Mikro Javna Dobra i Cijena Njihovog Korištenja

FAKULTET ZA POSLOVNE I FINANSIJSKE STUDIJE

MIKROEKONOMIJA

JAVNA DOBRA I CIJENA NJIHOVOG KORIŠTENJA

STUDENT: MENTOR:Lana Trifković Doc.dr Valentina Duvnjak

Istočno Sarajevo, 2015.

Seminarski rad: JAVNA DOBRA I CIJENA NJIHOVOG KORIŠTENJA

Sadržaj:

1 UVOD_____________________________________________________- 2 -

2 POJAM I KARAKTERISTIKE JAVNIH DOBARA______________- 3 -

2.1 Problemi javnih dobara___________________________________- 4 -

3 KLASIFIKACIJA JAVNIH DOBARA__________________________- 5 -

4 UPRAVLJANJE JAVNIM DOBRIMA_________________________- 6 -

5 CIJENA JAVNOG DOBRA___________________________________- 7 -

5.1 Cost-benefit i cost-effectiveness analiza______________________- 9 -

6 ZAKLJUČAK_____________________________________________- 10 -

7 LITERATURA_____________________________________________- 11 -

1


1 UVOD

Javna dobra služe zadovoljavanju zajedničkih potreba određene skupine ili ukupnog stanovništva. Ovaj vid dobara se uvijek nude u unaprijed određenoj količini, jednako su dostupna svim potencijalnim korisnicima i zapravo su nedjeljiva. U uslovima tržišne ekonomije, država i tržište se međusobno trebaju nadopunjavati, jer tržište nije savršeno u svom djelovanju već proizvodi određene nesavršenosti, pa se država javlja kao korektor koji njegove nesavršenosti ispravlja.

Mnogo je razloga koji ukazuju na neophodnost postojanja javnog sektora i učešća države, jer privatni sektor i tržišni mehanizmi nisu u mogućnosti da realizuju sve ekonomske i socijalne funkcije. Pri tome se moraju imati u vidu sljedeći razlozi:

potreba za uspostavljanjem pravnog poretka koji će omogućiti nesmetano funkcionisanje tržišnih institucija i mehanizama konkurencije;

sprovođenje politike raspodjele dohotka i imovine u mjeri u kojoj distribucija uspostavljena kroz djelovanje tržišnog mehanizma ne odgovara društveno shvaćenoj pravičnosti;

obezbjeđenje stabilnosti u ekonomskim kretanjima;

rješavanje problema tzv. eksternalija;

obezbjeđenje javnih dobara.

Kada se radi o privatnim dobrima, svaki građanin izražava svoju naklonost premanjima kroz količinu dobara koje želi kupiti i kroz raspoloživa novčana sredstva kojima ih kupuje, i u tom smislu može se govoriti o djelovanju zakonitosti tržišta. Međutim, kad su u pitanju javna dobra, građani ne iskazuju direktno svoje želje i potrebe za njima, pa država i javni sektor stupaju na scenu nagađajući želje potrošača (građana) za javnim dobrima. Upravo se u ponudi javnih dobara i usluga javnog sektora ogleda jedan od osnovnih nedostataka djelovanja mehanizma tržišta.

Naime, određena proizvodnja ili djelatnosti su karakteristične po tome što imaju izuzetan značaj za funkcionisanje društva u cjelini, iz čega proizilazi potreba da se nađu u domenu javnog vlasništva, da se na adekvatan način reguliše njihovo funkcionisanje i da budu organizovane saglasno principima monopola, što se suprotstavlja mehanizmu i principima djelovanja tržišta.

U daljem radu ću ukratko predstaviti pojam i karakteristike javnih dobara, njihovu klasifikaciju, načine upravljanja javnim dobrima, te međusobni odnos javnog i privatnog sektora.

2


2 POJAM I KARAKTERISTIKE JAVNIH DOBARA

Čisto javno dobro je dobro koje nije konkurentno u potrošnji. Javna dobra su dobra ili usluge koje može koristiti svaki član društva i niko nemože biti isključen iz njihove potrošnje.1

Javnim dobrom, dakle, smatra se svako dobro koje služi većem broju korisnika, čije sukoristi raširene na cijelu društvenu zajednicu i, što je najvažnije, to su ona dobra kod kojih uključivanje novih korisnika u njihovo korištenje ne umanjuje zadovoljstvo i stepenkorištenja dotadašnjih korisnika. Na primjer, čist zrak koriste podjednako svi, a uključivanje novog korisnika ne umanjuje mogućnost korištenja tog istog zraka postojećim korisnicima niti proizvodi dodatne troškove.

Sa ekonomskog aspekta, javno dobro je svako dobro koje ima karakteristike nekonkurentnosti i neisključivosti (korištenje dobra od strane jednog pojedinca ne isključuje niti umanjuje značaj tog dobra za drugog pojedinca).

Javno dobro se mora ponuditi i učiniti dostupnim svim korisnicima pod jednakim uslovima, iz čega slijedi da nije lako utvrditi naklonosti i potrebe korištenja pojedinih javnih dobara, jer ih potencijalni korisnici ne žele otkriti. Naime, niko nije spreman da platineko javno dobro koje mu je dostupno besplatno.

Upravo zato se ta dobra ne mogu razmjenjivati na tržištu i umjesto tržišta mora se pronaći neki drugi mehanizam kojim bi sekorisnici privoljeli da otkriju svoje potrebe za javnim dobrom, a to je moguće u političkom procesu odlučivanja (odluke u javnom sektoru donose se u procesu javnog izbora putemglasanja).

Kako su se države razvijale i njihovi građani postajali bogatiji, njihove preferencije za javnim dobrima postajale su sve složenije. Svakako, pružanje javnih dobara nije se automatski odvijalo, već je na širenje ponude javnih dobara uticao čitav niz borbi reformista, političkih pokreta, i raznih stručnjaka.

Međutim, u današnjim globalističkim zakonima življenja i stvaranja, pitanje ponude javnih dobara mora biti preispitano i revidirano. Države su sve više suočene sa manjkom novca - sredstava u proračunu, mnogobrojnim trendovima u vidu demografskih promjena, starenja stanovništva, povećanog broja nezaposlenih, opadanja poreznih prihoda radi porezne konkurencije i dr. pa se sve više zagovara privatizacija u javnom sektoru. Dodatno pitanje u današnje vrijeme jeste i pitanje ponude «globalnih» javnih dobara. Kada aktivisti za zaštitu okoline pozivaju na smanjenje pritiska zagađenja atmosfere, oni traže da se napravi socijalni izbor o iskorišćavanju globalnog javnog dobra – atmosfere. Kada se poljoprivrednici bune protiv nepoštene trgovine, oni u stvari traže reforme u multilateralnim trgovinskim režimima – koji postaju globalno javno dobro.

1 Ivanić, M.PRINCIPI EKONOMIJE, str 559.

3


Kaul i Mendoza smatraju da je javno dobro «globalno» ako se njegove koristi i/ili troškovi dijele između zemalja u različitim regijama, te između sadašnjih i budućih generacija i ako se ne diskriminiše niti jedna populacijska sredina. Međunarodno gledano, ne postoji odgovarajuća institucija kao što je država koja bi pružala međunarodno javno dobro, pa u budućem razdoblju zasigurno ostaje dalje pitanje reforme ponude javnih dobara s obzirom na ekonomsku i političku krizu u svijetu.

U stvarnosti, ne postoji takvo dobro koje je apsolutno nekonkurentno i neisključivo. Savremena ekonomska nauka definiše i sistematizuje javna dobra polazeći od najopštije podjele svih dobara na privatna i javna. S tog aspekta, javna dobra se odlikuju sljedećim karakteristikama:

u njihovom korištenju važe principi nerivalstva („i ja i ti i drugi“) i neisključivosti (niko ne može biti spriječen u korištenju);

praktično je nemoguće naplatiti njihovo korištenje;

trošak proizvodnje je nedjeljiv, pa je granični trošak jednak nuli.2

2.1 Problemi javnih dobara

Ekonomska politika na području javnih financija uvelike se bavi javnim dobrima. Neplatiše je teško ili jednostavno nemoguće isključiti od mogućnosti uživanja javnog dobra te je naplaćivanje naknade za korištenje javnog dobra uvelike otežano. Radi poteškoća naplaćivanja korištenja javnih dobara javlja se mogućnost slobodnog korištenja javnog dobra.

U spomenutoj situaciji pojavljuje se problem „slobodnih jahača“ i eksterni efekti. „Slobodni jahači“ su pojedinci u društvu koji uživaju sve blagodati javnih dobara ali ih ne plaćaju. Oni znaju da neće biti isključen iz korištenja javnih dobara bez obzira da li participiraju u njihovom finansiranju ili ne. Ovaj problem država može riješiti uvođenjem javnih dobara koji imaju karakter isključivosti (Na primjer kablovska televizija).

Eksterni efekti su aktivnosti koje proizvode korist ili štetu drugih, s tim da drugi ne plaćaju zatu aktivnost ili im se ne pokriva trošak te aktivnosti; mogu biti negativni (njihova proizvodnja uzrokuje negativne posljedice po okolinu, pa je društvena granična korisnost od potrošnje javnog dobra manja od privatne granične korisnosti) i pozitivni (djelovanje jednog subjektaindirektno uzrokuje koristi drugima).

2 www.globalizacija.com

4

http://www.globalizacija.com/


3 KLASIFIKACIJA JAVNIH DOBARA

Obezbjeđenje javnih dobara važno je za funkcionisanje svake države, jer pojedinci zadovoljavaju svoje potrebe upotrebom odgovarajućih javnih dobara i uživanjem odgovarajućih usluga.U klasifikaciji javnih dobara moraju se u obzir uzeti dvije činjenice:

1. Ako je dobro klasifikovano kao javno, tada mora biti distribuirano od strane države na način da bude svima jedako dostupno, pri čemu je granični trošak (trošak dodatnog korisnika) jednak nuli;

2. Javna dobra i usluge su prioritet državi zbog državnih rashoda za finansiranje tih dobara i zbog postizanja javnih interesa. Iako svi imaju jednako pravo korištenja, može se javiti situacija pretjeranog iskorištavanja javnog dobra, pa je potrebno pružiti veću količinu dobara i usluga. To za posljedicu može imati smanjenje kvalitet, a javne usluge i veće troškove finansiranja javnog dobra, pa je država primorana isključiti pojedince iz korištenja javnog dobra.3

Država može obezbijediti sljedeće vrste javnih dobara:

Čista javna dobra

Nečista javna dobra

Mješovita javna dobra i

Zaslužna (meritorna) javna dobra4

Čista javna dobra imaju dva karakteristična svojstva u njihovoj potrošnji nema isključivosti (svi ih mogu koristiti pod jednakim uslovima) i nema rivaliteta (nema konkurencije, jer ih pruža samo javni sektor). Čista javna dobra obuhvataju dobra koja nije moguće obezbijediti u dovoljnim količinama primjenom principa tržišne efikasnosti, a to su narodna odbrana, policija, sudstvo, zaštita životne sredine i sl. Njihova isporuka ne može se obezbjediti na tršištu, jer ih karakterišu nekonkurentnost u potrošnji (korištenje javnog dobra od strane jednog lica ne umanjuje korisnost koju ono pruža drugim licima) i neisključivost (nemogućnost da ih bilo ko spriječi da ih koristi).

Nečista javna dobra su dobra kod kojih nisu prisutne ili ne u istoj mjeri svekarakteristike javnih dobara. Tačnije rečeno, iz potrošnje nečistih javnih dobara moguće je isključiti pojedine potrošače. To su dobra kod kojih, osim elemenata javnosti, postoje ielementi privatnosti. Drugim riječima, u pitanju su dobra čije bi se obezbjeđenje moglo organizovati na tržišnim principima (kao kod privatnih dobara), ali je interes države da ona budu korištena od strane svih građana (npr. javni saobraćaj, obrazovanje, zdravstvena zaštita i slično).

3 Pauletić, V. JAVNO DOBRO I PRIVATNI INTERES, str. 1544 Bojić, M. JAVNE FINANSIJE, str. 15

5


Mješovita javna dobra su dobra i usluge koje istovremeno imaju karakter i javnih iprivatnih dobara i po pravilu se lokalno obezbjeđuju. O njima se govori onda kada je prisutna samo jedna od dvije karakteristika, ili kompatibilnost ili isključivost. Mješovita dobra su ona koja imajusamo jednu od karakteristika čistih javnih dobara – ili isključivost ili konkurentnost. Kod obezbjeđivanja mješovitih javnih dobara potrebno je imati u vidu broj potrošača i teritoriju a kojoj se dobro obezbjeđuje. Primjer mješovitog javnog dobra je auto-put.

Zaslužna (meritorna) javna dobra su ona čije korištenje država nameće, jer pojedinci od toga imaju koristi. Takav primjer je osnovno obrazovanje. Sam pristup javnim dobrima uslovljen je područjem (sektorom) koji distribuira javno dobro i opskrbljuje građane, a glavni javni sektori su:

Vlast - održava opštu, političku i ekonomsku stabilnost države. Efikasnim javnim djelovanjem i donošenjem odluka u korist javnog interesa, nosioci javnihfunkcija omogućuju optimalno zadovoljstvo svojih građana.

Odbrana i bezbjednost - svaki građanin želi se osjećati sigurno i zaštićeno u području u kojem živi, pa je održavanje spoljne i unutrašnje bezbjednosti (javnog reda i mira, prevencija sukoba i kriminala) glavna aktivnot ovog sektora.

Zdravstvo - održava i podiže kvalitet zdravlja populacije meke zemlje. Obrazovanje - omogućuje sticanje znanja, vještina i vrijedosti koje su potrebne

ljudima da kvalitetno i uspješno doprinesu ostvarenju radnih i društvenih uloga.

Okolina - pružanje kvalitetne prirodne okoline i cjelokupna zaštita okoliša.

4 UPRAVLJANJE JAVNIM DOBRIMA

Da bi upravljanje javnim dobrima od strane države bilo kvalitetno i efikasno, ona svoje upravljanje mora regulisati državnim aktima i propisima na način da javna dobra zaštiti od svih negativnih učinaka i potencijalnih oštećenja. Prilikom upravljanja javnim dobrima, država se može susresti sa nekim problemima. Naime, postoje situacije kada određeni sektori i preduzeća svojim direktnim uticajem ometaju ili potpuno onemogućuju državi pružanje javnih dobara i usluga. Najčešći problemi s kojima se država susreće u upravljanju javnim dobrima su:

pojava „slobodnih jahača“ ili švercera – pojedinci koji koriste javna dobra, a ne plaćaju ih. Oni znaju da neće biti isključeni iz korištenja javnog dobra, bez obzira da li doprinose njegovom finansiranju ili ne. Ovaj problem država može riješiti uvođenjem javnih dobara koje imaju karakteristiku isključivosti ili pomoću pritiska društva;

6


eksterni efekti – aktivnosti koje proizvode korist ili štetu drugih, s tim da drugi ne plaćaju za tu aktivnost ili im se ne pokriva trošak te aktivnosti; mogu biti negativni (njihova proizvodnja uzrokuje negativne posljedice po okolinu, pa je društvena granična korisnost od potrošnje javnog dobra manja od privatne granične korisnosti) i pozitivni (djelovanje jednog subjekta indirektno uzrokuje koristi drugima).

tržišni neuspjeh – javlja se kada cijena dobara i usluga ne odražava prave troškove njihove proizvodnje i potrošnje. U cilju suzbijanja navedenih problema, potrebna je intervencija države u smislu regulacionih mjera, subvencija, poreza, investicija u dobra i usluge i sl. Da bi državna intervencija bila efikasna, potrebno je prije njenog provođenja dobro proučiti sve troškove i koristi koje ona donosi. To se najbolje može vidjeti provođenjem tzv. cost-benefit analize, koja analizom troškova (cost) i koristi (benefit) upoređuje sve prednosti i nedostatke potencijalnog preduzeća u koje država planira ulagati.

5 CIJENA JAVNOG DOBRA

Osnovna razlika između djelatnosti javnog i privatnog sektora ogleda se u prirodi njihove motivacije. Kod djelatnosti privatnog sektora, to je maksimizacija profita, a u slučaju javnih dobara, njihov motiv često nije vezan za ostvarenje maksimizacije profita. Formiranje odgovarajućih cijena u javnom sektoru nije u funkciji ostvarenja što većeg profita, već nastojanja da se, na neki način, poveća obim potrošnje doprinose razvoju datog javnog sektora.

Na drugoj strani, postoji određen broj javnih djelatnosti ili funkcija koje ne isključuju mogućnost ostvarivanje profita, pri čemu su nosioci tih funkcija onemogućeni od strane različitih državnih instanci da slobodno određuju visinu cijene, najviše radi zaštite potrošača i stvaranja uslova za dostizanje društvenog optimuma. Riječ je o privrednim granama i preduzećima koja su najčešće osnovana kao javna, u čijem poslovanju država, kao zastupnik opšteg društvenog interesa, ostvaruje uticaj na određivanje obima proizvodnje, ali i na formiranje cijena.

Preduzeća, koja pripadaju sektoru javnih dobara, najčešće imaju monopolski karakter. Tržište javnih dobara i usluga je, po mnogo čemu, specifično: na jednoj strani,prisutna je centralizovana (monopolska) ponuda, a na drugoj - decentralizovana potražnja.

Rentabilnost preduzeća koja pripadaju javnom sektoru, drugačije se tretira nego kod privatnih, akcionarskih i zadružnih preduzeća.

7


Ova preduzeća se dvojako tretiraju:

kao javne službe – korištenjem njihovih proizvoda ili usluga zadovoljene su određene kolektivne potrebe, usljed čega je neophodno da se omogući što efikasnije djelovanje pomenutih službi, i to pomoću javne (državne) regulative (npr. željeznički ili PTT saobraćaj su - shodno pravnim kriterijumima - javne službe, jer su, između ostalog, u domenu organizacije, upravljanja i kontrole, podvrgnuti nadzoru države, odnosno nekog državnog organa).

kao privredne djelatnosti – implicira nemogućnost eliminisanja principa rentabiliteta, kada je o njima riječ.5

Dva izuzetno značajna ekonomska kriterijuma, u vezi sa cijenama javnog dobra, su:

prodajna cijena ne mora biti jednaka realnim izdacima, usmjerenim na stvaranje i korištenje javnih dobara i usluga;

preduzeće, koje pripada javnom sektoru, može, ako socijalni ili drugi faktori tozahtijevaju, poslovati i ukoliko ostvaruje gubitke.

Na osnovu prethodno navedenog, izvodimo zaključak da je za formiranje cijena udjelatnostima javnih dobara i usluga od izuzetnog značaja koncepcija ekonomije blagostanja, ekonomskog društvenog optimuma i vantržišnih rešenja. Osnovno pitanje, vezano za formiranje cijena, odnosi se na određivanje optimalnih cijena javnih dobara i usluga. Kriterijumi, na osnovu kojih određena cijena javnog dobra ili usluge može biti smatrana optimalnom, vrlo su različiti, a neki od njih su:

1. cijena treba da „pokriva" troškove stvaranja i korištenja javnog dobra;

2. visina cijene treba da bude usaglašena sa principom maksimizacije finansijskog rezultata poslovanja, oličenog u profitu;

3. definisani nivo cijene treba da pruži doprinos poboljšanju ukupnih ekonomskih i društvenih struktura, u kontekstu realizacije njihovog optimuma;

4. cijena treba da bude indikator rijetkosti resursa, kako u aktuelnom trenutku, tako i u budućnosti.6

Optimalno formiranje cijena javnih dobara i usluga, pri čemu su navedena dobra i usluge sve češće organizovane u vidu tzv. velikih sistema, podrazumijeva primjenu principa savremenog instrumenata ekonomske analize, u prvom redu - cost-benefit analize i cijene u sjenci.

5 Đorđević D., Klincov, R. MIKROEKONOMIJA, str. 3626 Đorđević D., Klincov R. MIKROEKONOMIJA, str. 364

8


5.1 Cost-benefit i cost-effectiveness analiza

Glavna odlika cost-benefit analize je da se, na osnovu pomenutog modela, vrši poređenje svih prednosti (benefit) i troškova (cost) određenog projekta, prevashodno investicionog. Korištenje cost-benefit analize često se primenjuje u slučaju velikih javnih radova, u prvom redu - u domenu infrastrukture - dakle, riječ je o oblastima koje su najčešće ubrojane u javna dobra i koje odlikuje naglašeniji javni interes i ulaganje društvenog kapitala.

Cost-effectiveness analiza je srodna cost-benefit analizi, a najčešće se upotrebljavau procesu poređenja i vršenja izbora investicionih alternativa. Primjenjuje se u slučaju investicionih projekata koji podrazumevaju unaprijed određene ciljeve, identične za svemogućnosti, te je, posredstvom cost-effectiveness analize, potrebno izabrati jednu od njih.

Predmet razmatranja cost-benefit, a i cost-effectiveness analize, nisu samo troškovi iskazani posredstvom tržišnih cijena, već i oni, izraženi različitim oblicima obračunskih cijena, u koje su ubrojane i cijene u sjenci. U procesu istraživanja, na osnovu principa cost-benefit analize, uzeto je u obzir ovakvo kretanje vrijednosti potrošačevog viška, pri čemu je ono tumačeno sa stanovišta društvene koristi, naravno, ukoliko je riječ o proizvodima (dobrima) čiji je rast potrošnje u interesu društva.

Društvena korisnost izvedena je iz potrošačkog viška, koji uzima u obzir spremnost potrošača da plati sumu koja prevazilazi visinu tržišne cijene, s obzirom na nivo korisnosti čije ostvarenje očekuje, kupujući jedinični proizvod. Uslovno rečeno, visina cijene javnog dobra treba da bude strukturisana tako da omogućava porast vrijednosti potrošačevog viška.7

Prilikom izvođenja obračunske cijene javnih dobara, treba uvažiti efekte pozitivnihi negativnih ekstemalija. Shodno tome, u sektorima za koje se vezuje nastanak pozitivnih eksternalija, obračunska cijena treba da bude viša u odnosu na cijenu formiranu u uslovima koji podrazumijevaju prisustvo konkurencije, ili je neophodno sniziti nivo troškova. S tim u vezi, preporučljivo je uvažavanje efekata djelovanja opadajućih ili rastućih prinosa u datoj privrednoj grani, s obzirom da, u uslovima manifestacije dejstva rastućih prinosa, dolazi do smanjenja nivoa prosečnih troškova, pri čemu granični troškovi imaju nižu vrijednost u odnosu na prethodno pomenute troškove. Ukoliko bi cijene bile formirane uskladu sa nivoom graničnih troškova, one ne bi mogle da „pokriju" stvarne troškove javnih dobara.

Kriterijum valorizovanja investicionog projekta javnih dobara ogleda se u kompariranju realnih društvenih troškova, na jednoj, i društvene korisnosti, na drugoj strani. Ukoliko rezultat pomenutog kompariranja predstavlja pozitivna neto korisnost, to je indikator činjenice da suma korisnosti nadmašuje sumu troškova, te je riječ o projektu koji je ekonomski prihvatljiv i opravdan.

7 Đorđević D., Klincov, R. MIKROEKONOMIJA, str. 369

9


6 ZAKLJUČAK

Korisnici javnih dobara zainteresovani su za ona javna dobra gdje njihova korisnost prelazi cijenu koju oni plaćaju za ta dobra. Građani žele čistiji vazduh, kvalitetno i perspektivno obrazovanje, sigurne saobraćajnice, naprednu zdravstvenu zaštitu i slično, a sve to uz najniži trošak.

U stvarnosti, to nije lako izvesti, jer za unapređenje kvaliteta javnih dobara državi trebaju dodatna finansijska sredstva, koja može obezbijediti povećanjem izdataka građana. S druge strane, države su i onako sve više suočene sa manjkom sredstava u budžetu, brojnim trendovima u vidu demografskih promjena, starenja stanovništva, povećanog broja nezaposlenih, opadanja poreskih prihoda i dr.

Jedno od mogućih rješenja koja mogu doprinijeti rješavanju navedenih problema su različiti oblici i projekti javno – privatnog partnerstva, kojima se omogućuje pružanje javnih dobara i usluga, uz ostvarenje efektivnih ušteda i uz veću novčanu vrijednost javnih usluga nego što bi ih imale da su realizovane aktivnostima samo javnog sektora.

Optimalno formiranje cijena javnih dobara i usluga, pri čemu su navedena dobra i usluge sve češće organizovane u vidu tzv. velikih sistema, podrazumijeva primjenu principa savremenog instrumenata ekonomske analize, u prvom redu - cost-benefit analize i cijene u sjenci.

Formiranje odgovarajućih cijena u javnom sektoru nije u funkciji ostvarenja što većeg profita, već nastojanja da se, na neki način, poveća obim potrošnje doprinose razvoju datog javnog sektora.

Zbog sve većih rastućih budžetskih ograničenja s kojima je suočena Bosna i Hercegovina posljednjih godina, praksi sklapanja javnih-privatnih partnerstva trebalo bi pristupiti sa posebnom ozbiljnošću, budući da je sklapanje ugovora o javno-privatno partnerstvu prvenstveno složen pravni posao u kojemu su ukomponirani trgovačko, građansko, upravno te na posljetku finansijsko pravo. Ova vrsta partnerstva uvelike može pomoći pri razvoju i rastu privrede, pri ostvarivanju socijalnih ciljeva određene zajednice, pri pružanju kvalitetnije usluge korisnicima te pri infrastrukturnom razvoju u jedinicama lokalne samouprave kao i na državnoj razini Bosne i Hercegovine.

Mnoge zemlje Europske Unije prepoznale su model JPP-a, zahvaljujući inovativnosti i efikasnosti privatnog sektora, kao dobar alat da se debirokratizira država, smanji korupcija, podijeli rizik te pruži podrška privatnicima. Ipak, u Bosni i Hercegovini, uz iznimku nekihlokalnih priča, ovaj model još uvijek nije dovoljno iskorišten.

10


11


7 LITERATURA

Đorđević, D., Klincov, R.(2008.) MIKROEKONOMIJA– SAVREMENI PRISTUP. Univerzitet za poslovne studije. Banja Luka

Ivanić, M., (2002.) „Principi ekonomije“, Ekonomski fakultet u Banja Luci, B. Luka

Varijan Hal, (2014.), MIKROEKONOMIJA, Beograd.

Bojić, M., (2010.) JAVNE FINANSIJE. Visoka škola za primijenjene i pravnenauke „PROMETEJ“. Banja Luka.

www.globalizacija.com

www.google.com

www.wikipedija.com

12

http://www.wikipedija.com/

http://www.google.com/

http://www.globalizacija.com/

Documents

Mikro Javna Dobra i Cijena Njihovog Korištenja