njegovog imanja. Prema obojici jednako

se ponašao i obojicu je na isti način pozivao Uzvišenom Allahu. Uzvišenog je

molio da ga u Džennetu proživi u društvu siromaha, a u životu na ovom

svijetu molio Ga je da mu poveća ljubav prema njima:

UَّمWُهU [ي الَّل _ِّن Wَكa ِإ aل َأ deeْسa َلa َأ deeاِت_ ِف_ْع aَر deeْي aَخd َكa ال dَر aeeَتaاِت_ َو aَر aeeَكd dُمWْن _ْيِن_ َوaُحWَّبU ال اِك aeeَسaُمd _َذaا ال َوaِإ

aِتdْد aَرa Uاِس_ ِف_ي َأ aًة� الْن dْن _ي ِف_ْت _ْضdْن dَكa ِفaاْقdِب aْي _ل dَرa ِإ * َغaْي Wوٍن� َمaْفdْت

„Gospodaru moj, ja Te molim, da mi pomogneš da radim dobra djela, da se

klonim ružnih djela, da volim siromahe, a kada htjedneš, da svijet u kušnju

baciš, da me sebi bez kušnje primiš.“ (Tirmizi i Malik)

Sjedio je među ashabima kao da je jedan od njih. Ako bi došao neki stranac,

ne bi znao ko je Poslanik dok ne upita. Kasnije mu sagradiše glinenu klupu na

kojoj je sjedio kako bi ga gosti raspoznavali. Niko od ashaba ga nije zovnuo a

da nije odgovorio Lebbejke (odazivam ti se). Obilazio je bolesnike, pratio

dženaze, odzivao se pozivu siromašnih. Nije zanemarivao ni djecu. Prolazeći

pored njih redovno im je nazivao selam.

Dvije vrste skromnosti

Rečeno je da su dvije vrste skromnosti: pohvalna i pokuđena. Pohvalna je ne

uzdizati se nad Allahovim robovima i ne ponižavati ih. Pokuđena skromnost

jeste ponižavanje pred bogatim čovjekom radi njegovog bogastva.

Najbolji je čovjek onaj koji je skroman kada je moćan, ko se odriče u

imućstvu i ko je pravedan u snazi. Čovjek napušta skromnost samo onda

kada ga oholost savlada, a oholi se samo onaj ko je zadivljen sobom. Nisam

23

vidio nikoga ko se oholi nad drugim, a da ga Allah nije iskušao ponižavanjem

pred nekim ko je viši od njega.8

Ako u tom svjetlu promatramo životopis Allahova Poslanika, s.a.v.s., onda

ćemo vidjeti kako je on bio autentičan, nije tražio popularnost, nije se

uzdizao ni igrao s narodom i njegovim raspoloženjem, s njegovim osjećajima,

nego je vjerodostojno živio i svjedočio savršeni moral utemeljen na božanskoj

objavi. Muhammed, s.a.v.s., je bio osoba, dosljedan do kraja, on traži i od nas

da budemo autentični njegovi sljedbenici, a ne da se vladamo prema

okolnostima i situacijama, da budemo uobraženi, dvolični ili bezlični.

Naši dobri prethodnici su govorili: “Ko bude Allahu zahvalan na blagodati

koju mu je podario i skromno se ponaša u njoj, Allah će mu dati korist u toj

blagodati na ovom svijetu i podići će mu stepen na ahiretu. A ko ne bude

zahvalan na Allahovoj blagodati i ne bude skroman u njoj, Allah će ga lišiti

koristi od te blagodati na ovom svijetu i otvorit će mu put prema vatri kojom

će ga kazniti – ako bude htio - ili će mu oprostiti.9

Sklonost prašatanju

Praštanje je svojstveno naravi Poslanika, s.a.v.s., koja je do izražaja dolazila

kada ga neko povrijedi. Navodila ga je da počiniocu uvrede prašta i započne

s njim novi oblik komunikacije. Plod njegove dobrote i blagosti je sklonost ka

prašatanju, čak i onda kada je bio u prilici da kazni. Ako u Poslanikovom,

s.a.v.s., životopisu tragamo za prilikama u kojima je praštao, vidjet ćemo da

su one skoro neizbrojive. Oprostio je židovu koji mu je sihir napravio.

Oprostio je stanovnicima Mekke nakon svih zlostavljanja zbog kojih se morao

iseliti u Medinu, rekavši im: “Danas vas ni koriti neću, idite, slobodni ste!”

Evo još par konkretnih primjera. U jednoj od bitaka neprijatelj iskoristi

neopreznost muslimana i jedan čovjek priđe Vjerovjesniku, diže svoju sablju

iznad njegove glave i reče mu: „Ko će te sad spasiti od mene?“ Poslanik,

8 Ahmed Muaz Hakki, Moral muslimana, Bookline – El-Kelimeh, Sarajevo, 2004. str.122.9 Isto, str. 123.

24

s.a.v.s., reče: „Allah!“ Čovjeku u trenutku ispade sablja, Allahov Poslanik,

s.a.v.s., je zgrabi i reče: „A ko će sad tebe spasiti od mene?“ On mu na to

reče: „Ti budi bolji od mene!“ Poslanik, a.s., reče: „Reci, svjedočim da nema

boga osim Allaha i da sam ja Allahov Poslanik.“ Čovjek odgovori: „Mogu

samo reći kako se više neću protiv tebe boriti, ali ni biti uz tebe niti uz one

koji se bore protiv tebe.“ Nakon toga Pejgamber, a.s., ga pusti. Čovjek ode

svojima i reče im: „Dolazim vam od najboljeg čovjeka.“10

Enes, r.a., prenosi da je neka jevrejka donijela Poslaniku, s.a.v.s., otrovano

ovčije meso. Kada se to otkrilo, priveli su je Poslaniku, s.a.v.s., i on ju je

upitao zašto je to uradila, a ona odgovori: „Htjela sam da te ubijem.“ Na to

Poslanik, a.s., reče: „Allah ti to nije omogućio.“ Prisutni ashabi zatražiše da je

smaknu, a on im reče: „Ne!“11

Odlučnost

Šta, zapravo, znači odlučno odgajati. Je li to krutost koja ne poznaje

milosrđe, ili je to pedagoški čin koji ljubavlju, pa makar se činila i teškom,

odgajatelj odgaja, kori sina, odgajenika koga voli. Da bi shvatili i ovu

dimenziju odgoja opet posegnimo za životopisom Vjerovjesnika, s.a.v.s.,

koji je neiscrpna riznica svih ljudskih situacija, i u kojoj možemo crpiti

snagu za odgoj. Jedno od obilježja njegovog odgojnog djelovanja koje se,

počesto zanemaruje u suvremenom pedagoškom razmišljanju, barem u

svakodnevnoj praksi, jeste odlučnost. Odlučnost je jedna od neizostavnih

osobina koja treba da krasi odgajatelja. Da bi ostvario utjecaj na

odgajenika on ne smije biti kolebljiv i prevrtljiv.

Ono što ovdje želimo kazati jeste to da odgajatelj musliman treba da

kritikuje devijantne pojave u ponašanju ljudi i da se hrabro bori protiv njih.

Ne smije se bojati velikih, stidjeti bliskih niti osvrtati na eventualne

zamjerke. Islam zamjera pronositelju islamskih moralnih vrijednosti

slabost i neodlučnost pred nepokornim uglednim ljudima. On je izricanje

10 Hadis, u nešto drugačijoj formi, bilježi Buhari u Sahihu, poglavlje o vojnim pohodima, hadis br. 3834. 11 Bilježi Bejheki u Es-sunenu-l-kubra, 8/46

25

istine u lice, vladaru silniku, okarkterizirao najvećim stepenom džihada, a

kada su mekanski prvaci posredovali kod njega radi ublaženja kazne ženi

koja je je bila pred izvršenjem kazne zbog krađe rekao je: “Tako mi

Uzdržaoca moje duše, kada bi na njenom mjestu bila moja kći Fatima,

pravdi bi se udovoljilo.”

Vidimo da se Vjerovjesnik u misiji “izbavljenja iz tmina na svjetlo dana”

pokazuje "odlučnim" odgojiteljem. Bez obzira na kompliciranost

životnih situacija on nije mlitav ili popustljiv, nije pomiren sa

postojećim stanjem, nego je angažiran, odlučan, čak spreman koriti i

kazniti . Ako odgajati znači pomoći svakomu da pronađe svoj put,

potrebno je postaviti pitanje; Znamo li mi danas odgajati? Znamo li se

ispravno postaviti u situacijama koje od nas traže odlučno reagiranje.

Među nama je ukorjenjeno mišljenje da je dovoljno nekoga upozoriti da

ide krivim putem, prepuštajući mu zatim da sam otkrije kobne

posljedice svoga puta. Iako je danas doista teško odgajati, ipak, je

nedovoljno samo upozorenje da se korača krivim putem. Odgajatelj

treba pomoći odgajeniku da shvati da je to krivi put? Je li odgoj pustiti

nekoga da sam "lupi glavom" ili mu moraš, ma koliko to bilo teško,

odlučno pokazati da je to što bira doista krivo?

Jedan od najgorih neprijatelja u procesu islamskog odgoja je

neodlučnost i mlakost, hramanje na dvije noge, pokušaj služiti dinu i

ovom svijetu sa svim njegovim ukarsima. Tako neki kažu; “Ne treba

pretjerivati.” “Ne treba biti fanatik.” Sve sa svijetom”. “Kud svačija tud’

i moja djeca”, itd.

Vjerski zanos, ili bolje rečeno principijelnost u vjeri, je za takve vjernike

pretjerivanje, fanatizam, nešto staromodno. Svima daju pravo, nikoga

ne osuđuju, pa tako odveć razblaženom i isplakanom vjerom sve kvare

i upropaštavaju. Ništa ne uzimaju ozbiljno. To je smrt duhovnog života.

Misle da su već savršeni i da im ne treba povratak izvornim načelima

26

islama niti korigovanje. Rečeno je da su mlakost i ravnodušnost dalje

od ljubavi nego mržnja. A mlak si ako Božje stvari obavljaš tromo i

mrzovoljno, ako tražiš način kako ćeš što jeftinije proći u svojim

dužnostima, ako misliš samo na sebe i svoju udobnost, ako su ti

razgovori površni i isprazni, ako ti nisu mrski grijesi, pa i oni koje

zovemo mali, ako ono što radiš, radiš iz ljudskih obzira.

Suprostavljati se devijantnim pojavama pojedinca i društva u cjelini,

može samo osoba iz čije odlučnosti izvire dostojanstvo, odvažnost i

samouvjerenje. Jer koriti i ispravljati ne znači mrziti. Naprotiv, ovdje

ukori izviru iz ljubavi. Možemo li kazati za roditelja koji energično kori

svoje dijete da ga mrzi. Dakako da ne možemo, jer on ga kori zato što

mu želi dobro i što ga voli. Kada bi smo, primjerice, primanje in’jekcije

prepustili volji djeteta, ono je nikada ne bi prihvatilo i možda bi umrlo

zbog toga, ali ga zbog ljubavi prema njemu I zbog toga što mu želimo

dobro primoramo i tako ga spasimo od određene bolesti.

Nije li danas izraz nedostatka ljubavi stvaranje određenog protivljenja

prema prijekoru? Kad se malo voli, ne zna se istinski koriti: jadikuje se,

postaje se zajedljivim, kažnjava se šutnjom odnosno prkosnim

uzajamnim optuživanjem i ravnodušnošću. Nema neposrednog

otvorenog i jasnog prijekora, jer je srce mlitavo ili je pak i ono samo

opterećeno osjećajem krivnje. Kako naime roditelji, odgajatelji, mogu

ozbiljno opominjati djecu zbog stvari koje ni oni sami, na kraju krajeva,

nisu sposobni izbjegavati u svom život. Kako roditelj može pravilno

odgajati svoju djecu ako je sve dozvoljeno, ako se djetetu pristupa s

obrazloženjem; mlad je mora se provesti, kad će ako ne sada?, ja

nisam imao hoću da moje dijete ima sve, itd. itd.

Kako koreći odgajati?

Koriti ne znači jednostavno krivnju baciti u lice, gotovo kao da se

oslobađamo nekog tereta. Lakše je reći nego učiniti. Koriti ne znači

27

imati oštar jezik, sjekiru koja siječe bez milosti. Ne sudimo. Odgajati ne

znači osuđivati. Jedan od najvećih odgajatelja prošlog stoljeća, šehid,

Hasan el-Benna, Allah mu se smilovao, savjetovao je svoje sljedbenike:

“Mi nismo sudije, mi smo promotori Božije riječi, mi smo odgajatelji”.

Odgajati, takođe, ne znači baciti kamen zavezanih očiju. Možda i ne

slutiš koliku si štetu nanio bacajući nekoliko nepromišljenih primjedbi.

Ali, koriti znači raskrinkati lažne sigurnosti, pobiti nevaljale razloge,

osporavati neprilična opravdanja, koja se kriju iza pogrešnog

ponašanja. Potrebno je mnogo ljubavi, mnogo razumijevanja, mnogo

razmišljanja i mnogo obraćanja našem Gospodaru, da bi prijekor imao

odgovarajuću toplinu, ljubav, pouku, da bi postigao cilj.

Dakako da je nužno imati na umu, isprobanu istinu da je samo vlastita

pamet loš savjetnik i nepouzdan vodič kad dušu treba provesti kroz

olujne vjetrove i grebene nutarnjeg života. Stalno treba imati na umu

da je odgoj stvar srca. Onaj ko zna da je voljen, voli, a onaj ko je voljen,

postiže sve, posebno od mladih. Srca se otvaraju, očituju svoje potrebe

i otkrivaju svoje nedostatke samo onima prema kojima osjete ljubav i

naklonost. Jedan katolički odgajatelj rekao je: "Budete li očevi svojih

učenika, potrebno je da imate i njihovo srce." A Dželaluddin Rumi

kazao je: “Ti od svog srca načini Kabu i nemoj se brinuti za hadžije.”

Djelotvorna ljubav, očinsko srce, ljubaznost, zahtijevaju prije svega

poznavanje dubokih potreba odgajanika. Bez shvaćanja njihovih

potreba ne može se uspostavljati odgojni dijalog. No da bi to postigli

potrebno je puno ljubavi i strpljenja, puno kresanja i rada na toj

zahtjevnoj i zapuštenoj njivi koja se zove čovjek.

Odgajati ne znači uvijek zadovoljiti, uvijek popustiti. Treba imati

hrabrosti da se odgajanika suoči s trpljenjem, s pogreškama.

Popustljivost je siguran znak da čovjek ne posjeduje istinu. Kada je

neko popustljiv u svojim idealima, u poštenju i vjeri, onda je takav

čovjek - čovjek bez ideala, bez poštenja i bez vjere. A onda svakako i

28

čovjek koji ne može i ne bi smio odgajati. Treba biti nepopustljiv u

naučavanju i vladanju. Treba biti nepopustljiv, ali ne i tvrdoglav.

Odgajati ne znači uvijek odobravati, prešutjeti nezadovoljstvo, samo

poticati. Odgajati ponekad znači i protiviti se. Dopustiti, ili još gore,

doprinositi rastu negativnih sklonosti neke osobe, ne obuzdati hirove,

rušilačku agresivnost i mahane koje je dehumaniziraju, ne ispravljati

njezine nedostatke i sebične poticaje, znači odreći se njezina odgoja.

Prekoravanje u prikladno vrijeme na prikladan način, s očinskom i

majčinskom ljubavi rađa mudrost i polučuje pozitivne rezultate. Možda

će nekada na tom putu dolaziti do razočarenja i malaksalosti, ali

unatoč tome, treba imati na umu da nas naš Gospodar voli i da je

zadovoljan našim pregnućem.

Braćo i sestre odgajatelji! Kao što se, uveliko, trudite pronaći i

primijeniti što bolju metodu da svojim učenicima prenesete znanje,

jednakim žarom, i sami, otkrivajte i primjenjujte islamske etičke

vrijednosti; to je, zasigurno, jedina metoda da postajete bolji i vi i oni.

Strpljivost je ukras lijepog odgoja

Istaknuti učenjak i asketa Hasan Basri, Allah mu se smilovao, rekao je:

„Znanje je bolje od nasljedstva, odgoj je najčistiji obraz, pobožnost je

najsigurnija opskrba, pobožnost je najbolja zarada, razum je najbolji

vodić, lijepo ponašanje najbolji je drug, blagost je najbolji pomoćnik,

zadovoljstvo je najveće bogatstvo, Allahova pomoć je najbolja pomoć,

a sjećanje na smrt, najbolji je propovjednik.

Skoro da ništa korisno u životu ne može se postići bez strpljivosti. Stoga je

strpljivost (sabur) toliko naglašena u Kur'ani-kerimu. Na 105 mjesta, u

različitim kontekstima, Allah, dž. š., spominje strpljivost koja je muslimanima

potrebna u pitanjima vjere i svakodnevnog života. Na ovoj vrlini musliman

gradi svoje postupke i očekivanja. U suprotnom njegovo shvatanje života je

29

površno i neozbiljno. Čovjek odgajatelj treba da se privikne na podnošenje

životnih nedaća bez frustracija, na iščekivanje rezultata ma koliko oni bili

udaljeni i suočavanje s problemima ma koliko oni bili teški. Njega mora

krasiti samopouzdanje i stameni karakter, neustrašivost pred zloslutnim

oblacima koji se nerijetko javljaju na obzorju njegove svakidašnjice. On mora

biti strpljivi optimista koji će živjeti u uvjerenju da je razvedravanje

neminovno, ma kako oblaci bili crni. Alejhisselam je kazao: „Strpljivost je

svjetlo.“ (Muslim) Kada problemi pritisnu i kada se isprepletu, u naizgled

nerješivu enigmu, strpljivost je odgajatelju to svjetlo koje ga štiti od posrtaja i

beznađa.

Tri vrste su strpljivost

1. Strpljivost u izvršenju onoga što je Allah naredio, u ibadetima i teškoćama

koje ih prate.

2. Strpljivost, sustezanje od onoga što je Allah zabranio – harama, grijeha;

savladavanje strasti i sustezanje od svega što nas približava njima;

sustezanje duše od njenih hirova; obuzdavanje njenog nastojanja da počini

nešto ružno. „Onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i

dušu od prohtjeva uzdržao, Džennet će prebivalište biti sigurno.“ (En-Naziat,

40, 42.)

3. Strpljivost u bolnim patnjama, strašnim tragedijama i iskušenjima bilo koje

vrste.

Onaj koji bude strpljiv, nadati se je, da će postići uspjeh i na ovom i na

budućem svijetu.Uzvišeni je rekao: „Oni koji trpe da bi postigli naklonost

Gospodara svoga, i koji namaz obavljaju, i koji od onoga što im mi dajemo i

tajno i javno udjeljuju, i koji dobrim zlo uzvraćaju – njih čeka najljepše

prebivalište, edenski vrtovi, u koje će ući oni, i roditelji njihovi, i žene njihove

i porod njihov – oni koji su bili čestiti - meleki će im ulaziti na svaka vrata:

30

’Mir neka je vama, zato što ste trpjeli, a divno li je najljepše

prebivalište.“ Er-R’ad, 22-24.)

Strpljivost poslanika

Strpljivost je džennetska riznica. Čovjek postiže svako dobro ako se

strpi samo za trenutak. Strpljivost je posebno poželjna pri teškim

udarcima sudbine. Uzvišeni nam, u Svojoj Knjizi, navodi Ejjuba,

alejhisselam, kao primjer odanog i strpljivog roba. Bio je zdrav i imao je

nekoliko žena i brojno potomstvo. Bio je imućan, sa mnogo plodne

zemlje, živog blaga i drugim blagodatima ovoga svijeta. Voljom

Milostivog, stavljen je na kušnju i ostao je bez potomstva, žena, stoke i

svega ostalog. Uz sve te nedaće uslijedila je teška i dugogodišnja

bolest koja je rastakala njegovo poslaničko tijelo, ali on je trpio i sve

vrijeme bio Allahu Uzvišenom zahvalan. Znao je da bez izdržljivosti, uz

Allahovu, dž.š., pomoć, nema sretnog kraja ni Allahovog, dž.š.,

zadovoljstva. Upravo zbog pokazane strpljivosti i nepokolebljive vjere u

Allaha, u godinama teških prokušnji, Uzvišeni hvali Ejjuba, a.s., rekavši:

„I sjeti se roba našeg Ejjuba kada je Gospodaru svome zavapio: -

’Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!’ Udari nogom svojom, -

eto hladne vode za kupanje i piće! I Mi smo mu iz milosti Naše čeljad

njegovu darovali i još toliko uz njih, da bude pouka za one koji imaju

pameti... Mi smo znali da je on strpljiv; divan je rob on bio i mnogo se

kajao!“ (Sad, 41-44)

O čeličnom saburu, na vrlo slikovit način, Uzvišeni nam govori u

primjeru Jusufa, a.s., koji se spominje u istoimenoj suri. Jusuf, a.s., je

poticao iz poslaničke loze. Otac Jakub kao I njegov djed Ishak i pradjed

Ibrahim, bili su vjerovjesnici, alejhimus-selam. Osvrnimo se na

dječačko razdoblje života ovog plemenitog čovjeka. Život ga nije

nimalo štedio. Upadao je iz iskušenja u iskušenje. Izgubio je majku dok

je još bio dijete. Zavidna braća su isplanirala zavjeru, sakrili ga od oca,

31

a zatim ga bacilli u duboku jama. Potom ga nalazi karavana koja ga za

neznatna sredstva prodaju na pijaci kao roba. Od plemića postao je rob

kojeg kupi egipatski vladar. Mislio je da je našao utočište, ali na

vladarevom dvoru tek su nastale brige i iskušenja. Nakon što je

odrastao, vladareva žena nije mogla odoliti njegovoj ljepoti i poče ga

navoditi na grijeh. Odbivši je, pakosna vladarica smjesti ga u tamnicu u

kojoj je godinama boravio. Nije malaksao i gubio nadu u Božiju pomoć,

već je saburio s dubokim uvjerenjem da ga njegov Gospodar nije

napustio. Izašao je iz tamnice, tek nakon što je vladareva žena priznala

svoj grijeh i njegovu nevinost. Potom je bio postavljen za ministra

finansija. I braća njegova su priznala svoju griješnost, a Allah ih je na

kraju sve skupa sastavio.

Allah, dž.š., savjetuje svoga miljenika, Muhammeda, s.a.v.s., da se u

izdržljivosti i trpnji ugleda u ulul-azm, šest odabranih poslanika, alejhimus-

selam, koji su položaj odabranosti, pored ostalog, dostigli zahvaljujući svom

strpljenju. „Ti se strpi kao što su se strpili odlučni poslanici i ne traži da im

kazna što prije dođe.“ (El-Ahqaf, 35)

Vjerovjesnik, s.a.v.s., odrastao je kao siroče. Bio je lišen nježnosti,

roditeljske ljubavi i staranja. Oca, majku, djeda, amidžu, suprugu, sve

ih je rano izgubio pri teškim udarcima sudbine. Posvetio se Allahu i

Pozivu lišen svih dunjalučkih zauzetosti, kao što je bio lišen i svakog

oslonca i potpore. On je od svojih najbližih koji su bili politeisti bio do te

mjere uznemiravan da se morao iseliti iz rodne Meke. Napuštajući je i

upućujući posljednji pogled na nju, tužnim glasom, rekao je: „Tako mi

Allaha, Allahu nema držeg mjesta o tebe, a ni meni. Da me moj narod

ne protjeruje, nikada te ne bih napustio.“ Više puta tražio je zaštitu od

pojedinih plemena i svaki put bi se vraćao bez pomoći. U nekim

slučajevima bivao je ismijan pa i povrijeđen usljed kamenovanja. On

nije uzvraćao niti smišljao kako će se osvetiti, već pun milosti molio je

svoga Gospodara za njih, strpljivo čekajući rezultat. „Ti se strpi kao što

32

su se strpili odlučni poslanici “ riječi su koje su ga kuražile na putu

njegovog teškog poziva u ovu vjeru.

Put odgajatelja je težak i trnovit put, baš kao poslanički put, kojemu je

osnovna odlika odgajanje ljudi i dostizanje moralnog savršenstva s

kojim je zadovoljan naš Uzvišeni Gospodar. Stoga, put odgajatelje traži

ličnost sa odlikama koje su krasile Muhammeda, s.a.v.s. ličnost koja će

sve podrediti Pozivu, ličnost koja će biti čvrsta, stabilna, izdržljiva, ali

nadasve milostiva, pa čak i popustljiva ako će se time postići Božije

zadovoljstvo i veličanstveni cilj odgoja.

Ovako postupaju izvanredni ljudi. Ne gube bistrinu svoje vjere i ako izgube

čistoću ovoga svijeta. Ne klonu duhom zbog nesreće koja ih je zadesila.

Poteškoće na ovom svijetu traže pomoć, koja se lahko može pronaći u

strpljenu. Uzvišeni nas poziva i podučava tome rekavši:

aا �ُهaا َي َيa Uِذ_َيِنa َأ d ال Wوا d آَمaْن Wوا aْع_ْيْن ْت dَر_ اْسd _الَّصUِب aِة_ ِب _ٍنU َوaالَّصUَال �َهa ِإ _َر_َيِنa َمaَعa الَّل الَّصUاِب

„O vjernici, tražite sebi pomoći u strpljivosti i obavljanju namaza! Allah je

doista na strani strpljivih.“ (El-Bekare, 153.) Ono što se želi postići ne može

se ostvariti bez strpljenja i bdijenja na granicama Allahove vjere.

aا �ُهaا َي َيa Uِذ_َيِنa َأ d ال Wوا d آَمaْن َوا Wَر_ d اْصdِب َوا Wَر_ d َوaْصaاِب _ُطWوا اِب aَرaَو d UُقWوا �َهa َوaاَت Wَّمd الَّل Uَك aْعaَّل _ُحWوٍنa ل Wْفdَّل َت

“O vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite!” (Ali Imran, 200.)

Odlikovanost strpljenja

Hasan Basri je rekao: “Ljudi, ili ćete se vi okititi strpljivošću, ili ćete

propasti! Neki čovjek je opsovao drugog, a ovaj mu reče: "Da Allah

džellešanuhu ne čuje, ja bih ti uzvratio."

Allah, dž.š., sabur naziva lijepim, sabrun džemil, a strpljivost u

nedaćama veličanstvenim djelom - min azmil umur. Allahov Poslanik,

s.a.v.s., je takođe hvalio strpljenje a i sam je bio strpljiv. Tako je

33

jednom kazao: „Kod koga se nađe četvero, dato mu je dobro i ovoga i

budućeg svijeta: jezik koji Allaha često spominje, zahvalno srce, tijelo

strpljivo u belajime i supruga koja u njegovom odsustvu čuva njegov

imetak i čast.“ (Taberani)

U prisustvu Hasana Basrije posvadjala su se dvojica pa jedan od njih

dobro izgrdi onog drugog. Brišući znoj sa čela, ovaj citira Allahove dž.

š., riječi: „Strpljivo podnositi i praštati - tako treba svai pametan

postupiti. (Eš-Šura, 43). Na to Hasan reče: ‘Pametan li je, tako mi Boga,

u vrijeme kada neznalice razbor unistiše!”

Neko je omalovažavao i psovao, uglednog ashaba, Ebu Zerra,

radijallahu `anhu, pa je on odgovorio: "Između mene i Džehennema

postoji prepreka koju, ako savladam, bolji sam nego što kažeš, a ako je

ne mognem preći pa se u Džehennem strovalim, onda sam zaista gori

nego što si rekao. Strpi se, čovječe, jer ti ideš Onom “Koji zna poglede

koji kriomice u ono što je zabranjeno gledaju, a i ono što grudi kriju.

(Gafir, 19).

Rečeno je da je Allahu džellešanuhu najdraži onaj gutljaj što ga čovjek

ispije kao lijepu utjehu i otrpljenje kada ga zadesi bolna nesreća, te

gutljaj srdžbe koju proguta čineći dobro, praštajući i pokazujući

blagost. Allah džellešanuhu će sačuvati od šejtana i Džehennema

čovjeka u kojeg se nađu ova četiri svojstva: strpljivost u strahu, žurbi,

srdžbi i pohoti.

Strpljenje je neraskidivi dio prirode ovosvjetskog života. Allah ga nije

učinio mjestom lagodnosti i spokoja, već mjstom stalnog zalaganja i

provjere. Vrijeme koje čovjek na njemu provede ispunjen je

permanentnim lancem prokušnji; on izlazi iz jednog ispita u drugi.

Iskušenje kroz nesreće je nejasno mnogim ljudima i mnogi misle da će

ih njihova vjernička odanost Bogu sačuvati od iskušenja. Isto tako,

sudbina može nekome predodrediti razne vrste iskušenja koje mogu

dovesti i do njihovog nestanka. Čovjekov jedini izbor je dad a dočeka

34

dolazeću nevolju strpljenjem i predanošću. Budući da je cijeli život ispit

i provjera, onda treba da koncentrišemo svoje napore kako bismo

uspjeli u njemu.

35