Filozofski fakultetStudij: Predškolsko vaspitanjeDruga godina

Predmet: Likovna kulturaPismena vježba

Tema: Nadežda Petrović

Prof. dr. Student:

Banja Luka, Januar 2014. godina

Sadržaj:

Uvod …………………………………………………………………3

Biografija …………………………………………………………….4

Prvi učitelj – Đorđe Krstić …………………………………………..5

Umjetnički rad ……………………………………………………….5

Minhenski period …………………………………………………….6

Srbijanski period ……………………………………………………..7

Pariski period …………………………………………………………8

Ratnički period ………………………………………………………..9

Slike Nadežde Petrović ……………………………………………….11

Zaključak ……………………………………………………………...16

Literatura ……………………………………………………………...17

2

Uvod

Tema ovog seminarskog rada je neshvaćena Nadežda Petrović, kojoj su odavana priznanja takoreći na svim poljima, osim u umjetnosti. Neshvaćena od strane naših ljudi, uopšte, ovo područje nije bilo doraslo jednoj svjetski priznatoj umjetnici. Ona nije usmjeravala pažnju na kritike, svoje djelovanje je usmjeravala u stvaralaštvo i druge aktivnosti (kao npr. učešće u balkanskim ratovima gdje se iskazala hrabrošću i njegovala oboljele ljude, uprkos riziku da i sama oboli).

Život i rad Nadežde Petrović izuzetno mi se dopao zbog karakteristične ljubavi prema zavičaju, selu i običnim, “malim” ljudima, kao i njena želja da spoji slovenske narode i međusobno ih upozna sa njihovim kulturama. Dokaz naklonosti prema svojim korjenima, je upravo njen život koji je u potpunosti posvetila humanim djelima kao i novinama koje uvodi svojim stvaralačkim radom.

Počevši od školovanja, do aktivnog rada, Nadežda je slušala svoje misli i postupala po njima, ali ih je i mijenjala usvajanjem stavova njenih najbližih prijatelja koji su takođe i njeni saradnici. U daljem tekstu opisaću njen period sazrijevanja i opredjeljivanja, kako u životu, tako i u velikom dijelu njenog života tj. umjetnosti.

3

Biografija

Za kratak život od nepune 42 godine, Nadežda Petrović je uspela da stvori bogat slikarski opus i u isto vreme aktivno učestvuje u realizaciji ideje jugoslovenstva. Na oba plana, koja su u njenom životu podjednako važna i međusobno se prepliću, učinila je toliko da je druga polovina 20. veka, kao veliko otkriće koje za života nije imala, podigne na pijedestal jedne od najvažnijih i najvoljenijih slikara na Balkanu.

Nadežda Petrović je dijete jedne srbijanske građanske porodice u kojoj je bilo daleko više razumijevanja za kulturu nego što je to bio inače slučaj u Srbiji onoga vremena. Rodila se u Čačku 12. oktobra 1873. godine kao drugo po redu dijete Dimitrija Petrovića, tada nastavnika crtanja čačanske realke, i mlade učiteljice Mileve rođene Zorić, iz titelske porodice Zorića, sestrične i vaspitanice Svetozara Miletića, u čijoj je kući odrasla. Porodica se kasnije nastanila u Beogradu, u tadašnjoj Ratarskoj ulici, u kući Nadeždinog djeda, poznatog trgovca Maksima Petrovića. Vremenom izrodila su se mnogobrojna dijeca, od njih trinaestoro bilo ih je ostalo sedam djevojčica i dva dječaka, među kojima Nadežda nije jedini umjetnik. Njenom ocu nije se ispunila želja iz mladosti da ode na slikarske studije u Italiju. Kasnije bio je u poreskoj službi, ali je cijelog vijeka ostao ozbiljan sakupljač istorijske građe i kolekcionar starina. Pisac je i jedne valjane knjige, Finansije i vijeka. Porodica je bila u prisnoj vezi sa Svetozarom Zorićem, Nadeždinim ujakom. Zorić, kasnije profesor Tehničkog fakulteta, bio je čovjek rijetkog obrazovanja i kulture, dobar poznavalac slikarstva, slikarski sin, a i sam slikar - kada mu je to vrijeme dopuštalo. On je bio najbliži Nadeždin saradnik u vremenu njenih studija, pa i kasnije, kada je izabrala svoj put u svome slikarskom pozivu,i mada, izgleda, nije dijelio u svemu njena slikarska shvatanja, pomagao joj je, u dugim i oštroumnim diskusijama koje su se žestoko vodile, da bar jasnije i čvršće formira svoja gledišta. Rastući u takvoj porodičnoj sredini, osim toga pošteđena siromaštva, kome rijetko da je koji od naših umjetnika izbjegao, Nadežda je imala za naše tadašnje prilike naročito povoljne uslove da od rane mladosti zavoli umjetnost i da razvije svoju višestruku prirodnu obdarenost. I kad se kod mlade učenice beogradske Više ženske škole vidjelo određenije da ima smisla za slikanje i želje da se oda slikarstvu, njen otac kao da je jedva dočekao da je preda u ruke svom prijatelju slikaru Đorđu Krstiću.

4

Prvi učitelj - Đorđe Krstić

Njeno školovanje u Krstićevom ateljeu trajalo je nekoliko godina (Osim Krstića, Nadežda je u Beogradu posjećivala i školu Kirila Kutlika). Koliko je Krstić doprinio savjetima njenom razvoju, više se ne može vidjeti. Iz tog đačkog vremena ostala je od značajnih studija, kao da samo jedna mala mrtva priroda, ne bez čara, toplo, malo zvučnije kolorisana u svom tamnom tonalitetu - možda jedina mrtva priroda zaostala od njene ruke i utoliko zanimljivija što je Nadežda kasnije, po prirodi svoga temperamenta, morala stajati daleko od te vrste motiva. Na toj slici se ni ukoliko ne nazire nijedna od Nadeždinih crta, što ni malo ne iznenađuje, ali se ne osjeća ni onaj afinitet sa načinom i tehnikom učitelja koji se obično u đačkim redovima glasno ispoljava. Ostaje ipak činjenica da je Krstić bio njen prvi učitelj, i teško je predpostaviti da temperamentni i duboko osjećajni majstor Studenice,Čačka, Kosova Polja i dr., serije naših prvih pejzaža slikanih u planeru, nije morao ostaviti u duši sasvim mlade djevojke koja će postati strasni slikar srbijanskog predjela neki naročiti, ma i neodređeni utisak, koji kraj svog prividnog, a i stvarnog jaza u slikarskim sredinama i izrazu, možda ipak upućuje na neki čudni duhovni kontinuitet.

Umjetnički rad

Slikarstvo Nadežde Petrović, najznačajnije srpske umjetnice s početka 20.vijeka, uvodi srpsku umjetnost u tokove savremene evropske umjetnosti. Zahvaljujući njenom duhu koji je, iz male Srbije, stremio modernom svijetu, ali i srećnim okolnostima da se početkom 20. vijeka školuje i posjećuje likovne centre Evrope, njeno slikarstvo ide, najvećim dijelom, u korak s evropskim ekspresionizmom, a ponekad se i približava tada još neafirmiranoj apstrakciji.

Na njenim najboljim radovima dominiraju velike površine, njene omiljene užareno crvene boje i, njoj komplementarna, zelena. Ljubav prema bojama stvara na nekim platnima koloristički vrtlog gdje se, pored ostalih, ističu fovistička ljubičasta, plava i crna boja. Snažni potezi kista i široki i gusti, pastozni namazi ponekad platno pretvaraju u dinamičnu reljefastu površinu. Ima slika u kojima je ona klasično impresionistički opredeljena jer se služi bijelom i prozračnom paletom, potezi kista su kratki i nedovršeni u debelim namazima, traže udaljavanje posmatrača kako bi sagledao „prolećnu blagost“ impresije u kojoj je svjetlost dominantna i titrava, boje pastelne. Ima slika gde ostavlja gotovo „brazde“ po platnu, koristi agresivni kolorizam,jake kontraste… Na nekim slikama primećujemo Munkov krik koji je kod Nadežde drugačiji i stoga je bolje reći Nadeždin krik…

Voljela je slikati portrete i pejzaže, a njen patriotizam ogledao se i u čestom izboru tema iz nacionalne istorije i slikanju ljudi i predjela Srbije. Opčinjena je ljepotom

5

krajolika, životom jednostavnih ljudi, ali ih ne idealizuje. Seljak je izmoren, breze su tanane, neke su žene jake i to ističe u prvi plan, nošnje su zanosne ali ih ne slika sa minucioznošću, već slika ono što želi da izdvoji i na način na koji želi da ih prezentuje, dugo razmišlja, pravi skice, a potom uzme boje i ruka brzim i energičnim pokretom kista slika kao po božjoj naredbi. Ipak, najjača je kad slika koristeći svoju ličnost punu energije, ili, kako bi slikari rekli, kad slici da dio sebe.

Djelo Nadežde Petrović, u cjelini, zrači strašnom ekspresijom, snagom i hrabrošću ove jedinstvene žene – slikarke sa Balkana. Školovanje u Minhenu, posjete Parizu i Italiji i stalni povratak tradicionalnoj Srbiji ostavili su trag na njenim platnima, pa se njen opus može podijeliti na nekoliko perioda.

Minhenski period

Svakako je Krstić bio taj koji je na nju uticao da za svoje dalje studije izabere Minhen (München). Zabilježena je 1899. godina kao godina njenog odlaska na minhenske studije. Ali sudeći po tome da je neosporno u Minhenu provela oko četiri godine, a svoju prvu izložbu na Velikoj školi, po povratku sa studija, priredila 1900. godine, mora se zaključiti da je tamo otišla znatno ranije. U Minhenu je još 1891. godine slovenac Anton Ažbe, po nagovoru nekolicine mlađih slikara đaka, među kojima su i Ferdo Vesel i Rihard Jakopič, nezadovoljnih „poukama na akademiji” i “kojima su školske mjere bile pretjesne za njihova slikarska stremljenja”, otvorio bio svoju školu. Škola se bila pročula zbog liberalizma svoje nastave i naglo se razvila. U vrijeme Nadeždinog dolaska u nju, slavni trio Ažbeovog ateljea u Georgenštrase (Georgenstraße) bili su slovenački slikari Rihard Jakopič, Ivan Grohar i Matija Jama, oko čijih su se radova s respektom gurali ostali mnogobrojni đaci oba pola i svih mogućih jezika. Ferdo Vesel, nešto stariji, bio je izašao iz Ažbeove škole. Sa ovim slovencima Nadežda se sprijateljila i to prijateljstvo će ih vezivati cijeli život. Svojim insistiranjem na slobodi umjetničkoga izražavanja, slovenci će uticati na formiranje Nadeždinih prvih pogleda na modernu umjetnost, koji su se odmah vezali za savremene koncepcije. Od Ažbea prelazi u atelje Juliusa Extera. Njemu dobrim djelom duguje za tehnička znanja u postupku temperom kojom je ostvarila svoje prve, u boji već intezivne, bavarske pejzaže i mnoge skice sa svojih studijskih putovanja po Njemačkoj, Austriji, Italiji i Francuskoj.

Poznate slike u ovom periodu su: „Breze“, „Bavarac sa šeširom“, „Iz Iberžea“, „Vršidba“, „Sedeći ženski akt“, „Kupačice“ i ostale.

6

Srbijanski period

Svojom prvom izložbom u Beogradu 1900, Nadežda je “s burom i galamom” otpočela svoju slikarsku karijeru u Srbiji. “ Zar poslije rada na akademiji, zar poslije dugog kretanja među radovima i starih i novih majstora, Gospođica ne nađe boljih i lepših uzora sebi i svojoj oduševljenoj mladosti no “impresionističke“ radove, to bolesno i trulo shvatanje bolesnih i trulih mozgova? “- glasio je doček u “Novoj Iskri”. Dalje bi bilo suvišno citirati. Kritičar naziva njene radove jednostavno “ono”. Razumije se, nije izostao zaključak da će “ako samo bude malo duže gledala velike radove klasičnih slikarskih škola“ itd. Očigledno saradnik “Nove Iskre” nije ni slutio da je Nadežda Petrović u Njemačkoj ne samo duže gledala, nego i pažljivo kopirala stare majstore, naročito Rubensa i Zurbarana. Kopije su do danas očuvane.

One svjedoče o čudnovatoj lakoći s kojom je Nadežda ulazila u tehniku ovih velikih umjetnika i zapanjuju nas time što nam otkrivaju s kakvom je disciplinovanošću umjela da savlada svoju plahu i svojeglavu prirodu i da ostane potčinjena i vijerna uzoru. Ali ona nije ostala na putu klasičnih slikarskih škola.

Od 1904. godine počinje njen angažman u organizovanju Prve jugoslovenske umjetničke izložbe. Inicijativa za ovu izložbu povjerena je Velikoškolskoj omladini kako se ne bi iritirala Austrougarska vlast. Izložba je bila sastavni dio proslave stogodišnjice I srpskog ustanka i krunisanja kralja Petra. Kralj je lično otvorio izložbu na kojoj su izloženi radovi oko 100 umjetnika iz Srbije, Slovenije, Hrvatske i Bugarske sa oko 400 radova. Najbolji radovi su donijeli odlikovanja umjetnicima, a kralj je otkupio 41 rad. Prikupljena je i materijalna pomoć za razvoj umjetnosti.

Povodom konstituisanja Prve jugoslovenske izložbe Nadežda izjavljuje:„Umetnost ne profaniše, ona podiže pali moral, pomaže razvitak socijalnih pitanja i evoluciju naroda, podiže kult o čoveku do najširih granica, vrednost jedinke i celog plemena u očima naprednih naroda“.

Bila je zadovoljna izložbom jer je ispunila svoje moralne ciljeve.Posebno je pohvalila radove slovenačkih slikara Ivana Grohara, Matije Jama i Riharda Jakopiča.

Samo jedna njena slika izložena je na ovoj izložbi uz primjedbu da nije od vrijednosti i da se moglo i bez nje. Riječ je najvjerovatnije o slici „Žetva“. Nadeždu takvi komentari nisu zaustavljali u njenom radu.

Iste godine kada je nastala ideja za Prvu jugoslovensku izložbu nastaje i ideja za stvaranje Prve jugoslovenske slikarske kolonije. Nadežda je napravila detaljan projekat kako bi se omogućilo upoznavanje jugoslovenskih pokrajina, karakteri, život i rad plemena, sakupilo sve što je vredno i time vaspitno djelovalo na narod. Do realizacije nije došlo. Uspjela je ipak da okupi malu grupu slovenačkih umetnika iz Škofje Loke koji su se jedini odazvali njenom pozivu.

Pod vedrim nebom u prirodi sela Sićeva kraj Nišave (otuda se kolonija često naziva „Sićevačka kolonija“) slikari su se družili i slikali prelijepu prirodu. Druženje im je ostalo u nezaboravnom sjećanju. Sreli su se ponovo i sljedeće godine. Teško je bilo u našoj sredini organizovati slikarsku koloniju jer su mnogi umjetnici sa podozrenjem i

7

odbojnošću posmatrali svaki rad izvan slikarskog ateljea. Bila je to novina za naše prostore.

Nadežda je 1906.godine radila na organizovanju izložbe kolonije u Beogradu i za Božić 1907.godine uspela i da je realizuje. Tu zapravo i nisu zastupljeni radovi iz kolonije. Učestvuju Meštrović, Krizman, Rački, Katunarič i Vidović od Hrvata, Nadežda i Vučetić od Srba, Grohar, Jama i Jakopič od Slovenaca, Mihajlov i Božinov od Bugara. Kritika je i dalje neumoljiva, posebno kad su u pitanju Nadeždini radovi: radovi su rđavi, crtež je slab, skice nešto bolje, za nekoga je malo uznapredovala. Ali A.G.Matoš piše kako je Nadežda fantastični pristalica impresionizma i hvali cjelokupnu izložbu koja teži savremenom izrazu.

U ovom periodu slika predjele iz Resnika, „Sićevačku klisuru“, „Seljanke iz Šumadije“, „Ciganka sa crvenim šalom“, ,,Čobanin svira u frulu“, „Guslar“, „Na izvoru“, „Kosač“, „Pletilja“, „Staro beogradsko groblje“, „Devojče iz Sićeva“, „Prizrenka“, „Pejzaž sa crvenim nebom“, „Put“, „Pogreb u Sićevu“, „Portret Kosare Cvetković“, „Autoportret“, „Portret sestre Anđe“, „Nadeždina majka“, „Cigansko selo“, „Tašmajdan“, „Skadarlija“, „Dereglije na Savi“, “Jevrejska mala“, „Ljubičasta jesen“, „Žena sa suncobranom“, „Ada Ciganlija“, „Karaula na Savi“…

Pariski period

Godine 1910. i 1911. Nadežda boravi u Parizu, gdje joj je Ivan Meštrović ostavio svoj atelje. Njih dvoje su se uzajamno cjenili i poštovali. Pariz za nju nije bio novost. Ona ga je posjetila više puta prije nego što je osjetila potrebu da se u njemu za duže vremena nastani i da u njemu radi . U njemu se moglo zauvjek ostati, iz njega se moglo pobjeći, ali je njegova vlast bila tolika da se nije moglo biti slikar, a da se on mimoiđe.

Tadašnji slikarski Pariz, u kom je posmrtna slava Sezanova bila na vrhuncu, bio je u groznici nesnishodljivih; ezoteričnih traženja i otkrića, nazivanih poznatim imenima. Njima se nije ostvarivao Sezanov san da veže impresionizam za pusenovsku tradiciju i njih se nije ticala publika u škripcu koja tu umjetnost “ne razumije”, a od koje se ipak očekivalo da shvati i zavoli sve jezike nastajuće nove umjetnosti i sva suprotna tvrđenja na njima rečena. Nadežda, koja je imala smisla za novo i smjelo i koja je nagonski bila okrenuta prema budućnosti, nije mogla ostati ravnodušna prema tom Parizu. Navodi se da je ona “učestovala s Pikasom, Matisom i Marijom Loransen, na jednoj uskoj, jednoj od prvih izložaba fovista”, što bi odgovaralo njenom konspirativnom karakteru. Ona je pokušala nekako sumorno i da predstavi našoj publici taj pokret u današnjoj slikovnoj umjetnosti, recherche, na sve strane u svim pravcima, te pravce koje nazvaše: primitiviste, foviste, kubiste, futuriste itd. Pisala je da “svi ovi noviji pravci nose u sebi mladost i zdravlje”. Umjetniku koji se svakog trenutka pita gdje leži istina nauka je pritekla u pomoć i pomogla, da na osnovu fizičkih i matematičkih zakona rješava i

8

umjetničke probleme - kubizam i kubistički principi nove umjetnosti proizvod je ove udvojene tražnje.

1911. godine učestvuje na međunarodnoj izložbi u Rimu u paviljonu Kraljevine Srbije. Tu izlažu i Paja Jovanović, Uroš Predić, Marko Murat na čelu sa Ivanom Meštrovićem koji se predstavio sa velikim brojem radova (71 rad). Meštrović je zasjenio sve i tada otpočeo svoju svjetsku vajarsku slavu. Njena slika „Notr Dam“ uzgred se spominje.

1912. godine učetvuje na Četvrtoj Jugoslovenskoj izložbi uz i dalje negativne kritike, ali po prvi put i reči hvale koje dolaze od Moše Pijade: “…na celoj izložbi malo je pejzaža sa više slikarske sadržine…Oni su maleni virtuozno i pastozno, sa neobuzdanošću jednog strasnog slikarskog temperamenta…“

Poznate slike nastale u ovom periodu su:  „Fasade crkve Notr Dam“, „Notr Dam“, „Most na Seni“, „Jesen u Bulonjskoj šumi“, „Plaža u Bretanji“, ali i slike poput „Kosidba“, „Kraljević Marko“, „Konjanik“, „Kosovka devojka“, „Čobanin“, te mnogobrojni portreti među kojima je i portret Ksenije Atanasijević.

Ratnički Period

Kad su 1912. počeli ratovi, mnogobrojne žene Srbije prihvatile su se njege ranjenika po bolnicama. Samo dvije su bile određene od strane Saniteta za ratnu zonu pri Vrhovnoj komandi za vojničku službu. Jedna je bila Nadežda Petrović. Njen predani rad u poljskim bolnicama na ratištima, njena hrabrost i njena najveća žrtva koju je dala na toj dužnosti dobrovoljca ostali su kao naročita, svijetla uspomena.

Vrijeme Balkanskih ratova bilo je ujedno i njena posljednja značajna slikarska žetva. Događaji su nametali teme. Motivi su bili Prizren, Vezirov most, Skoplje, Kosovo Polje. Ratne skice i crteže propali su najvećim djelom u Čačku i Kraljevu, gdje ih je bila ostavila na čuvanje. Nadežda se pridružuje srpskoj vojsci i u Drugom balkanskom ratu. Dobar dio rata boravi u Prizrenu gdje je kao jedina bolničarka njegovala osamdesetoricu oboljelih od tifusa, zbog čega je po završetku rata bila ovjenčana Ordenom za hrabrost i Crvenim krstom. U to vrijeme nastaju njene slike Gračanice, Dečana i Prizrena, ali i fotografija po kojojseidanas pamti njen lik. Tu fotografiju izdvaja i nekadašnji direktor Muzeja savremene umetnosti u Beogradu Miodrag B. Protić i piše: "Valjda najlepša i epohalno najsimboličnija: u dugoj crnoj haljini, zakopčanoj do grla, sa dugim lancem oko vrata, koji je spušten niz telo, zadenut za pojas sa kitom ljubičice, podignute kose i šešira preobraženog u vojničku kapu (sa šlajerom), omršavelog, mladog, odjednom utvarno produhovljenog lica Blokove

9

'Divne dame', na kome kao da je predosećanje kraja: u stavu kakve tragetkinje vremena, Sare Bernar ili Eleonore Duze - 'Jugoslovenska Nada' oličava srpsku duhovnu elitu u akciji: služenje narodu i slobodi do smrti."

Objava rata 1914. nju je zatekla u Italiji . Bila se oporavila od tifusa preležanog u Skoplju za vrijeme epidemije 1913. i vratila odmah u zemlju, opet na dužnost vojne bolničarke, na kojoj je ostala do kraja. Srbija poslije Prvog svetskog rata Nadeždu Petrović pamti po njenoj ratničkoj slavi. Kao dobrovoljna bolničarka bila je dobitnik jedne od prvih novoustanovljenih medalja za revnosnu službu, koja se čuva u Vojnom muzeju u Beogradu. Slike nastale u ovom periodu su: „Prizren“, „Dve seljanke“, „Devojka u narodnoj nošnji“, „Gračanica“, „Kosovski božuri“, „Skoplje“, „Vezirov most“… i poslednja slika „Valjevska bolnica“.

Za sve vrijeme svog slikarskog rada ona je i politički aktivna: osnivač je „Kola srpskih sestara“ 1903. godine; organizovala je najveći ženski skup avgusta iste godine, gdje pokušava da probudi patriotsku svijest žena, zalaže se za socijalnu pravdu i pružanje brze pomoći tamo gde je potrebna; prikupila je pomoć u novcu i oružju i lično odnijela u Skoplje poslije propasti Ilindenskog ustanka, držala je i govor sa terase Narodnog pozorišta u Beogradu povodom aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austrougara; aktivni je član patriotskog društva „Narodna odbrana“ i bolničarka u ratu. Bila je dopisnik srpskih i mnogih slovenskih novina i časopisa, njeno ime se vezuje i za prve moderne kritike, prikaze savremenih izložbi i obavještenja o evropskoj umjetnosti. Učestvovala je u osnivanju Srpskoga umjetničkoga društva i, kasnije, jugoslovenskoga saveza, Lade. U osnovi, ona želi da sjedini slobodne slovenske narode i njihovu kulturu prije toga zbliži, kako bi se međusobno što bolje upoznali, ali isto tako želi da umjetnost postane dostupna svakome, pa i seljaku. Za nju, umjetnost u sebi nosi duboki etički angažman i obavezu umjetnika da svojim djelom podstakne najbolje u čoveku, da probudi slobodarsku volju individue, da zbliži slovenske narode. U bolničkoj postelji, uz šljivovicu, razgovarala je o važnim problemima mladoga slikarstva sa prijateljem Brankom Popovićem. Umire 3. aprila 1915.godine. Vijest o njenoj smrti spominje njeno veliko herojstvo, ali ne i slikarstvo.

10

Slike Nadežde Petrović

Bavarac sa šeširom, 1900. godina

Breza i jela, 1900. godina

11

Portret sestre Andje, 1908. godina

Autoportret, 1907. godina

12

Notr Dam,1911. godina

Čobanin, 1912. godina

13

Gračanica, 1913. godina

Valjevska bolnica, 1915. godina

14

Fotografija Nadežde Petrović kao bolničarke, 1913. godina

15

Zaključak

Nadežda Petrović nije doživjela svoju lokalnu slikarsku slavu. Ona je bila i voljena kao drug i cijenjena kao čovjek i poštovana kao borac na svim poljima svoje aktivnosti, osim slikarske. Njena smrt je bila duboko ožaljena u vremenu kad se ginulo neštedice. O njenom slikarstvu međutim, dok je živjela, nije bila napisana koja topla riječ. Kritike su se kretale između grubosti kojima se brutalno negodovalo protiv njenih radova i onih učtivih neodređenosti kojima se izbjegava sud kao da je neminovno na putu da napreduje.

Nadežda nije predavla toliko pažnje brojnim negativnim kritikama. Bila je svjesna potrebnog vremena koje je nephodno za usvajanje djela od strane posmatrača. Kao i u svim vremenima promjene su se teško prihvatale, svi pristaju na siguran svakodnevan život, odbacujući sve što im je dotada nepoznato. Nadežda Petrović se svojim intelektom, individualnošću sa kojom posmatra ljude, prirodu i sve njene pojave, izdvaja iz svoje sredine. Novatori su uvijek okarakterisani kao smiješni i s dozom ludila, jer su baš oni tu koji unose nove akorde u stari sistem.

Život su joj bile slike i otadžbina, njima se davala, u njima je uživala i zbog njih postojala. Okolina u kojoj je radila i stvarala (izuzev nekolicine) nije mogla da ju prati, a samim tim da prepozna njenu veličinu.

16

Literatura:

Enciklopedija likovne umjetnosti, Zagreb http://secanja.com/2013/velika-slikarka-nadezda-petrovic/ http://hr.wikipedia.org/wiki/Nadežda_Petrović

17