Upload
others
View
21
Download
1
Embed Size (px)
Citation preview
Nastavna jedinica: Bizantska umjetnost
Likovna umjetnost za 2. razred gimnazije
Godine 323. Konstantin postaje jedini rimski car.
On donosi dvije sudbonosne odluke koje će imati
Dalekosežne posljedice:
- kršćanstvu osigurava zakonit položaj unutar
Rimskog Carstva
- prijestolnicu seli iz Rima u mali trgovački grad
Bizantium ( Nakon njegove smrti grad dobiva ime
Konstantinopol, da bi kasnije postao Carigrad, a nakon
turskog osvajanja Istanbul.)
Carstvo će se rascijepiti na Zapadno Rimsko Carstvo i
Istočno Rimsko Carstvo, koje je kasnije nazvano Bizant.
Zapadno Rimsko Carstvo past će pod
“barbarskom” navalom, dok će bizantska civilizacija potrajati
idućih 11 stoljeća. Bizant je bio istovremeno i posljednji izravni
nasljednik Rimskoga Carstva i prva
kršcanska država.
PRVO ZLATNO DOBA BIZANTSKE
UMJETNOSTI
(527. − 726.)
Početak razvoja umjetnosti
Istočnog Rimskog Carstva veže se uz doba
vladavine cara Justinijana (527. - 565.).
Justinijan je bio velik pokrovitelj umjetnosti
koja je imala zadatak veličanja državne moći.
U 6. stoljecu izgrađena su neka od najvecih
arhitektonskih remek-djela bizantske
umjetnosti.
Najznačajniji arhitektonski spomenik Justinijanova doba je crkva Sv. Sofije u Istanbulu,
podignuta 532. godine. Gradnja je povjerena grčkim arhitektima Antemiju iz Trala i Izidoru iz
Mileta. Tlocrt građevine temelji se na kombinaciji centralnog oblika i uzdužne trobrodne
građevine, s golemom kupolom u središtu. Kupolu nose snažni potpornji, a prijelaz na kružni
oblik riješen je pandantivima.Kupoli su s obaju krajeva pridružene polukupole, tako da je
glavni brod postao jedan velik oval. Građevina na taj način postaje kombinacija centralnog i
longitudinalnog prostora.
Izvana teška i masivna, u unutrašnjosti ova crkva ostavlja
sasvim drugačiji dojam. Ispod monumentalne i teške kupole
nalazi se niz prozora koji omogućuju prodor
svjetlosti u crkvu, stvarajući time iznutra dojam lakoće
kupole, koja kao da lebdi u prostoru.
Ista tendencija negiranja masivnosti i konstruktivne
čvrstoće građevine vidljiva je i na detalju kapitela
stupova.
Kameni se kapiteli obrađuju tako da se reljefni
ornamentalni ukras kapitela izrađuje na
poseban način. Između pojedinih sitnih dijelova
ornamentalnog prepleta udubljenja su veoma
duboka,
kao da kapitel ima šupljinu u unutrašnjosti pa djeluje
poput “čipke od kamena”.
Godine 1453. građevina je pretvorena u
muslimansku
džamiju dodavanjem četiriju minareta izvana i
premazivanjem bizantskih mozaika iznutra.
Arhitektura Sv. Sofije imala je presudan utjecaj na
razvoj islamske arhitekture u doba Osmanlija.
Zapadno će kršcanstvo razvijati bazilikalni način gradnje, dok će Istok preuzeti
drugačija rješenja koja se temelje na centralnom tlocrtu građevine, s dominantnim
elementom kupole.
Crkva sv. Sergija i Bakha u Istanbulu (527. ( 536.) imacentralni tlocrt kvadratna oblika,
produžen uzdužno usmjeren narteksom i poligonalnom apsidom.
Unutarnji glavni prostor oktogonalan je, aodvanjskogaga prstena razdvajaju masivni stubovi
u dva kata koji nose kupolu.
Svjetlost ulazi kroz prozore na kupoli iravnomjerno osvjetljava crkvu.
U želji da ponovno osvoji i ujedini nekadašnje carstvo,
Justinijan pokrece rekonkvistu, vojni pohod tijekom kojega je
na istocnoj obali Jadrana pripojio velike antičke gradove
Salonu, Zadar, Osor, Pulu, Poreč, Trst. Ravenu, pomorsku
luku na zapadnoj obali Jadrana, odredio je za novo upravno
središte zapadnoga dijela
carstva i glavni centar bizantske umjetnosti u Italiji. U Raveni
nalazimo najbogatiju skupinu spomenika Justinijanova doba.
Crkva St. Vitale u Ravenni ima osmerokutni tlocrt s kupolom. Izvedena je iz carigradskog tipa građevine
i jedina je sačuvana oktogonalna bizantska građevina na zapadnom tlu.
Središnji se prostor sastoji od polukružnih niša koje se nalaze ispod
Prozorskog zida.One ulaze u prostor vanjskog prstena građevine.
Vanjski se prsten sastoji od dviju etaža; gornja etaža (galerija) bila je rezervirana za žene.
Na istočnoj se strani nalazi apsida. Na zapadu je asimetrično predvorje (narteks). Fasada
crkve rastvorena je velikim prozorima koji omogucuju jaku osvijetljenost u unutrašnjosti
građevine.
Mozaici iz crkve St. Vitale prikazuju cara Justinijana i njegovu
ženu Teodoru s njihovom dvorskom pratnjom. Ovdje možemo uočiti rađanje novog ideala ljepote - visoke, tanke figure sitnih, ovalnih lica s naglašenim velikim očima. Duhovnost likova naglašena je upravo ovim elementima, dok se tjelesnost negira i prikriva. Ispod odjeće nema ni najmanjeg nagovještaja anatomije. Nema ni pokreta ni iluzije prostora.
To su svečani frontalni
likovi koji
odražavaju„božansko
kraljevstvo”, a smješteni
su ispred zlatne pozadine
kao da je riječ o prikazima
svetaca.
U nizu likova pojavljuje se
pravilo isokefalije –sve
glave kao i ostali dijelovi
tijela prikazani su u istoj
visini
Već je u kasnoj antici započeo proces prevlasti
plošne obrade, koja je u bizantskoj umjetnosti
potpuno zamijenila punu plastiku. Skulptura se u
bizantskoj umjetnosti pojavljuje samo u obliku reljefa
vezanog uz arhitekturu i u malim pokretnim
predmetima.
Kapiteli su bogato ukrašeni
reljefom, a površina im je
često i perforirana
stiliziranim biljnim
ornamentom,
čime je skrivena
njihova konstruktivna,
nosiva uloga.
Kompleks Eufrazijeve bazilike u Poreču, spomenik
prvog zlatnoga doba bizantske umjetnosti na našem tlu. Baziliku je sredinom 6. st. dao podignuti porečki
biskup Eufrazije. To je kompleks bazilike i niza
pratećih
građevina, kao što su baptisterij, memorijalna kapela
u obliku trolista, biskupski dvor i atrij. Glavni je
objekt kompleksa trobrodna bazilika s velikom
polukružnom apsidom i dvjema manjima, koje ne
izbijaju iz zidne mase. S atrijem i baptisterijem čini
jedinstvenu kompoziciju
organiziranu po uzdužnoj osi.
Ulazni dio čini narteks povezan s prostranim
kvadratičnim
dvorištem, atrijem, na čijoj se zapadnoj
strani nalazi osmerokutna krstionica,
koja zajedno s atrijem potječe iz ranijeg
vremena.
Brodove bazilike dijele dva niza
stupova koji su na krajevima
povezani s pilastrima na
zidu. Stupovi su spojeni visokim, širokim arkadama
tako da bočni brodovi zajedno s glavnima
ostavljaju dojam jedinstvena, ravnomjerno
osvijetljena prostora.
Raskošni mozaici
ukrašavaju unutrašnjost
bazilike.
Središnje mjesto u
apsidi, koje obično
pripada liku
Krista, ovdje zauzima
Bogorodica. Ona sjedi
na prijestolju
i drži na koljenima
malog Isusa s desnom
rukom
uzdignutom na
blagoslov. Sa svake se
Marijine strane
nalazi po jedan anđeo.
S lijeve joj strane prilaze
tri neimenovana
mučenika s vijencima u
rukama i s aureolama
iznad glave.
SREDNJOBIZANTSKA UMJETNOST
Nakon intenzivnog umjetničkog razvoja
u Justinijanovu dobu, godine 726.,
carskim ukazom Leona III. koji
zabranjuje slikanje religioznih
figurativnih slika, u
bizantskoj umjetnosti započinje doba
ikonoklazma. Ikona je kultni predmet
koji ima značajnu ulogu u pravoslavnoj
liturgiji, a ujedno je i zavjetni predmet
važan u životu svakog pojedinca. Ikona
vjerniku omogućuje kontakt s
vjerom, čak i u prostoru vlastita doma.
Protivnici slikanja ikona (ikonoborci) kult
ikona smatraju obnovom idolopoklonstva
i krivovjerstvom te zabranjuju štovanje
slika i kipova.
Po njihovu shvaćanju umjetnici trebaju
prikazivati samo ornamentalne motive
i simbole.
Ikonoborci su imali više pristaša u
dvorskim krugovima, dok su unutar
samostanskih krugova ikonofili (pristalice
slikanja figurativnih religioznih prikaza)
zaslužni za činjenicu da štovanje ikona
nikada nije zamrlo. Neke posebno
štovane ikone smatrane su djelima samih
svetaca i pridavane su im čudotvorne i
iscjeliteljske moći. Samostani su postajali pokrovitelji
umjetnicima koji su rado odlazili s dvora.
Borba ikonoboraca i ikonofila trajala je do 9. stoljeća, a završila je 843 pobjedom ikonofila i povratkom
figurativne plastike i slikarstva. Iako slikarstvo ikona nikada nije u potpunosti zamrlo, period ikonoklazma
ipak je načinio golemu štetu u svom pokušaju da iskorijeni ovaj oblik umjetnosti.
Nakon pobjede ikonofila slikarstvo ikona nastavit će svoj razvoj, a
najsnažnije će se razviti u Rusiji. Neposredno nakon ponovnog povratka figurativne umjetnosti, izrađivat će
se djela od skupocjenih materijala, kao što je bjelokost, ili od metala, a slikane će ikone postati češće u 12.
stoljeću. Prikazi uobičajenih tema kao što su Krist, Bogorodica i sveci i dalje se nastavljaju, ali se javljaju i
novi motivi, najčešćescene navještenja i raspeća.
Model za ruske ikone predstavljala je glasovita „Vladimirska Gospa
Slikarstvo ikona, koje će se širiti zajedno s pravoslavljem, nastavit će svoj razvoj i nakon
propasti Bizanta. To je slikarstvo sa strogo određenim pravilima prikazivanja. Ujednačenost
djela bizantskog slikarstva koja su
vremenski i prostorno veoma udaljena proizlazi iz
činjenice da se umjetnici školuju promatrajući ranije stvorena djela. Oni ne promatraju
prirodu (pokret i
anatomija su im strani), a razrađuju uvijek točno propisane sheme i tipove, posebice se
ugledajući u najcjenjenija djela prošlosti. Unutar prividnih
ograničenja ipak se razvija snažan i dugotrajan slikarski izraz. Srednjobizantskom umjetnošću ili makedonskom renesansom nazivamo umjetnost perioda velike makedonske dinastije (867. - 1056.). To je bilo razdoblje širenja pravoslavlja na Rusiju i vrijeme blagostanja.
U arhitekturi nastaje nov tip crkve.
Tlocrt takve crkve čini grčki križ upisan u kvadrat s narteksom na jednoji apsidom na drugoj strani.
Na spoju četiriju bačvastih svodova uzdiže se velika kupola, a unad svakim od četiriju krakova nalazi po jedna manja kupola.
Unutar nje se nalazi dekoracija tipična za centralnu kubičnu građevinu.
Općenito, od 9. st. prevladavaju manje crkve s više kupola. Najstariji primjer ovakve crkve
predstavlja Nea Ekklesia (Nova Crkva), koju je u 9. st. dao podići Vasilije
I. u Istanbulu (uništena u 15. st.).
Najznačajnija crkva srednjobizantskog perioda na tlu zapadne Europe nalazi se u Italiji. To je crkva sv. Marka u Veneciji, izgrađena u 11. stoljeću. Crkva sv. Marka ima tlocrt grčkoga križa
upisanog u kvadrat, s pet kupola raspoređenih na krakove i križište.
Prostrana unutrašnjost crkve ukrašena je mozaicima.
Samostanski
sklop Hosios
Lukas u Grčkoj
(nastao
početkom 11.
st.) sastoji se
od dvije crkve.
U unutrašnjosti su sačuvani mozaici.
U slikarstvu, odnosno u izradi mozaika, repertoar tema i
sheme za pojedine scene strogo su propisani i unaprijed
zadani. Crkva se ukrašava prizorima postavljenima po točno
utvrđenom redoslijedu, tj. u skladu s liturgijom.
Kupola je mjesto rezervirano za prikaz Krista, apsida je mjesto na kojem je najčešće
Bogorodica s djetetom, a ispod se nižu najvažniji prizori Kristova života, od
navještenja do raspeća.
Niže se smještaju sveci, mučenici i crkveni
dostojanstvenici.
Donji prostori predstavljaju zemaljski svijet.
Primjenjuje se obrnuta perspektiva, u kojoj se svaki
predmet gleda iz drugoga kuta. Boje se primjenjuju
dekorativno i simbolički.
Realni trodimenzionalni prostor zamjenjuje se apstraktnom zlatnom ili
plavom .pozadinom.
Likovi su izdvojeni iz realnog života i ne podliježu fizičkim zakonima.
Tijela postaju laka i izdužena, lišena težine.
MINIJATURE
Bizant je ostavio mnogo ilustriranih knjiga, najviše
crkvenih. Služile su prenošenju ikonografskih normi i
bile su priručnici bizantskim slikarima. Prava renesansa
u razvoju knjižnog slikarstva dogodila se u 9. stoljeću.
Vrhunac razvoja ove vrste umjetnosti predstavlja tzv.
Pariški psaltir sa četrnaest minijatura koje se oslanjaju
na uzore iz antičke umjetnosti.
Prikazi s elegantnim likovima naslikani su živim i žarkim
bojama s mnogo detalja.