Neupravni Govor Kod Tomasa Mana

U romanu Doktor Faustus Tomas Man na jednom mestu govori da je poezija

savršeniji umetnički oblik od proze. Kao primer uzima pesmu Bolesna ruža (The Sick

Rose) Vilijema Blejka. I zaista, metaforu bolesti koja u čvrst zagrljaj steže čoveka, Man je

razvijao u nekoliko svojih romana, na više hiljada stranica. Tu istu metaforu Blejk je

izrazio sa nekoliko poetskih slika, u osam stihova. Fasciniran time, Man govori o moći

poezije da čitav jedan univerzum smesti u prostor malen, ne veći od ljuske oraha.

Kada se već pominje ljuska oraha, ovde bi se mogao načiniti jedan nestašni asocijativni

skok u oblik književnog izraza koji podjednako grade poezija i proza – u dramu. Pisac,

pesnik u najpunijem značenju te reči, u drami Hamlet, koja je poezija u najčistijem vidu,

dovodi nas do vrha brega gde se ukazuje vidik koji nas ostavlja bez daha. Govoreći o

tome da je Danska tamnica, i da je u svetu koji ga okružuje sputan, Hamlet zaključuje:

„Ja bih se mogao zatvoriti u orahovu ljusku, pa se ipak smatrati kraljem beskrajnog

prostora, samo kad ne bih imao ružnih snova.”

Jedan od ružnih snova, čini mi se, jeste i taj da se stvari po svaku cenu definišu, oštro

razdvoje jedna od druge. Kao i san o postojanju čvrste granice između poezije i proze.

Pravi san je prepuštanje govoru pesme, priče, romana... Otvoreni pogled sa vrha brega. A

da se dospe na vrh tog brega nije potrebna telesna snaga, nego snaga mašte.

Ovaj breg načinjen je od jezika, i jeste čaroban. U romanu Čarobni breg, pogled sa vrha

jasan je i intenzivan zbog neizlečive bolesti njegovih junaka. Pogled sa vrha čarobnog

brega jezika takođe je obeležen graničnom situacijom. A to je čista ozarenost imaginacije,

situacija nenarušivog zdravlja, trenutak večnosti.

To je trenutak kada se oseti ljubav i prema svim onim dalekim brdima, snežnim gorama,

čak tamo do ledenog mora.

Manov Čarobni breg je grandiozni masiv na topografiji svetske književnosti: slavan

zbog izoštrene optike centralnih pitanja odnosa između ljubavi i smrti, ljubavi i bolesti,

humanizma i fanatizma koje autor razvija na hiljadu stranica. Rečje o kompleksnom romanu

koji je sav prožet antitetičnim životnim filozofijama i pogledima na svet. Tumačenje i prijem

ovog romana u književnoj kritici tekli su u nekoliko načelnih struja. Shodno prvoj, Čarobni

breg je „roman jednog vremena“, u kome se opisuju dekadentno građanstvo pred početak

Uporaba slobodnog neupravnog govora u djelu Čarobni brijeg Thomasa Manna

velikog rata i analize uzroka tog rata, sa jakom tendencijom da se roman vidi kao realistično

delo. Shodno drugoj, u pitanju je formalno-analitičko delo u čijem centru je paradigma

„vaspitnog romana“. Shodno trećoj, rečje o artističko-aleksandrijskom romanu, u kome je

preplet mitova i lajtmotiva sastavni deo larpurlartističkog romanesknog prosedea. Po četvrtoj,

Čarobni breg je šopenhauerovsko, pesimističko-nihilističko delo, dakle nešto oprečno

„romanu vremena“ i „vaspitnom romanu“. Moglo bi se govoriti i o žanrovskim odlikama

„romana reke“ i „romana eseja“. Man je sam ovo svoje delo označio kao „grotesknu novelu“.

U buketu i preplitanju tema, motiva i ideja Čarobnog brega može se, kao suma, videti kraj

građanske epohe.

S A Ž E T A K

U književnosti, roman je najvažnija prozna književna vrsta koja je privukla mnoštvo čitatelja,

povjesničara i teoretičara književnosti. Kao dinamična vrsta, roman izmiče čvrstim teorijskim

definicijama, no njegove nedvojbene odrednice svakako su veličina i narativnost. Povijesno

gledano, inovacijske težnje uvijek su bile jače od normi i definicija; od svih vrsta roman je

proizveo najviše podvrsta i žanrova čija je podjela stalni predmet zanimanja teoretičara i

povjesničara književnosti, ali nije dovela do suglasnosti u klasifikaciji.

Radovi Thomasa Manna, osobito Čarobni brijeg, slijede određen uzorak ideologije,

pragmatike, intertekstualnosti i estetičke privlačnosti, ali, naravno, posjeduju i originalnost

(s obzirom na strukturu djela, koncepciju i jasnoću njegovoga unikatnog stila i subverzivnoga

djelovanja te razliku između ovih kvaliteta i načina njihovih prenošenja preko dualističke

slikovitosti govora i metaforičke insinuacije samoaktualizacije).

U radu su korišteni sljedeći metodološki postupci: induktivno-deduktivna metoda,

deskripcija, analiza, komparativna analiza i povijesna metoda.

Induktivno-deduktivna metoda, kao i metoda deskripcije, korištena je kako bi na nekim

mjestima bile usustavljene dosadašnje spoznaje o književnosti i kritike te, samom tim,

otkrivanje novih spoznaja u romanu. Metoda analize primjenjivana je u citiranju. Metoda

komparativne analize korištena je kako bi se razgraničili neki pojmovi, odnosno

4


upotrijebljena je kako bi se njome propitala terminologija u zapadnoeuropskim

književnostima, a samim tim i u Čarobnom brijegu.

Slobodni neupravni govor, kako su nas već poodavno poučili predstavnici zagrebačke

stilističke škole (Ivo Frangeš, Krunoslav Pranjić), kod Manna je čest i stilski distinktivan.

Kako nas pak primjerom poučavaju moderni prozni pisci, a teorijom gramatičari i stilističari,

slobodni neupravni govor ne treba navodnih znakova. Stoga ne bi trebalo biti u krivu kad

suvišne navodnike ističe kao najbolniji Schönheitsfehler u djelima Thomasa Manna.

Trenutnim refleksijama o smisaonim i (bez)vremenskim pitanjima, čovjeku i odnosima sa

drugim ljudima kože se reći puno, a opet tako malo za onoga tko ne shvati (i ne pročita)

Manna.

U obliku opisivanja putem romana vidljive su tipične osobine mase, odnosno anonimnost i

homogenost kao i zamjenjivost elemenata i uloga. Ili, ako je u pitanju opisivanje unutarnjih

mentalnih stanja lika (čega kod Mana nikako nenedostaje), tada ono slijedi posebnim

poetičkim programom modernizma uporabom »unutarnjih monologa« (innerer Monolog) ili

»slobodnog neupravnog govora« (free indirect speech) kao i »doživljenog govora«

(erlebte Rede), pa čak i onda kada neki ulomci zapadaju u tradicionalni realistički psihološki

način književnog pisanja.

5


I. UVOD

1.1. Mannov životni put

Godine, 1875. u Lübecku se rodio Tomas Pol Man. Manova obitelj bila aristokratskog

porijekla, a u vrijeme njegovog rođenja, ugledna, bogata trgovačka kuća. Njegov otac,

Thomas Johann Heinrich Man, senator u gradskoj upravi i trgovac, umro je 1891. godine, a

obiteljski posao je ugašen. Njegova majka, Julija da Silva, brazilka s njemačkim korijenima,

povela je sa sobom svoja dva sina, najstarijeg Heinricha i najmlađeg, Viktora, kao i dvije

kćeri, u München, umjetnički i književni centar Njemačke. Tomas Man je ostao još jedno

vrijeme u Lübecku, kako bi završio gimnaziju. Od malena se oduševljavao glazbom i iznad

svega književnošću, tako da je, iako je mrzio školu (dva puta je ponavljao u osnovnoj školi),

uređivao školski časopis i u njemu objavljivao svoje prve pjesme i priče pod pseudonimom

Pol Tomas.

Usamljenik, nenaviknut da dijeli sa drugima svoja gledišta i osjećaje, ima mnogo žešća

mentalna iskustva i manje je razumljiv od društvenog čovjeka. (Thomas Mann)

Po diplomiranju, Thomas se pridružio obitelji u Münchenu 1894. godine i izvjesno vrijeme

prisustvovao nastavi na minhenskom sveučilištu, iako ga nije službeno pohađao, sa željom

da postane novinar te proučavao povijest, ekonomiju, povijest umjetnosti i naravno,

književnost. Zatim se na kratko zaposlio u osiguravajućoj kompaniji, čiji vlasnik je bio prijatelj

njegovog preminulog oca, ali ju je brzo napustio, jer ga ovaj posao nije zanimao.

6


1895. godine, Man se pridružio bratu Heinrichu, koji je živio u Italiji, i tamo proveo naredne tri

godine.

Izoliran od društva, čitao je mnogo, uglavnom skandinavsku, francusku i rusku literaturu.

Oduševljavala su ga djela Lava Tolstoja, posebno "Ana Karenjina", mada nije volio njegova

kasnija djela. U ovom razdoblju započeo je rad na romanu koji će mu jednoga dana donijeti

Nobelovu nagradu - "Budenbrokove". U početku zamišljena kao kratka novela, koju je

namjeravao napisati zajedno s bratom Heinrichom, koji je do tada već stekao ime u

književnim krugovima, početna ideja se preobrazila u veliki rodoslovni roman, skandinavskog

tipa.

Onaj tko voli više je inferioran i mora da pati. (Thomas Mann)

1898. godine umro je istaknuti engleski pisac i matematičar Lewis Carroll, najpoznatiji po

bajci "Alisa u zemlji čuda", a Thomas Mann je objavio svoje prvo djelo, zbirku kratkih priča

"Mali gospodin Friedemann" i tako i službeno započeo književnu karijeru.

Zavičaj i red ne samo da su ležali daleko iza njega, oni su poglavito ležali duboko ispod

njega, a on se još neprestano peo. Lebdeći između njih i nečeg nepoznatog, pitao se kako li

će mu biti tamo gore. Možda je bilo glupo i neprobitačno što se on, rođen i naviknut diše

samo nekoliko metara nad morem, najednom popeo u te ekstremne predjele, a nije proveo

bar nekoliko dana na kakvom mjestu srednje visine. Poželio je da je već na cilju, jer kad

jednom bude gore, mislio je, živjet će kao svugdje i neće kao sad, dok se penje, sve

podsjećati na to u kakvim se neprikladnim sferama nalazi. (Thomas Mann -"Čarobni

brijeg")

Sve ove priče predstavljaju varijacije jedne iste teme: one se, uglavnom, bave izoliranim

pojedincem, kreativnim stvaraocem i njegovom borbom protiv besmislenosti postojanja.

Također su primjetni utjecaji njegovih doživotnih uzora, pod čijim utjecajem je stvarao,

filozofa Arthur Schopenhauer i Friedricha Nietzschea, i kompozitora Richarda Wagnera.

1901. godine iz tiska izlaze "Budenbrokovi" i istoga sata postaju bestseler iu njegovoj

domovini i izvan nje. Samo u Njemačkoj bit će prodano preko milijun primjeraka.

U ovom romanu (u velikoj mjeri autobiografskom) Mann prikazuje uspon i pad trgovačke

obitelji kroz četiri generacije. Prve dvije generacije, koje su stvorile obiteljsko bogatstvo, čine

čvrsti i agresivni buržoazija, a posljednje dvije generacije nose na sebi obilježja dekadencije,

ali one su, istovremeno, nositelji uvećanih intelektualnih darova i velikog umjetničkog

senzibiliteta. Četvrtu generaciju predstavlja mali, patetični, bolešljiv, neurotični dječak koji voli

samo svoju glazbu. Sa njegovom smrću u 16. godini, nekada istaknuta obitelj prestaje

7


postojati.

Nakon ovog dijela slijede pripovijetke "Tristan" (1902) i "Tonio Kreger" (1903). Ovo potonje

postala je popularnija i od "Budenbrokovih", a centralna ličnost je ponovno daroviti pisac,

izoliran od svog okruženja. U veljači 1905. godine oženio se sa Katjom Pringshajm, ženom

koja je potjecala iz utjecajne i bogate židovske obitelji, i koja je bila kći čuvenog minhenskog

matematičara i istaknutog poznavaoca Vagnerovih djela. Sa njom je Man imao šestero djece

i svatko od njih je, na svoj način, steklo ugled u umjetničkim krugovima.

Vjerojatno pod utjecajem novih okolnosti i sreće u braku, 1909. godine objavio je roman-

bajku "Njegovo visočanstvo", djelo koje u mnogome razlikuje od njegovih ranijih, ali i kasnijih

radova, jer je prepuno optimizma.

Krajem rujna 1911. godine Italija je objavila rat Turskoj i upala u libijsku provinciju

Tripolitaniju, a par mjeseci ranije, Thomas Mann je ponovno je posjetio kolerom zaraženu

Veneciju. Tijekom boravka prati ga cijeli niz zlokobnih događaja, a čudne impresije gotovo

momentalno mu sugeriraju temelju priče iz koje će nastati mračna novela "Smrt u Veneciji"

(1912).

Heroj je ponovno pisac, ali sada već pedesetogodišnjak, koji je cijeloga života strogom samo

- disciplinom uspijevao da održi preko potrebnu kontrolu nad svojim životom i ide ka

zacrtanom cilju. Ali, pošto je predugo potiskivao svoje emocije, one eksplodiraju u najgorem

mogućem trenutku i na najodvratniji način, on gubi samo-kontrolu i počinje da se raspada.

Usamljenost u nama rađa originalnost, nepoznatu ljepotu i sklonost ka poeziji. Ali također,

budi i suprotno: perverziju, zabranjeno i apsurdno. (Thomas Mann)

Nakon tronedjeljnog boravka u Davosu tijekom ljeta 1912. godine, Man je dobio inspiraciju za

svoje, vjerojatno, najbolje djelo - "Čarobni brijeg" (1924).

2.1. Prvi sloj Čarobnog brijega

Standardna interpretacija ovog dijela ide otprilike ovako: Ovo je roman jednog vremena, u

kojem se bije bitka između humanosti u nehumanosti, slobode i neslobode, a između

pročelja se nalazi običan, često zbunjeni njemački građanin. Junak romana, mladi Hans

Kastorp, kao i njegovi "tutori" Setembrini i Nafta, a pred kraj romana i ostarjeli Peperkorn, u

romanu samo naizgled vode običan život bolesnika u sanatoriju a, ustvari, predstavljaju sliku

bolesne Europe pred Prvi svjetski rat. Sanatorij predstavlja nezdravi ratnu sredinu u kojoj se

8


zarazi svatko tko boravi u njoj. Roman prikazuje vrijeme političkih netrpeljivosti, a avetinjski

svijet bolesnika oličava težinu i probleme rata. Ali, to je samo onaj površinski sloj kojega

većina ne uspije (ili ne zna) čak ni zagrebati.

Odmah na početku treba spomenuti ono što Thomas Mann ističe neprekidno tijekom cijelog

romana, a što postaje sasvim očito u završnici:

Zbogom, Hasna Kastorpe, bezazlen siroče života! Tvoja je povijest završena. Ispričali smo je

do kraja. Nije bila ni kratka ni duga, bila je to jedna hermetička povijest. (Čarobni brijeg).

3.1. Hermetička povijest

Ovaj roman ne spada u realizam, iako se tako na prvi pogled čini. On je prepun simbola i svi

likovi su samo predstavnici određenih ideja, pokreta, mišljenja, povijesnih tokova, itd.

Zato, u skladu s onim što nam sam autor na više mjesta napominje, ako želimo ispravno

protumačimo ovo djelo, moramo razumjeti simboliku kojom se koristi.

U recenzijama se uporno izbjegava spominjanje onoga što je sam Mann otvoreno zapisao.

Ne radi se ovdje ni o kakvom ideološkom sukobu jednog nazadnog i drugog, naprednog

čovjeka, već o sukobu između Iluminata, masona (Setembrini) i jezuite (Nafte). Ni Peperkorn

se ne pojavljuje slučajno i nikako nije slučajno opisan sa svim svojim kraljevskim

dostojanstvom, jer je on upravo predstavnik rojalističkog bloka koji se gasi i nestaje, a

otvorene simpatije koje Hans Kastorp, junak romana, prikazuje prema njemu samo su

ogledalo Manovove osobne dugogodišnje fascinacije. Pred izbijanje Prvog svjetskog rata,

Tomas Man je bio vatreni patriota i pristalica autokratije nasuprot demokracije, pobornik

kreativnog Iracionalizam nasuprot "tupog" racionalizma, kao i zaštitnik unutarnje njemačke

kulture od europskog idealizma. Slijedio je njemačke mislioce XIX stoljeća, kao što su Paul

Anton de Lagarde i Houston Stewart Chamberlain, koji su bili zagovornici superiornosti

germanske rase i ideološki prethodnici nacizma. Tijekom rata prekinuo je rad na "Čarobnom

brijegu" kako bi sudjelovao u "ratu pomoću oružja misli". U seriji svojih eseja, on istražuje

same osnove svoje filozofije i uporno i snažno brani njemački Reich. Zbog suprotnih stavova,

posvađao se s bratom Heinrichom, uvjerenim pacifistom, republikancem, kosmopolitom i

kritičarem Imperije. 1920-tih Man je transformisao svoje stavove i od ubeđenog pobornika

autokratije postao pristalica Weimarske republike, snažni protivnik nacističke ideologije, pa

se samim tim pomirio s bratom, ali njihovi odnosi više nikada nisu bili bliski, što svjedoči o

žestini prethodnog sukoba, a samim tim i o dotadašnjoj Tomasovoj odanosti.

9


4.1. Koga predstavljaju Setembrini i Nafta?

Italijan Setembrini je neskriveni mason, pobornik prosvećenosti i ideja napretka i postupnog

progresa čovječanstva.

I gospodin Setembrini nastavi s toplinom govori o idejama ove svjetske lige, koja se rodila u

Mađarskoj, i čije će ostvarenje ... osigurati masonima moć da odlučuju o sudbini svijeta.

On uzgred pokaza pisma koja je po ovom pitanju primio od stranih masonskih veličina,

vlastoručno pismo Velikog Majstora Švicarske, brata Cartier La Tanta ,33 °, i poče da

objašnjava projekt po kojem će umjetni jezik esperanto postati univerzalni jezik Lige. U svojoj

zagrijanosti, on se uzdizao u sfere visoke politike ... i procjenjivao izglede revolucionarne

republikanske misli u svojoj domovini, u Španjolskoj, u Portugalu ...

Tamo stvari nesumnjivo sazrijevaju i ulaze u posljednju fazu. Neka ga se seti Hans Kastorp

ako u najskorijem vremenu dođe tamo do burnih događaja. (Čarobni brijeg )

Nasuprot njega nalazi se predstavnik jezuitskog krila, Nafta, zastupnik drugačijih gledišta na

svijet. Nafta je, na primjer, protivnik klasičnog odgojnog ideala, protivnik je retorsko-literarnog

duha europskog školskog i pedagoškog sustava i njegove gramatičke-formalističkim

otužnosti. Dakle, otvoreni protivnik jednog od glavnih oruđa kojim se služi Setembrinijevo

društvo (a koje je, uzgred budi rečeno, samo preuzelo ovaj recept indoktrinacije upravo od

jezuita, tako da se ovaj sukob na polju obrazovanja može shvatiti i kao borba za prevlast nad

umovima mladih ljudi ).

Međutim, ono obrazovanje i odgoj, koje je narodu potrebno u borbi protiv trule buržoaske

vladavine, narod već odavno traži na drugim mjestima, a ne u prinudnim ustanovama kojima

upravlja državna vlast, i već i vrapci na krovovima cvrkuću da naš tip škole uopće, onakav

kakav se razvio iz manastriskih škola srednjeg vijeka, predstavlja smiješnu starudiju i

anakronizam, tako da nitko na svijetu više ne duguje za svoje obrazovanje hvala školi, i da je

slobodna, ničim neometana nastava putem predavanja, izložbi, kinematografa itd., daleko

bolja od svake školske nastave. (Čarobni brijeg)

Nažalost, ovdje nemamo mjesta da se naširoko bavimo svim gledištima i da u tančine

ulazimo u sadržaj i smisao bogate simbolike ovog djela.

Znanost je vjera, kao i svaka druga ... Zar, na primjer, ideja o materijalnom svijetu koji postoji

samo za sebe nije najsmionija od svih pretpostavki? Pa ipak, suvremena znanosti o prirodi,

uzeta kao dogma, živi samo i jedino od metafizičkih pretpostavki da su oblici saznanja naše

organizacije - odnosno da su prostor, vrijeme i kauzalnost, u kojima se ogleda svijet pojava -

10


realni odnosi, koji postoje neovisno od našeg saznanja. Ta monistička tvrdnja je najprostija

bestidnost koja je duhu ikad prinesene. Prostor, vrijeme i kauzalnost, to na monističkom

jeziku znači: razvitak - u tome leži centralna dogma one slobodnomislilačke ateističke lažne

vjere, kojom se želi obesnažiti Knjiga Postanka, s tim da se nasuprot nje stavi zaglupljujući

bajka prosvijećenog znanja .. Empirizam!. (Čarobni brijeg)

Zar obrazovanje ne treba poslužiti osobnom samouzdizanju, osobnoj potrazi za istinom?

Ali, ne! Nas u školama ne upućuju na put istraživanja, već nas spremaju za radna mjesta.

Kada je cjelokupan sustav tako ustrojen, kada nije bitno znanje već ocjena, svaka želja za

vlastitim putem, svaka individualna potraga osuđena je na marginu, na udaljavanje.

Upravo zato, Tomas Man je radnju ovoga romana smjestio u sanatorij, pošto su pitanja

intelektualne potrage uvijek blisko povezane s "bolešću", odnosno sa onim stanjem koje se

razlikuje od svakodnevne halabuke, jer neki ponire u sebe i ponirući otkriva bezdan, iz kojeg

mu , na posve neobjašnjiv i proturječan način, do svijesti dopiru djelići istine. Istina se otkriva

samo čovjeku izvan sustava.

Bolest je u najvećoj mjeri humanu, usprotivi se odmah Nafta, jer biti čovjek znači biti

bolestan. U stvari, čovjek je suštinski bolestan, ali ga upravo bolest čini čovjekom, i tko hoće

da ga učini zdravim i da ga navede da sklopi mir s prirodom, "da ga vrati prirodi"

(iako u stvari nikada nije bio prirodan), taj, kao i sva današnja propaganda što propovijeda

preporod, sirovu biljnu prehranu, zračne banje, sunačna kupanja itd.. - dakle svatko

ugledanje na Rusoa - ne teži ni za čim drugim nego da čovjeka obeščovječi i poživotinji ...

(Čarobni brijeg)

Već je navedeno da je Thomas Mann bio pod snažnim Ničeovim utjecajem, koji je područje

duha uvijek blisko povezivao upravo s bolesnim stanjem.

Jednom riječju, to znači postoji neka alkemijski-Hermetička pedagogika, transsuptancijacija, i

to naviše, netko uzdizanje ... Ali, naravno, materija koja treba biti sposobna da se uzdigne,

da se vanjskim utjecajima pokrene i potisne ka nečem višem - mora imati sama u sebi nekih

kvalitete. A ono što sam ja imao u sebi ... to je da sam poodavno bio u prisnom odnosu s

bolešću i smrću ... (Čarobni brijeg)

Zaplet Šopenhaurove filozofije, kao i zaplet svih dobrih knjiga, zasnovan je na kontrastu i

opoziciji, iu književnosti Tomas Man se gotovo doslovno držao ovog modela.

Pravio je oporbene parove na različitim razinama, sukobljavao umjetnost i moral, umjetnost i

civilizaciju, kulturu i društvo, genijalnu bolest i zdravu glupost. Sve fantazije njegovih

11


protagonista prolaze kroz zabranjene želje, ljubavi i smrt, i neizostavnu bolest, a upravo tu se

ogleda sva dubina Ničeovog utjecaja u Manovim djelima, posebno Ničeovo gledište na

raspadanje i povezivanje bolesti i kreativnosti. Otuda simbolično "uzdizanje" Hansa Kastropa

u uvodu "Čarobnog brijega" i njegovo otkrivanje kreativnosti u središtu bolesti.

Dualizam, antiteza, to je pokretni, strasni, dijalektički, oštroumni princip. Duh je isto što i

podjela svijeta u dva neprijateljska tabora. (Čarobni brijeg)

Tako se i rat prikazuje kao produkt sukoba između dva tajna društva, dvije ideologije koje

uopće nisu tako različite kako se na prvi pogled čine, što se u romanu i vidi, jer se stavovi

njihova dva predstavnika, Setembrinija i Nafte, isprepliću i često je teško prepoznati koji od

njih dvojice govori. Smisao njihovog sukoba možda i nije ideološki, već čisto praktični.

Borba za vlast. Nafta otvoreno govori o neophodnosti rata, čak i strahovitog terora, jer je on,

po njemu, neophodan radi čovječanstva:

....Grgurom su riječi: "Proklet da je čovjek koji neće okrvave svoj mač" ... proleterijat je

prihvatio Grgurov djelo, u njemu je obnovljena Grgura revnosno služba bogu i on, kao ni

veliki papa, neće smjeti da zaustavi svoju ruku pred krvoprolićem. Njegov zadatak je

uspostaviti teror radi spasa svijeta i da postigne Spasiteljev cilj: život u bogu, bez države i

bez klasnih razlika. (Čarobni brijeg)

Već je naveden citat iz romana u kojem Setembrini otvoreno podsjeća Hansa Kastorpa ga se

seti ukoliko uskoro dođe do nemira u nekim državama, čime sasvim jasno ukazuje na

umiješanost njegovog tajnog društva u krojenje svjetske politike.

Duša Hansa Kastorpa se nalazi na razmeđu između ove dvije struje, podijeljen i

razjedinjena, pokušava spoznati što je istina i da li ju je moguće spoznati. Je li čovjek uopće

skrojen da bi spoznao istinu i ako jeste, može li do nje prodrijeti kroz izmaglica laži kojom ga

okružuju?

Čovjek je u životnoj opasnosti - đavo i desno i lijevo, kako do vraga da se izvuče.

(Čarobni brijeg)

A kada Hansa velika ljubav, udata madam Šoša (U dahu kojim ga je okrznula prolazeći, on

stoji, lud od sreće koji mu stvara taj susret, ai zato što je jedna riječ iz njenih usta ... bila

upućena izravno njemu), koja veoma malo vremena provodi kod kuće, već se uglavnom liječi

12


po europskim sanatorijum, iako, zapravo, ne boluje u pravom smislu te riječi, ni od čega, već

je njeno lutanje samo simbolično prikazana potraga na nečim, za smislom koji joj stalno

izmiče, kada ona zauvijek ode iz sanatorijum u Davosu, ostavljajući mu kao jedinu uspomenu

malu, uokvireno staklenu pločicu, koju je trebalo držati prema svjetlosti da bi se na njoj nešto

vidjelo - zapravo, rendgentski snimak njenog stomaka - Hans Kastorp gubi sve iluzije i odlazi

kao dragovoljac u rat. Nije on ništa spoznao, nije se transformirao, kako to uobičajeno

sugeriraju u recenzijama! Pa kakva je to spoznaja, riješiti idete da ubijate druge ljude?!

Ne, on je prosto pao u depresiju, stigao do krajnje granice svojih mogućnosti i riješio da na

najprihvatljiviji način okonča svoj život. On se predaje i vraća u ravnicu, gdje doživljava

sudbinu kao i svi ljudi koji teže višem duhovnom životu ali ostaju zarobljeni u ovom svijetu:

Sumrak, kiša i prljavština, požarno crvenilo mutnog neba koje neprestano bruji od teške

grmljavine. Vlažni zrak je ispunjen i iskidan oštrom pjesmom, besnim urlanjem kao da liju svi

psi pakla, urlanje koje se svršava rasprskavanje, šikljanjem, lomljenjem i požarom, ječanjem i

kricima, treštenjem truba koje samo što ne prsnu, i udaranjem doboša koji sve brže i brže

daju znak za juriš ... To je ravnica, to je rat. (Čarobni brijeg)

Hans Kastorp je bio samo još jedan u nizu zanesenjaka, koji su živjeli u iluziji da je moguće

otkriti istinu, postići neki viši život i ostvarti savršenu i čistu ljubav.

Avanture krvi i duha, koje su tvoju jednostavnost uzdigla, dopustile su ti da u duhu proživiš

ono što fizički po svoj prilici nećeš preživjeti. Nailazili su trenuci kad si zamišljao da vladaš i

kad ti je iz smrti i tjelesnog sladostrašća san o ljubavi zagrijavao dušu. Da li se i iz ove

svjetske svečanosti u čast smrti, iz ove opake grozničav vatre koja sad svuda unaokolo

zahvata večernje nebo, također jednom uzdići ljubav? (Čarobni brijeg)

4.1. Mannov stil

Manov stil je pomalo kitnjast, karakterističan po obilju podataka, ironičnom humoru i

parodiranju; njegova kompozicija je suptilna i na mnogo razina, fantastično realistična na

jednom nivou, a ipak, nosi u sebi duboki simbolički smisao. Njegovim djelima nedostaje

jednostavnost, te stoga i nisu za svakog čitaoca.

U područje njegovih studija oduvijek su spadali oni tamni i prostrani predjeli ljudske duše koji

se naziva podsvijest, premda bi bilo bolje rečeno nadsvijest, pošto iz tih sfera dopire na

mahove neko znanje koje daleko nadilazi svjesna znanja pojedinca i navodi na misao da bi

mogli biti neki odnosi i veza između najnižih, tamnih regije pojedinačne duše i jedne

sveznajući univerzalne duše. (Čarobni brijeg)

13


II. PREKRETNICA U PRIPOVJEDAČKOM POSTUPKU

"Čarobni brijeg" predstavlja i prekretnicu s obzirom na pripovjedački postupak, budući da se

ovim romanom Mann donekle oslobađa forme klasičnog realističkog romana

(koju je u velikoj mjeri slijedio u romanima "Budenbrokovi" i "Kraljevsko visočanstvo"), što

rezultira prije svega zanemarivanjem fabule , tj..svođenjem radnje u smislu neposrednog

aktualnog zbivanja na minimum. S druge strane, Mann u svoj roman unosi i obilje esejističko-

analitičke i dijaloško-polemičke građe, što, povrh zanemarivanja fabule, predstavlja bitno

obilježje modernog romana. Mannov roman opterećen je, također, kulturnim pa i ideološkim

materijalom, no sva stajališta u dijelu autor efektno uspijeva relativizira na prepoznatljiv

način. Razvrat, sloboda, ljubav, sve to izmiče tradicionalnom ontološkom utemeljenju svijetu,

primatu duha, ideja, "malog uma", nasuprot tijelu kao "velikom umu" (Nietzsche). Bolest, s

druge strane, podcrtava potrebu tijela da se otrgne, iako Stembrini to naziva "odvratnim

osamostaljivanjem". I zato gđa Šoša predstavlja taj "princip tijela".

Manov odnos bolesti i ljubavi ne promatra poput romantičara, kod kojih je, na kraju krajeva,

prisutna ideja sklada, u kome se okončava razilaženje tjelesnosti i idejnosti, kao što je to

prisutno kod Goethea, osobito u drugom dijelu "Fausta" . Man uvekliko nadilazi romantizam, i

ta buna protiv apsolutnog saglasja duha tela, koje podrazumeva primat "maloga uma" -

"Čarobni brijeg" čini jednim prevratničkim romanom, pisanim, još uvijek, klasičnim stilom

velikih logocentričnih konstrukcija takozvane "klasicističke" književnosti.

Svesno se oslanja na tradiciju, ali je podriva, te u suštini stvara posve netradicionalno.

"Čarobni brijeg" prevratnički roman: on predstavlja i stvaralački zaokret od Šopenhauera,

Vagnera i Ničea pod čijim je duhovnim okriljem dotad stvarao ka Geteu, ali i prekretnicu u

pogledu tematike i pripovedačkog postupka.

1.3. Realizam

Mann pažljivo opisuje svaki detalj sobe, ličnosti ili razgovora da bi predstavio uvjerljivu

realističnu atmosferu. Velika detaljnost s kojom opisuje ovakve pojedinosti ide dalje od

14


jednostavnog stvaranja preciznog portreta jednog trenutka. Da bi njegovi komentari o

predratnoj Europi bili efektni, Mann je smatrao da treba da oslika uvjerljiv portret vremena.

Međutim, njegovi opisi nisu izvještaji već čine komentare efektivnijim. Mann je hroničar

kulture, ne historije. Zapravo, atmosfera i ton romana nalik su snovima i nadrealizmu

(bizarne debate Settembrinija i Naphte, čudan tok vremena, seanse prizivanja duhova) i

često uključuju prizvuk mitologije.

Sam Mann je za “Čarobni brijeg” rekao:

On nadilazi realizam i značenja simbolizma i čini realizam sredstvom intelektualnih i

ideoloških elemenata.

2.3. Modernizam

Mann je poznat kao jedan od najvećih modernista i ovaj roman je prvi primjer ovog žanra.

Nejednaki tok vremena je uobičajena tehnika. Počinje priču opisujući sate, a zatim se

narativni periodi povećavaju na dane, sedmice, mjesece i na kraju, godine. Detalji često nose

simbolično značenje, bilo da su u pitanju mitološki, religiozni, književni ili psihoanalitički.

Frojdovske ideje prožimaju veliki dio priče, naročito u dijelovima koji se tiču doktora

Krokovskog ili romantike, ali ideje su predstavljene kao fenomen tog perioda, a ne kao istinito

stanje, kao što su to činili mnogi modernisti.

3.3. Dualizam

Mann često koristi dualističku tehniku prikazivanja. Settembriniejev optimistični humanizam

protiv Naphtine pesimistične apsolutističke ideologije. Hansov uzdržani i uvaženi buržujski

sjeverno-njemački stav protiv Klavdijinog slavenskog nedostatka uzdržanosti u njenim

osećanjima i postupcima, njene volje da se izgubi, preda i da živi život radi života samog.

Zatim veza prijatne i sretne vizije tropskog ostrva i krvavog rituala žrtvovanja. Mann kritikuje

pretjerivanje i u jednom i u drugom smislu dok pokazuje neophodnost i jednog i drugog u

svijetu, dakle i sreće, ali i patnje. Nije saglasan sa nezdravim zanimanjem za smrt, ali

naglašava njenu neophodnu vezu sa sretnim i zdravim životom. Međutim, ovo ne treba

shvatiti kao piščevu preporuku da čovjek izbjegava ekstreme i da se drži sredine. Umjesto

toga, čovjek bi trebao da pronađe način života koji prihvata oba ekstrema, naglašavajući

njihovu vezu, ali bez pretjeranog zanimanja samo za jedno. Naftina i Settembrinijeva

mišljenja proturječe jedna drugom, ali su sklopljena na takav način da postaju suštinski

povezana.

Mann je jednom rekao: Samo je iscrpljujuće istinski interesantno.

15


4.3. Vrijeme Čarobnog brijega

Vrlo rano Hans Katorp je otkrio poremećaj vremena u Davosu, gde godišnja doba prolaze

kao sedmice i njegov 7 godina dug boravak izgleda kao jedno ljeto. U početku mu je bilo

strašno teško da prihvati takvo “rasipanje vremena”. Joahimu, njegovom rođaku, ljekari su

bili odredili pola godine boravka u sanatorijumu. Čuvsi to, Kastorp je žestoko odreagovao:

“Pola godine? Jesi li ti lud?” (…) Pa ti si već pola godine ovde! Ta nema se toliko vremena…”

“Da, vremena”, reče Joahim i klimnu glavom više puta pravo, preda se, ne obraćajući pažnju

na dobronamerno negodovanje svog rođaka. “Ovde se naprosto igraju ljudskim vremenom,

prosto da ne veruješ. Tri tjedna su za njih kao jedan dan. Videt ćeš već. Sve ćeš to vec

naučiti”, reče i dodade: ”Čoveku se ovde izmijene pojmovi. "

I zaista, vrijeme je čudna zagonetka i teško je razjasniti ga.

“Ali vama ovde mora da vrijeme u stvari brzo prolazi”, primijetio je Hans Kastorp. “Brzo i

lagano, kako se uzme”, odgovori Joahim. “Ono uopšte ne prolazi, da ti pravo kažem, nije to

nikakvo vrijeme, niti je ovo nekakav život. "

Još prvi dan Katorpu se činilo da već duže vrijeme boravi u Davosu, činilo mu se da je tu

postao stariji i pametniji. Razmišljanja o vremenu potpuno zaokupljaju Kastorpa:” Dakle, šta

je vrijeme? Mi prostor opažamo svojim organima, svojim čulom vida i čulom pipanja. Lijepo.

Ali kojim čulom opažamo vrijeme? (…) Mi kažemo: Vrijeme prolazi. Lijepo, pa neka prolazi.

Ali, da bismo ga ga merili… Da bi moglo da se meri, moralo bi da prolazi ravnomerno, a gde

piše da je tako? Za našu svijest nije tako, mi samo reda radi pretpostavljamo da je tako, i

naše mere samo su konvencija…”

U Berghofu vrijeme se potpuno usporava, potpuno staje; kako kaže pisac “talasi vremena

valjaju se uvijek u jednoličnom ritmu”. I dok godina dana znači toliko mnogo u životima ljudi u

ravnici, jer donosi tako mnogo promena, u Berghofu to je samo nešto duža jedinica vremena,

16


jer vrijeme u Berghofu kao da je stalo, poput vode u nekoj ustajaloj bari. U sanatorijumu

vrijeme tako brzo prolazi (ili ne prolazi uopšte), dijelom što nikom nije ni stalo, što niko ne

haje da li su prošle sedmice ili mjeseci. Jedino za vrijeme mjerenja temperature, četiri puta

na dan, može se zaista uočiti šta je jedan minut, ili šta je čitavih sedam minuta, koliko traje

mjerenje. Jer samo tih sedam minuta je zaista trajalo i imalo žilavu vrijednost; tih sedam

minuta se pretvaralo u pravu malu vječnost.

U sanatorijumu nijedan izgovor za svetkovanje i zveket časa nije ostajao neiskorišten, tu su

se često pridruživale i lične i neredovne svetkovine, tako da su svi rođendani, generalni

pregledi, divlji i pravi odlasci bili proslavljani čašćenjem u restoranu. Međutim, godišnjica

dolaska nije obilježavana ničim drugim osim ćutanjem. Preko nje se prelazilo, zaboravljalo se

da joj se ukaže pažnja, i svako je mogao pretpostaviti da ni drugi ne misle na nju.

Na raspored vremena svakako se mnogo polagalo; pazilo se na kalendar, na redoslijed dana

i njihovo prividno vraćanje. Ali mjerenje i brojanje onog vremena, koje je za svakog

pojedinačno bilo vezano za ovaj prostor gore, mjerenje dakle, ličnog i individualnog vremena

- to je bila stvar onih kratkoročnih pacijenata i početnika. Stari bolesnici su voljeli u tom

pogledu ono vrijeme što se ne mjeri, sto nezapaženo protiče, voljeli su dan koji ostaje uvijek

isti, i svaki je od njih finim instinktom pretpostavljao da i drugi želi ono što i on sam. Smatralo

se da je savršeno neumjesno i brutalno reći nekome da se dotičnog dana navršavaju tri

godine otkako je došao – to se nije dešavalo.

Poslije 6 godina provedenih u sanatorijumu, Hans više nije mogao da odgovori ni na jedno

pitanje koje se ticalo vremena. Koliko je Joahim živio ovjde gore s njim do svog divljeg

odlaska? Koliko je vremena u svemu živio s njim? Kad se, prema kalendaru desio taj prvi

prkosni odlazak? Koliko je vremena Joahim bio odsutan? Kad se vratio? Koliko je Hans

Kastorp sam proveo ovjde dok se Joahim nije vratio, a koliko kasnije kad je ovaj zauvijek

rekao zbogom vremenu? Koliko je gospođa Sosa bila odsutna? Koliko je zemaljskog

vremena proživio Hans Kastorp ovde u Berghofu? Koliko mu je godina? I na mnoga druga,

slična pitanja, Hans nije mogao da da odgovor. Međutim, da je zaista htio, mogao je Kastorp

uz malo truda sve da izračuna i tako ukloni neprijatnu neizvesnost. Ali, što se njega samog

tiče, njemu to možda i nije bilo naročito ugodno, ali on nije ni pokušavao da učini neki napor

da se oslobodi te nejasnoće i rasplinutosti i da bude načisto s tim koliko je već vremena

ovdje proveo; a ono što ga je u tom sprečavalo bio je nemir njegove savesti, premda je

očevidno najgora nesavjesnost - ne obazirati se na vrijeme. I Naphta i Settembrini često

raspravljaju o vremenu. Usporavanje i rasipanje vremena povezano je sa truljenjem i

bolesnom prirodom Davosa, ali do gubitka osjećaja za vrijeme dolazi i zbog prijatne

atmosfere u kojoj pacijenti uživaju. Pacijenti gube osjećaj za vrijeme djelimično zbog strogo

17


regulisane dnevne rutine, zbog koje se jedan dan ne može razlikovati od drugog - pet obroka

dnevno, dva sata obaveznog odmaranja, stalno mjerenje temperature… svaki dan isti je kao

i prethodni.

III. ZAKLJUČAK

Čarobni brijeg je djelo koje se može smatrati paradigmom obrazovnoga romana u

dvadesetom stoljeću, a njegovi su tragovi prepoznatljivi su u skoro svim djelima kasnijih

„ozbiljnijih“ pisaca. Čarobni brijeg može se pročitati i kao Mannova polemika sa Goetheom

koja na kraju rezultira parodijskim diskursom. Ipak, ono što je najzanimljivije je sam govor,

odnosno neupravni govor kojega Mann tako često koristi i tako tako što izotopskim

paralelizmima (re)konstruira boemsku pozadinu kao dominantno organizacijsko načelo

romana.

Pripovijedanju je svakako svojstven neupravni govor i baš zato su zato su dijalozi u

Čarobnom brijegu svedeni na najmanju mjeru i, što je još važnije, ne dopušta im se ni

relativno osamostaljivanje: upravni govor nije ravnopravan s neupravnim, već je samo njegov

element koji se ne izdvaja u poseban red. Pripovjedač u romanu ili nekoj kraćoj prozi,

pogotovu kad govori u prvom licu i time osigurava izvjestan privid prezentnosti upravnog

govora, doživljava dijalog kao strano tijelo baš zbog prevelikog stepena osamostaljenja kako

sagovornika, tako i sebe samog, jer se preko upravnog govora sam sebi pojavljuje takoreći

kao nov lik, kao lik u specifičnoj, dramskoj prezentnosti. Neutralni pripovjedač, koji se služi

tehnikom govora u trećem licu, lakše i naizgled prirodnije uključuje dijalog u svoje

pripovijedanje jer je njemu svaki lik podjednako vanjski i on manje osjeća potrebu da se

odvoji od nizanja dramskih sekvenci, od toga da one slijede jedna drugu u vremenu.

Priče s početkom i krajem, s likovima čiji su postupci na različite načine motivisani –

psihološki, filozofski, egzistencijalno, pa i odsustvom svake vidljive pobude (čime je uvedena

kategorija apsurda) – strukturno i idejno odgovaraju razumijevanju koje nameću veliki sistemi

historije i stvarnosti, a ono, i kad predočava takozvanu tamnu stranu čovjeka i društva kao u

Manovom Doktoru Faustusu, uzvisuje uređen govor, povezanost i preglednost, sabranost i

red cjeline.

18


O haosu, bezumlju, decentriranosti, o nestabilnosti kao bitnom svojstvu fragmentarnog,

govori se nerijetko s bolom u srcu, ali razložno, iz duševne stabilnosti pripovjedača i svijeta

kojem on pripada.

Hiperboličnost i ironičnost Mannova teksta ostvaruje se i osebujnom organizacijom samog

pripovijedanja. Neutralna pozicija iz koje se pripovijeda roman pripovijedanje je samog

autora. Izneseno je u 3. licu jednine u obliku neupravnog govora i možemo ga okarakterizirati

objektivnim pripovijedanjem iz pozicije promatrača. Pored toga, roman se sastoji i od govora

likova zabilježenom u upravnom govoru, pri čemu autor dosljedno prenosi i formu i sadržaj

iskaza lika. Ti su dijelovi teksta izneseni iz perspektive sudionika događaja, dakle, s pozicije

unutarnje točke gledišta. Prisutno je i pripovijedanje pored autora, tj. nailazimo na pojavu

'romana u romanu', koji je personificiran, te sam preuzima ulogu pripovijedanja. Takvom

učestalom promjenom točke gledišta unutar samog teksta postiže se i efekt međusobnog

prožimanja fikcije i stvarnosti. Sve do sad izdvojene tehnike postmodernizma u ovom, u

formalno i tematskom smislu nadasve izazovnom, disperzivnom i hibridnom romanu

osjenčane su originalnošću, melankolijom, a nerijetko i neugodnim osjećajima zbog ozračja

koje vlada u romanu. Učestalim prekidima i zaokretima u pripovijedanju, čestim promjenama

tona i nizanjem protuslovlja autor je u njemu stvorio dojam logične razbijenosti slijeda

pripovjednog diskursa.

19


LITERATURA I IZVORI

1. Biti, Vladimir, Pojmovnik suvremene knjilevne teorije, Zagreb, 1997.

2. Katnic-Bakarsic, Marina, Stilistika, Sarajevo, 2001.

3. Kovacevic, Marina, Badurina, Lada, Raslojavanje jezicne stvarnosti, Rijeka, 2001.

4. Oraic- Tolic, Dubravka, Paradigme 20. stoljeca: avangarda i postmoderna, Zagreb,

1996.

5. Pavlicic, Pavao, Cemu sluli autareferencijalnost?, u: Intertekstualnost &

autoreferencijalnost,ur. Oraic- Tolic, D., Zmegac, V., Zagreb, 1992, str. 105 -115.

6. Pintaric, Neda, Fitoemotivi u tekstu i diskursu, u: Tekst i diskurs, ur. Andrijasevic,

M., Zergollern -Miletic, L., Zagreb, 1997, str. 313 -322.

7. Zmegac, Viktor, Tipovi intertekstualnosti i njihova funkcija, u Ifltertekstualnost &

autoreferencijalnost, ur. Oraic- Tolic, D., Zmegac, V., Zagreb, 1993, str. 25 -47

8. Mann, Thomas, Čarobni brijeg I, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godina

9. Mann Thomas, Čarobni brijeg II, Svjetlost, Sarajevo, 1999. godina

9.Žmegač, Viktor, Povijesna poetika romana, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1987.

20


Sadržaj

Sažetak …………………………………………………………………..

I Uvod ……………………………………………………………………

1.1. Mannov životni put ……………………………………………

1.2. Prvi sloj Čarobnog brijega …………………………….

1.3. Hermetička povijest ……………………………….

1.4. Koga predstavljaju Setembrini i Nafta?.........................

1.5. Mannov stil ………………………………………….

II Prekretnica u pripovjedačkom postupku ……………………..

3.1. Realizam ………………………………………………..

4.1. Modernizam ………………………………………….

5.1. Dualizam ……………………………………………

6.1. Vrijeme Čarobnog brijega ……………………………

IV Zaključak ……………………………………………..

21

Documents

Neupravni Govor Kod Tomasa Mana