Misel Fuko Sem Vesna

Embed Size (px)

Citation preview

  • 7/30/2019 Misel Fuko Sem Vesna

    1/3

    1

    UVOD

    Miel Fuko je bio francuski filozof iistoriar sistem misli. U velikoj meri uticao je na

    teoriju i kritiku knjievnosti, filozofiju (posebno na filozofiju nauke u zemljama francuskog

    govornog podruja), kritiku teoriju, istoriju, istoriju nauke (posebno naune medicine),

    kritike pedagogije i sociologije saznanja, koju je u potpunosti transformisao. Fuko je poznatpo svojim kritikama drutvenih ustaova svih vrsta, ponajvie psihijatrije, medicine ikaynenog sistema, kao i po svojim idejama istorije seksualnosti. Njegove opte teorije koje

    se tiu moi kao i odnosa znanja, ko i ideje o govoru u odnosu na istoriju yapadne misli su

    iroko primjenjivane i raspravljane. Komentatori i kritiari savremenici esto su opisivali

    Fukoov rad kao postmodernisticki ili post-strukturalistiki. U toku ezdesetih, esto je

    dovoenu veyu sa strukturalizmom. Iako je u poetku prihvatao ovaj opis, fuko je kasnijeisticao svoju udaljenost od strukturaistikog pristupa, istiui da, za razliku od strukturalista,

    on nije usvojio formalistiki pristup umetnosti. Nije prihvatao ak ni svrstavanje u

    postmodernizam, govorei da bi radije raspravljao o definiciji modernosti. U osnovinjegove filosofije stoji kritika diskursa znanja. Za Fukoa svaka teznja ta znanjem u stvari

    krje jednu tenju za moi. Iza svakog diskurza znanja krije se nesto ozbiljnije. Krije se volja

    za sticanjem moi. Kasnije ta mo biva upotrebljena u uslovljavanje subjekta. Subjekt

    postaje objekt, slobodan postaje rob i td. Mo omoguava upravljanje ljudima to fuko

    pokuava da dokae-

  • 7/30/2019 Misel Fuko Sem Vesna

    2/3

    2

    ABNORMALNOST

    Psiholoka abnormalnost esto upotrebljavana kao sinonim za izraze duevna bolest ilimentalni poremeaj jedno vreme je u Zapadnoj civilizaciji poistoveivana sa pojavom

    ludila iji je uzrok pripisan animistikim, nadnaravnim ili fizikim silama (Fuko, 1980).Vremenom, ova shvatanja zamenjena su mnogim savremenim okvirima za definisanje

    abnormalnosti. Izmeu ostalog, javili su se i psihodinamski, bihejvioralni, kognitivni,

    bioloki, socijalni, genetiki i neuropsiholoki okvir, kao i njihove raznovrsne kombinacije

    socio-bioloka, kognitivno-neuropsiholoka, itd. NJima se abnormalnost definie kao jedna

    vrsta telesne bolesti, ili kao posledica nereenog unutranjeg psihikog konflikta, ili

    poremeen nain miljenja, ili maladaptivno ponaanje, ili kao fizika ili genetska anomalija

    (Parker et al., 1995). S druge strane, pak, nastojanja da se definicije abnormalnosti odbacebrojna su kao i sama teorijska nastojanja da se ona definie. Neki autori su drali da je

    nedopustivo objanjenje po kome je abnormalnost fizika bolest (Szasz, 1982; Cooper, 1986)

    ili genetska aberacija (Valenstein, 1998). Drugi su smatrali da opisivanje abnormalnosti ne

    moe i ne sme biti svedeno na disfunkciju psihe (Gergen, 1994), niti se ono moe objasniti

    kao posebna vrsta biohemijske ili anatomske nepravilnosti (Simon, 1994). Ostali, pod

    utiskom velikih kulturnih i kontekstualnih razlika u opojmljivanju abnormalnosti, nisu

    prihvatali postojanje kako jednog uzroka abnormalnosti, tako i jednog modela dovoljnog za

    razumevanje svih njenih vrsta (Benedict, 1934; Magaro, 1976; Loue, 1998). Brojna i

    dugotrajna nastojanja da se abnormalnost objasni, kao i radikalne promene ovih objanjenjatokom vremena, ukazuju na izvesnu drutvenu nesigurnost u definisanju ove pojave.Trenutno se mirne due moe tvrditi da ne postoji neki poznat kvalitet karakteristian za sve

    sluajeve abnormalnosti, kao ni precizna definicija na osnovu koje se abnormalno moe

    razlikovati od normalnog (Rosenhan, 1984). Abnormalnost je atipino funkcionisanje.

    Obuhvata sve ono to znaajno odstupa od nekog procesa, propisa, pravila, norme ili je

    nezdravo, defektno. U laikoj upotrebi odnosi se na sve ono to u pravnom i moralnomsmislu predstavlja izopaeno ponaanje.

    U zapisanom ciklusu predavanja Fuko se posvetio analizi nastanka danasnjeg pojma"nenormalni" i nalazi tri njegova korena - 1)ljudsko cudoviste , 2)pobunjenik, 3)onanista.

    1. Analizu pojma "ljudskog cudovista" zapocinje analizom razvoja psihijatrijskog vestacenja,odnosa priblizavanja izmedju Suda kao zakonodavne vlasti, te Psihijatrije kao institucije koja

    vremenom zadobija moc da se uvuce u sve pore zivota, neopravdano propisujuci kriterijumenormalnosti (vise o ovome u tekstu o antipsihijatriji). Koristi primere iz sudske prakse, kada

    su donosene presude u granicnim situacijama - kako suditi hermafroditima koji se odluce za

    drugu polnu ulogu, na primer. LJudsko udovite, juridiko-bioloki pojam o

    poluivotinji-poluoveku, a koji u sebi objedinjuje nemogue i zabranjeno. Ono to ljudsko

    udovite ini udovitem nije samo izuzetak u odnosu na oblik Vrste, ve i neprilikekojuono unosi u pozitivne pravne propise.Velike nejasnoe u odreenju normalnosti u

  • 7/30/2019 Misel Fuko Sem Vesna

    3/3

    3

    velikoj meri proizilaze i iz nemogunosti da se kontrolie odnos izmeu prirodnog izuzetka i

    pravnog prekraja.

    2. Linost koju treba popraviti je novija i manje oslonjena na zakonske imperative i

    kanone prirode, koliko na pedagoke ideje zakamuflirane posebnim tehnikama dresure.

    Pojava ove kategorije povezana je sa zavoenjem tehnike discipline koja je tokom XVII i

    XVIII veka zavladala u vojsci, kolama, radionicama a malo kasnije i u porodicama, a kojomse nastojalo popraviti one koji se opiru vaspitnim normama. Liavanje slobode i zatvaranje

    su tako opravdavane potrebom za popravljanjem i poboljanjem, a raanje azila u najtenjoj

    je vezi sa ovom kategorijom. Analizi "pobunjenika" koga treba popraviti Fuko u ovom skupu

    predavanja toliko ne posvecuje paznju, sto se ne moze reci za pojam deteta "onaniste".

    3. Analizirajuci odnos ranog hriscanstva prema telesnosti, dolazi do zakljucka da, istorijskimrazvojem formiran hriscanski pojam "puti", vremenom se prelio u medicinsko tumacenje

    masturbacije kao stetne i opasne pojave (zanimljivo je njegovo tumacenje razvoja ispovesti)

    karakteristicne za XVIII i XIX vek. Ovaj proces zavrsen je pripisivanjem rodoskrvnih zelja

    detetu, te potrebom stalne kontrole i nadziranja decijeg tela, koji roditelji ostvaruju stalnim

    prisustvom i prislanjanjem svoga tela o decije (spavanje zajedno sa detetom, pregledavanjedonjeg vesa i slicne razbibrige). Ovo je bilo medicinsko/psihoanaliticko tumacenje incesta

    (od deteta prema roditeljima). Na drugoj stani uvedeno je i institucionalno/sudsko tumacenjeincesta, kada je on usmeren od roditelja/odraslih prema deci. Kako god, oblast nadziranja

    seksualnosti obuhvata celu porodicu, koristenjem mehanizama koji su van nje,

    priblizavanjem sudske i medicinske moci. Onanisti se javljaju u korelaciji sa novim

    odnosima izmeu seksualnosti i porodine organizacije i sa novim znaenjima pripisanim

    telu i zdravlju. Onanija je simbolisala slabost savesti spram senzualnog tela i mekoputanosti.Seksualno korienje sopstvenog tela predstavljalo je izvor neodreenog niza fizikih

    poremeaja i bilo je plodna podloga raznolike patologije. Tako je abnormalna jedinkaproistekla iz pravno-prirodne izuzetnosti udovita, mnotva nepopravljivih i svih aparata za

    njihovu popravku i iz lavirinta deije seksualnosti.

    Abnormalne je trebalo razgraniiti od normalnih zato da bi se postupci vaspitanja i

    obrazovanja uobliavanja jedinke koja efikasno funkcionie mogle uspeno sprovoditi

    izgraivanjem drutvenihnormi i normalnog ponaanja. One osobe kod kojih to nije polazilo

    za rukom, trebalo je odvojiti da bi im se pruila ansa da se pomou raznih drutvenih

    institucija i specifinih aparata za odravanje i popravku drutva izlee i normalizuju

    odnosno iznova asimiluju u preovlaujui poredak zasnovan na normama. Ukoliko ovaj

    projekat ne uspe, postojee drutvene institucije predstavljaju objektivnog jemca njihovekontrole i sputavanja onih ponaanja kojima mogu ugroziti ne samo druge, ve i sebe.

    Gomila primera, neocekivanih analiza i tumacenja razlicitih pojava kojima Fuko pokusava

    da dokaze osnovnu, vec pomenutu tezu - danasnji pojam nenormalnog ima svoja tri korena,

    koja su sacuvala svoju nezavisnost - ponovicu! - 1)nakaza, 2)pobunjenik, 3)dete onanista.

    Ovo ovde napisano, jeste jedan tako stur i brzinski prikaz knjige da mu je informativnavrednost blizu nule - eventualno on moze da posluzi kao pocetni impuls da vas zainteresuje

    za stvaralstvo Fukoa, ukoliko se niste ranije sretali sa njim.