Mustafa Spahic

Strukturalne slabosti I greske u svijesti Bosnjaka

Znakovi vremena, broj 22-23, Institut Ibn Sina, Sarajevo, 2004.

„U svom hodu budi odmjeren i smjeran, a u govoru ne budi grlat, nego

glas svoj ti obori! Zbilja, ta najneprijatniji i najmrskiji glas je revanje

magarca.“ (Lukman; 19).

Možda su Bošnjaci narod kozmičkih paradoksa. Čini se da u jednom

ima više suprotnosti, nego u milijardi i po Kineza. To je jedini narod

koji je u doba Osmanske carevine zbog iste kape-fesa dva puta, iz

potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti a drugi put

što je nije dao skinuti, gubio glavu.

U bošnjačkom narodu susreću se ljudi koji skoro sami, kada su

mutevelije, grade i brinu se o džamiji, a kada više nisu mutevelije, oni

ne da se više ne brinu o džamiji, nego bi je i srušili. Tako je i u drugim

oblastima: politici, vojsci, policiji, diplomatiji, upravi, sudstvu,

administraciji, sportu, školstvu. Dok je ne mali broj Bošnjaka, u policiji

i na funkciji, kada bi mogli, sve bi sami obavljali i održavali, a kada

izgube funkciju i dođu u dispoziciju, sve bi ti isti ljudi, pa i ono što su

smi uradili i ostvarili, porušili, razorili i uništili. Bez pretjerivanja može

se kazati i ustvrditi da u nekim aspektima i dimenzijama života, ne

mali broj Bošnjaka je sa sistematskim i strukturalnim greškama i

slabostima u sebi.

Na razini kolektivne svijesti i mentaliteta pervertirani oblici te svijesti

koji se najviše manifestiraju i koji su najprisutniji su: neograničena

potreba za ispovijedanjem; donatorsko-parazitska svijest, svijest

1

oholih siromaha, svijest rasipnika bez razloga i svijest gospode bez

pokrića.

Neograničena potreba za ispovijedanjem

Osnovna karakteristika, odrednica, crta i odlika Bošnjaka u izvanjskoj

komunikaciji jeste: nezajažljiva, neograničena, neuhvatljiva i nezasita

potreba za ispovijedanjem. Gdje? U svakom liku ili aspektu života. Ta

potreba podjednako je prisutna među Bošnjacima u književnosti,

poeziji, historiji, teoriji, politici, diplomatiji, sportu, vojsci, policiji. To

ispovijedanje se ispoljava i manifestira kao samokazivanje,

samosvjedočenje, samoocjenjivanje, samointerpretacija,

samogledanje, i samoprosuđivanje o svemu i svakome.

Otkud neodoljiva, neugasiva, nezaustavljiva, neotklonjiva i

neograničena bolest zvana logoreja Bošnjaka da pričaju, kazuju,

svjedoče i pišu o svemu? Jedan od mogućih odgovora jeste neprestana

i permanentna, egzistencijalna i fizičko-biološka opasnost i ugroženost

Bošnjaka od 1918. godine do danas. Uz bok te opasnosti i ugroženosti

ide neotklonjivo i kao sudbina neumitno neprijateljsko okruženje

Srbije i Hrvatske izvana, i bosanskih Srba i Hrvata iznutra nad

Bošnjacima i Bosnom i Hrecegovinom. Te dvije, kao sudbina i prirodna

kataklizma, neotklonjive opasnosti dovode Bošnjake do: trauma,

frustracija, kompleksa, inferiornosti naspram Srba i Hrvata, i

kompleksa superiornosti unutar sebe, po svim osnovama, jednih

naspram drugih, do nestabilnosti, nesigurnosti, neotklonjivog straha,

neodređenosti, neizvjesnosti, nemira, nekoncentracije,

neusmjerenosti, neizdržljivosti, nedosljednosti, neustrajnosti,

neuspravnosti. Genocid nad Bošnjacima, kao povijesni usud 316

godina, u okeanu drugog kulturno-civilizacijskog kruga koji ih kao

2

manjinu od nekoliko miliona ne štiti unutar svojih 700 miliona, čini od

Bošnjaka nerazborite, nerazumne, neumjerene, nezrele, nesabrane,

nestrpljive i neodređene ljude. Najbolji primjer za to je lik Hasana iz

romana “Derviš i smrt”, koji je talenat za mnoge stvari i koji mnoge

poslove u životu otpočinje, a niti visoke škole završava, niti ijedan

posao privodi kraju. Bošnjaci dođu kao narod doživotnih neostvarenih

talenata i ljudi koji se vraćaju na početak istih poslova, istih tema,

istih problema i istih priča.

Neučestvovanje Bošnjaka kao naroda, najmanje jedno stoljeće, u

javnom, političkom i državnom životu učinilo je od njih na javnim

razinama života: neiživljene nekompetentne, nedorasle, nestručne,

neznane, na vlast nenaviknute ljude, od države, vlasti, politike,

zajednice, društva, javnih poslova i interesa otuđene, otrgnute,

odviknute, u sebe zatvorene, odljuđene i pogospođene ljude. Takvi

ljudi vladaju i upravljaju u grču, u nemiru, u zebnji, u strahu, u

tjeskobi, u nesvijsti, u neuvažavanju države, državnih organa,

institucija, ustanova i naroda. U isključivoj brizi i strahu samo za sebe

i svoj status, ne čuvaju državnu tajnu, javnu stvar i javni interes.

Pridajući vlastitim riječima skoro mitski značaj, Bošnjaci pričaju,

kazuju i pišu o svemu i svačemu, živeći u iluziji da su njihove riječi

jednako stvaranje i zaštita života, imovine, potomstva i svih vrijednosti

života.

Bošnjaci se pred Srbima i Hrvatima i međunarodnim zajednicama tako

i toliko samooptužuju, samoporiču, saoodriču, samopljuju,

samounižavaju, samopotvaraju, da to prelazi u nepamet i nerazum, u

nesvijest, u neprirodnost, u nemogućnost, u nevjerovatnost.

Saooptužbe, samopotvore i samoklevetanja Bošnjaka kroz formu

3

ispovijedanja, najčešće samoispovijedanja, prelaze u samonegaciju.

Možda oni misle da su te forme ispovijedanja i netraženog svjedočenja

i kazivanja protiv sebe, kao i Askina igra pred vukom, jedini način

opstanka u okruženju susjedstva.

Svijest oholih siromaha

Druga strukturalna greška i slabost kod Bošnjaka jeste – svijest oholih

siromaha. Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i u međusobnim odnosima,

poslovima i komunikacijama smatraju mnoge poslove, zanimanja i

zvanja uvredljivim i ponižavajućim. Tako su u Bosni i Hercegovini

nezadovoljni ako budu brigadir, pukovnik i ljekar primarijus, ministar,

ataše, konzul, profesor, nastavnik, a u Njemačkoj, SAD, Francuskoj,

Engleskoj se mire i bez pogovora prihvataju da budu noćni portiri,

čistači, fizički radnici. U svijetu jedni te isti ljudi, zvani Bošnjaci,

prihvataju sva zvanja i poslove, bez pogovora i prigovora, a u Bosni i

Hercegovini čim se pojave, ne mire se i nisu zadovoljni ni poslovima ni

zvanjima, ni funkcijama.

Da li Bošnjaci znaju da Zapad, za kojim oni danas toliko žude, unazad

četiri stoljeća počiva na četiri osnovne premise: ideji misije i poziva,

na ideji i misiji rada i proizvodnje, na ideji i misiji čuvanja i štednje i

na ideji i misiji neprestanog uvećavanja i usavršavanja proizvodnje.

Nije od viška prisjetiti se i Poslanikovog hadisa u kome kaže: “S

trojicom Allah neće progovoriti na Sudnjem danu, niti će im oprostiti,

niti će ih Svojom milošću – rahmetom zaštititi. Za njih je određena

teška i bolna kazna. To su: starac bludnik, vladar i vođa koji laže i vara

narod i siromah koji je ohol”.

4

Jedan je težak taksirat i udes biti siromašan, a bezizlazno je stanje i

težak grijeh biti ohol i nadmen u siromaštvu. Kao što rak razara

ljudski organizam, tako oholost razara međuljudske odnose, uništava

zajednički život i uspostavlja nevidljive kineske zidove među ljudima.

Psihološki gledano, vjera oholih ljudi, ustvari njihova taština,

nadmenost, gordost, umišljena a kod siromaha i u svemu ostalom

lažna veličina. Sa stajališta psihologije, to su narcisoidne i posesivne

osobe, a ako su siromasi, lažnom slikom o sebi odbijaju i materijalnu

pomoć ljudi. Oholi ljudi, bez obzira što su siromašni, odbijaju poslove

koje smatraju sebe nedostojnim i odbijaju pomoć koja im se ne sviđa.

Svijest gospode bez pokrića

Treća strukturalna slabost i greška Bošnjaka jeste – svijest gospode

bez pokrića. Svijest gospode bez pokrića u Bošnjacima ponajviše je,

kao i u drugim narodima, razvio komunizam. Tu svijest prati jedna

pogubna i nakaradna rečenica koju ponavlja majka sinu: “Nećeš ti biti

i raditi ono što ti je bio i radio babo.” Da ne bude nesporazuma, babo je

bio izuzetan čoban, izuzetan zemljoradnik i poljoprivrednik, izuzetan

majstor i zanatlija, izuzetan trgovac i izuzetan radnik. Sin ili kćerka se

daju u školu, ne da bi se osposobili za život i da bi uz velika zvanja i

titule postigli velika znanja, nego primarno da nikada ne bi bili

radnici, zanatlije, poljoprivrednici i da nikada ne bi ušli u fabriku i

izašli na njivu. Riječi djetetu: “ti nećeš biti i raditi ono što ti je bio i

radio babo” razvijaju u djetetu svijest prema poljoprivredi, industriji,

trgovini i zanatstvu kao prema ratnim zločincima. To u djetetu razvija

traume, frustracije, komplekse i strahove od sela i konkretnog posla.

Izlaz je selidba u grad po svaku cijenu, mržnja prema selu i

konkretnom poslu i neodoljiva želja i čežnja za jalovim činovništvom ili

5

mrtvom stražom socijalizma. To činovništvo, mrtva straža socijalizma

ili gospoda bez pokrića, je neprirodno i nejednostavno, u komunikaciji

nesposobno, neznano, nestručno i nekompletno u poslu, neumjereno i

nerazumno, nerazborito i neizdržljivo u zahtjevima i prohtjevima.

Jedini lijek za gospodu bez pokrića, koja bi trošila ne pitajući otkuda

sredstva, jeste dovesti je u poziciju da živi i troši od svoje zarade.

 

Donatorsko-parazitska svijest

Četvrta strukturalna slabost i greška Bošnjaka jeste – unazad sedam

godina, donatorsko – parazitska i iščekujuća nadajuća svijest. Što se

tiče donacija, svijest Bošnjaka je iz nužde fizičko-biološkog opstanka

prešla u stanje stalne navike primanja i uzimanja donacija strane

pomoći. Ta donatorsko-parazitska i iščekujuće-nadajuća svijest je

toliko, unazad sedam godina, ovladala svim kategorijama i uzrastima

Bošnjaka da to oni i ne primjećuju nego smatraju potpuno

autentičnom i prirodnom pojavom. Tek kada ih poneki stranac, kao

nedavno visoki predstavnik međunarodne zajednice, upozori da su

ljudi u BiH uvjereni da im je onaj ko im je donirao jedan dolar uvijek

dužan davati pomoć i brinuti o njima, oni se osvijeste od dubokih

snova i iluzija o donacijama.

Prije svega, što se tiče donacija, svaki Bošnjak mora znati i biti

svjestan da je donacija milost, solidarnost i dobročinstvo svijeta a

nikakva dužnost, obaveza i naše pravo. Drugo, biti uvjeren i razvijati u

mladima svijest i spozanju da je bolja i vrjednija ona ruka koja daje

milost i donaciju od one koja je prima. Treće, perspektiva ni jednog

naroda, pa ni Bošnjaka, nije u stalnim i trajnim donacijaam nego u

korisnim poslovima, pravim zanatima i školovanju.

6

Svijest rasipnika bez razloga

Peta strukturalna slabost i greška Bošnjaka jeste svijest rasipnika bez

razloga. Nema nijednog Allahovog nimeta i blagodati počevši od vode,

hrane, drveta, uglja, nafte, struje, plina, odjeće, obuće, namještaja,

vremena, prostora, proizvodnje, obrazovanja, školstva, knjiga, novina,

voća, povrća, lijekova… , gdje se Bošnjaci ne ponašaju kao rasipnici.

Dva su osnovna razloga koji jedan iznutra – islam, a drugi izvana –

ekonomsko-privredni i egzistencijalni uvjeti života, obavezuju

Bošnjake na krajnju umjernost, racionalnost, čuvanje, štednju i

nerasipanje. Kulturno-civilizacijski krug kome pripadaju Bošnjaci,

odnosno islam, na svaki način isključuje dvije krajnosti: škrtost kojom

šejtan ljude, ukoliko ne budu škrti, plaši siormaštvom i rasipništvo.

Kao što škrtost ljude udaljava od Allaha, od Poslanika, od ljudi

Dženneta, a približava Džehenemu, tako rasipnost i rasipništvo

dovode ljude u poziciju šejtanske braće.

“Daj bližnjem pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali nemoj rasipnički

rasipati, tj. (dijeliti imetak bez cilja i gdje ne treba), jer, zbilja su

rasipnici braća šejtanska, a šejtan je nezahvalan spram svoga

Gospodara. I nemoj, kao da ti je ruka za vrat tvoj okovana, škrtariti

(ruka koja je okovana loncem za čovjekov vrat, te on rukom ne može

ništa udijeliti), a nemoj je ni sasvim ispruženu držati, pa da prekoren i

bez igdje ičega ostaneš ti! Gospodar tvoj doista opskrbu kome hoće

pruža, a i umanjuje. On je zbilja obaviješten i vidi robove Svoje”. (El-

Isra; 26., 27., 29. i 30)

Što se tiče škrtosti i rasipništva, dvije su šejtanske zamke: škrtica bi

Allahovu opskrbu, darove i blagodati, mimo Njegove volje i Odredbe,

ljudima umanjivao i uskraćivao, a rasipnik bi, također mimo Njegove

7

volje i Odredbe, tu opskrbu, darove i blagodati uvećavao, kao da ih on

stvara, usmjerava i određuje, a ne Allah. U osnovi, Kur'an škrtici

zabranjuje da škrtari, a rasipniku da prekomjerno daje, troši i rasipa.

Muslimane je Allah učinio Zajednicom mjere, umjerenosti, sredine,

srednjeg puta, ravnoteže i sinteze, a ne krajnosti bilo koje vrste: “Mi

smo tako vas učinili zajednicom središnjom da biste bili svjedoci protiv

svijeta ostalog, i da Poslanik bude protiv vas svjedok”. (El-Bekare;

143.) Najbolja je u svim stvarima i po svim pitanjima u životu sredina.

Biti središnja zajednica znači biti umjeren u vjeri, životu, radu,

ponašanju, djelima, držanju, stavu, riječima, suđenju i prosuđivanju, a

ne pretjerivanju.

“I samo su govorili (muslimani): “Gospodaru naš, oprosti nam krivice i

neumjerenost našu u postupcima i odlukama našim i učvrsti korake

naše i pomozi nam protiv naroda koji ne vjeruje”. (Ali-Imran; 147).

Uvjet Allahove pomoći i milosti jeste prava mjera i umjerenost. I

rasipništvo, kao bratstvo sa šejtanom, i škrtost, kao daljina i

odbačenost od Allaha, ljudi i Dženneta, su negacija umjerenosti. Ko

nije umjeren on narušava Red, Poredak, Mjeru, Ravnotežu i Sintezu

svijeta, i otpada iz Ummeta islama.

Allah umjerene ljude nagrađuje, a rasipnike osiromašuje: “Onoga ko

živi umjereno Allah će imućnim učiniti, ko rasipa svoj imetak, Allah će

ga osiromašiti, ko bude skroman i ponizan Allah će ga uzvisiti, a ko se

oholi i omalovažava druge ljude Allah će ga poniziti” – kaže Poslanik.

Po zemlji se može hodati na dva načina: na temelju Objave i Sunneta,

koristeći osjetila, razum i um, pomoću nauke ići otvorenih očiju u život

i istraživati, planirati, tehnički i znanstveno privređivati, ekonomisati,

stjecati, koristiti i raspoređivati resurse, ili ići naslijepo, spontano,

8

slučajno, slijepo, kratkovidno i kratkoročno, od danas do sutra: “Zar je

onaj koji zna da je ono što se objavljuje od Gospodara tvoga Istina kao

onaj koji je slijep?! Doista samo ljudi pametni i umom obdareni pouku

uzimaju: oni koji zavjet Allahu dat ispunjavaju i Ugovor ne krše, i koji

pomno izvršavaju ono što je Allah da se izršava naredio, i koji strepe od

Gospodara svoga i koji se boje kobnog svođenja računa, koji se strpe u

čežnji za zadovoljstvom svoga Gospodara, i koji salat klanjaju, i od

onoga čime smo ih opskrbili dijele krišom i na javi, i koji dobrim djelom

za zlo djelo uzvraćaju – njih čeka Kuća najsretnija, bašče rajske,

edenske, u koje će ući oni, a i oni koji su dobro činili između njihovih

roditelja, njihovih žena i njihova potomstva! A i meleki će im ulaziti na

vrata svaka: Sellam alejkum – Mir vama neka je za ono što trpjeli ste!

Divna li je Kuća najsretnija! A oni koji Zavjet Allahu dat krše, nakon što

se na njega obavezaše, i koji kidaju ono što je Allah naredio da se

održava, nikada ne kida i izvršava, i koji nered na Zemlji čine -takvima

prokletstvo bit će, njima Kuća nesretna – najgore prebivalište, Allah u

izobilju opskrbu daje kome On hoće i uskraćuje. Oni se raduju životu

ovosvjetskome, a život ovosvjetski je spram života onosvjetkoga tek

stvarčica prolazna i nestalna”. ( Er-Rad; 19. – 26.)

Sretni i na Allahovom putu ljudi zavjet Allahu dat ispunjavaju, Ugovor

ne krše i pomno i potpuno prema njemu izvršavaju ono što je On

naredio, a nesretni ljudi – žrtve šejtanove krše zavjet, kidaju od Allaha

ustanovljene obaveze, propise i dužnosti i čine nered na zemlji.

Drugi, pored islama, razlog zašto Bošnjaci nipošto, nikako i nikada ne

smiju biti rasipnici ili braća šejtanova jeste ekonomsko-privredni i

egzistencijalni. Oni moraju znati osnovno i zlatno pravilo svake

ekonomije: štednja, čuvanje, ušteda u svemu i nerasipanje. Štednja je,

9

ustvari, prva i najveća zarada. Na štednji počivaju sve ekonomije

Zapada. Drugo, ne može narod koji u velikoj mjeri živi od

međunarodne humanitarne pomoći biti narod rasipnika. Time će

izazvati svijet protiv sebe i izgubiti pomoć. Dalje, nikada ljudi i narod

koji rasipaju, bacaju i uništavaju hranu ili nafaku ne mogu biti ozbiljni

i uspješni ni u čemu. Na kraju, nema ni jednom čovjeku, a ni narodu,

Allahove milosti i pomoći, dok ne zatvore sve kapije i prolaze

rasipništvu u sebi i oko sebe.

Zato conditio sine qua non- uvjet svih uvjeta obnove Bosne i

Hercegovine, njenog uključenja u sve međunarodne ekonomsko-

privredne, vojne, međudržavne i diplomatsko-političke tokove i

procese, kao i svekoliko uzdizanje i reafirmacija Bošnjaka, jeste:

vraćanje identitetu i korijenima, čuvanje i štednja, rad, zdrava i

korisna proizvodnja, prihvatanje pravih zanata i školovanje prema

svjetskim standardima.

Naznake o Bosnjacima

Ovaj tekst napisan je 11. Septembra 2000., a objavljen u „Ljiljanu“ broj

400, 25. Septembra 2000. godine. 

Prva naznaka o Bošnjacima glasi – vjerovatno je to narod paradoksa

“svakakav narod”, kako je primijetio rahmetli Alija Isaković. To je

jedini narod koji je u doba Osmanske carevine zbog iste kape – fesa –

dva puta iz potpuno različitih razloga: prvi put što je nije htio staviti, a

drugi put što je nije dao skinuti, gubio glavu. Dok je nemali broj

10

Bošnjaka u poziciji na funkciji – kada bi mogli, sve bi sami obavljali i

održavali, a kada izgube funkcije i pozicije i dođu u dispozicije, sve bi

to ti isti ljudi, pa i ono što su sami uradili i ostvarili, porušili, razorili i

uništili. Ta nepredvidljiva i kosmičko-paradoksalna svijest znala je

usljed sitnice podići pobune protiv Osmanske carevine, ali i poručiti

sultanu u vezi sa zemljom i domovinom Bosnom “Bir taš veremim baš

veremem” – “Glavu ću svoju dati, ali kamen zemlje Bosne ne dam.”

 Druga naznaka o Bošnjacima glasi – to je narod koji je usljed

polustoljetne vladavine komunizma i njegovog obećanja raja na zemlji

i usljed četverogodišnje agresije u toku koje se nije moglo kretati, a

kamoli raditi, bez radnih navika.

Treća naznaka o Bošnjacima jeste: usljed polustoljetnog gubljenja

radnih navika i zdravo ¬ produktivnog i konkretnog odnosa prema

radu, mnogobrojni Bošnjaci zadobivaju svijest oholih siromaha i

odbijaju poslove koji su im ispod shvaćenog nivoa.

Četvrta naznaka o Bošnjacima proizilazi iz druge i treće i ona glasi:

nemali broj bez ikakve potrebe i razloga glumi gospodu bez pokrića.

To u očima stranaca ispada karikaturalno i smiješno, unutar Bošnjaka

skupo, surovo i besramno.

Peta naznaka o Bošnjacima slijedi iz druge, treće i četvrte zajedno a

glasi: oni u opasnom broju imaju svijest rasipnika bez razloga,

suprotnu četirima osnovnim postulatima Zapada: ideji poziva, ideji

rada i proizvodnje, ideji čuvanja, štednje i uštede na svemu i ideji

razvoja i usavršavanja proizvodnje.

Šesta naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod kojim u velikom broju

ovladava i ophrvljuje ga parazitsko – donatorska svijest i lažno-

opsjenarska nada i iluzija da je svijet dužan i obavezan da mu daje, a

njegovo pravo da prima pomoć. Niti je svijet dužan niti je naše pravo

na donacije.

11

Sedma naznaka o Bošnjacima glasi: to je narod iz koga sve curi i teče i

u kome kao i u sepetu i rešetu voda ne može ostati. Stručno rečeno,

postajemo narod bez zaštitno-sigurnosne kulture i strukture. O

Bošnjacima i najveći prijatelji i najveći neprijatelji mogu sve besplatno

i odmah saznati iz usta i pera samih Bošnjaka. Za Bošnjake postaje

jedina tajna da nemaju nikakvih tajni o sebi.

Osma naznaka o Bošnjacima glasi: To je narod čiji sve veći broj

pripadnika, kako u nuždi, tako i bez nužde, obuzima manija odlaska,

selenja i napuštanja zemlje, domovine i države. Tako posredno

pomažu projekat agresora kojem su se preventivno aktivnom

svenarodnom odbranom suprotstavljali tokom agresije. Tako u miru,

ljuti i kivni na sebe i svoje predstavnike u vlasti a ne na agresora,

Bošnjaci besplatno predaju i prodaju ono (domovinu, zemlju i državu)

što su krvlju i životima branili tokom četverogodišnje agresije.

Deveta naznaka slijedi iz osme – znatan broj Bošnjaka na raskrsnici

očaja i egzistencijalnog beznađa gubi svijest o zemlji, domovini i

državi.

Deseta naznaka kaže – oni Bošnjaci koji ne gube svijest o zemlji,

domovini i državi, da bi to očuvali i spasili, svjesno, namjerno,

planirano i ciljano pred međunarodnom zajednicom se odriču

identiteta, osnova, temelja i korijena bića svakog naroda. Ilustracija

toga je problematiziranje i dovođenje u pitanje vjeronauke u školama,

gradnje džamija i mesdžida, nazivanje selam, kožica, serdžada, dimija,

tespiha, mahrama, a klanje prasadi i krmadi da bi se obilježila pobjeda

SDP-a na općinskim izborima. To u sto odsto muslimanskim selima

nije obilježavanje pobjede nego bježanje i negacija vlastitog identiteta.

Jedanaesta naznaka slijedi iz uvjerenja da neki Bošnjaci, koji su se

odrekli identiteta s ciljem opstanka zemlje, domovine i države,

smatraju da se moraju, uz identitet, odreći i nacionalnog entiteta,

12

habitusa i korpusa, te zato ne vode brigu i računa ni o jeziku, ni o

školskim programima, ni o kulturi, ni o nacionalnim odrednicama.

Dvanaesta naznaka upućuje na činjenicu da ima Bošnjaka koji se

zarad univerzalnog, kosmopolitskog, nigdje mogućeg i nigdje

postojećeg, osim u njihovim fikcijama, čovjeka, odriču i identiteta i

entiteta i zemlje i domovine i države.

Trinaesta naznaka kaže, kada čovjek i ljudi nisu u sebi, oni se mjere i

određuju prema drugima. Biti u sebi doslovce znači biti slobodan

iznutra i izvana. Iznutra biti slobodan znači ispuniti srce vjerom u

Boga, a izvana znači biti predan i pokoran Bogu u cijelom životu.

Četrnaesta naznaka upućuje – kada ljudi nisu u sebi i kada ne mjere i

određuju prema drugima, oni su unutar sebe u međusobnim

odnosima, vezama i komunikacijama: gordi, nedodirljivi, nadmeni,

nemarni sa kompleksom superiornosti a pred nebošnjacima i

strancima iz međunarodne zajednice takvi Bošnjaci su inferiorni,

traumatizirani, frustrirani, iskompleksirani sa slugansko-ropskom i

niskopoltronsko – podilazećom sviješću.

Petnaesta naznaka uočava da takva međusobna komunikacija i odnos

među Bošnjacima i sa strancima nije ni slučajna ni stihijna nego

uslijed krize i raspada ličnosti, braka, porodice i džema'ata, a ta četiri

temelja su šest stoljeća bili i ostali neprobojna tvrđava, bedem i

kineski zid odbrane Bošnjaka.

Sedamnaesta naznaka upozorava da sve većim brojem Bošnjaka

ovladava svijest zaborava Boga, svijeta, života, čovjeka, ljudi, cjeline

stvarnosti i postojanja i samozaborava. Svjedočanstva toga su odnosi

prema Božijim propisima i dužnostima, roditeljima, komšijama,

zajednici, općoj stvari, javnom interesu i ideji općeg dobra.

U okviru takve svijesti sve veći broj Bošnjaka postaje nemaran i

ravnodušan prema normama od najviše ili osnovne – hakka, koja je

13

izvor i temelj pravde, i vrijednostima, odnosno zakonu i etici. Tako se

prvo relativizira a zatim gubi slika o halalu i haramu, dobru i zlu,

vrijednostima i nevrijednostima, istini i neistini, pravdi i nepravdi,

stidu i bestidu. Time se dobiva osamnaesta naznaka o Bošnjacima.

Devetnaesta naznaka o Bošnjacima kaže da jedna od konkretnih

izvedenica, rezultata i posljedica toga jeste skidanje i razgolićavanje,

kako muškarca tako i žena. Međutim, niko ne može razgolititi tijelo a

da prije toga nije otkrio i ogriješio dušu.

Dvadeseta naznaka naslućuje da Bošnjake u sve većem broju

porobljava i njima ovladava pošast poroka (alkohol, kocka, droga)

Dvadeset prva naznaka uočava da sklonost nekontroliranim porocima

vodi ljude, pa i Bošnjake, perverzijama. Rezultati su tu: pedofilija i

zlostavljanje djece, uniseks, sodomija kroz homoseksualizam i

lezbejstvo (što vodi triperu, sifilisu, aidsu), kloniranje i

transvestitizam.

Dvadeset druga naznaka poentira činjenicu da ljudi porobljeni i

okovani porocima i strastima iz kvaliteta života nepovratno prelaze u

kvantitet uživanja.

Dvadeset treća naznaka prati slijed života i kaže – pošto se generacija

sinova ne može zadržati u okvirima i granicama uživanja, jer to je

ponavljanje, oni idu u pogubno iživljavanje a to je negacija i kraj

života.

Dvadest i četvrta naznaka napućuje da ljudi kad izađu iz života u

uživanje, tako i Bošnjaci, gube: smirenje, strpljenje, unutrašnji mir i

ravnotežu, postojanost, uspravnost, ustrajnost, nadu, cilj, svrhu i

smisao života. To je stanje u kome oni potpuno gube koncentraciju i

ne mogu se kao djeca nigdje smiriti. Znaci toga su žvakanje guma,

grickanje noktiju, stalno zivkanje na telefon, neprestana šetnja po

korzu i prekidanje upadicama ljudi kada govore.

14

Dvadeset peta naznaka otkriva surovu i bolnu istinu da ljudi u stanju

perverzije razaraju i prekidaju kontakt i komunikaciju sa Bogom,

svijetom, životom, ljudima, zajednicom, prirodom i samim sobom. Oni

su tada samo robovi i bliski grobovi strasti i najopasnijih poroka.

Davadeset šesta naznaka skreće pažnju da se iz perverzije, ukoliko se

ostane živo, prelazi u obožavanje stvari i predmeta, zatim životinja i

na kraju ljudi.

Dvadeset sedma naznaka konstatira: kada jedan narod izlazi iz sebe i

oslobađa se vjere i slobode i kada se mjeri i određuje preko drugih, taj

narod se nikada ne miri u sebi sa onim što stvarno jeste nego sa onim

što putem iluzija i fikcija o sebi misli da jeste.

Dvadeset osma naznaka konstatira činjenicu da ima puno Bošnjaka

koji su univerzalne sveznalice i konkretne neznalice.

Dvadest deveta naznaka upozorava na okolnost da ima nezanemariv

broj Bošnjaka koji su genijalne pričalice, maštari i propalice, jer, kao i

Hasan u romanu “Derviš i smrt”, započinju sve a ništa ne dovršavaju.

Trideseta naznaka ukazuje na činjenicu da su Bošnjaci bez

ekonomskog, privrednog, tehničkog i tehnološkog uporišta, ali i

prostornog određenja usljed nemogućnosti povratka na svoja ognjišta.

Trideset i prva naznaka telegrafski glasi: Nad Bošnjacima se vodi

politika nepolitičkog naroda.

Trideset i druga naznaka proniče u zbilju da se politikom nepolitičkog

naroda Bošnjaci vode u narod bez političkog subjektiviteta.

Trideset i treća naznaka kaže: Takvom politikom Bošnjaci postaju

narod sistemskog nesistema, sistemske nesaradnje, sistemske

nesolidarnosti, sistemskog nepovjerenja, svekolikog rasipanja,

sasipanja, urušavanja u svim likovima života i jedinstvenog

nejedinstva.

Trideset i četvrta naznaka kaže: Bošnjaci su više nego svi evropski

15

narodi zajedno narod svjetskih lutalica, pustahija, bijednika,

beskućnika i izbjeglica.

Trideset i peta naznaka registrira da su nedoklani i neprotjerani

Bošnjaci u matičnoj domovini Bosni i Hercegovini narod šatorskih

naselja i jedini ljudi u Evropi koje preseljavaju iz stanova u nestanove.

Trideset i šesta naznaka uočava činjenicu da ljudi, kad iziđu iz sebe,

svoje slobode i određenja, sve slabosti i krivice traže izvan sebe,

ponajprije u svome narodu a nikada u onim narodima čije su žrtve.

Tako Bošnjacima koji izlaze iz sebe i asimiliraju se u druge nikada nije

kriv ni agresor, niti ko iz međunarodne zajednice, niti oni vide vlastitu

krivicu ni u čemu, nego sve prebacuju na svoje sunarodnjake koji se

nisu odrekli sebe.

Trideset i sedma naznaka kaže: Takva svijest vodi Bošnjake u totalni

negativitet unutar i naspram sebe. Negacija i rušenje autoriteta u

vjeri, politici, kulturi, vojsci, privredi, sportu postaje Apsolut. Tako

jedina vrijednost postaje da Bošnjaci unutar sebe nemaju nikakvih

vrijednosti. Jedna od naznaka izrasta i nameće neupitnu logiku da su

Bošnjaci narod lopova, kriminalaca, korupcionaša i gulikoža.

Trideset i deveta naznaka upućuje na totalno lažnu i pogrešnu sliku da

pošten i pravi Bošnjak može biti samo siromašan, jado i bijednik koji

se ne bavi ni privredom, ni biznisom, ni ekonomijom, ni trgovinom, ni

politikom.

Četrdeseta naznaka zaokružuje prethodne – Bošnjaci Bošnjacima

mogu otrpjeti i halaliti sve osim uspjeha. Zašto? Zato što su oni koji su

vladali Bošnjacima otprije 120 godina navikli taj narod da je njegovo

jedino pravo, prirodno i istinsko – neuspjeh u svemu i moć u nemoći.

16

Ne bojimo se Boga a bojimo ljudi

Profesor Gazi Husrev-begove medrese i imam sarajevske džamije

Mustafa ef. Spahić kaže da je ramazan mjesec slobode.

Istine i vrijednosti

Vrijeme je to, kaže, u kojem Bog kao milost spušta svoje najviše istine

i vrijednosti. Ramazan zato posebno naglašava brigu za one koji su na

razne načine u stanju potrebe, ali i potrebu obnove muslimanskog, u

našem slučaju, i bošnjačkog jedinstva.

– Bog, dž. š., čovjeku je kao halifi, povjeritelju na zemlji i svemiru,

odnosno imamu, vođi i prvaku, ponudio Objavu, Svoju Riječ, Istinu i

Uputu u slobodi. Iza slobode, ovo je mjesec Objave i mjesec u kojem je

čovjek odabran kao prvak nad svim stvorenjima u stvorenim

svjetovima. Po Objavi, slijedi vjera u slobodi. A, opet, bez vjere nikada

nema šest pravih, jedino od Boga darovanih vrijednosti u vjeri. Prvi

plod ili biser vjere je povjerenje među ljudima, narodima i rasama.

Osnovna odlika 20. stoljeća je nepovjerenje među njima, a nema

fabrike u kojoj se može napraviti povjerenje, osim kroz vjeru – priča

Spahić.

Ono što, također, slijedi iz vjere jeste nijet, cilj, orijentacija i pravac.

Ljudi, prema Spahiću, danas nemaju te “osnovne kodne tačke”.

– Pogubili su, kako kaže Maluf, repere života, a to je nijet. Treće po

nijetu je sadržaj života. Poslanik Muhammed, a. s., kaže da vjere nema

bez djela i prakse, niti Bog prima praksu bez djela. Bez vjere nema

sadržaja. Također, važan je hidajet, odnosno uputa, te stid prema sebi,

ljudima i među ljudima. Stid slijedi iz straha pred Bogom. Još jedno,

17

nema haka, to jest istine i pravde, u životu bez vjere. Jer, iz istine

slijedi pravda. Nikada na svijetu to niko neće moći vještački proizvesti.

Sve to slijedi iz vjere i sve je to Bog, dž. š., darovao ljudima u vremenu

ramazana – objašnjava Spahić.

Vanjske razlike

Bošnjačko jedinstvo na koje ovog ramazana posebno pozivaju bosanski

imami, napominje efendija Spahić, utemeljeno je na vjeri i vjerovanju.

No, put prema jedinstvu vodi preko stida, istinskih radnih navika,

shvatanja da su vanjske razlike među nama sekundarne.

– A da je ono što nas veže i povezuje isti Bog, isti Stvoritelj, Poslanik,

melek smrti, isti zemaljski kraj, cilj života da Bog bude zadovoljan

nama i spoznaja da je promašen smisao života ako se mi kroz njega

udaljavamo od Boga. To su fundamentalne, neizbrisive i neizmjenjive

forme na kojima počiva jedinstvo. Ono se u svim organiziranim

grupama postiže kroz tri forme. Odgojem u porodici, obrazovanjem,

spoznajom i socijalizacijom u društvu. Njihov cilj mora biti da

dobijemo slobodne i ravnopravne ljude, konkretno Bošnjake. Slične i

različite, a predane i pokorne pred Bogom. A ne da odgajamo ljude

koji se ne plaše pred Bogom, a pocrkaše od straha jednih prema

drugima – zaključuje u svom stilu profesor Spahić.

Zekat mora doći do onih koji na njega imaju pravo

Namaza, naglašava ugledni imam, nema bez zekata, a posta nema bez

sadekatu-l-fitra. Time se apostrofira briga za one kojima je potrebna

pomoć.

18

– Zekat je institucionalno, obavezujuće čišćenje imovine jednom

godišnje. On pripada kategorijama koje su spomenute u Kur'anu, a to

su: obespravljeni, nemoćni, nezaposleni, umno i fizički nemoćni… To

je Božiji poziv da u imecima imućnih ima udio, hak ili pravo nemoćnih

i siromašnih po svim osnovama, a za koje oni nisu krivi. Ramazan je

mjesec činjenja dobrih dijela, potpomaganja, solidariziranja među

ljudima. U Poslanikovom ustavu u jednom članu se kaže da “vjernici

nikada neće ostaviti ljude na cjedilu”. Dakle, to je ono urgentno. Zato

postoji institucionalna Islamska zajednica i njen je emanet i zavjet

pred Bogom da organizirano prikuplja sredstva i da se brine da ona

dođu do ljudi koji od Boga imaju pravo, hak na njih – tvrdi Spahić.

Jaz između siromašnih i imućnih

– Dragi Bog nenasilnim putem, to jest autoritetom Svog propisa i

Svoje Riječi premošćuje jaz između onih koji nemaju, i nikad u svom

kapacitetu ne mogu steći, i onih kojima je Allah, dž. š., dao

mogućnosti. U njihovoj imovini, koja je halal, svoje pravo ima sirotinja.

Tako imućni ne daju, nego izvršavaju obavezu prema Bogu, a

siromašni ostvaruju svoje pravo. Zato mi ne možemo biti uzvišeni u

davanju, niti siromašni poniženi u primanju – napominje Spahić.

Dodikov juris na sesneasterac BiH

Da li je iko u međunarodnoj zajednici svjestan, da li želi da to vidi i

prizna, da Milorad Dodik sve moguće granice između Republike Srpske,

19

Srbije i Rusije briše i ruši, a sve moguće linije, barijere i granice između

BiH, NATO-a, EU, Zapada, Evrope i svijeta podiže i podebljava, to je

osnovno političko pitanje. U rušenju i izoliranju BiH sada ide preko

Fudbalskog saveza, nastavlja preko Suda BiH i Visokog sudskog i

tužilačkog vijeća. Dakle, ne ruši se samo fudbalska reprezentacija

Bosne i Hercegovine nego sve što Dodiku kao prepreka na putu do

ujedinjenja sa Srbijom i Rusijom stoji.

Kažu da je Hegel često ponavljao i jadao se da su ga bogovi kaznili da

se bavi filozofijom. Baviti se politikom, govoriti o politici ili pisati na

političke teme, bar u ovoj zemlji, predstavlja pravu nelagodu i izaziva

mučninu. Ipak, ukoliko se ne bavimo politikom, politika se kao

objektima bavi nama. Ima nešto bitnije u ontičkom smislu i značenju.

Za antički svijet biti čovjek znači biti slobodan, a biti slobodan znači

baviti se politikom. Dakle, ne baviti se nacijom, rasom, etnosom,

radnim čovjekom nego politikom. Zato Grci, Polis-Grad-Državu

definišu političkom zajednicom umnih i slobodnih ljudi koji se bave

politikom radi ostvarenja i promicanja ideje općeg dobra, sreće, mira,

blagostanja i interesa ljudi ili makar većine ljudi. Niko nije uman već

je bezuman ukoliko se samo zakuje u svoj etnos, narod, naciju, rasu,

klasu ili grupu. Ljudi su prvo Božija stvorenja, pa Ademovi ili Adamovi

univerzalni potomci, pa tek onda posebnosti i partikulariteti:

konfesije, etnosi, rase, narodi, nacije.

Crvena fudbalska krpa

Povod ovoga teksta je sjednica Fudbalskog (Nogometnog) saveza

Bosne i Hercegovine 30. marta 2011. godine u Sarajevu, a razlozi su

mnogo složeniji i opsežniji. Da bih pojasnio zašto delegati Skupštine

FSBiH nisu prihvatili Statut na kojem su insistirale FIFA i UEFA,

statut kakav uostalom imaju sve članice FIFA i UEFA, a to je više od

20

250 zemalja sa jednim, a ne tri predsjednika, prisjetio sam se jednog

razgovora presuđenog ratnog zločinca Momčila Krajišnika na TV Srna

kada ga strani novinar pita zašto vi i dokle ćete granatirati Sarajevo, a

Krajišnik mrtav-hladan, kao u stadiju nirvane, odgovara: „Granatirat

ćemo ih sve dok oni (Bošnjaci) ne shvate i ne prihvate da mi ne želimo

i nećemo sa njima zajedno živjeti.“ Kako bi kazao otac srpske nacije,

trebamo se razdijeliti i razdvojiti. Zato se nikada ne može kazati, jer je

to neodrživo, da oni koji su glasali protiv Statuta po prijedlogu FIFA i

UEFA nisu znali šta čine, da su glasali samo protiv sporta, odnosno

fudbala, najpopularnije sportske igre na svijetu i da su to učinili

protivno svojoj savjesti. Prema bilo kojoj religiji, sve što ljudi rade

nesvjesno to je nemoralno, a što rade neslobodno to rade kao neljudi.

Ono što se radi u prisili i neslobodi ne povlači pred Bogom

odgovornost.

Nažalost i na sramotu onih 28 delegata Skupštine Fudbalskog saveza

BiH koji su glasali protiv Statuta po prijedlogu FIFA i UEFA oni

izričito slijede politički nalog Milorada Dodika i njegovih novopečenih

i bliskih političkih saveznika. Tu je jedina politička logika – ne može

biti i nema ništa da bude zajedno: teritorijalni integritet,

međunarodno priznanje, politička nezavisnost, VSTV (Visoko sudsko i

tužilačko vijeće), Sud BiH, UIO, PDV i RAK, sve je to za Dodika kao i

sama država Bosna i Hercegovina krv pred očima. Baš kao i bikovima

crvena krpa u areni. Za svjesnog i normalnog građanina nikada ne

može biti pitanje i problem zašto toliki broj Hrvata i Srba u BiH

navijaju za reprezentacije Hrvatske i Srbije, jer to je pitanje prava i

slobode izbora. Sa stajališta patriotizma ili domoljublja neobjašnjivo je

i neprihvatljivo zašto je toliki broj Hrvata i Srba protiv fudbalske

reprezentacije BiH. Bez obzira na to što sport, fudbal posebno, brže i

21

više od bilo koga drugoga afirmiše slobodne građane, ravnopravne

narode i zajedničku državu BiH, za Dodika svaka afirmacija BiH kao

države predstavlja iznutra neoprostiv grijeh a izvana smrtnu opasnost.

Koliko se ide u negaciju Bosne i Hercegovine kao države može se

dobiti odgovor i kroz odnos prema fudbalskoj reprezentaciji BiH. Da

se ne zamajavamo – da li bi ta reprezentacija mogla igrati

međunarodne utakmice u Banjoj Luci, Bijeljini, Foči, Trebinju,

Bratuncu, Višegradu, Nevesinju, Prijedoru, Širokom Brijegu, Šuici,

Prozoru, Posušju, zapadnom dijelu Mostara, Čapljini? Naravno da ne

bi. Oni koji ne žele i ne priznaju grb države, himnu države i zastavu

države, njima je fudbalska reprezentacija kao i sama država višak.

Karadžićev nasljednik

Stvari, pitanja i problemi dok se ne imenuju, oni se ne rješavaju.

Krenimo redom. Kada Milorad Dodik neprestano ponavlja: „Ništa se

na silu nije moglo odbraniti. Ako neko misli kroz izolaciju da spašava

BiH, uputiću ga na činjenicu da je visoki predstavnik ovdje smijenio

250 ljudi i ništa nije postigao. Neće to uspjeti nikakvim smjenama i

izolacijom“, njemu se mora svaki puta sa svakog nivoa jasno i

nedvosmisleno kazati: Zemlja Bosna unazad hiljadu godina ima svoje

ime, zakone, teritorij, stanovništvo, granice, teritorijalno-politički

entitet, državnopravni okvir, kulturno-civilizacijski identitet i

međunarodnopravni subjektivitet. Tu elementarnu povijesnu,

političku, pravnu i državnu činjenicu priznaje i Dejtonski ugovor

Bosne i Hercegovine koji u članu 1. kaže: „Republika Bosna i

Hercegovina, čije je zvanično ime od sada Bosna i Hercegovina,

nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao

država, sa unutrašnjom strukturom modificiranom ovim Ustavom, i sa

postojećim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država

22

članica Ujedinjenih naroda i može kao Bosna i Hercegovina zadržati

članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema

Ujedinjenih naroda, kao i u drugim međunarodnim organizacijama.“

Druže Dodik, u svemu nasljedniče Radovana Karadžića, unazad

hiljadu godina kao Bosna banova, Bosna kraljeva, Bosna sandžak,

Bosna ejalet, Bosna corpus separatum, Bosna posebna pokrajina,

Bosna ravnopravna republika i od 22. maja 1992. međunarodno

priznata država, nikada silom nije nastajala i nikada silom nije branila

svoje teritorije. Ona nije dejtonska tvorevina, nego upravo jedan od

njenih entiteta Republika Srpska. Čak i Dayton priznaje državni,

pravni i politički kontinuitet Bosne i Hercegovine. Sve što ti,

nasljedniče Radovana Karadžića, tvrdiš za Bosnu i Hercegovinu, to

važi za Republiku Srpsku, tu najveću srpsku tekovinu u XX veku, po

priznanju Dobrice Ćosića, oca srpske nacije: „Nisam sa svojom

revolucionarnom generacijom uspeo da promenim sudbinu srpskog

naroda, bila je to naša partizanska i mladićka iluzija i nisam kao

predsednik SR Jugoslavije uspeo da promenim nacionalnu i državnu

politiku i započnemo preporod Srbije u demokratsko, prosvećeno i

civilizovano društvo. Ti neuspesi su generacijski i nacionalni porazi

koji su u mojoj svesti i duši postali muka i patnja koji mi umanjuju

uspehe i zadovoljstva koja sam pored svih poricanja imao u svom

romansijerskom radu. Promena koja je nastala petooktobarskim

prevratom izvedena je narodnim gnevom i milionima dolara američke

obaveštajne službe i njenih saradnika, prevrat je u kome sam i ja

zaludno učestvovao. Ta promena poretka pretvorila se u užasavajuću

stvarnost i kriminalnom kontrarevolucijom stupili smo u kriminalni

kapitalizam. Ja sam vrlo brzo uvideo da smo opet obmanuti. Ali ti

porazi nisu konačni. Svetla tačka je Republika Srpska koja je dokaz da

23

smo osvojili i neke istorijske pobede i uverenje umnih i hrabrih ljudi

sveta da smo na strani pravde i prava.“

Ono što je za Ćosića svijetla tačka i istorijska pobjeda, to je za drugog

Srbina Vladimira Popovića Bebu problem sa Republikom Srpskom:

„Naravno da je problem sa Republikom Srpskom opasniji od svih ovih

tumaranja, jer tamo imate jednog opasnog demagoga kao lidera Srba,

a oko Tadića imate opasnu ekipu zločinaca, ratnih huškaša i profitera

koja insistira na tezi o samoopredjeljenju Republike Srpske (ako može

Kosovo) i to čini region i posebno Bosnu i Hercegovinu nestabilnom.

Ipak, sva ta bolesna politika, stvarana u glavama akademika bez

obrazovanja, zajedno će sa njima otići pod zemlju. Prazna i jalova

politika Borisa Tadića, opsene i laži koje prodaju njegovi marketinški

timovi, dok pljačkaju desetine miliona eura, doživljava ubrzani kraj.

Toga su svesni i njegovi najbliži prijatelji i savetnici, zato i pojačavaju

nacionalnu retoriku i poteze, kao uvek siguran fiks u lokalnim

politikama ovih nesrećnih naroda kojima pripadamo.“

Lajčakova logika

Malo je ljudi u Srbiji koji su svjesni, a još ih je puno manji broj koji će

to priznati, da je Republika Srpska najveća srpska „tenkovina“ u XX

vijeku stečena na krvi, masovnim zločinima, genocidu, urbicidu,

kulturocidu, sakralocidu, masovnim pljačkama i razaranjima. Kao što

je Izrael jedina država nastala voljom i rezolucijom UN-a, tako je

entitet RS utemeljen na dokazanom i presuđenom genocidu. Prema

Vesni Pešić: „Srbija je i dan-danas remetilački faktor u regionu. Srbija

neprekidno rastura BiH. Zbog toga nema ništa od našeg puta ka EU.

Ne možemo da idemo ka EU, a da ostavimo Republiku Srpsku. To je

sve folirancija. Oni rasturaju i pokušavaju svima da pokažu da je

Bosna jedna neuspela država. Pokušavaju na neki način da rasture

24

Bosnu, da se osamostali Republika Srpska i da dođe do nekog

ujedinjenja. Oni se bave teritorijama. Za to vreme čekaju neke

pogodne momente da svima to dosadi. Njima se iz nacionalističkih

razloga uopšte ne žuri ka EU.“

Ključnu ulogu u razbijanju Bosne i Hercegovine i svih njenih državnih

formi i oblika ima predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Iako

nijedan entitet u BiH ne može organizirati referendum u kapacitetu

državnog razloga i pitanja, Dodik neprestano svojim mentorima

obećava razne referendume o VSTV-u, Sudu BiH i prisustvu NATO-a

BiH. Sva ta državna pitanja on spušta na nivo entiteta. Tako u susretu

sa ruskim premijerom Putinom u Beogradu, u toku njegove nedavne

posjete, Dodik izjavljuje: „Mi smo mogli reći naš jasan stav o tome da

će odluka o eventualnom priključenju NATO-u biti donesena na

referendumu, koji će sigurno biti raspisan u RS-u u momentu kada

bude potrebno da se odluči. O tome će odlučiti narod i to će biti

obavezujući stav za političare iz RS-a. A to znači da će se taj stav

reflektirati i na organe BiH.“ Na Dodikove nebuloze oko pristupa BiH

NATO-u može se primijetiti sljedeće: a) o tome su se svi državni

organi: Predsjedništvo, Vijeće ministara i Parlament izjasnili za prijem

BiH u NATO savez; b) to je državno, a nikako i nikada entitetsko

pitanje; c) na ovu i ovakvu Dodikovu izjavu moralo je reagirati

Predsjedništvo, Vijeće ministara, Parlament BiH, OHR i visoki

predstavnik.

Pogrešna je i štetna logika Miroslava Lajčaka da ne treba obraćati

pažnju na Dodikove izjave. On je zapravo po ponižavanju, vrijeđanju i

ismijavanju Bošnjaka i negiranju genocida nad njima u mnogo čemu

verbalno nadmašio Radovana Karadžića, a opasno se približio Risti

25

Đogi. Dok tužitelj Haškog tribunala Mark Harmon tereti načelnika

JNA da je 1993. godine: „general Perišić pružao ključnu pomoć u

oficirima, municiji i oružju, koja je omogućila VRS-u da nastavi sa

ratom i zločinima, potpuno svjestan namjera vrha i armije RS-a i

njihovih postupaka. Vojska Republike Srpske, Srpska vojska Krajine i

Vojska Jugoslavije su bile jedna oružana sila nad kojom je kontrolu

imao general Momčilo Perišić. General Perišić je 1993. pri

Generalštabu VJ uspostavio posebne centre preko kojih su oficiri,

municija i oružje upućivani VRS-u i VRSK-u. Osnivanje 30. i 40.

kadrovskog centra rješavalo je ključnu potrebu VRS-a za ljudstvom, a

preko njih (centara) regulisan je i status jugoslavenskih oficira na

službi u VRS-u i SVK-u. Zadužuje se Savezno ministarstvo za odbranu

(16. 3. 1994.) da uradi jedinstven program proizvodnje naoružanja i

vojne opreme u kojem će planirati potrebe Republike Srpske i

Republike Srpska Krajina. Primiti na školovanje u Vojnu akademiju i

gimnaziju 240 studenata i učenika za potrebe Vojske Republike

Srpske i Republike Srpska Krajina. Potrebna sredstva za školovanje

obezbediće Savezna vlada.“

Agresorski ratovi

Druže Dodik, nasljedniče Radovana Karadžića u negaciji Bosne i

Hercegovine, je li vam sada jasno ko je na nasilju, sili i krvi

uspostavljan – entitet RS ili Bosna i Hercegovina? Ukoliko je BiH sa

hiljadugodišnjim imenom neodrživa, a RS, jedini sui generis entitet na

presuđenom genocidu uspostavljen, održiva, onda je Dodik u pravu.

Malo je ljudi na tlu Srbije koji su svjesni činjenice koje je sve rezultate

i posljedice proizvela politika Srbije u odnosu na susjedne zemlje,

pogotovu u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. To uočava pravnik,

advokat i intelektualac Srđa Popović: „U svesti ljudi u Srbiji ne postoji

26

da je Srbija poražena u tim agresorskim ratovima i da se taj ceo

projekat koji je počeo 1991. godine završio porazom. Kompletna ekipa

iz devedesetih sa Dobricom Ćosićem na čelu je još uvek tu i još uvek

nastupaju agresivno. Srbija nikada nije odustala od RS-a i razbijanja

BiH.“

Sa akademikom Ćosićem ima nekoliko izravnih problema: a) miješa

književne likove i socijalne tipove; b) ima izvan ljudske granice utjecaj

na ljude; c) ima jaku maštu i književnu imaginaciju a nikada nije imao

političke vizije; d) nikada nije snosio političke, pravne i krivične

posljedice za svoju velikosrpsku politiku; e) utješna je činjenica da su

gotovo svi njegovi politički istomišljenici (Ekmečić, Rašković, Šešelj,

Milošević, Koljević, Martić, Hadžić, Karadžić i razni generali i

admirali) ili pod zemljom ili u Haagu ili na smetljištu povijesti. Na

kraju se postavlja razložno pitanje zašto Srbija vodi ovako hinjsku i

podlu politiku prema Bosni i Hercegovini? Jedan od odgovora je zato

što Srbija uistinu nije sankcionisana za svoju politiku prema Bosni i

Hercegovini. Međunarodna zajednica je učinila sve u dogovoru sa

Vladom Srbije da Tribunal u Haagu ne izruči nijedan relevantan

dokumenat Međunarodnom sudu pravde u Haagu na osnovu kojeg bi

se nepobitno utvrdila agresija Srbije na Bosnu i Hercegovinu.

Međunarodna zajednica će učiniti nesagledivu nepravdu ukoliko

prijem Srbije i Hrvatske u EU ne uvjetuje njihovim odnosom prema

Bosni i Hercegovini. Zapravo, trebalo bi BiH, sa prvom od tih zemalja

koja bude primljena, zajedno primiti u EU, kao što su zajedno isti dan

postale članice UN-a 22. maja 1992. godine. Bez obzira na to što ovih

dana tužilac Mark Harmon u odnosu na optuženog Momčila Perišića

iznosi da se radi o „združenom djelovanju VJ i VRS, koje su počinile

zločine nad nesrbima“ i bez obzira na to što se Barack Obama hvali da

27

su SAD i NATO za svega 30 dana reagirali i libijski narod zaštitili od

diktatora Gadafija – građani u BiH mogu samo uzdahnuti i uskliknuti –

u Bosni i Hercegovini 15 godina poslije Daytona vlade Srbije i

Republike Srpske u Banjoj Luci održavaju zajedničku sjednicu. Pa

doista to nikada nije radio ni Slobodan Milošević! Na tu činjenicu šuti

OHR, Inzko, Predsjedništvo BiH, Vijeće ministara i Parlament BiH.

Jakšićevo upozorenje

Međutim, na negativne implikacije i moguće negativne posljedice

upozorava publicista i analitičar Boško Jakšić: „Održavanje zajedničke

sjednice vlada RS-a i Srbije u Banjoj Luci može da se podvede u

uplitanje u legitimne stvari jedne suverene zemlje.“ Na tragu ratnog

zločinca Nikole Koljevića koji je 2. marta 1992. godine u Beogradu na

sjednici Predsjedništva SFRJ, između ostalog izjavio: „I sada smo mi u

Sarajevu i sad se tu prelama cjelokupno srpsko pitanje. Šta znače

granice? Znači biće granice prema Srbiji, biće ove granice, biće one

granice. Mi preko toga što je za Evropu bitno, odnosno za čitav Zapad,

ne možemo da idemo“, Milorad Dodik ima stratešku političku ulogu da

briše i ruši sve prepreke, linije i granice između RS-a i Srbije a da

uspostavlja i gradi nepremostive granice između Federacije i RS-a i

između Bosne i Hercegovine i NATO-a i Evropske unije.

Prema priznanju ministra vanjskih poslova Srbije Vuka Jeremića,

Srbija je posvećena Dodiku i Republici Srpskoj: „Republici Srpskoj

prilično dobro ide, u tom smislu. Pre svega treba odati priznaje

rukovodstvu Republike Srpske, sa predsednikom Dodikom na čelu, jer

Srpska je danas stabilna, prosperitetna, Srpska korača sigurnim

koracima. Srbija je naravno tu, Srbija je potpuno posvećena da

pomogne na svaki način.“ Da li je iko u međunarodnoj zajednici

28

svjestan, da li želi da to vidi i prizna da Milorad Dodik sve moguće

granice između Republike Srpske, Srbije i Rusije briše i ruši, a sve

moguće linije, barijere i granice između BiH, NATO-a, EU, Zapada,

Evrope i svijeta podiže i podebljava, to je osnovno političko pitanje. U

rušenju i izoliranju BiH sada ide preko Fudbalskog saveza, nastavlja

preko Suda BiH i Visokog sudskog i tužilačkog vijeća. Dakle, ne ruši

se samo fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine nego sve što

Dodiku kao prepreka na putu do ujedinjenja sa Srbijom i Rusijom stoji.

Srećom, događaji su samo prvi puta (1992-1996) povijest – a kada se

sada ponavljaju oni su samo farsa. Ništa više i ništa manje.

Laz osnova zla

Intervju Dana: Mustafa ef. Spahić – Mujki, Magazin “Dani”, broj 558 –

22.02.2008. god., razgovarala: Vildana Selimbegović

U recenzijama ga najčešće opisuju ovako: odličan učenik petogodišnje

Gazi Husrev-begove medrese, briljantan student Fakulteta političkih

nauka u Sarajevu, imam, hatib i mualim, žrtva totalitarnog

komunističkog režima i politički zatvorenik, profesor sociologije,

povijesti islama i etike u GHM-u, autor više od 20 knjiga… Mustafa

Spahić je uistinu sve to, ali danas ga u Bosni i Hercegovini, ali i izvan

nje najčešće prepoznaju kao rijetki otvoreni glas pobune protiv

apsolutizma Mustafe Cerića. Nakon sjednice Savjeta reisul-uleme,

Spahić za Dane govori o još jednom nasrtaju na politiku i ekonomiju

BiH iz Rijaseta IZ-a, objašnjava zašto je protiv uvođenja vjeronauke u

vrtiće, upozorava na pogubne posljedice profesorskih tezgarenja,

govori o ubistvu Denisa Mrnjavca i tvrdi: u tramvaju u kojem je ubijeno

dijete nisu bili ljudi, već robovi!

29

DANI: Kako komentirate Saopćenje Savjeta reisul-uleme u kome se

jedna politička partija naziva bezbožničkom, a vrlo žestokim rječnikom

insistira na uvođenju vjeronauke u predškolske odgojne ustanove, pri

čemu se tvrdi da su muslimani u BiH, u Federaciji i Kantonu Sarajevo

ugroženi?

SPAHIĆ: Počeo bih odgovor na teorijskoj ravni – o političkom

nacionalizmu i konfesionalnom klerikalnom filetizmu. Profesor

sociologije Đorđević govori o crkvenom filetizmu Srpske pravoslavne

crkve, a ja bih rekao da je riječ o konfesionalnom filetizmu, jer je

konfesija organizirana institucionalna vjerska zajednica u vremenu i

prostoru. To je stanje konfesionalnog filetizma u kome konfesija i

institucionalna religijska organizacija bilo kada, bilo gdje, u bilo kom

vremenu i na bilo kom prostoru, na prvo mjesto stavlja i postavlja rod

ili bratstvo, pleme, narod, naciju, rasu, vlast, moćnike, imućne ljude,

bogatstva, medije, pa tek onda vjeru, sadržaj vjere i vrijednosti vjere.

Na takve mogućnosti i pojave u suri Abese, pri kraju Kur'ana, Allah,

dž.š., izravno i najstrožije upozorava: kada mu se obraćao jedan

slijepac da ga poduči vjeri, a Poslanik je bio zauzet jednim imućnim, u

narodu značajnim, velikim i vrijednim čovjekom, koji nije držao do

vrijednosti vjere, Poslanik je tada posebnu pažnju i pijetet obratio na

slijepca. Dakle, u odgovoru na ovo pitanje ima svaki čovjek da se suoči

sa sobom i svaki vjernik, svaki građanin ove zemlje: koliko se doista i

kako se, u kojoj mjeri, obimu, kojim kvalitetom i kojim vremenskim

rasponima ljudi koji rade u vjerskim zajednicama, kod muslimana

ulema, kod kršćana i hrišćana svećenstvo, koliko su oni stvarno

usmjereni na sadržaj vjere, na posao s vjernicima, kontakte s

vjernicima i rad iznutra, na koji su bili prisiljeni u komunizmu, jer nam

se nisu dali pojavljivati izvana. Što se tiče Saopćenja, imaju tri ključne

stvari: kad se jedno ovakvo ozbiljno tijelo, kao Savjet reis ul-uleme,

30

oglasi tvrdnjom da se ugrožavaju prava i principi vjere, da se vrši

njezino zakonsko narušavanje, čak i pojedinac kad izriče takve javne

kvalifikacije, a kamoli institucija takvog zvanja, u obraćanju javnosti

mora navesti konkretne sadržaje, konkretne radnje, konkretne

činjenice i djela – koje su to vrijednosti vjere, bilo islama, kršćanstva

ili židovstva, u ovoj Bosni i Hercegovini ugrožene. Drugo, ovaj dio o

političkim strankama nije stvar ni vjerske zajednice ni vjere i taj dio

zaista ne bih komentirao, to je pitanje političkih stranaka. Treće:

nijednog pojedinca, nijednog čovjeka na svijetu, nijedan personalitet,

a kamoli grupu, organizaciju ili političku stranku, dragi Bog nije dao

nijednom poslaniku ni vjerovjesniku, za koje se navodi da ih je bilo

124.000, da imaju pravo i mogućnost nekog proglasiti vjernikom,

nevjernikom, odnosno modernim jezikom rečeno – teistom, ateistom,

dok taj čovjek sam, kao pojedinac ili politička stranka, za sebe ne

utvrdi da je ateist, agnostik, marksist ili bilo šta drugo. Mi sami

nemamo to pravo: Bog nam nije dopustio da ulazimo i da vrednujemo i

presuđujemo šta se u srcima pojedinaca, grupa ili širih zajednica

nalazi. Jer to neminovno, i u najboljoj namjeri, vodi inkviziciji, odnosno

ustanovljivanju suda onog svijeta odmah na ovome svijetu. Ja ću

podsjetiti na Dostojevskog, koji kaže: „Vjerovanje ili nevjerovanje,

vjernik ili nevjernik, to je nešto što izričito pripada Božijem znanju i

ingerenciji.“ Ali kaže i ovo: „Ima puno ljudi koji misle da su vjernici, a

oni su nevjernici.“ To je način života: ima onih koji misle da su

nevjernici, a oni su vjernici.

DANI: Isto Saopćenje bavi se sukobom unutar bošnjačkih partija zbog

afere u elektroenergetskom sektoru, i to na sljedeći način: u Saopćenju

se, kao, Bošnjaci pozivaju da ne budu izmanipulirani od različitih lobija,

a tekst prati fotografija reisul-uleme i Edhema Bičakčića, koji je

naprosto zaraćena strana u cijeloj aferi. Osim što je posve jasno da se

31

Savjet na taj način svrstava na Bičakčić-Radončićevu stranu, meni se

zapravo najzanimljivijim čini pitanje: otkud to da se Rijaset Islamske

zajednice bavi elektroenergetskim sektorom?

SPAHIĆ: Kažu da je sva historija Evrope historija borbe i

svjedočanstvo ostvarivanja vjerskih prava i sloboda, historija i

svjedočanstvo ostvarivanja kulturnih prava i sloboda i treći krak –

borba za ostvarivanje političkih prava. U okviru političkih prava je

ostvarivanje i artikuliranje različitih interesa na miran način. Dakle,

najuniverzalnija općenitost, najuniverzalnija dubina ili, kako kaže

Spengler u Propasti Zapada, arhetip svih kultura, jeste u religiji. On

kaže: „Religija je duša svih kultura.“ Max Weber je, objašnjavajući

fenomen kapitalizma, povezao protestantsku etiku i duh kapitalizma.

Nema kapitalizma bez duha kapitalizma, a nema duha kapitalizma bez

protestantske etike. Upravo zato se ne može islam, kao jedno Božije

poslanje, kao Božija milost, ili kao Božija uputa, stavljati u funkciju

nijednog etnosa, nijednog naciona, nijedne rase, nijedne grane,

nijednog faktora. Pa, naravno, niti ijednog elektroenergetskog lobija.

DANI: Kod nas se upravo to dešava: Rijaset bi da odluči ko su strateški

partneri u elektroenergetskom sektoru, Rijaset bi da nimalo biranim

riječima očita lekciju roditeljima koji su javno ustali protiv uvođenja

vjeronauke u vrtiće u Sarajevskom kantonu. Molim Vas, možete li mi

reći šta Vi mislite, trebaju li djeca od 3,5 do pet godina dobijati vjersku

poduku u vrtićima?

SPAHIĆ: Odgovorit ću vam sa nekoliko primjera. To uvođenje, prije

svega, mora biti istinska, dramatična, sudbinska briga i izazov

vjerskih zajednica, i to ne jedne, nego sve i jedne u BiH. Krenuo bih s

obrnutim primjerom: kada su iza 1945. komunisti, koji su javno, u

ontologiji proglasili materijalizam, a u ideologiji ateizam, pozatvarali

mektebe, učionice u džamijama gdje su učila djeca, pa to isto učinili i

32

kod katolika, pravoslavaca i Židova, Husaga Čišić, koji je bio član

Ustavotvorne skupštine u Beogradu zajedno s Đilasom, Mošom

Pijadom, Dragoljubom Jovanovićem, to mi je pričao rahmetli Fadil-

efendija Imamović, otišao je u Mostaru Džemi Bijediću i Avdi Humi,

SKOJ-evcima i komunistima, i pitao ih: „Zašto ste zatvorili mektebe?“

Oni su mu objašnjavali da preko partije izgrađuju novi svijet, novi

život, nove ljude, naravno preko UDBA-e i uz pomoć saradnika – novog

čovjeka. „I nećemo mi više da imamo religiju, vjeru, to je balast

prošlosti, ostatak starog, klasnog, prevaziđenog svijeta i sistema, i

robovlasništva i feudalizma i kapitalizma, a mi nećemo s tim svijetom

da imamo išta“, objasnili su oni njemu. A stari Husaga, s obzirom da ih

je poznavao još kao djecu, je upitao: „Bogati, u koju ste vi prvu školu

išli?“ Postojali su mektebi i za najmlađe uzraste, dakle obrazovne

institucije s vjerskim naklonom, pa ih je zato pitao: „Jeste li vi išli u

njih?“ Kažu: „Jesmo.“ „Pa, jeste li to završili?“ „Jesmo.“ Kaže on: „Da li

Tito ima u ovoj zemlji od vas boljih, vjernijih, spretnijih, sposobnijih

SKOJ-evaca i komunista?“ Kažu: „Nema.“ „Pa, pustite onda i druge da

im djeca idu u mektebe, da budu pravi komunisti.“

DANI: Vratimo se Sarajevu danas: smatrate li da u vrtiće treba uvesti

vjeronauku?

SPAHIĆ: Ja još nisam ni počeo odgovarati na pitanje. Hoću da kažem

da ozbiljna vjerska zajednica, kad preuzme odgoj i obrazovanje

djeteta, od bešike i pelena do njegovog zadnjeg dana života, pred

Bogom i pred ljudima je najodgovornija na svijetu za formiranje tog

čovjeka. Kažem vam da su oni mektebi između dvije Jugoslavije

izrodili i porodili najbolje SKOJ-evce i najsposobnije komuniste na

svijetu. To je, dakle, briga vjerskih zajednica, a ima i ona stara izreka:

„Put do pakla popločan je dobrim namjerama.“ Što se mene tiče,

najbitnija stvar za djecu dok rastu jesu pozitivne navike, kvalitetni

33

primjeri u našem ponašanju. Svijet djece između dvije i sedam godina

čine radoznalost, mašta, igra, zabava, sumnja, želja za zajedničkom

zabavom, smijehom… Djeci do sedam godina prije svega treba

prostora, vremena, igre, samoinicijative, a nikako dresure.

Poslanik islama Muhammed, alejhisselam, kaže: „Kad dijete navrši

sedam godina, pođite ga podučavati da klanja i pokazivati mu da

klanja.“ „Tek kad navrši deset godina“, ovo Poslanik govori porodici,

roditeljima, „ako neće da klanja, primijenite sankcije.“ Dakle, Poslanik

ne govori ni o kojem organiziranom, sistemskom obliku učenja. U

vašem konkretnom pitanju treba napomenuti da u Sarajevu imaju

privatna obdaništa i vrtići. Kod Srba ima izreka: „Kumstvo za

kumstvo, rakija za pare.“ Vidite, ja imam petero djece i, naravno,

želim da budu univerzalni ljudi, Božija stvorenja, potomci Ademovi,

muslimani u vrijednosnom i svakom smislu. To je moja želja. Ali odgoj

moje djece, to je iznad i prije svega briga mene i moje žene, tj. nas kao

roditelja. Jedna je strana privatna, ali kad su u pitanju javne ustanove,

ustanove općeg dobra, nikada ne bih poželio da bilo koji fening ili cent

novca onoga ko nije musliman, a kada je o javnim ustanovama riječ,

one se finansiraju iz sredstava poreskih obveznika, uđe u odgoj moga

djeteta na islamski način. Zašto to kažem? Razlog je jasan. On je

islamski: u duhu, u ideji, u počelju islama i cilju kojem idemo, a to je

služenje Bogu, Poslaniku, sticanje Božijeg zadovoljstva, da činimo

dobro – taj cilj u islamu, bez obzira kakav bio i dokle sezao, ne može

se dosezati nedozvoljenim sredstvima. Zato ne želim da se moja djeca,

pa makar i na islamski način, odgajaju s onim parama koje će im neko

haramiti.

34

DANI: Gospodine Spahiću, Vi u Gazi Husrev-begovoj medresi predajete

etiku, sociologiju i povijest islama. Šta mislite, kako mi danas odgajamo

našu djecu? Kako ste reagirali na ubistvo Denisa Mrnjavca u tramvaju?

SPAHIĆ: Prvo: ja sam ubistvo djeteta Denisa Mrnjavca doživio kao

miješanje ljudi u Božije pravo. Samo Bog stvara i samo Bog ima pravo

oduzimati i moj i bilo čiji život. Doživio sam to kao univerzalno kršenje

Božijih zakona u smislu uzurpacije tuđega života, atak na ljudski rod.

Kur'an kaže da namjerno, svjesno, ciljano ubistvo jedne osobe, a kad

to Kur'an kaže, ne navodi ni rasnu, ni nacionalnu, ni etničku, ni

konfesionalnu, ni bilo koju izvanjsku pripadnost, već govori o čovjeku,

univerzalnom biću, jeste čin za koji ćemo pred Bogom biti pitani na

sudnji dan. U ovom slučaju, slučaju ubistva Denisa Mrnjavca, zaista je

ubijen univerzalni čovjek, jer je Denis Mrnjavac po ocu Bošnjak, po

majci Hrvat, zapravo jedno od tipične bosanske djece. I po islamu i

svakoj drugoj religiji u osnovne, svete, neupitne, bezuvjetne

vrijednosti spadaju vjera u slobodu i na slobodan način, život, čast i

dostojanstvo čovjeka, um i razum njegov s pameću, njegova imovina,

njegovo porijeklo, njegova sloboda, pravo na izbor bračnog druga,

pravo na potomstvo, pravo na kretanje, pravo i sloboda govora,

sloboda pisanja, sloboda promišljanja jer granica ljudskih

odgovornosti je granica njegove slobode. A njegovih dužnosti je

granica njegove mogućnosti. Dakle, ja sam to doživio kao ubistvo

univerzalnog čovjeka i preuzimanje od strane te trojice maloljetnika

božanskih prava, a to je za stanovišta religije širk.

DANI: Istina je da je maloljetnička delinkvencija u porastu: kakva je

uloga porodice, kakva škole i društva u formiranju djece? Kakve im

uzore nudimo? U kakvom ambijentu žive?

SPAHIĆ: U najznačajnijim svjetskim teorijama, od Platona i Aristotela,

u odnosu prema mlađima, prema Potomstvu, kako to kaže Hemon, ni

35

slovo se nije pomaklo. Tin Ujević pjeva: Ala sam bio velik čovjek, kad

sam bio dijete. Država, dakle, od Platona ima apsolutnu ingerenciju,

odnosno organizirana zajednica kao politička zajednica umnih i

slobodnih ljudi ima obavezu da odgaja i da vodi. I od Platona još oni

najumniji, najiskusniji, najodabraniji, najsabraniji ljudi s najvećim

autoritetom, dignitetom, iskustvom, moralom, mudrošću, sabranošću,

umjerenošću, razboritošću i hrabrosti u sebi, odgajaju djecu. Platon

nije napisao etiku, već zakone, jer je mislio da se sve može zakonima

riješiti. Aristotel, pak, na pijedestal stavlja porodicu, jer za njega

država nije ništa drugo nego do kraja razvijena i do kraja organizirana

porodica. Ono što je u državi kralj, to je u porodici otac, pater familias.

Bog jedini zna hoće li se to ikada vratiti, jer je porodicu kao ambijent

rađanja, rasta i odgajanja djece, jedan događaj u povijesti iznutra

rastočio: to je engleska industrijska revolucija. Ona je izmjestila ljude

iz ambijenta u kojima su od Adema/Adama živjeli, a to je priroda,

ambijent velike kućne zajednice, velika briga o djeci. Engleskom

industrijskom revolucijom nastaju gradovi na ledinama: to je prva faza

u kojoj su se odrasla djeca, idući za poslom, odvojila i odvajala od

roditelja. U današnjem vremenu imate situaciju da se roditelji odvajaju

od djece, u smislu traženja posla: i otac i majka odoše za poslom, a s

djecom, doslovce, u kući ne ostaje niko. Jedna je stvar dresirati dijete,

makar 100 posto s vjerskim sadržajem, a druga je stvar odgajati

dijete. Božijim nekim redom stvari dijete može odgajati samo onaj ko

dijete voli više nego samog sebe. To su roditelji. A u koga dijete ima

veće povjerenje nego u samog sebe? Opet u roditelje. Kod nas roditelji

više nemaju tu ulogu u odgoju djece. Pazite, kompletan naš odgoj,

može se kazati i u komunizmu, on je bio i ostao, iako malo

nabakamljen crvenom bojom, tradicionalno-običajni, patrijarhalno-

ruralni odgoj. I to važi za sve vjerske zajednice na našim prostorima: u

36

mnogo čemu je počivao na vjerskom moralu i na ličnom primjeru

autoriteta za djecu – roditelja, autoriteta starijih, autoriteta učitelja,

nastavnika, profesora, pa onda kompletno svih vjerskih službenika u

komunizmu koji su imali kolektivni oreol žrtve, jer smo stvarno bili na

toj meti – od socijalnog neosiguranja, preko neprimanja plaća. Taj

oreol svetosti i žrtve progona u komunizmu, mi, koji radimo kao

uleme, kao svećenici, mi smo taj oreol izgubili. Mi smo danas samo

ono što jesmo. Na Zapadu već najmanje jedno stoljeće nemate ni

tradicionalni, ni patrijarhalni, ni na običajima, tradiciji i autoritetu

zasnovan odgoj. Na Zapadu je odgoj u cjelini institucionaliziran.

DANI: A kod nas?

SPAHIĆ: Kod nas se sve ove forme, oblici, načini, mogućnosti odgoja

koje smo imali povlače, oni se rasplinjuju, nestaju i razaraju se. Nigdje

više u Bosni nemate klasično selo, autentične adete, one izreke

njegove… to više ne postoji. Ponašanje mladih u centru Sarajeva i u

mome Puhovcu ili bilo gdje drugdje je identično i ono nije ništa drugo

nego imitacija i ponašanje onih glavnih junaka, lica sa serija koje

gledaju. Dakle, ovdje se više ne radi ni o tradicionalnom, ni o

vjerskom, niti sportskom ili društvenom autoritetu, ovdje autoriteti

postaju bezimeni.

DANI: Pri čemu ja moram reći da je ovakva BiH ponudila likove iz serija

o kojima govorite i na ulicama. Još od rata, za zločince se traži alibi, a

za žrtve razlozi smrti: Mušan Topalović Caco je sahranjen na Kovačima,

Taib Torlaković je sahranjen uz Aliju Izetbegovića, braća Gaši su bili

počasna straža uz Izetbegovićev tabut, da ne nabrajam sada

eklatantne primjere iz političkog vrha BiH koji pokazuju i dokazuju da

se kriminal i lopovluk u ovoj zemlji isplate.

SPAHIĆ: Neprolazni, neizbrisivi, neuništivi primjeri u odgajanju

mlađih, djece pogotovo, u načinu života, u njihovom vrednovanju

37

svijeta i života jesu sadržajni primjeri starijih. Primjeri autoriteta.

Imate tu dvije vrste problema. Zapadna društva su društva apsolutne

vladavina prava, pravne države, ustavnog poretka, na temelju općih,

objektivnih, bezličnih, za sve građane istih zakona. To je princip

vladavine prava zakona, gdje su prava ljudima osigurana ne samo na

papiru i u knjigama. A kod nas, u Bosni, su napisane i potpisane sve

moguće deklaracije, proklamacije, i sve stoje. One su čak i po

Dejtonskom ustavu nadređene normativima, ustavu i pravnim aktima

ove zemlje koja se zove Bosna i Hercegovina. I nijedna ne nedostaje.

Ali vi za norme morate imati ustanove, institucije koje se o normama

brinu 24 sata, koje ih izvršavaju, primjenjuju, koje su dosljedne u toj

primjeni, i ta norma živi preko te institucije. Kad norma živi,

primjenjuje se i prakticira u instituciji, u ljudima se formira

normativna kultura. Ne postoji Bošnjak koji će, kada ode u Njemačku,

preći ulicu mimo zebre, mimo obilježenog prostora za prelazak ulice. I

ne postoji Bošnjak koji će ovdje, u Sarajevu i BiH, gledati gdje je

zebra. Zašto? Nemoguća je normativna kultura u ljudima ukoliko

institucije i ustanove ne primjenjuju norme i zakone koji su doneseni.

Dakle, ovdje je kompletna stvar: funkcioniranje institucija i ustanova u

zemlji. I naravno, u pitanju je i šta smo mi: jesmo li mi građani, jesmo

li mi politička bića? Stari Grci, kada definiraju čovjeka, kažu: samo je

čovjek onaj ko je slobodan, a slobodan je onaj koji se bavi politikom.

Ja, recimo, kao musliman, još i iznutra ispunjen od Boga objavljenom

vjerom i moralom, koji počiva na toj vjeri kao primjena vjere u

međuljudskim odnosima.

DANI: O kakvom moralu mi govorimo kada je cijeli tramvaj gledao

kako trojica huligana ubijaju Denisa Mrnjavca?

SPAHIĆ: Sva etička učenja na svijetu dijele se po izvoru, po sadržaju i

definiciji i po svome cilju. Dakle, je li moral iz čovjeka ili je moral u

38

čovjeku? Ukoliko je moral iz čovjeka, morala mora biti na svijetu

koliko ima ljudi, a moral u čovjeku, u onom Kantovom smislu,

zvjezdano nebo nad nama i moral u nama, koji je na našoj savjesti, taj

moral reagira na relaciju pitanje moralnog dobra ili moralnog zla.

Posebno interesantno u etici je šta je moralno dobro. Moralno dobro je

doživljeni osjećaj na mojoj i na vašoj savjesti koji nama imperativno

nalaže da u određenim situacijama i određenim okolnostima uradimo

nešto što kao ljudi, kao ljudska vrsta, kao Božija stvorenja, moramo

uraditi. U tom slučaju: zaštititi Denisa. Ili, moralna zabrana je

doživljeni osjećaj na duši da u određenoj situaciji ni po koju cijenu,

neovisno od nagrade, kazne ili pohvale, ne smijem to i to uraditi.

Naprimjer: imate, od kardinala preko nadbiskupa, preko patrijarha,

arhiepiskopa, episkopa, reisul-ulema, muftija, glavnih imama, imama i

muderisa, ljude koji su sarađivali s obavještajnim komunističkim

službama, s obrazloženjem da nisu mogli drugačije koristiti zajednici,

s obrazloženjem da su time učinili najmanju štetu – to oni sami daju

procjenu, a neki se opravdavaju i Havelom pa kažu da se nije moglo u

komunizmu živjeti na nekomunistički način. U tom odgovoru, kad

uzmete ovaj svijet, sve je tačno. Ali nije u moralnom imperativu, u

kome je nemoguće naći opravdanje za to. U tom tramvaju je bilo 30 ili

50 prisutnih osoba, a niko nije odgovorio na osnovne moralne zabrane,

da to doživi na duši kao vlastiti podsticaj da s tim djetetom poistovjeti

svoj vlastiti život, život svoje djece, svoje unučadi, svojih potomaka, i

da reagira u zaštitu, ne Denisa, ne Bošnjaka, ne Hrvata, nego života

kao Božijeg dara. Znate zašto je to tako? Jedan od engleskih mudraca

John Stuart Mill sve ljude na svijetu definira i dijeli u tri grupe:

građane (tu nema mjesta logici građanin – seljak i podjelama po

mjestu boravka koje su same po sebi seljakluk), koji su ljudi koji u sebi

kroz svaku venu krvi nose zajednicu, dobro, zakon, red, poredak,

39

konstituantu, dakle, ograničenu i kontroliranu vlast, opći interes, opći

cilj, one vrednote na kojima počiva život. Drugi su robovi: ovaj tramvaj

je dokaz da u njemu nije bilo ljudi, nego robova koji ne mogu misliti

dalje izvan sebe, ne mogu osjećati i doživljavati dalje izvan sebe. Ovi

koji su bili u tramvaju oni ne bi znali šta je ubistvo dok njih ne ubiju –

a tada je kasno. Odlika ljudi je poopćavanje: i Bog kad se nama obraća

da nas opomene, da nas upozori, daje nam primjere drugih naroda jer

čovjek od čovjeka treba da primi iskustvo. Zato su ti ljudi u tramvaju

robovi. U treću grupu spadaju ovi koji su napadali, to su divljaci. Kad

se građani udruže, kad se organiziraju, oni su zajednica, ali samo onda

kada teže općem dobru, a ovjera, provjera općeg dobra je zakon i

propis. Dakle, oni treći, divljaci, koji su ubili malog Denisa, u čemu je

njihova snaga? U čemu je snaga divljaka? U tome što robovi nisu

postali građani, nisu postali institucionalno organizirani. Sarajevo ima

500.000 pojedinaca, uključujući sve stranke, uključujući sve mjesne

zajednice, konstitucije u njemu, uključujući sva moguća tijela, sve

moguće forume, i Krug 99, i 89… Svi smo mi naspram organiziranih

divljaka u ovom gradu koji su jedina politička zajednica, a kojima mi

ne želimo da dajemo porez. Svi smo mi naspram njih u rovu, jer nismo

uvezani, nismo organizirani, i nismo udruženi na ideji općeg dobra,

općeg cilja.

DANI: Krenimo od političara: 15 godina se piše i govori o aferama,

krađama, korupciji… I ne samo da nositelji tih afera nisu kažnjeni i nisu

u zatvorima već su i dalje u foteljama, političkim i direktorskim

kabinetima. Pa, molim Vas, Vi ste uoči Nove godine vratili nagradu

Rijaseta zato što Vaše kolege imami u nekim drugim dijelovima BiH

nemaju ni plaće, a u isto to vrijeme premijer Federacije je objašnjavao

kako je on prije donošenja Zakona o sukobu interesa mogao raditi na

više mjesta i biti u više upravnih odbora i zapravo zarađivati više plaća.

40

SPAHIĆ: Ima nešto mnogo, mnogo teže od toga. Da bogdo to sve

počiva na tim ljudima koje vi imenujete političarima. Zločin je riječ

„politika“ i njih izjednačavati. Politika je za Aristotela najveća,

najuzvišenija disciplina, kao što je za Platona dijalektika. Politika je za

Aristotela umna praksa. Ne postoji uopće veći dar na svijetu od onog

ako neko ima sposobnost, mogućnost, i intelektualni, i ljudski, i

moralni, i duhovni kapacitet, i dignitet da rješava opća pitanja, opće

probleme ljudske zajednice u okviru zakona, na miran način bez

prolijevanja krvi. Te ljude koje vi navodite, to su bijele košulje na

izlozima, koje kada muhe useru, one se ili bacaju, ili po

dvadesetostruko nižoj cijeni prodaju. U Francuskoj je ministar kulture,

svojevremeno kod De Gaullea, kad se zna kuća i red, bio André

Malraux. Molim vas, ko se u Bosni sjeća ministara kulture i

obrazovanja od 1990? Pa u prvo vrijeme i nekako, bio je profesor Enes

Duraković, pa akademik Enes Karić, pa i Fahrudin Rizvanbegović, ali

vidite li vi jedan neprestani evolutivni napredak unazad? Pazite, i ti

političari, i sve to, to su su za mene epifenomenalne, marginalne, jako

tužne i jako žalosne pojave.

Hadžipašić je bio premijer, kakav god je bio više nije – to je samo

mandat od četiri godine, ali šta ćemo mi sa školama: od osnovne,

osmogodišnje, srednje, fakulteta i univerziteta? Ja ću vam kazati

primjer. Kada je Enes Karić, sad akademik, došao na postdiplomski

studij kod profesora Šarčevića na ontologiji, on mu je dao spisak od

stotinu knjiga koje mora iščitati i proučiti i nakon dvije godine, kada ih

pročita, da mu se javi da bi mogli razgovarati o ispitu. Ili, kad je Hilmo

Neimarlija upisao postdiplomski studij, drugi put kad je otišao u

kabinet profesoru Šarčeviću, ostao je šest sati s njime u razgovoru.

Kako vi sad možete fizički vidjeti profesora na fakultetu, kad on

predaje kao pečalbar, kao tezgaroš na pet ili šest fakulteta? Vi njega u

41

životu ne možete vidjeti. E, oni školuju i oni šalju te ljude nama. To su

ljudi koji nama ulaze u politiku. Zamislite koliko imate stotina ljudi

koji su istovremeno bili načelnici općina, guverneri, direktori velikih

firmi, oficiri, ljudi na javnim društvenim, složenim funkcijama,

poslovima, gdje morate 24 sata bdjeti? To imate i u Islamskoj

zajednici. Ti ljudi, radeći sve te poslove istovremeno, u međuvremenu

magistriraju i doktoriraju. Svaki od tih poslova pojedinačno traži

najmanje jednog i po prosječnog čovjeka, a oni su skoro na deset

poslova. To je jedna generalna produkcija kadra u kome zvanja i titule

nastaju po principu vjeveričinog i puhovog repa, gdje je rep duži od

čitavog tijela, njihova zvanja postanu duža i od njihovog imena i

prezimena i od svih nenapisanih djela koja nisu i koja nikad neće

napisati. A ja se sjećam kad je jedan pjesnik, književnik, partijski

kadar, po zadatku partije doktorirao i doktorsku tezu nosao po

Sarajevu tri godine: od Baščaršije do Ali-pašine džamije. Kad je susreo

Ćamila Sijarića, rekao mu je: „Evo, Ćamile, i ja doktorirao. Bogami,

kaže Ćamil, kakav je vakat, to me ništa ne iznenađuje, ali, ti kakav si,

takav si, nikad nećeš završiti gimnaziju!“ Političari su jedna jako

prolazna pojava kojoj i novine trebaju što manji publicitet davati. Njih

treba suočiti sa zakonom, s propisima, s procedurom, s kršenjem

propisa.

DANI: Mi smo nedavno objavili tekst u kojem smo dokumentirali kako

je ef. Cerić za nekih 16.000 eura postao vlasnik vile i garaže u centru

grada, kako je uspio pronaći i kćerki i zetu posao u državnoj

administraciji i još im omogućiti kupovinu stana po boračkim

olakšicama na Šipu. Je li to moral reisul-uleme?

SPAHIĆ: Ima u narodu stara izreka: „Dobar pastir što govori, to

potvrđuje svojim vlastitim činom.“ U Kur'anu stoji: „Ja nikada, nikada

42

neću raditi ono što vama zabranjujem.“ Vjerovali ili ne, Bog je svjedok,

možda ću ja na gori način doći do stana od reisul-uleme, ali da ne

dođem nikada, da me sutra istjeraju iz stana, po naravi stvari ja sam

takav čovjek koji u kući, vili ili stanu ne gleda nikakav krucijalni,

fundamentalni problem. Znam rahmetli Muamera Žutića, u Avde

Sumbula je stanovao, koji je dvije-tri godine odležao u zatvoru BMV –

Branka Mikulića Vilu. On je o tome i pričao i pisao, pa je, po onoj

propagandi neprijateljskoj, fasovao zatvor, a ako ćemo pravo – Mikulić

je bio istinski patriot BiH, koji se s Hamdijom Pozdrecom borio za

Bosnu. Ja sam pročitao taj tekst i on je zanatski vrhunski, ali ja hoću

govoriti o onom što je problem neprolazne vrste. Imaju stvari koje taj

čovjek, kojeg ja zovem Društvo Jednog Lica, drugi ga zovu Gospodin

Sjednica, treći Gospodin Rijaset, dakle Mustafa Cerić radi, a koje će

najmanje stotinu godina ostaviti posljedice. Reisul-ulema je po Ustavu

Islamske zajednice simbol zajednice, on je po definiciji organ

zajednice i garant dina i ummeta, dakle vjere i zakona i ummeta

zajednice muslimana. Reisul-ulema, koji je sve to i koji predstavlja

muslimane po Bosni i svijetu, pretvorio je sebe u glasnogovornika

jednog medijskog maga, kojeg je u jednom od intervjua jedan moj

kolega nazvao medijskim Arkanom. Svaki drugi ili treći dan, a nekad i

svaki dan mjesecima, slika reisul-uleme izlazi u novinama tog čovjeka,

a te novine su privatne. A svaki privatnik, svaka firma, po definiciji

njegovog zvanja, morali bi stati u ummet. Umjesto toga, reisul-ulema

sebe stavlja u njegovu funkciju. Ta veza, ta relacija i ta komunikacija

se očituje u slanju tekstova s hadža, sa svetog mjesta muslimana, da

se objavljuju u Avazu, umjesto u Preporodu, informativnoj islamskoj

novini?! Prvu svoju knjigu, odnosno zbirku tekstova o vjeri, naciji,

državi, ne ulazeći u njezinu sadržajnu vrijednost i intelektualnost, reis

ul-ulema nije štampao u El-Kalemu, već u Oku, kod Radončića. To

43

pisanje u Avazu, u privatnoj novini, i neprestano pojavljivanje slike i

nekih informacija kud se on kreće po svijetu, najbolji je dokaz koliko

reisul-ulema drži do El-Kalema, do Preporoda kao islamskih

informativnih novina koje izlaze od 1970, koliko drži do Islamske

zajednice, njenih institucija, njenih organa i tijela, do javnosti i medija,

a koliko drži do medijskog maga i do njegovoga Avaza. I drugo je ta

međunarodna veza i primanje nagrade iz ruku, po priznanju Židova od

Noama Chomskog i ostalih, iz ruku najvećeg masona i najvećeg ciona

20. stoljeća, koji je, otkako je 1964./'65. ušao u State Department, svu

američku vanjsku politiku sunovratio i izvratio i prečinio je u politiku

ostvarivanja velikog Izraela, i u toj politici doveo Sjedinjene Države u

pitanje jer ih je doveo u sukob sa Srednjim Istokom, Bliskim Istokom,

islamskim svijetom i sveukupnom javnošću na Zapadu. Reisul-ulema iz

ruku tog Henryja Kissingera, spiritus movensa zločina od Nikaragve

preko Vijetnama, prima nagradu. Od to dvoje ništa ne može biti gore

po posljedicama, po rezultatima i po moralnom sunovratu. Zapravo,

ispalo je da je Henry Kissinger nagradio njegov sunovrat Islamske

zajednice.

Reis je ispunio sve uvjete da bude smjenejn

Intervju Dana: Mustafa Spahić, Magazin “Dani” Broj 495 – 08. 12.

2006. god., razgovarala: Vildana Selimbegović

Nakon skandaloznog Saopćenja Rijaseta IZ-a u BiH izdatog povodom

teksta prof. dr. Rešida Hafizovića, uslijedila je bosanska šutnja. Jedan

od najpoznatijih osuđenika zbog delikta mišljenja, žrtva montiranih

političkih procesa Mustafa Spahić na takav odnos ne želi pristati:

predavač povijesti islama u Gazi Husrev-begovoj medresi i hatib

44

sarajevske džamije Čobanija Danima objašnjava razloge zbog kojih

Islamska zajednica mora mijenjati ili reisa ili praksu ef. Cerića.

DANI: Dozvolite mi da citiram akademika Esada Durakovića povodom

Saopćenja Rijaseta: „Pogubnije od toga do jučer meni nezamislivog

čina Rijaseta može biti samo jedna stvar: da nastavnički kolektiv FIN-a,

prema kome je Abu Hamza već isturio pesnicu, a koju ne primjećuje ni

Rijaset – da taj kolektiv ostavi na brisanom prostoru uzornu čestitost i

odvažnost akademika Rešida Hafizovića.“ Čini se da upravo tome

svjedočimo.

SPAHIĆ: U hijerarhiji vrijednosti islama – sloboda prethodi objavi i

ona je okvir i prostor objave. Iz objave slijedi vjera, iz vjere religija,

obredi i etika. Vjera je ono što nas ispunjava i određuje, a religija je

prva i najosvjedočenija manifestacija vjere. Obredi su veza,

komunikacije između Stvoritelja i ljudi te sjećanje na Boga, a etika je

primijenjena religija u međuljudskim odnosima. Ako gledate ovu

hijerarhiju, sloboda je ono što prethodi i objavi, i vjeri, i religiji, i

obredima. Bez slobode ništa od toga ne može na od Boga određeni

način biti posvjedočeno. Upravo zato, kad se i ne bih slagao sa

formulacijama akademika Rešida Hafizovića, sa sadržajem onoga što

je kazao u svome tekstu, ja bih branio njegovo pravo na slobodu

uvažavajući njegov dignitet i autoritet i uvažavajući vrijednost slobode

jer Allah se u Kur'anu kune gradom Mekkom da će Muhammed i ljudi

u Mekki biti slobodni. No, da kažem i ovo: ja apsolutno podržavam

akademika Hafizovića, profesore Adnana Silajdžića i Mustafu Sušića i

akademika Durakovića, ali ovdje u prvi plan ističem slobodu kao

univerzalno načelo.

DANI: Iz Vas progovara žrtva montiranih političkih procesa, osuđenik

zbog delikta mišljenja. Zaista, koja je bila prva Vaša reakcija na

Rijasetovo Saopćenje?

45

SPAHIĆ: Saopćenje Rijaseta je saopćenje sa sjednice društva jedne

ličnosti. Rijaset je promptno reagirao na Hafizovićev tekst: odmah

sutradan. Pouzdano se zna da se sjednica Rijaseta nije održala. To nije

ništa čudno niti iznenađujuće kada je u pitanju reis Cerić i odnosi u

Rijasetu koje on dominantno profilira i određuje unazad 14 godina.

Ako se sjećate Deklaracije evropskih muslimana – reisul-ulema ju je

sam napisao, promovirao i predstavljao kao dokument, a i ona je bila

deklaracija društva jednog lica. Tek kad sam ja javno kazao da iza te

deklaracije ni formalno pa ni u najbezazlenijoj formi ne stoji ni Rijaset

ni Sabor Islamske zajednice niti Vijeće za fetvu ni Ustavni sud IZ-a,

onda je Cerić – možda je i cijela godina prošla – deklaraciju odnio na

Rijaset i tako je prihvaćena. Ovdje se mora kazati: u Rijasetovoj osudi

Rešida Hafizovića je recidiv za kojeg sam smatrao da samo može

ostati u romanima, kao što je Ime ruže, i u povijesti, kao pokušaj

zapćenja, uvezivanja mišljenja u lance. Poslanik islama Muhammed

a.s. kaže da je najveći stepen džihada, javnog angažmana, moćniku,

silniku, vladaru, onom koji je postao mjera sam sebi – reći istinu u lice.

U tom saopćenju se osuđuje Rešid Hafizović. To se može svrstati u

povijesni laboratorij beščašća i bestida onoga iza čega su stajali

faraoni, iza čega je stajala crkva preko inkvizicije, ali i crkva danas ne

voli da joj se to spominje niti da ju se na to podsjeća. Ako ima išta što

je sveto i svijetlo u islamu i muslimanima, to je da nema presuditelja o

onom što ljudi misle, žele, osjećaju ili namjeravaju. Čitav šerijat počiva

i završava, reklo bi se, na jednoj krajnje ljudskoj formi pozitivizma.

Šerijat sudi izvanjskom djelu, djelu iza kojeg slijedi šteta, a

intelektualnim raspravama je mjesto u okviru sile argumenata, a

nikako argumenata sile u kojima se upotrebljava i zloupotrebljava

institucija Rijaseta IZ-a. Ponavljam, nije bilo sjednice, a reis potpisuje

Rijaset.

46

DANI: Da li ste o tome razgovarali s nekim od članova Rijaseta?

SPAHIĆ: O tim pitanjima razgovarati s ljudima u IZ-u, osim časnih

pojedinaca, moguće je samo privatno, kada obećate da nećete kazati

ko vam je rekao. No, ovo je čin koji po iznenađenju prijeti da nadiđe i

samog reisa Cerića, jer on je prvi put u nekoj odluci pominje riječ –

osuđuje. Udbine sinove iz Zelene knjige, Čuvare Jugoslavije, nije

osudio nego ih je počastio amnestijom. Idejne kreatore čina da se

isprebija sarajevski muftija Husein Smajić, šef vjersko-prosvjetne

službe Muharem Omerdić, glavni imam u Sarajevu Ferid Dautević i

tadašnji predsjednik Medžlisa Suad Berbić – on je primio u posjetu.

Govorim o Carevoj džamiji i pokušaju da se tamo pitanje

neinstitucionalnih imama i hatiba riješi po dogovoru, u okviru

procedure IZ-a, sa dotadašnjim imamom koji već ima 90 godina.

Dakle, kada su ti ljudi isprebijani – umjesto da njih zovne sebi u

posjetu da ih javno zaštiti, da prime neku vrstu satisfakcije od svoga

vjerskog poglavara – primljeni su kod reisa oni koji su na njih napad

organizirali. Reisul-ulema se i tada vodio logikom kojom završava

Balkanski špijun: „Moj će brat tebi oprostiti što te je tukao.“ Sljedeća

činjenica u logici istog reda je odnos reisul-uleme prema Fakultetu

islamskih nauka. FIN je u okviru i pod okriljem Rijaseta, reisul-ulema

je profesor na tom fakultetu, član Upravnog odbora FIN-a je

Muhamed Salkić, generalni sekretar Rijaseta. Doskora, sve do svoje

smrti, Ibrahim Džananović, nekadašnji dekan je po funkciji dekana bio

član Rijaseta. Kad je on preselio na ahiret, da ne bi Enes Karić bio

član Rijaseta – jer su se bližili izbori u IZ-u – uzet je dekan Islamske

pedagoške akademije iz Zenice.

DANI: Na web-siteu Rijaseta piše da je po toj funkciji Šukrija Ramić,

mada je dekan sada Zuhdija Adilović.

47

SPAHIĆ: Sada je Zuhdija član, ali to nije važno – važno je da je

iskorištena prilika da ne bude Karić. I dok se orkestrirano, kroz novine

i televiziju, napada institucija FIN-a, njegovi profesori, dva akademika

– umjesto da njih primi u posjetu reisul-ulema prima čovjeka koji u

hijerarhiji islama nema nikakvo zvanje. Njemu niko ne može osporiti

odnos prema islamu, ali može kvalifikacije koje on iznosi. Ako reisul-

ulemi ne odgovara dekan ili doktrina FIN-a, program, predmeti – sve

to Rijaset može staviti na raspravu, ali i u ovom slučaju, Cerić u goste

zove napadača, a ne žrtvu. Dalje, on se nikada nije javno odredio

naspram Alžirske grupe – jest krajnje negativno kad je bio u Americi,

ali to znaju oni koji su ga gledali na američkoj TV. Tamo se reis

odredio potpuno drugačije nego ovdašnja javnost, nego sud u BiH,

uprkos činjenici da se od njega očekuje da podrži pravni sistem države

BiH. Nikada se nije odredio ni prema invaziji na Irak, a na Al Jazzeri je

polemizirao s novinarima zbog Izraela i Palestine i ustvrdio da su i

građani Izraela žrtve. Sve rezolucije UN-a od 1967. do danas pozivaju

Izrael da se povuče sa okupiranih teritorija, a ja ću uvijek i javno reći:

Palestinac po definiciji ne čini nasilje na teritoriji koju je Izrael

okupirao.

DANI: Prošle subote reis Cerić je dao intervju Avazu u kojem ga niko

nije ni pitao za Saopćenje Rijaseta, ali je objasnio odnos prema

Saudijskoj Arabiji: rekao je kako ne treba rezati granu na kojoj sjedite.

Meni osobno je bio zanimljiviji prilog u Oslobođenju koje je donijelo

priređen tekst Die Zeita koji ef. Cerića zove islamskim reformatorom i

citira njegovu izjavu ovom njemačkom tjedniku: „Teroristi ne napadaju

samo kršćane i nevjernike, nego kada napadaju slobodu i demokraciju

napadaju također mene kao evropskog muslimana.“ Osobno bih voljela

da sam takvu izjavu ef. Cerića čula nakon ataka na porodicu Anđelić.

48

SPAHIĆ: Reis Cerić ima uporište u islamu za takvu rečenicu. Ali i

pitanja koja vi otvarate Rijaset je tri puta razmatrao: prvo 27. marta

2006., onda 7. novembra, pa je početkom decembra dva dana u

Lukavcu rasprava trajala do duboko u noć. Reisul-ulema je izašao u

onoj novini u kojoj se slika svaki dan i ustvrdio da toga o čemu vi

govorite – jer ja od 11. septembra 2001. taj termin uopće ne koristim –

nema. Zašto ga vi novinari niste pitali: „Reisul-ulema, ako nema – o

čemu ste onda raspravljali u tri navrata od marta do novembra četiri

dana?“ Zar ozbiljni i odgovorni ljudi mogu provesti četiri dana

raspravljajući kako da riješe problem kojeg nema? Ili: kako je reisul-

ulema, ako već drži do sebe, mogao formirati dvije komisije da

proučavaju problem kojeg nema? Komisije su formirane za akaid i za

fikh i one imaju unaprijed zadat cilj: moraju dokazati ono što je već

reis rekao – toga nema. One su i formirane da to kažu. Na tako važan

skup u Lukavac nije pozvan redovni profesor FIN-a dr. Fikret Karčić

koji je predsjednik Ustavnog suda IZ-a, nisu pozvani članovi Ustavnog

suda IZ-a, članovi Komisije za ustavna pitanja i onaj koji daje

konkretne odgovore na ova stručna pitanja – fetva i emin – prof. dr.

Enes Ljevaković. Od istinske struke i kompetencije, dakle, nije pozvan

niko, a jesu li uključeni u komisije kojima je reisul-ulema već odredio

da imaju dokazati čega nema – ja ne znam. Moje je duboko uvjerenje

da se od svega toga želio napraviti još jedan medijski spektakl, ali

kako samo Bog može sve planirati – ovdje su stvari izmakle kontroli i

ja u tome vidim reakciju na Hafizovićev tekst. Jer su i Mustafa Sušić i

Rešid Hafizović i Adnan Silajdžić i Esad Duraković iznijeli stavove:

između njihovih stavova i reisovih tvrdnji o tom čega nema – ogromne

su i nepomirljive razlike.

DANI: Nakon Saopćenja više nema dilema da je tako. Ali, zašto onda

šute eksperti, profesori, ulema?

49

SPAHIĆ: Svijet počiva na četiri temelja – na pravdi pravednih vladara,

na pravoj istinskoj ulemi, na darežljivosti imućnih i pobožnosti i

čestitosti naroda. U islamskom smislu alim, evropski – intelektualac,

onaj je čovjek koji čitavim svojim životom, umom, razumom i znanjem

stoji iza onog u što vjeruje i do čega drži. Takvi ljudi nikad ne

prešućuju javno dobro i javni cilj. Njihovo jedino oružje jesu jezik,

pero i javna riječ. To je intelektualac od antičke Grčke do danas.

Naspram intelektualca za stare Grke stoje idioti: oni imaju sva stručna

znanja i zvanja, ali se o javnim poslovima i javnom dobru ne određuju i

ne izjašnjavaju. Na pitanje i problem o kojem su se očitovali profesori

Sušić, Duraković, Silajdžić i Hafizović – s obzirom na njihova znanja i

uže oblasti kojima se bave – u bošnjačkom narodu u BiH najpozvaniji

su bili da se jave i oglase dr. Fikret Karčić, profesor šerijatskog prava

na FIN-u i predavač Pravnog fakulteta i predsjednik Ustavnog suda

IZ-a u BiH. Drugi je Mustafa Imamović, redovni profesor Pravnog

fakulteta koji je itekako uključen i upućen u ove procese, te Adil

Ljubović, profesor Filozofskog fakulteta gdje predaje islamsku kulturu

i civilizaciju. Nažalost, ni po ovom pitanju, a ni po drugim oni se

nikada do sada nisu javno oglasili. Moje je apsolutno uvjerenje – a

parafrazirat ću Budu – da nikad zlo, nasilje ni manipulacija nisu isti

dok se šuti i kada se o njima progovori. Onaj ko u istinskom smislu

ima pretpostavke da bude intelektualac mora javno, za opće dobro

svjedočiti. Ukoliko to nije za stare Grke, on je idiot. Ima i treći sloj:

inteligencija. To su oni što kao kineski mandarini rade po narudžbi

moćnika i onih koji ih plaćaju. Šaćir Filandra se recimo izrazito

privatno ponaša – on se bavi samo svojim vlastitim interesom i

poslovima, a tako se intelektualac ne može ponašati.

DANI: Ima li rješenja?

50

SPAHIĆ: Rijaset je društvo jednog lica i to jedno lice nije više

problem. Reisul-ulema je hrabar taman onoliko koliko su oko njega

kukavice i moćan onoliko koliko su oni oko njega nemoćni. Njegov

jedini oblik djelovanja je monopol: on svoje vlastito, pojedinačno i

lično postavlja kao opće, a opće i sve nas – postavlja kao privatno. Kad

klanja dženazu u Srebrenici za hiljadu duša, pred svom rodbinom svih

onih šehida, ne držeći ni do njih ni do rodbine – on demonstrira znanje

engleskog i obred nijeti na engleskom. Mustafa Cerić tako radi 14

godina. Njegov je problem u nečem drugom, a poslužit ću se slikom

koju opisuje Marko Vešović – pričao mu Matija Bećković kad se

pojavio Milošević među 50 srpskih književnika, profesora, akademika,

pjesnika, intelektualaca: „Kad se on pojavio, nas je nestalo, postali

smo fleke, mrlje.“ Nije, dakle, problem Mustafa Cerić, problem je što

se moj prijatelj i profesor Zdravko Grebo divi i hvali njegovu

deklaraciju o evropskim muslimanima. Kao redovni profesor Pravnog

fakulteta, Zdravko Grebo mora znati da opća akta, povelje,

deklaracije, rezolucije – donose najviša zakonodavna tijela. Rijaset nije

zakonodavni organ i pravno-formalno Rijaset ne može nikad donijeti ni

rezoluciju ni deklaraciju. Već Sabor IZ-a. Nekad je predsjednik Sabora

bio akademik Mustafa Kamarić, pa Sulejman Filipović pa akademik

Hamdija Ćemerlić pa… sve do Hilme Neimarlije. Sabor je garancija

zajednice vjernika, a Rijaset je zajednica vjere: Rijaset je iz zajednice

vjere izašao u zajednicu vjernika pa ono što treba donositi Sabor

donosi Rijaset, a muftije i glavni imami sve više postaju uprava i

administracija.

DANI: Predsjednik Sabora danas je načelnik Općine Zenica Husein

Smajlović. Šta radi?

SPAHIĆ: Ja govorim o nivou: nekad je sjednica Sabora znala po tri

dana trajati. Husein Smajlović, kao dobronamjeran čovjek, nije kriv

51

što je on udes sudbine. Hilmo Neimarlija nije više mogao ostati i

opstati kao predsjednik Sabora u ovakvoj zajednici vjere koja je u

potpunosti ugušila zajednicu vjernika. Predsjednik Sabora će i dalje za

deklaracije povelje i proklamacije saznavati iz novina, kao i ja, a

možda će mu ih s pola ili godinu zakašnjenja reis donijeti na usvajanje

i potpisivanje. Podjela vlasti i odgovornosti u IZ-u je u cjelini

uzurpirana. Reis Cerić po mom najdubljem uvjerenju nema više niti

jedan uslov koji nije ispunio da se smijeni ili da sam dadne neopozivu

ostavku.

DANI: Dakle, Sabor je na redu da povuče potez?

SPAHIĆ: Sabor nema šta da povlači, on treba da radi svoj posao i

poštuje Ustav Islamske zajednice. Ovakvim načinom vođenja Islamske

zajednice, za ovih njegovih 14 godina, mi smo, kao ulema u cjelini, u

očima naroda – bojim se – izgubili više autoriteta i digniteta nego za

pola stoljeća komunizma. Narod nas izjednačava s nečim što se ne

može pomiriti s islamskom ulogom. Naš je posao misija, podučavanje

ljudi vjeri, a mi smo ostavili prazninu – jer ne radimo – i ko god naiđe,

narod će se gladan vjere ili sujevjerja za njega lijepiti. Rasprave o

islamskim temama i pitanjima, sila argumenata, to su uvjeti da bi se

misao u islamu održala i da bismo davali na temeljima islama odgovor

za svaku situaciju. Ove krajnje složene stručne rasprave se kao takve

prenose u narod, a to narod ne može izdržati. To vodi u sukob.

Najosjetljivije razlike koje postoje na dunjaluku i koje ne dozvoljava

nijedna muslimanska zemlja ni društvo jesu u okvirima različitog

tretiranja i izvršavanja obreda. Obred je ono što drži ljudsko mišljenje

i pamćenje. Ono što su za intelektualce razlike – to je u narodu sukob,

borba i krvoproliće. Nema niko pravo po osnovi vršenja obreda

dovoditi bošnjački narod u poziciju građanskog rata, bez obzira kakve

namjere i vjerske pobude imao.

52

Bosnjaci u vakumu

NTERVJU:  Mustafa Spahić  – Mujki, Oslobođenje, Pogledi –

15.11.2008. god.

Mustafa Spahić, profesor Gazi Husrev-begove medrese i hatib džamije

Čobanija, u otvorenom razgovoru za Poglede govori o pismu studenata

FIN-a povodom gradnje nove zgrade Rijaseta, reisu Ceriću, Fahrudinu

Radončiću, Zlatku Lagumdžiji, Sulejmanu Tihiću, Harisu Silajdžiću,

lokalnim izborima, Franji Topiću, korupciji na fakultetima te Baracku

Obami.

 Oslobođenje: Gospodine Spahiću, već se cijelu sedmicu vodi javna

rasprava o pismu koje su studenti Fakulteta islamskih nauka poslali

povodom gradnje nove zgrade Rijaseta. Jeste li i Vi dobili ovo pismo?

Mustafa Spahić: Pismo, u čijem su potpisu studenti Fakulteta

islamskih nauka stiglo je i meni. U samom pismu stoji da je poslato još

na 200 adresa, dakle ono je samim tim javna stvar i javna informacija.

Drugo je sad što Avazove sveznalice znaju da to nisu studenti pisali. Ja

na taj proglas nisam nikakvu pažnju obraćao jer nije potpisan

imenima, a ja u životu nikad nikom nisam nešto poslao a da nisam

potpisao pa makar glava bila u pitanju. Ali, samo pitanje izgradnje ili

neizgradnje te zgrade Rijaseta, o kojoj je riječ, u biti reducira i

pojednostavljuje probleme. Naime, prije toga ima pitanje osnovnih

procesa i odnosa u vjerskim zajednicama. Sem Rijaseta, recimo, i

katolička crkva u starom dijelu Sarajeva gradi objekat nesagledivih

razmjera. Dakle, ima jedna stvar za sam život vjerskih zajednica koja

53

se može pokazati pogubnom: to je izmještanje iz duhovnosti, iz ideja,

iz morala, iz odgoja, iz svijeta vrijednosti, od ljudi. Vjerske zajednice

šire se kroz zgrade, kroz monumente i spomenike i time se pokušava

dokazivati moć i vjerodostojnost. Ima jedan Francuz koji kaže: Ko želi

da učini uslugu ljudima, on treba da ih sasluša. Vjerska, duhovna lica,

ulema, svećenici, iznad svega trebaju da budu na raspolaganju

ljudima.

Radončić je Miškovićev talac

Oslobođenje: Ako dobro razumijem, ne dijelite oduševljenje

bošnjačkih političara i privrednika veleljepnim projektom rezidencije

Rijaseta na Kovačima?

Mustafa Spahić: O toj zgradi, na toj lokaciji i pogotovo znajući čija je

to inicijativa – jer ta inicijativa u glavi Fahrudina Radončića traje već

pet godina – šta god bih rekao imalo bi kontraefekat. Ali ima nešto što

je mnogo bitnije, dalekosežnije, serioznije i po posljedicama i što može

trajati i 100 godina. Radončić nije više samo čovjek, nije ličnost, on

postaje simbol, znak i znamenje jednog vremena, jednog prostora,

jednog ambijenta, jedne atmosfere. On, sa svim glasilima koja izdaje u

ime javnosti – uništava javnost. I on to više ne krije uopšte. On je talac

Miškovića. A u Avazu svaki drugi dan, nekad i svaki dan, kao zaštitna

ikona, zaštitni znak izlazi slika reisu-l-uleme. U povijesti Islamske

zajednice, kroz sva njena razdoblja, nikad niko na takav način nije

upotrebljavao i zloupotrebljavao ličnost, ime i zvanje reisu-l-uleme.

Reisu-lulema je institucija jer je reisul-ulema na čelu Islamske

zajednice. Na ovaj način, muslimani i Islamska zajednica su taoci

reisu-l-uleme i onda ispada jedna trijada – Radončić je talac

Miškovića, na način na koji svakodnevno zloupotrebljava ime i zvanje

reisu-l-ulemu, reisu-l-ulema je talac Radončića, a muslimani i Islamska

zajednica su taoci reisul-uleme.

54

Oslobođenje:  I Vi ste, dakle čuli za beogradski grafit: Kosovo je

Srbija, sve ostalo je Delta?

Mustafa Spahić: Jesam, čuo sam, ali ja govorim o nama. Neka je

Radončić, ako hoćete, snalažljivi medijski magnat, ali je problem što

njemu mediji služe kao sredstvo, kao instrument, pomoću kojih on želi

da bude granica i sadržaj, i vjere i politike i kulture. U političkom

životu ima najmanje petnaest ljudi koje je narod na ovaj ili onaj način

birao, a koje je Radončić najmanje po pet puta učinio političkim

mrtvacima i pet puta ih vraćao u politički život. Njegova jedina

konstanta je ljude dizati i razarati, jedino gore od toga šta on radi s

njima jeste njihov odnos prema njemu i pristajanje na to. Na prste

jedne ruke se mogu izbrojati oni koji nisu dopustili da ih baca po

blatu, gaza ih, a posli je veliča. Koliko se ja sjećam, dosad samo Zlatko

Lagumdžija nije pristao na ove obje uloge.

O vjeronauci u vrtićima: Dječji je svijet mašte i igre

Imami žive kao i ostali prosjek naroda. Niti su najimućniji niti

najsiromašniji u našem narodu, s tim da je pri nekim medžlisima, koji

su jači i imaju jači standard, primjera radi u Sarajevu, bolje. Ima

siromašnijih, kao što je Gornji Vakuf, goraždansko muftijstvo i

medžlis, neki medžlisi u Kaknju, Busovači, gdje su plate niže…

Međutim, ima jedan problem o kome uopšte niko ne razgovara. Svake

godine iz sedam medresa izađe po 500 svršenika. Ako dodamo one

koji studiraju u arapskom svijetu, koji studiraju islamske fakultete ili

islamske pedagoške akademije, godišnje se može kazati da najmanje

700 novih nezaposlenih ljudi dolazi. Islamska zajednica u svojim

sadašnjim kapacitetima i potrebama, opisu i profilu radnih mjesta, za

50 godina ne treba više od dvije – dvije i po hiljade ljudi. Tako da,

ustvari, za tri godine završi i diplomira toliko ljudi koji mogu

podmirivati potrebe Islamske zajednice za 50 godina. To je sada

55

školovanje radi školovanja i javlja se strahovita hiper produkcija tog

kadra… Kada bi se sva moguća obdaništa popunila, rješava te možda

pola iz jedne generaci e, a svaka generacija u narednih 50 godina

ostaje neriješen problem. Ja sam učio djecu u mejtefu i ne znam da na

svijetu postoji osjetljivije, senzibilnije, odgovornije pitanje od onoga

koga poslati pred djecu. Najveći ljudi na svijetu koji postoje su djeca.

Ta hrabrost, ta smionost, to nerazmišljanje, da se uđe u svijet djece, u

svijet mašte je zaista iznenađujuće. Do sedam godina, po hadisu, to je

njihov svijet. Po hadisu, istina djece, svijet djece, pravda djece, život

djece, sadržaj života djece, smisao života djece jeste igra i zabava. Za

njih je jedini red nered. Do sedam godina za dijete nije ambijent

učenja nego slobode i mašte, i to je sve skupa pitanje koje traži krajnji

oprez i krajnju odgovornost.

Društvo jednog lica

Oslobođenje: Je li ja to dobro razumijem: jedan od najistaknutijih

boraca za prava muslimana u Titovoj Jugoslaviji, zatvaran, suđen,

progonjen, jedan od prvih zagovarača i utemeljitelja SDA, danas hvali

Zlatka Lagumdžiju? Hoćete li se to priključiti SDP-u BiH?

Mustafa Spahić: Nije riječ o SDP-u, riječ je o Lagumdžijinom odnosu

koji je jedino ljudski, moralan i realan naspram Fahrudina Radončića.

Pazite, ljudi se ne mijenjaju. Ako isti čovjek u svojoj novini koja

petkom izlazi u 100 hiljada, al` eto neka je 20.000, godinu dana nekog

napada a sto dana ga diže u nebesa, a taj se čovjek nije promijenio,

onda je krajnja opasnost to što ga na temelju istih ne promijenjenih

činjenica godinu dana napada a godinu hvali. Zašto? Na tom

fenomenu zapravo počiva njegova moć. Radončić počiva na našoj krizi,

na našoj podvojenosti. Pogledajte samo odnos SDA i Stranke za BiH.

SDA ima na terenu jednu izuzetnu infrastrukturu, ima ozbiljne,

56

odgovorne ljude. Ali, to je stranka bez rukovodstva. Stranka za BiH je

nastala, utemeljena, počinje i završava na Harisu Silajdžiću: on je ne

samo osnivač i lider, prepoznatljivi znak i šta god Haris uradi u

Stranci za BiH to je njegovo i možemu se, al ono što uradi Tihić to ni ti

je njegovo, niti mu se može. Tihić je došao za predsjednika stranke

Alijinim blagoslovom i izabran je u Predsjedništvo BiH Alijinim

testamentom, i to svi znamo.

Oslobođenje: Kako Vi objašnjavate relaciju između SDA i Stranke za

BiH?

Mustafa Spahić: Niti ima SDA niti ima Stranke za BiH. Stranka SDA

je društvo jednog lica uvećano iznutra za Sehadu koja je spiritus

movens ove kadrovske politike, s obzirom da Tihić ne govori nijedan

jezik osim maternjeg, a Sehada govori ostale, i strane i političke i

kadrovske. Naravno, tu su i ovi njegovi savjetnici, ali ne možete

govoriti o političkoj stranci, ako nemate ljude koji su slobodni. Biti

slobodan znači baviti se politikom i javnom opštim dobrom i imati

vlastiti stav, imati spremnost i mogućnost da donosite odluku. Ja vas

pitam: koliko u Predsjedništvu SDA ili u glavnom odboru ima ljudi,

sem Hasana Čengića ma koliko se sa njim neko slagao ili ne, koji smiju

ono što u svojoj glavi nose javno kaza ti? Ili: Stranka za BiH – ona je

umnoženi Haris Silajdžić. Nema tu odnosa stranaka, ima ju njih

dvojica.

Dobri domaćini

Oslobođenje: Dobro, za koga ste Vi glasali na lokalnim izborima?

Mustafa Spahić: Da vam kažem, kad su u pitanju lokalni izbori u

političkim strankama je došlo do jedne političke šizofrenije. Ta

politička šizofrenija je najizoštrenija, najprisutnija, najjasnija u SDA.

SDA je poslije ovih lokalnih izbora, 2008, slavila i obilježavala pobjedu

više nego 1990. u novembru kad je dobila 86 poslanika u Parlamentu

57

Bosne i Hercegovine ili `96. kad je predsjednik Izetbegović do nogu

potukao Harisa Silajdžića. Obim te političke šizofrenije mjeri se danas

sa 104 izgubljena poslanička mjesta u BiH. SDA je slovom i brojem

izgubila 104 poslanička mjesta. Ako SDA više ni na koji način ne

računa ono što se zove RS sastavnim dijelom Bosne i Hercegovine,

onda ona nije toliko izgubila. Međutim, kadrovi u SDA, koji danas

vedre i oblače u SDA, koji su predstavljani prvoborcima u RS-u,

bukvalno su pometeni na ovim lokalnim izborima. Sem toga, SDA je

izgubila načelnika u Cazinu, u Bosanskoj Krupi, u Gračanici a slavi

neviđeno. Doživljavati sve to kao pobjedu samo zato što je beternije

završila Harisova stranka ili što je Haris još više izgubio nije stvar

političke logike, političke svijesti nego je to stvar jednog sunovrata. U

SDA-u su na lokalnim izborima pobijedili ljudi u kojima su glasači

prepoznali adrese, načelnike koji su se sebi miješali u posao, radi li

svoj posao, kontaktirali s ljudima, rješavali konkretne zemaljske

probleme a nisu išli na nebesa. Takav je načelnik u Vogošći Asim

Sarajlić, takav je u Zenici Husein Smajlović, takvi su i drugi koji su

radili. Jeste zasluga SDA što ih je prije četiri godi ne predložila, ali je

narod u njima vidio sliku nekadašnjih muhtara, domaćina u kući, i

dabogdo država Bosna i Hercegovina ima ljude domaćine. Dakle, u

samom okviru kadrovske politike može se gledati jedan rezultat i

izravna neposredna zasluga SDA, međutim, Tihić to slavi i obilježava

kao svoju vlastitu pobjedu. On se u svojoj svijesti, u svojoj glavi i

pameti ponaša kao da je on na lokalnim izborima postao član

Predsjedništva BiH i on hoće, sa Čovićem i Dodikom, da do 20 januara

proturi aprilski paket koji je pao u Parlamentu BiH. To može imati

dalekosežne posljedice.

Oslobođenje: Brinu li Vas to ove najave oko odlaska međunarodne

zajednice iz BiH, odnosno odlaska OHR-a?

58

Mustafa Spahić: Dobro ste rekli: brine li mene odlazak OHR-a. To je

pitanje riješeno za minutu. Pod jednim jedinim uslovom: da se Bosna i

Hercegovina u punom kapacitetu ustavnom, zakonskom,

proceduralnom, institucionalnom uspostavi kao država, kao ustavna

demokratija, da ne vlada ni većina ni manjina. To je princip u kome se

može unaprijed određenom procedurom bilo koji političar smijeniti

bez prolijevanja krvi. To je jedan momenat. Drugi je: bosanski Srbi,

Hrvati i Bošnjaci za pet minuta se mogu o svemu dogovoriti, ali ako

međunarodna zajednica osigura istinski granice Bosne i Hercegovine,

zaštićene u vojnom, ekonomskom, privrednom i svakom pogledu od

Srbije i Hrvatske. I Srbi u Bosni i Hercegovini, bilo da su za SNSD ili

za SDS, i Hrvati iz onog ili ovog HDZ-a, i Bošnjaci iz SDA ili iz SBiH –

svi bi klepili ušima. Prihvatili bi Bosnu kao državu i kao svoju zemlju.

Nara vno, ima još jedan način: integraci ja Bosne i Hercegovine u

evropske tokove, ali vjerujte mi ovo je brži put.

Izrugivanje sa Hrvatima

Oslobođenje: Imam ste, hatib džamije, profesor Gazi Husrev-begove

medrese: kako ste reagovali na sam način ponude SDA Franji Topiću

da bude gradonačelnik Sarajeva?

Mustafa Spahić: Tu ponudu SDA ja bih doživio kao sramnu da ti ljudi

koji su prijedlog dali imaju u sebi hrza i obraza. Da oni koji su išli da

to nude imaju političku svijest, političku kulturu i da znaju šta je

politička filozofija, to im nikad na um nebi palo. Franjo Topić je, kao i

Mustafa Spahić, prvo svećenik, a ja sam prvo hodža, pa onda

građanin. Kad Franjo Topić skine mantiju i prestane biti svećenik,

tada se može suvislo kandidovati za gradonačelnika. A druga je stvar

što sam ja apsolutno uvjeren da ni Franjo Topić ni Mustafa Spahić u

svome kapacitetu nemaju ni jednu relevantnu sposobnost da bi mogli

biti gradonačelnik gra da. Ako će gradonačelnik grada biti parader, to

59

je drugo, ali gradonačelnik grada je kolektivna mati, kolektivni otac

grada, koji dvadeset četiri sata dnevno bdije nad 500.000 stanovnika.

Drugo, prijedlog svećenika Franje Topića za gradonačelnika je

apsolutna uvreda i izrugivanje sa svima, ali najprije sa Hrvatima,

znanim i znamenitim univerzitetskim profesorima, ljudima od imena i

integriteta. Ima toliko ljudi koji se mogu birati, koje Hrvati biraju u

ovom gradu, a ne da im SDA izabire. To vam je ono: ja najbolje znam

šta vama treba, šta vi želite. Imaju tu ne samo hrvatske stranke, imaju

i druge stranke, a imaju i ostale stranke u gradskom vijeću koje se

trebaju pitati. Hoćemo u Evropu, hoćemo građansku, pravnu,

demokratsku, političku državu i to hoćemo sa predlaganjem svećenika

u vlast? To je isto da se u Mostaru za gradonačelnika predloži muftija

Smajkić ili glavni imam, onaj moj učenik Salem Đetović.

Oslobođenje: Vaša ocjena stoji, ali stoji i politička realnost ove zemlje

u kojoj su vjerski lideri politički realiteti. Kada će to prestati biti?

Mustafa Spahić: Od smrti rahmetli Fuada Muhića Pravni fakultet

nema profesora na Ustavnom pravu. Gdje je javnost, gdje su

intelektualci, gdje je inteligencija, gdje su političke stranke, gdje je

politički život? Kad su Bošnjaci u pitanju nema rješenja, nema vizije,

nema ni politike. Ima samo luft, vakuum. Kako je Milošević `89.

zavladao Jugoslavijom? Kad je na Kosovu kazao Srbi, niko ne smije da

vas bije! Naime, Milošević je prvi vidio, prvi prihvatio i prvi priznao da

Tito više nije živ. Drugi su to u sebi znali, ali Milošević je to prvi javno

svima kazao i nametnuo. Kad su Bošnjaci u pitanju, kad je u pitanju

teoretska, kritička misao i riječ, mi moramo odgovoriti izazovu

vremena. Ovo što vi pitate to je samo jedna krajnja posljedica i krajnji

rezultat jednog stanja.

Oslobođenje: Kakvog stanja?

60

Mustafa Spahić: Mi moramo prije toga stanja, odgovoriti na nekoliko

pitanja: zašto u našim radovima dominiraju samo prijevodi, gola

deskripcija, apologija, sinkretizam, nekritizam, kompilacija? Zašto

nema jasne, otvorene, razgovjetne kritične i samokritične riječi koja se

bavi tokovima, procesima, događajima i sadržajima? To je sve

posljedica. Pogledajte, u tekstovima nevjerovatnog broja Bošnjaka

preovladava destruktivna, dekadentna, reciklična, regresivna,

rekonstruktivna, restauratorska, retroaktivna, retrogradna svijest,

umjesto dinamične i aktivne…

O Vladi Federacije: Čekićev Branković

Čitao sam intervju s Draganom Čovićem u Oslobođenju. Što se tiče

elektroenergetskog sistema u potpunosti se slažem da kompletan

zajedno sa privatizacijom telekoma bude transparentan, javan, i ja

sam kao i on za svjetski konkurs i zakon. Ali, ja sam za zakon za sve – i

za Aluminij, za Mostarsko blato, za Rafineriju Bosanski Brod. Jer,

Bosna jeste država ukoliko opstoji na Ustavu i zakonima. Tražiti

apsolutnu transparentnost, koju Čović traži za projekte u

elektroenergetskom sektoru, a ne spominjati u Hercegovini ni jednu

firmu, to je kao što je Staljin govorio braniću Rusiju do posljednjeg

Poljaka. Tako se Čović zalaže za zakonitost u Bosni i Hercegovini do

posljednjeg Bošnjaka. A što se tiče rekonstrukcije federalne Vlade ili

smjene nekih ministara: tražiti rekonstrukciju ili bilo kakvu smjenu u

federalnoj Vladi, a ne tražiti neopozivu ostavku, preciznije smjenu

kriminalno-korumpirane karikature od Nedžada Brankovića je žalosno

i smiješno. Svaki takav zahtjev s obrazloženjem poboljšanja rada

federalne Vlade bez njegove ostavke ili smjene je ordinarna obmana i

laž i političko-stranački razračun. On je na čelu Vlade, on je odgovoran

za rad Vlade, a svaki ministar je samo odgovoran za onaj sektor kojim

rukovodi. Mi smo kao društvo korumpirani, a osnovni razlog te

61

korupcije je neprimjenjivanje istih zakona na svakom čovjeku, ili, ono

što je govorio svojevremeno estonski premijer Mart Laar: prvi korak u

borbi protiv korupcije jeste sam nebiti korumpiran. Dakle, oni koji se

kod nas bore protiv korupcije nemaju elementarni uvjet. Alfa i omega

bošnjačke politike u SDA, koji vedri i magli u upravnim odborima,

Brankovićev Šefkija Čekić, je doživotni dekan, duže je dekan nego što

postoji fakultet.

Oslobođenje: Zašto je tako?

Mustafa Spahić: Takva svijest oslobađa Bošnjake misli, percepcije,

planiranja, da je im lažnu nadu da znaju objasniti bilo šta što se

dogodilo u prošlosti, a oni koji imaju potrebu ovdje i sada da se

nametnu, da se podmetnu, da su prisutni, oni vide da sva prošlost

svijeta ne može zaustaviti agresivnu sadašnjost i budućnost jednog

jedinog pojedinca. Dakle, svijest koja namjerno samo unazad opisuje

svijet čini to samo da bi izbjegla susret s njim i da bi riješila bilo koji

problem u njemu. Susret sa stvarnosti se može izbjegavati u Bosni i

Hercegovini, ali ne može u svijetu. Nekada su tri Bošnjaka bili

svjetska imena u teoriji umjetnosti, akademik Husref Redžić, rahmetli

Džemal Čelić i Alija Bejtić. Navedite vi sada takve teoretičare ili

teoretičare u književnosti kao što je bio rahmetli Begić ili Muhsin

Rizvić? Još je živ Enes Duraković. Vi postavljate pitanje – zašto je tako.

U svakom narodu intelektualci su oni ljudi čiji glas ljudima daje viziju,

artikuliranu viziju. Oni koji ljude čuvaju od zaborava, čuvaju sjećanje

od zaborava. Jer, kako kaže Kundera jedini način da se borimo protiv

moći jeste sjećanjem i pamćenjem protiv zaborava. Druga izreka kaže:

Ondje gdje prestaje sjećanje, tu nastaje vandalizam, tu nastaje

primitivizam. Ovdje uopšte nije u pitanju što se ovaj postavlja ili što se

ovaj na meće. To su neminovno ljudske pojave i ljudske slabosti,

62

pitanje je otkud, za što i kako toliki prazan prostor. Taj prazan prostor

daju univerziteti i fakulteti po Bosni. Zar mislite da su slučajno reis i

ovi ostali vjerski lideri jedino u Bosni i Hercegovini istovremeno i

politički i državni lideri, i stratezi i ideolozi? U drugim zemljama u

Evropi to nepostoji. Generalno imamo slabo stanje: nečitanje,

neobrazovanje, nestudiranje, od osnovne, preko srednje škole, do

fakulteta i na više.

Žena goraždanskog muftije

Oslobođenje: Na fakultetima imamo čitave seks afere, korupciju…

Mustafa Spahić: Što se tiče korupcije i kriminala na fakultetu, seks

afera i prostitucije, to je samo površan sloj. Mi imamo u kompletnom

školstvu i obrazovanju jednu tešku situaciju. Svako je neznanje, svako

neobrazovanje, apsolutno opako i opasno. Ali, sistemsko organizirano

neznanje je daleko opasnije. Ovdje se pod krovom države promiče i

verificira umjesto sticanja znanja dijeljenje zvanja, diploma,

magistrata i doktorata. Jednog od muftija, goraždanskog, žena je, ne

znam za koliko mjeseci, dana ili hefti, to je apsolutno nebitno,

diplomirala, uzela fakultetsku diplomu i sada radi kod Obhođaša u

ministarstvu. Šta je ona kriva što je došla do papira kojeg nikad

svjesna biti neće? Dugoročno gledano, najopasnija stvar je skrivanje i

prikrivanje ne znanja pod znanjem putem zvanja sa praznim

sadržajem. Oni koji prihvataju zvanja bez kapaciteta i sadržaja, trajno

su amoralni a oni koji ispred društva, sistema i države učestvuju u

dodje li takvih zvanja, oni čine krivično djelo i u osnovi potkopavaju

temelje države i društva. I Vi i ja smo studirali na Političkim naukama:

ako ste polagali političku ekonomiju pred Savom Prelevićem, mogli ste

sto puta polagati, popiti i kafu i sok i ručati na njegov račun, ali bez

znanja niste mogli dobi ti šesticu. Danas je u Bosni i Hercegovini

inflacija i fakulteta i postdiplomaca i diploma. Spominje se mito,

63

korupcija, prostitucija, i jedino što je gore od ovih profesora na

Pravnom fakultetu, a vjerovatno su to uradili po onim indikacijama,

jesu reakcije njihovih kolega i akademske zajednice u cjelini. Pa

pogledajte, samo se u Bosni za takve stvari hapse portiri i vozači.

Međutim, to je možda stoti dio problema. Glavna prostitucija, odnosno

idejna, duhovna, intelektualna, znanstvena prostitucija, se provodi

kroz nastavu koja ni je nastava, kroz predavanja koja nisu predavanja.

Treba napraviti uvid. Sada imaju kamere, to ni je nikakav grijeh,

nikakva sramota. Država mora stajati iza sistema školovanja i

obrazovanja. Mora se u ovoj zemlji znati šta bilo koji profesor drži ili

ne drži na časovima, šta preda je a šta ne predaje, pa bi vi vidjeli da

kod jednog nevjerovatnog broja ljudi niti je nastava nastava, niti je

predmet predmet, niti je lekcija lekcija, niti su ispiti ispiti, niti je

literatura literatura. Intelektualaca nema bez čitanja, bez obrazovanja,

bez leksikona i enciklopedija. Mi, kao društvo, svakim danom umjesto

intelektualaca imamo idiote, a idioti su po kapacitetu intelektualci koji

se nikada i ni u čemu nepetljaju u javni život. Teorija kaže da, kada

umjesto intelektualaca imate idiote, javljaju se ambiciozni divljaci koji

nemaju granica u svojim ambicijama i gaze da se dočepaju svih

mogućih zvanja, a narod se svodi na podanike i poslušne robove. Jer

narod je u takvom ambijentu sretan samo da bude i osta ne živ. To je

ona čuvena Lockova podjela građana ili kako je onaj turski namjesnik

kazao: u Bosni imaju insani i hajvani. Ovisno od onog ko je na čelu,

insani ili hajvani, slika naroda je takva.

Oslobođenje:  Kakva je slika naroda danas?

Mustafa Spahić: Bosanskim jezikom kazano, narod je izhavješćen,

narod je u neizvjesnosti. Ondje gdje narod, na selima, po opštinskim

centrima ima konkretan sadržaj rada i zanimanja, oni se organizuju i

oni svoje lokalne probleme rješavaju. Međutim, ima stvari koje,

64

naravno, izazivaju zebnju, izazivaju strah i neizvjesnost, ali su ovi

američki izbori ljudima dali nadu.

Oslobođenje: Kako ste Vi doživjeli pobjedu Baracka Obame?

Mustafa Spahić: To nije samo pobjeda Obame, nego i poraz

kisindžerizma i bušizma koji traje od 1965. godine, poraz politike

utemeljene na jednoj krajnje rigidnoj i reakcionarnoj ideologiji koja je

metodom revizije historije, uz pomoć fanatične propagande,

čovječanstvo povela u jednu konstrukciju svijeta koja je završila

ekonomskim, političkim, financijskim kolapsom i blamažom i

gubljenjem međunarodnog uticaja SAD-a kakvu nikada u historiji ova

država ni je doživjela. Međutim, ove izbore treba gledati kao tipičan

američki film, Amerika uvijek naspram Al Caponea ima Eliot Nessa. U

tom smislu pojavljuje se Obama koji razbija sve moguće stereotipe

kisindžerizma i bušizma. Hem je crnac, hem je rođen na Havajima,

hem su mu roditelji muslimani. Oborio je sva nepisana američka

pravila. On nije pobijedio, on je osvojio Ameriku, ali još je jedna tu

presudna i bitna stvar – vratio je narod u politiku. Koliko ljudi je

procentualno izašlo na izbore? U tom kontekstu, Obama je pojava na

tragu najbolje američke politike, na tragu jednog Kennedija, na tragu

Clintona, ljudi po kojima je Amerika bila prepoznatljiva u svijetu.

Vidite, mi znamo da Bošnjaci, kada je u pitanju Republika Srpska,

moraju biti legitimna politička zajednica, moraju biti legalna i

regularna zajednica. U Daytonu se dogodilo nešto što Bosnu i

Hercegovinu sprječava da bude država i politička zajednica. Oduzet

joj je naziv republika, dakle državi je oduzeto ono što je simbolizira

kao cjelinu, kao zajednicu, a taj je naziv sa cjeline prenesen na

partikularnost, odnosno na entitet RS. Ovaj naziv Republika Srpska i

država Bosna i Hercegovina, on će se sudarati dok se neuspostavi ime

zemlje i sadržaj zemlje u znaku jednakosti. Nova američka

65

administracija na čelu sa Obamom, a pogotovo Biden koji je potpuno

uključen u događanja u Bosni i Hercegovini, donosi novu klimu, novi

ambijent i nadati se da će ona svojom politikom traženja mira i

saradnje, stvoriti drugačije uslove da ustavna, sadržajna i nominalna

rješenja za Bosnu i Hercegovinu posvjedoče kao državu.

O sastanku Tihića, Čovića i Dodika: Odžaci i budžaci

Zamislite samo da u Sjedinjenim Američkim Državama danas neko

održi sastanak koji se tiče sudbine SAD-a, kao države, kao reda, kao

poretka, a nije ni dosadašnji predsjednik Bush ni Barack Obama.

Takav bi odmah u ludnicu bio proveden. Dakle, oni koji imaju legalitet,

legitimitet i regularnost da predstavljaju građane Bosne i Hercegovine

su članovi Predsjedništva BiH. Od ove trojice, koji su održavali

sastanak, dvojica čak ni iz svoje stranke uopšte nemaju člana

Predsjedništva BiH. To su Tihić, jer nije iz SDA član Predsjedništva, i

Čović jer nije iz HDZ-a član Predsjedništva BiH. Istina je, imaju oni

najviše poslanika u Parlamentu BiH ali baš zato o državi i treba da se

odlučuje u Parlamentu, zato su i izabrani da u Parlamentu rješavaju

državna pitanja, a ne u okviru takozvane trinitarne teologije,

takozvanim trinitarnim sastancima po nekakvim odžacima i budžacima

da se oni dogovaraju i da oni kao rezultattih dogovora ispostavljaju

račune Parlamentu kao stadu. Da stado dođe u Parlament kao u tor da

aminuje gotova rješenja. Ovdje ni u teorijskim pretpostavkama nije

riječ o državi, nije riječ o Ustavu, redu i poretku, najmanje o zakonu,

nego je riječ o tri partitnoj nacionalno etnopa tijskoj ujdurmi i poslu.

To je jedan egzemplaran primjer kako ne treba uopšte politici

pristupati. Jedino gore od toga može biti da međunarodna zajednica

na bilo koji način takvim vrstama dogovora i razgovora pridaje pažnju,

značenje i težinu. Sudbina Bosne ne može se rješavati po budžacima

niti BiH može opstati kao država kroz takve sastanke bilo šest bilo tri,

66

pet ili deset lidera. To je vladavina častoljubivih, a primjer joj je

najbolji Mirsad Kebo, koji sam sebe prijavljuje pravosuđu, sudu i

istražnim organima, dok su tri auta u njegovojpratnji. Ima veću

pratnju od engleske kraljice.

Oslobođenje:  Gospodin Kebo se odrekao pratnje.

Mustafa Spahić: Kad? Zar je nije opet vratio? I ako je se odrekao, što

ne računate koliko je do sada koristio?

Intervju Dana: Mustafa Spahić-Mujki, Magazin “Dani”, broj 431 – 16.

09. 2005. god., razgovarao: Senad Pećanin

Jedan od najvećih zagovornika izbora Mustafe ef. Cerića za reisul-

ulemu u BiH, danas je njegov najveći kritičar u samoj Islamskoj

zajednici. Predavač povijesti islama u sarajevskoj Medresi, žrtva

montiranih političkih procesa, hatib džamije Čobanija, amidžić naibu-

reisa Ismeta ef. Spahića, bez dlake na jeziku za Dane – u ovom i

narednom broju – govori o transformaciji efendije Cerića od

elokventnog borca za bosanske džematlije u visokog predstavnika

međunarodne zajednice za muslimane svijeta, o prvim demokratskim

izborima u IZ-u, podilaženju i podmićivanju unutar Rijaseta…

DANI: Volio bih da se fokusiramo na predstojeće izbore: može li se reći

da su ovo prvi demokratski izbori za reisul-ulemu u historiji Islamske

zajednice? U kojoj mjeri stoji takva ocjena?

SPAHIĆ: Možda će zvučati krajnje apsurdno: prvi, jedini, stvarni,

istinski, demokratski i slobodni izbori za reisul-ulemu, ali ograničeni i

manjkavi, bili su 1993. godine, u aprilu, pri čemu je uistinu

manjkavost i nedostatak tih izbora što su oni samo ostvareni na nivou

67

Sarajeva. Kada govorim da su bili slobodni, govorim o apsolutnoj

slobodi na dva načina. Prvo, iz same zajednice. Postojeći establišment

zajednice, struktura, organi i institucije, ustanove Islamske zajednice

ih nisu mogli spriječiti. Tadašnji vrh Islamske zajednice – koji je bio

strukturiran na način Rijaseta za Jugoslaviju, na način mešihata po

republikama – bio je protiv. A doista, kunem se svim onim čime se

musliman smije zakleti, izvana ih niko ni na koji način nije vodio,

rukovodio ni dirigirao. Posebno vis-a-vis rahmetli Izetbegovića i

stranke SDA, jer najneposrednije, najizravnije i najviše u te izbore,

kada je u pitanju pojedinac, bio sam uključen ja, pogotovo kada je bila

u pitanju kandidatura za naibu-reisa, jer nije se birao reis. Takva je

bila situacija. A njegov zamjenik je bio doslovce naibu-naib – zamjenik

naiba. Svi faktori, dakle isključivo na teritoriji Sarajeva, koji su se

uključili u izbor reisul-uleme, preko dva delegata ili, uvjetno rečeno,

sabornika u Obnoviteljskom saboru, i Vijeće intelektualaca, i

Merhamet, i Kulturno društvo Preporod, i Mladi Muslimani,

apsolutnom većinom su bili da naib, odnosno prvi čovjek zajednice,

bude hafiz Ismet Spahić, a ne Mustafa Cerić.

DANI: Tačno. Tome sam i ja svjedok, jer sam tada, sjećam se,

razgovarao sa Alijom Isakovićem, Enesom Durakovićem… i oni su

mislili da će to biti hafiz Spahić.

SPAHIĆ: Jeste, posebno su na izbor hafiza Ismeta Spahića do kraja

emotivno reagirali Muhsin Rizvić, Alija Isaković, Atif Purivatra, Enes

Duraković, Mustafa Imamović… Zapravo, tada su svi ljudi za koje se u

kulturnom i javnom životu Bošnjaka smatra da su referentni i

kvalifikovani za ideju općeg dobra, u hafizu Ismetu Spahiću gledali

glavnog kandidata. Ja sam imao tu ulogu da i ljude pojedinačno, kao

sabornike, te muslimanske institucije i kulturna društva, uvjeravam da

68

je rješenje da se glasa za Cerića kao naiba, a za hafiza Ismeta kao

naibu-naiba.

DANI: Ko je onda, ustvari, odlučio da Cerić bude naibu-reis?

SPAHIĆ: Muslimani imaju izreku – čovjek snuje, a Bog određuje. Na

zadnjem, presudnom skupu, možda 25., 26. aprila, bili su svi članovi

Obnoviteljskog sabora, odnosno izborno tijelo koje je odlučivalo. Jedini

koji je prisustvovao a da nije član Obnoviteljskog sabora – bio sam ja.

Tu je bio i kandidat Ismet Spahić, a Cerić je bio u Maleziji. I ja sam

istupio pred lice hafiza Ismeta Spahića i rekao: “Hafize, ti ne možeš

biti reis.”

DANI: Zašto, jeste li obrazložili?

SPAHIĆ: Na licu mjesta sam obrazložio: Nemaš diplomiran fakultet,

ne znaš u potpunosti arapski jezik, potreban ti je još neki svjetski

jezik, engleski, treba ti iskustvo svijeta, međunarodna reputacija i

dimenzija. Nas dvojica, ti i ja, ovu godinu, od kada predsjednik

Mešihata Salih Čolaković i reisul-ulema Jakub Selimoski izbivaju iz

Sarajeva, najviše smo eksponirani u medijima i kritikujemo ih što nisu

tu. Ovaj tvoj izbor značio bi poličnjavanje, da smo sve to radili da ti

budeš prva ličnost. A drugo: ovo u izvedbi ne može opstati. Imat ćemo

opoziciju, imat ćemo takav otpor da to nećemo moći u životu

realizirati. I, naravno, ja sam u značajnom broju ljudi imao podršku od

prvog momenta u tom naumu da po prvi put izbori Islamske zajednice

objedine vrhunsku kvalifikaciju doktora nauka, profesora Mustafe

Cerića, i duše, srca, simbola džemata i vjerskog života, čovjeka

stradanja hafiza Ismeta, s perspektivom da ovu zakonodavnu stranu

Islamske zajednice pokrije um zajednice, kao predsjednik Sabora, da

je pokrije Hilmo Neimarlija, i to se krajem 1994. i dogodilo.

DANI: Šta se dogodilo pa ste Vi odjednom, kao jedan od predlagača

efendije Cerića za reisa, postali jedan od prvih i najglasnijih kritičara

69

njegovog načina na koji obavlja funkciju i jedan od njegovnih glavnih

javnih oponenata?

SPAHIĆ: Ja bih i ovdje ponovio ono što sam svojevremeno i izjavio:

uistinu, protiv Mustafe Cerića kao osobe, individue, persone, nemam

ništa. Mi smo pet godina bili generacija u Medresi i on je u ulozi

jednog običnog čovjeka bez funkcije lahak, jednostavan, društven,

komunikativan. U ovom slučaju, ja, koliko je to moguće, razdvajam

personu Mustafe Cerića od funkcije reisul-uleme. Od onih najbitnijih

stvari koje mu doista zamjeram, Mustafi Ceriću bih govorio kao reisul-

ulemi. Da Mustafa nije reis, i kada ne bude reis, kao privatna osoba on

nikada u životu neće biti u mom javnom tretmanu. A zašto sam ja, od

najgorljivijeg zagovornika Cerićevog dolaska, postao ovo? Pa,

smatram to svojom izravnom, ličnom, životnom odgovornošću i

najvećim promašajem u životu, jer ne mogu imati odnos prema dr.

Mustafi Ceriću kao reisu kakav sam imao prema njegovim

prethodnicima. Nije ista odgovornost prema reisu, od mene i niti

jednog muslimana, uključujući i vas, kada u njegovom izboru

učestvuju rahmetli Hamdija Pozderac, Branko Mikulić i Đuro Pucar, ili

austrougarski kralj, i kada je ovako biran. Dakle, u izboru Cerića,

izravno, neposredno, od svih pojedinaca najviše sam učestvovao, i u

tome je moja ili zasluga ili greška ili promašaj. Ja to smatram svojom

najvećom greškom i najvećim promašajem, zabludom u životu, koja

me opterećuje u smislu odgovornosti pred zajednicom muslimana, i

dužan sam naspram toga da se javno očitujem.

DANI: Zbog čega tako smatrate?

SPAHIĆ: U obavljanju funkcije reisul-uleme kod Cerića imate

razdoblja. Od ‘93. do ‘95., u onakvim turbulentnim vremenima kada se

sve preživljavalo, sa svojom dinamičnošću, sa pojavljivanjem,

medijskim nastupima, znanjem engleskog jezika, komunikacijom, sa

70

svojom energijom, on je igrao jednu ulogu koja je od strane većine

shvaćena, doživljena i ocijenjena kao pozitivna. Druga je faza od ‘96.

do 2000., kada se i ja i druge kolege, interno, zatvoreno za javnost,

kritički osvrćemo na rad Mustafe Cerića. U ovoj drugoj fazi glavna mu

je briga da osigura sebi izbor za reisa, da skine ono naib ispred sebe,

da se donese novi Ustav Islamske zajednice i da se on po njemu

izabere od jednog potpunog tijela koje bira reisa. To je tijelo od tristo,

četiristo ljudi, što je ‘98. i učinjeno. Još jedna stvar koja je njega lično,

a i samu instituciju Rijaseta ugrožavala, bio je pokušaj obnavljanja

pokreta imama i održavanja njihovog kongresa, što je odlučnom,

brzom akcijom, posebno predsjednika Sabora Islamske zajednice

Hilme Neimarlije, otklonjeno i reis je u toj fazi hvatao zalet hodanja po

svijetu. Treća faza je od 2000. do 2003. godine. Alijansa 2000. dolazi

na vlast, u BiH je aktivan američki ambasador Thomas Miller, čija je

to najveća i zasluga. To se vrijeme poklapa i sa intenziviranim

aktivnostima i kontaktima reisa sa Millerom i Kleinom i sa

predstavnicima međunarodne zajednice i pripremanjima ovih

putovanja po svijetu. U tom periodu on svoju funkciju više doživljava

kao radno mjesto po hotelima i svim zemljama svijeta nego u samom

Sarajevu. Dolazak Alijanse na vlast je u Cerićevoj i okolini njegovih

najbližih saradnika doživljena kao kritika SDA, da nisu znali ni umjeli

vladati. To nije izravno govoreno. Na tim internim susretima, moja je

osnovna zamjerka njima bila da su to trebali, ‘99. i prije izbora,

predsjedniku Izetbegoviću reći u lice, jer sam ja ukazivao na određene

slabosti, na određene promašaje u politici. To je naknadna, zakašnjela

pamet koja je izričito u cilju dodvoravanja, prilaženja Alijansi i

Lagumdžiji, koja je uslijedila neposredno nakon izbora.

Međutim, u ovom razdoblju dogodio se 11. septembar, nakon kojeg

mnogi tvrde da u svijetu više nikad neće biti onako kako je bilo. Od

71

tada reis Cerić više nikada sebe ne doživljava samo kao reisa

Bošnjaka, bilo u BiH, Sandžaku, Hrvatskoj, Sloveniji, nego sebi daje

ulogu međunarodnog predstavnika iz BiH za sve Bošnjake i

muslimane. I to u najskromnijoj varijanti. U daljoj fazi, kada se

pojavljuje sa inicijativama i deklaracijama, on je visoki međunarodni

predstavnik iz BiH za muslimane Evrope. A u ovoj zadnjoj fazi, od

2003. do 2005. – visoki predstavnik, samoimenovani i samopostavljeni,

za muslimane svijeta. U kojoj je mjeri on u te faze prelazio, u toj je

mjeri unutrašnji vjerski život Bosne bio zanemarivan, zaboravljan. Ako

pratite od 2001. do danas – po kretanju i po boravku u svijetu Cerić

uopće nema konkurenta: ni Christiane Amanpour nema toliku brzinu i

broj država koje obilazi.

DANI: Vjerovatno ste primijetili da se to mijenja i da je reis zadnjih

nekoliko mjeseci obišao više džemata po BiH nego svih prethodnih

godina. To mnogi povezuju sa predizbornom kampanjom.

SPAHIĆ: Što se tiče obilaženja džemata, muftijstava Islamske

zajednice, od reisa Cerića nikada nema radnih, službenih posjeta. Sve

su posjete svečarskog karaktera, jedna simulacija života, manifestacija

– bilo gdje da ide, to mora biti neka velika svečanost. Svođenje života

na simulaciju i manifestaciju podrazumijeva velike svečanosti, i to je

obično u okviru otvaranja džamija i onih situacija u kojima se mi sami

sebi divimo šta samo ostvarili i postigli. Postigli smo to da su vjernici,

koji su odvajkada u Bosni, sebi sagradili džemate. Odgovorno i

potpuno svjesno tvrdim da posjeta u značenju reisa, koji je po Ustavu

organ Islamske zajednice, simbol jedinstva muslimana, koji ih

predstavlja u zemlji i svijetu, koji vodi i rukovodi i nadzire rad

Islamske zajednice u cjelini – kod njega nikada nije bilo u trinaest

godina mandata. Evo, ovaj slučaj oko Bosanske Krupe. To je kolega iz

72

mog razreda Zuhdija Mulalić, i ja ne vjerujem da bi to on uradio, ali da

je takva situacija bila u doba rahmetli Kemure, koji je toliko kritikovan

kao partijski, komunistički reis, on bi sutra osvanuo u tom selu i

sazvao sve imame, mutevelije, mujezine… A reis Cerić je poslije vijesti

iz Bosanske Krupe nastupio sa inicijativom deklaracije evropskih

muslimana koja je u jednoj dnevnoj novini predstavljena kao stvarna

deklaracija. Dakle, njegove posjete, ukoliko ih ima, u funkciji su

fascinacije, da svijet bude fasciniran reisom, doktorom, koji je, pored

tolikih poziva i od strane Busha i Clintona i princa Charlesa, od strane

kralja Abdulaha, našao mogućnosti i načina da ih, pored tolikih

obaveza, posjeti. Za tom fascinacijom dr. Cerić ima životnu potrebu.

Za njega je život jednako mediji, nastup.

DANI: Jeste li čitali tu pretencioznu deklaraciju evropskih muslimana i

kao gledate na nju?

SPAHIĆ: To je samo njegova inicijativa. To, prvo, nije deklaracija

40.000.000. muslimana, to nije prijedlog deklaracije nijednog

islamskog tijela, institucije, islamskog fakulteta u svijetu, to čak nije

prijedlog ni ovdašnjeg Rijaseta, ni Sabora Islamske zajednice, nego je

u toj žurbi on krenuo sa deklaracijom. Naravno da sam pročitao, i

mogu prvo kazati da je izbor riječi nesretan – evropski musliman ili

evropski islam. Po sadržaju, po smislu i po izvoru, uvijek je bolje

govoriti muslimani i islam u Evropi. Najmanje na tri, četiri plana islam

je apsolutno jedno, po izvoru – objava od Boga; po sadržaju – osnovna

doktrina vrijednosti, a i po cilju je jedan. To isključuje atribute

evropski ili azijski. A drugo, niko ne kaže evropsko kršćanstvo ili

evropski kršćani, azijski budizam. Religija ima univerzalnu poruku i

Božije se ne ograničava ni vremenskim ni prostornim. Što se tiče same

deklaracije, reis Cerić je svjetski fenomen. On je u svijetu, po tom

umijeću predlaganja nemogućeg, postigao najveću sposobnost, a ono

73

za mene ima jednu duboku i dalekosežnu pozadinu. Deklaracija

evropskih muslimana je ilustracija toga. On predlaže nemoguće, samo

da ne bi predlagao i radio ono što je moguće i ono što se treba i mora

raditi. Deklaracija je nemoguća, već je profesor Neimarlija rekao, iz

nekoliko razloga. U Evropi žive muslimani najmanje iz desetak

etničkih zajednica – Turci, Arapi, Albanci, Persijanci; drugi je razlog

državno-političke naravi – Evropa nije bezimena, države ipak imaju

vjerske zajednice u svojim okvirima. Kako donijeti deklaraciju u kojoj

će muslimani biti institucionalizirani u 60 različitih država? Treće: ide

se na organizaciju vjerskog života u smislu organizirane crkve –

institucionalno. Pa, vi već znate da je trećeg marta 1924. godine,

aktom Kemala Atatürka ukinut hilafet i da od tada do danas nigdje

muslimani u dvije zemlje ne žive u jednoj istovjetnoj islamskoj

zajednici, nego su u svakoj državi oni organizirani. Dakle, kada je u

pitanju institucionalizacija, a to je glavna tačka njegove deklaracije, to

nije deklaracija evropskih muslimana, niti jednog tijela ili organa, već

deklaracija društva jednog lica – prof. dr. Cerića. Što se može i što se

treba raditi, i što je jedna neminovnost, jeste institucionalizacija

muslimana u BiH. Islamska zajednica ima ustav, sve pretpostavke da

se unutar sebe institucionalizira i da se kroz ustanove organizira. Ali,

opet imamo savršen primjer kako reis traži nepotrebno i nemoguće,

samo iz razloga da se ne bi radilo potrebno i moguće: on piše pismo

Parlamentu i Vladi FBiH u kome on izričito traži da banke u Federaciji

– ne znam da li se to odnosi na Raiffesen Bank ili Volksbank – posluju

na islamskim načelima i principima. Međutim, istovremeno postoji

Vakufska banka, čiji je Rijaset suosnivač, koja ima jednu od najvećih

kamatnih stopa među svim bankama i ne posluje ni na jednom

islamskom principu i načelu. Njoj se reis, kao njen suosnivač, ne

obraća da traži da ona posluje na islamskim načelima i principima!

74

Zašto? Pa zato što bi ona eventualno mogla poslovati na tim

principima, kad bi se to željelo i htjelo. Dakle, uvijek se traži

nemoguće samo da bi se izbjeglo moguće.

Podilaženje i podmićivanje – Otkud reis 27 puta u jednom broju

Preporoda

DANI: Jeste li iznenađeni činjenicom da ste Vi prvi koji ste javno

progovorili o potrebi smjene, promjene na čelu Islamske zajednice.

Nakon Vas je to rekao Hilmo Neimarlija, pa se o tom govori sve više.

Kako reagiraju džematlije, Vaši poznanici?

SPAHIĆ: Prve javne kritike iz utrobe Islamske zajednice naspram

reisa Cerića, odnosno njegovog načina vođenja Zajednice, krenule su

od mene jer sam najviše pojedinačno i zaslužan što je došao. To je

savršena kalkulacija. Narod kaže: to je sramota i nemojte to iznositi

van, rješavajte to unutra. Oni najiskreniji, najčestitiji, oni žive u

uvjerenju da je kroz institucije, ustanove, organe islamske zajednice,

to moguće rješavati na unaprijed utvrđen način. Kunem se Bogom da

je to nemoguće. Istinske javnosti rada nema. Ne poštuje se

proceduralnost rada, ne poštuje se zakonitost rada. U Islamskoj

zajednici, pogotovo kada je riječ o Rijasetu i svim tim službama, nema

nigdje opisa radnih mjesta, nema sistematizacije, ni kvalifikacije, ni

klasifikacije koje trebaju za određena mjesta. Ima novih službi za koje

niko ne zna kome i čemu trebaju. Ali se zna da je osnovni odnos –

podilaženje i podmićivanje. Nije da ljudi ne znaju za to. U te dvije

relacije, podilaženje i podmićivanje, naravno da nailazite na osudu, a

kod vjernika je reakcija apsolutno druge vrste, istinska i prava

zabrinutost. Aziz Kadribegović zna da mu je reis primio kćerku u Gazi

Husrev-begovu biblioteku, nebitno je sad je li bilo potrebno ili

nepotrebno radno mjesto. Ona je primljena prije nego što je na

sjednici odlučeno da je primljena. Da li Aziz zna da je jedini dobio

75

nagradu za životno djelo što piše za Preporod – 5.000 KM? Služba

finansija priča, ja ne znam ništa. Aziz jedini zna na koji način i pod

kojim uvjetima vraća kredit. Ali, pogledaje posljednji Preporod – 27

slika reisa u jednom broju! Dakle, govorim o najbližim reisovim

saradnicima. Onda, plasiranje informacija: ako dođe Karić, to je

amerikanizacija, on je američki čovjek, bit će likvidacije vehabija i

neka se oni boje Karića!

76