Nadgrobni spomenici - vjerni pokazatelji hrvatskoga religijskog

NADGROBNI SPOMENICI - VJERNI POKAZATELJI HRVATSKOGA RELIGIJSKOG, NARODNOSNOG

I IDEOLOŠKO-POLITIČKOG IDENTITETA

Ivan Markešić, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb

E-mail: [email protected]

Tekst objavljen u: Zbornik radova sa Znanstevnog skupa Hrvatski identitet, Zagreb, Matica hrvatska /

Horvat, Romana (ur.). Zagreb : Matica hrvatska, 2010. Str. 233-254.

SažetakAutor se u ovom radu bavi nadgrobnim spomenicima koji se

nalaze u grobljima na području Republike Hrvatske (Čakovec, Osijek, Rijeka, Split, Varaždin, Zagreb) kako bi i u kraćem povijesnom prikazu nastanka i oblikovanja nadgrobnih spomenika pokazao da su groblja i nadgrobni spomenici kao i grobna ikonografija i simbolika koji se u njima nalaze vjerni pokazatelji ne samo religijskog i nacionalnog, nego veoma često i ideološko-političkog identiteta onih koji su, svejedno: kratko ili dugo, živjeli u nekom određenom razdoblju ljudske povijesti, odnosno koji danas žive na području Republike Hrvatske, a koji u ta groblja ukapaju svoje mrtve.

Hrvatska groblja su „zborišta“ različitih individualnih, ali i kolektivnih identiteta koja je moguće prepoznati na drvenim, kamenim ili metalnim nadgrobnim spomenicima kao i po grobnoj ikonografiji i simbolici. Autor naznačuje i najvažnije hrvatske kipare i druge umjetnike koji su na opisanim gradskim grobljima ostavili veoma vrijedna umjetnička djela.

Mijenjanjem kultura mijenjali su se i obrasci ispraćaja umrlih članova zajednice kao i oblici pokopa te oblici i vrste nadgrobnih spomenika.

Ključne riječi: smrt, groblje, pokop, nadgrobni spomenici

UvodnoU svim razvojnim fazama ljudskih kultura i civilizacija smrt je

pobuđivala veliki interes, jer je ona bila i do danas ostala ono veliko, nepoznato i neiskusivo DRUGO našega života, jedna od najtežih, ali i jedna od nerješivih zagonetki ljudskoga života. Smrt je jedno od rijetkih univerzalnih iskustava ljudske egzistencije. Ona je jedna od neizbježnih životnih činjenica kojoj nitko do sada u povijesti u kojoj se pojavio životom nije izbjegao. Ona je ostala i jest jedna skrivena tajna čije su rješenje bezuspješno tražile sve dosadašnje religije, mitologije, filozofije,

mailto:[email protected]

Ivan MarkešićNadgrobni spomenici - vjerni pokazatelji hrvatskoga religijskog, narodnosnog i

ideološko-političkog identiteta

svjetonazori, ideologije itd. (Knoblauch / Zingerle, 2005.: 11-30) Problem te tajne (problem smrti) ostao je neriješen sve do danas, a neriješen će ostati i ubuduće. No, smrt će upravo zbog svoje nerješivosti svoje mjesto naći kako u religijskoj, mitološkoj, filozofskoj, pravnoj, ekonomskoj, sociološkoj literaturi, tako i književnosti, arhitekturi, umjetnosti te posebno u svakodnevnim pučkim običajima i u folkloru. (Barloewen, 2000.: 12-119) Pokušaji njezina prevladavanja stvorili su vrhunska umjetnička djela, posebno u arhitekturi koja nosi poseban pečat čovjekova razmišljanja i odnosa prema smrti, a to su groblja, grobnice i nadgrobni spomenici.

Stoga se u ovom radu autor ne bavi smrću kao fenomenom koji interesira teologiju i filozofiju, nego smrću kao biološkom i društvenom činjenicom. Odnosno, bavi se nadgrobnim spomenicima kao pokretnim spomenicima kulture koje su tijekom povijesti ljudskoga roda pripadnici neke zajednice stavljali na mjesto ukopa svojih članova kako bi poslužili kao spomen na njihovu (umrlu) osobu (ili osobe) koji su živjeli u nekom određenom razdoblju.

Po svome izgledu nadgrobni spomenici svjedoče o civilizacijskom, kulturnom, religijskom, nacionalnom, ideološkom i političkom pripadanju pokojnika. Veličina i oblik nadgrobnog spomenika odavao je na veoma upečatljiv način socijalni status pokojnika koji je on imao za života.

Uzimajući sve to u obzir, potrebno je kazati da su oblici i natpisi koji se nalaze na nadgrobnim spomenicima bili određeni ne samo stupnjem kulturnog razvoja dotične zajednice, nego ponajprije osobnim stavom kako pojedinca tako i zajednice prema Nadnaravnom, prema zagrobnom životu. Stoga su groblja kao mjesta ukopa umrlih i mrtvih članova dotične vjerske, nacionalne, političke ili ideološke zajednice postala zapravo „muzeji pod vedrim nebom“ u kojima su izloženi različiti identiteti članova zajednice koje, dok su oni bili živi, mnogi nisu prepoznavali. Groblja su tako postala "prava ilustracija živih i odnosa kulture prema pokojnima", a nadgrobni spomenici "vrijedni kulturni prilozi i slika određenog vremena i naroda“ (Sršan, 1996.: 8). Osim toga, nadgrobni spomenici su postali kamen-međaši, snažne granične utvrde, "nepotkupljive" promatračnice i nepremostivi zidovi između više različitih identiteta. Na ovim kao i na drugim europskim i svjetskim geografskim prostorima religijske građevine i groblja predstavljaju ne samo fizičku razdjelnicu više različitih „kulturnih“ i „civilizacijskih“ područja, nego ponajprije i razdjelnice „mentalnih sklopova“. To se, nažalost, pokazalo posebno „opipljivim“ u velikosrpskoj mitologiji za koju su grobovi i nadgrobni spomenici u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini bili povod za vođenje ratova, jer su ideolozi velikosrpstva smatrali da je „srpska zemlja tamo gdje god leže srpske kosti“, i da stoga imaju moralno pravo i obvezu zaposjednuti te teritorije kako bi svi Srbi (mrtvi i živi) bili stacionirani u jednoj državi.

Autor se stoga u ovom radu bavi nadgrobnim spomenicima koji se nalaze u grobljima na području Republike Hrvatske kako bi pokazao da su ti spomenici vjerni pokazatelji kako religijskog i nacionalnog, tako također i ideološko-političkog identiteta onih koji su, svejedno: kratko ili dugo, živjeli u nekom određenom razdoblju ljudske povijesti, odnosno koji danas žive na području Republike Hrvatske, a koji u ta groblja ukapaju svoje

2



mrtve. Također, nadgrobni spomenici u drugim susjednim zemljama pokazuju identitet onih koji su u određenom vremenskom razdoblju tu zemlju nastanjivali. Mijenjanjem kultura mijenjali su se i obrasci ispraćaja umrlih članova zajednice kao oblici pokopa i oblici i vrste nadgrobnih spomenika.

I. KRATKA POVIJEST NASTANKA NADGROBNIH SPOMENIKAČovjek je jedino živo biće koje je pokopava svoje mrtve, odnosno

umrle članove svoje zajednice kako bi tim činom napravio spojnicu između onih koji su umrli i onih koji ostaju živjeti. Početak pokapanja mrtvih, izbor i omeđivanje šireg prostora (groblja), obilježavanje (nadgrobnim spomenikom) mjesta ukopa (groba), te stvaranje i tradiranje različitih oblika (religioznog) odnošenja prema tim mjestima ukopa predstavljaju u povijesti ljudskog roda onu razdjelnicu od koje započinje razdoblje u kojem homo sapiens postaje homo religiosus. Od tada se razvija i posebna kultura umiranja, kultura smrti, pokopa, žalovanja.1

Edgar Morin u svojoj studiji o smrti pod naslovom „Čovjek i smrt“ (Morin, 2005) naznačuje kako se još u paleolitskom vremenu smrt pojavljuje kao nova snaga života, kao nešto sveto i posebno, nedokučivo. Upravo su stoga ljudi mjesta ukopa članova svoje zajednice počeli obilježavati različitim oblicima nadgrobnih spomenika. Arheološka istraživanja pokazuju da su se ti spomenici počeli graditi i postavljati još u starijem kamenom dobu, da bi se potom, od sredine kamenog doba, počeli koristiti drveni kolci kao nadgrobni spomenici, a zatim ponovno kameni.

Od toga vremena bilo je više različitih oblika nadgrobnih spomenika, počevši od stonehenga u južnoj Engleskoj, čija je svrha gradnje nepoznata (vjerojatno obredna ili vjerska), preko keltskih menhira, a koji se, svejedno da li pojedinačno, u nizu ili u koncentričnim krugovima, mogu naći npr. u Francuskoj, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Skandinaviji (http://lexikon.meyers.de/index.php?title=Grabmal&oldid=165034), pa do kultnih građevina – šupljih terasastih brežuljaka sa „stupovima koji nose nebo“ – prema čijem su uzoru izgrađeni egipatske piramide pod kojima se nalaze mumije, grčki timbosi, potom etruščanski grobni brežuljci ili grobnice slične kućama za stanovanje, zatim likijski grobovi u stijenama, rimske okrugle monumentalne građevine (hramovi, mauzoleji) te potom kršćanske katakombe, a kasnije i katedrale (s tornjevima kao stupovima koji nose nebo), a koje su podizane kao nadgrobni spomenici na grobovima prvih kršćanskih „mučenika“ (Crkva sv. Petra u Rimu, prvotno kripta, potom kapela i naposljetku građevina s pogledom u nebo). (http://209.85.129.132/search?1 Sepulklarna kultura (lat. sepulcrum = grob, grobno mjesto) obuhvaća kulturu smrti,

umiranja, pokopa kao i kulturu žalovanja. U širem smislu može se razumjeti kao kultura žalovanja i pokopa. Dio kulture pokopa su mjesta ukopa kao što su crkvena groblja, gradska (komunalna) groblja i krematoriji, ljesovi i dodatci koji se ostavljaju u i na grobu, zatim predmeti i dokumenti sjećanja na mrtve kao što su nadgrobni spomenici, spomenari, natpisi i slike s kosom pokojnika jer se kosu smatralo medijem kojim pojedinac stječe ili gubi svoj identitet (Samson), u: URL = http://de.wikipedia.org/wiki/Sepulkralkultur, pristup ostvaren 21. travnja 2009.

3

http://209.85.129.132/search?q=cache:R14YSffhxS8J:www.angelfire.com/empire2/zoran/Exim/PLATON.htm+timbos+predstavlja&cd=1&hl=hr&ct=clnk&gl=hr

http://lexikon.meyers.de/index.php?title=Grabmal&oldid=165034

http://de.wikipedia.org/wiki/Sepulkralkultur



q=cache:R14YSffhxS8J:www.angelfire.com/empire2/zoran/Exim/PLATON.htm+timbos+predstavlja&cd=1&hl=hr&ct=clnk&gl=hr) Po sličnom su obrascu „šupljih brežuljaka“ građene džamije s minaretima uz njih kao stupovima neba.

Već u srednjem vijeku u zapadnoeuropskom se kršćanskom podneblju počinju graditi memorijalni kameni spomenici koji su na sebi imali križeve i u njima uklesana imena pokojnika. Kršćani su sve do sredine 19. stoljeća svoje mrtve (laike) pokapali oko crkve, odnosno klerike i laike u samoj crkvi, s tim što je od statusa koji su imali unutar crkvene hijerarhije, odnosno unutar postojeće društvene zajednice zavisilo i mjesto njihova ukopa u crkvi. Kamene ili bronzane spomen-ploče ugrađivane su u pod crkve, zatim ispred crkvenog zida ili su ugrađivane u njega. Kasnije su grobove smještali ispod baldahina ili su ih stavljali u zidne niše, što je posebno bilo prakticirano u Španjolskoj, Francuskoj i Italiji.

U srednjem vijeku koriste se epitafi, zatim reljefi ili ploče sa slikama na crkvenom zidu koje nisu bile povezane s grobnicom i predstavljale su pokojnika kako kleči pred Kristom, Marijom ili svecima. Tek se u XI. st. izrađuju grobne ploče koje na sebi imaju figure osobe. Od XIV. st. do kasnog srednjeg vijeka javljaju se na crkvenim zidovima likovi u položaju oplakivanja grijeha. U novom vijeku zadržavaju se grobovi u zidnim nišama, razvija se epitaf i počinje se s gradnjom obiteljskih grobnica, kao što je npr. grobnica obitelji Medici koju je oslikao Michelangelo. U razdoblju od baroka do suvremenoga doba da se zamijetiti da se na grobnim slikama u baroku veže potreba za alegorijskim predstavljanjem, da bi se od kraja XVIII. st. započelo ukapanje mrtvih na grobljima izvan crkve, posebno nakon širenja kuge. Te grobnice koje su se sada nalazile na grobljima izvan gradskih zidina imale su u početku obične nadgrobne spomenike i križeve. Međutim, u XX. stoljeću počinju se postavljati nadgrobni spomenici kao opomene.

II. HRVATSKA GROBLJA - MJESTA POJEDINAČNIH I KOLEKTIVNIH IDENTITETAIdentitet ne znači biti isti kao drugi, nego obrnuto: biti drugačiji

negoli su drugi, biti vlastit, poseban, neponovljiv, prepoznatljiv po onome što čovjek jest, odnosno što je bio u svome životu. Nadgrobni spomenici u hrvatskim grobljima, kao i oni spomenici koji se nalaze izvan grobalja, a koji su podignuti u spomen onima kojima su živjeli i umrli, po mnogo čemu svjedoče o identitetu onih u čiji se spomen podižu – svejedno je li riječ o identitetu pojedinca ili zajednice kojoj je taj pojedinac pripadao.

Za razliku od Grka i Rimljana koji su svoje mrtve pokapali izvan gradskih zidina, kršćani svoje pokojnike pokapaju u neposrednoj blizini sakralnih objekata ili u njima samima – crkvama, samostanima i njihovim dvorištima, želeći time pokazati ne samo svoj stav prema smrti i zagrobnom životu, nego i svoj stav prema onima koji su na tom području ranije živjeli – prema poganima. U mnogim su slučajevima, kao npr. u Dioklecijanovoj palači, na mjesto „poganskih“ pokojnika stavljali zemne

4





ostatke kršćanskih mučenika. Ne čudi stoga što će prva kršćanska groblja nastati na lokalitetima poganskih nekropola. (Ganza Čakljušić, 1998.: 10) Blizina pokojnikova groba nekomu od grobova kršćanskih svetaca značila je ne samo očekivanu nebesku blizinu nego i njegov društveni položaj koji je zauzimao u ovome svijetu.

Stoga su nadgrobni spomenici svejedno u kojem oni obliku bili ostali vjerni pokazatelji religijskog identiteta onih nad čijim se grobom nalaze. Fizički oblik tih spomenika su različiti: srednjovjekovni stećak, zatim kršćanski križ sa i bez raspela, muslimanski bašluk sa i bez mjeseca i zvijezde, potom spoemnici s partizanskom zvijezdom petokrakom ili komunističkim srpom i čekićem, te spomenik bez ikakvih religijskih obilježja (samo s imenom i prezimenom i podatcima o rođenju i smrti). Kao nadgrobni spomenici korištene su nadgrobne ploče s uklesanim (urezanim) nalijepljenim križem (krstom), odnosno nekim drugim vjerničkim simbolom ili likom (Isus, Gospa, anđeli, itd.) koje se nalaze neposredno pored grobova ili su postavljene u (ili na) zidove crkava i grobljanskih arkada.

Najvažniji identitetski kako nacionalni (hrvatski), ali i religijski (katolički, pravoslavni, islamski) identitet jesu prezimena i imena na spomenicima kao i pismo kojim su (na)pisana (latinica, bosančica, ćirilica, gotica, hebrejsko te arapsko pismo). Moglo bi se kazati da hrvatska groblja (kao i groblja izvan Hrvatske na kojima su pokapani Hrvati) predstavljaju onaj nepobitni hrvatski prezimenik „pod vedrim nebom“, iz kojeg je moguće iščitati koji su to ljudi, imenom i prezimenom, i u kojem vremenu, živjeli na tom području, tko im je dizao spomenike (njihova djeca – a to znači da su potomci ostali, ili institucije kojima su pripadali – npr. samostani, vojne, političke, partijske organizacije, itd.). Poruke na tim spomenicima u našim grobljima pisane su najvećim dijelom latinicom, zatim bosančicom, ćirilicom, goticom, potom hebrejskim, ali i arapskim pismom.

Osim toga ti prezimenici pod vedrim nebom otkrivaju i mnoge „inozemce“ koji su se nekad svojom, ali ponajviše tuđom voljom našli na tom području, tu živjeli, umirali i bili pokopani. Imena i poruke na tim spomenicima pisani su ponajčešće jezikom kojim su se služili tijekom života, odnosno jezikom i pismom koji je pripadao njihovoj nacionalnoj zajednici – otomanskoj (islamskoj), njemačkoj, mađarskoj, talijanskoj, itd.

Nedavno je izišlo trosveščano djelo "Hrvatski prezimenik" s podnaslovom "Pučanstvo Republike Hrvatske na početku 21. stoljeća" (2099 str.) u kojem je uz svako prezime naznačen i broj onih koji imaju to prezime. Prema tom izvoru najčešće prezime je Horvat (22.225 osoba), slijede ga prezimena Kovačević (15.835) zatim Babić (13.150) te Marić (11.617). Ne treba zaboraviti da će svi trenutno živući ljudi kao i oni koji će se još roditi, umrijeti i da će u najvećem broju slučajeva biti pokopani. Uz njihov grob bit će postavljen i nadgrobni znak (spomenik) na kojem će pisati ne samo prezime, nego i ime, kao i godina rođenja i godina smrti, ako ne i cjelovit datum. Hrvatski prezimenik nalazi se, dakle, ne samo u maticama rođenih i krštenih, vjenčanih i umrlih, u popisima stanovništva, nego i na grobljima. No, ono što nećemo naći u navedenim knjigama, naći

5



ćemo na groblju: naći ćemo vidljivi znak njihova društvenog statusa, njihova društvenog značenja koje su pokojnici s nekim od tih prezimena imali u određenom vremenu.

Naime, iako su ljudi u smrti svi isti, iako tu jednakost tijekom života pokušavaju promovirati i živjeti, ipak se nakon smrti stvari stubokom mijenjaju. Nakon smrti svakoga pojedinca svi znaju tko je on zapravo bio, kome je pripadao, zatim što je bio i koje je značenje imao za zajednicu kojoj je pripadao. A to se poznaje po sljedećim odrednicama:

1. Rituali (obredi) posljednjeg ispraćaja pokojnika na groblju. Po njima se može prepoznati je li pokojnik pripadao katoličkoj, pravoslavnoj ili nekoj od crkava reformacijske baštine, ili možda muslimanskoj ili židovskoj konfesiji ili se pak izjašnjavao kao agnostik ili ateist. Na posljednjem ispraćaju pokojnika može se vidjeti je li osoba živjela u nekom od civilnih, ili pak policijskih, vojnih, svećeničkih i drugih zvanja. Obredi pokopa i sadržaj poruka koje izriču voditelji pokopa kao i sudionici prepoznaje se uloga i značenje pokojnikove osobe za postojeću zajednicu.

2. Materijal od iz kojeg je urađen spomenik govori o više različitih stvari:

a) Vrsta materijala koji je korišten za izgradnju spomenika svjedoči o tome kojim su se materijalima koristili članovi zajednice kako bi sačuvali trajni spomen na svog člana. Najčešće se koriste materijali koji odolijevaju atmosferskim promjenama. Riječ je o kamenu (svih vrsta), metalu, betonu, plastici ili posebnoj vrsti drveta.

b) Način obradbe svjedoči o tehničkom i tehnološkom razvoju hrvatskoga društva. Po njima se prepoznaje kojim su se sredstvima (alatima i strojevima) služili majstori u izradi nadgrobnih spomenika.

c) Veličina i izvanjski izgled spomenika govore o majstorskom umijeću graditelja tih spomenika.2 Ukoliko je zajednica smatrala da njezin član zaslužuje poseban spomenik, ili ako je bila dovoljno bogata, spomenik je naručivala od najvrsnijih umjetnika. O tome je mnogo primjera na zagrebačkom groblju Mirogoj.

3. Oblik nadgrobnog spomenika (križ, krst, raspelo, bašluk, mauzolej, crvena zvijezda, srp i čekić, itd.) pokazatelj je kojem je konfesionalnom, odnosno ideološkom i svjetonazorskom identitetskom obzorju pripadao pokojnik.

2 Majstori koji su u srednjem vijeku na našim prostorima izrađivali stećke, nakon prihvaćanja druge religije - islama, prihvaćaju raditi nove nadgrobne spomenike – bašluke, ali gotovo na identičan način. Svjedoče to muslimanski nadgrobni spomenici u Bosni. Evo primjera. Umjesto položenog, uzdužnog stećka kao nadgrobnog spomenika bosanskih krstjana, dolaskom Osmanlija grade se uzdignuti stećci (bašluci – muslimanski nadgrobnici) s tekstom na hrvatskoj ćirilici – bosančici. Tako su bosanski krstjani pismom i jezikom dva duga stoljeća (od 15. do 17. st.) čuvali svoj kulturni identitet – nisu se koristili arapskim pismom.

6



4. Mjesto ukopa u groblju otkriva društveni status pokojnika, ne samo u civilnom, nego i u crkvenom području. Blizina groba crkvi, odnosno središnjem dijelu groblja, označavala je i njegov status koji je zauzimao tijekom svoga života u okviru zajednice.

5. Društveni status. Razgledavanjem unutrašnjosti Zagrebačke katedrale ili zagrebačkog groblja Mirogoj može se steći uvid tko je od pokojnika tijekom povijesti zauzimao koje mjesto na ljestvici crkvenog, odnosno društvenog važenja. Zato se i danas u posebnim dijelovima crkava, ali i glavnih gradskih i seoskih grobalja pokapaju najzaslužnije ličnosti. Potrebno je samo vidjeti gdje je tko pokopan, kakav mu je spomenik i tko ga je radio pa da se zaključi o kome se zapravo radi. U crkvama su, zavisno od unutarcrkvenog položaja, bliže glavnome oltaru pokapani viši crkveni velikodostojnici, dok su crkveno nižerangirani članovi pokapani dalje od glavnog oltara, ili čak izvan crkve.

III. ŽIVOT NEKIH HRVATSKIH GROBLJA

a) Čakovečko grobljePrvi pisani tragovi o grobljima, grobovima i nadgrobnim

spomenicima na području Čakovca sežu u 1773. godinu. U monografiji Čakovečka groblja 1773.-2005. navodi se da su nekada postojala dva groblja u koja su pokapani umrli iz Čakovca i okolnih mjesta. Jedno od njih je i katoličko groblje kod sela Mihovljan. Ono je, kao što je bilo i uobičajeno za to vrijeme, a što je vidljivo iz sadržaja biskupskih vizitacijskih izvješća bilo „crkveno“ groblje, nastalo oko mjesne crkve sv. Mihovila. (Črep, 2005.: 16) Iz tih je izvješća također vidljivo da su se u grobnicama u crkvama pokapali svećenici (Damiš, 1994.: 132, 133), kao što je to bilo uobičajeno i u drugim katoličkim mjestima diljem Europe. Konfesionalni, katolički identitet tom groblju, odnosno grobnim mjestima davali su mali drveni križevi. Jedan drukčiji identitet umrlih odavali su nadgrobni spomenici u židovskom groblju u gradu Čakovcu koje je „živjelo“ u razdoblju od 1795. do 1960. kada je prokopano zbog urbanističkog i prostornog plana Grada Čakovca.

Čakovečko općinsko groblje otvoreno je 1773. godine, ali je tek 1860. postalo općinsko. (Črep, 2005.: 26) Nadgrobni spomenici u njemu nose pečat katoličke kršćanske tradicije, što je vidljivo kako po nadgrobnim spomenicima tako i po velikom bijelom kamenom križu koji se nalazi u nekadašnjem centru staroga groblja.

Iz monografije o Čakovečkom groblju jasno se zrcali da danas više nema ni grobova ni nadgrobnih spomenika (križeva) koji su bili na tom groblju prije 1773. godine, niti ima puno grobova iz XIX. st. Najstariji grobovi i time najstarije nadgrobne ploče, kao živa svjedočanstva o

7



umrlima, nalaze se u Arkadama, najstarijem zdanju toga područja. No, nakon drvenih križeva koji su se radili u 18. stoljeću, od 19. stoljeća na tom se groblju podižu ne samo drveni nego se rade kameni, betonski i mramorni nadgrobni spomenici i grobnice. Na starom je groblju bilo puno metalnih križeva s posebnim ukrasnim figurama i kipovima. Do danas je sačuvan grob obitelji Đuranić. Uz njega se nalazi željezni križ, odnosno raspelo. U kasnijim desetljećima 20. stoljeća metalni križevi više se ne koriste, pa je tako u prvoj polovici 20. st. izgrađeno mnogo nadgrobnih spomenika od bijelog i crnog mramora među kojima se ističu oni u obliku obeliska (piramida).

Mnogi nadgrobni spomenici na tom groblju otkrivaju ne samo konfesionalni, nego i nacionalni identitet pokojnika, jer veliki dio njih ima natpise osim na hrvatskom također i na njemačkom i mađarskom jeziku. (Črep, 2005.: 36) Kao u gotovo svim hrvatskim grobljima postoje i ovdje dječji grobovi i neki od spomenika svjedoče o ukopu te posebne dobne skupine. Najčešće uz njih se nalaze kipići djece u obliku anđela s krilima. Osim toga, nadgrobni spomenici odaju da su na tom groblju pokopani njemački i bugarski vojnici, poginuli krajem II. svj. rata, ali i drugi strani vojnici. No, njihovi su grobovi tijekom revolucionarnih partizanskih godina preorani i nadgrobni spomenici srušeni. Tu se nalazi i desetak grobova poginulih međimurskih partizana s minijaturnim nadgrobnim obilježjima – pločama. U tzv. srednjem groblju su grobovi i nadgrobni spomenici poginulih branitelja Domovinskog rata.

U istočnom dijelu uz južni rub staroga groblja nalazi se dvadesetak grobova pokopanih Roma, od kojih neki od njih imaju i posebno urađene nadgrobne spomenike s ispisanim porukama. Ti se se grobovi po svome vanjskome obliku i monumentalnosti (što znači da su tu pokopani imućniji Romi) ničim ne razlikuju od drugih.

Više je nadgrobnih spomenika s različitim simbolima kojima se osim konfesionalne pripadnosti željelo kazati i njihove karakteristike (npr. snagu, odlučnost, nepokolebljivost), pa je tako na tzv. starom groblju nadgrobni spomenik dr. Ivanu Novaku, zaslužnom za oslobađanje Međimurja od Mađara nakon I. sv. rata, bio urađen u obliku (kamenog) lava. Također nadgrobni spomenici otkrivaju da su tu pokopani čakovečki likovni i drugi umjetnici: Ladislav Kralj Međimurec (Čakovec, 1891 – Čakovec, 1976), Lujo Bezeredi (Nova, Mađarska, 1898 – Čakovec, 1979), Josip Štolcer (Čakovec, 1896 – Beograd, 1955) i drugi.

Staro Čakovečko groblje svjedoči o postojanju nekoliko vojničkih groblja. U monografiji Čakovečka groblja (Črep, 2005.: 52-56) spominju se Vojničko groblje s kamenim križevima poginulih jugoslavenskih vojnika u Prvome svjetskome ratu koje su komunističke vlasti „likvidirale“ 1955. godine rušenjem kamenih križeva i poravnavanjem terena za iskop novih grobnica, zatim Njemačko vojničko groblje s drvenim križevima s ispisanim podatcima njemačkih vojnika u Drugom svjetskom ratu poginulih 1944. i početkom 1945. Drvene su križeve nakon ulaska u Međimurje u lipnju ili srpnju 1945. pripadnici partizanskih postrojbi najprije srušili te potom pohranili na tavan stare kapure, i nakon toga spalile. Postojala i Zajednička grobnica poginulih bugarskih vojnika na kraju

8



Drugog svjetskog rata, poginulih u travnju i početkom svibnja 1945. Ta je grobnica po naredbi komunističkih vlasti 1947. poravnana, a nadgrobno obilježje odstranjeno.

Sačuvani su grobovi kao i nadgrobni spomenici poginulih sudionika Drugoga svjetskog rata u NOB-i (1941-1945) s komunističkim obilježjima (zvijezda petokraka).

Na čakovečkom groblju pokopani su i pripadnici Hrvatske vojske i MUP-a koji su poginuli i umrli u Domovinskom ratu (1991-1995)

b) Karlovačka grobljaPrema monografiji Karlovačka groblja na području Grada Karlovca

nalazi se 18 groblja. (Radovinović / Greber, 2007.: 6) U knjizi je obrađeno šest gradskih groblja: Katoličko, Pravoslavno, Židovsko, Vojničko, Hrnetić – nekadašnje banijansko groblje i Jamadol.

Prema toj monografiji najstariji Karlovčani svoje su mrtve sahranjivali u tvrđavi, neposredno uz crkvicu, podignutu između 1580. i 1592., onako kako su to radili kršćani i u drugim europskim zemljama. No, i prije utemeljenja Karlovca, 13. srpnja 1579., postojala su naselja Dubovac i Gaza koja su imala svoja groblja.

U današnjem karlovačkom groblju pokopani su mnogi zaslužni karlovčani. U njemu se nalaze i prvorazredni arhitektonski spomenici: Mauzolej Vranytzany, vjerojatno djelo arhitekta Otta von Hofera, zatim grobnica-kapelica Türkovih, djelo arhitekta Kune Waidmana, mauzolej Hoffmanovih, nepoznata autora, te grobnica Turkovićevih, kapelica Krizmanovih, kapelica Svi Svetih, podignuta 1870., u kojoj su djela slikara Marka Antoninija.

I na ovom se groblju nalaze djela najpoznatijih hrvatskih kipara: Ivana Rendića (medaljon na spomeniku trgovca i posjednika Antona Pirečnika), Ivana Kerdića (skulptura na grobu Ivana Banjavčića), Antona Dominika Fernkorna (bista Antuna Tschoppa), Koste Angeli Radovanija, Željka Janeša, Ivana Sabolića, Tomislava Ostoje, zatim djela Šime Kljaića, Dragutina Laškarina (portert Đuke Bencetića) i Nedjeljka Faka (portret Stjepana Hreljca). U skupinu najvrjednijih grobnih plastika pripada „Anđeo koji kleči“ na grobu Huljev, zatim skulpture „Raskriljenog anđela“ nad grobom Žužić i „Anđela“ nad grobom Ivice Trstenjaka.

c) Osječka grobljaNema točnih podataka o osječkim grobljima iz antičkog,

srednjovjekovnog i osmanskog razdoblja. Neki arheološki nalazi upućuju na njihovo postojanje. Pretpostavlja se da je na Novogradskom (Tvrđavskom) groblju ranije bilo kršćansko groblje koje je obnovljeno nakon oslobođenja Osijeka od Osmanlija 1867. godine. (Sršan, 1996.: 9) Nakon te godine dolazi do naglog širenja grada i povećanja broja stanovnika doseljavanjem pripadnika različitih vjerozakonskih, odnosno identitetskih pripadanja. Stoga će time nastala i od tada pa do kraja 20. stoljeća postojeća složena osječka nacionalna i konfesionalna struktura

9



stanovništva u mnogome određivati i život ne samo njegovih stanovnika nego i život i razvoj njegovih groblja. Iako je u sveukupnom broju stanovnika katolička zajednica činila u gradu Osijeku natpolovičnu većinu, ipak je se osjećala i više nego ugroženom, jer su druge vjerske zajednice zauzimale sve više ne samo duhovnog nego i gradskog prostora i utjecaja u njemu. Tako je u gradu Osijeku s udjelom u stanovništvu bila najjača židovska zajednica u Hrvatskoj. Uz nju su svojim političkim i gospodarskim utjecajem bile srpsko-pravoslavna te mađarska kalvinistička i njemačka dijelom evangelička zajednica (Damjanović, 2006: 156). Da bi pokazale svoju moć i utjecaj natjecale su se koja će od njih izgraditi što više sakralnih objekata koji su umjesto molitvenih skupljališta postali „religijski, posvećeni“ međaši gradskoga prostora. U tom smislu Katolička crkva je izgradila tri reprezentativne grobljanske kapele, zapravo monumentalne grobnice: jednu na donjogradskom i drugu na tvrđavskom (novogradskom) groblju i one su služile i kao javni vjerski objekti kojima su se prigodom pokopa i blagdana koristili svi osječki katolici, i treću kapelu na retfalačkom groblju koja je bila isključivo grobnica obitelji Pejačević. (Damjanović, 2006: 157)

Potrebno je naznačiti da su katolici u Osijeku u 17. st. bili pokapani u groblja koja su se nalazila uz samu crkvu, ili u crkvenim kriptama, zavisno od položaja koji su zauzimali u postojećoj kršćanskoj i društvenoj zajednici. Tako su npr. u crkvi sv. Mihovila pokapani gradski vijećnici, visoki časnici, svećenici, plemići, gradski suci, trgovci, obrtnici te ugledniji i bogatiji građani, dok su u kapelici sv. Franje bili pokopani većinom isusovci, u crkvi sv. Križa (franjevačkoj) liječnici, državni službenici, gradski suci, plemići, obrtnici, franjevci (Bösendorfer, 1942) Dosta manje bilo je pokopano u Crkvi sv. Petra i Pavla (Gornji grad), Kapelici sv. Roka (Gornji grad), Crkvi imena Marijina te Kapucinskoj crkvi. U Pravoslavnoj crkvi Uspenije Pr. Bogorodice (Donji grad) pokopane su četiri osobe.

Nakon što je car Josip II. uredbom od 19. studenoga 1788. zabranio pokapanja unutar crkava, počinje i gradnja izvangradskih groblja, a sve zbog higijenskih razloga i straha od zaraze, pokopi se više ne vrše u crkvama. Grade se nova izvan gradskih zidina, a dotadašnja „nova“ groblja postaju „stara“ gradska groblja, jer ostaju u gradskom središtu.

Iako su Osječani još 1877. bili planirali urediti središnje gradsko groblje izvan gradskih zidina, ta ideja realizirana je nepunih sto godina kasnije, tek 1986., gradnjom Centralnog groblja to izvan grada Osijeka, na Vinkovačkoj cesti.

Nadgrobni spomenici u navedenim grobljima svojim oblikom i natpisima svjedoče o onima koji su u danim vremenima živjeli i djelovali na tom području, o njihovoj konfesionalnoj i staleškoj pripadnosti, ali i o bogatstvu njih ili njihovih potomaka. Vojnička groblja svjedoče o strateškoj ulozi koju je Osijek imao u obradni Europe od osmanlijskih upada, a u najnovijoj povijesti u obrani od upada velikosrpskih postrojbi, kako oni starojugoslavenskih tako i onih u najnovije vrijeme, tijekom Domovinskog rata. Politički utjecaj neke od narodnosnih zajednica pojačava i utjecaj njihove vjerske zajednice.

10



Posjet drugim ne samo gradskim nego također i seoskim grobljima na području Istočne Hrvatske omogućuje uvid u svu demografsko-konfesionalnu dramaturgiju danih prostora tijekom povijesti. Crkvene knjige umrlih govore mnogo o nastanku novih, ali i čuvanju i održavanju ranijih groblja (Balta, 2001).

d) Riječko groblje na KozaliPodručje današnjega grada Rijeke već davno su nastavali Rimljani o

čemu svjedoče i u arheološkim iskopavanjima slučajno pronađene rimske grobnice, te rimsko groblje uz cestu koja je vodila iz naselja prema zapadu, što potvrđuje već poznatu činjenicu da Rimljani svoje pokojne nisu pokapali unutar gradskih zidina nego uz frekventne ceste i prometnice. (Đekić, 2002.: 14) Kasniji stanovnici tih područja (Japodi, Avari, Iliri, Liburni) svoje su mrtve kremirali, kao i Rimljani.

Nakon tog su razdoblja na riječkom području, kao uostalom i na svim europskim kršćanskim područjima, mrtve pokapali sve do sredine 18. stoljeća u crkvenim dvorištima ili u neposredno u crkvama, ali opet zavisno od toga koje su društveno značenje (koji su status) imali u svojoj vjerničkoj zajednici. Tako su crkveni i gradski velikodostojnici bili pokapani u grobnice ispod poda crkve, o čemu svjedoče nadgrobne ploče iz 18. stoljeća u staroj riječkoj katedrali Marijina uznesenja, zatim u sv. Vidu i sv. Jeronimu.

Ukopi u crkvama i crkvenim dvorištima traju sve do 1781., kada je carskom uredbom zabranjeno u Austriji pokapati mrtve u crkvama koje nisu imale propisne ventilacije i ukoliko se nije radilo o nekom posebnom slučaju. To će se još više pooštriti izdavanjem Napoleonova edikta iz Saint-Clouda 1804. godine kojim se iz higijenskih razloga određivalo pokapanje mrtvih izvan gradskih zidina.

Značajnu fazu u razvoju riječkog kao i ostalih grobalja imala je carska uredba od 31. prosinca 1851. kojom su bili regulirani odnosi između nekatoličkih konfesija i katolika. Uvođenjem pojma građanin, a što se dogodilo usvajanjem Općeg građanskog zakonika 1852. groblje se počinje shvaćati ne više kao crkvena nego kao civilna institucija.

U monografiji o groblju Kozala navode se riječi povjesničara Koblera koji opisuje situaciju u Rijeci u drugoj polovici 18. stoljeća: „U to vrijeme nesjedinjeni Grci pokapani su na vlastitom groblju na brijegu Zagrad, u predjelu Zenikovich, protestanti kod Lazareta, a Židovi pokraj ulice koja vodi na Belveder“. (Đekić, 2002.: 15)

U Rijeci je postojalo Katoličko groblje na Kalvariji. Bilo je u funkciji od 1772. do 1800., kada se zbog povećanja broja ukopa premješta na tzv. zemljište Lukovich na Kozali.

Pravoslavno groblje (groblje „grčkih šizmatika“) na Zagradu postojalo je i prije 1705. do 1791. kada pravoslavci kao i drugi građani odlukom Ugarskoga sabora stječu ne samo građanska nego i prava vjeroispovijesti.

11



Novo groblje na Kozali službeno je otvoreno 1. prosinca 1838. godine i na njemu su bila posebna polja za ukop katolika, pravoslavaca i židova.

e) Splitska grobljaU Splitu, preko 1700 godina starom gradu, koji se razvio na antitezi

rimskoga mnogoboštva i kršćanskoga jednoboštva, mnoštvo je spomenika koji svjedoče dugu povijest trajanja. U Dioklecijanovoj palači grobovi su kako rimskoga cara Dioklecijana, „sina boga Jupitera“, tako i kršćanskog mučenika, zaštitnika grada Splita, svetog Dujma, zatim sv. Anastazija. Pod kupolom carske palače nalaze se grobovi Margarite i Katarine, kćeri Bele IV. iz 13. stoljeća, zatim braće Alberti i viteza Žarka Dražojevića iz 16. st. kao i grob splitske plemićke obitelji Capogrosso i splitskoga nadbiskupa Diškovića, zatim nadbiskupa Ivana Ravenjanina i Lovre Dalmatinca kao i grobovi više nadbiskupa, kanonika, plemića i građana. (Ganza-Čakljušić, 1998.: 8) U Samostanu sv. Frane na Obali pokopani su povjesničar Toma Arhiđakon (13. st.), zatim otac hrvatske književnosti Marko Marulić (15.-16. st.), skladatelj Ivan Lukačić (16.-17. st.), pjesnik Jerolim Kavanjin (17.-18. st.) te političar Ante Trumbić. Također kršćanskim su grobljima postala i okolna dvorišta crkve bl. Arnira pokraj Zlatnih vrata Palače, sv. Dominika pokraj Srebrenih vrata, stare crkve sv. Petra na Lučcu i sv. Križa u Varošu, te nešto udaljenijih crkava Gospe od Pojišana, Gospe od Špinuta i sv. Mande. U dvorištu franjevačkog samostana sv. Ante u Poljudu nalazi se više nadgrobnih ploča splitskih plemićkih obitelji kao i humaniste biskupa Tome Nigrisa. Grobovi onih koji su u razdoblju od 14. do 18. stoljeća umrli od kuge (u Splitu ih je zabilježeno 12) pokopani su na Bačvicama i Sustipanu. Na njihovim nadgrobnim pločama stajalo je upozorenje „ob pestem“.

Zbog opasnosti od zaraze koja je postojala zbog ukopa mrtvih u plitko iskopane grobove u dvorištima crkava s pokapanjem mrtvih izvan naselja započinje se naredbom generalnog providura za Dalmaciju Angela Dieda od 18. siječnja 1808. Tu je naredbu potaknuo Napoleonov dekret od 5. rujna 1806. Nakon mnogobrojnih birokratskih nadmetanja stalno i jedino službeno ukopište Splićana postalo je 4. svibnja 1819. groblje na Sustipanu. Osim toga, u Splitu se, na Marjanu, nalazi najstarije židovsko groblje na svijetu, u kojem su se pokapali splitski židovi od 1573. do 1949.

Na Sustipanu su nastala djela kipara Ivana Rendića: alegorijski lik Vjere (Credo) – danas na novom splitskom groblju, zatim nadgrobni spomenik Gaju Bulatu, Visku Mihaljeviću – alegorijski „Meditacije“ – danas na ulazu u splitsko groblje Lovrinac. Na Sustipanu su radovi kipara Šimuna Carrare i Artura Ferraronija, zatim Ivana Meštrovića, Tome Rosandića. Također, i groblje na Tršćenici u Splitskom polju imalo je vrijednih umjetničkih djela, dok se i na drugih sedam područnih groblja nalaze nadgrobni spomenici koji svjedoče o žiteljima tih područja: Kamen, Stobreč, Žrnovnica, Sitno Donje, Sitno Gornje, Srinjine i Slatine.

Organizirani ukopi na groblju Pokoj, današnjem groblju Lovrinac (ime po obližnjoj crkvici sv. Lovre), službeno otvorenim 1. travnja 1928.,

12



traju do danas. Na njemu se nalazi nekoliko poljana posebnih namjena (Ganza-Čakljušić, 1998.: 66):1) Dječje groblje, s 1950 malih grobova pokrivenih pretežno bijelim

kamenom, cvijećem i kipovima anđela,2) Židovsko groblje, na kojem se nalazi ekspresionistička skulptura

„Lahor“ Nandora Gilda,3) Vranjičko groblje, u koje su Vranjičani od 1981. počeli prenositi zemne

ostatke svojih pokojnika,4) Spomen park palim borcima NOR-a, idejno rješenje arhitektonske

skupine doc. Miroslava Kollenza5) Vojno groblje njemačkih vojnika poginulih u II. svj. ratu te6) Poljana poginulih branitelja Domovinskog rata s novopodignutim

Središnjim križem, urađeno prema projektu Miiomira Dragovića, dipl. ing.arh. iz 1997.

f) Varaždinsko grobljeIme grada Varaždina prvi put se spominje 1181. godine. Prema

dostupnim podatcima Varaždinci su svoje pokojnike sahranjivali u i oko dviju crkava unutar nekadašnjih gradskih zidina: uz župnu crkvu sv. Nikole i uz franjevačku crkvu sv. Ivana sve do 1768. godine kada kraljica Marija Terezija donosi odluku kojom se zabranjuje sahranjivati pokojnike unutar gradskih zidina. Podatke o današnjem groblju moguće je naći u Matici umrlih za 1773. godinu župe sv. Nikole, u kojima se prvi put spominje novo groblje, nazvano groblje sv. Florijana, koje je bilo izvan grada. Osim toga, iste godine otvoreni su izvan grada novo Vidovsko groblje - uz crkvu sv. Vida (zatvoreno 1839. god.) - i Fabijansko - uz crkvu sv. Fabijana i Sebastijana. Do 1860. grobljem su upravljali crkveni ljudi. Te je godine za prvog nadziratelja groblja izabran Josip Matušin, krčmar, koji počinje uređivati groblje. Njega na tom mjestu nasljeđuje Stjepan Haller, klesar, koji počinje sadnju tuja.

Prema Statutu gradskog groblja iz 1902. godine na tom su se groblju pokapali mrtvaci „rimokatoličke, grčkoistočne te evangelističke augsburške i helvetske vjeroispovijesti“. U tom se dokumentu navodi da za „izraelitičku vjeroispovijest postoji posebno konfesionalno groblje“.

Najstariji nadgrobni spomenik na tom groblju je iz 1809. godine i nalazi se u dijelu koji se zove Pekel. Taj spomenik s prikazom Božjeg oka i lubanjom s prekriženim kostima nalazi se nad grobom češkog glazbenika Ivana Galine koji je umro u Varaždinu.

Grobljem od 1905. do 1946. upravlja Herman Haller, čijom zaslugom postaje „prekrasnim parkom“. Stoga je groblje od 1966. zaštićeno kao spomenik prirode i kao cjelina u kojoj se čuvaju stare nadgrobne ploče i spomenici s kraja 18. i početka 19. stoljeća i grobne kapele. (Dučakijević, 2007, 40-44) Nadgrobni spomenici građeni su od kamena, ali i od lijevanog i kovanog željeza. Ima i onih s kombinacijom obaju materijala.

13



Uz jednostavne bidermajerske tu su i neoklasicistički nadgrobni spomenici.

U drugoj polovici 19. stoljeća prevladavaju stilovi obnove ili historicizma koji svoje uporište imaju u gotici, renesansi i baroku, a kasnije i neoromanike, te početkom 20. stoljeća razdoblje secesije. Nekoliko grobnih kapela reinterpretiraju srednjovjekovni običaj pokapanja uglednika u crkvenim kriptama. Uz to one govore i o materijalnom statusu pokojnika. (Dučakijević, 2007, 55-58).

No ono što će u bitnome obilježiti Varaždinsko groblje je njegova „zelena baština“ koja kod posjetitelja stvara „dojam ugodnog, vedrog i smirenog šetališta“ (Dučakijević, 2007, 62).

g) Zagrebačka katedralaNekoga će možda iznenaditi ovakav naslov: katedrala = groblje.

Upravo tako! Naime, u zagrebačkoj katedrali koju mnogi nazivaju „katedralom naših velikana: Stepinca, Šepera i Kuharića, Zrinskih i Frankopana“ u svetištu iza glavnoga oltara nalazi se sarkofag sa zemnim ostacima bl. Alojzija Stepinca. Sarkofag se nalazi iznad grobnice, a taj novi grob postavljen je 1997. Na pločama sarkofaga Hrvoje Ljubić izradio je u reljefu prikaze najznačajnijih dijelova iz Stepinčeva života. U kriptama su pokopani (nad)biskupi Mihalović, Posilović, Bauer, Šeper i Kuharić. U katedrali su pokopani i posmrtni ostaci hrvatskog bana Petra Zrinskoga i kneza Frane Krste Frankopana, pogubljenih u Wiener Neustadtu, 30. travnja 1671.

h) Zagrebački Mirogoj kao spomen-grobljeZagrebačko groblje Mirogoj službeno je otvoreno 6. studenoga

1876., a već 7. studenoga bio je i prvi ukop (Miroslav Singer, prvi zagrebački učitelj mačevanja). Odredbama Statuta skupnog groblja od 25. studenog 1876., groblje je određeno kao opće skupno groblje za pripadnike svih „zakonom priznatih vjeroispovijesti“, kojima je Statutom bilo zajamčeno "potpuno i neograničeno vršenje vjerskih obreda kod pogreba mrtvaca na groblju". Ta u svakodnevnom životu prihvaćena i provođena konfesionalna identitetska razlika („svakoj vjeroispovijesti dodjeljuje se poseban prostor, primjeren broju njezinih sljedbenika“, u praksi zagrebačkog groblja Mirogoj značila je sljedeće: prema broju pripadnika pojedinih religijskih zajednica na groblju je određivana i prostorna veličina za ukop, pa je groblje bilo tako podijeljeno u četiri odjela i tri razreda:

1. u odjelu A pokapani su sljedbenici katoličke, 2. u odjelu B pravoslavne, 3. u odjelu C protestantske i 4. u odjelu D „izraelitske vjeroispovijesti“. (Kosić / Maleković /

Vereš, 1974.: 16-17)

14



Međutim, ta će podjela početi donositi poteškoće. Stoga je Interkonfesionalnim zakonom iz 1879. bilo određeno da postojeća groblja prelaze iz crkvenog u općinsko vlasništvo. Bio je to početak zatvaranja starih zagrebačkih groblja,3 zbog čega su pojedina društva, znanstvene udruge i ustanove te pripadnici svih vjeroispovijesti nastojali iz njih prenijeti na Mirogoj ostatke svojih zaslužnih članova kao i njihove nadgrobne spomenike. Ugledajući se na druga europska groblja, Mirogoj će postati mjesto gradnje veličanstvenih umjetničkih djela. U njemu se danas nalazi nekoliko tisuća spomenika, od kojih nekoliko stotina potječe od poznatih hrvatskih kipara i drugih likovnih umjetnika iz različitih epoha. (Kosić / Maleković / Vereš, 1974.: 51) Mirogoj će postati umjetnička galerija, izložbeni salon radova, mjesto na kojem je moguće učiti povijest hrvatske skulpture. Umjetnička djela koja se nalaze u njemu ostat će neponovljiv duhovni i nacionalni izričaj ovoga podneblja. Kao posebno svjedočanstvo toga veličanstvene su arkade koje je u razdoblju od 1879. do 1917. sagradio Hermann Bollé, njemačko-austrijski graditelj (Köln, 18. X. 1845 – Zagreb, 17. IV. 1926).

Važna umjetnička djela na Mirogoju ostavili su mnogi autori među kojima i Ivan Rendić (1849-1932), „rodonačelnik hrvatske skulpture modernoga vremena“. Njegov nadgrobni spomenik Katarini Amruš bit će prvi umjetnički spomenik uopće na Mirogoju. Naime, to je djelo nastalo u Rendićevoj ranoj, mladalačkoj fazi, u vrijeme gradnje. Potom slijede nadgrobni spomenici pjesniku Petru Preradoviću, u južnim arkadama, zatim kanoniku Jurju Muzleru, Ivanu Dežmanu, Zorici Bedeković, Stjepanu Vrabčeviću, te književniku i filologu Adolfu Veberu Tkalčeviću kao i književniku Eugeniju Kumičiću. Tu su djela članova tzv. „Zagrebačke škole“, u koje su ubrajaju ponajprije Robert Frangeš-Mihanović (Srijemska Mitrovica, 1872 – Zagreb 1940) i Rudolf Valdec (Krapina, 1872 – Zagreb, 1929). Frangeš je uradio likove „Seljaka“ nad grobnicom obitelji Malin Xaverski i skulpturu „Radnika“ na grobnicom obitelji Müller, zatim reljefe na grobnici obitelji Tomić, te spomenik nad grobom svoje majke Izabele Frangeš rođ. Mihanović, dok je Valdec uradio grobnice obitelji Miletić, Tomić i Šenoa te hermu s poprsjem nad grobom Franje Račkog.

Na Mirogoju su svoja značajna djela ostvarili Juraj Škarpa (Stari Grad na Hvaru, 1881 – Zagreb 1952), zatim Ivo Kerdić (Davor, 1881 – Zagreb 1953), Artur Oskar Aleksander (Zagreb, 1876 – Samobor, 1953), te Mila Wod - Ljudmila Wodsedalek (Budimpešta, 1888 – Zagreb 1968), Jean Robert Ivanović (Sarajevo, 1889 – Zagreb, 1968), Jozo Turkalj (Irig, 1890 – Zagreb 1943), zatim Vanja Radauš (Vinkovci, 1906 – Zagreb, 1975), Hinko Juhn (Podgorač, 1891 – Zagreb, 1940) i mnogi drugi.

Osim gore navedenih, svoj su posebni obol mirogojskim umjetničkim skulpturama dali Ivan Meštrović (Vrpolje, 1883 – South Bend, Indiana, SAD, 1962) – uradivši alegorijsku kompozicija za grobnicu dr. Laze 3 Prema prikupljenim podacima groblja su u Zagrebu zatvarana (vremenskim slijedom):

Jurjevsko groblje u travnju 1876., Rokovo groblje 2. lipnja 1877., groblje svetog Tome u veljači 1879., oba vojnička groblja (katoličko i pravoslavno) u rujnu 1879. i Petrovo groblje u veljači 1879 godine. Židovska groblja zatvorena su u ožujku 1877. i srpnju 1878. godine, a pravoslavno groblje je zatvoreno u kolovozu 1877. godine. Usp. Kosić, Kr. / Maleković, Vl. / Vereš, S.: nav. dj. 22.

15



Popovića te poprsje hrv. slikara Vladimira Becića, zatim Toma Rosandić (Split, 1878 – 1958), Antun Augustinčić (Klanjec, 1900 – Zagreb, 1979) koji je između ostaloga uradio i figuru Mojsija na grobnici poginulih Židova. Frano Kršinić (Lumbarda, 1897 – Zagreb, 1982) uradio je nadgrobne spomenike obiteljima Novak, Popović, Ritig i Kraus. Spomenik hrv. pjesniku Vladimiru Nazoru djelo je Ive Lozice (Lumbarda, 1910 - Lumbarda, 1943). Tu su i prilozi umjetnika Koste Angeli-Radovanija (London, 1916 – Zagreb 2002), Grge Antunca (Šibenik, 1906 – Zagreb, 1970), Borke Avramove (Tetovo, Makedonija, 1924 - Zagreb, 1993), Vojina Bakića (Bjelovar, 1915 - Zagreb, 1992), Viktora Bernfesta (Garčin kraj Slavonskog Broda, 1894 - Zagreb, 1978), Dušana Džamonje (Strumica, Makedonija, 1928 - Zagreb 2009), Želimira Janeša (Sisak, 1916 - Zagreb, 1996), Joze Kljakovića (Solin, 1889 - Zagreb, 1969), Velibora Mačukatina (Sumartin, 1919.), Ede Murtića (Velika Pisanica, 1921 - Zagreb, 2005, Josipa Poljana (Zagreb, 1925), Mirka Račkog (Novi Marof, 1879 – Split, 1982), Stipe Sikirice (Jabuka kraj Trilja, 1933), Ante Starčevića (Zagreb, 1933 – Zagreb, 2007) i drugih. (http://www.gradskagroblja.hr/Default.aspx?art=391&sec=34)

Ovo je samo mali dio onoga na koji su način mnogi nama kako poznati tako i oni nama nepoznati, ali samozatajni umjetnici svojim djelima ostavili trajno svjedočanstvo o identitetu naroda koji živi na ovome prostoru.

Zagrebačko groblje mirogoj nije, kao ni mnoga druga hrvatska groblja, isključivo jednokonfesionalno, odnosno jednonacionalno groblje. U svima njima psotoje posebna „polja“ u kojima su pokapani oni koji su u danom vremenu činili konfesionalnu manjinu. Na svim tim grobljima po nadgrobnima spomenicima se može prepoznati gdje su pokopani katolici, a gdje muslimani, židovi, protestanti, gdje djeca i vojnici (domobrani, partizani, pripadnici Hrvatske vojske) te pripadnici mnogih drugih nacionalnih vojnih postrojbi koje su vodile bilo osvajačke bilo obrambene ratove na prostorima današnje Republike Hrvatske – turski (osmanlijski, muslimanski), njemački, mađarski, talijanski, srpski, rumunjski, bugarski itd. Prema veličini i opremljenosti, zatim umjetničkoj izradi prepoznaju se oni koji su zauzimali važno mjesto u tadašnjim društvima.

IV. GROBNA IKONOGRAFIJA I SIMBOLIKANadgrobni spomenici na hrvatskim grobljima donose podatke o

imenu i prezimenu pokojnika, vremenu, a ponekad i mjestu, njegova rođenja i smrti, veoma često i zanimljive epitafe. Osim tih podataka, moguće je uz te spomenike, ili izravno na njima, naći određene aplikacije ili ukrase od posebnog značenja. Njih je moguće vidjeti uz nadgrobne spomenike iz ranijeg razdoblja, dok ih je u posljednje vrijeme sve manje. Autori monografije Karlovačka groblja prikupili su i u najkraćim crtama objasnili one najvažnije i najčešće korištene ukrase koji se javljaju na karlovačkim grobljima, a koje je moguće naći i na drugim grobljima diljem Hrvatske.4 4 Autori monografije pojmovnik su prema vlastitom iskazu sastavili prema tekstovima iz

Rječnika simbola Jeana Chevaliera i Alaina Gheerrbranta, Leksikona ikonografije,

16

http://www.gradskagroblja.hr/Default.aspx?art=391&sec=34



U tu grobnu ikonografiju i simboliku oni ubrajaju sljedeće pojmove (Radovinović / Greber, 2007.: 95-98): figura anđela simbol je duhovnosti, nevinosti i često je na dječjim grobovima djece; baklja simbolizira očišćenje, preporod, vjersku gorljivost i vječni život – besmrtnost; okrenuta naopako znači ugašen život, smrt; brod je simbol kršćanske crkve, a bršljan kao zimzelena biljka simbolizira besmrtnost; Davidova zvijezda – Salomonov pečat međunarodni je simbol judaizma; dupin je simbol uskrsnuća i spasenja, dim taštine i traženja ovozemaljske slave, a čičak sjećanja, snage i nedostupnosti; čempres zbog boje simbolizira žalovanje i tugu, ali je i znak nade; golub je kod katolika simbol Duha Svetoga, a kod židova simbol mira; grozd je simbol Krista, a harfa znači hvaljenje Bogu i nadu; hrast simbolizira snagu, autoritet i pobjedu, a janje nevinost (na dječjim grobovima) i Isusa Krista, dok kalež simbolizira sveti sakrament; klepsidra je simbol vremena koje protječe; ključevi na grobu ili kipu simbol su duhovne svijesti i pristup vratima onostranosti, dok knjiga simbolizira ne samo vjeru nego i pamćenje, znanje i mudrost, s tim što je zatvorena knjiga simbol netaknutosti, skrivene tajne, dok otvorena knjiga kazuje da je sadržaj razumljiv i da se u nju mogu upisivati epitafi, poruke; konj je simbol snage i velikodušnosti, ali i brzine prolaska vremena dok su kosa ili srp simboli smrti i prolaznosti vremena; košnica je simbol odgoja i obrazovanja, a krevet ili jastuk mrtvačke postelje dok je krilata lubanja slika smrti, ali i let duše u nebo (krilati kerubin); križ je najrašireniji i najizrazitiji kršćanski simbol. Od četrdeset i dvije varijante križeva na našim su grobljima najzastupljeniji je latinski, potom ima grčkih i Lazarovih, odn. trolisnih, ali i sidrastih i ruskih križeva; kugla i krug simboliziraju savršenost, homogenost, odsutnost razlikovanja i podjele: kugla je simbol neba, a krug vremena – kotač koji se neprestano okreće; labirint je simbol vječnosti, a lav čuvar groba od zla i često se nalazi na grobovima ljudi koji su se u životu istakli snagom i hrabrošću; lastavica je simbol djeteta i majčinstva, leptir uskrsnuća, preobraženja, ali i kratkog života, dok lovor simbolizira neko svjetsko postignuće, slavu; ljiljan predstavlja čistoću i nedužnost, maćuhica sjećanje i poniznost, a mač pravdu, trajnost, snagu, ali i smrt, dok mak znači vječni san; maslinova grana simbol je mira što ga Bog uspostavlja s čovjekom, te oprosta i humanosti, menorah (sedmokraki svijećnjak) judaizma, ali i Božje mudrosti; obelisk (piramida) sugerira vezu između neba i zemlje, simbolizira vječni život; oko je simbol Božje sveprisutnosti i poniznosti, ali oko u trokutu simbolizira sv. Trojstvo, dok orao simbolizira hrabrost, vjeru, plemenitost, kontemplaciju, ali i militantnost; orao sa zrakama simbol je vječne straže ili slobode i često se nalazi na vojničkim grobljima; palmina grana simbol je pobjede mučenika nad patnjom i smrću, a pas sklupčan oko gospodarevih nogu (većinom žena) znači odanost i lojalnost, pijetao buđenje i uskrsnuće, polumjesec je simbol promjene i povratka oblika, a u islamu predstavlja uskrsnuće; prelomljeni prsten simbolizira narušeni obiteljski krug, a prelomljeni stup ruševinu, nagli prekid

liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva grupe autora, Općeg religijskog leksikona i teksta Grobna ikonografija i simbolika Daine Glavočić objavljene u knjizi „Kozala“, monografiji o riječkom komunalnom groblju (Radovinović, R. / Greber, Z.: nav. dj., str. 95. također i autor monografije o groblju Kozala (vidi Đekić, V.: nav. dj., str. 64-67). donosi širi popis simbola i njihovih značenja koji se u bitnome ne razlikuje od onoga koji se spominje u monografiji o Čakovečkim grobljima.

17



mladoga života; ptica u letu predstavlja vječni život i uskrsnuće, riba je simbol kršćanstva, vjere u život i duhovne hrane; rogovi znače uskrsnuće, a ruka snagu, vlast, pruženu pomoć i zaštitu; ruke u rukovanju ili sklopljene znak su rastanka; muška i ženska ruka simboliziraju brak, uzdignute ruke pokazuju put u nebo; ruža simbolizira bezgrešnost, često je povezana s Bl. Djevicom Marijom u raju – ruža bez trnja. Ako je na njoj puno pupoljaka tada je ona simbol kratkoga zemaljskog života, ako je u punom cvatu tada simbolizira smrt u naponu životne snage, a spletena u vijenac simbolizira nagradu za vrline ili ljepotu); ružmarin simbolizira sjećanje, sfinga je čuvar groba; sidro se javlja u ranom kršćanstvu kao simbol vjere i nade, ali i počinka; ako je sidro s prekinutim lancem znači smrt, zadnje čovjekovo odmorište; sova je simbol mudrosti, samoće ali i opomena skore smrti; sarkofag je kameni sanduk u koji su se od egipatskih vremena sahranjivali mrtvaci. Na njegovim stranicama ispisani su tekstovi te urezbareni prizori iz pokojnikova života, što je posebno vidljivo na sarkofagu bl. Alojzija Stepinca u Zagrebačkoj katedrali; srce kao pokretač ljudskog života simbolizira ljubav prema pokojniku i odanost; srce okrunjeno trnovom krunom simbol je Kristove muke koju je podnio za ljudske grijehe; srce probodeno mačem simbolizira srce Djevice Marije; stablo znači život i obnavljanje, ali i Znanje, pri čemu mladica stabla simbolizira besmrtnost, a deblo kratkotrajnost života; stijena je simbol vječne snage ali i bezgrešnosti, stolica (prazna) odsutnost osobe i smrt, dok strijela simbolizira smrt, a stup Crkvu i Krista i najvećim je dijelom povezan s komemoracijom; sunce (izlazeće ili zalazeće) simbol je granice života i smrti, ali i prolaznosti; svjetiljka, sunce i zvijezde simboli su svjetlosti i topline, dok školjka simbolizira hodočasništvo, a šljem (kaciga) vojnu službu, snagu i zaštitu; tisa simbolizira žalovanje, a tužna vrba na grobovima židova simbolizira tugu i žalovanje; urna je tradicionalni masonski simbol, ona kao i sarkofag evocira na boravište: ako je prazna – duša je otišla u nebo, ako je drapirana – mrtvački pokrov tijela kojeg je napustila duša, a ako je s plamenom znači novi život, vječno sjećanje; uroboros – zmija što sama sebi jede rep simbolizira vječnost, ali i vječni krug obnavljanja života iz smrti; vijenac (i kruna) znak je pobjede i odličja, otkupljenja i spasa; voće simbolizira vječno obilje, a voda koja se izlijeva iz vrča u rukama pojavljuje se na židovskim grobovima levita koji u obredima u sinagogama izlijevaju vodu na ruke; vrata predstavljaju ulaz u nebesku vječnost, zmaj simbolizira trijumf nad grijehom, a žaba svjetovni užitak, ali i grijeh; zvijezda petokraka na grobovima ustanovljenim prije 1945. simbolizira božansko vodstvo ili božansku naklonost, dok u razdoblju od 1945. do 1990. predstavlja znak da je pokojnik pripadao partizanskom pokretu i da, iz političkih i ideoloških razloga, nije prihvaćao kršćanska ili neka druga religijska nadgrobna obilježja; žetalac simbolizira nemilosrdnu smrt, a žito (vlati, u klasu, snopu) simbol je plodnosti, ali i božanske žetve.

Đekić navodi kako se na nadgrobnim spomenicima na grobljima 19. i 20. stoljeća pojavljuju veoma često simboli iz ranoga kršćanstva: alfa i omega, pax, ribe, uljanice, zatim crkveni predmeti (svijeće, svijećnjaci, goruće luči) kao i znamenja različitih profesija: industrija (čekić, zupčanik), liječničko zvanje (zmija), pomorci (dupin, trozubac, sidro, kormilo, globus,

18



kompas), političari (pisaljke, kodeksi), trgovci uvoznom robom (bale pamuka), sestre milosrdnice (djeca u zagrljaju) itd. (Đekić, 2005.: 67)

Uz masonske simbole koji se diskretno pojavljuju (velika zvijezda, kompas, kutomjer, zidarski alati) na hrvatskim grobljima je najviše kršćanskih simbola, od kojih su najznačajniji katolički križevi, kojih ima svih vrsta. Potrebno je napomenuti kako se na grobnicama plemićkih obitelji nalaze i posebno urađeni obiteljski grbovi, koji, opet, predstavljaju posebno identitetsko očitovanje.

ZaključakČovjek je jedino živo biće koje pokapa svoje mrtve. U ovom radu

autor daje kraći povijesni prikaz nastanka nadgrobnih spomenika općenito, Potom se posebno osvrće na hrvatska groblja u kojima je moguće prepoznati mnoge, međusobno suprotstavljene identitete, ali i njihove mješavine. Autor je mišljenja kako je temeljem nadgrobnih spomenika moguće otkriti ne samo religijski, nego također nacionalni, kulturni te ideološko-politički identitet pokojnika, ali i zajednice kojoj je pripadao.

Prvi su kršćani u strahu da im pogani (Rimljani) ne bi oskrnavili njihove grobove svoje pokojnike sahranjivali u grobljima oko crkve ili u samoj crkvi. Srednjovjekovna pohlepa za ugledom učinila je da su samo najviđenije osobe iz crkvenog života bile pokapane u crkvi, okolo oltara, ali i politički i vojni dužnosnici. Sve se to održavalo i kod hrvatskih kršćana. Zakonom cara Josipa II. zaatvaraju se crkvena groblja i zabranjuje se pokapanje u crkvi. Groblja se grade izvan gradskih zidina. Nadgrobni spomenici u njima otkrivaju tko su i kojim su religijskim, nacionalnim i ideološko-političkim zajednicama pripadali.

Analizirajući najvažnija hrvatska groblja kao i njihove nadgrobne spomenike kao i ikonografiju i simboliku koja se na njima nalazi autor zaključuje da su ta groblja i nadgrobni spomenici u njima „živi“ svjedoci povijesti dotičnih mjesta i zrcalo ne samo materijalnog nego i duhovnog razvoja dotične zajednice. Zagrebačko groblje Mirogoj čuva uspomenu na vremena u kojima su djelovali oni koji su tada pokapali svoje mrtve.

19



Literatura1. Balta, Ivan (2001): Zapisi o gradskim grobljima u Istočnoj Hrvatskoj

krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. Osijek, Matica hrvatska2. Barloewen von, Constantin (2000): Der Tod in den Weltkulturen und

Weltreligionen. Frankfurt am Main - Leipzig, Insel Verlag3. Bösendorfer, Josip (1942): "Pokojnici u kriptama osječkih crkava", u:

Osječki zbornik, br. I.4. Črep, Josip (2005): Čakovečka groblja 1773.-2005. Čakovec, GPK

Čakom5. Damiš, dr. Ivan (1994): Iz prošlosti župe Čakovec : niz članaka i

radova iz povijesti. Zagreb, Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima6. Damjanović, Dragan (2006): „Historicističke katoličke grobljanske

kapele u Osijeku“, u: Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, sv. 22. Zagreb-Osijek, Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku

7. Dučakijević, Mirjana (2007): Ljepota prolaznosti; Varaždinsko groblje. Varaždin, TIVA Tiskara Varaždin

8. Đekić, Velid (2002): Komunalno društvo Kozala. Monografija o riječkom komunalnom groblju i o kulturi pokapanja u Rijeci, u povodu 130 godina vođenja njegovih knjiga ukopa. Rijeka, Komunalno društvo Kozala

9. Ganza Čakljušić, Herci (1998): Lovrinac. Split, Unifot10. Knoblauch, Hubert und Zingerle, Arnold (2005):

Thanatosoziologie. Tod, Hospiz und die Institutionalisierung des Sterbens. Berlin, Duncker & Humblot GmbH, str. 11-30.

11. Kollenz, Miroslav / Čorak, Željka / Nikolić, Zorica / Majerić, Ivan (1985): Krematorij Mirogoj. Zagreb, Gradska groblja

12. Kosić, Krešimir (ur.) (1989): Miroševac. Zagreb, Gradska groblja

13. Kosić, Krešimir / Maleković, Vladimir / Vereš, Saša (1974): Mirogoj Zagreb. Zagreb, Grafički zavod Hrvatske i Gradska groblja

14. Morin, Edgar (2005): Čovjek i smrt. Zagreb, Scarabeus-naklada15. Radovinović, Radovan / Greber, Zvonimir (2007): Karlovačka

groblja. Karlovac, Zelenilo16. Sršan, Stjepan (1996): Osječka groblja. Osijek, Povijesni arhiv17. Zrinyi, Karoly (2005): Monografija grada Čakovca : povijest

dvorca i grada : popis stanovništva iz 1901. Čakovec, Povijesno društvo Međimurske županije

20



Internetski izvori1. URL = http://de.wikipedia.org/wiki/Sepulkralkultur, pristup ostvaren 21.

travnja 2009.2. URL = http://lexikon.meyers.de/index.php?

title=Grabmal&oldid=165034, pristup ostvaren 18. listopada 2007.3. URL = http://209.85.129.132/search?

q=cache:R14YSffhxS8J:www.angelfire.com/empire2/zoran/Exim/PLATON.htm+timbos+predstavlja&cd=1&hl=hr&ct=clnk&gl=hr, pristup ostvaren 21. travnja 2009.

4. URL = http://www.gradskagroblja.hr/Default.aspx?art=391&sec=34, pristup ostvaren 12. svibnja 2009.

21

http://www.gradskagroblja.hr/Default.aspx?art=391&sec=34






http://de.wikipedia.org/wiki/Sepulkralkultur

Documents

Nadgrobni spomenici - vjerni pokazatelji hrvatskoga religijskog