SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
HRVATSKI STUDIJI
STUDIJ PSIHOLOGIJE
KOLEGIJ: Psihologija obrazovanja
Seminarski rad
NASILJE MEĐU DJECOM: INTERVENCIJE
U Zagrebu, 10. svibnja 2010. STUDENTICA: Tea Brezinšćak
1. UVOD
O nasilju među djecom govorimo kada je učenik „opetovano i trajno izložen negativnim
postupcima od strane jednoga ili više učenika“ (Olweus, 1998, str. 19), a da se zbog nesrazmjera
fizičke ili psihičke snage ne može obraniti (Olweus, 1998). Viktimizacija učenika može poprimiti
različite oblike. Olweus (1998) razlikuje izravno i neizravno nasilništvo. Izravno nasilništvo
uključuje različite oblike otvorenih fizičkih i verbalnih napada na žrtvu. Može se raditi o
udaranju, naguravanju, ograničavanju kretanja, ismijavanju, prijetnjama, uništavanju stvari itd.
Namjerno isključivanje djeteta iz društva, ogovaranje i širenje neugodnih priča su neki od oblika
neizravnog nasilja i mnogo ih je teže uočiti.
Iako su opisana ponašanja svima poznata i vrlo raširena u školama, tek su osamdesetih
godina prošlog stoljeća započeli sustavniji pokušaji njegovog suzbijanja. 1970. godine Dan
Olweus je proveo je niz studija na 1000 dječaka između 12 i 16 godina u kojima je ispitivao
prevalenciju bullyinga te karakteristike dječaka i socijalne čimbenike kao prediktore statusa
nasilnog djeteta i žrtve bullyinga (Halpin, 1978). Ova studija smatra se prvom znanstvenom
studijom bullyinga (Clemson University, 2003). Iako su javnost i mediji u to vrijeme već
prepoznali bullying kao društveni problem, školski sustav na njega je obratio pozornost tek nakon
niza suicida dječaka žrtava bullyinga osamdesetih godina u Norveškoj (Olweus, 1998).
Problemu nasilja među djecom u Hrvatskoj se više pažnje posvećuje tek posljednjih
desetak godina. Prvo sustavnije istraživanje provela je 2003. godine Poliklinika za zaštitu djece
grada Zagreba 2003. u suradnji s MZOŠ. Nasilje među djecom ispitivano je na uzorku od 25
osnovnih škola u 13 hrvatskih gradova. Rezultati ovog opširnog istraživanja su pokazali da čak
27% učenika od četvrtog do osmog razreda osnovne škole skoro svakodnevno doživljava barem
jedan oblik nasilja u školi, a 16% se svakodnevno ponaša nasilno prema drugoj djeci.
Godinu dana nakon toga, Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti
je izradilo Program aktivnosti za sprječavanje nasilja među djecom i mladima (MOBMS, 2004a)
te je ostvaren jedan od predloženih dugoročnih ciljeva tog programa, izrađen je Protokol o
postupanju u slučaju nasilja nad djecom i mladima (MOBMS, 2004b).
2003. godine započinje provedba UNICEF-ovog projekta „Za sigurno i poticajno
okruženje u školama“, koji je priveden 2009. godine. Kao rezultat tog projekta, kroz program od
sedam koraka ukupno 133 škole su uspješnim usvajanjem preventivnih i intervencijskih mjera
2
stekle priznanje „Škole bez nasilja“ (Tomić-Latinac i Nikčević-Milković, 2009). Škole su imale
sljedeće zadatke: povećati razinu osviještenosti, povećati razinu znanja o načinima i
mehanizmima djelovanja, potaknuti spremnost na akciju i promjene, stvoriti sustav podrške i
zaštite djeci koja trpe nasilje i djeci koja su sama nasilna, uključiti čitavu mrežu u
proces promjena ponašanja i stvoriti drugačiju školsku klimu, osigurati trajnost i
održivost projekta te ga evaluirati. Program je djelovao prvenstveno kroz pedagoške
radionice i predavanja za nastavnike od strane educiranih mentora s ciljem osposobljavanje
nastavnog kadra za prevenciju i intervenciju.
UNICEF-ov projekt „Za sigurno i poticajno okruženje u školama“ ostaje jedini sustavni
program prevencije i intervencije proveden u Hrvatskoj. Njegovo djelovanje je dugoročno jer
osposobljava škole za samostalno i odgovorno postupanje s nasiljem među djecom, a program je
smanjio prevalenciju nasilja među djecom, povećao osjećaj kompetentnosti učitelja, povećao
prepoznavanje različitih oblika diskriminacije i nasilja te ustanovio neke elemente zaštitne mreže
(Tomić-Latinac i Nikčević-Milković, 2009). Unatoč tome, treba uzeti u obzir i činjenicu da je
njime obuhvaćen tek dio hrvatskih škola, a u školama u kojima je proveden nije postignuto
planirano uključivanje roditelja. Nadalje, u evaluaciji škole u kojima je proveden program nisu
uspoređivane s kontrolnim uzorkom te je moguće da je do promjena djelomično došlo zbog
promjene u širem društvenom shvaćanju nasilja među djecom.
U ovom radu usmjeriti ćemo se na najprihvaćeniji preventivni i intervencijski program,
temeljen na radu najistaknutijeg istraživača nasilja među djecom i mladima, Dana Olweusa, te na
mogućnost njegove implementacije u hrvatski osnovnoškolski sustav.
2. OLWEUSOV INTERVENCIJSKI PROGRAM
Dan Olweus proveo je niz istraživanja nasilja među djecom te je na temelju njihovih
rezultata oblikovao intervencijski program, čiji je cilj smanjiti u najvećoj mogućoj mjeri postojeći
problem bullyinga u školskom okruženju i izvan njega (Olweus, 1998). Program uključuje i
pozitivne ciljeve, a to su postizanje boljih odnosa među učenicima i ostvarivanje uvjeta koji će
olakšati prilagodbu djeci u školi i van nje.
Početni korak je utvrditi raširenost bullyinga među djecom u određenoj školi u kojoj se
želi provesti program, što se može postići primjenom anonimnih upitnika. Olweus je za te 3
potrebe razvio upitnik nazvan Olweusov nasilnik/žrtva upitnika (Olweus, 1996, prema
Kyriakides, Kaloyirou i Lindsay, 2006), a koji je u svom izmjenjenom i nadopunjenom izdanju
korišten i u Hrvatskoj te se zove Upitnik o školskom nasilju (Buljan Flander, Karlović, Štimac,
2003, prema Buljan Flander, Durman Marijanović, Ćorić Špoljar, 2005).
Program obuhvaća čitav sustav te djeluje na razini škole, na razini razreda i na
individualnoj razini (Olweus, 1998). Mjere na razini škole usmjerene su na sve učenike, a
uključuju niz postupaka. Kada škola dođe do zaključka da je potrebno posvetiti se problematici
nasilja među djecom, organizira se roditeljski sastanak na kojem su prisutna djeca, roditelji,
nastavnici i ostali djelatnici škole (ravnatelj, stručni suradnik). Na sastanku se mogu prikazati
rezultati provedenog ispitivanja s ciljem osvještavanja prisutnih o važnosti interveniranja, stručni
suradnik može održati predavanje o bullyingu i sl. Osnovni cilj sastanka je dogovoriti koje će se
od ponuđenih mjera provesti s obzirom na specifične prilike koje vladaju u školi. Komunikacija
između roditelja i škole mora se nastaviti i kasnije. Olweus (1998) predviđa i roditeljske kružoke
na kojima se roditelji educiraju i raspravljaju o nasilju među djecom. Ostale mjere na razini škole
uključuju bolji nadzor na školskim hodnicima, više privlačnijih dječjih igrališta, skupinu
nastavnika čija je dužnost razvijanje društvenog okruženja u školi te dostupnost sos-linije kojoj se
djeca mogu obratiti za pomoć kada se iz nekog razloga ne mogu ili ne žele obratiti odraslim
osobama u svojoj okolini.
Svrha mjera na razini razreda je uspostavljanje pravila i stvaranje bolje društvene klime
(Olweus, 1998). U razredu moraju biti postavljena jasna i jednostavna pravila kojima se
zabranjuju svi oblici nasilnog ponašanja. Osim toga, pravila mogu osnaživati učenike da se
zauzmu za svoje vršnjake ili potraže pomoć u situaciji kada dođe do nasilja. Važno je da učenici
raspravljaju o pravilima i svi ih prihvate. Učenici moraju znati da će biti kažnjeni ako se ne
pridržavaju pravila, ali ih se jednako tako mora nagrađivati kada postupaju u skladu s njima, npr.
ako učenik koji vidi da se događa nasilje ode po pomoć. Vršnjaci imaju važnu ulogu
zaustavljanju nasilja. Nakon što dožive tjelesno nasilje, veći dio djece će reći prijatelju ili neće
reći nikome, a u slučaju verbalnog nasilja djeca će se najčešće obratiti prijatelju ili roditelju
(Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, 2003). Osim toga, u 85% slučajeva u epizodu nasilja
nisu uključeni samo nasilnik i žrtva, nego i promatrač (Craig i Pepler, 1997, prema O'Connell,
Pepler i Craig, 1999). U takvim situacijama vršnjaci provode tek četvrtinu vremena
4
intervenirajući dok ostatak vremena ili pasivno promatraju nasilje ili aktivno modeliraju nasilnike
(O'Connell i sur., 1999). Stoga je potrebno stvoriti okruženje u kojem se potiče reagiranje na
nasilje te u kojem je nastavnik spreman zaštititi učenike od osvete nasilnika.
Da bi se nadogradio Olweusov prijedlog, sat razredne zajednice može se iskoristiti za
grupne rasprave o bulllyingu te različite radionice. Radionice mogu uključivati povećanje
empatije, osnaživanje promatrača nasilja za interveniranje, učenje kako pravilno reagirati na
nasilje i učenje vještina rješavanja problema, za koje se pokazalo da je slabije kod djece žrtava
bullyinga (Cassidy, 2009). Ostale aktivnosti koje Olweus (1998) predlaže su suradničko učenje,
zajedničke pozitivne aktivnosti i razredni sastanci s roditeljima, nastavnicima i učiteljima.
Posljednji niz mjera su mjere na individualnoj razini. Olweus (1998) naglašava da je
nakon što dođe do nasilja potrebno razgovarati s nasilnikom, žrtvom i njihovim roditeljima.
Nasilnik mora biti suočen s činjenicom da njegovo ponašanje nije prihvatljivo te da će uslijediti
kazna, a žrtvi je najvažnije osigurati sigurnost od osvete počinitelja. Cilj sastanaka s roditeljima
nije nalaženje krivca za djetetovo ponašanje već uspostavljanje plana rješavanja problema. Da bi
se prekinulo nasilje dijete mora dobivati dosljedne poruke u školi i u roditeljskom domu. Stoga se
ovi sastanci mogu iskoristiti za dogovaranje mjera koje će roditelji poduzeti kod kuće. Roditelji
nasilnika mogu uspostaviti pravila, dosljedno kažnjavati nepoželjna, a pohvaljivati pozitivna
ponašanja. Roditelji žrtve pak mogu poticati dijete na sudjelovanje u različitim aktivnostima u
kojima dijete može upoznati nove prijatelje ili povećati samopoštovanje kroz uspješno
izvršavanje zadataka. Roditelji čija djeca imaju slične probleme mogu se povezati u razgovorne
grupe. Krajnje rješenje, ukoliko nasilje nije moguće zaustaviti, je premještaj nasilnika ili žrtve u
drugi razred ili školu.
3. EVALUACIJA I IMPLEMENTACIJA U HRVATSKO ŠKOLSTVO
Brojna istraživanja su potvrdila učinkovitost Olweusovog programa. Nakon njegove
provedbe smanjuje se udio nasilnika i žrtava (Olweus, 2005) te nasilnih incidenata u školama
(Black i Jackson, 2007).
Unatoč njegovoj uspješnosti, ne treba oklijevati u njegovoj nadogradnji i usavršavanju.
Primjerice, u program je moguće uključiti i širu zajednicu. Osim podrške nastavnika i roditelja
5
(Cassidy, 2009; Harlow i Roberts, 2010), i podrška zajednice je značajan prediktor hoće li dijete
postati žrtvom bullyinga (Harlow i Roberts, 2010). Osim toga, je za djecu koja su izložena
opasnim događajima u susjedstvu vjerojatnije da će biti nasilnici ili žrtve nasilja (Bacchini,
Esposito i Affuso, 2009). Uključivanje zajednice kroz susjedsku stražu, otvorene dane škole ili
predstava učenika na javnim priredbama na kojima učenici pokazuju što su naučili o bullyingu,
ali i napori vlasti da se smanji stopa kriminala i poveća sigurnost četvrti, mogli bi dodatno
poboljšati Olweusov program.
Olweusov program također relativno površno gleda na razloge učenika za nasilno
ponašanje uz pretpostavku da se radi samo o problemu s disciplinom. Pritom se zanemaruje da su
nasilna djeca možda i sama žrtve nasilja u roditeljskom domu. U tom slučaju škola ne može
djelovati sama već je potrebna suradnja s drugim institucijama, prvestveno nadležnim centrima za
socijalnu skrb. Također, agresivnost može biti posljedica određenih poremećaja kod kojih je
također potrebna pomoć stručnjaka.
Nadalje, postavlja se pitanje u kojoj mjeri se može implementirati u hrvatski školski
sustav. Može li se program jednostavno preslikati ili ga treba prilagoditi? Kao temeljni preduvjet
za provedbu programa Olweus (1998) navodi osvještavanje odraslih osoba u djetetovoj okolini.
Tek će osviješteni roditelj, nastavnik ili susjed biti motiviran djelovati u suzbijanju nasilja među
djecom. Možemo reći da je društvena svijest o nasilju među djecom u Hrvatskoj postoji. Nakon
velikog broja medijski eksponiranih slučajeva u posljednje vrijeme, među kojima se posebno
ističe ubojstvo Luke Ritza, došlo je do izraženijih promjena u svijesti građana. Navedeni događaji
su usporedivi s nizom suicida dječaka žrtava bullyinga u Norveškoj koja su pokrenula prve
programe suzbijanja bullyinga. Uz to ne treba zanemariti djelovanje Hrabrog telefona, nevladine
udruge za pomoć zlostavljanoj i zanemarenoj djeci.
Ono što još uvijek nedostaje je znanje kako pomoći djeci koja su žrtve nasilja te
razumijevanje i pomoć nasilnoj djeci. Iako su postupci takve djece svakako pogrešni, ne treba ih
etiketirati kao zločeste, neodgojene i nepopravljive već nastojati pronaći razloge takvog
ponašanja i pomoći im u ispravljanju neprihvatljivih ponašanja. Kako bi se to postiglo, potrebno
je educirati roditelje i zaposlenike škola o bullyingu. Takve edukacije mogu biti kratke i
zanimljive, npr. u obliku radionica na uobičajenim roditeljskim sastancima provođenih od strane
6
stručnih suradnika određene škole. Stručni suradnici škole, među kojima su i školski psiholozi
ovdje imaju veliku ulogu.
Potrebno je uzeti u obzir da društvene prilike u Hrvatskoj nisu usporedive sa
skandinavskim zemljama u kojima je program oblikovan. Roditelji su suočeni s egzistencijalnim
problemima, mnogo vremena provode na poslu te su posljedično manje uključeni u odgoj nego bi
to zahtijevao Olweusov program. Pri samom početku provedbe programa Olweus navodi kako bi
bilo idealno kada bi svi prisutni na roditeljskom sastanku pročitali knjigu o nasilju među djecom
te da se roditelji mogu sastajati i kasnije kako bi raspravljali o različitim knjigama iz tog
područja. Smatram da bi vrlo malo roditelja u Hrvatskoj imalo vremena i motivacije u toj mjeri se
uključiti u program. To podrazumijeva osviještenost o problemu, posvećenost, savjesnost,
motiviranost koju nemaju svi roditelji, kao i dovoljnu količinu vremena koja je također problem.
To ne znači da treba odustati od uključivanja roditelja već samo da treba modificirati taj dio
programa. Treba uzeti u obzir realne mogućnosti roditelja, npr. uključiti te aktivnosti u
uobičajene roditeljske sastanke, ne zahtijevati pripremu i sl. Također, treba nastojati motivirati ih
na sudjelovanje što se može postići kroz naglašavanje važnosti suzbijanja bullyinga i zamjernom
klasičnih predavanja zanimljivim radionicama.
Jedan od Olweusovih (1998) prijedloga je uvođenje nadzora u škole. Hrvatska
istraživanja potvrđuju nalaze da se najviše nasilja među djecom dogodi u školi ili oko škole, a
manji dio na putu do škole ili kuće (Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, 2003). Stoga bi
bolji nadzor u školi mogao biti vrlo korisna mjera ukoliko su škole informirane o pravilnom
načinu provedbe. Odluka nekih splitskih škola početkom ove godine da angažiraju zaštitare u
osnovnim školama i sve češće korištenje videokamera za nadzor (Tanja Zebić Gattin, 2010)
primjeri su loše provedbe temeljno dobre ideje. Svrha nadzora je poručivanje djeci da nasilje nije
prihvaćeno, da će ukoliko do njega dođe biti prekinuto i da će uslijediti posljedice, čime bi se
trebao povećati osjećaj sigurnosti učenika škole. Prisutnost zaštitara u školi djeca može čak i
dodatno smanjiti osjećaj sigurnosti djece. Također, instaliranje videokamera za nadzor također ne
može zamijeniti prisutnost brižnih odraslih, ne može prekinuti bullying kada do njega dođe te je
eventualna kazna odgođena.
Među Olweusovim (1998) mjerama na razini škole je i izgradnja većeg broj dječjih
igrališta za koje su potrebna izvjesna financijska sredstva koja trenutačno nisu dostupna. To ne
7
znači da dugoročno treba odustati od takvih ideja, no kratkoročno se može modificirati taj cilj na
način da se iskoristi kreativnost nastavnika i prostori koji su zasad dostupni. Npr. u prostorima
škole mogu se organizirati različite radionice koje bi bile privlačne djeci, mogu se organizirati
sportska natjecanja koja ne zahtijevaju igrališta (npr. potezanje užeta) ili izleti u prirodu (npr.
upoznavanje živog svijeta lokalnih šuma ili jezera).
Među individualnim mjerama Olweus (1998) predlaže razgovor nastavnika s žrtvom i
nasilnikom. Da bi taj razgovor bio učinkovit, nastavnik mora biti educiran o bullyingu. Neki
oblici nasilja se ponekad prešutno toleriraju zbog pogrešnih uvjerenja da je to normalna razvojna
faza ili djelovanja spolnih stereotipa. Npr. u slučaju ogovaranja i širenja neistinitih i neugodnih
priča o žrtvi, koje se smatra neizravnim oblikom nasilja, učitelj može procjeniti da je najbolje da
to djevojke riješe same među sobom. Isto tako, neki oblici izravnog nasilja među dječacima se
mogu tolerirati, iako bi isti bili sankcionirani da se dogode među djevojčicama jer se smatra da je
normalno da su dječaci u toj dobi agresivniji od djevojčica. Stoga je prije provedbe programa
potreba edukacija nastavnika o uzrocima, oblicima, posljedicama i učinkovitim načinima
suzbijanja bullyinga koju mogu provesti školski psiholozi.
4. ZAKLJUČAK
Prvi programi suzbijanja nasilju među djecom pojavili su se osamdesetih godina, a u
Hrvatskoj se o njemu intenzivnije raspravlja tek posljednjih desetak godina. Najprihvaćeniji
intervencijski program je empirijski utemeljeni intervencijski program Dana Olweusa. Njegov
cilj je smanjiti problem bullyinga u školskom okruženju i izvan njega, postići bolje odnose među
učenicima i ostvariti uvjete koji će olakšati prilagodbu djeci u školi i van nje. Olweusov program
sadrži niz mjera na razini škole, razreda i pojedinaca. Istraživanja pokazuju da je program vrlo
učinkovit, no njegova učinkovitost bi se mogla dodatno poboljšati uključivanjem zajednice i
pridavanjem veće pozornosti uzrocima nasilnog ponašanja djece. Da bi se ovaj program uspješno
primjenio u Hrvatskoj, potrebno je uzeti u obzir realne mogućnosti koje uvelike određuje
financijska situacija i međuosobne razlike te ga u određenoj mjeri modificirati.
8
Literatura
1. Bacchini, D., Esposito, G. i Affuso, G. (2009). Social experience and school bullying.
Journal of Community and Applied Social Psychology, 19, 17-32.
2. Buljan Flander, G., Durman Marijanović, Z. i Ćorić Špoljar, R. (2005). Pojava nasilja među
djecom s obzirom na spol, dob i prihvaćenost/odbačenost u školi. Društvena istraživanja, 16
(1-2), 87-88.
3. Black, S. A. i Jackson, E. (2007). Using bullying incident density to evaluate the Olweus
Bullying Prevention Programme. School Psychology International, 28, 623-638.
4. Cassidy, T. (2009). Bullying and victimization in school children: the role of social identity,
problem-solving style, and family and school context. Social Psychology of Education, 12,
63-76.
5. Clemson University (2003). Brief information about Dan Olweus. Preuzeto 08.05.2010. s
adrese http://www.clemson.edu/olweus/history.htm
6. Halpin, G. (1978). Aggression in the schools (Book review). Journal of Educational
Research, 71 (6), 359-360.
7. Harlow, K. C. i Roberts, R. (2010) An exploration of the relationship between social and
psychological factors and being bullied. Children and Schools, 32 (1), 15-26.
8. Kyriakides, L., Kaloyirou, C., Lindsay, G. (2006). An analysis of the revised Olweus
bully/victim Questionnaire using the Rasch measurement. British Journal of Educational
Psychology, 76 (4), 781-801.
9. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti (2004). Program aktivnosti za
sprječavanje nasilja među djecom i mladima. Preuzeto 06.04.2010. s adrese www.mobms.hr
10. Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti (2004). Protokol o postupanju
u slučaju nasilja nad djecom i mladima. Preuzeto 06.04.2010. s adrese www.mobms.hr
11. O'Connell, P., Pepler, D. i Craig, W. (1999). Peer involvement in bullying: insights and
challenges for intervention. Journal of Adolescence, 22, 437-452.
12. Olweus, D. (1998). Nasilje među djecom u školi: Što znamo i što možemo učiniti. Zagreb:
Školska knjiga.
9
13. Olweus, D. (2005). A useful evaluation design, and effects of the Olweus bullying prevention
program. Psychology, Crime and Law, 11 (4), 389-402.
14. Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba (2003). Nasilje među djecom. Preuzeto 06.04.2010.
s adrese www.hrabritelefon.hr
15. Tomić-Latinac, M. i Nikčević-Milković, A. (2009). Procjena učinkovitosti UNICEF-ovog
programa prevencije vršnjačkog nasilja i zlostavljanja. Ljetopis socijalnog rada, 16 (3), 635-
657.
16. Zebić Gattin, T. (2010). Splitske škole pod paskom zaštitara. Preuzeto 08.05.2010. s adrese
www.slobodnadalmacija.hr
10