I I

;[ II

l'lr,.,}I.

f

,,".,t

I

\15

Poredak diskursa

"",)'1 fr a .14\1.1 td $11 Qi =E64/440 b1Uk'j;i4~

Volio bih d:! se u izl:!ganje koje danas moram održati, i u ona kojaću ovdje možda godinama držati, mogu ušuljati kriomice. Umjestoda uzimam riječ, volio bih da me ona obuzme i ponese mnogo daljeod svakog pOCelka. U trenutku dok govorim volio bih osjetiti da miveć odavno prethodi jedan bezimeni glas: tada bi mi bilo dostatno dasuvislo oblikujem i slijedim izričaj, da sc bez osobita obzirapostavimu njegove međuprostore, kao da mi on daje znak ostajući za trenutaku neizvjesnosti. Početka, dakle, ne bi ni bilo; i umjesto da budem onajod koga dolazi diskurs, prije bih bio nasumični učinak njegovaodvijanja. sitna pukotina. točka njegova mogućeg iščeznuća.

Volio bih da iza mene (kako već dugo imam riječ, udvosLručujući

unaprijed sve ono ŠIO želim reći) postoji glas koji bi ovako govorio:»Valja nastavili, ne mogu nastaviti, valja nastaviti, valja izricati riječi

sve dok ih ima, valja ih izricati sve dok me one pronalaze, dokle godmi govore - neobičan trud, čudna greška. valja nastaviti, to je moždaveć učinjeno, možda su mi one već priopćene, možda su me doveledo praga moje povijesti, pred otvorena vrata moje povijesti, začudilobi me da se ona otvore.«

Mnogimaje, držim, svojstvena la želja da ne moraju započinjati,

želja da se od početka nađu s druge strane diskursa a ~a pri tome netrebaju izvana razmatrati njegovu moguću osebujnost, pogibeljnosl,možda i zlokobnost. Na lU toliko zajedničku želju institucija odgova­ra na ironijski način, jer ona početke obilježava svečano, obavija ihpozornošću i tišinom, jer im - da bi bili što bolje označeni _nameće ritualizirane oblike.

želja kaže: »Htjela bih da ne moram sama ulaziti u taj opasniporedak diskursa; htjela bih da nemam posla s njegovom oštrinom iodlučnošću; željela bih daje on posvuda oko mene kao tiha, dubokabeskrajno otvorena prozirnost gdje bi drugi odgovarali na mojeočekivanje i odakle bi, jedna za drugom, proizlazile istine; preostalo

"" ,.. ' .

•

. "

,I

,"~I''I~!

l

:..i'

. '''0,.-

bi mi jedino da mu se prepustim, da me on nosi kao sretnu lutalicuto:.A institucija odgovara: »Ne mora~ se bojati poletka; mi smo tu da tipokažemo da je diskurs u poretku zakona, da se već odavno lXIije nadnjegovim očitovanjem;da muje udijeljeno mjesto koje ga poštujealii razoružava; i da moć, koju katkad može steti, dobija upravo od nasi samo od nas._

No možda institucija i želja nisu nBta drugo do dvije suprotstav.ljene replike na isti nemir: nemir spram onoga ~to jcst diskurs u svojojmaterijalnoj zbilji izgovorene ili napisane stvari; nemir spram teprolazne egzistencije nesumnjivo sklone da nestane, aji o čijem

trajanju mi ne odlučujemo; nemir zbog osjećaja da su u tom svakod.nevnom i jednoličnom djelovanju sadržane moći i opasnosti koje jetc'ško zamisliti; nemir zbog sumnje da se kroz toliko izgovorenih idugom upotrebom izlizanih riječi naziru borbe, pobjede, rane, vlada.vine, ropstva.

No, što je dakle toliko opasno u činjenici da ljudi govore i da senjihovi dikursi beskonačno umnožavaju? Gdje je, dakle. opasnost?

•••Evo hipoteze koju bih veteras htio iznijeti da bih utvrdio poprište

- ili možda vrlo privremenu pozornicu - rada koji obavljam:pretpostavljam da proiZVodnju diskursa u svakom društvu kOnlroJira.selekcionira, orgo/lizira i redistribuira stanovit broj procedura čija seuloga sastoji u tome da umanje njegove moći i opasnosti, da gospo.dare njegovim slučajnim zgodama. da izbjegnu njegovu tegobnu,zas~ujuću materijalnost.

U društvu kao što je naše zacijelo su poznate procedure iskljul;.vanja. Najočiglednija i najobičnija jest zabrana. Dobro znamo danemamo pravo sve reći, da ne možemo govoriti o svemu u svakojprigodi. da napokon bilo tJc.o ne mou govoriti o bilo čemu. Predmetnitabu. prigodni ritual, povlašteno ili iznimno pravo subjekta kojigovori: lU je posrijedi igra triju tipova zabrane koji se isprepliću,

međusobno pojačavaju ili kompenziraju tvoreći složenu mrežu kojase stalno mijenja. Samo ću napomenuti da među područja gdje jemreža najzgusnutija, gdje su tamna polja sve brojnija danas spadapodručje seksualnosti te područje politike: umjesto da bude prozir.nim i neutralnim elementom u kojemu se seksualnost razoružava apolitika pacificira, diskurs je izgleda jedno od poprišta gdje oni, napovlašten način. iskazuju neke od svojih najpogubnijih moći. Iako

116

diskurs naizgled znači vrlo malo. zabrane što ga pogađaju otkrivajuvrlo rano, vrlo brzo njegovu vezanost za želju i mot. A to nipošto nijeiznenađujuće;jer diskurs - kao što je pokazala psihoanaliza - nijetek ono što očituje (ili skriva) želju; on je i predmet želje. Jer diskurs- kao što nas povijest neprestano poučava - nije tek ono štoizražava borbe i sisteme vladavine. već ono zbog čega i pomoću čega

se vodi borba. mot koje sc valja dočepati.

U našem društvu postoji i drugi princip isključivanja: ne višezabrana. vet podjela i odbacivanje. Mislim na protuslovlje razuma iludila. od početka srednjeg vijeka luđak je onaj čiji diskurs ne možebiti u opticaju kao diskurs ostalih: njegov se govor smatra ništavnimi bezvrijednim. on ne nosi ni istinu ni 7.načenje, ne ulijeva povjerenjeu ispravnost, ne može ozakoniti čin niti ugovor, u molitvenoj žrtvi nemože omogućiti transsupstancijllciju i kruh pretvoriti u tijelo. Nodoga<'la se i to da mu se. nasuprot svemu drugome. pripisuju nadna·ravne moći, moć da izriče skrivenu istinu. moć da iskazuje buduć·

nost. moć da posve naivno uviđa ono što mudrost ostalih ne možezapaziti. Zanimljivo je ustvrditi da govor luđaka u Europi nije bioslu!an stoljećima. a ako pak. jeste. tada ga se čulo kao govor istine.lli je padao u ništavilo - odbačen čim bi bio izgovoren ili se pak unjemu odgonetavao naivni ili lukavi razum, razum razumniji odonoga razumnih ljudi. U svakom slučaju. isključen ili tajno obdarenrazumom u strogom smislu, on nije postojao. Ludilo luđaka prepo·znavalo se preko njegovih riječi; upr<lvo su one bile mjesto na kojemuse vršila podjela: no one nikada nisu bile sabrane i poslušane. Prijesvršetka 17. stoljeta nijedan liječnik nije došao na pomisao o tomeda sazna što kazuje (kako i zaŠto kazuje) taj govor koji ipak predstav.Ija razliku. Cijeli taj golemi diskurs luđaka svodio se na graju; riječ

mu se davala tek simbolički, na sceni gdje se prikazivao. razoružan ipomiren. jer tu je igrao ulogu prerušene istine.

Moglo bi se primijetiti daJe sve to danas gotovo ili da se završava;da govor luđaka nije više s druge strone razdjelnice; da nije višeništavan i bezvrijedan: da nam naprOLJv postavlja zamke; da u njemutražimo smisao ili obrise. odnosno ruševine, nekoga djela; i da smolaj govor luđaka zatekli u onome što sllllli artikuliramo. u toj sićušnojmrlji preko koje nam izmiče ono što izričemo. Ali tolika pozornostne dokazuje daje stara podjela izgubila ulogu; dostatno je imati naumu cijelu armaturu znanja pomoću koje dešifriramo taj govor;dostatno je imati na umu cijelu mrci.u institucija koja nekome -

117

t, •o' '1

, '.1:.,.;Ti: I."1'·"~ I'j ",-', I\'" '

I

i

!Iibl

{ ," j, .. ,. ,,.., '

liječniku, psihoanalitičaru - dopušta da sasluša taj govor i koja uporišta. Izmedu Hesioda i Platona uspostavljena je podjela kojapacijentu istovremeno omogućuje da prinese, ili očajnički uskrati, razdvaja istiniti od lažnog diskursa; nova podjela, jer otada istinitisvoje jadne riječi; sve je to dostatno imati na umu da bi se posumnjalo diskurs nije više dragocjen i poželjan,jer to više nije diskurs povezankako podjela nije nestala, već djeluje na druge načine, II raznovrsnim s vršenjem moći. Sofisl je protjeran.pravcima, preko novih institucija i s učincima koji nipošto nisu isti. Taje povijesna podjela nesumnjivo dala opći oblik nlUoj volji zaTo je slušanje jednog diskursa koji je nabijen željom i koji se - zbog znanjem. No ona se ipak stalno premješta: velike se znanstvenesvog prevelikog zanosa ili svoje prevelike tjeskobe - smatm opte- mijene katkad možda mogu otčitavati kao posljedice nekog otkrića,

rećenim zastrašujućim moćima. Ako je zaista potrebno mirovanje ali se one mogu otčitavati i kao pojava novih oblika u volji zarazuma da bi se izliječila čudovišta, dostalno je da mirovanje bude znanjem. U 19. stoljeću nesumnjivo postoji volja za znanjem koja seuzbuna pa da podjela opet ostaje. ni po oblicima što ih koristi, ni po predmetnim oblastima kojima se

Možda je proiuslovIje istinitog i lažnog opasno promatrati kao obraća. ni po tehnikama na koje se oslanja ne podudara s voljom zatreći sistem isključivanja, uzone o kojima sam upravo govorio. Kako znanjem koja karakterizira klasičnu kulturu. Vratimo se malo una-bi se snaga istine mogla razložito uspoređivati s navedenim podjela- trag: na prekretnici između 16. i ]7. stoljeća (pogotovu u Engleskoj)ma, podjelama koje su od početka proizvoljne ili koje se barem pojavila se volja za znanjem koja je, anticipirajući svoje aklUalncorganiziraju oko povijesnih kontingencija, koje se oslanjaju na cijeli sadržaje. naznačila planove mogućih, promotrivih, mjerljivih. klasi-jedan sistem institucija koje ih nameću i vode, koje se, naposlijetku, fikabi1nih predmeta; volja za znanjem koja spoznajnom subjektune očituju bez prisile i barem djelomične sile! (gotovo prije svakog iskustva) nameće stanovitu poziciju, stanoviti

Zacijelo, ostanemo li na razini stava, unutar diskursa. podjela pogled i stanovitu funkciju (više gledati nego čitati. više provjeravatiizmeđu istinitog i lažnog nije ni proizvoljna, ni promjenljiva, ni nego komentirati); volju za znanjem koja propisuje (općenitije odinstitucionalna, ni nasilna. No, postavimo li se na drugu razinu, bilo kojeg određenog instrumenta) tehničku razinu do koje bi spo-postavimo li pitanje koja je to volja. stalno i stoljećima, preko našeg znaje morale dospjeti da bi bile provjerljive i korisne. Tako je izgledadiskursa prožimala našu volju za istinom, ili koji najopćenitiji tip od velike platonistiČke podjele volja za znanjem imala svoju vlastitupodjele upravlja našom voljom za znanjem, tada je to nešto što se povijest koja nije isto što i povijest obvezujućih istina: povijestocrtava kao sistem isključivanja (povijesni, promjenljivi, institucio- predmetnih planova koje treba spoznati. povijest funkcija i pozicijanalno obvezujući sistem). spoznajnog subjekta, povijest materijalnih, tehničkih, instrumemal-J. • nih sastojab spoznaje.Ta je podjela zasigurno povijesno stvorena. Jer još kod grčklh

pjesnika iz 6. stoljeća istiniti diskurs _ u pravom i valjanom smislu No la se volja za znanjem, bo i drugi sistemi isključivanja,

riječi _ istiniti diskurs koji je pobuđivaopoštovanje i strah, diskurs oslanja na institucionalnu podlogu: nju istodobno pojačava i pratikojem se valja pokoriti jer on vlada, bio je diskurs što ga je, prema cijeli niz praktiČkih oblika kao Što je, dakako, pedagogija, kao što jeutanačenomritualu, izgovarao netko lko je na to imao pravo; bio je sistem knjiga, izdavaštva, biblioteka, kao što su negdašnja zn3nstve-to diskurs koji je priopćavaopravednost i svakome udjeljivao njego- na društva i danalnji laboratoriji. No, jo~ je temeljnije prati način

vo mjesto; bio je to diskurs koji je, proričući budućnost, ne samo upotreba znanja u određenom društvu. način kako se ono vrednuje,najavljivao što će se dogoditi već pridonosio da se to dogodi, nosio raspoređuje, raspodjeljuje i dodjeljuje. Podsjetimo se ovdje, tek,::... ,i sa sobom privolu ljudi, te se tako ispreplitao sa sudbinom. A jedno simbolički, starog grčkog načela: da aritmetika može biti stvar

" ; ~ stoljeće kasnije najuzvi~enija istina više ne prebiva u onome što demokratskih zajednica jer poučava odnosima jednakosti, a da u.. \~' diskurs jest ili u onome što on čini, već u onome što on govori: došao oligarhijama treba poučavati samo geometriju jer ona pokazuje~ je dan kada sc istina od ritualiziranog, djelotvornog i ispravnog čina nejednakosti.

izražavanja promiče prema činu samom: prema njegovu smislu, Držim napokon da ta, na inslitucionalnoj podlozi i distribucijinjegovu obliku. njegovu predmetu, njegovu odnosu spram vlastitog zasnovana. volja za istinom teži tome da na druge diskurse - ...,'~

F ,~

I, 118 ,,,<I119 l .....

~ f·"':".~".!l!II!J!IlI!'!""'I__~_"""""P1"<!~''''''''''~~1IIII1Jl!I!!I~-".,.~__~_....... .............__-JL;

" • ., . ~!

,

'*.'...."1""~'

"'~i1. f,

, ,~.~

",..:...,...~:.

'~?.;;.,.......a.............,__..... • :-

Ii·

govorim uvijek o narem društvu - vrši svojevrsni pritisak i određe­nu moć prisile. Imam na umu način na koji je zapadna književnostmorala Slolječima tratitI oslonac u prirodi. istinilOsIl. u i~krenosu.

također i u znanoSli - ukratko u islinilOm diskursu. Imam podjed­nako na umu način na koji se ekonomska praksa. kodificirana kaozbir propisa I uputa. eventualno kao moral. u 16. slOlječu nastajalautemeljiti. raciona1izirall i opravdati na podlozi teorije bogatSIva Iproizvodnje: imam na umu i način na koji je jedan toliko presknpliv­ni sklop kao ~to je kaz.neni sustav tražio svoja upori~ta ili svojeopravdanje ponajprije dakako u pravnoj teoriji. zatim od 19. stoljećau sociolcnkom. psiholenkom. medicinskom. psihijatrijskom manju:kao da i riječ zakona u nakm dru~tvu može biti pravovaljana samopomoću diskursa istine.

od Iriju velikih sistema isključivanja koji pogac:1aju diskurs ­zabranjenog govora. odvajanja ludila i volje za istinom - najdužesam govorio o lrctem. Toje zbog toga ~to do njega stoljećima nastojedospjeli i prva dva; zbog toga ~to ih on sve više i više pokubvaprisvojiti da bi ih iSlodobno izmijenio i utemeljio. Dok su dva prvasistema sve krhkiji i nesigumiji utoliko što ih sada prožima volja zaistinom. ova naprotiv neprestano uvećava svoju snagu. dubinu inezaobilaznos!.

Pa ipak. o njoj se najmanje govori. Kao da nam se volja za istinomi njezine slranputice ukazuju prekrivene istinom samom i njenimnužnim odvijanjem. Razlog je tome možda ovaj: ako od Grkanaovamo istiniti diskurs doista više nije onnj koji odgovara na teljuili onaj koji vrši moć. ŠiO je onda posrijedi u volji za istinom. u voljida se izriče taj istiniti diskurs. nego želja i moć? Istiniti diskurs. kojegnužnost forme rasterećuje od želje i oslobađa od moći, ne možeprizn.ati volju za istinom koja ga prožima: a volja za istmom. kojanamjc več dugo namctnuta. takvaje da istina koju ona hoče ne možeadaje ne maskira.

Tako se II našim očima pojavljuje samo jcdna istina koja bi trebalaznačiti bogatstvo. plodnost. blagotvornu i lukavo univerzalnu snagu.A mi pak ostajemo u ncznanju spram te volje za istinom kaočudotvorne mašinerije kojoj je svrha da isključuje. Svi oni koji su.pokatkad u našoj povijesti. volju za istinom pokušavali prcobličiti idovesti je u pitanje protiv istine. upravo tamo gdje je istina uprcgnulau opravdavanje zabrane i definiranje ludila. svi nam oni. od Nie-

120

tzsechea do Artauda i BatailIca. sada moraju poslužiti kao nesumnji­

vo uznosita znamenja 7..<1 svakodneVni rad....Zacijelo poslOjC i brojne drugc pn.x:cdure kontrole I ogr:mičavanja

diskursa. One o kojima ..am dosad go\ono djcluju na neki načIOIzvana: onc funkcionirajU kao SIstemi isklju6vanJa; onc sc ncsumnji­vo odnose na dio diskursa koji iska/ujC moć I želju.

Mislim da sc možc iz.lučiti I druga grupa procedura. To suunutra;nje procedure. buduči da 'ami diskursi vrle svoJu vlastitukontrolu. To su procedure koje ~ uglavnom javljaju u svojstvuprincipa klasifikacije. sređivanja. di<;tribucije.. pri čemu se ra~i otome da se zagospodari drugom dimenz.ijom dl~kursa: dimenZIjom

događaja i slučaja.Počnimo s komenl3rom. Pretpo<.tavljam. a da u tO nisam posve

siguran. da nema dru5tva u kojcm ne postoje mačajne priče ŠiO seprepričavaju. ponavljajU. \ariraju; formule, tekslovi. ritualiz.iranisklopovi diskursa koji '\e deklamirajU u sasvim određenim prigoda­ma; jednom izgovorene ..tvari kOjc 'tC čuvaju jer sc u njima naslućujenešto tajnovito i osebUjno. Ukratko. može se ustVrditi da u društvimaredovito postoji svojcvrsno rasloja\anje među diskursima: diskursi­ma koji se ,.izriču« u svakodnevnuj I razmjenskoj Zbilji i kOji nestajusamim činom svoga izralil i diskur~lma iz kojih nastaje stanovit brojnovih govornih činova ~IO ih produžuju. preoblikuju ili o njimagovore. ukratko. diskursima kOJI '>C. Sonu stranu s\'oje formulacije.beskrajno iz.ričll. ostaju IzreknutI l Opet ih valja 17_ncau. Mi ihpoznajemo u nakm ..i~temu kulwrc: 10 su religijski ili pravm tekslo­vi. lO su i oni. po sVOIlle St:lttl'U neobični tekstOvi kOJc nazivamO..literamima«; to ..u u ,tanovitoJ lllJeri i znanstvcni tehtovi.

Razumije sc da ta pod\'ojenmt ll1Je nl postojana. nl trajna. ni:Jpso)utna. Nc postoji. sjedne smmc.jednom za !\vagda dana katego­rija. temeljm ili stvaralučkI di~kur,; a polOm. s druge. masa onih kojiponavljaju. tumače i komentirajU BrojIll se najzn<lčajniji tekstovimiješaju i nestaju. a komentari pokatkad zauzimaju prvo mjesto. Noiako su se točke njezinc primjene izmijenile. funkcijtl ostaje; principstanovitog podvajanja ncprestanu je II igri. KorjenlIo uklanjanje tograslojavanja nikada ne možc bit! drugo do igra. utopija ili tjeskoba.Igra komentara a la Borges koja nije drugo do ponavljanjc od rijcčido rijcči (ali sada svečano i namJcrno) onoga ŠtO sc komentira: igra

121

kritičara koji bi beskonačno govorio o nepostojećem djelu. Lirski sano diskursu koji se svakom svom trenu pojavljuje kao apsolutno novi nevin i koji se neprestnno, u punoj svježini, obnavlja iz stvari,osjećaja ili misli. Tjeskoba onog Janelova bolesnika za kojeg je inajbeznačajniji iskaz ravan »evanđeoskoj riječi« kao da skriva neis­crpna blaga smisla, te zavređuje da ga se beskonačno ističe, ponavljai komentira: »Kad pomislim, kaže on čim nešto pročita ili čuje, kadpomislim na tu rečenicu koja će opet otići u vječnost i koju moždajoš nisam posve shvatio.«

Ali tko ne uviđa da se tu uvijek radi o tome da se poništi jedan odčlanova odnosa a ne da se ukine odnos sam? Odnos koji se tokomvremena stalno mijenja; odnos koji u danoj epohi zadobij a brojne iraznolike fonne; pravnička je egzegeza posve različita (i 10 već

odavno) od religijskog komentara;jedno te isto književno djelo možeistovremeno potaknuti vrlo različite tipove diskursa: Odiseja je, kaoizvorni tekst, u istoj epohi ponovljena u Berardovu prijevodu, ubeskonačnim tumačenjima tekstova, u Joyceovu Uliksu.

za trenutak bih se htio ograničiti na napomenu da u onome što seopćenito naziva komentarom raskorak između prvotnog teksta isekundarnog teksta igra dvije uzajamno povezane uloge. On. sjednestrane, omogućuje da se (beskonačno) stvaraju novi diskursi: pritisakprvotnog teksta, njegova postojanost. njegov status uvijek obnovlji­vog diskursa. mnoštven ili skriveni smisao što ga on sadrži. tajnovi­tost i bogalstvo koje mu se pridaje, sve to utemeljuje otvorenumoguĆnost da se govori. No, s druge strane, uloga se komentara. bezobzira na upotrijebljene tehnike, sastoji samo u tome da napokonkaže ono Što je lamo prešutno već artikulirano. On mora, premaparadoksu koji stalno odlaže. ali mu nikad ne izmiče, po prvi put reći

ono ŠIO je bilo već rečeno i neumorno ponavljati ono Što ipak nikadnije bilo rečeno. Beskrajno gibanje komentara iznutra je nošenosnom o prerušenom ponavljanju: u njegovu vidokrugu nema ničeg

drugog osim onoga Što je bio u njegovu početku, puko recitiranje.Komentar uklanja slučajnost diskursa obavještavajući ga o tome: onomogućuje da se kaže nešto drugo nego što je sam tekst, ali poduvjetom daje sam taj tekst iskazan i na neki način gotov. U otvorenojmnoštvenosli princip komentara baca kocku, utvrđuje što bi se mogloreći o broju, obliku, maski, prigodi ponavljanja. Novo nije u onomešto je rečeno već u događaju njegova povratka.

122

Mislim da postoji i drugi princip razvodnjavanja diskursa. On jedonekle komplementaran prvome. Riječ je o autoru. Autoru shvaĆe­

nom, dakako, ne k<lO govornom pojedincu koji je izrekao ili napisaoneki tekst, već autoru kao principu grupiranja diskursa, kao jedinstvui izvoru njegovih značenja, kao žarištu njegove koherentnosti. Tajprincip ne djeluje posvuda niti na postojan način: posvuda oko naskruže brojni diskursi. a da njihov smisao i djelotvornost ne pripadajuautoru kojemu se pripisuju: svakodnevni, časovito djelotvorni iskazi,dekreti ili ugovori kojima su potrebni potpisnici a ne autor, tehničke

upute koje se prenose anonimno. No u područjima gdje je poštivanjeautorstva pravilo - književnost, filozofija, znanost - ono očigledno

ne igra uvijek istu ulogu; u poretku znanstvenog diskursa, u srednjemvijeku, poštivanje je autorstva bilo neophodno jer je to bio indeksistine. Smatralo se da neki iskaz sadrži znanstvenu vrijednost samogsvog autora. Od 17. stoljeća ta se funkcija u znanstvenom diskursuneprestano gubi: on više ne funkcionira da bi dao ime nekomleoremu, posljedici. primjeru, sindromu. S druge strane, i počevši odistog razdoblja. u poretku književnog diskursa funkcija se autoraneprestano pojačava: sve pripovijesti, sve poeme, sve drame ilikomedije u srednjem su vijeku kružile u barem relativnoj anonimno­sti, a danas se propituje (i od njih se traži da kažu) odakle dolaze, tkoih je napisao; zahtijeva se da autor vodi računa o jedinstvu teksta kojise nalazi pod njegovim imenom; traži se da on otkrije, ili da baremnjime naznači, skriveni smisao koji ih prOŽima; zahtijeva se da ih onartikulira prema svom osobnom životu i prema svojim životnimiskustvima, premu zbiljskoj povijesti u kojoj su nastali. Autor je onajkoji uznemirujućem jeziku fikcije daje njegovo jedinstvo, njegovuuklopljenost u zbilju.

Dobro znam da mi se može reći: "Pa vi lU govorite o autorukakvim ga kritika naknadno otkriva, nakon što se dogodila smrt, tene ostaje ništa do zamršena masa črčkarija; stoga u sve to valja unijetimalo reda; smisliti određeni projekt, stanovitu koherentnost, nekutematiku za kojom se traga u svijesti ili životu autora, koji je moždapomalo fiktivan. No, to ipak ne poriče zbiljsko postojanje autora, togčovjeka koji izbija iz svih upotrijebljenih riječi, sažimajući u njimasvoj genij ili svoj nered.«

Bilo bi zacijelo besmisleno poricali postojanje spisateljskog iinventivnog individuuma. Mislim, medutim, da - barem odnedavno- pojedinac koji piše neki tekst u l!ijem se vidokrugu nazire moguće

123

'., ,

,0

, .ll:,

"

djelo preuzima na svoj račun funkciju autora: ono Jto on piše i štO nepiše. čak u svojstvu privremene skice. kao nacrt djela. i što ostavljakao svak~nevne na~mene. svaje ta igra razlika zadana funkcijomautora~ k~Ju on usvaja od svoga vremena ili je sa svoje stranepreobhkuJe. Jer on doista mole sruJiti postojeću tradicionalnu slikuo autoru; polauti od nove pozicije autora on će, u svemu Jto bi~og~? .~i, u ~vem~ što svakodnevno, u svakom l.renutku kazuje,IskroJIU JoJ nesIgurni profil svoga djela.I~m id~ntilt!t~ koja ima oblik ponavljanja i utosti komentar je

ogranll~avao slučajnost diskursa. Princip autora ograničuje tu istuslučajnost igrom identiteta koja ima oblik individualnosti ijasrva.

Drugačiji princip ograničavanja trebalo bi raspoznati i u onome~tO se naz~va»disciplinama_ a ne znanostima. Il.ajje princip relativanI nepostOJan. Princip koji omogućuje gradnju. ali na osnovi suuneigre.

Organizacija disciplina suprotstavlja se kako principu komentaratako ~ principu au~ora. Prin~ipu autora stoga ~to se jedna disciplinadefinira predmetnim područJem. skupom metoda. korpusom istinitihpro~zicija. igrom pravila i definicija. tehnika i instrumenata: sve toIvo.n.svojevrsni ~onimni sistem na raspolaganju onome tko se njimeuh I ~ote služiti. a da se njegov smisao i njegova valjanost nepo~ez~Ju.s onim tko gaje izumio. No princip discipline suprotStavljase I pnnClpu komentara: ono ~to je u nekoj disciplini. za razliku odkom.entara•. od početka pretpostavljeno nije smisao koji mora bitiotkri~en nl id.entitet ~oji m.o~ biti ponovljen: to je ono ~to jepropisano za Izv<>:đe.nJe nOVIh Iskaza. Da bi postojala disciplina.mora, dakle. postojati mogućnost da se formuliraju. i to beskonačno.

nove propozicije.

.. Ali ~stoji j~š ~e~to: n~to više da bi bilo manje: jedna disciplinaniJe zbir svega IstinitOg što se može reći o nečemu; to nije ni skupsv~g~ onoga ~to se o nekoj danosti može prihvatiti zahvaljujući

pnnclpu ~~h~rentn~sli ili sistematičnosti.Medicina se ne sastoji odukupnosti Istine kOJa se može reći o bolesti; botanika se ne možedefinirati zbirom svih iSlina koje se odnose na biljke. Tomc su dvarazloga: ~najprije botanika ili medicina. kao i svaka druga discipli­na. sastoje se od pogrešaka i istina. pogrclakil koje nisu rezidue ilistr:"n~ tijela već imaju pozitivne funkcije, povijesni učinak, ulogukOJaje .č~~to n~odvojiva od uloge istina. No, pored toga. dn bi jednapropozIcija pnpadala botanici ili patologiji. ona mora odgovarati

124

uvjetima koji su u stanovitom smislu strožiji i složeniji nego čista i·jednostavna istina: u svakom slučaju drugačijim ~vj~tima. ~na semora obraćati odre(lenom predmetnom planu: pnmJence. da bl nekapropozicija bila »botanička«, ona se od kraja 17. stoljeća moraodnositi na vidljivu strukturu biljke, sistcm njezinih bliskih ili daljihsrodnosti, ili mehaniku njenih fluida (i ona više nije mogla. kao štoje tO bilo u 16. stoljeću. zadržati svojc simboličke vrijednosti ili skupsvojstava. odnosno značajki. koje su joj priznavane u antici). No. akoi ne pripada nekoj disciplini, propozicija se mora koristili konceptu·alnim i tehničkim instrumentima posve određenog tipa; od 19.stoljeća medicinska je propozicija nemoguća; ona dapače dospijeva»izvan medicine- i zadobija vrijednost individualne fantazme i na·rodskog domišljanja ako upotrebljava istodobno metaforičke, kvali­tativne i supstancijalne pojmove (kao što su pojmovi gušenja, toplihtekućina ili suhih tvrdih tvari): ona se ipak mole. ona se mora obratitijednako mel.aforičkim.ali na drukčijem funkciollaln~m i fizi~l~kommodelu zasnovanim pojmovima (kao ~to su nadražaj. upala Ih dege­neracija tkiva). Joli ndto. Da bi pripadala nekoj disciplini. propozi­cija se mora uklopiti u određen tip teorijskog vidokruga. Napomi­njem da je ist.raživanje primitivnogJczika. koje Je do 18. stoljeća bilosavršeno priznatom temom. u drugOj polovini 19. stoljeća bilo do­statno pa da se bilo koji diskurs svrsta ako ne u gre.šku. ono svakakou obmanu, sanjariju i najobIčniju lingvističku nakazu.

Svaka disciplina priznaje unutar svojih granica istinite i pogrdnepropoZicije: no ona preko svojih granica odbaCUje svaku teratologijuznanja. Okružje jedne znanosti napučeno je više i manje nego što semisli: tuje. dakako. neposredno iskustvo. tu su Imagmarne teme kojenose i neprestano prate vjerovanp bez pamćenja: no tu su i moždagrelike u strogom smislu riječi. jer se gre~ka može pojaviti i bitiriješena samo unutar određene prakse: pa ipak, nakaze opet tumarajui mijenjaju svoj oblik zajedno s poviješću znanja. Ukratko. da bipripadala cjelini jedne discipline. propozicija mora udovoljiti slože­nim i teškim zahtjevima, prije ncgo ju je mogućeproglasiti istinitomili lažnom ona. kao što bi rekao Canguilhem. mora biti ,.u istini...

Cesto se postavljalo piw,nje kako su botaničari i biolozi 19.stoljeća mogli raditi a da ne uvide istinitost onoga štO je govorioMendel. No to je zbog toga što su predmeti o kojima je Mendelgovorio. metode kojima se služio. teorijski vidokrug u kojem jestajao bili strani biologiji njcgova vremena. Bez sumnje. Naudin je,

125

..

f' "oJ~ .., .-~- .,3,..•

'o'

"i

,I

prije njega, postavio tezu da su nasljedna svojstva potisnula; među·tim, koliko god bio nov i neobičan, laj je princip - makar kao:r.agonetka - mogao biti dijelom biološkog diskursa. No, Mendelustanovljuje nasljedno svojstvo kao apsolutno nov biološki predmet,i to zahvaljujući filtriranju koje nikad do tada nije korišteno: on gaodvaja od vrste, odvaja ga od spola koji ga prenosi; područje II kojemga promatra jesI beskrajno otvoreni niz generacija gdje se on javlja inestaje statističkom pravilnošću. To je nov predmet koji iziskujenove 'pojmovne inslI'Ul1lcnte i nove teorijske temelje. Mendel jegovorio istinu, ali nije bio »ll istini« biološkog diskursa svogavremena: prema takvim sc pravilima nisu oblikovali biološki pred­meti i koncepti. Da bi Mendel dospio do istine i da bi propozicije takopostale (dobrim dijelom) točne. bilaje potrebna cijela jedna ljestvica.razvoj posve novog predmetnog plana. Mendel je bio pravo čudovi­

šte, i stoga se u znanosti o njemu nije moglo govoriti; dok jeSchleiden, primjerice, tridesetak godina prije, poričući usred 19.stoljeća spolno razmnožavanje biljaka, ali prema pravilima biološ­kog diskursa, formulirao tek discipliniranu grešku.

Uvijek postoji mogućnost da se istina izriče u prostoru divljegokruženja; ali u istinu se dospijeva samo pokoravanjem pravilimadiskurzivne »policije« koju valja reaktivirati u svakom od njezinihdiskursa.

Disciplina je princip kontrole proizvodnje diskursa. Igrom identi­teta, koja ima oblik stalne reaklualizacije pravila, ona utvrđuje nje­gOVi granice.

Obično se plodnost nekog autora, mnoštvenost komentara, razvojjedne discipline promatraju kao neiscrpni izvori stvaranja diskursa.Moždaje tako, ali oni su i principi prinude; sigurno je da ne možemopojmiti njihovu pozitivnu i umnožavajuću ulogu ako ne uzimamo uobzir njihovu ograničavajuću i prinudnu funkciju....

Držim da postoji i treća skupina procedura koje omogućuju

kontrolu diskursa. Tu nipošto nije riječ o gospodarenju moćima štoih oni sadrže ni o kroćenju slučajnosti njihova očitovanja; riječ je oodređenju uvjeta njihove upotrebe. o tome da se pojedincima koji ihiznose nametne stanovit broj pravila. te da se tako dostupnost diskur­sa ne dopusti baš svakome. Ovdje se radi o prorjeđivanju govornihsubjekata; nitko nete dospjeti u poredak ako ne udovoljava stanovi-

126

tim zahtjevima ili ako otpočetka nije kvalificiran za to. točnije: svapodručjadiskursa nisujednako otvorena i prohodna; neka su izrazitozdtićena (diferencirajuća), dok se druga čine otvorenima za gotovosve vjetrove i bez prethodnog ograničenja na raspolaganju svakomgovornom subjektu.

Volio bih, u vezi s tim, spomenuti jednu anegdotu koja je tolikolijepa da se pribojavamje li istinita. Ona svodi na samo jedan lik sveprinude diskursa: one što ograničavaju njegovu moć, one što gospo­dare njegovim neizvjesnim očitovanjima, one koje 'Ide selekcijumeđu govornim subjektima. Početkom 17. stoljeća šogun je dočuo

da nadmoćnostEuropljana - u plovidbi, trgovini, politici, vojnič­

kom umijeću -proizlazi iz njihova poznavanja matematike. Poželioje da se dočepa tako dragocjenog znanja. Kako su mu govorili onekom engleskom mornaru koji posjeduje tajnu tog čudnovatog

diskursa on ga pozove u svoju palaču i tu ga zadru. Nasamo s njimupustio se u učenje. Naučio je matematiku. Sačuvaoje vlast i doživioduboku starost. Tako je u 19. stoljeću u Japanu bilo matematičara.

Ali anegdota se tu ne prekida: ona ima i svoju europsku stranu.Povijest je, naime, htjela da taj engleski mornar, Will Adams, budesamouk: tesar koji je. radeći u brodogradilištu, naučio geometriju.Treba li tu pripovijest smatrati izrazom jednog od velikih mitovaeuropske kulture? Monopoliziranom i tajnom znanju orijentalnetiranije Europa navodno suprotstavlja univerzalno saobraćanje spo­znaja, neograničenu i slobodnu razmjenu diskursa.

To pitanje, dakako, ne odolijeva ispitivanju. Razmjena i saobra­ćanje su pozitivni likovi koji djeluju unutar složenih sistema ograni­čavanja i nezavisno od njih bez sumnje ne bi moglo funkcionirati.Najpovdniji i najvidljiviji oblik tih sistema ograničavanja tvori onošto se može svrstati pod ime rituala; ritualno definira sposobnost štoje moraju imati pojedinci koji govore (i koji, u igri dijaloga, propiti­vanja, deklamiranja moraju zauzimati određeno mjesto i formuliratiodređen tip izričaja); ono definira geste, ponašanja, okolnosti i cijeliskup znakova koji moraju pratiti diskurs; ono napokon utvrđuje

pretpostavljenu ili nametnutu djelotvornost riječi, njihov učinak naone kojima se obraćaju, granice njihova obvezujućeg važenja. Reli­gijski, sudski, terapeutski, a djelomično i politički diskursi nipošto sene mogu odvojiti od tog korištenja ritualnosti k.oja istovremenoodređuje zasebna svojstva i odgovarajuće uloge govornih subjekata.

127

, .,•

•

,.

,.

•

Donekle je drugačije funkcioniranje »društava diskursa« kojaimaju funkciju da održavaju j proizvode diskurse, ali njihov opticajzadržavaju II ograničenomprostoru; raspodjeljuju ih isključivo pre­ma suogim pravilima, a da sama ta raspodjela ne ra2vlaštuje posjed­nike. Jedan od arhajskih modela takva odnosa jesu grupe rapsoda kojisu bili oboružani umijećemda recitiraju, ~ire i preinačuju poeziju; noiako jc imalo za citj uglavnom ritualno reciliranje, to je umijeće.

pomoćučesto vrlo složenih vježbi pamćenja, bilo zaštićeno, branjenoi čuvamo unutar jedne određenegrupe: naukovanje jc omogućavalo

II isti mah pristup nekoj grupi i dopiranje do tajne koju je recitacijaočitovala ali je nije prenosila: uloga govora i slušanja nisu se moglezamijeniti.

Naravno. ništa vB:c nije OSialo od lab'ih ..društava diskursa«, stom dvoznačnom igrom tajne i prenošenja. No ne treba se zavaravati;čak i u poretku iSlinitog diskursa. čak i u porctKu objavljenog i odsvakog rituala slobodnog diskursa. jo~ se događajU oblici prisvajanjatajne i nezamjcnljivosti. Cak jc moguće da se čin pisanja kakav Jcdanas institucionaliziran u knjizi. sistemu izdavaštva i osobi pIscadogodi u možda difu7.nom ali zasigurno prinuđujućem .društvudiskursa«. Različitost pisca, koju on sam neprestano suprotstavljadjelovanju svakog drugog govornog ili pišućeg subjekta. neprelawoznačenjeJto ga on pridaje svome diskursu, temeljna iznimnost ~to jeon odavno pripisuje "pisanju«, potvrđcna nesukladnost između

,"stvarnnja.d bilo kakve upou-ebe lingvističkog sistema, sve to uiskazu (a popratno i u igri prakse) izražava postojanje određenog

.društva diskursa«. Ali postoje i mnoga druga. koja funkcioniraju naposve drugačiji način. prema retimu iznimnosti i prenošenja: imamna umu tehničku i znanstvenu tajnu, oblike širenja i opticajll medi­cinskog diskursa; imam na umu one koji su prisvojili ekonomski ipolitički diskurs.

a prvi pogled to je obrnuto od ..društva diskursa« što ga sačinja­

vaju .učenja« (religijska. politička, filozofska): tu broj govornihpojedinaca, iako neutvrđen, teži da bude ograničen; i upravo seizmeđu njih može zbivati opticaj i prcnošenje diskursa. Učenje,

naproliv, teži širenju; zajedništvom jednog tc istog diskursa pojedin­ci, bez obzira na svoju brojnost, definiraju svoju uzajamnu pripad­nost. Jedini je obvezni uvjet. naizgled. priznavanje istih istina iprihvaćanje stanovitog - više ili manje gipkog - pravila sukladno­SIJ s važećim diskursima. kad toga ne bi brlo. učenja mpošto ne bl bila

128

toliko različita od znanstvenih disciplina i diskurlivna bi sc kontrolaodnosilasamo naoblik ili sadrlaj iskaza, a ne na govornI subjekt. No.pripadnost učenju zahvaća istodobno iskaz i govorni subjekt., i tojedan preko drugoga. Ona zahvaća govorni subjekt preko i na OSnoviiskaza, što dokazuju procedure isključivanja i mehanizmi odbaciva­nja koji djeluju kad govorni subjekt formulirajedan ili vik nespoji­vih iskaza; hereza i pravovjerje nipošto ne proizlaze iz fanatičkog

pretjerivanja doktrinarnih mehanizam", oni im bitno pripadaju. Noučenje, s druge strane. polazeći od govornih subjekata, dovodi upitanje iskaze, i to Jednostavno zbog toga što učenje uvijek važi kaoznak. očitovanje i instrument prethodne pripadnosti - klasne pripad­nosti, socijalnog ili rasnog statusa. nacionalnosti ili interesa. borbe,pobune. otpora ili prihvaćanja. Učenje povezuje pojedince s određe·

nim tipovima iskaza tc im, premu LOIlle, zabranjuje sve ostale; no onOse, s druge strane. služi određcnillllipovima iskaza da bi pojedincemeđusobno povczalo 1 IlIne ih razlikovalo od svih ostalih. Doktrinaobavlja dvoslruko podređivanje: govornih subjekata nad diskursimai diskursa nad grupom. makar \Jnualnom. govornih pojcdinaca.

Napokon. I u mnogo šlTIm razmjenma. valja uPOZOTIlJ na velikerascjepe u onome što bismo mogli nazvati društvenim prisvajanjemdiskursa. S pravom se ističe da JC obrazovanje, u društvu poput našeg,sredstvo zahvaljujući kojem svaki pojedinac mole imati pristup bilokojem lipu diskursa, no ipak jc svakom poznato da ona u svojojdistribuciji. u Onome ŠIO dopui;ta i u onome što sprečava. slijedipravce koji su označeni socijalnim distancama, suprotnostima iborbama. Cijeli je sistem obrazovanja politički naćin da se zadrži ilipromijeni prisvajanje diskursa. zajedno sa znanjima i mocima što ihoni sa sobom no~e.

Posve sam svjestan da je odviše apstraktno odvajati, kao što ja točinim rituale od govora. društva od diskursa, doktrinarne grupe oddruštvenog prisvajanja. Najvcćim dijelom vremena oni su međusob­

no povezani l tvore svojevrsne velike građevine koje osiguravajurazdiobu govornih subjekata u razlićite tipove diskursa. te prisvajanjadiskursa od određenih kategorija subjckta. Recimo najkraće da su tovelike procedure podređivanja diskursa. SlO je. na kraju krajeva.sistem obrazovanja nego ritualizacija govora, kvalifikacija i utvrđi­

vanje uloga govornih subjekata. uspostavljanje makar i difuznedoktriname grupe. raspodjela I prisvajanje diskursa s njegovim me­ćima I njegovim znanjima? Što Je "plsanje« (pisanje .plsaca«) nego

129

Jo.. '•

>"..,

'.o'

sličan sistem podređivanjakoji ima donekle drugačijeoblike. ali čiji

su veliki naglasci analogni? Ne bi li se moglo reči da sudski sistem.institucionalni sistem medicine u nekim od svojih aspekata predstav­ljaju slične sisteme podređivanja diskum?

o • o

Pitom se nije li stanoviti broj filozofskih lema pripomogao timigr.:ama isldjučivanja i ograničavanja. II možda ih i pojačao.

Pripomogao im tako ŠiO zagovara idealnu islinu kao zakon diskur­sa i imanentnu racionalnost kao princip njegova događanja. čime jetakođerustanovio određenuetiku spoznaje koja istinu dopuštajedinosamoj želji za istinom i moći da se ona misli.

Pojačao ih poricanjem koja se u ovom slučaju odnosi na specifič­

nu realnost diskursa uopće.

Nakon što su isključene igre i trgovanje sofista, nakon što su, vB:eili manje pouzduno. ušutkani njihovi pat3doksi. čini se daje zap3dnamisao bdjela nad tim da diskursu pripadne ŠiO manje mjesta između

mišljenja i govora; čini se da je ona nasIojala na tome da se diskursočituje samo kao stanoviti umetak između mišljenja i govorenja: tobi bilo mišljenje zaogrnuto svojim simbolima i vidljivo pomoću riječi

ili. obrnula. 10 bi trebale biti same strukturejezika koje se stavljaju upokret i proizvode neki smisleni učinak.

To vrlo staro potiranje realnosti diskuT5a u filozofskom je mi!lje·nju kroz povijest poprimalo razne oblike. Odnedavno smo ga susreliu brojnim nama bliskim temama.

Moguče je da problem uteme1jujučegsubjektn dopuštn potiranjerealnosti diskursa. Utemeljujući subjekt. naime. ima zadatu da svo­jim nalcnnama izr:lvno oživotvori prozne oblike jezika; probijajući sekroz gustinu i inertnost praznih stvari. on intuitivno zahvača smisaošto je u njima pohranjen: on također. s onu stranu vremena. uteme·ljuje vidokruge značenjakoja će povijest samo trebati razjasniti i gdječe propozicije. znanosti. deduklivne cjeline najzad pronaći svojtemelj. U svom odnosu spram smisla utemeljujući subjekt raspolažeznakovima. obilježjima. tragovima. slovima. No da bi ih očitovao.

nije mu potrebno prolaziti kroz zasebnu inSlancu diskursa.Sučelice njemu stoji problem izvornog iskustva koji igra 3nalognu

ulogu. On pretpostavlja da na razini iskustva, prije nego ono dospijedo fonne cogita. prethodna. već na neki način iskazana značenja

kruže svijetom. udešavaju ga posvuda oko nas i od početka otvaraju

130

svojevrsnom prvoinom prepoznavanju. To bi značilo da prvoU1asukrivnja sn svijetom utemeljuje našu mogučnost da govorimo onjemu. u njemu. da ga označavamoi imenujemo. da gaprosuđujemoi na koncu spoznajemo u fonni istine. Ako diskurs postoji. Što on tadalegitimno mote biti nego diskretno čitanje?Stvari več šapuću stano.viti smisao. te našem Jeziku ostaje samo da ga poluči: i taj nam jezik.od svog najrudimentarnijeg nauma, vet govori o biču kojemu pripadapoput njegovih rebara.

Mislim da je i problem univerzalnog posredovanja jedan odnačina da se izvrii potiranje realnosti diskursa. I to usprkos prividu.Jer da bi se posvuda zahvatilo kretanje logosa koje posebnosti izdižedo pojma i koje neposrednoj svijesti omogućuje da konačno objelo.dani svu radon'llnost svijeta. na prvi se pogled čini da sam diskursdolazi u središte spekulacije. No logos je. ustvnri. samo već održanidiskurs. ili su pak salllc stvari i događaji oni koji neosjetno sIvarajusvoj diskurs objclod~llljUjući tajnu vlastite bili. Diskurs više nijedrugo do odsjaj istine koja nastaj~ pred njegovim vlastitim očima: isve n:lpokon lIlOže poprimiti oblik diskursa. sve se može iskazati. idiskurs sc može kazivati o svemu upravo stoga što se sve stvari.očitovavši j iZlmjeni"ši .svoj smisao, mogu vTatiti u tihu unutrašnjostsamosvijesti.

Dakle. bez obzira na to je li riječ o filOlOfiji ulemeljujućeg

subjekta. o filozofiji Izvornog iskustva ili o filozofiji univerzalnogposredovanja diskurs nije ništa drugo do igra. igra pisanja u prvomslučaju.čitanjau drugom. razmjene u trećem. i ta razmjena. to čitanje.to pisanje služe se uvijek samo znakovima.

Koja ja civilizacija više od naše naizgled po!tivala diskurs? Gdjemu se bolje i više ukazivala čast? Gdje je on naizgled radikalnijeoslobođenod svojih prisila i toliko univerzaliziran? No čini mi se dase pod lim prividnim obožavanjem diskursa. pod tom prividnomlogofilijom. krije sVOjevrsni Strah. Sve se događa lako kao da suzabrane. zapreke. pri!govi i granice podešeni na način da baremdjelomičnoukrOle veliku proliferaciju diskursa na način da se njegovnered organizira u likove koji izmiču onome što je najmanje podlož.no kontroli. Sve se doguđa tako kao da su se htjela prebri sati čak iznamenja njegova udjeli! II igrama mišljenju i jezika. U našemdrušlvu bez sumnje postoji. a mislim da postoji i u svima drugima,samo II drugačijemobliČJU i s različitim naglaSCIma, duboka Jogofo­bija. svojevrsru mukli strah od događaja, od te mllse iskazanih stvari.

131

•

•,•

od pojave svih tih iskaza, od svega što je tu možda nasilno. diskon·tinuirano, svadljivo. što uključuje nered i opasnost. od tog nepresta­nog i razuzdanog brujanja diskursa.

I želimo li taj strah. ne kažem ukloniti. već :malizirati. analiziratinjegove uvjete, njegovu igru i njegove učinke, moramo se odvažitina tri odluke kojima se naša današnja misao pomalo odupire i kojesu sukladne trima grupama funkcija što smo ih upravo naveli: stavitiu pitanje našu volju za istinom, vratiti diskursu njegov karakterdogađaja i uspostaviti napokon suverenitet označitelja.

•••

To su zadaće ili. radije, neke od tema koje određuju rad što bih gaželio ovdje obaviti narednih godina. Moguće je odmah naglasitistanovite zahtjeve metode što ih iziskuju te zadaće.

Tu je ponajprije princip obrata: tamo gdje sc tradicionalno smatrada se raspoznaje izvor diskursa, njegovo bujanje i kontinuitet. ulikovima koji naizgled igraju pozitivnu ulogu. kao što je lik autora.discipline, volje za istinom, valja radije raspoznati negativnu igrusječe i razvodnjavanja diskursa.

No nakon što su ti principi prorjeđivanja n"značeni. nakon štosmoih prestali smatrati temeljnom i tvoračkom instancom. što ispod njihotkrivamo? Treba li dopustiti virtualnu punoću jednog svijeta nepre­kidnih diskursa? Tu treba uvesti u igru druge principe metode.

Princip diskontinuiteta: to da postoje sistemi raujeđivanja neznači da bi pod njima. ili s onu stranu njih. trebao vladati nekineograničeno velik. trajan i tih diskurs kojeg bi oni gušili ili suzbijali.te bi se naša zadaća sastojala u tome da ga uspravimo i vratimo munapokon njegov govor. Kročeći svijetom i ispreplićući se sa svimnjegovim oblicima i svim njegovim dogadnjirna. ne trebn zamišljatinešto nekazano ili nemišljeno koje bi valjalo artikulirati ili napokonpromisliti. Diskursi se moraju promatrati kao diskominuirane praksekoje se ukrštaju, ponekad idu zajedno. ali se i međusobno ne poznajuili se pak isključuju.

Princip specifičnosti: diskurs ne treba razlagati u igti prethodnihznačenja; ne valja zamišljati da svijet prema nama okreće čitljivo licekoje bismo samo trebali odgonetnuti; on nije sukrivac naše spoznaje:nema preddiskurzivne providnosti koja ga udešava po našoj želji.Diskurs valja pojmiti kao naše nasilje nad stvarima, u svakom slučaju

132

kao praksu koju im namećemo: i upravo u toj praksi događanja

diskursa nalazi princip svoje pravilnosti.Čctvno pravilo. pravilo ek.wcriomosli: ne treba ići od diskursa

prema njegovoj unulrašnjoj i ~krivcnoj jezgri. prema središtu misliili značenja koji bi se u njemu očitovala; no polazeći od diskursasamog, od njegove pojavnosti i nJeguve pravilnosti. valja doprijeti donjegovih izvanjskih uvjeta mogućnosti. do onoga što daje mogućnost

neizvjesnom niZU lih dognđanja i ~to mu utvrduje granice.

Cetiri pojma moraju dakle poslužiti kao rcgulativno načelo anali­ze: pojam događanp. pojam ni·w. pojam pravilno~ti. pojam uvjetamogućnosti. Oni sc, kao ;tO vidimo. pojedinačno suprotstavljaju:događaj stvaranju. nizjedinstvu. pravilnost izvornosti i uvjet moguć­nosti značenju. Cetiri su potonja pojma (značenje. izvornost, jedin­stvo. stvaranje). općenito uzevši. dominirala u tradicionalnoj povije­sti ideje gdje se. uz opće suglaSJe, tragalo za stvaralačkom točkom.

jedinstvom djela. epohe ili teme. znamenom individualne originalno­sti i neiscrpnom riznicom skrivenih značenja.

Dodat ću tek dvije napomene. Jedna se tiče povijesti. Suvremenojse povijesti često propisuje zasluga da je ukinula povlastice što ih jenekad imao pojedin:lčni dogailaj. tc iznijela na vidjelo strukturedugog trajanja. Svakako. Nisam međutim siguran da se r<ld povjesni­~ara odvijao baš u tom pravcu_ Odnosno ne mislim da između

utvrđivanja događaja i analize dugog trajanja postoji nešto kaoobrnuta razložitost. Izgleda, naprotiv. da se zrno događaja moragnječiti do krajnosti. da se razlučna moć povijesne analize m?raspustiti do tržnih izvještaja. do bi\jcžničkih akata, do župnih zapisa,do lučkih arhiva vo<1enih iz godine u godinu. iz ljedna u tjedan kakobi se iza bitaka. ukaza. dinastij,l ili skupština ocrtale velike pojavestoljetnog i višcstoljelllog domašaja. Povijest. kakvu dao<ls praktici­ramO, ne zaobilazi dog,l\]aje; ona. naprotiv. neprestano proširujenjihovo polje; neprestano Olkri va njihove nove. površinske ili dubin­ske slojeve: nepresl<1l1o \1. njih Izdvaja nove skupove, gdje su onikalkad brojni. nabijeni i zamjenIjivi. katkad rijetki i izričiti: odgotovo svakodnevnih promjenn cijena ide se do stoljetnih innacija.No važno je to da povijc~t ne promatra doga<laj a da ne definira nizčiji je on dio, a da ne Ulanači načll1 analize iz koje niz proizlazi. a dane uznastoji spoznati pr:lVilnost puj:tva i granice vjerojatnosti njihovaočitovanja. a da se ne zapita o varijacijama. skretanjima i hodukrivulje. a da ne ushtjedne odrediti uvjete o kojima oni ovise.

133

-

Naravno, povijest već odavno više ne nastoji shvatiti događaje

pomoću igre uzroka i posljedica u bezlićnOIll Jedinstvu velikog,maglovito homogenog i kruto hijerarhiziranog zbivanja; no razlogtome nije da bi se pronašle prethodne, str<.lnc, događaju neprij<.lteljskestrukture. Razlog se sastoji u lOme da se ustnnove različiti, međusob­

no isprepleteni, često divergentni ali ne i autonomni nizovi kojiomogućuju da se omeđi »mjesto« događaja, rubovi njegove neizvje­snosti, uvjeti njegova pojavljivanj,l.

Temeljni pojmovi što se sada n,uneću nisu više pojmovi svijesti ikontinuiteta (zajedno s njima sukladnim problemima slobode i uz­ročnosti); to nisu ni pojmovi znaka i strukture. To su pojmovidogađaja i niza, s igrom uz njih vez.1nih pojmovu; pravilnosti,neizvjesnosti diskonlinuiteta, zavisnosti, preobrazbe; upravo se uzpomoć takvog skupa analiza na koju pomišljam nipošto ne artikulirana tradicionalnoj tematici koju negd~šnji filozofi još smatraju »ži.vom« poviješću, nego na zbiljskom radu povjesničara.

No time također ta all<lliza postavlja zaista teške i filozofske iliteorijske probleme. Ako sc diskursi moraju promatrati ponajprije kaoskupovi diskurzivnih događaja, koji status valja dati tom pojmudogađaja koji su mozali tako rijetko uzimali u obzir? Dakako,događaj nije ni supstancija ni akcidencija, ni svojstvo, ni proces;događaj ne pripada poretku tijela. Pa ipak, on nikako nije nemateri­jalan; on proizvodi učinak, onjest učinak, uvijek na razini materijal­nosti; on ima svoje mjesto i saćinjen je od relacije, koegzistencije.disper.lije, provjere, akumulacije, selekcije materijalnih elemenata.On nipošto nije čin ni svojstvo nekog tijela; on proizlazi kao poslje­dica iz i unutar neke materijnlne disperzije. Recimo da bi se filozofijado~ađaja morala zaputiti u pravcu materijalizma bestjelesnosti, naprvi pogled paradoksalnom.

S druge strane, ako se diskurzivni događaji moraju promatratiprema homogenim, ali međusobno diskontinuiranim nizovima, kojitada status dati tom diskontinuitetu? Naravno, ne radi se ni o slijeduvremenskih trenutaka. ni o mnoštvu različitih mislećih subjekata;rij~č je o cezurama koj~ poništavaju trenutak i subjekt raspršuju umnoštvo mogućih pozicija i funkcija. Takav diskontinuitet pogađa idokida tradicionalno najmanje priznate ili najteže ospori ',le jedinice:trenutak i subjekt. I ispod njih, neovisno o njima, među tim diskon­tinuimnim nizovima valja pojmiti relacije koje nemaju značenje

slijeda (ili istovremenosti) u jednoj (ili više) svijesti, izvan filozofija

134

subjekta i vremena valja razraditi teoriju diskominuiranih sistematič­

nosti. Napokon, ako je istina da svi ti diskurzivni i diskominuiraninizovi imaju, u određenim granicama. svoju pravilnost, tada više nijemoguće među elementima koji ih sačinjavaju uspostaviti veze meha­ničke uzročnosti ili idealne nužnosti. Valja prihvatiti da se u proi­zvodnju događaja uvede neizvjesnost kao kategorija.. A tu se osjeća

nedostatak teorije koja bi omogućila promišljanje odnosa slučaja imišljenja.

Koliko god bio neznatan taj pomak šIo ga zagovaram u povijestiideja, a koji se sastoji u tome da se razmatraju ne predodžbe štomožda postoje iza diskursa, nego diskursi kao pravilni i različiti

nizovi događaja, bojim se da u njemu razabirem nešto poput male(možda i mrske) mašinerije koja omogućuje da se u samo izvorištemišljenja uvedu slučaj, diskontinuitet i materijalnost. Trojaka opa­snost koju stanovita forma povijesti nastoji otkloniti pripovijedajući

o neprekidnom odvijanju idealne nužnosti. Tri pojma koji bi moraliomogućiti da se praksa povjesničara poveže sa sistemima mišljenja.Tri pravca što će ih morati slijediti rad na teorijskoj elaboraciji.

O • o

Slijedeći te principe i oslanjajući se na taj vidokrug. analize što ihkanim provesti razvrstane se u dvije skupine. S jedne je strane»kritička« skupina kuja se koristi principom obrata: pokušati nazna­čiti oblike isključivanja. ograničavanja, prisvajanja o kojima samupravo govorio; pokazllti kako su se oni oblikovali, kojim su potre­bama morali udovoljiti, kako su se mijenjali i premještali, koju suprisilu zbiljski vršili, u kojoj su mjeri bili izokrenuti. S drugeje strane»genealoška« skupina koja se koristi drugim trima principima: kakosu se kroz, usprkos i uz podršku tih sistema prisile oblikovali nizovidiskursa; koja je bila njihova specifična pojedinačna norma i koji subili njihovi uvjeti pojavljivanja. rasta, promjene.

Ponajprije kritičk:l skupina. Prva bi sc grupa analiza mogla odno­siti na ono što sam označio kao funkcije isključivanja. Dogodilo scda sam svojevremeno proučavao jednu od njih, i to za određeno

razdoblje: radilo se o podjeli između ludila i razuma u klasično doba.Kasnije bi se bilo moguće okušati u analizi sislemajezičke zabrane:zabrane koja se odnosi na seksualnost od 16. do 19. stoljeća; radilobi se o tome da se ustanovi ne kako je ta zabrana sve više i nasreću

nestajala, već kako sc ona premještala i reartikulirala od ispovjedne

135

I

tl.

r

:

•'.••O" • "-,-----~-._...-.•_---_._.- -

prakse. gdje su zabranjena ponašanja posve eksplicitno imenovana.rnzvr.uana. hijerarhizIrana. do pojave. u početku dosta bojažljive iuzdržane, seksualne tematike u medicini i psihijatriji 19. stoljeća. Tosu, dakako. tek polazne. donekle simboličke naznake. ali več semožemo kladiti da ti naglasci nisu višc ono što mIslimo. te da zabranenisu uvijek imale ono mjesto koje zamišljamo.

Sada bih se želio posvetiti trečem sistemu isključivanja. Pristupitću. ~u na ~~a načina. S jedne bih strane pokušao naznačiti kako jeučmJen,ah I kako je ponavljan. alpravljen. premješten taj izbor istineu kojem smo zatočeni no koji stalno obnavljamo; najprije ću seprebaciti u doba sofistike i njena p<)Čel.ka sa Soktatom. ili barem splatoničkom filozofijom. da bih izvidio kako se djelotvorni diskurs.ritualni diskurs. diskurs nabijen moćima i opasnostima malo po malopriređivao za podjelu između istinitog diskursa i lažnog diskursa.Potom ču se zadržati na prijelazu iz 16. u 17. stolječe. na epohi kadase. p?gla~ito. ~ ~gleskoj. javlja znanost promatranja. opažanja,ul~lvanJa činjenica. odredena prirodna filozofija bez sumnje neod­VO~I~~ od ~sposta.~ljanja.novihpoliličkih struktura. neodvojiva i odreligijske Ideologije: zaSigurno novi oblik volje za znanjem. Napo­kon. treća se uporišna točka biti početak. 19. stoljeća. s velikimutemeljiteljskim djelima modeme znanosti. oblikovanjem industrij­skog društva i pozitivističke ideologije koja ga prali. Tri odsječka umorfologiji naše VOlje za znanjem; tri etape filistarstva.

V.~li~ ~ih.se za~ržati na tom pitanju, ali iz posve drugog ugla:procijenitI učmak diskursa sa znanStvenom pretenzijom _ medicin­skog•.pS~hij~trijsko~,.pa i sociološkog diskursa _ na onaj skuppreskripLJvmh prakSI I diskursa što ga lvori kazneni sistem. Prouča­

vanje psihijatrijskih eJcspeniza i njihove uloge u kažnjavanju poslUŽitće kao polazište i kao osnovni materijal za lu analizu.

. U I~j bi kriličkoj perspektivi, ali na drugoj razini, valjalo napravitil analizu procedura ograničavanja diskursa. onih medu koje .samneto~ svrstao princip autora, princip komentara. princip discipline.U tOJ se perspektivi može zamisliti stanovit broj studija. Mislim.primjerice. na analizu koja bi se odnosila na povijest medicine od 16.do J9. stoljeća, radilo bi se ne toliko o tome da se istaknu dostignutaotkrića ili korišteni pojmovi. već o tome da se dokuči kako su uizgrad~ji medicinskog diskursa. ali i u svakoj instituciji koja gapodupire, prenosi, ojačava. upotrebljavani princip autora. principkomentara. princip discipline; radilo bi se o tome da istraži i sazna

136

kako Je djelovao princip velikog autora: Hlpokr.lta. naravno Galena.ali iParacelsusa. Syudenhama ili Boerhaavea: kako Je. još i u kasnom19. slolječu. djelovala praksa aforizma i komentara. kako je ona malopo malo zamijenjena praksom slučaja. skupa slučajeva. kliničke

pouke na nekom konkretnom slučaju; prema kojem se modelu napo.kon medicina nastoja!::l oblikov:!.t; kao disciplina oslanjajući se naj­prije na prirodnu povijest. a polom na anatomiju i biologiju.

Mogao bi se ral.motrlti ; način na koji su književna kritika ipovijest u 18. i 19. stoljeću. upolrebljavajući, preinačujući i premje­~tajući p:lSlUpke religijske eg7.egeze. biblijske kritike. hagiografije.historijskih ili legendarnih lOživota... autobiografije i memoara. ustro­jile ličnost autora i lik djela. Jednog će se dana morati proučiti i ulogašto je igra Freud u psihoanalitičkom znanju, uloga zasigurno druga­čija od uloge Newtona (i s\'ih utemeljitelja discipline) u fizici. znamodrugačija i od uloge što je može igrati autor u području filozofskogdiskursa (pa bio on. poput Kanla. začetnikom drukčijeg načina

filozofiranja).

To su. dakle. neke zamisli 1.3 kritički aspekt zadaće, za analizuinstanci diskurzivne kontrole. Sto se tiče genealoškog aspekta, on seodnosi na zbiljsko oblikovanje diskursa bilo unutar granica kontrole,bilo izvana. bilo pak nlljčcšće s obje Slmne granice. Krit;ka analiziraprocese razrjedivanja. ali i pregrupiranja i ujedinjavanja diskursa:genealogija proučava njihovo istodobno r:lspršcno. diskontinuiranai ispravno oblikovanje. Zapravo. tc dvije zadaće nikad nisu posverazdvojene: ne postoje. s jcdne strane. oblici odbacivanja. isključiva­nja. pregrupiranja ili pnplSlvanJa. a potom. s druge strane. na dubljojrazinI. Sp:lntano pojavljivanje dlsl.ursa koji. prije ili poslije svogaočitovanja. odmah podliježu selekciji ili kontroli. Prnvilno oblikova­nje diskursa mote. u stanovitim UVjetima i do određene mjere.integrirati procedure kontrole (to se. primjerice. dogada kad nekadisciplina dobije oblik I status znanstvenog diskursa): i obrnuto.likovi kontrole mogu se o7.biljiti unutar jedne diskurz.ivne formacije(mislim. primjerice. na književnu kritiku kao konstitutivni diskursautora): tako da svaka kritička zadaća. stavljajući u pitanje instancekontrole. istovremeno mora analizirati diskurzivne pravilnosti krozkoje se one oblikuju, tl svaka genealoška deskripcija mora voditiračuna o granicama koje odreduju zbiljske formacije. Razlika izmedukriličkog i genealoškog pOIhvata nije wliko u predrnelU ili područjukoliko u udarnom stajali~tu. perspektivi i ograničenju.

137

Maloprije sam spomenuo jednu od moguĆih studija: studiju ozabranama koje pogadaju diskurs seksualnosti. Tu bi studiju, usvakom slučaju, bilo teško i apstraktno izvoditi a da se istodobno neanaliziraju skupovi diskursa, književnih, religijskih ili etičkih. bio­loških i medicinskih, dakako i pravnih, u kojima se govori o seksu­alnosti i gdje je ona imenovana. opisana. preobražena, objašnjena,prosudena. Mi smo još vrlo daleko od konstituiranja jedinstvenog ipravilnog diskursa o seksualnosti; mofda u tome nikad neĆemo niuspjeti, a mohla se i ne kreĆemo u tom pravcu. Svejedno. Zabranenemaju isti oblik i ne djeluju na isti način u knjifevnom diskursu i udiskursu medicine, u diskursu psihijatrije ili u onome kojim serukovodi svijest. I obrnuto. te različite diskurzivne pravilnosti nepojačavaju, ne zaobilaze, ne premještaju zabrane na isti način. Studi­ju je, dakle. mogute izvesti samo vodoči računa o mnoštvima nizovagdje djeluju zabrane koje su, barem djelomično, u svakom od njihrazličite.

Bilo bi također moguĆe razmotriti nizove diskursa koji se, u 16. i17. stoljeću. odnose na bogatstvo i siromaštvo, novac, proizvodnju.ITgovinu. Tu se susrećemosa skupovima vrlo heterogenih iskaza štosu ih formulirali bogati i siromašni, Ul~eni i neuki. protestanti ilikatolici, kraljevski časnici, trgovci ili moralisti. Svaki ima svoj oblikpravilnosti kao i svoje sisteme prinude. Nijedan od njih ne nagovje­štava točno onaj drugi oblik diskurzivne pravilnosti koji Će poprimitiizgled discipline i koji će se nazvati »analizom bogatstva«. a potom»političkom ekonomijom«. Pa ipak. polazeti od njih oblikovala senova pravilnost i to tako što je preuzimala ili isključivala.opravda­vala ili uklanjala neki od njihovih iskaza.

Mofemo pomišljati i na studiju koja bi se odnosila na diskurse onaslijeđu. kakve znamo susresti do početka 20. stoljeta: podijeljenei rasprlene po disciplinama. zapafanjima. tehnikama i različitim

naputcima; tu bi bilo neophodno pokazati kojom su se igrom artiku­lacije ti nizovi najzad preinačili u epistemološki koherentan i institu­cionalno priznat i genetički lik. To je posao što gaje obavio FranyoisJacob tako sjajno i znalački da mu nema premca.

Tako se mogu izmjenjivati, međusobno podupirati i nadopunjava­ti kritičke i genealoške deskripcije. Kritički se dio analize posveĆuje

sistemima zaokruživanja diskursa; on nastoji naznačiti, obilježitiprincipe uredbenosti, isključivanja. razvodnjenosti diskursa. Kaži­mo. igrajući se riječimil, da on prakticira marljivu nehajnost. Genea-

loški se dio analize pak posvećuje nizovima zbiljskog oblikovanjadiskursa: on nastoji shvatiti njegovu potvrdnu moć, pri čemu tu nemislim na moć koja bi blJa oprečna moći poricanja. vet na moć

ustanovljivanja predmetnih područja o kojima se mogu iznositipotvrdni ili niječni stavovi o istinitim ili lažnim iskaz.ima_ Nazovimota predmetna područja sferom pozitiviteta i recimo, igrajući se rije­čima po drugi put: ako kritički stil određujemo kao stil marljivenehajnosti. tada se genealoško nagnute može odrediti kao nagnuće

sretnog pozitivizma.U svakom slučaju, valja podvući baremjednu stvar: tako shvaćena

analiza diskursa ne razotkriva univerzalnost smisla, ona objelodanju­je igru nametnute rijetkosti. zajedno s temeljnom snagom potvrdnogiskaza. Rijetkosti i potvrdnog iskaza. najzad i rijetkosti potvrdnogiskaza. a nipošto trajnu velikodu!nost smisla. nipo!to monarhijuoznačitelja.

Ioni koji imaju pukotine u rječnikU neka kažu - ako im to boljezvuči nego Što im govori - da je tu posrijedi stnlkturalizam....

Posve mi je jasno da ta istraživanja. čiju sam zamisao pokušaoprikazati. ne bi bilo moguće poduzeti bez pomoći modela i oslonaca.Mislim da mnogo dugujem G. Dumt:z.ilu jer me on potakao na rad LI

vrijeme kada sam smatrao daje pisanje užitak. No. dugujem mnogoi njegovu djelu; neka mi oprosti ako sam njegove tekstove. koji nasi danas obvezuju. udaljio od njihova smisla i odvratio od njihovestrogosti; on me naučio da unutrašnju ekonomiju diskursa analiziramposve različito od metoda tradicionalne egzegeze ili pak melodalingvističkog fonnalizma. on me naučio da od diskursa do diskursa.igrom usporedbi. iznalazim sistem funkcionalnih korelacija; on menilučio kako se opisuju preobrazbe nekog diskursa i odnosi spraminstitucije. Zamisao da takvu metodu primijenim na posve drugačije

diskurse nego što su legenda i mitovi proiz.a§laje nesumnjivo iz togašto sam pred očima imtlo radove povjesničara znanosti. a ponajvišeM. Cilllgullhema. Zahvaljujući njemu shvatio sam da se povijestznanosti ne svodi na prisilnu alternativu: kroniku otkrića iJi opiseideja i mišljenja koji omeđuju znanost s obzirom na njezinu nejasnugenezu i njezine izvanjSke padove, već da se povijest znanosti možei mora promatrati kao povijest istodobno koherentnog i promjenlji­vog skupa teorijSkih modela i konceptualnih instrumenata.

139

Mislim..međuti~. da mnogo lOga dugujem i Jeanu HyppolHeu,~am da njegovo dJ~IO mnogi stavljaju pod vladavinu Hegela I dacijela ~a!~ epoha. bilo p~ko I~gi~e ili epistemologije. bilo prekoMarxa I Nle~chea. nastoJI.pobJećl od Hegela: i ono ŠIO sam upravopokušao ka~,atl u ~gledu diskursa iznevjeruje hegelovski logos.

No .d.a ~.I se :zaista pobjeglo od Hegela, prethodno valja točnoproSUdIti Cljen~ tog odvajanja: valja prethodno znati koJiko nam jeH~~el, možda I podmuklo. blizak; valja prethodno znati što je jošuVIjek ~~gelovsko u .on~~e što nam omogućuje da mislimo protivHegela, I treba ?fOCJenltl koliko je naša usmjerenost protiv njegamo~a ~pet svojevrsn~ lukavstvo što nam ga on suprotstavlja i nakrajU kOjeg nas sačekuje. postojano i drugdje.

. Ćinjenic~ d~.J. Hyppolite ima ~~j~e dužnike proizlazi iz toga štoJe on za n~ Ip~~e nas neumom~ shJedl~.put koji nas odvaja i udaljujeod ~egela I kOJI ~as ponovo. ah drugaČIje. njemu vraća. te nas sili daga Iznova napustImo.

J. HyppoLite se ponajprije potrudio da objelodani lu veliku pomalo s~blasnu Hegelovu sjenk~. koja luta od 19. stoljeta i s k~jom ~Vodi nedoreče.~a borba. On Je Hegela uprisutnio svojim prijevodomFenomenologIje duha; a da je sam Hegel zaista bjelodan u {omfrancus~o~ tekstu,. o tome svjedoči činjenica da su ga i Nijemcikonzultlrah .~ako bl. barem za trenutak. bolje shvatili njegovu nje.mačku verziju.

A od tog~i teksta.J. H.yppolite trafio i oprobao sve ishode. kao das~ ga u.~nemlrava1a pilanja:. može li se još filozofirati tamo gdje HegelViše nije moguć? Može II još postojati filozofija koja ne bi bilahegelovska? Nije I~. nu:mo.nefilozofsko ono šloje u nakm mišljenjunehegelovsk.o? I ~IJe h ~~lZbj.efno nehegelovsko ono što je antifilo­~fsk~? SvoJe ~bJel~anjlv~n~e Hegelove prisutnosti on nije nastojaoIzv~)(htl samo IZ ~vljesne I Sitničave deskripcije: želio ju je obliko­vali. kao. s~~mu Isku~tva ~~emosti (je li moguće na hegelovskinačin ml~htl zna~ostl, povIjeSI. politiku i svakodnevnu patnju?) iobmut~. IZ naše je modernosti želio iskušati hegelizam a lime i~Iozo~ju. Za. njega ~e odnos spram Hegela poprište iSkus'lVa, suče.Ijav~nje.u kOjemu nikada nije bio siguran da će filozofija izići kaop?bJed~lca. He~e~ovim se siSiemom nipošto nije služio k30 spoko·.nim sV~jetom: VIdiO je u njemu krajnji rizik ŠIO ga nosi filozofija. J

Držim da odatle proizlaze i preinake što ih je izveo. ne dakakounutar hegelovske filozofije. već spram te filozofije i spram filozofije

140

kako JU Je Hegel p()Imao; odatle i cijeli jedan tematski obrat. Umjeslodaje shvati kao totalitet koji napokon dospijeva dotle da sebe misli Iosvješćuje Ukretanju pojma. Hyppolite filozofiju temelji na besko·n3čnom horizontu. onaje za njega beskrajna zadaća: uvijek u naponu.njegova filozofij3 nikada nije spremna da se zauvijek završi. Beskraj­na zad3ća. dakle zadaća koj3 uvijek iznova započinje. privrženaobliku i paradoksu ponavljanja: kao nedostižna misao totaliteta,filozofija je Z3 J. Hyppolitea ono ponovljivo u golemoj nepravilnostiiskustva: to je ono što se nadaje i prikriva kao neprestano pitanježivota. smlti. pamćenja; tako on hegelovsko pitanje dovršetka usamosvijesti preobraf.ava u temu ponovnog propitivanja. No. budućida je ponavljanje. filozofija ne slijedi nakon pojma: nije na njoj daslijedi građevinu apstrakcije: ona uvijek mora ostati u pozadini.raskidati sa svojim dosegnutim općenitostima i stupati u doticaj snefilozofijom. On3 sc. lto je moguće viko mora pribli1avati neonome što je dovršava. već onome što joj prethodi. onome što jol nijeprobuđeno pred njezinim nemirom. Ona se iznova mora pozabavitipromišljanjem a ne reducirnnjem pojedin3čnosti povijesti. područnihracionalnosti znanosti. dubine p3mćenjau svijesti. Tako se pojavljujetematika jedne prisutne. nemirne filozofije. koja se kreće duž cijelelinije svog doticaja s nefilozofijom: po nefilo1.ofiji ona uostalom ipostoji. otkrivajući nam njezin smisao. No. ako je ona u stalnomdoticaju s nefilozofijom. štO je ond3 početak filozofije? Je li ona već

lU. potajno prisutna u nečemu ito nije ona. počinjući sc poluglasnooblikoV3li u šumu stvari? No. ako je tako. možda filozofski diskursviše i nema svoJ raisoIl d'bre; ne začinje li se ona tada na istodobnoproizvoljnom i apsolutnom temelju? Uočavamo. dakle. da je hege­lovsko pitanje samokretanja neposrednosti zamijenjeno pitanjemtemelja filozofskog diskursa i njegove fonnalne strukture.

Evo. napokon. posljednje Hyppolilcove preinake spram hegelov­ske filozofije: ako filozofija doista mora otpočeti kao apsolutnidiskurs. šIO je s poviješću i štO je onaj početak koji otpočinje spojedinačnim individuumom. u određenom društvu. u određenoj

društvenoj kl3Si. i to usred borbi?

Dospijevajući do ruba hegelovske filozofije. navodeti je bezsumnje da premosti svoje granice. tih pet pomaka redom sabirunajveće ličnosti modeme filozofije koje J. Hyppolite stalno sučeljuje

Hegelu: Marxa s pitanjima povijesti. Fichtea s problemom apsolut­nog početka filozofije. Bergsona s problemom doticaja s nefilozofi-

141

IIII

I

IIII

III

"III

143

Ov~j imervJu sač,nili su AleulIndro Fonumu ,Pallquule PnqllHlO II lipnju 1976

- Vi s/e lIJ /Qfijansk.uja\·nost aUlor Povijesti ludila, Riječi i stvaria sada i Nadgledali I kažnjavali. Da li biste ukratko mogli rtaUlačitipUl koji Vas Je od teme ludila u klasično doba doveo do isrral.ivanja/crimirlalilelQ i delih~ncije?

- Kada sam započeo svoja istraživanja 1950-1955. godine jedanod velikih problema bio je tada politički status znanosti i ideološkefunkcije koje je ona mogla prenositi. Nije izričito dominirao problemLisenko. premda mislim da se oko le ružne priče, koja je tako dugooSlala 1.3taškana i brižljivo skrivena.. pojavio čitav sklop zanimljivihpitanja. Dvije riječi rezimiraju ih sve: moći i znati.

Mislim da sam POllij~st ludila napisao donekle na tragu ovihproblema. Radilo se 1.3 mene o slijedećem: Postavimo li znanostimakao što su teorijska fizika ili organska kemija pitanje o-njihovimodnosima spram političkih i ekonomskih suuktura društva. nismo lipostavili suviše složeni problem? Ne postavlja li se možda razinamogučeg tumačenja suviše visoko? Ako, uzmemo jedno znanje kaošto je psihijatrija, problem neče biti puno lakok rješiv. obzirom na toda je njen epistemološki profil tanan a prakličnaje psihijatrija vezanaza čitav niz instilucija, neposrednih ekonomskih zah~eva, političkih

prioriteta, socijalnih regulacija. U slučaju jedne tako lOsumnjive..znanosti kao što je psihijatrija ne bismo mogli na pouzdaniji način

razriješiti splet učinaka moči i znanja. Taj sam isti problem uRodenjuklinike htio postavili obzirom na medicinu: ova ima sigurno čvrlču

znanstvenu strukturu 0<1 psihijatrije. ali je i sama jako zapletena usocijalne strukture.

Ono ~to me je tada malo skrenulo. u pravom smislu riječi »skre­nulo«. jest činjenic:l d:l pitanje koje sam sebi postavljao nije uopće

Mikrofizika moći

(Intervju s Michelom Foucaultom)-

S francuskoga preveoRade Kalanj

jom. J(jerkegaarda s problemom ponavljanja i istine, Husserla ste~om filo~fije kao beskonačne zadače povezane s historijom našeracIOnalnosti. A preko tih filozofskih ličnosli uočavamo sve oblastiznanja na koja se 1. Hyppolite poziva u vlastitim pitanjima: psihoa­nalizu s neobičnom logikom želje, matematiku i formalizaciju dis­kursa. teoriju informacije i njezinu primjenu u analizi živog. ukratkosve. oblas.~. na. osnovi kojih se mote postavljati pitanje o logici iegzistencIJI kOJe nepreslano stvaraju i razvrgavaju svoje veze.. S~alram daje tO djelo. anikulirano u nekoliko glavnih knjiga. aliJO~ ~I~e zastupljeno u.istraživanjima. u nastavi. u neprekidnoj pozor­nosu. u svakodnevnoj budnosti i velikodu~nOSIi. u naizgled admini­strativn~j i ped~go.škoj (što u bili znači dvostruko političkoj). odgo­vomosu zahvatilo I formuliralo najbitnije probleme nakga vremena.Mnogi od nas beskrajno su nam zahvalni.

Upravo zbog toga što sam od njega preuzeo smisao i mogučnoslonoga ~IO činim, upravo zbog toga ŠiO me on vrlo često prosvjelljivaokada sam se naslijepo uudio. želio sam svoj rad staviti pod njegovznamen i pozivajući se na njega zavrlili prikaz svojih zamisli.

Budući da mu toliko dugujem. posve mi je jasno da izbor ito stega učinili pozivajući me da ovdje poučavam dobrim dijelom znači

pohvalu koju njemu upučujete. Duboko sam vam zahvalan 1.3 čast

koju sie mi ukazali. no nisam vam manje zahvalan za ono ~to u lomi~ru P?p~a njemu. Iako se ne osječam doraslim zadnči njegovasljedbemka. Ipak znam da bih bio sretan kad bi me večeras ohrabri­vao njegov oprost.J- I sada bolje razumijem zašto mi je maloprije bilo lako telkootpočeti. Sada znam koji je 10 glas ~to sam ga priželjkivao da mlprethodi. da me nosi, da me poziva na govor i da se ukolvi u momvlastito~. diskurs~. Znam ŠiO mi je sačinjavalo toliku tegobu dau~mem nJcč - uZ1mamje na ovom mjeslu gdje samje slušao. II gdjeviše nema njega da me čuje.

142