Upload
others
View
20
Download
1
Embed Size (px)
Citation preview
NEOKLASICIZAM I ROMANTIZAM
Pod pojmom (neo)klasicizam u Evropi se podrazumijeva umjetnički stil koji je trajao od
XVIII do početka XIX vijeka (1815), čije je najvažnije obeležje vraćanje oblicima antičke
umjetnosti kao idealnom estetskom uzoru. Nastao je kao reakcija na rokoko stil, koji je po
savremenom ukusu bio suviše dekorativan.
Termin "neoklasicizam" nije bio aktuelan sve do sredine XIX vijeka kada je stil opisivan
različitim terminima poput "pravi," ''reformisani" ili "stil obnove." Iako su klasični uzori bili u
njegovoj osnovi, on se takođe može smatrati oživljavanjem renesanse.Evropski
neoklasicizam u vizuelnim umjetnostima počinje oko 1760. kao suprotnost tada
aktuelnom baroku i rokoko stilu. Dok je arhitektura rokokoa isticala
gracioznost,ornamentiku i asimetriju, neoklasična se zasnivala na principima
jednostavnosti I simetrije koji su bili vrlina umetnosti Stare Grčke i Rima, a zapravo nisu
preuzeti neposredno od njih, već od renesansnog klasicizma.
Odlike neoklasicizma su:ljepota mere, simetrije, ravnoteže, reda i jasnoće.
Žak Luj David
Najtalentovaniji slikar neoklasicizma
bio je Zak Luj David.U skladu sa
duhom vremena u kome je
stvarao,David je slikao i najvise
cijenio istorijske kompozicije i
herojske teme,anticke i
savremene,kakve su bile i na
njegovim slikama.
Predstavlja posljednje trenutke grčkog
filozofa Sokrata, koji je osuđen na smrt zbog
"kvarenja" grčke omladine svojim učenjem.
Sokratu je dat izbor između izgnanstva, čime
bi se odrekao svog učenja, i smrti, ispijanjem
otrova. Figurativni sadržaj postavljen je u prvi
plan, kompozicija je horizontalna, tako da se
stvara utisak antičkog reljefa, tome doprinosi
i sam način modelovanja figura sa hladnim
koloritom i crtežom kao temeljnim likovim
elementom. Sokrat i njegovi učenici (među
kojima je najpoznatiji Platon) su smješteni u
jednostavnom arhitektonskom okruženju.
Dubina prostora naglašena je prikazom
detalja iz susjedne prostorije koja se nazire
kroz otvor na zidu. Sokrat je prikazan u
trenutku kada uzima pehar sa otrovom od
učenika dok desnom rukom pokazuje prema
nebu kao znaku poštovanja prema bogovima
i besmrtnosti duše.
„Sokratova smrt“
Slika se temelji na stvarnom događaju iz1793. god. kada
je Charlotte Corday, pripadnica konzervativne girondinske
stranke(predstavnici buržoazije), u kadi,nožem izbola jednog
od vođa revolucionarne jakobinske ekstremne
stranke(revolucionarne demokrate koje su tražili veće pravo
za građanstvo i bili protiv nejednakosti), Jean-Paula Marata.
Naime, i David je, poput ubijenog Marata, pripadao
jakobinskoj stranci i dva puta bio zatvaran, ali Napoleon mu je
povratio sve povlasticei imenovao ga dvorskim
slikarom.Nakon Napoleonovog izgnanstva, David je
napustio Francusku i preminuo u Briselu gde je završila i slika
“Mrtvi Marat. David je realistično istaknuo ubodnu ranu i krvlju
obojenu vodu koja je natopila prekrivač. Marat je iznad kade
smestio podlogu za pisanje, a u ruci drži ubojičino pismo na
kojemu piše: “Ja samo moram biti nesrećan kako bi zaslužio
vašu naklonost”.
Marat je bio žrtva lukave žene i David je naslikao pismo
vidljivim kako bi njena prevara postala politička propaganda.
Nožu koji je žena ispustila na pod pored kade je ironično
suprotstavljeno pero koje je još uvijek u beživotnoj Maratovoj
ruci. Instrumentu nasilja i smrti je suprotstavljen simbol
civilizacije.
„Mrtvi Marat “
Žan Ogist Dominik Engr
je bio francuski slikar neoklasicizma. Iako je težio
da postane slikar istorijskih događaja u tradiciji Žaka
Luja Davida, njegovi portreti su priznati kao njegova
najveća zaostavština istoriji umjetnosti. Naročito se
ističu oni u tehnikama crteža, zbog vitalnosti i skoro
fotografske preciznosti linije.
Gospođica Žan- Suzan- Katrin Gonin Princeza Albert de BroljMarkote d' Aržentej
Portret gospodina Bertina
Arhitektura s početka XIX vijeka ugledala se,takođe na antičku arhitekturu.U svim zemljama Evrope i u SAD gradi
se u stilu antičkog hrama,bez obzira da li je građevina namenjena crkvi,muzeju ili pozorištu.Građevine su
monumentalne,lijepih proporcija i harmonije,ali je to više dekor,koji često nije povezan sa elementima same
građevine.Grade se trijumfalne kapije po uzoru na rimske slavoluke.Sličan karakter imaju Brandenburška kapija u
Berlinu i Trijumalna kapija u Parizu.
ROMANTIZAMNaziv je izveden iz popularnosti koju su krajem XVIII vijeka uživale srednjovekovne priče o pustolovinama kao što su legende o kralju Arturu i Svetom Gralu,nazvane romani (jer su bile napisane na nekom od romanskih jezika a ne na latinskom). Iako je nastao u Engleskoj i Nemačkoj, svoj najpotpuniji izraz romantizam je našao u slikarstvu Francuske, gde se zahvaljujući Napoleonovim ratovima u Egiptu, osvajanju Alžira i ratu za oslobođenje Grčke, umjetnici trude da neguju egzotične sadržaje, oduševljavajući se Bliskim istokom, njegovom slikovitošću i bogatstvom. Dok klasicizam insistira na strogo propisanim žanrovskim kanonima uz nezamislivo odstupanje od njih, romantizam označava pobunu protiv takvih stega stvarajući nove oblike i narušavajući ustaljenu strukturu likovnih rodova i žanrova. Najšire definisan romantizam predstavlja težnju za oslobađanjem umjetničkih mogućnosti dalje od subjektivnosti tj. poniranjem u svet mašte,osećanja i čulnih senzacija, kroz traganje za dotle nepoznatim prostorima umjetničkog izraza.
Francuska revolucija i pad Napoleona i događaji koji nisu ispunili očekivanja i ideale izazvali susve opšte razočarenje.Nezadovoljstvo civilizacijom buržoazije, koju su smatrali bezciljnom i ružnom i nezadovoljstvo zvaničnom akademskom umjetnosću,bili su izvor romantičarskog nemira i bekstva u san, egzotiku - daleke zemlje I srednjevekovnu prošlost.
Francuska
Teodor ŽerikoJedno od najznačajnijih imena francuskog
romantizma je Teodor Žeriko. Rođen je 26. septembra
1791. godine u Ruanu, a umro je jako mlad, u svojoj
32. godini života, 26. januara 1824. godine u Parizu.
Obrazovanje je stekao u tradiciji engleske umjetnosti
Karla Vernea i klasične kompozicije Pjera Narsisa
Žerena, koji je i bio klasicista. Međutim, Žeriko je brzo
napustio školovanje, i samouko se usavršavao
proučavajući umjetnička djela u Luvru, gdje je kopirao
Rubensa, Ticijana, Velaskeza i Rembranta, od 1810.
do 1815. godine. Veliki uticaj na njega imao je
Mikelanđelo, u djelima Žerikoa vidimo njegovu
dinamiku ljudskih figura. Žeriko je obrađivao isključivo
savremene motive, i zbog toga ga ubrajaju u preteče
realizma.
Tokom studijskih boravaka u
Firenci i Rimu (1816-1817), Žeriko
se upoznao sa radom Mikelanđela
prema kome je gajio duboko
uvažavanje posebno kroz studije
akta kao nosioca izražajne snage.
Takav pristup ogleda se i na
njegovom remek-djelu „Splav
Meduza“, slici koja će postati
manifest romantizma. Žeriko je
našao inspiraciju u jednom
stvarnom događaju kada je
Meduza, državni brod, pretrpela
stravičan brodolom na obalama
Zapadne Afrike, a njena gotovo
cela posada od više stotina ljudi je
poginula, dok se spasla samo
nekolicina njih nakon više dana
provedenih na splavu. Ovaj
događaj Žeriko je tretirao
istovremeno i kao kritiku monarhije
uspostavljene u Francuskoj nakon
Napoleona, ali i kao modernu
tragediju epskih razmjera.
Francuska
Ežen Delakroarođen je 1798. u Parizu u staroj otmenoj francuskoj
porodici. Ovo otmeno porijeklo je podjednako
sudbonosno za slikara, za koga kažu da je
„njegova ličnost udarila pečat čitavom vijeku“.
Kada je napunio dvadeset četiri godine, Delakroa
izlaže jednu od svojih prvih slika: Dante i Vergilije u
paklu a koja već posjeduje odlike pravog majstora.
Te godine u Salonu je izložena i slika Pokolj na
Hiosu, koja je naišla na otpor među slikarima
klasicističke škole. Žan Ogist Dominik Engr će
sliku nazvati običnom mazarijom i pokoljem
slikarstva. Nasuprot ovom mišljenju, mladi slikari
su bili oduševljeni, jasno uvidevši da ona
predstavlja jednu novu vrijednost.
Nakon smrti Žerikoa, istakao se njegov sledbenik
Ežen Delakroa,koji slavu stiče delom Pokolj na
Hiosu. Kao i Žerikoova Meduza,Pokolj na Hiosu je
nadahnut istinitim događajem,grčkim ratom za
nezavisnost odTuraka na koji je Evropa gledala sa
simpatijama (pun naziv slike je Pokolj na Hiosu:
grčke porodice u iščekivanju smrti ili ropstva).
Međutim, za razliku od Žerikoa on je više težio da
izrazi jednu poetsku istinu, što svakako odaje
nepovezanost prvog plana s njegovim dramatičnim
kontrastima svetlosti i senke, kao i blistave širine
pejzaža.
Engleska
je započeo kao akvarelist a upotreba
prozirnih boja na bijeloj hartiji može da
objasni njegovo interesovanje za bojenu
svjetlost. On je takođe u prirodi pravio
uljane skice živopisnih i uzvišenih predela
po romantičarskom shvatanju, poput
planina ili istorijskih mjesta, koje je u
krajnjem obliku gotovo do
neprepoznatljivosti menjao. Često je u
svojim katalozima dodadavao navode
antičkih ili modernih pisaca, a ponekad i
svoje lično, jer je slikarstvo povezivao sa
književnošću.
Vilijam Tarner
Slika „Brod s robljem“ je
jedna od Tarnerovih
najspektakularnijih vizija
koja ilustruje kako je
književne izvore
pretvarao u ''obojenu
paru.'' Ova slika prvobitno
se zvala Trgovci robljem
koji bacaju u more mrtve
– Tajfun se bliži a umetnik
je najverovatnije naslikao
jedan stav poeme
''Godišnja doba'' koji
opisuje kako ajkule prate
brod sa robljem za
vrijeme tajfuna ''privučene
mirisom isparenja gomile
ili gadne bolesti i smrti.
Španija
Veliki genije španskog slikarstva, Francisko Goja,Davidov savremenik, u svom stvaralaštvu potpuno reflektuje tokove španske istorije tj. vremena u kom je živeo.Bio je slikar na španskom dvoru. Godine 1808, kada je Goja bio na vrhuncu svoje karijere, Karlos IV i njegov sin Fernando bivaju primorani na abdikaciju u procesu prisilne sukcesije. Napoleonova vojska ulazi u Španiju, a Napoleonov brat Žozef biva postavljen na španski presto. Goja zadržava svoju poziciju slikara kraljevskog dvora i tokom rata slika portrete španskih, ali i francuskih generala. Preko serije grafika pod imenom Užasi rata (prvi put se objavljuju više od pola vijeka kasnije, 1863), Goja prenosi svoje reakcije na užase i tragične ratne posljedice. Koristeći se grafičkim tehnikama bakropisa, suve igle i akvatinte, predstavlja nasilničke scene i događaje u dramatičnim kompozicijima, namjerno ističući upečatljive i brutalne detalje.
Francisko Goja
Streljanje rodoljuba u Madridu 3. maja 1808. jeste jedna od Gojinih slika sa rodoljubivim motivima španskog ustanka protiv okupacije Napoleonovih snaga u maju 1808. naslikane na inicijativu kardinala Luisa de Burbona. Ova slika, iako zamišljena kao znak sećanja na rodoljube poginule na početku rata za nezavisnost zapravo je, prema navodima pojedinih tumača, svojevrstan izraz apsurdnosti smrti i umiranja za otadžbinu..Ova slika, koja polazi od vrlo realističkih premisa pojma istorijskog događaja, prikazuje red francuskih vojnika koji se spremaju da pucaju, nasuprot fratru i petorici seljana koji čekaju na svoje pogubljenje. Na zemlji leže mrtva tela trojice streljanih, dok se u pozadini naziru obrisi osuđenih na smrt koji takođe čekaju svoj red da stanu pred streljački stroj, dok se u poslednjem planu u daljini vidi Madrid. Centar dramskog momenta skoncentrisan je na bijeloj košulji jednog od seljana na kolenima i ruku podignutih u vis pred streljačkim strojem. U lijevom donjem uglu mogu se videti tragovi oštećenja koje je slika pretrpela 1937. godine prilikom transporta u Valenciju u toku Španskog građanskog rata.Ova slika ima mnogo dublje značenje —žrtva seljana je uzaludna i nema nade da će zlotvori ovog svijeta ikada biti kažnjeni. Štaviše, sugeriše da je seljanin u bijeloj košulji bio žrtvovan uzalud. Protagonisti su anonimni, nema heroja, čime Goja pokazuje svu apsurdnost i uzaludnost umiranja za domovinu, nasprot herojskim porukama idealizacije smrti za otadžbinu koje šalje Žak Luj David sa svojih slika. Jedini izvor svetlosti na slici jeste lampa koja se nalazi ispred vojnika, a Gojina zastrašujuća vizija užasa ne dozvoljava nikakvo odvlačenje pažnje sa prikazane teme.
https://www.youtube.com/watch?v=OiRWBI0JTYQ&t=25s
Na ovom linku možete pogledati zanimljivosti iz
perioda romantizma. U opciji “podešavanja” na you
tubu možete podesiti prevod na naš jezik.