UNIVERZITET U TUZLIFILOZOFSKI FAKULTETODSJEK: Pedagogija-psihologijaPREDMET: Didaktika IIProf. dr. Ibrahim Osmićass. Lejla Muratović

PRIKAZ KNJIGE

MONTESSORI ILI WALDORF?

Marielle Seitz i Ursula Hallwachs

TUZLA, Maj 2008. STUDENT: Emina Delić

UVOD

U ovoj se knjizi nalaze osnovna pedagoška načela waldorfske i Montessori pedagogije. Oduvijek se tragalo za određenim pedagoškim sistemom koji će udovoljavati zahtjevima psihofizičkog razvoja djeteta i s kojim će se postići njabolji rezultati pri odgajanju djeteta i Marija Montessori i Rudolf Steiner ostavili su veliki trag na tom području. U knjizi ćemo prije svega naći temeljna načela Montessori pedagogije, zatim waldorfsku pedagogiju, te njihovu usporedbu. Svaka od ove dvije pedagogije sadržava slijedeće: biografiju utemeljitelja, temeljna pedagoška načela, sliku djeteta, tip škole, objašnjenje pojedinačnih razreda, opis učiitelja i odgajatelja, strukturu nastave, odgoj osjetila, odgoj pokreta, religijski odgoj, nastavne materijale i medije, te opis nasatvnog plana, svjedodžbi i sl. Montessori i waldorfska pedagogija rezultat su duge potrage za odgojnim i obrazovnim sistemom koji će od djece učiniti funkcionirajuće i u svakom smislu razvijene osobe koje neće na školu imati samo loše uspomene. Nažalost, danas mnoge škole kod mnoge djece izazivaju neugodu i strah. U predgovoru ove knjige nalazi se veoma intrigantana tvrdnja o školi: ''Školi našega doba uspjelo je ono što je po svim prirodnim zakonima nemoguće: radi se o uništenju materije koja je nekada postojala. Želja za učenjem, samostalne aktivnosti i nadarenost za promatranje, dakle sve ono što djeca donose sa sobom u pravilu nestaje do kraja školovanja''. Montessori i waldorfska pedagogija nastojale su da to stanje promijene i da škola i vrtić budu mjeste gdje dijete neće izgubiti svoje interese i sposobnosti nego će ih tokom školovanja i nakon njega razvijati.

MONTESSORI PEDAGOGIJA

Marija Montessori rođena je 1870. godine u Italiji. Od svog djetinjstava bila je iznimno dijete koje je imalo ciljeve koje su u to vrijeme bili diskutabilni kada se radilo o ženama. Iako su njezini roditelji željeli da ona bude učiteljica, ona se tome tvrdoglavo usprotivila i išla je za svojim naumima. Umjesto da se upiše u gimnaziju kao i ostale djevojčice u tadašnjoj Italiji, ona se sa velikom mukom upisala u tehničku školu gdje su bili sami dječaci. Iako je jedno vrijeme htjela biti inžinjer, prevladala je njena ljubav za prirodnim naukama, te je upisala medicinu i samim time je bila prva žena u Italiji koja je upisala i završila medicinu. Radila je na sveučilišnoj klinici u Rimu gdje je i došla u dodir sa djecom s posebnim potrebama, gdje je shvatila da toj djeci treba više pedagogija nego medicina. Zbog toga je počela studirati pedagogiju i psihologiju. Svoju je danas poznatu pedagogiju razvijala tokom prakse, a temeljila se na tome da prvo treba razvijati osjetila, pa tek onda razum i istu je metodu primjenjivala i na zdravoj djeci.Jedini uzor Marije Montessori bila su sama djeca. Njena su se pedagoška načela svodila na promatranje djece i njihovih razvojnih karakteristika i zakona. Smatrala je da se trebaju posštivati djetetove slobode. Dijete je samo po sebi jedno duhovno i fizičko biće čija se individulanost mora poštivati. U njenim se radovima može jasno vidjeti njena ljubav i poštovanje prema djeci. Upravo je taj njezin odnos prema djeci njenu teoriju učinio posebnom. Duboko je vjerovala da djecu treba štovati, što je u njeno doba ipak bilo revolucionarno. Njen najvažniji cilj bio je da se osigura slobodan razvoj. U sam odgoj se nije smjelo direktno miješati, trebala se samo pružiti indirektna pomoć za samoodgoj. Da bi djeca mogla ostvariti svoje sposobnosti, Marija Montessori se zalaže za slobodni odgoj. Stavovi odgajatelja i pripremeljena okolina trebaju djetetu omogućiti djelovanje koje je u skladu sa djetetovima željama i interesima. Marija Montessori držala je veoma važnim osjetljive stupnjeve jer dijete pokazuje zanimanje za neku stvar u okviru određenog stupnja, vrlo je motivirano i koncentrirano na ono što čini. Ako se zadovolji djetetova potreba ono se može posvetiti drugima zadacima koji odgovaraju njegovom razvojnom stupnju. U pedagoškoj praksi dolazi do izražaja poštivanje razvojnih koraka i uzimanja u obzira osjteljivih stupnjeva kao i pridavanje pažnje zasovoljavanju dječjih individualnih potreba. Dijete se mora razvijati u skladu sa svojim sposobnostima i na to se svojim uticajem ne smiju miješati odrasli. Ne moraju sva djeca istodobno istom metodom učiti istu materiju. Dakle, dijete donosi odluku o tome šta će učiti i šta je to što njrga interesuje. U Montessori pedagogiji veoma je bitna činjenica da se u obzir uzimaju pojedinačna sklonosti i zanimanja svakog učenika. Marija Montessori smatra da je upravo uzimanje u obzir individualnih sposobnosti djeteta kamen temeljac za jedog pedagoga.Kada govorimo o organizaciji Montessori škola, ona se dijeli na osnovnu, glavnu, realnu školu i gimnaziju. Marija Montesori je razvila koncept objedinjene škole koje su slobodne i čiji nositelji mogu biti roditeljske inicijative, udruženja ili crkvene organizacije. Priznate su na razini države i rade prema postojećim nastavnim planovima.

Slobodni rad, koji je potaknut Montessori pedagogijom, ne primjenjuje se samo u Montessori školama, nego i u radu redovnih škola. Podjela na godišta nije igrala gotovo nikakvu ulogu u Montessori školama. Maria Montessori dala je poticaja za razrede sa tri godišta. U biti bi bilo idealno da se postupno stvaraju Montessori razredi. Tako stariji učenici imaju mogućnost da u svoj razred prime nove, mlađe učenike. Tako se djeca međusobno pomažu i uče jedna od drugih. U današnjoj Montessori praksi postoje tri modela: razredi u kojima je samo jedno godište, razredi sa dva godišta i razredi sa četiri godišta. Dakle, radi se o svojevrsnim kompromisisma. Marija Montessori se također zalagala za ''otvorena vrata'' u školskoj zgradi. Tako se djeci pruža mogućnost da sam pronađu svoje radno mjesto. Hodnici ne predstavljaju samo garderobu nego i mjesto gdje djeca proširiti svoje radno mjesto. Tako postoje dodatni prostori za grupu, a dijete može posjećivati i druge razrede ako to želi. Tako nastaje živahnost na društvenom planu.Marija Montessori u svoj pedagogiji naglašava značenje ličnosti učitalja. S jedne strane odgajatelj mora biti sposoban, a s druge strane se mora znati povući i djetetu prepustiti inicijativu i aktivnost. kada dijete postane aktivno, učitelj mora postati pasivan. Pripremajući samostalnost djeteta učitelj na primjer pokazuje djetetu kako se radi sa nekim materijalom. Ako dijete pokaže zanimanje učitelj se mora povući. U svom pasivnom držanju on mora i dalje biti aktivan i budno paziti. Samo se svojim povučenim ponašanjem može potaknuti da dijete samo pita da mu se pomogne da nešto sam učini. Očigledno Marija Montessori pridaje veliku važnost pedagozima i tek se preko ličnosti odgajatelja stvaraju povoljni uslovi i šanse za slobodan rad. U Montessori školama jedan učitelj vodi razred dvije ili četiri godine i često mu pomaže asistent. Nekada u jednom razredu rade i dva učitelja. Razredni učitelj u svakom slučaju mora nadgledati slobodni rad, a stručnu nastavu obično vode predmetni nastvnici. Slobodni je rad temelj Montessori pedagogije. Dajeca samostalno i sasvim individualno ulaze u nastavu. Nema zajedničkog početka nastave nego djeca ulaze u razred kad je predviđen početak nastave i počinju s radom prema vlastitom izboru. To može biti čitanje, rješavanje matematičkih zadataka, ali i zalijevanje cvijeća, hranjenje životinja i sl. Djeca se tom izabranom aktivnošću mogu baviti onoliko dugo koliko ona žele, to jest sve dokle imaju interesa za to. Marija Montessori govori o tome kako slobodni rad omogućuje promatranje osjetljivih stupnjeva. Dijete se bavi onime što je u temelju njegovog unutarnjeg interesa. Samo ako je dijete doista motivirano baviti će se nekim problemom sve dok u potpunosti pronikne u njega i tad ga ništa ne može odvratiti od njega i skrenuti mu pažnju. Marija Montessori smatra da je slobodan izbor neposredno povezan sa doživljajem koncentracije i ponavljanja. Dijete odlučuje što želi učiti i koji ga materijal zanima te koliko će dugo učiti. Ipak, to ne znači da dijete smije činiti ono što želi. Brzi tempo pri rješavnju školskih zadataka, da bi se dobilo više vremena za igru pedagoški gledano nema smisla. Marija Montessori govori o tome da učitelj mora stvoriti temeljne pretpostavke koje će omogućiti da slobosan rad zaista ima i rezultate. To je prije svega ličnost odgajatelja koji se ne gura u prvi plan, neko samo pomaže kada je to potrebno. Osim toga mora postojati pedagoški pripremljena sredina koja djetetu omogućuje da od ponuđenog materijala izabere onak koji za njega ima smisla. U pedagoški pripremljenu okolinu spada dobro izabrani materijal, ali i radna atmosfera koja je oslobođena buke, agresivnosti i konkurencije. Samo u slobodnoj i opuštenoj zajednici dijete može razvijati svoje sposobnosti i snage.

Kod Marije Montessori osposobljavanje osjetila ima elementarno značenje. Ona je spoznala koliko je za djecu važno opažanje stvari preko osjetila. Ona smatra da osjetilno opažanje predstavlja jednu od kvaliteta života, ali je takvo opažanje i temelj za jasno i sanžno održanje duha. Prema Mariji Montessori djeca prvo trebaju opažati putem specijalnog materijala, a na temelju toga spoznati odnose i zakonitosti među stvarima. Marija Montessori svoj osjetilni materijal naziva ''ključem koji otvara vrata svijeta''. Za pojedina osjetila postoji specijalni osjetilni materijal. Dakle, važno je omogućiti djeci stjecanje jasnog i preglednog osjetilnog iskustva. U suprotnom može doći do problema u dječijem razvoju. Osim toga, Montessori pedagogija je kinestetičko učenje. Djeca uče preko svih osjetila, u razredu se smiju slobodno kretati i sjediti na način koji im je najudobniji. Nije potrebno satima sjediti na stolicama što je u biti i štetno za djecu. Dijete treba doživjeti svijet preko slobode razvoja i slobode kretanja.Marija Montessori bila je prektična katolkinja i njezini religijski stavovi bili su izraženi u njenim mnogim radovima. Načelni religijski stavovi Marije Montessori izražavaju se u vjersko-pedagoškim nastavnim materijalima za dječji vrtić i školu. Ona smatra da simboli imaju snagu u odgojnom djelovanju. Prema Mariji Montessori, religija je ona dimenzija koja je egzistencijalno povazana sa svakim djetetom. Nastavni materijal koji je razvila Marija Montessori nalazi se u svakom takvom vrtiću i školi. S tim materijalom djeca uče i rade samostalno, koristeći se svojim osjetilima, a u obzir se uzima i njihova potreba za kretanjem. Radi se o sistemu didaktičkog materijala u kojemu se jedan materijal nastavlja na drugi. Ta povezanost materijala djetetu pruža sigurnost pri rukovanju. Materijal postupno postaje sve teži i teži. Radi se o koracima koji nastaju u slijedu i koji vode ka rješenju. Pomoću Montessori materijala dijete spoznaje je li zadatak dobro riješilo ili ne, a svoje pogreške može popraviti. Svaki materijal postoji u razredu samo jednom. Djeca s učiteljem paze na to da se materijal nakon upotrebe vrati na mjesto na polici. U Montessori pedagogiji postoje i klasična područja u kojima se vježba za praktični život, zatim osjetilni materijal, materijal za jezik, matematiku i cijeli niz nastavnih materijala za učenje koji zajedno izrađuju roditelji i učitelji. Starijoj djeci se nudi i dodtani materijal za slobodni rad i za projekte (jezični laboratorij, knižnica, računala, videoteka, različite radionice).Kada govorimo o medijima, Marija Montessori nije dala jesne izjave jer se tehologije tek danas razvila na jednoj visokoj razini. Oni koji se bave Montessori pedagogijom smatraju da se mediji trebaju smišljeno ksrititi ali u jednoj određenoj dobi. Npr. kada se radi o računarima, djeca od devet do dvanaest godina se trebaju upoznati s njim, ali ne smiju previše vremena posvetiti tome. U Montessori školama sudjelovanje roditelja ima veliku važnost. Ne radi se tu samo o proslavama koje organiziraju odrasli i djeca, nego je riječ i o radnom materijalu i o pomoći u nastavi što je vrlo važno za sprovođenje slobodnog rada, jer i roditelji dijelom sudjeluju zajedno s učiteljima u stvaranju novog nastavnog materijala. Između roditelja i škole dolazi također i do intenzivne razmjene pedagoških ideja. Dakle, odnos se temelji na partnerstvu. Možemo zaključiti da Montessori ustanove ostavljaju dojam jedne obiteljske i prijateljske atosfere. Nisu angažirani samo učitelji, nego i roditelji aktivno učestvuju u šklskom životu svoga djeteta, što svakako povećava povezanost između djeteta i roditelja.

WALDORFSKA PEDAGOGIJA

Osnivač waldorfske pedagogije je Rudolf Steiner. On je nastojao na cjelovit način spoznati svijet i čovjeka ne držeći se pojedinačnih znanstvenih disciplina. Njegova najvažnija pedagoška načela temelje se na strahopoštovanju prema duhovnom podrijetlu djeteta. Novorođeno ljudsko biće smatra kao individualnost koja ima svoj kontinuitet i koja se svjesno inkarnirala kod određenih roditelja došavši iz duhovnog svijeta i slijedeći određenu sudbinu. Zdravom ljudskom razumu moralo bi u svakom slučaju biti jasno da dijete nije u potpunosti određeno naslijeđem jer bi se u tom slučaju moglo potpuno odustati od odgoja. Steinerovo učenje o čovjeku pokazuje kako se duhovnost koju čovjek sa sobom donosi na svijet prenosi između onoga što je naslijeđeno i datih životnih okolnosti. Takvo shvaćanje čovjeka svodi okolinu i naslijeđe na njihovo stavrno značenje i djelotvornost.preko takvih spoznaja se može objasniti kako waldorfskoj pedgogiji uvijek polazi za rukom da čak i one mlade ljude kod koji se pokazuje prividni nedostatak nadarenosti izvede na pravi životni put. Na temelju tih spoznaja nadareno dijete ne napreduje jednostrano prema geniju, nego se tako usmjerava da razvija svoje snage i postane cjelovito biće. Koliko god da je Steiner govorio i pisao o odgojnim i nastavnim metodama, jedna je stvar iapk najvažnija: pravi pedagoški koraci i mjere se nikada ne izvode iz programa, niti iz teorije, nego nastaju tako što odgajazelj razvija svoju intuiciju i osluškuje ono što se u djetetu zbiva te istražuje šta je dijete donijelo na svijet i šta bi za njegov život bilo dobro. Temperament je onaj dio djetetovog bića kojem waldorfski učitelji posvećuju mnogo pažnjeU Waldorfskim vrtićima godišnji plan izrađuje se na osnovu godišnjih doba ina osnovu toga se izrađuju i mjesečni i semični planovi. Djeca se odgajaju u duhu prirode i vrtić se uređuje u skladu sa godišnjim dobom i slave se razvni praznici vezani za to doba. Veliku važnost imaju i blagdani koji se obilježavaju predstavama i prikladnim aktivnostima. Božić tu zauzima najbitniju ulogu. Waldorfske škole su slobodne škole i temelje se na Steinerovoj ideji o tročlanosti- izražava se u samoodređenju: cjelokupni život u školi interno je uređen što uključuje raspored sati kao i godišnje planiranje, gradnju škole i zapošljavanje učitelja. U Waldorfskoj školi imamo razrede samo sa jednim godištem. Jedan iskusni učitelj koji se bavi prijemom djeceu prvi razred upisuje djecu u razred ravnajući se prema njihovoj starosnoj dobi, zrelosti, temperamentu i individualnoj sudbini djeteta, te prema uvjetima u roditeljskom domu. Potom predaje taj razred učitelju koji će ga voditi osam godina. Razred se doživljava kao zajednica koja zajednički uči, radi i proslavlja u dnevnom i godišnjem ritmu, zajedno proživljava pustolovine izvan škole i odlazi na putovanja. Razred se provlači kroz zajednički razvoj. Unatoč diferencijaciji na višim razredima razredna zajednica može sačuvati osjećaj zajedništva čak i nakon završetka školovanja. Uloga razrednog učitelja je veoma bitna. Njegov temperament i karakter, snaga jegove volje i toplina srca, njegovo strpljivo uživljavanje, kao i njegov prirodni autoritet u velikoj mjeri određuju njegov razred. Njegova ličnost i duhovnost puno su bitnija za djecu od nastavnih sadržaja i didaktičkih sloboda. U izobrazbi

waldorfskih učitelja velika se pažnja poklanja samoodgoju, razvoju ličnosti razrednog učitelja koji će na učenika imati najviše utjecaja. Osim toga se treba vježbati vlastita duhovnost. Nakon što je razredni učitelj pretio svoje učenika tokom osam godina školovanja oni će krenuti u više razrede gdje ih čeka predmetna nastava. Prema Rudolfu Steineru središnji pojam nastavnog procesa je ritam. On se njeguje tijekom godine, preko sedmičnog ritma, ali i živim smjenjivanjem djelatnosti u okviru jednog dana u školi. Svakodnevna glavana nastava je temeljni stabilizirajući element za dječju psihhu. Prenošenje nastavnih sadržaja je također podijeljeno na ritam epoha. Područja koja treba naučiti i koja zahtijevaju intenzivni uhovni rad ne smajenjuju se po satovima kao u redovnj školi nego se smjenjuju u ritmu od tri ili četiri sedmice. Ono što se prorađuje ne pamti se samo kratkoročno do slijedećeg ispitivanja, nego tone u dugoročno pamćenje. Rituali su neposredno povezani s ritmom koji svojom živošću poriče dijete, a svojim redovnim smjenjivanjem stavra povjerenje. U rituale spada učiteljevo pozdravljanje svakog učenika, zajednički razgovori, hodanje i pjevanje u ritmičkom dijelu, izgovaranje opisnih ocjena i još puno toga što se tijekom radnog vremena razvija u razredu. Takve ritualizirane radnje ne smiju se pretvoriti u krute navike, nego predstavljaju samo okvir školske svakodnevnice i daju učiteljima i učenicima uvijek nove poticaje. Rudolf Steiner smatra da su osjetila vrata u svijet. Preko osjetilnih dojmova s onim što je naučeno spaja se i osjećaj. Tako ne nastaje hladno, apstraktno znanje iz glave, nego sva znanja imaju sasvim osoban odnos prema životu i sojećaju učenika. Ritam se provlači kroz cijelu godinu, pa isto se radi sa i sa razvojem pokreta i to najčešće gimnastikom.Kada govorimo o religijskom odgoju, za Rudolfa Steinera kršćanstvo je temelj duhovnog života na zapadu pa samim time i odgoja. Odgoj je nezamisliv bez predodžbe o tome da je čovjek duhovno biće. Pored tih religijskih stavaova u odgoju postoji i nastava vjeronauke koja se odvija prema nastavnim programima za zastupljene vjere. Učenicima koji ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajeddnici nudi se slobodni kršćanski vjeronauk koji teži temeljnim kršćanskim stavovima i učenicima nakon puberteta omogućuje slododnu, zrelu odluku o svom vlastitom vjerskom. U Waldorfskoj školi ima vrlo malo knjiga ili već napravljenog nastavnog materijala. Uči se koliko god je moguće preko realnog svijeta: računa se kestenima i orasima, po nizovima brojki se trči, plješće i govori, slova se razvijaju preko konkretnih slika. Cijeli čovjek uči tijelom, dušom i duhom, svim svojim osjetilima i to e samo u klasičnim umjetničkim predmetima. Posebno se velika pozornost priklanja pamćenju naučenog: nema standardizovanog pisanja u bilježnice, nego svaki učenik oblikuje nastavnu jedinicu koju po svom pamćenju unosi u bilježnicu. Sve je oblikovano na umjetnički način. Tako s veremenom nasatju individualni udžbenici koji imaju tu prednost da se dijete njima intenzivno bavilo. Nije davao prednost korištenju bilo kakvih medija smatrajući da guše dječju kreativnost. Waldorfska škola je veoma upućena na rad roditelja. Roditelji mogu svoji znanjima pomoći u upravi škole. Roditelji čine mnogo i bez njih se škola ne bi mogla zamisliti. Waldorfska škola uključuje roditelje u školsku obitelj: waldorfska pedagogija je nezamisliva ako roditelji ne zanju i ne dožive na koji način njihova djeca uče i rade i ako kod kuće ne potpomognu taj rad odgovarajućim ugođajem. Učitelj posjećuje roditelje kod kuće i stavra s njima dobre odnose. Prije nego djeca krenu u školu roditeljima se nudi prilika da se upoznaju s waldorfskom pedagogijom na raznim seminarima i predavanjima.

ZAKLJUČAK

U ovoj je knjizi prikazana usporedba dva veoma poznata pedagoška sistema, a to su Montessori-pedagogija i waldorfska škola. Svaki od njih dao je, i danas daje, veliki doprinos u pravilnom razvoju, odgoju i obrazovanu djeteta. Određene razlike smo mogli uočiti. Najveće od njih nalaze se u početnim godinama odgoja i obrazovanja. Možemo primjetiti da se u waldorfskoj školi prilično kasno počinju razvijati intelektualne sposobnosti djeteta, uglavnom je sve usmjereno na jedno kreativo, umjetničko izražavanje. U Montessori-pedagogiji je situacija malo drugačija. Iako je i ovdje djetetova sloboda primaran faktor, intelektualne sposobnosti razvijaju se od najranije dobi ali se pomalo zanemaruje ova umjetnička strana. Ipak, unatoč nekolicini razlika, Marija Montessori i Rudolf Steiner imaju, između ostalih, jednu veoma bitnu zajedničku dodirnu tačku, a to je centralna pozicija djeteta. Interesi djeteta, njegove sposobnosti, želje i mogućnosti uzimaju se u obzir pri odgoju što svakako olakšava učenje i stvara jednu ugodnu, toplu atmosferu u prostoru gdje se radi. Osim toga, veliki se naglasak stavlja na ličnost učitelja što je veoma pozitivno jer je on ipak glavi uzor djeci u školi. Obje su škole i danas aktivne na području Njemačke i Austrije, ali i u drugim državama.