SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

HRVATSKI STUDIJI

STUDIJ PSIHOLOGIJE

KOLEGIJ: Psihologija obrazovanja

Seminarski rad

NASILJE MEĐU DJECOM: INTERVENCIJE

U Zagrebu, 10. svibnja 2010. STUDENTICA: Tea Brezinšćak

1. UVOD

O nasilju među djecom govorimo kada je učenik „opetovano i trajno izložen negativnim

postupcima od strane jednoga ili više učenika“ (Olweus, 1998, str. 19), a da se zbog nesrazmjera

fizičke ili psihičke snage ne može obraniti (Olweus, 1998). Viktimizacija učenika može poprimiti

različite oblike. Olweus (1998) razlikuje izravno i neizravno nasilništvo. Izravno nasilništvo

uključuje različite oblike otvorenih fizičkih i verbalnih napada na žrtvu. Može se raditi o

udaranju, naguravanju, ograničavanju kretanja, ismijavanju, prijetnjama, uništavanju stvari itd.

Namjerno isključivanje djeteta iz društva, ogovaranje i širenje neugodnih priča su neki od oblika

neizravnog nasilja i mnogo ih je teže uočiti.

Iako su opisana ponašanja svima poznata i vrlo raširena u školama, tek su osamdesetih

godina prošlog stoljeća započeli sustavniji pokušaji njegovog suzbijanja. 1970. godine Dan

Olweus je proveo je niz studija na 1000 dječaka između 12 i 16 godina u kojima je ispitivao

prevalenciju bullyinga te karakteristike dječaka i socijalne čimbenike kao prediktore statusa

nasilnog djeteta i žrtve bullyinga (Halpin, 1978). Ova studija smatra se prvom znanstvenom

studijom bullyinga (Clemson University, 2003). Iako su javnost i mediji u to vrijeme već

prepoznali bullying kao društveni problem, školski sustav na njega je obratio pozornost tek nakon

niza suicida dječaka žrtava bullyinga osamdesetih godina u Norveškoj (Olweus, 1998).

Problemu nasilja među djecom u Hrvatskoj se više pažnje posvećuje tek posljednjih

desetak godina. Prvo sustavnije istraživanje provela je 2003. godine Poliklinika za zaštitu djece

grada Zagreba 2003. u suradnji s MZOŠ. Nasilje među djecom ispitivano je na uzorku od 25

osnovnih škola u 13 hrvatskih gradova. Rezultati ovog opširnog istraživanja su pokazali da čak

27% učenika od četvrtog do osmog razreda osnovne škole skoro svakodnevno doživljava barem

jedan oblik nasilja u školi, a 16% se svakodnevno ponaša nasilno prema drugoj djeci.

Godinu dana nakon toga, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti

je izradilo Program aktivnosti za sprječavanje nasilja među djecom i mladima (MOBMS, 2004a)

te je ostvaren jedan od predloženih dugoročnih ciljeva tog programa, izrađen je Protokol o

postupanju u slučaju nasilja nad djecom i mladima (MOBMS, 2004b).

2003. godine započinje provedba UNICEF-ovog projekta „Za sigurno i poticajno

okruženje u školama“, koji je priveden 2009. godine. Kao rezultat tog projekta, kroz program od

sedam koraka ukupno 133 škole su uspješnim usvajanjem preventivnih i intervencijskih mjera

2

stekle priznanje „Škole bez nasilja“ (Tomić-Latinac i Nikčević-Milković, 2009). Škole su imale

sljedeće zadatke: povećati razinu osviještenosti, povećati razinu znanja o načinima i

mehanizmima djelovanja, potaknuti spremnost na akciju i promjene, stvoriti sustav podrške i

zaštite djeci koja trpe nasilje i djeci koja su sama nasilna, uključiti čitavu mrežu u

proces promjena ponašanja i stvoriti drugačiju školsku klimu, osigurati trajnost i

održivost projekta te ga evaluirati. Program je djelovao prvenstveno kroz pedagoške

radionice i predavanja za nastavnike od strane educiranih mentora s ciljem osposobljavanje

nastavnog kadra za prevenciju i intervenciju.

UNICEF-ov projekt „Za sigurno i poticajno okruženje u školama“ ostaje jedini sustavni

program prevencije i intervencije proveden u Hrvatskoj. Njegovo djelovanje je dugoročno jer

osposobljava škole za samostalno i odgovorno postupanje s nasiljem među djecom, a program je

smanjio prevalenciju nasilja među djecom, povećao osjećaj kompetentnosti učitelja, povećao

prepoznavanje različitih oblika diskriminacije i nasilja te ustanovio neke elemente zaštitne mreže

(Tomić-Latinac i Nikčević-Milković, 2009). Unatoč tome, treba uzeti u obzir i činjenicu da je

njime obuhvaćen tek dio hrvatskih škola, a u školama u kojima je proveden nije postignuto

planirano uključivanje roditelja. Nadalje, u evaluaciji škole u kojima je proveden program nisu

uspoređivane s kontrolnim uzorkom te je moguće da je do promjena djelomično došlo zbog

promjene u širem društvenom shvaćanju nasilja među djecom.

U ovom radu usmjeriti ćemo se na najprihvaćeniji preventivni i intervencijski program,

temeljen na radu najistaknutijeg istraživača nasilja među djecom i mladima, Dana Olweusa, te na

mogućnost njegove implementacije u hrvatski osnovnoškolski sustav.

2. OLWEUSOV INTERVENCIJSKI PROGRAM

Dan Olweus proveo je niz istraživanja nasilja među djecom te je na temelju njihovih

rezultata oblikovao intervencijski program, čiji je cilj smanjiti u najvećoj mogućoj mjeri postojeći

problem bullyinga u školskom okruženju i izvan njega (Olweus, 1998). Program uključuje i

pozitivne ciljeve, a to su postizanje boljih odnosa među učenicima i ostvarivanje uvjeta koji će

olakšati prilagodbu djeci u školi i van nje.

Početni korak je utvrditi raširenost bullyinga među djecom u određenoj školi u kojoj se

želi provesti program, što se može postići primjenom anonimnih upitnika. Olweus je za te 3

potrebe razvio upitnik nazvan Olweusov nasilnik/žrtva upitnika (Olweus, 1996, prema

Kyriakides, Kaloyirou i Lindsay, 2006), a koji je u svom izmjenjenom i nadopunjenom izdanju

korišten i u Hrvatskoj te se zove Upitnik o školskom nasilju (Buljan Flander, Karlović, Štimac,

2003, prema Buljan Flander, Durman Marijanović, Ćorić Špoljar, 2005).

Program obuhvaća čitav sustav te djeluje na razini škole, na razini razreda i na

individualnoj razini (Olweus, 1998). Mjere na razini škole usmjerene su na sve učenike, a

uključuju niz postupaka. Kada škola dođe do zaključka da je potrebno posvetiti se problematici

nasilja među djecom, organizira se roditeljski sastanak na kojem su prisutna djeca, roditelji,

nastavnici i ostali djelatnici škole (ravnatelj, stručni suradnik). Na sastanku se mogu prikazati

rezultati provedenog ispitivanja s ciljem osvještavanja prisutnih o važnosti interveniranja, stručni

suradnik može održati predavanje o bullyingu i sl. Osnovni cilj sastanka je dogovoriti koje će se

od ponuđenih mjera provesti s obzirom na specifične prilike koje vladaju u školi. Komunikacija

između roditelja i škole mora se nastaviti i kasnije. Olweus (1998) predviđa i roditeljske kružoke

na kojima se roditelji educiraju i raspravljaju o nasilju među djecom. Ostale mjere na razini škole

uključuju bolji nadzor na školskim hodnicima, više privlačnijih dječjih igrališta, skupinu

nastavnika čija je dužnost razvijanje društvenog okruženja u školi te dostupnost sos-linije kojoj se

djeca mogu obratiti za pomoć kada se iz nekog razloga ne mogu ili ne žele obratiti odraslim

osobama u svojoj okolini.

Svrha mjera na razini razreda je uspostavljanje pravila i stvaranje bolje društvene klime

(Olweus, 1998). U razredu moraju biti postavljena jasna i jednostavna pravila kojima se

zabranjuju svi oblici nasilnog ponašanja. Osim toga, pravila mogu osnaživati učenike da se

zauzmu za svoje vršnjake ili potraže pomoć u situaciji kada dođe do nasilja. Važno je da učenici

raspravljaju o pravilima i svi ih prihvate. Učenici moraju znati da će biti kažnjeni ako se ne

pridržavaju pravila, ali ih se jednako tako mora nagrađivati kada postupaju u skladu s njima, npr.

ako učenik koji vidi da se događa nasilje ode po pomoć. Vršnjaci imaju važnu ulogu

zaustavljanju nasilja. Nakon što dožive tjelesno nasilje, veći dio djece će reći prijatelju ili neće

reći nikome, a u slučaju verbalnog nasilja djeca će se najčešće obratiti prijatelju ili roditelju

(Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, 2003). Osim toga, u 85% slučajeva u epizodu nasilja

nisu uključeni samo nasilnik i žrtva, nego i promatrač (Craig i Pepler, 1997, prema O'Connell,

Pepler i Craig, 1999). U takvim situacijama vršnjaci provode tek četvrtinu vremena

4

intervenirajući dok ostatak vremena ili pasivno promatraju nasilje ili aktivno modeliraju nasilnike

(O'Connell i sur., 1999). Stoga je potrebno stvoriti okruženje u kojem se potiče reagiranje na

nasilje te u kojem je nastavnik spreman zaštititi učenike od osvete nasilnika.

Da bi se nadogradio Olweusov prijedlog, sat razredne zajednice može se iskoristiti za

grupne rasprave o bulllyingu te različite radionice. Radionice mogu uključivati povećanje

empatije, osnaživanje promatrača nasilja za interveniranje, učenje kako pravilno reagirati na

nasilje i učenje vještina rješavanja problema, za koje se pokazalo da je slabije kod djece žrtava

bullyinga (Cassidy, 2009). Ostale aktivnosti koje Olweus (1998) predlaže su suradničko učenje,

zajedničke pozitivne aktivnosti i razredni sastanci s roditeljima, nastavnicima i učiteljima.

Posljednji niz mjera su mjere na individualnoj razini. Olweus (1998) naglašava da je

nakon što dođe do nasilja potrebno razgovarati s nasilnikom, žrtvom i njihovim roditeljima.

Nasilnik mora biti suočen s činjenicom da njegovo ponašanje nije prihvatljivo te da će uslijediti

kazna, a žrtvi je najvažnije osigurati sigurnost od osvete počinitelja. Cilj sastanaka s roditeljima

nije nalaženje krivca za djetetovo ponašanje već uspostavljanje plana rješavanja problema. Da bi

se prekinulo nasilje dijete mora dobivati dosljedne poruke u školi i u roditeljskom domu. Stoga se

ovi sastanci mogu iskoristiti za dogovaranje mjera koje će roditelji poduzeti kod kuće. Roditelji

nasilnika mogu uspostaviti pravila, dosljedno kažnjavati nepoželjna, a pohvaljivati pozitivna

ponašanja. Roditelji žrtve pak mogu poticati dijete na sudjelovanje u različitim aktivnostima u

kojima dijete može upoznati nove prijatelje ili povećati samopoštovanje kroz uspješno

izvršavanje zadataka. Roditelji čija djeca imaju slične probleme mogu se povezati u razgovorne

grupe. Krajnje rješenje, ukoliko nasilje nije moguće zaustaviti, je premještaj nasilnika ili žrtve u

drugi razred ili školu.

3. EVALUACIJA I IMPLEMENTACIJA U HRVATSKO ŠKOLSTVO

Brojna istraživanja su potvrdila učinkovitost Olweusovog programa. Nakon njegove

provedbe smanjuje se udio nasilnika i žrtava (Olweus, 2005) te nasilnih incidenata u školama

(Black i Jackson, 2007).

Unatoč njegovoj uspješnosti, ne treba oklijevati u njegovoj nadogradnji i usavršavanju.

Primjerice, u program je moguće uključiti i širu zajednicu. Osim podrške nastavnika i roditelja

5

(Cassidy, 2009; Harlow i Roberts, 2010), i podrška zajednice je značajan prediktor hoće li dijete

postati žrtvom bullyinga (Harlow i Roberts, 2010). Osim toga, je za djecu koja su izložena

opasnim događajima u susjedstvu vjerojatnije da će biti nasilnici ili žrtve nasilja (Bacchini,

Esposito i Affuso, 2009). Uključivanje zajednice kroz susjedsku stražu, otvorene dane škole ili

predstava učenika na javnim priredbama na kojima učenici pokazuju što su naučili o bullyingu,

ali i napori vlasti da se smanji stopa kriminala i poveća sigurnost četvrti, mogli bi dodatno

poboljšati Olweusov program.

Olweusov program također relativno površno gleda na razloge učenika za nasilno

ponašanje uz pretpostavku da se radi samo o problemu s disciplinom. Pritom se zanemaruje da su

nasilna djeca možda i sama žrtve nasilja u roditeljskom domu. U tom slučaju škola ne može

djelovati sama već je potrebna suradnja s drugim institucijama, prvestveno nadležnim centrima za

socijalnu skrb. Također, agresivnost može biti posljedica određenih poremećaja kod kojih je

također potrebna pomoć stručnjaka.

Nadalje, postavlja se pitanje u kojoj mjeri se može implementirati u hrvatski školski

sustav. Može li se program jednostavno preslikati ili ga treba prilagoditi? Kao temeljni preduvjet

za provedbu programa Olweus (1998) navodi osvještavanje odraslih osoba u djetetovoj okolini.

Tek će osviješteni roditelj, nastavnik ili susjed biti motiviran djelovati u suzbijanju nasilja među

djecom. Možemo reći da je društvena svijest o nasilju među djecom u Hrvatskoj postoji. Nakon

velikog broja medijski eksponiranih slučajeva u posljednje vrijeme, među kojima se posebno

ističe ubojstvo Luke Ritza, došlo je do izraženijih promjena u svijesti građana. Navedeni događaji

su usporedivi s nizom suicida dječaka žrtava bullyinga u Norveškoj koja su pokrenula prve

programe suzbijanja bullyinga. Uz to ne treba zanemariti djelovanje Hrabrog telefona, nevladine

udruge za pomoć zlostavljanoj i zanemarenoj djeci.

Ono što još uvijek nedostaje je znanje kako pomoći djeci koja su žrtve nasilja te

razumijevanje i pomoć nasilnoj djeci. Iako su postupci takve djece svakako pogrešni, ne treba ih

etiketirati kao zločeste, neodgojene i nepopravljive već nastojati pronaći razloge takvog

ponašanja i pomoći im u ispravljanju neprihvatljivih ponašanja. Kako bi se to postiglo, potrebno

je educirati roditelje i zaposlenike škola o bullyingu. Takve edukacije mogu biti kratke i

zanimljive, npr. u obliku radionica na uobičajenim roditeljskim sastancima provođenih od strane

6

stručnih suradnika određene škole. Stručni suradnici škole, među kojima su i školski psiholozi

ovdje imaju veliku ulogu.

Potrebno je uzeti u obzir da društvene prilike u Hrvatskoj nisu usporedive sa

skandinavskim zemljama u kojima je program oblikovan. Roditelji su suočeni s egzistencijalnim

problemima, mnogo vremena provode na poslu te su posljedično manje uključeni u odgoj nego bi

to zahtijevao Olweusov program. Pri samom početku provedbe programa Olweus navodi kako bi

bilo idealno kada bi svi prisutni na roditeljskom sastanku pročitali knjigu o nasilju među djecom

te da se roditelji mogu sastajati i kasnije kako bi raspravljali o različitim knjigama iz tog

područja. Smatram da bi vrlo malo roditelja u Hrvatskoj imalo vremena i motivacije u toj mjeri se

uključiti u program. To podrazumijeva osviještenost o problemu, posvećenost, savjesnost,

motiviranost koju nemaju svi roditelji, kao i dovoljnu količinu vremena koja je također problem.

To ne znači da treba odustati od uključivanja roditelja već samo da treba modificirati taj dio

programa. Treba uzeti u obzir realne mogućnosti roditelja, npr. uključiti te aktivnosti u

uobičajene roditeljske sastanke, ne zahtijevati pripremu i sl. Također, treba nastojati motivirati ih

na sudjelovanje što se može postići kroz naglašavanje važnosti suzbijanja bullyinga i zamjernom

klasičnih predavanja zanimljivim radionicama.

Jedan od Olweusovih (1998) prijedloga je uvođenje nadzora u škole. Hrvatska

istraživanja potvrđuju nalaze da se najviše nasilja među djecom dogodi u školi ili oko škole, a

manji dio na putu do škole ili kuće (Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, 2003). Stoga bi

bolji nadzor u školi mogao biti vrlo korisna mjera ukoliko su škole informirane o pravilnom

načinu provedbe. Odluka nekih splitskih škola početkom ove godine da angažiraju zaštitare u

osnovnim školama i sve češće korištenje videokamera za nadzor (Tanja Zebić Gattin, 2010)

primjeri su loše provedbe temeljno dobre ideje. Svrha nadzora je poručivanje djeci da nasilje nije

prihvaćeno, da će ukoliko do njega dođe biti prekinuto i da će uslijediti posljedice, čime bi se

trebao povećati osjećaj sigurnosti učenika škole. Prisutnost zaštitara u školi djeca može čak i

dodatno smanjiti osjećaj sigurnosti djece. Također, instaliranje videokamera za nadzor također ne

može zamijeniti prisutnost brižnih odraslih, ne može prekinuti bullying kada do njega dođe te je

eventualna kazna odgođena.

Među Olweusovim (1998) mjerama na razini škole je i izgradnja većeg broj dječjih

igrališta za koje su potrebna izvjesna financijska sredstva koja trenutačno nisu dostupna. To ne

7

znači da dugoročno treba odustati od takvih ideja, no kratkoročno se može modificirati taj cilj na

način da se iskoristi kreativnost nastavnika i prostori koji su zasad dostupni. Npr. u prostorima

škole mogu se organizirati različite radionice koje bi bile privlačne djeci, mogu se organizirati

sportska natjecanja koja ne zahtijevaju igrališta (npr. potezanje užeta) ili izleti u prirodu (npr.

upoznavanje živog svijeta lokalnih šuma ili jezera).

Među individualnim mjerama Olweus (1998) predlaže razgovor nastavnika s žrtvom i

nasilnikom. Da bi taj razgovor bio učinkovit, nastavnik mora biti educiran o bullyingu. Neki

oblici nasilja se ponekad prešutno toleriraju zbog pogrešnih uvjerenja da je to normalna razvojna

faza ili djelovanja spolnih stereotipa. Npr. u slučaju ogovaranja i širenja neistinitih i neugodnih

priča o žrtvi, koje se smatra neizravnim oblikom nasilja, učitelj može procjeniti da je najbolje da

to djevojke riješe same među sobom. Isto tako, neki oblici izravnog nasilja među dječacima se

mogu tolerirati, iako bi isti bili sankcionirani da se dogode među djevojčicama jer se smatra da je

normalno da su dječaci u toj dobi agresivniji od djevojčica. Stoga je prije provedbe programa

potreba edukacija nastavnika o uzrocima, oblicima, posljedicama i učinkovitim načinima

suzbijanja bullyinga koju mogu provesti školski psiholozi.

4. ZAKLJUČAK

Prvi programi suzbijanja nasilju među djecom pojavili su se osamdesetih godina, a u

Hrvatskoj se o njemu intenzivnije raspravlja tek posljednjih desetak godina. Najprihvaćeniji

intervencijski program je empirijski utemeljeni intervencijski program Dana Olweusa. Njegov

cilj je smanjiti problem bullyinga u školskom okruženju i izvan njega, postići bolje odnose među

učenicima i ostvariti uvjete koji će olakšati prilagodbu djeci u školi i van nje. Olweusov program

sadrži niz mjera na razini škole, razreda i pojedinaca. Istraživanja pokazuju da je program vrlo

učinkovit, no njegova učinkovitost bi se mogla dodatno poboljšati uključivanjem zajednice i

pridavanjem veće pozornosti uzrocima nasilnog ponašanja djece. Da bi se ovaj program uspješno

primjenio u Hrvatskoj, potrebno je uzeti u obzir realne mogućnosti koje uvelike određuje

financijska situacija i međuosobne razlike te ga u određenoj mjeri modificirati.

8

Literatura

1. Bacchini, D., Esposito, G. i Affuso, G. (2009). Social experience and school bullying.

Journal of Community and Applied Social Psychology, 19, 17-32.

2. Buljan Flander, G., Durman Marijanović, Z. i Ćorić Špoljar, R. (2005). Pojava nasilja među

djecom s obzirom na spol, dob i prihvaćenost/odbačenost u školi. Društvena istraživanja, 16

(1-2), 87-88.

3. Black, S. A. i Jackson, E. (2007). Using bullying incident density to evaluate the Olweus

Bullying Prevention Programme. School Psychology International, 28, 623-638.

4. Cassidy, T. (2009). Bullying and victimization in school children: the role of social identity,

problem-solving style, and family and school context. Social Psychology of Education, 12,

63-76.

5. Clemson University (2003). Brief information about Dan Olweus. Preuzeto 08.05.2010. s

adrese http://www.clemson.edu/olweus/history.htm

6. Halpin, G. (1978). Aggression in the schools (Book review). Journal of Educational

Research, 71 (6), 359-360.

7. Harlow, K. C. i Roberts, R. (2010) An exploration of the relationship between social and

psychological factors and being bullied. Children and Schools, 32 (1), 15-26.

8. Kyriakides, L., Kaloyirou, C., Lindsay, G. (2006). An analysis of the revised Olweus

bully/victim Questionnaire using the Rasch measurement. British Journal of Educational

Psychology, 76 (4), 781-801.

9. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti (2004). Program aktivnosti za

sprječavanje nasilja među djecom i mladima. Preuzeto 06.04.2010. s adrese www.mobms.hr

10. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti (2004). Protokol o postupanju

u slučaju nasilja nad djecom i mladima. Preuzeto 06.04.2010. s adrese www.mobms.hr

11. O'Connell, P., Pepler, D. i Craig, W. (1999). Peer involvement in bullying: insights and

challenges for intervention. Journal of Adolescence, 22, 437-452.

12. Olweus, D. (1998). Nasilje među djecom u školi: Što znamo i što možemo učiniti. Zagreb:

Školska knjiga.

9

13. Olweus, D. (2005). A useful evaluation design, and effects of the Olweus bullying prevention

program. Psychology, Crime and Law, 11 (4), 389-402.

14. Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba (2003). Nasilje među djecom. Preuzeto 06.04.2010.

s adrese www.hrabritelefon.hr

15. Tomić-Latinac, M. i Nikčević-Milković, A. (2009). Procjena učinkovitosti UNICEF-ovog

programa prevencije vršnjačkog nasilja i zlostavljanja. Ljetopis socijalnog rada, 16 (3), 635-

657.

16. Zebić Gattin, T. (2010). Splitske škole pod paskom zaštitara. Preuzeto 08.05.2010. s adrese

www.slobodnadalmacija.hr

10