Nastavnik Kao Faktor Nastave

Tema: Nastavnik kao faktor nastave

SADRŽAJ:

1. UVOD 22.Historijska dimenzija 22.1. Profesionalno osposobljavanje 22.2. Vrste nastavnika 62.3. O liku nastavnika 62.4. Nastavnik u ulozi odjeljenskog starješine 82.5 Uloga dobrog nastavnika kao vaspitača 113. Dobar nastavnik učenike poučava kako da uče 124. Ličnost i funkcije nastavnika u savremeni društvenim i ekonomskim promjenama

12

5. Uloga nastavnika 165.1. Šta određuje ulogu nastavnika 165.2.U čemu se ispoljava karakter uloge nastavnika 175.3.Koje aktivnosti čine ulogu nastavnika 185.4.Uloga nastavnika u nastavi 186. Osobine nastavnika 197.Tip nastavnika 218.Međusobni odnosi nastavnika i učenika 249. Zaključak 2710. Literatura 28

1


1.UVOD Nastavnik je planer i organizator vaspitno-obrazovnog rada u nastavi, zasnovanog na

naučnim dostignućima svoje profesija, potrebama društva i potrebama ličnosti učenika. Planski i organizovano ostvaruje vaspitno-obrazovne ciljeve i zadatke društvam, pomaže učeniku da što bolje usvaja određena teorijska i praktična znanja, da formira pogled na život i svijet i da se, u skladu sa svojim mogućnostima, razvija kao individualno i kao društveno biće.1

Utvrđeno je da uspješan nastavnik posjeduje najbolja ljudska i stručna svojstva, da je humana ličnost široke kulture i solidnog opšteg, užestručnog i pedagoškog obrazovanja, da poznaje i primjenjuje u radu zakonitosti nastavnog procesa, zakonitosti procesa učenja i zakonitosti razvoja učenika.

Poznato je da na rezultate rada u nastavi utiče više faktora ( način organizacije i izvođenja nastave, priroda nastavnih sadržaja, individualne osobine učenika, stavovi porodice prema nastavi i nastavniku) i da na njih više ili manje utiče nastavnik. Nastavnik je taj koji pod svojom kontrolom drži osnovne poluge uspjeha i neuspjeha u nastavi, on upravlja procesom nastave ( glavni je kreator, organizator i realizator svih strukturnih etapa nastave), aktivno učestvuje u gotovo svim procesima transponovanja i strukturiranja naučnih sadržaja u nastavi, usklađuje nastavni rad sa osobinama učenika, kontroliše postignute rezultate učenja i stavlja ih u funkciju daljeg ostvarivanja ciljeva i zadataka nastave, kreira i uspostavlja raznovrsne oblike saradnje sa roditeljima učenika, stvara opštu pedagošku klimu u odeljenju kao osnovu razvoja međusobnih odnosa u nastavi. Mnogi istraživači su, sa različitih aspekata, proučavali nastavnika i zaključili da je nastavnik jedan od najvažnijih faktora razvoja učenika, da ima snažan uticaj na njegovo ponašanje, njegov intelektualni, socijalni i emocionalni razvoj. Osim toga, nastavnik utiče na moralno ponašanje učenika, na njegovu volju i motivaciju, simpatiju i nesimpatiju, komunikaciju u nastavi, mentalno zdravlje.

2. Historijska dimenzija

U pedagoško-didaktičkim radovima naučnika i filozofa raznih epoha i sredina, kao i u studijama o ostvarenjima pojedinaca i pokret u oblasti didaktičke teorije i nastavne prakse-nalaze se značajne misli, ocjene i istine o složenosti, društvenoj vrijednosti i ljudskom smislu vapitnog rada nastavnika. Neke univerzalne misli i procjene ostaju aktuelne i stimulativne za proučavanje smisla nastavnikovog rada u širem vremenskim i civilizacijskim rasponima.

Platon, grčki filozof i pedagogo, je isticao: „Ako je obućar rđav i takvim učini svoga učenika; ako se on izdaje za obućara nemajući čak ni pojma o tom zanatu, država neće suviše izgubiti, Atinjani će biti nešto gore obuveni-to je sve što će iz toga proisteći. Ali ako vaspitači omladine budu to samo po imenu, ako oni budu rđavo ispunjavali svoje obaveze, onda će i posledice biti drugačije: rđav posao koji izlazi iz njihovih ruku stvoriće čitava neznalačka i poročna pokolenja koja će upropastiti svu budućnost otadzbine .“

J.A. Komenski, češki pedagog, traži od nastavnika samo svijest i odgovornost za nastavni proces i njegove ishode. To što nastavnik traži od učenika mora da i sam posjeduje i svojim prmjerom djeluje na ukupni razvitak učenika. Marljivosta u radu, nepomućeno poštenje, ljubav prema djeci i vaspitačkom pozivu, smisao za stvaranje radoznalosti učenika-to su ključni kvaliteti za uspješno obavljanje nastavničke dužnosti, isticao je Komenski.2

1 Laketa, N. Vasilijević, D. (2006), Osnove didaktike, Užice, 1282 Filipović, N. (1981) Didaktika I, Sarajevo, str. 88

2


K.D.Ušinski, ruski pedagog piše: rđav je onaj zaštitnik ideja koji se prihvata da je sprovodi samo zato što je ona predviđena zakonom i koji će se isto tako prihvatiti da sprovodi drugu kad se zakon promijeni zakon. Sa takvim zastupnicima i sprovodnicima neće ideje dospjeti daleko. Ne pokazuje li to jasno da dok se u finansijskom i administrativnom svijetu i može dejstvovati upustvima i naredbama, ne vodeći računa o tome da li se njihove ideje dopadaju onima koji će ih izvršavati, dotle u oblasti društvenog vaspitanja nema drugog sredstva za spovođenje ideje sem otvorenog i izrečenog otvoreno prihvaćenog ubjeđenje... Vaspitač nije činovnik, a ako je činovnik on nije vaspitač, i ako se mogu sprovoditi ideje drugih, ne mogu se sprovoditi tuđa ubjeđenja.

V.I. Lenjin, ruski revolucionar i filozof, govorio je o nastavničkom pozivu u raznim prilikama. Najčuvenije su njegove misli iskazane u pismu učesnicima Kaprijske partijske škole. U pismu Lenjin konstatuje: U svakoj školi ono što je najvažnije - to je idejno politički pravac predavanja. Čime se određuje ovaj pravac? – potpuno i isključivo sastavom nastavnika... Nikakva kontrola, nikakvi programi itd.apsolutno nisu u stanju da izmijene onaj pravac predavanja koji je određen sastavom predavača.

I. Filipović, D. Trstenjak, V. Pelagić i drugi pedagozi našeg područja isticali su svoje viđenje uloge nastavnika. Poznate su njihove misli: „Da se deset puta rodim, deset puta bio bih učitelj, jer zaista nema znatnijeg i plemenitijeg zvanja nego zvanja učiteljsko. Što može za čovjeka biti vrjednije nego ono što ga čovjekom čini“ (I. Filipović). „Ima nas koji smo sretni što smo odgajatelji, blagosiljamo onaj čas kad smo postali učitelji. Zatim naglašava: bez ljubavi neka niko ne ulazi u hram prosvjete, jer će biti nesretan, i to nesretniji, što više zna a manje ljubi“.(D. Tstenjak). „Učiteljski poziv i zadatak neopisivo je velik. Njegovo je znanje za svaki narod i svaku državu gotovo tako važno i nužno kao vazduh i hrana za život čovječiji“(V.Pelagić). Ovi i drugi velikani naše pedagoške prošlosti težili su istinskoj afirmaciji nastavničko – vaspitačkog poziva i ljudskih, pedagoških kvaliteta onih koji su opredjeljeni ili se opredjeljuju za nastavniči poziv, te su u osnovi i danas njihove poruke i misli aktuelne i dragocjene.

2.1. Profesionalno osposobljavanje

Do XVII vijeka nisu postojale škole za osposobljavanje nastavnika. Nastavu su izvodili oni rijetki pojedinci koji su stekli elementarnu pismenost i druga znanja potrebna učenicima. Otuda su kvalitetni nastavnici bili prava rijetkost i veoma cijenjeni u širim prostorima. Ideja J.A.Komenskog o „otvaranju škola za škole“, odnosno osposobljavanju nastavničkog kadra za osnovno obrazovanje počelo se ostvarivati krajem XVII vijeka ( 1698) otvaranjem učiteljskih seminara. U početku rada seminara primani su polaznici koji su završili osnovnu školu i u ovoj pedagoškoj instituciji savladali profesionalno – značajne sadržaje i tehnike u trajanju od 4 do 6 godina. Od ovih seminara vremenom su postojale učiteljske škole i pedagoške akademije, kao viši, kvalitetniji institucionalni okvir za školovanje nastavnika.

Stručnjaci za rad u gimnazijama, seminarima i drugim „nižim i višim srednjim školama“ pripremani su u visokoškolskim institucijama vjerskog i svjetovnog karaktera. Oni su bili relativno razvijena osnova za pedagoško-psihološka istraživanja, didaktičko-metodička razmišljanja i traženja boljih rješenja u izvođenju nastave. 3

3 Filipović, N. (1981) Didaktika I, Sarajevo, str. 89

3


U naše doba pripremanje nastavnika za uspješnu funkciju organizatora i usmjerivača odgojeno-obrazovnog razvoja učenika, studenata i polaznika obuhvata opštu kulturu, duboko poznavanja stručnih predmeta, znanja iz psihologije i pedagogije, i andragogije, teorijsku i praktičnu didaktičko-metodičku osposobljenost, filozofsko-ideološko i društveno- političko opredjeljenje za marksizam i samoupravni socijalizam.

1.Opšta kultura nastavnika kao neposrednog faktora nastavnog rada u svim vrstama škola i institucija nastavnog rada je ključna pretpostavka komunikacija u nastavi i ostvarivanje ciljeva i zadataka nastave. To proističe iz činjenice što ona omogućava dublju i širu, prirodniju i odgojniju teorijski i praktičnu komunikaciju nastavnika i učenika. Međutim, opšta kultura i njena funkcija u dimenziji profesionalne osposobljenosti nastavnika svih predmeta i vrsta škola i drugih obrazovnih institucija nije unaprijed i trajno određena i data. Ona je realnost svakodnevog postojanja i proispitivanja, osvajanja i iskazivanja u životu i radu. Stoga je ovladavanje osnovnim znanjima iz nauke, umjetnosti, tehnike, proizvodnje i društvenog života stalni pratilac profesionalnog rada nastavnika, a ne samo obaveze redovnog školovanja i pripremanja zastupanjem u profeionalno-vaspitački odnos.

2.Duboko i široko poznavanja stručnih predmeta, pomoću kojih nastavnik obrazuje i odgoja polaznika, oslanja se na opštu kulturu i izrazitije interesovanje, razvojne mogućnosti i profesionalno-vaspitne potrebe. Sigurnost i raspon stručnih znanja nastavnika takođe se gradi u okviru pripremanja za nastavnički poziv, ali u sistemu svakodnevne prakse i permanentnog osposobljavanja za stvaralački čin nastave. Međutim, bili su i ostaju problemi procjene „dubine“ i „širine“ izučavanja onih sadržaja i tehnika koji pripadaju području nauka ili oblasti užih interesovanja, predavanja u primijenjeno-didaktičom obliku. Jer, još uvijek je veliki raskorak između onoga što nastavnički kanditat izučava i onog što će predavati u školi i pomagati učenicima da savladaju. Nije diskutabilno to što razlike postoje. One su nužne, normalne i višestruko korisne pod uslovom da je uspostavljena veza među stručnim predmetima, izučavanja nauka, umjetnosti i drugih oblasti i njhovog stavljanja u funkciju pedagoško-društvenog osposobljavanja drugih. Na žalost, raskorak između strukture predmeta koji se proučavaju u institucijama za stručno osposobljavanje nastavnika, načina komunikacije u nastavi ovih ustanova i sadržaja i načina rada u praksi za koju se spremaju nastavnici je velikih, ponekad i apsurdnih razmjera. Otuda su nužna preispitivanja i svođenja na optimalnije odnose znanja, umijenja i druga značajna ostvarenja u okviru pripremanja za nastavnički poziv. Ovo tim više što se ogromnom brzinom razvijaju ljudska saznanja u svim oblastima i javljaju nove vrijednost, a ljudske mogućnosti njihovog upoznavanja i osvajanja su ograničene, te je selekcija po savremenijim i društveno ispravnijim kriterijumima neizbježna i didaktički moguća.

3.Spoznajno-psihološke pretpostavke uspješnog nastavnog rada nastavnika svih stručnih nivoa i vrsta postale su nesporna, potvrđena vrijednost. Upoznavanje i uvažavanje zakonitosti i naučnih istina iz opšte, razvojne, pedagoške i socijalne psihologije omogućuje adekvatniji odgojno-obrazovni rad i stimulativnu komunikaciju u nastavi. Bez šire psihološke kulture nastavnik ne može upoznati psihološke i opšteljudske odlike pojedinih učenika i kolektiva, niti je u mogućnosti da uspostavlja čvršću vaspitnu spregu sa učesnicima različitog psihološkog sklopa, iskustva i reagovanja u nastavi i van nastave. Zato je psihološko izgađivanje u toku profesionalnog obrazovanja i permanentnog usavršavanja važna komponenta pedagoškog takta i uspješnog ishoda nastavne aktivnosti. Dakle , nastavnik kao faktor nastavnog rad psihološku nauku i praktična znanja koristi u građenju sopstvene samosvijesti i ličnosti kao cjeline, ali u ostvarivanju svojih profesionalno-odgojnih zadataka.4

4.Pedgoško-andragoška osposobljenost nastavnika omogućuje mu da sagleda, shvati, intimno prihvati i uspješno realizuje i zadatke odgojno-obrazovnog rada u našem socijalističkom samoupravnom društvu; da spozna mađusobnu zavisnost i odgovornost 4 Filipović, N. (1981) Didaktika I, Sarajevo, str. 89

4


faktora vaspitnog rada, te da ih stručnjak objedinjava i osposobljava za uspješan rad. Šira pedagoško-antragoška kultura pomaže nastavniku da bude vaspitač većih mogućnosti i uticaja na razvojni tok pojedinaca i kolektiva, mladih i odraslih. Nju ne može zamijeniti dobra želja, retorska zanesenost i sposobnost tečnog predavanja. Ona je bila i ostaje vaspitno-razvojna snaga nastavnika, samoupravnog društva, okosnica saradnje sa učenicima, roditeljima, nastavnicima i drugim stručnjacima koji se neposredno ili posredno bave pedagoškim radom. Zanemarivanje pedagoško-andragoškuh spoznaja vodilo je u ignorisanje odgojne dimenzije nastave. Zato je Ušinski bio u pravu kada istče:“Za mnoge je vaspitanje laka stvar i utoliko izglrda razumljivija i lakša ukoliko je čovjek manje s njom upoznat teorijski i praktično“. Ova laička obmana ne može biti u biću profesionalnih vaspitača, jer bi bila kočnica ostvarivanja stručnih aspiracija i drštvenih obaveza. Stalna otvorenost za pedagoško-andragošku teoriju i praktična rješenja, nastojanje da se stvaralačku osmisli i primijeni nauka u konkretnim uslovima pedagoške i andragoške komunikacije omogućuje nastavniku da bude efikasan i zadovoljan ostvarenim.

5.Didaktičko-metodičko obrazovanje i obrazovanost najdirektnije u funkciji planiranja, izvođenja i verifikovanja rezultata nastave. Marksistička didaktika i metodičko znanje omogućuje nastavniku da koristi vjekovima stečeno saznanje i iskustvo o brojnim pitanjima nastave uopšte i konkretnih područja nastavnog rada. Tako se izbjegava „hod slijepih u neizvjesno“, a osigurava veća profesionalna sigurnost, stvaralačka dinamika nastavne komunikacije i efikasnost u radu. Stvaralačko-kritička opredjijeljenost nastavnika omogućuje im da crpi stimulacijub i orjentaciju u radu iz opisa pojedinih didaktičara metodičara, odnosno epoha i širih dometa, ali i da se odupru dogmatizmu, šematizmu, receptualizmu i nihilizmu. Ova dimenzija njegove kulture najneposrednije služi misiji koju nastavnik vrši u usponu pojedinaca i društva, te je njeno trajno preispitivanje i obogaćivanje novim znanjima i rješenjima pravo i dužnost, obaveza i mogućnost nastavnika svih predmeta i sredina.

6.Filozofsko-sociološko i samoupravno obrazovanje u redovnom školovanju i u permanentnom sistemu usavršavanja čini značajnu kariku u uspješnom obavljanju vaspitačke dužnosti nastavnika. Marksistički zasnovan, samoupravljačkom teorijom i praksom prožet proces filozofsko-sociološkog obrazovanja obuhvata individualne napore nastavničkih kandidata i nastavnika i organizovanu pomoć institucija u njihovom normalnom razvoju u ovoj oblasti teorije i prakse. Zajednički rad i odgovornost za postignute rezultate omogućuju postupno izgrađivanje marksističkog pogleda na svijet, samoupravna znanja, uvjerenja i usmjerenja.

Filozofska-sociološka i samoupravljačka spoznaja omogućuje nastavnicima da naučno shvataju i tumače pojave u prirodi i društvu, da se uspješno suprostavljaju tradicionalnim zabludama i svejsnim iskrivljavanjima istine o svijetu, te da budu aktivni sudionici u samoupravnom mijenjanju sebe i drugih.5

Mogli bismo navesti znatno više komponenata profesionalne osposobljenosti u sistemu redovnog i permanentnog stručnog obrazovanja. Međutim, navedeni predmetno-sadržinski okviri su jezgro pretpostavki za posjedovanje nužne stručne spreme za obavljanje nastavno-vaspitačke djelatnosti, te ih stoga ističemo kao prvorazredne uslove. Na žalost, naš sistem pripremanja nastavnika nije takav da bi kandidati bili u mogućnosti da ovladaju znanjima i umjećima iz pomenutih oblasti. Time su u startu osiromašena njihova spoznajno-misaona i odgojno-akciona ispoljavanja. Trebaće koš napora i vremena da se ukinu ostaci negativne tradicije u spremanju nastavnog kadra i afirmiše naučnije, efikasnije i društveno poželjnije osposobljavanje vaspitača, jer su zablude i otpori duboko ukorijenjeni.


5


Iz navedenog se vidi da i profesionalno propremanje nastavnika bitno uslovljava obime i dubine vaspitne komunikacije nastavnika i učenika, da posredno prisustvuje u polifaktorskoj realnosti nastave.

2.2. Vrste nastavnika

U nastavi kao specifičnoj oblasti ljudskog rada učestvuje više vrsta stručnjaka. Zajedničko je svim nastavnicima to što su oni vaspitači, i to najčešće profesionalni vaspitači. A „vaspitač treba da bude vaspitan“(Marks) bez obzira na nastavni predmet pomoću kog on vaspitava mlade i odrasle. „Vaspitanost vaspitača“ u našem socijalističkom samoupravnom društvu ima vrijednosni okvir vladajuće društvene ideologije i realnosti koju gradimo.6

U osnovnoj školi rade učitelji i nastavnici razredne nastave (I-IV razreda) i nastavnici predmetne nastave (V-VIII razreda), kao i profesori pojedinih predmeta (strani jezici i drugi).

U srednjoj školi nastavu izvode profesori i stručni saradnici (laboranti, demonstratori i drugi) i saradnici u nastavi, što zavisi o vrsti odgojno-obrazovne ustanove, potreba za određenim profilima kadrova i radnim mogućnostima nastavnika.

Nastavu na višim i visokim školama, akademijama i fakultetima izvode redovni profesori, vandredni profesori i docenti ( na fakultetima, akdemijama i visokim školama), a na višim školama profesori više škole i predavači više škole. U ulozi nastavnika susreću se i istaknuti stručnjaci iz prakse.

Diferencijacija naziva nastavničkih zvanja vrši se ne samo po navedenim obilježjima već i prema predmetima koji se predaju određenoj vrsti obrazovno-vapitne organizacije udruženog rada.

2.3. O liku nastavnika

Nastavnički poziv više nego mnoge druge profesije traže kvalitete bez kojih se ne može uspješno ostvarivati dužnost vaspitača mladih i odraslih. Međutim u tim zahtjevima bilo je i ima pretjerivanja. Na jednoj strani su oni koji su tražili univerzalne sposobnosti, bezgranični altruizam, etičku čistotu i pedagošku svemoć nastavnika. Drugi su nastojali da nastavnikov rad poistovjete sa savakim drugim radom, a ličnost nastavnika sa „ svakim drugim građaninom“. I među nastavnicima postoje „ sektaško-čistunski“ i „radikalističko-građanski“ privrženici, što izaziva povremene rasprave i verbalne obračune.

U raspravi o liku nastavnika valja polaziti od nekoliko neospornih činjenica:-Nastavna aktivnost je široka i obuhvata veliki broj nastavnika i učenika, te je

nemoguće insistirati na izuzetno strogim kriterijumima selekcije i procjene uspješnosti u radu-Nastavni rad je težak i društveno odgovoran, neatraktivan i nedovoljno materijalno i

društveno priznat, što svakodnevno smanjuje broj motivisanih i sposobnih da se opredijele za ovaj poziv

-Povećavaju se mogućnosti obrazovanja putem sredstava masovne komunikacije, a time i iluzija o „suvišnost“ nastavnika ili većeg broja onih koji danas rade u nastavi

-Nastavni rad u novim uslovima mora znatno više da respektije učenike kao činioce nastavnog procesa i uticaje koji se ostvaruju u porodici i društvu


6


-Realan pristup liku nastavnika omogućuje da se u sadašnjim uslovima i budućnosti koja dolazi postigne optimum rezultata i zadovoljstva u radu kako samih nastavnika tako i društvene zajednice i učenika

1. Emocionalna zrelost, komunikativna otvorenost i motivaciona optimalnost čine sastavni dio vrlina koje omogućuju nastavniku da uspješno obavlja svoju dobrovoljno odabranu dužnost. One omogućuju stimulativnu interakciju i koakciju u nastavi i van nastave, uslovljavaju nivo pedagoškog optimizma i uspjeha u radu. Emocionalno nezrele ličnosti, odsustvo potrebne motivacije i pedagoški stimulativne komunikacije, na žalost, susrećemo u broju koji zabrinjava i traži preventivne i kurativne mjere kako bismo ojačali ovu komponentu uspješnog rada pojedinaca i čitavog sastava nastavnika.

2. Razvije opšte, organizaciono-pedagoške i logičke sposobnosti nastavnika omogućuju mu da uspješno obavlja svoju dužnost. Naravno, nerealno je i nemoguće da u nastavi budu samo oni koji imaju izuzetno visoke opšte sposobnosti, snažnu logičnost misli i djela i vrhunske organizaciono-pedagoške sposobnosti. Bilo je, ima i biće mnogo nastavnih „prosječnih“ mogućnosti koji u rezultatu nastavne kominikacije ne zaostaju za „najinteligentnijim“ pojedincima. Iz reda kandidata „osrednjih“i natprosječnih mogućnosti možemo osposobljvati i osposobiti nastavnike za stvaralački efikasnu nastavu. To se ne može postići sa onima čije su opšte sposobnosti ispod dozvoljene razine, a organizacione i logičke sposobnosti neeveidentne. Jer, ove kvalitete ličnosti ne može da zamijeni „stručnost“ niti „metodička“ razvijenost.

3. Otvorenost prema novim spoznajama i iskustvima drugih nastavnika i stručnjaka, koji se bave problemima učenika, nastavnika, sadržaja i tehnologije nastavnog rada, sprečava i otklanja trenutno vidno prisutan formalizam, dogmatizam, akademizam i konzervatizam u nastavi. Ovu vrlinu ličnosti nastavnika možemo i trebamo njegovati i ojačati, jer će pomoću nje nastavni rad i uloga nastavnika kao faktora nastavnogb rada biti znatno bliža stvarnim mogućnostima i potrbama polaznika i društva nego kada se radi po „usahlim istinama“.7

4. Društveno-politički, etički, kulturno-estetski i ideološko-odgojni stavovi i postupci nastavnika nužno i konsekventno polaze od nauke i ideologije vladajuće klase i služe humanizaciji i samoupravno-revolucionarnoj usmjerenosti pojedinaca i društva. U tome ne može biti izuzetaka među nastavnicima svih nivoa i predmetnih struktura, jer je to u suprotnosti sa činom vaspitanja i rukovođenja tim procesom od strane nastavnika. Međutim, među brojnim nastavnicima biće razlika u stepenu angažovanja i društveno priznatog dometa, ali u osnovi svi, po prirodi svoje opredijeljenosti i bića profesije, neposredno sudjeluju u društveno-političkom, ideološkom, etičkom i kulturno-estetskom životu škole, mjesne zajednice i šire društvene zajednice. Svojim opredjeljenjem i djelom pozitivno utiču na vaspitanike i sredinu u kojoj žive i rade, što je imanentno njihovom pozivu vaspitača. Svakako i u ispoljavanju i vrednovanju ovog svojstva lika nastavnika u našem društvu može biti „sektaških“ i „radikalističkih“ zalijetanja i štetnih usmjerenja. Protiv svake jednostavnosti podjednako se bore nastavnici svojim djelom i šira javnost kao svijest i savjest našega društva.

5. Pravičnost, taktičnost i stimulativnost postupaka i odnosa nastavnika prema učenicima, polaznicima, roditeljima i ljudima uopšte omogućuju afirmacije kao čovjeka i vaspitača. Ovi kvaliteti nastavnika grade mostove saradnje, stvaraju optimalne uslove za razvijanje pojedinaca i kolektiva, a život vaspitača čini ugodnijim, produktivnijim i sretnijim. No čim podbaci i oslabi savjest, zataji pedagoška priroda vaspitača – dolazi do rušenja stečenog povjerenja, diskfalifikacije koja se teško može pretvoriti u novo povjerenje. Oslanjanje nastavnika na etičke i druge norme našega društva, uključivanje polaznika u procjene i opredjeljenja i davanje stimulansi za pravična rješenja i zadovoljavajuća usmjerenja – okvir su ponašanja savremenog nastavnika socijalističkog samoupravnog 7 Filipović, N. (1981) Didaktika I, Sarajevo, str. 95

7


društva. Bez njih nastavnik ne može da bude na nivou svojih profesionalnih aspiracija i društvenih obaveza.

S obzirom da je nastavnik stručni rukovodilac nastavnog procesa, on je dobar poznavalac ciljeva i zadataka nastavnog rada, sadržaja koje učenici uče, kao i načina i sredstava uspješnog rada u nastavi, te nezamjenjiv faktor nastavnog rada, njegova uloga može da doživljava promjene, ali ostaje trajna potreba čovjeka i ljudskog progresa. Zato valja stalno graditi i čuvati dignitet nastavnika i njegovu vaspitačku sposobnost i odgovornost kao fundamentalne vrijednosti u društvu koje gradimo.

2.4. Nastavnik u ulozi odjeljenskog starješine

Odjeljenski starješina je inicijator aktivnosti učenika i nastavnika koji rade na učenicima tog odjeljenja, pratilac pojava i odnosa i koordinator vaspitnih akcija pojedinaca i odjeljenskog kolektiva. 8On posebno nastoji da se ostvare ciljevi i zadaci nastave i ukupne vannastavne aktivnosti, te svoju aktivnost usmjerava u sledećm pravcu:

1. Stara se da ne dođe do raskoraka između nastavnog rada i učeničke individualne i kolektivne aktivnosti u slobodnom vremenu; brine se o savlađivanju programskih obaveza i uvažavanju naučnih rezultata i normativa za izvođenje nastave svih predmeta; prai razvojni tok i pruža pomoć učesnicima u njihovom životu i radu.

2. Dogovara se sa nastavnicima svoga odjeljenja o poduzimanju konkretnih mjera za povećavanje efikasnosti nastave; posjećuje nastavni rad nastavnika i drgih stručnjaka koji rade sa učenicima odjeljenja, te stiče uvid u kvalitet rada s ciljem da blagovremeno ukaža na moguće slabosti.

3. Savjetuje učenike o tome kako da postupaju u složenim radnim i životnim okolnostiama; podstiče polaznike na naučno zasnovano i efikasno učenje, međusobno ispomaganje, individualno grupno i kolektivno angažovanje; vodi evidenciju o učenicima i sudjeluje u timu pedagoga-psohologa koji procjenjuje sastav odjeljenja, postignute uspjehe i traži još efikasniji način nastavnog i drugog odgojno-obrazovnog rada.

4. On sa učenicima i nastavnicima odjeljenja izriče pohvale, dodjeljuje nagrade ili izriče mjere upozorenja, kritike i druge „kazneno-vaspitne mjere“. Tako se stimuliše pedagoški povoljna klima u kolektivu i omogućuje normalan razvitak svih polaznika.

5. Sa odjeljenskim vijećem nastavnika programira i ostvaruje saradnju sa roditeljima i starateljima. On daje i inicijativu za uspostavljanje kulturno-sportskih i drugih veza i odnosa između institucije nastavnog rada i sredine u kojoj institucija radi.

Navedene pedagoško-andragoške funkcije nastavnika razredne starješine omogućuju veći stepen samoupravnog organizovanja i angažovanja učenika, nastavnika, roditelja i svih koji mogu doprinijeti uspješnom opštem i stručnom obrazovanju i vaspitanju mladih i odraslih. U didaktičkom trouglu nastavnik je veoma važan faktor. Tokom pripreme i realizacije

nastavnog procesa on neminovno uspostavlja odnos sa nastavnim sadržajem i učenikom. 9Njegov odnos prema sadržaju je, u velikoj mjeri, određen nastavnim planom i programom. Nastavnim programom je utvrđeno koje sadržaje treba odrediti i savladati, a nastavnim planom koliko se nastavnih časova za to može upotrijebiti.10

8 Filipović, N. (1981) Didaktika I, Sarajevo, str. 959 Vilotijević, M. (2000) Didaktika, Beograd, str. 14910

8


No i pored toga omeđenog okvira, nastavniku su ostavljene velike mogućnosti da odlučuje o izboru, obimu, dubini, a pogotovu o raspoređivanju nastavnog sadržaja. U decentralizovanim obrazovnim sistemima nastavni program je dat samo u grubim naznakama, a sve ostalo u vezi sa izborom sadržaja je u potpunoj vlasti škole i nastavnika. Didaktičko oblikovanje nastavne građe je, takođe, veoma važan i odgovoran nastavnikov zadatak.

I uticaj sadržaja na nastavnika je očigledan i ne smije se zanemariti. Svojim naučnim, obrazovnim i umjetničkim vrijednostima sadržaji utiču na nastavnikovu racionalnu i emocionalnu sferu ličnosti. Oni djeluju na nastavnikovo sagledavanje didaktičkih vrijednosti pojedinih cjelina i tematskih područja. Pojedini sadržaji se sami nametnu nastavniku, motivišu ga tako da ih on obrađuje naglašenije i produbljenije, posvjećuje im više vremena. Nekad gradivo svojom prirodom „određuje“ nastavniku kakvu organizaciju i koje nastavne metode može da primijeni. Dijaloški sadržaji nastavnik će dramatizovati nastojaće da ga obradi kroz dijalog.

Odnos nastavnika prema učeniku određen je, u velikoj mjeri, zadatkom koji treba da ostvari. Njegovo je da vaspitava i obrazuje, da podstiče razvoj učenikove ličnosti. Da bi to ostvario, on organizuje nastavni proces vodeći računa o cilju i zadacima koje treba postići i mogućnostima učenika da apsorbuju nastavne sadržaje.

Obrazovni ciljevi i uslovi po kojima se stiču znanja moraju djelimično biti određeni prema učenicima koji pohađaju školu i kulturnoj sredini u kojoj se oni razvijaju. Oni treba, takođe, da budu određeni i prema stečenom znanju i novou obrazovanja.

Čime sve djeluje nastavnik na učenike? O tom pitanju postoji vrlo obimna literatura u kojoj je navedeno mnogo zahtjeva koje nastavnik treba da ispuni. Nekada se u tome i pretjerivalo tako da je nastavnikova ličnost idealizovana. Dobar nastavnik mora da bude, prije svega, dobar profesionalac, što znači dobar stručnjak u nastavnoj oblasti koju predaje, a iz to da ima dobru pedagošku i didaktičko-metodičku kulturu. Ako zadovoljava te uslove, on će umjeti da prilagodi građu tako da je učenik može usvojiti, neće učeniku naređivati nego će sarađivati. On utiče svojim znanjem, savjesnim odnosom prema radu i svojom ukupnom ličnošću.

Nove funkcije škole zahtjevaju i drugu ulogu nastavnika. Nastavnik nije više osoba koja samo „drži časove“ već više ličnost koja organizuje, podstiče vrednuje, primjenjuje različite procese i stilove učenja i koja umije da primijeni, ako je i kada je potrebno, određene strategije kompenzacije.11

Dobar nastavnik se ne odupire uticaju učenika, jer će svoju izuzetno odgovornu ulogu uspješnije ostvarivati ako sa njime dobro sarađuje. Sarađivati ne znači samo saslušati učenika, mada je i to veoma važno, nego i prihvatati njegove predloge ako su za prihvatanje ili objasniti zašto je to nemoguće. Nemoguće je dobro upravljati odjeljenjem, odnsno nastavnim časom ako se guši i ne prihvata uticaj učenika. Ako nastavnikovo ponašanje i stil nisu, u potrebnoj mjeri uslovljeni radom, i ponašanjem (uticajem) učenika, onda tu nema interakcije, a nastavni proces mora biti interakcija. Htio to ili ne, nastavnik neminovno prihvata izvjesne uticaje učenika. On se ne može oglušiti na to da, na primjer, većina učenika nije shvatila gradivo koje je tumačio. I nastavnik sklon atoritarnom ponašanju mora, u tom slučaju, da koriguje svoj pristup gradivu i učenicima. Problem nije u tome da li se uopšte uvažava uticaj učenika, jer se to ne može izbjeći, nego koliko se uvažava. Nastavna praksa, a i mnoga istraživanja, potvrđuju da nastavnik, koji se saradnički ponaša (demokratsko rukovođenje) ima daleko više uspjeha u vaspitno-obrazovnom radu.

Ono što naročito ističe dobrog nastavnika – jeste njegova moć uticanja na svoje učenike. Uticaj je specifična sposobnost psihološke prirode. Takva sposobnost je od izuzetnog značaja u procesu edukacije. Ona se ispoljava u toku predavanja i drugim prilikama 11 Vilotijević, M. (2000) Didaktika, Beograd, str. 149

9


kada nastavnik komunicira s učenicima. Glavni faktor njegovog uticaja je ubjedljivost tvrdnji o onome što učenicima sistematski i na zanimljiv način govori. Ubjedljivost i persuazija je organizovan oblik njegove aktivnosti kao pedagoga. Moć uticaja je neposredno povezana sa karakterom. Riječ je o zbiru izrazitih psiholoških crta ( dobrota, poštenje, iskrenost, savjesnost, odgovornost ) koje odlikuju ličnost otpornu na moralna i ostala iskušenja. Dobar nastavnik je, prema tome, osoba sa vrlinama koje krase njegovu ličnost. Izgrađivanje dobrog karaktera i zdrave ličnosti ko1d učenika osnovni je cilj takvog nastavnika. Moć kojom on utiče na učenike proističe iz njegovog karaktera i njegovog znanja. Bez znanja nema moći, osim kad se pod terminom moć podrazumijeva fizička sila. Ako se primijeni u praksi tada je to agresija.

Posebno značajna odlika dobrog nastavnika ogleda se u tome što on umije da sluša kada mu se učenik obrati po bilo kakvom pitanju. I ne samo da umije, nego i želi da čuje šta će mu učenik reći. Štaviše svojim držanjem pokazaće mu da je spreman sa ga sasluša. Njegova sposobnost slušanja je jedan od puteva kojim on utiče na učenike. On im pažljivim slušanjem ukazuje povjerenje i time povećava svoja saznanja o njima. Na taj način on ulazi u njihov mladalački svijet. To mu pomaže da ih bolje upozna i da razumije njihove težnje i njihove probleme.12

Dobar nastavnik učenike obrazuje vaspitavajući ih – ne samo riječima, već i svojim ponašenjem. Bez obzira na to što im govorite, djeca su po svojoj prirodi sklona da više pažnje obraćaju na ono što radite, a naročito kako to činite.

Posebne odlike dobrog nastavnika:-Na njegovim časovima atmosfera je srdačna i zabavna-Poučava učenike samodisciplini i samomotivaciji-Njegov metod rada sadrži raznovrsnost, izneneđenje, maštovitost-Nijedan učenik ne bježi sa njegovog časa. Oni se tu osjećaju prijatno-Svaki njegov nastavni čas je jedno iskustvo učenja-Svoju vještinu podučavanja pretvara u umjeće učenika da sami sebe

podučavaju-Dobro poznaje svoj predmet, empatičan je, komunikativan, interaktivan,

poznaje muziku, umjetnost-Učenike ne podučava u granicama škole, već koristi cio svijet kao učionicu-Ohrabruje učenike da mu postavljaju pitanja koja ih zanimaju-Ako nešto ne zna, priznaje učenicima da ne zna. Obećava da će im na sledećem

času odgovoriti-Ne naređuje učenicima šta moraju da nauče, da ih motiviše da uče-Nikada neće reći učeniku ti si lijen! Ti si bezobrazan! Ti ne umiješ da

razmišljaš!-Nijednog učenika ne upoređuje sa drugim učenicima ni u dobrom ni u lošem

smislu-U prijateljskoj formi savjetuje učenike da izbjegavaju poroke. Oni nastaju iz

neznanja.-Podstiče učenike na uspjeh pohvalom, nagradom, savjetima.-Učenicima uliva samopouzdanje-Savjetuje učenike da budu uvijek optimisti-Savjetuje učenike da uvijek govore istinu-Sarađuje sa roditeljima svojih učenika. Poučava ih kako da utiču na svoju djecu-Učenicima govori o moralnim vrijednostima u ponašanju i razvoju ličnosti-Kod učenika razvija osjećanje lične dogovornosti-Kod učenika podstiče radoznalost.

12 Vilotijević, M. (2000) Didaktika, Beograd, str. 150

10


2.5 Uloga dobrog nastavnika kao vaspitača

Prvi uslov da bi nastavnik bio uspješan u svom radu jeste da se za ovaj poziv opredijelio zato što ga istinski voli. Ne može se zamisliti da bi čovjek mogao dobro da uradi bilo koji posao ako ga on nimalo ne privlači. Ništa nije tako teško i neuspješno kao kada svoj zadatak izvršavamo bez volje. Biti učitelj djece je plemenit poziv i zato je veoma bitno kako ga ko obavlja, jer djeca su budućnost svakoga društva. Ne postoji otmenije zanimanje od pomaganja mladima da se razviju i postignu željeni uspjeh. Dobar nastavnik na učenika gleda kao na ličnot – jedinstvenu i neponovljivu, kao na nešto dragocjeno što treba pažljivo njegovati i razvijati. A dobar nastavnik je taj koji razumije probleme djece. 13

Mladi ljudi nisu dovoljno kadri da sami spoznaju svoje potencijalne sposobnosti. Zbog toga im je neophodan podstrek sa strane. Nastavnik je tu da im pomogne da najprije otkriju, a zatim razviju vlastite kreativne snage. Neostvaren ljudski potencijal je težak gubitak ne samo za pojedince, već i za cijelo društvo. Postati uticajan u životu drugih osoba ne znači biti „autoritet“ koji će ukazivati na njihove nedostatke. Jedan od načina na koji možete pozitivno da utičete na druge jeste da ih motivišete isticanjem dobrih strana njihove ličnosti. Povjerenje u nekoga prije nego što se on dokaže ključ je za njegovu motivaciju da ostvari svoj potencijal.

Najbolji metod vaspitanja je uživjeti se u osjećanja djeteta, poistovjetiti se trenutno sa njim da bismo ga bolje razumjeli. Ne možemo da osjetimo dodir sa jednim ljudskim bićem ukoliko se mislima ne stavimo u njegov položaj. Društveni život djeteta je nešto čudesno – koji god njegovu stranu posmatrali, ona nas plijeni i ako hoćemo da je razumijemo, prinuđeni smo da razotkrijemo cijelu biografiju djeteta.

Bitna stvar koju nastavnik mora da čini pri pomaganju učenicima da proširuju svoje znanje i postanu kulturne osobe jeste da stalno produbljuje vlastito znanje i poboljšava sebe kao vaspitača, jer samo kada se on sam razvija, može drugima pomoći da rade to isto.

3. Dobar nastavnik učenike poučava kako da uče

Ono što učenici na predavanjima dobivaju od svojih nastavnika samo su informacije sastavljene od mnoštva podataka iz predmetnog gradiva, a ne znanja. Znanje koje posjeduje nastavnik ne može neposredno iz svoje svijesti prenijeti u svijest učenika.14 Samo se pojedini organi ljudskog tijela mogu presađivati u drugo ljudsko tijelo, a znanje kao djelatnost ljudskog uma nastaje u samom umu. Čovjek stiče znanje opažanjem, rasuđivanjem i pomnom analizom sadržine svoje svijesti – sve do samospoznaje. Znanje se prema tome stiče učenjem.

4. Ličnost i funkcije nastavnika u savremeni društvenim i ekonomskim promjenama

Svaka profesija je nastalo tokom određenog društvenog razvoja, imala svoju istoruju, porijeklo, tradiciju, strukturu, izvjesne posebnosti i specifičnosti. Zbog toga se profesije

13 Vilotijević, M. (2000) Didaktika, Beograd, str. 15114 Ilić, S. (2007), Kako postati dobar nastavnik, Beograd, str. 70

11


mogu razmatrati kako sa stanovišta njihovih propisa, pravila, organizacije, etike, tako i sa pdihološkog stanovišta. To se posebno odnosi na nastavničku profesiju, jednu od najstarijih. Razmatrajući ovaj kompleksan problem, u okviru projekta Američke pedagoško-istraživačke asocijacije, poznati američki psiholog Gecels i Dzekson ukazuju da je ličnost nastavnika značajna i odlučujuća, ali istovremeno i najkomplikovanija varijabla u aktivnostima u radu škole. Na ovo svakako utiču i stalne promjene u društvu, kao i povećani društveni, stručni i pedagoški zahtjevi. Teškoće da se odredi uloga i funkcije nastavnika nalaze se u tome da biti nastavnik nije samo skup određenih karakteristika i svojstava ličnosti, već prije svega, njegova socijalna uloga, koju nije lako odrediti. Nastavnik je organizator vaspitno-obrazovnog i nastavnog procesa ali istovremeno i komunikacioni i intersovijalni partner svojih učenika.15

Pri određivanju osnovnih smjernica društveno-pedagoške uloge savremenih nastavnika, mora se polaziti od bitnih, izmijenjenih aktivnosti koje su oni obavezni da obave u vaspitno-obrazovnom radu, u složenim i izmijenjenim društveno-političkim i ekonomskim uslovima.

Savremeni prilaz društvenoj ulozi vaspitanja i obrazovanja polazi od drugačijih, izmijenjenih i širih pogleda na cjelokupan proces ove kompleksne aktivnosti. U tradicionalnoj školi uloga nastavnika je bila pojednostavljena i svedena na izolovane interpersonalne odnose sa učenicima i aktivnostima koje su nejčešće iscrpljivane verbalnim kontaktima, odgovornost samo za rad i postignuća u okviru predmeta i disciplina koje predaje, razvijanje običaja, tradicije i društveno-etičkih normi. Međutim, savremeni vaspitno-obrazovni procesi su veoma složeni i višeslojni i odvijaju se u bogatim i raznovrsnim formama i vidovima, obuhvataju različite integrisane intervencije stimulativnog karaktera, koje ostvaruju brojni pojedinci, grupe, kolektivi, institucije. Shodno tome, bitno se mijenja i proširuje koncepcija o društvenoj i pedagoškoj ulozi savremenog nastavnika, kao i sadržaj, obim i forme njegovih aktivnosti i djelovanje.

U savremenoj kulturi nastavnici su dobili nove, brojne i različite uloge, kao dopunu onima koje se odnose na školu, nastavu i učenje: da bude prijatelj, čovjek od povjerenja, savjetnik, osoba koja pomaže i olakšava rad (fascilator), prenosilac provjerenih društvenih i kulturnih vrijednosti, onaj koji pomaže razvoj ličnosti u cjelini, a katkad, u posebnim uslovima i situacijama, biva i neka vrsta zamjene za roditelje.

Polazeći od suštinskih promjena koju je doživjela koncepija uloge nastavnika, poznati poljski pedagog i psiholog Heliodor Mušinjski je naveo sedam odrednica uloge nastavnika u svremenoj školi:

-samostalno određivanje operacionih ciljeva i zadataka, neophodnih aktivnosti i njihovo prilagođavanje mogućnostima učenika i realnostima vaspitno-obrazovnog rada (planiranje);

-promišljeni izbor vaspitno-obrazovnih vidova i oblika i njihovo uspješno korišćenje (organizovanje);

-spretno rukovođenje, organizovanje i upravljanje svim elementima odgovarajućih obrazovnih situacija (rukovođenje procesima);

-podsticanje aktivnosti učenika, posebno onih koji utiču na samoobrazovanje i samovaspitanje (psihološke kompetencije);

-sticanje ugleda, opštepoželjnih pozicija i ličnog autoriteta u očima učenika (kompetentnost);

-smišljeno rukovođenje odjeljenskim i razrednim kolektivom u cilju uticanja na učenike posredstvom drugih učenika (rukovođenje razrednom grupom);

15 Đorđević, J. (2008), Ličnost i funkcije nastavnika u savremenim društvenim i ekonomskim promjenama, Beograd, str. 851

12


-integrisanje vaspitno-obrazovnog procesa, realizovanog na različitim etapama od strane raznih nastavnika (objedinjavanje, sadejstvovanje).

Prema tome, da bi uspješno obavio osnovne aktivnosti svojih funkcija, savremeni nastavnik treba da bude osposobljen za planiranje i organizovanje nastavnog procesa; uspostavljanje i održavanje blagonaklonih odnosa prema učenicima; obavljanje funkcije konsultanta i savjetnika; rukovođenje kolektivom (u grupama), brigu o svakom učeniku, kao i za efikasnu saradnju sa drugim nastavnicima. Iz ovoga proizilaze i svojstva koja bi trebalo da ima savremeni nastavnik.

Zajednička oznaka pomenutih odrednica je njihov instrumentalni karakter. Naime, svaka od pomenutih odrednica predstavlja složaj koji obuhvata kompleks sposobnosti, umješnosti i vještina koje mogu obezbijediti efikasne uticaje i djelovanja u odgovarajućim područjima. Njihovo sticanje je stvar odgovarajućih institucija, vježbanja, praktičnih iskustava ali takođe i sposobnoti i talenata pojedinaca.16

Uspješan nastavnik i vaspitač treba da tokom pripreme za poziv stekne solidnu društvenu i etičku vaspitnu osnovu. Etičke norme nastavnuika sastoje se iz onoga što od njih očekuje i zahtijeva društvo (formiranje odgovornih građana) i učenici (uspostavljanje odnosa uz maksimalno poštovanje učenika i njihovih potreba), pravednost, samokontrola, damokratsko ubjeđenje, sposobnost i želju da shvate reakcije učenika. Sa ovim je najtješnje povezan odnos nastavnika prema učenicima koji se odlikuje lojalnošću i poštovanjem njihovog dostojanstva. Ovakav odnos se može ostvariti ukoliko nastavnik svojim ponašanjem nastoji da doprinese osjećanju lične odgovornosti učenika, ako se prema njima odnosi blagonaklono, ozbiljno i sa razumjevanjem, vodeći računa o njihovim težnjama, zrelošću i samostalnosti. Naeophodno je da nastavnik pravedno, dosledno i otvoreno procjenjuje svoje učenike, da dobro, namjerno i pažljivo uzima u obzir njihove predloge, želje i mišljenja, kao i da obrazlože odluke koje donosi.

U proučavanju ličnosti i svojstava nastavnika, nezaobilazna su shvatanja i pogledi humanističkog pokreta (pravca) u psihologiji i njegove primjene u pedagogiji. Prestavnici pvog pravca Artur Kombs i Karl Rodzers su se više i neposrednije bavili problemima uloge nastavnika, ličnošću i svojstvima nastavnika, kao i odnosima između nastavnika i učenika.

Kombs smatra da obaveze (dužnosti) nastavnika nisu u propisivanju, modeliranju, primjeni, obuzdavanju, primoravanju i ulagivanju, već u potpomaganju procesa. Od nastavnika se zahtijeva da bude osoba koja olakšava, podstiče, pomaže, koji je kolega i prijatelj učenika. Polazeći od ovakvog tanovišta Kombs ističe šest sledećih karakteristika dobrog i uspješnog nastavnika: da je dobro informisan o svojim učenicima, osjetljiv na osjećanja učenika i svojih kolega, da vjeruje kako učenici mogu da uče, da učenici rade najbolje što mogu, da primjenjuje brojne i različite nastavne metode i postupke. Nastavnici bi, smatra Kobs, trebalo da budu osjetljivi na socijalne i emocionalne potrebe i probleme učenika, da ih shvataju i da na njih pozitivno odgovaraju. Ono bi, takođe, trebalo da budu iskreni, da žele da pomognu, kao da i sami imaju potrebu da dožive osjećanje o sebi i onom šta i kako rade.

Karl Rodzers, jedan od istaknutih predstavnika humanističkog pravca, nije se posebno bavio proučavanjem uloge i ličnosti nastavnika ali se iz njegovih radova mogu sagledati dimenzije koje se odnose na kompetencije nastavnika. To se posebno može vidjeti u njegovom kratkom prilogu „Lična svojstva u poučavanju i učenju, objavljenom u studiji „Razvoj ličnosti“. U ovom radu Rodzers izdvaja sledeće bitne stavove: značajno je ono učenje koje utiče na ponašenje; svako ponašanje koje utiče na učenje nije u istoj mjeri


13


značajno već učenje putem samootkrivanja i samoprihvatanja, ono što je naučeno sopstvenim otkrivanjem; istina lično otkrivena i primljena kao iskustvo ne može biti drugom saopštena.17

Kvalitete dobrog odnosa na relaciji nastavnik-učenik, Rodzers je opisao u tri tačke:-biti realan;-cijeniti učenike kao ljude;-imati osjećanje empatije (sposobnost da se stavi u položaj drugog).Američki savjet za vaspitanje u pokušaju identifikacije „svih vrsta ponašanja

nastavnika, mogućih za posmatranje, koji bi mogli da objasne uspjeh ili neuspjeh nastavnika i nastave“ dobijene rezultate je formulisao i svrstao u tri kategorije:

1.lične vrline: optimizam, pravednost i samokontrola;2.profesionalne vrline: poznavanje predmeta i metodologije, sposobnost aktiviranja

učenika, vještinu ograđivanja od vlastitih problema;3.društvene vrline: blakonaklon odnos prema sredini (simpatije), demokratsko

ubjeđenje (stav), ljubaznost, odnosno stav koji omogućava prihvatanje od strane drugih ljudi, sposobnost i želja da se shvate reakcije drugih ljudi.

Pri određivanjun svojstava uspješnog nastavnika najčešće izdvajaju antropološka i humana svojstva i način ponašanja.

Naučno-tehnička revolucija, šesdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, tehnološka revolucija i usmjeravanje ka informativno orjentisanom društvu, osamdesetih i devedesetih godina, ukazuje na povećane izmijenjene zahtjeve prema obrazovanju, ulozi škole i nastavnika.

Proširivanje uloge nastavnika i njihova odgovornost sagledava se na nekoliko nivoa:1. individualno-učeničkom (iniciranje i vođenje procesa učenja, uspješno

odgovaranje na potrebe učenja i individualnih učenika; formativno integrisanje i sumativno procjenjivanje);

2. razrednom (nastava u multikulturalnim razredima; naglašavanje novih vrijednosti između kultura; integrisanje učenika sa posebnim potrebama);

3. školskom (planiranje rada u timovima, procjenjivanje i poboljšavanje planiranja; menadzment i podijeljeno vođstvo);

4. roditelja i šireg društvab (pružanje profesionalnih savjeta roditeljima; izgrađivanje partnerske sredine za učenje).

U savremenom obrazovanju nastavnici treba da otklone odgovarajuću pažnju kao saznajnim svojstvima (mišljenju, razumijevanju, znanju, primjeni informacija, opštim i posebnim sposobnostima), tako i onima „koja nisu saznajna“, i emocionalnim (odnosima, međusobnim komunikacijama, gipkosti, samodisciplini, odgovornosti i sl.). savremenim učenicima su, svakako, potrebne obje grupe svojstava.

Da bi se ostvarilo uspješno neprekidno (kontinuirano, doživotno) obrazovanje, neophodno je obezbijediti integraciju uslova učenja u „vertikalnom“ i „horizontslnom“ pravcu. To znači da bi učenje i napredovanje odraslih trebalo da bude obezbijeđeno kao dio kontinueta „lanca“ u učenju, koji je počeo ranije (u djetinjstvu i mladosti) i koji se ne prekida u budućnosti (vertikalna integracija) ali i kao dio mreže učenja koje se prostire i proširuje drugim mrežama (horizontalna integracija). Ta mreža obuhvata ne samo pedagoške uslove (čitaonice, biblioteke, muzeje, laboratorije, radionice i sl.), već i porodicu, rad i aktivnosti, rekreaciju, hobije, društveno-sportske organizacije i sl.).

Problem stručnog i pedagoško-psihološkog i metodičkog obrazovanja nastavnika i pripremanje za poziv, ne predstavlja samo obavezu pedagoga i pedagoških asocijacija. To je, prije svega, društveni i naučni problem, obaveza i pretpostavka za uspješnon obavljanje i organizovanje vaspitno-obrazovnog procesa i sprovođenje unutrašnje reforme.


14


Posebno značajan izbor, odabiranje kandidata za poziv ali se ono ne bi smjelo odnositi samo na znanja i uspjehe, stečene prethodnim školovanjem, već je neophodno uzimati u obzir etičke stavove i ubjeđenja, intelektualne, fizičke, mentalne i druge osobine i sposobnosi koje su neophodne za odgovorno i uspješno obavljanje nastavničkog poziva.

Obrazovanje nastavnika, njihovo pripremanje, razvoj i usavršavanje, mogu se posmatrati u tri bitne etape: prije nego što kandidat uđe u službu, zatim u fazi sticanja obrazovanja, najzad u fazi obrazovanja za rad i sticanje iskustva (inoviranje, osvežavanje znanja, dalje stručno i naučno usavršavanje). Ove etape se mogu smatrati sastavnim dijelovima jedinstvenog i kontinuiranig procesa. Sve ovo je, takođe, i pod uticajem lokalne sredine, kulture, istorije, tradicije, a zavisi i od ekonomskih mogućnosti i socijalnog konteksta.

Pripremanje za poziv treba da obuhvati naučno-nastavne discipline (predmete) i programe koji će omogućiti upoznavanje učenika, njihovih razvojnih potreba i mogućnosti, posebnosti i specifičnosti, shvatanje prirode učenja, usvajanja znanja i njihovog značaja, kao i postupke i metode šireg demokratskog i humanističkog vođenja učenika, podsticanje saradnje, razvijanje samostalnosti i motivacije, savremenu organizaciju života i rada učenika u školi i van nje.

Osnovi pedagogije sa didaktikom, integrisanje odabranih sadržaja iz drugih, srodnih naučnih disciplina i tematskih područja; psiholoških disciplina sa odabranim poglavljima iz opšte, pedagoške i razvojne psihologije; metodičko obrazovanje, sa neophodnim praktičnim usmjerenjima i radom u vježbaonicama, oglednim i eksperimentalnim školama, u gradskim i seoskim uslovima života i rada pod rukovodstvom mentora i iskusnih nastavnika i saradnika.

U pedagoškom pogledu, pa i šire posmatrano, kreativnost predstavlja značajnu oblast pedagogije. Ona se pokazuje kao vaspitna neophodnost, kao zahtjev koji omogućava slobodno izražavanje učenika i nastavnika, koji utiče na usavršavanje i oplemenjivanje. Kreativnost je nepovjerljiva prema tradicionalnom autoritetu odraslih i suprostavlja se shvatanjima koji govore o pasivizaciji.

U radu savremene škole i nastavnika postoji potreba da nastavnici mijenjaju stil obrazovanja i idu dalje od oblika koji nastoje da favorizuju jednosmjerno poučavanje, kao oblicima koji nastoje da kod učenika podstiču kultivisanje snaga da uče, misle, zaključuju i da to postane osnova kreativnosti.

Neophodno je obezbijediti značajno mjesto slobodnom mišljenju učenika. Učenike treba ohrabrivati da postavljaju pitanja, stavljaju primjedbe, da protivrječe, da se uključuju u procese kreativnog istraživanja postavljenih problema u kontekstu pažljivo prikupljenih i tačnih podataka, odnosno informacija. Pravo učenje treba manje usmjeravati na saznavanje činjenica a više na sposobnosti da se one selektiraju, prosuđuju i tumače , kao da im se pridaju prave vrijednosti. Neophodno je da obrazovanje omogući učenicima da steknu sposobnost identifikovanja potreba i alternativnih rešenje, kao i sposobnost da analiziraju svaku alternativu u svijetlu njenih posledica.18

Nastavnici svremene škole 21.vijeka neophodno je da priznaju i poštuju jedinstvo svakog učenika i da obezbijede široke mogućnosti djelovanja. Na učenike valja gledati višestrano, uz naglašavanje perspektiva da se identifikuju njihove potencijalne mogućnosti, dobre ideje, sugestije i predlozi. Potrebno je podsticati i razvijati pedagoške aktivnosti koje imaju karakteristike podsticanja, originalnosti, oštroumnosti i pronicljivosti.

19


15


5. Uloga nastavnika

Ako je učenik centar obrazovnog sistema, onda je nastavnika oslonac na kojem počiva cijela građevina školskog sistema. Veliki je broj veoma različitih faktora koji utiču ili mogu da utiču na konceptualizaciji uloge nastavnika i uloge učenika, a naročito na realizaciji tih uloga. Zato treba, bar u najkraćem, razmotriti tri pitanja:

1. Šta odrđuje ulogu nastavnika?2. U čemu se ispoljava karakter uloge nastavnika?3. Koje aktivnosti čine uloge nastavnika?

5.1. Šta određuje ulogu nastavnuika

Shvatanje o tome šta je uloga nastavnika i kako nastavnik treba da se ponaša u svojoj ulozi pod uticajem je velikog broja različitih činilaca.20

U prvom redu to su činioci koji djeluju iz šireg sociokulturnog okruženja u kojem nastavnik živi i realizuje svoju profesionalnu ulogu (npr.prosvjetna i kulturna tradicija, obrazovna struktura stanovništva, aktuelna društvena, ekonomska, politička, kulturna situacija, karakter društvenih zbivanja, obim i brzina promjena koje ta zbivanja uslovljavanja).

U složenom spletu činilaca koji strukturiraju i oblikuju realno ponašanje nastavnika posebno se izdvajaju koncepcije obrazovanja i nastave, sistemi stručnih shvatanja o svim temeljnim pitanjima obrazovanja i nastave, kao što su vaspitno-obrazovni ciljevi, struktura i obim nastavnih planova i programa, profesionalna osposobljenost nastavnika i ostalih stručnih saradnika, optimalizovanje organizaciono-tehničkih uslova za realizaciju programskih ciljeva, zadataka i sadržaja.

Sam školski sistem u okviru kojeg nastavnik ostvaruje svoju profesionalnu ulogu neposredno određuje položaj i ulogu nastavnika time što propisuje nastavne planove i programe, standarde o vrsti i stepenu stručne spreme, nastavnika, prostornim uslovima i tehničkoj opremi škole, materijalno-finansijskom statusu škole i sl.

Pored te tri grupe opštih činilaca, rad nastavnika je uslovljen djelovanjem niza specifičnih lokalnih činilaca, kao što su veličina škole, organizacija rada i način upravljanja školom, personalna konstelacija u nastavničkom vijeću i preovladajući tip međuljudskih odnosa, kvalitet pedagoške atmosfere u školi i mogućnosti za stručno usavršavanje i razmjenu, stanje u kojem se nalazi školska zgrada, učionice, oprema, biblioteka.

Uz sve to, nastavnik svojom stručnošću i ličnim osobinama presudno utiče na konačno uobličavanje sopstvene uloge i odnosa koje uspostavlja sa učenicima. Stručnost nastavnika je složeno svojstvo. Ona neposredno i više od ostalih pojedinačnih činilaca struktura njegov projekat uloge i realizovanu ulogu. Neophodno je, međutim, razlikovati dvije glavne dimenzije stručnosti: programsku i pedagošku stručnost. I jedna i drga dimenzija zahtijevaju odgovarajuće obrazovanje i trening. Programska stručnost se odnosi na 20 Havelka, N. (2000), Učenik i nastavnik u obrazovnom procesu, Beograd, str. 123

16


poznavanje sadržaja koji se obrađuju u nastavi. Nastavnik treba da poznaje te sadržaje ne samo u obimu koji je nešto iznad onog u kojim predaje učenicima, već treba da poznaje naučne discipline koje se bave proučavanju pojava o kojim on govori i raspravlja sa učenicima. Uz sve to, nastavnik treba da voli svoj predmet i da taj entuzijazam prenese na učenike. Ako u tome uspije, oni će učiti i bez raznih prinuda i borbe za ocjene. Pedagoška stručnost odnosi se na poznavanje svih onih činilaca koji nastavniku omogućuju da susret učenika sa programskim sadržajima učini dinamičnim i obrazovno produktivnim. Nastavnik treba da poznaje uzrasne karakteristikr učenika i didaktička načela organizacije nastave, standardne oblike rada u nastavi, nastavne metode i psihološke uslove i mehanizme uspješnog učenja.21

Tipično je da se od nastavnika očekuje da ima visoke ili relativno visoke intelektualne sposobnosti. Od nivoa tih sposobnosti zavisi koje će vrste aktivnosti nastavnik moći uspješno da obavlja i kakvi će biti dometi tih aktivnosti. Osim toga, nastavniku je potrebno dobro pamćenje. On treba da pamti ne samo mnoge sadržaje o kojim razgovara sa učenicima, već i mnoge podatke o učenicima koji mu omogućuju da svakoga pouzdano individualizuje.

5.2.U čemu se ispoljava karakter uloge nastavnika

Ulogu nastavnika konstituiše dvije dimenzije – dimenzija odlučivanja i dimenzija realizacije odluka o nastavnim pitanjima. O odlukama koje se odnoe na bilo koji aspekt ili elemenat nastavne situacije i na aktivnosti koje čine nastavni proces govorimo kao pedagoškim odlukama. Pedagoške odluke prožimaju sve oblasti i sve faze rada nastavnika. Iako je odlučivanje ključna aktivnost u planiranju rada pripremanja za rad, a izvršavanje odluka ključna aktivnost u procesu organizovanja i izvođenja nastave, to ne znači da su procesi pedagoškog odlučivanja i realizovanja pedagoških odluka odvojeni, ne zavise jedan od drugog.

Dimenzije pedagoškog odlučivanja obuhvata sve odluke koje se tiču bilo kojeg aspekta ili elementa nastavne situacije i aktivnosti koje se odvijaju u toj situaciji. U pedagoškom odlučivanju koje je neposredno ili posredno fokusirano na nastavnu situaciju i nastavne aktivnosti učestvuju mnogi akteri.

Iz perspektive uloge nastavnika, pedagoške odluke se mogu podijeliti u dvije kategorije. Jednu kategoriju čine odluke koje ne donosi nastavnik, ali se od nastavnika očekuje ili izričito zahtijeva da ih kroz svoju aktivnost realizuje. Drugu kategoriju čine pedagoške odluke koje donosi sam nastavnik jer mu njegov položaj daje pravo ili ga obavezuje da ih donosi.

Dimenzija realizacije odnosi se na izvršavanje pedagoških odluka o nastavnoj situaciji i aktivnostima u toj situaciji. Plan rada koji je pred nastavnikom, nastavna situacija koja je uspostavljena i aktivnostima koje se odvijaju u toj situaciji, nezavisno od toga kako je tekao proces pedagoškog odlučivanja i sa kojeg nivoa potiču pojedine odluke, predstavljaju skup međusobno povezanih odluka koje se kroz realne aktivnosti nastavnika u učenika transformišu u nastavni proces, u ono što čini stvarni sadržaj vaspitnog i obrazovnog rada.

5.3. Koje aktivnosti čine ulogu nastavnika21 Havelka, N. (2000), Učenik i nastavnik u obrazovnom procesu, Beograd, str. 123

17


To je analitičko pitanje i odnosi se na strukturu uloge nastavnika. Rasprava o ulozi nastavnika uvijek je centralna tema. Tipično je da se na to pitanje očekuje precizan i iscrpan odgovor. Ono nas, međutim, suočava sa značajnom dilemom: da li se za položaj nastavnika vezuje jedna jedinstvena uloga ili više različitih uloga?

Možemo se opredijeliti za jedno ili drugo rješenje, ali će uvijek biti jasno da se pred nastavnikom nalazi veoma složen sistem očekivanja i neposrednih zadataka i da iz tih očekivanja i zadataka nužno proizilaze raznovrsne i brojne aktivnosti. Da li ćemo grupe tih aktivnosti koncipirati kao posebne uloge ili kao segmente jedne opšte uloge, to je stvar procjene šta više odgovara ciljevima i karakteru konkretnog razmatranja. 22

Uloga nastavnika je kompozitna u tom smislu što se uvijek sastoji iz više grupa obaveznih i očekivanih aktivnosti. Iako su te grupe aktivnosti više ili manje međusobno povezane, ne samo da možemo, nego ih i moramo posmatrati kao posebne akcione blikove ili relativno samostalne djelatne strukture.

Glavna oblast ili sfera djelovanja nastavnika jeste nastava. Aktivnost nastavnika možemo grupisati prema tome da li se odnose na nastavni program, na izbor i primjenu pojedinih odlika i metoda rada u nastavi, na učenike kao pojedince ili na učenike kao članove razredno-odjeljenske grupe.

5.4. Uloga nastavnika u nastavi

Nastavnik je stvaralac posebne, vrlo složene vrste situacija kojim se odvijaju brojni i veoma raznovrsni procesi na personalnom i interpersonalnom planu. Nastavnik tu situaciju projektuje, obezbeđuje uslove za njeno uspostavljanje, uspostavlja je i održava, prati i usmjerava njenu dinamiku, posmatra, registruje, analizira i vrednuje njene efekte. On sve to čini i onda kada posmatraču sa strane izgleda da samo mirno čeka da učenici odgovore na pitanje, nacrtaju šeme, riješe zadatke ili kada lijepo i tečno priča o nekoj prirodnoj, društvenoj ili umjetničkoj pojavi. Nastavnik stvara jednu posebnu vrstu situacije – situaciju učenja, ali i situaciju doživljavanja, ekspresije i razmjene... Od nastavnika se očekuje da radi po planu. Čak i onda kada je njegova nastava maksimalno nedirektivna, on mora da ima jasan plan. Nedirektivnost nije mentalno odsustvo nastavnika iz obrazovne situacije, već intelektualni angažman koji je jednako ili više intezivan od angažmana u situacijama tipičnim za direktivnu nastavu. Nastavnik radi sa ciljem, čak i onda kada učenici sami sebi postavljaju ciljeve. Štaviše, on temeljnije razmišlja o takvoj situaciji nego kada odluči da sam pred učenike postavi jedan ili više unaprijed određenih ciljeva.

Nastavnik pokreće i podržava različite aktivnosti učenika iz kojih se razvija nastavni proces. U toku tog procesa nastavnik je izvršilac određenih aktivnosti koje izvršavaju učenici, pomagač u realizaciji pojedinih aktivnosti, saradnik učeničkih ekipa koje radena različitim projektima i zadacima. Nastavnik je inicijator ali može biti i sledbenik u realizaciji inicijative učenika. U toku nastave nastavnik je povremeno „izdvojeni“ posmatrač koji prati i procenjivanje zbivanja i ponašanja učenika.23

Sve što čini u pripremi i realizaciji nastave, nastavnik usmjerava na postizanje određenih ishoda ili efekata odnosno učinaka ili postignuća. Posmatrano iz perspektive efekata nastave i ukupnog vaspitno-obrazovnog rada, uloga nastavnicima je da učenicima prenese određena znanja i uvjerenja, da kod njih razvije određene vještine i umjenja, da podstiče razvoj njihovih sposobnosti, samostalnog i kritičkog mišljenja, da usmjerava

22 Havelka, N. (2000), Učenik i nastavnik u obrazovnom procesu, Beograd, str. 12323 Havelka, N. (2000), Učenik i nastavnik u obrazovnom procesu, Beograd, str. 124

18


formiranje ličnih i socijalnih motiva, da kultiviše ispoljavanje emocija u međusobnim odnosima, da utiče na razvijanje karakternih osobina, stavova, vrijednosti i drugih crta ličnosti. Sposoban i obrazovan, intelektualno samostalan in radno produktivan, emocionalno stabilan i socijalno integrisan učenik – to je najkraći opis optimalnog cilja stručnog i profesionalno angažovanog nastavnika. To nije cilj za neku daleku budućnost i zrelost, to je cilj koji se u određenom vidu ostvaruje već u prvom razredu osnovene škole, a zatim i svakom sledećem razredu, ili se nikada ne ostvaruje i ostaje samo puka deklaracija o lijepim željama.

6. Osobine nastavnika

K.M. Evans je posebnu pažnju posvećivao ličnosti nastavnika, ustanovio je da posle roditelja nastavnik ima najveći uticaj na učenika i da od njegove ličnosti zavisi uspjeh učenika u nastavi. Grupa istraživača je 1968. godine utvrdila da socijalna klima u grupi, koju kreira nastavnik, utiče na stepen kooperacije između učenika i nastavnika. Potvrđena je pretpostavka Lupita i Vajta da socijalnu klimu u grupi u mnogome uslovljava način rukovođenja grupom.

Nakon sprovedenog istraživanja sačinjene su dvije rang liste osobine nastavnika:jednu čine osobine koju učenici najviše cijene kod svojih nastavnika, a drugu osobine nastavnika koje se ne dopadaju učenicima. Predmet ustraživanja bile su: opšteljudske osobine nastavnika, prednost u vrednovanju rada učenika, odnos prema učenicima i radni kvaliteti nastavnika.

Rang lista osobina koje učenici najviše cijene kod svojih nastavnika:a)opšte ljudske osobine

1. staložen2. smisao za humor3. pravedan4. iskren5. pažljiv6. dobrodušan7. ozbiljan

b) pravičnosti u vrednovanju rada učenika1. pravednost u ocjenjivanju2. ne traži sitnice kada ocjenjuje3. nije strog u ocjenjivanju4. ohrabruje učenike dok odgovaraju5. nagrađuje učenike6. ne kažnjava slabom ocjenom7. javno ocjenjuje

c) odnos prema učenicima1. ruzumije učenika2. pomaže učeniku3. sarađuje sa učenikom4. ne viče na učenika5. jednak je prema svim učenicima

19


6. ne primjenjuje fizičke kazne7. cijeni i poštuje učenika

d) radni kvaliteti nastavnika1. dobar predavač2. voli i cijeni rad3. jasno izlaže i tumači gradivo4. održava red i disciplinu5. podstiče učenika na rad i ohrabruje ga6. zanimljivo izlaže gradivo7. dobar je pedagogRang lista osobina nastavnika koje se ne dopadaju učenicima:

a) Opšte ljudske osobine1. Nervozan2. Drzak3. Strog4. Nekulturno ponašanje5. Nestrpljiv6. Preozbiljan 7. Isuviše popustljiv

b) Pravednost u vrednovanju rada učenika1. Nepravedno ocjenjuje2. Strogo ocjenjuje3. Traži sitnice4. Lako daje slabu ocjenu5. Blag u ocjenjivanju6. Mnogo traži za ocjenu7. Prebrzo daje ocjene

c) Odnos prema učeniku1. Viče na učenika2. Fizički kažnjava3. Ponižava4. Lako se iznervira5. Nije jednak prema svima6. Ne razumije učenika7. Nema povjerenja u učenika

d) Radni kvaliteti nastavnika1. Loš pedagog2. Ne voli svoj posao3. Misli da je njegov predmet najvažniji4. Ne sarađuje sa učenikom5. Čita iz knjige6. Slab predavač7. Ne poznaje gradivoIstraživanje je pokazalo učenici osnovnoškolskog uzrasta žele da imaju nastavnika

koji posleduje radne kvalitete, oni koji su vješti organizatori učenja i stvaralaštva. Učenici cijene i vole nastavnike ako posjeduju ljudske osobine, ako su pravedni prilikom procjenjivanja i vrednovanja rada učenika i ako uspostavljaju dobre odnose u nastavi.

Utvrđeno je da osobine nastavnika utiču na međusobne odnose učenika i nastavnika u nastavi, da od njih u mnogo čemu zavisi socijalna klima u odjeljenju i ostvarivanje zadataka

20


nastave. Lična svojstva nastavnika utiču na ponašanje učenika i njegov uspjeh u školi, od njih zavisi koliko će nastavnik biti spreman da razumije i prihvati učenika, da shvati njegove potrebe i ponašanje.

7.Tip nastavnika

Mnogi istraživači su, na teorijskom i empirijskom nivou, vršili tipologiju nastavnika. Tako je Kazelman podijelio sve nastavnike na dva tipa – nastavnike logotrope i nastavnike nedotrope. Nastavnik logotrop je više usmjeren na nauku i na sadržaje nastavnog predmeta, gotovo da ga ne interesuje ličnost učenika i njegovi problemi u nastavi. Za njega je najvažnije da učenik razumije i savlada nastavno gradivo iz naučne discipline iz koje je predmet izveden. Za razliku od ovog tipa nastavnika, nastavnik pedotrop se neuporedivo više interesuje za probleme učenika, nastoji da ga razumije u svakoj situaciji i nađe opravdanje za svako njegovo ponašanje. Nastavno gradivo smatra sredstvom za razvoj učenika. Oba tipa nastavnika imaju i dobre i loše strane, zato je najbolje onaj nastavnik koji posjeduje pozitivna svojstva, i nastavnika logotropa i nastavnika podotropa. U nastavi se ne mogu zanemarivati ni dostignuća nauke, ni osobine učenika i njegov razvoj. Anderson je, takođe, proučavao dva tipa nastavnika – nastavnika sa dominantnim i nastavnika sa integrativnim ponašanjem. Suštinska razlika između ponašanja nastavnika dominantnog i integrativnog tipa je u tome što dominantni tip vrši pritisak na učenike spolja, a integrativni uvažava i podstiče unutrašnje njegove snage. U prvom slučaju se radi o spoljašnjoj, a u drugom o unutrašnjoj motivaciji. Drajkurs je proučavao dva tipa nastavnika – autoritarni tip i demokratski tip nastavnika.24

Drajkurs je dao sliku autoritarnog i demokratskog tipa nastavnika. Prema ovom istraživaču, autoritarni tip ima sledeće osobine: on je šef, ima oštar glas, naređuje, ispoljava moć na svakom koraku, vrši pritisak na učenika, nameće mišljenja, vodi duge monologe, jedini je odgovoran za sve u nastavi. Autoritativnost znači pokoravanje bez kritike i otpora. To su situacije, u praksi, kad se od učenika traži da obavještava nastavnika o svakom koraku koji treba da učini, kad ne smije ništa uraditi bez njegova saglasnosti, kad se isključivo sporovode predlozi i ideje nastavnika, kad se zahtijeva apsolutna poslušnost učenika, kad se gospodari nad učenikom, kad se prekida učenik dok govori, kad nastavnik sam odlučuje šta je pravilno, a šta nepravilno u ponašanju učenika .Netaktičan odnos prema učeniku je svojstvo autoritativnog nastavnika, ispoljava se kroz učestalo kažnjavanje, ponižavanje i vrijeđanje učenika – nazivanje učenika pogrdnim imenima, pričanje neukusnih šala i grubih viceva na račun učenika, izvrgavanje učenika posmijehu kad nešto ne zna, na inat učenika odgovaranjem inatom, na grubost grubošću, nespremnost da se učenik sasluša – da kaže do kraja šta misli. Autoritarno ponašanje nastavnika u nastavi je štetno, ostavlja negativne posledice na ličnost učenika i njegov razvoj. Posebno su razorne psihičke kazne ako ih primjenjuje onaj koga učenik voli, za koga je emocionalno vezan. Ukoliko se u nastavnu praksu usele i njom vladaju frustracija, zavist i gorčina, tad nestaju povoljni uslovi za razvoj zdravih i humanih odnosa između subjekata nastave.

Autoritarni odnos u nastavi i njemu primjeren stil rada nastavnika proizvodi veoma negativne posledice za slobodan razvoj učenika, proizilazi iz osobina autoritarne ličnosti nastavnika, principa autoritarnog vaspitanja i ukupne antidemokratske vaspitne orijentacije. Ovakav stil rada začinje, razvija i stvara nezdravu pedagošku klimu u odjeljenju, nezdrave i nehumane međuljudske odnose zasnovane na ogorčenju, frustraciji, zavisti, pasivnosti, povišenoj opštoj ankcioznosti, učestalom korišćenju odbrambenih mehanizama.25

24 Laketa, N, Vasilijevic, D. (2006), Osnove didaktike, Užice, str. 14125 Laketa, N, Vasilijevic, D. (2006), Osnove didaktike, Užice, str. 141

21


Treba razlikovati autoritet nastavnika od autoritarnog nastavnika, jer su to, i po značenju, i po svojoj suštini dva, različita pojma.

Autoritet se teško stiče, a lako gubi. Zasnovan je na složenom sklopu ličnih, stručnih i društveno statusnih osobina nastavnika. Najviše zavisi od ličnih osobina nastavnika, njegovog odnosa prema radu, prema sebi, njegovih sposobnosti, stručnih kvaliteta i ugleda u sredini gde živi i radi. Od ličnih osobina nastavnika, najveći uticaj na stvaranje autoriteta imaju karakterne osobine, one su osnovna snaga autiriteta, ispoljavaju se kroz odnos nastavnika prema učeniku.

Kada je riječ o radu i odnosu prema radu, autoritet će imati onaj nastavnik koji ima rezultate u radu, koji hoće i može da pokrene učenike na aktivnostm, koji je uporan i istrajan u ostvarivanju postavljenih ciljeva i zadataka, koji se osjeća odgovornim za posao koji obavlja, koji posjeduje svijest o potrebi ostvarivanja društvenih interesa i interesa svakog učenika, koji je spreman na konstruktivnu saradnju u nastavi, koji je samoinicijativan i racionalan.

Važan segment ukupnog autoriteta nastavnika se iskazuje kroz njegov lični odnos prema vlastitim vrijednostima. Nastavnik će imati autoritet ako, pored ostalog, poštuje i cijeni sebe samog. Ukoliko se bude ponašao suprotno, ne može očekivati i tražiti da ga uvažavaju i poštuju drugi. Stvaranju autoriteta doprinosi vjera u sopstvene snage, sopstvene sposobnosti, kontrola ličnog ponašanja i stepen odgovornosti za ostvarivanje postavljenih ciljeva i zadataka.

Autoritet nastavnika je, u mnogome, zasnovan na njegovim intelektualnim sposobnostima. Zato se cijeni visok količnik inteligencije u ovoj profesiji. Od intelektualnih sposobnosti nastavnika zavisi usvajanje znanja, formiranje umjenja i navika. Razvijanje intelektualnih snaga i sposobnosti učenika, ovladavanje kulturom intelektualnog rada, oblikovanje pozitivnih osobina ličnost. Intelektualne snage i sposobnosti nastavnika, pored ostalog, snažno se odražavaju na kulturu učenja i ponašanja učenika, utiču na kvalitet mišljenja, na stvaralačku maštu i percipiranje, doprinose razvoju intelektualnih navika i drugih vrijednosti iz domena saznajne, emocionalne i voljne sfere ličnosti.

Autoritet nastavnika zavisi od usvojenog sistema moralnih vrijednosti, posebno od moralne svijesti, pogleda i stavova, moralnih osjećanja, svojstva volje i karaktera i navika moralnog ponašanja. Samo nastavnik visokih moralnih vrijednosti, može uspješno učestvovati u moralnom formiranju i moralnom oblikovanju pojedinca. Poželjna sinteza individualnih i društvenih vrijednosti mu pomaže da se bez sukoba i potresa integriše u društvenu zajednicu.26

Svako ko vaspitava mora biti čvrsta moralna ličnost utemeljena na poznavanju morala i njegove teorije, na čvrstim moralnim stavovima i uvjerenjima, na pozitivnim osobinama volje i karaktera, ponašanju i djelovanju u skladu sa utvrđenim moralnim vrijednostima i na njegovanju smisla za moralne vrijednosti. Najkraće, nijedan nastavnik ne može imati autoritet ukoliko nije u svemu primjeren i ako ne pokazuje na djelu sklad riječi, misli i djela. Važno je da vjeruje u čovjeka, da teži za istinom i pravdom i da favorizuje razvoj pravednih međuljudskih odnosa.

Autoritet nastavnika zavisi od društvenih okolnosti, nastavnik u istinskom demokratskom društvu svoje društveno-statusne osobine iskazuje kontinuirano i kvalitetno u životu društvene sredine. Uspostavljajući vezu između ličnih, stručnih i društveno-statusnih osobina, gradi pedagoški autoritet u odjeljenju, školi i širem društvenom okruženju. Ako ga cjelokupno okruženje vidi kao stručnu, dobronamjernu, pravednu i moralnu ličnost, prihvatiće njegove zahtjeve, vrijednosti i stavove za koje se zalaže. Autoritet nastavnika zavisi i od drugih faktora, od ugleda nastavničke profesije u društvu zasnovane na

26 Laketa, N, Vasilijevic, D. (2006), Osnove didaktike, Užice, str. 141

22


ekonomskim i političkim vrijednostima društva koje se manifestuju u osnovnoj djelatnosti nastavnika.

Za razliku od autoritativnog nastavnika, demokratski tip nastavnika je, kaže Drajkurs: upravnik – upravlja procesom učenja, ima ljubazan glas, iznosi svoje predloge bez pretenzije da budu jedini, vrši nenametljiv uticaj na učenika, podstiče učenika na aktivnost, zadobija saradnju, nudi mišljenja, ohrabruje učenika, priznaje ga, pomaže mu u radu, vodi dijalog, dijeli odgovornost sa učenikom.

Demokratski tip nastavnika je srećne i uravnotežena ličnost, prepoznatljiv je po reakcijama učenika u nastavi, učenika osjeća da ga voli i razumije i doživljava punu emocionalnu i fizičku sigurnost. Utvrđeno je da demogradski tip nastavnika posjeduje visok stepen ljudskih, stručnih i pedagoških vrijednosti, vješt je organizator učenja i stvaralaštva, bdi nad autonomnim razvojem učenika nastojeći da ojačava i proširuje njegovu subjekatsku poziciju u nastavi. Planski i organizovano podstiče motivaciju učenika, oslobađa i razvija njegove potencijale. Voli svoj posao i učenika, dobro poznaje struku, pravilno i blagovremeno informiše učenika i razvija i ostvaruje višesmjernu komumikaciju u nastavi. Jasno i detaljno izlaže i tumači gradivo, zadržava se na objašnjavanju nepoznatog gradiva, sve dotle dok ne postane jasno i razumljivo. Pravilno je orjentisan prema cilju i zadacima nastave, u procesu rada koristi znanja učenika i druge najvažnije primarne i sekundarne izvore. Ima pravilan odnos prema učeniku, snagom svoje ličnosti i snagom svog autoriteta izgrađuje povoljnu pedagošku klimu za učenje i stvaralački rad učenika. Posjeduje privlačne lične osobine: dobar je saradnik, ljubazan je, ima veselu narav, posjeduje smisao za humor, lijepo govori, strpljiv je i dosljedan, umije da sasluša učenika, prijateljski je raspoložen, razumije učenika, uvijek je spreman da pomogne, pravedan je i principijalan, dopušta učeniku da ispoljava svoju aktivnost, a da se pri tom ne narušavaju red i disciplina u nastavi.

Demokratski tip nastavnika je kreator demokratskih odnosa u školi, jedino on može imati pravi autoritet u svojoj sredini. Za razliku od autoritarnog tipa ovaj tip nastavnika svoju aktivnost, u nastavi, ne zasniva na sredstvima spoljne sile, ponašanje učenika ne usmjerava i ne reguliše prinudnim mjerama, već snagom svoje ličnosti i načinom rada u svemu zasnovanom na međusobnom povjerenju, razumjevanju, uvažavanju i saradnji. Demokratski tip nastavnika najuspješnije rešava enigmu na relaciji poučavanje – autonoman razvoj učenika, zato što traži i pronalazi adekvatan odnos između poučavanju i učenja u nastavi.

8.Međusobni odnosi nastavnika i učenika

Važno je kakvi se odnosi uspostavljaju između nastavnika i učenika, od njih zavisi kvalitet rada u nastavi i stepen realizacije postavljenih ciljeva i zadataka. Odnosi nastavnika i učenika su vezani za unapređivanje nastavnog rada, bez unapređivanja tih odnosa nema ni unapređivanja rada u nastavi. Zbog toga se uvijek postavljaju pitanja kakvi su odnosi između učenika i nastavnika u nastavi, od čega zavisi i kako ih unapređivati. Na ova pitanja su pokušali da traže i pronađu odgovore mnogi istraživači i danas to, sa velikom upornošću, čine.

U osnovi odnosi učenika i nastavnika mogu biti pozitivni i negativni. Pozitivni odnosi se zasnivaju na međusobnom povjerenju, razumijevanju, poštovanju, neposrednosti i iskrenosti. Tada se cjelokupna aktivnost učenika zasniva na potrebama za saznanjem, komunikacijom, stvaralačkim radom, samopotvrđivanjem i važenjem.

Negativni odnosi su zasnovani na međusobnom nepovjerenju, nerazumjevanju, nepoštovanju i strahu. To su zategnuti i konfliktni odnosi jer dovode učenika u podređen položaj, izazivaju psihičku napetost, onemogućuju samostalnost učenika, veoma se nepovoljno odražavaju na učenje i uspjeh, izazivaju nepovjerenje i stvaranje opšte negativne

23


klime u odjeljenju. Nastavni odnosi učenika i nastavnika se, uglavnom, vezuju za autoritarnog nastavnika.

Sve što postoji u nastavi je u funkciji obrazovanja, vaspitanja i razvoja učenika, sve je više ili manje uspješno, usmjereno na planiranje, organizovanje i praćenje njegove aktivnosti i na kvalitet njegovog doživljavanja. Na aktivnost učenika i na njegove doživljaje u nastavi najviše utiče nastavnik; u tome je njegova uloga, u odnosu na druge faktore nastave, najveća, najvažnija i najznačajnija. Nastavnik osmišlja pedagoški ambijent za aktivnost učenika koji će imati pedagoški smisao i efekte samo onda ako podstiče razvoj ličnosti učenika, ako mu pomaže i ako ga usmjerava da ga integriše u socijalnu sredinu. Međutim, na funkciju nastave, njenu unutrašnju atmosferu i njene ishode utiču i drugi faktori; to su, prije svega socio-kulturna i ekonomsko-politička razvijenost i slojevitost lokalne sredine. Zbog toga se položaj i uloga nastavnika moraju sagledavati i u tim okolnostima.

Položaj i uloga postaju socijalna realnost tek onda kada ih zauzimaju i vrše konkretne osobe, kad do izražaja dolazi njihova snaga i potencijali (lične osobine i efekti ponašanja.

Pojam položaj omogućuje da se sistem socijalnih odnosa (socijalna struktura) pokaže kao niz segmenata socijalnog prostora i mreže komunikacije koji se povezuju u cjelinu. U toku socijalne interakcije statični pojam položaja se transformiše u dinamični pojam uloga. Uloga podrazumijeva dvije stvari – aktivnost i pravo. Aktivnost je obavezna, a pravo se odnosi na onoga koji zauzima određeni položaj. Postoji uzajamna povezanost između ličnosti nastavnika i njegove uloge u nastavi, svojim personalnim osobinama i svojim kapacitetima nastavnik daje pečat ulozi koju vrši. Položaj i uloga nastavnika izazivaju promjene i kod njega samoga i kod učenika. Na primjer, interakcijska uloga u nastavi proizvodi značajne efekte, promjene se dešavaju u oba pravca – mijenjaju se i učenik i nastavnik.

Personalni profil nastavnika obuhvata: nivo i strukturu njegove stručne kompetencije i aspiracije, ali i sklop crta ličnosti koje određuju njegovo pedagoško djelovanje i karakter komunikacije u nastavi i van nje.

Od nastavnika se očekuje profesionalno ponašanje, u svakom kontaku sa učenikom, a u novim nepredviđenim situacijama ponašanje zasnovano na pedagoškim i moralnim normama.27

Uloga nastavnika u nastavi nije uvijek bila ista, mijenjala se uporedo sa promjenama društva, a naročito sa onim promjenama koje se tiču čovjeka i njegove društvene uloge i potreba njegovog razvoja. Naravno, da su na ulogu nastavnika i njen preobražaj uticala dostignuća u nauci, posebno rezultati istraživanja humanističkih nauka. Danas je uloga nastavnika veoma složena, polivalentna i vrlo dinamična. Složenost se manifestuje kroz raznovrsne aktivnosti u nastavi, a dinamičnost kroz neprekidnu promjenu okolnosti u kojima živi i radi. U tom pogledu nastavnik ima više uloga, on je: planer, organizator nastavnog rada, istraživač, evaluator, inovator, didaktičar, metodičar, mentor saradnik itd.

Planerska i organizatorska funkcija je jedna od važnijih uloga nastavnika, iskazuje se kroz raznovrsne oblike njegove djelatnosti kao što su: konkretizacija operativnih zadataka nastave kao specifična forma upravljanja njenim procesima, osmišljavanje primjene šireg spektra didaktičkih sistema, socioloških oblika nastavnog rada, nastavnih metoda, izvora znanja, tehničkih uređaja. Nastavnik priprema i planira vaspitno obrazovni rad, učrnje i razvoj učenika u cjelini, usmjerava i kontroliše njegove tokove, kontroliše sve efekte nastave u svim njenim fazama; predviđa, analizira i usmjerava rad učenika u pravcu postavljenog cilja; teži da učenik vlastitom aktivnošću ostvari svoj maksimum; traži puteve i postupke efikasnijeg učenja, više se orjentiše na aktivnosti vezane za samoizgradnju, samoostvarivanje učenika.

Nastavnik osmišlja strategiju upravljanja procesom učenja i razvoja u nastavi, uvažava individualne osobine učenika, vodeći računa o zakonitostima njohovog razvoja. To 27 Laketa, N, Vasilijevic, D. (2006), Osnove didaktike, Užice, str. 141

24


je pouzdan indikator dobro osmišljene organizacije rada, jer se uzimaju u obzir i zajedničke i individualne karakteristike učenika. Dobar planer – nastavnik projektuje konkretne pedagoške situacije, dajući prednost onima koji doprinose većoj aktivnosti učenika, koje sa stanovišta racionalizacije i ekonomičnosti učenja, olakševaju rad, smanjuju tenziju i prevelik napor, skraćuju vrijeme usvajanja gradiva. Dobro planiranim oblicima rukovođenja i znalački osmišljenom organizacijom rada, stvara uslove za upravljanje procesom učenja i razvoja. Stvara povoljnu pedagošku klimu u odjeljenju i podstiče razvoj zdravih međuljudskih odnosa.28

Posredstvom moderne obrazovne tehnologije i pomoćnih tehničkih sredstava, uključujući i audiovizuelnu tehniku, kompjutersku i klasičnu tehniku, zavisno od vlastite pedagoške i tehničke kulture, nastavnik osavremenjuje funkcije planera i organizatora rada u nastavi.

Jedna od važnijih uloga nastavnika sadržana je u njegovoj vještini, sposobnosti i intenciji organizovanja učenja i stvaralačkog rada učenika. Cilj je razvoj samoobrazovanja, samopotvrđivanja, samodiscipline i nezavisnosti učenika u nastavi. Samoopbrazovanje je uslovljeno kvalitetom poučavanja, samo sposoban i vješt nastavnik može da pronađe stvarnu granicu poučavanja i samoobrazovanja; on može i umije da podstiče proces transformacije poučavanja u samostalno učenje gdje instrukcija prelazi u samoinstrukciju, vođenje u samovođenje, spoljašnja motivacija u unutrašnju motivaciju. To je put afirmacije učenika pred sobom i drugima, uspostavljanje kontakta sa osnovnim motivima samopotvrđivanja, prestiža, ugleda, isticanja i postignuća.

Samoostvarivanje ili samoaktualizacija je podstaknuta od strane nastavnika; ispoljava se u težnji učenika da vlastitom aktivnošću i vlastitim potencijalima realizuje svoje postavljene ciljeve, svoje potrebe, svoje želje i integriše motive. Sposobnost samoostvarivanja predstavlja najviši vid autonomije učenika.

Bez slobode i samodiscioline učenika nrma ni učenja ni stvaranja. One se razvijaju na vješt i gotovo savršen način, tako što se maksimalno koriste i usmjeravaju prirodni impulsi učenika i stavljaju u funkciju sticanja nezavisnosti, odgovornosti, samokontroli i samodiscipline. Razvoj slobode i samodiscipline je nemoguć u uslovima potpune i kontinuirane dominacije nastavnika nad učenikom, kao što je nemoguć u uslovima volonterističog ponašanja učenika. Razvoj slobode i samodiscipline se ostvaruje u nekonfliktnim situacijama, pod okriljem pedagoške atmosfere u nastavi.

Nastavnik je planer i organizator nastavnog rada zasnovanog na različitim sistemima komunikacije. Od funkcionisanja tih sistema zavisi planiranje, razumjevanje, prijem i usvajanje informacija. Efikasnost i dejstvo informacija najviše zavisi od osobe koja ih prezentira, socijalnih kompetencija subjekata nastave i njihovih ličnih osobina. Kvalitet veze između nastavniika i učenika utiče na kvalitet razmijenjenih informacija. Zbog toga nastavnik planski i organizovano utiče na učenika i osposobljava ga za konstruktivo komuniciranje sa sredinom.

Nastavnik istraživač se lakše i brže oslobađa prevaziđene nastavne prakse, više je orjentisan na nove pedagoške okolnosti utemeljene naučnim postavkama. On je istovremeno istraživač, i sposoban stručnjak, uspješno primjenjuje u praksi rezultate vlastitih istraživanja i rezultate istraživanja drugih naučnika. Bez istraživanja u konkretnom odjeljenju nema unapređivanja nastavnog rada, bez te vrste istraživanja (riječ je o akcionim istraživanjime) nije moguće upoznavanje konkretnog učenika i utvrđivanje i diferencijacija njegovih individualnih svojstava, bilo da se radi o sposobnostima, kvalitetu znanja, stavovima, interesovanjima, željama, navikama, socijalnoj zrelosti, emocionalnoj zrelosti ili nekim drugim individualnim i društvenim vrijednostima. Nastavnik istražuje šta učenik voli, šta ne voli, šta mrzi, šta je za njega lakše, a šta teže, da li se lakše izražava usmeno ili pismeno, da li 28 Laketa, N, Vasilijevic, D. (2006), Osnove didaktike, Užice, str. 141

25


su mu prihvatljivije manuelne ili intelektualne aktivnosti. Osim toga, uočava sklonosti učenika za muziku, likovno izražavanje, lijepo pisanja, glumu, snalaženje u prostoru, manipulisanje numeričkim vrijednostima. Otkriva i druge individualne osobine učenika značajne za učenje i razvoj u nastavi: introvertan-ekstravertan tip, plašljiv, hrabar, realan, snalažljiv, nesnalažljiv, uči brzo, uči sporo, auditivan tip, kombinovan tip, apercetivan, empirijski tip, pamti brzo, pamti sporo. Utvrđuje dostignuti nivo razvoja u intelektualnoj, emocionalnoj, voljnoj i moralnoj sferi ličnosti. Rezultati istraživačkog rada omogućuju individualizaciju rada u nastavi, korekciju vlastitog rada i rada učenika.

Nastavnik evaluator procjenjuje i vrednuje svoj rad i rad učenika, nzavisno od postignutih rezultata, gradi dalju strategiju obrazovanja, učenja i razvoja u nastavi.

Nastavnik inovator unosi novine u nastavu, unapređuje nastavnu tehnologiju – uvodi nove metode, oblike rada, nastavna sredstva, nastavne sisteme. Traži efikasnije puteve motivacije, aktivnosti i razvoja učenika. Prati dostignuća u nastavnoj teoriji i praksi, u našoj zemlji, svijetu, istražuje raznovrsne pojave i procese u praksi, i na tim osnovama, gradi novu strategiju rada.

Nastavnik didaktičar proučava didaktičke probleme nastave i istražuje mogućnosti njihove primjene u praksi. U tom smislu proučava zakonitosti nastavnog procesa , zakonitosti procesa učenja i zakonitosti razvoja učenika. Ima šansu i velike mogućnosti da brojne didaktičke ideje primjenjuje u praksi, bez obzira na određena ograničenja vezana za formulisanje ciljeva i zadataka nastave na strategijskom nivou upravljanja procesima nastave i izradu nastavnih planova i programa na taktičkom nivou upravljanja procesima nastave. Na strategijskom nivou upravljanja .29

Nastavnik metodičar, u okviru svog predmeta, postavlja pitanja: šta, kako i zašto i traži odgovore šta se odnosi ma sadržaje nastavnog rada, na izvore znanja ( objektivnu prirodnu i društvenu stvarnost i nastavna sredstva – ausitivna, vizuelna, audiovizuelna, tekstualna, uključujući i školki udzbenik). Uključuje dimenzioniranje, povezivanje kombinovanje raznovrsnih izvora znanja u nastavi. Kako se odnosi na načine, puteve ostvarivanja postavljenih ciljeva i zadataka predmeta, didaktičke sisteme i sociološke oblike nastavnog rada. Zašto se odnosi na uzročno posledične veze nastavnog rada i razvoja učenika u više pravaca.30

Nastavnik saradnik je nosilac instruktivno pedagoškog i mentorskog rada u nastavi. Sarađuje sa učenikom, savjetuje ga, usmjerava i pomaže da istraje na putu ostvarivanja postavljenog cilja.

ZAKLJUČAK

Svaka generacija učenika imala je svog dobrog nastavnika koji im je ostao u trajnom sjećanju. Takvog nastavnika odlikuje sposobnost da razumije svoje učenike, da im uvijek priđe kao prijatelj, da im pomogne pri suočavanju sa nekim problemima. On ih sa ljubavlju edukuje i priprema za svijet realnosti. Njegov uticaj se ogleda pored ostalog i u tome što on umije učenike strpljivo da saluša kada mu se obrate za savjet, ponekad čak i sa nekom prikrivenom namerom i da ih pažljivo usmjeri u dobrom pravcu.

Nastavnik je najvažniji faktor nastave, da bi njegov zadatak bio ispinjen on mora da ima veliki broj vrlina. Najvažnije od svega jeste da nastavnik ima strpljenja za učenike iako je to ponekad naporno. Niz osobina koje ga odlikuju čine ga važnim faktori, njegovo ponašanje najviše utiče na učenika, poneki učenici žele i da ga oponašaju. Tako da je jako važno kako se prikazuje pred učenicima, kako se oblači i dr.

29 Laketa, N, Vasilijevic, D. (2006), Osnove didaktike, Užice, str. 14130 Laketa, N, Vasilijevic, D. (2006), Osnove didaktike, Užice, str. 141

26


Jedino nasleđe koje dobar nastavnik ostavlja za sobom, a da ima trajnu vrijednost, jeste njegov uticaj na svoje učenike i u dobroj mjeri na njihovu budućnost.

LITERATURA:1. Laketa, N, Vasilijevic, D. (2006), Osnove didaktike, Užice, str. 1412. Havelka, N. (2000), Učenik i nastavnik u obrazovnom procesu, Beograd, str.

1243. Đorđević, J. (2008), Ličnost i funkcije nastavnika u savremenim društvenim i

ekonomskim promjenama, Beograd, str. 8514. Vilotijević, M. (2000) Didaktika, Beograd, str. 1515. Ilić, S. (2007), Kako postati dobar nastavnik, Beograd, str. 706. Filipović, N. (1981) Didaktika I, Sarajevo, str. 95

27

Documents

Nastavnik Kao Faktor Nastave