Neven Budak – Tomislav Raukar

HRVATSKA POVIJEST SREDNJEG VIJEKA

-skripta-

1. Uvod

HRVATSKA MEDIEVISTIKA Medievistika je najstarija grana hrvatske historiografije, a sa djelom Ivana Lučića dobiva svoj postojani kamen temeljac. Znanstveno obrađivanje hrvatske srednjovjekovne povijesti započinje sa Ivanom Kukuljevićem, Društvom za povjesnicu jugoslavensku i Arkivom kao prvim hrvatskim znanstvenim časopisom. Najznatniji poticaj domaćoj medievistici dao je Franjo Rački, on je postavio temelje istraživanja ranog srednjeg vijeka objavljivanjem zbirke izvora Documenta (1877). Uz Račkog važna osoba u razvitku povijesne znanosti bio je Tadija Smičiklas sa djelima: Povijest Hrvatske, seija Diplomatički zbornik koja se od 1904. nastavlja sve do danas. Tu je još i Vjekoslav Klaić sa svojim djelom Povijest Hrvata. Zaostajanje hrvatske historiografije započinje tek u 20.st. Iako iz tog razdoblja dolaze najvažnija djela za razvoj hrvatske medievistike i to iz pera Ferde Šišića (djelo Povijest Hrvata u doba narodnih vladara, 1925.). U međuratnom razdoblju uočljiva je određena stagnacija medievističke produkcije, a obogaćenje medievistike dogodilo se zahvaljujući uključivanjem rezultata iz arheologije i povijesti umjetnosti (Frane Bulić i Ljubo Karaman). Društvene i političke promjene nakon 1945. odrazile su se i na medievistici, kao uostalom na cijeloj historiografiji. Prvih pet godina komunističkog režima rezultiralo je priličnim mrtvilom u historiografiji (izuzmemo li pokretanje Historijskog zbornika 1948. godine pod vodstvom Jaroslava Šiđaka). Pedesete i šezdesete godine razdoblje su naglog osuvremenjivljanja hrvatske medievistike, kao i njezina kvantitivnog razvoja. Najvažnija povjesničarka novog usmjerenja bila je Nada Klaić koja je uz Račkog i Šišića obilježila razdoblje u razvoju hrvatske medievistike. Njezina sinteza ranosrednjovjekovne povijesti (1971.) prvo je djelo koje se kod nas doista može nazvati sintezom i u kojem politička, društvena i kulturna povijest čine jedinstvenu cjelinu. Valja spomenuti i Josipa Adamčeka – jedinog hrvatskog povjesničara srednjeg i ranog novog vijeka kojeg se doista može nazvati marksistom. Tih se, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, hrvatska histeriografija naglo počinje razvijati u smjeru zapadne histeriografije, ponajprije zahvaljujući Tomislavu Raukaru i Mirjani Gross. U devedesetim godinama se javlja zanimanje za stariju hrvatsku povijest, te se javio pokušaj pisanja i tumačenja prošlosti od strane amatera koje je znanost uspješno odbacila.

BAŠTINA I BUDUĆNOST Istraživačka baština historiografija i hrvatskom srednjovjekovlju bogata je u plodna spoznajama. Od djela Ivana Luciusa-Lučića, što bijaše izraslo u znanstvenom ozračju europskog eruditizma 17.st., do danas mnogobrojni naraštaji povjesničara su proučavali dugo trajanje srednjeg vijeka. Svaki je naraštaj tako širio osnovicu, na koju danas možemo s pouzdanjem osloniti naše napore. Svaki naraštaj u jednom trenutku svojega sazrijevanja nužno se suočava sa najtežim zadatkom- pisanjem sinteze o hrvatskom srednjovjekovlju. Sinteza otkriva sve: dostignutu razinu baštine i značajke naših zamisli o budućnosti.

DVOJBA SINTEZE Da bi se moglo pristupiti sintezi nužno je prije svega razriješiti koncepcijske dvojbe, odrediti samo shvaćanje povijesnog, utvrditi periodizaciju hrvatskog srednjovjekovlja i njezin odnos prema periodizacijskim sustavima okolnih makroregionalnih cjelina, objasniti neke

2

primjetne razlike, primjerice, spam periodizacijskog tijeka na europsko-mediteranskom i balkanskom prostoru. U istraživački prostor sinteze valja uključiti pojam o fundamentalnoj razlici između hrvatskog političkog i društvenog prostora, razlike između prostorne cjeline hrvatskog srednjovjekovlja i njezinih regionalnih dijelova, upozoriti na osjetljivost njihovih uzajamnih odnosa, itd. Nužno je i utvrditi smjernice metodološkog postupka napose važne u proučavanju hrvatske srednjevjekovnje povijesti. Ovo je djelo prinos nastojanjima na takav način zabilježiti povijest.

CJELOVITOST POVIJESTI Sinteza može imati dvije vrste metodološke osnovice pa se tako povjesničar mora odlučiti hoće li proučavati sjaj zbivanja na površini povijesti (vladari, dinastije, odlučne bitke, politički lomovi i slične uzbudljive prošle događanje) ili dubinske povijesne procese. Kvalitetna sinteza objedinjuje oba načina.

OSVRT NA BAŠTINU Moderna hrvatska historiografija je u nešto manje od jednog stoljeća ostvarila pet sustavnih pregleda ili sinteza o hrvatskoj povijesti u srednjem vijeku i to: Poviest hrvatska Tadije Smičiklasa (1879.-1882.); Povjest Hrvata Vjekoslava Klaića (1899.-1911.); Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925.) i Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1944.) Ferde Šišića; Historija naroda Jugoslavije I djelo više autora; Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (1971.) i Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (1976.) Nade Klaić.

STARI I NOVI POSTUPCI Hrvatska medievalna historijografija je u pokušajima sinteze uglavnom primjenjivala

dva koncpcijska i, s njima čvrsto povezana, metodološka postupka: a) tradicionalni, s težištem na dinastičko-vladarskom slijedu i političkom okviru povijesnog razvoja (T. Smičiklas, V. Klaić, F. Šišić) te b) društveni, s dosljednom regionalnom razdiobom hrvatskog prostora (N. Klaić).

DVIJE RAZINE SPOZNAJE Preduvijet gibanja prema sintezi je prevladavanje raspona između dviju razina povijesne spoznaje: histografskog znanja o pojedinačnom (koje je obilježavalo sve postojeće preglede) i koncepcijskog gledišta o cjelovitosti društvenog razvoja. Te dvije razine mogu se približiti u istraživačkom postupku povijesničara samo određivanjem procesa u kojima se stvaralo hrvatsko srednjovjekovno društvo i u kojima se očitovao slijed pojava raznorodosti i spajanja. Da bi se takav cilj postigao nužan je i složeniji metodološki postupak od uobičajenog. Takav postupak zahtijeva primjenu dvaju temeljnih istraživačkih načela: prvo, o prostornoj cjelovitosti istraživanja, i drugo, o usporednosti razvojnih struktura.

VRIJEME SREDNJOVJEKOVLJAHrvatsko srednjovjekovlje obuhvaća trajanje od početka 9. st do prve polovice 16. st.

Nažalost, ni materijalni ostatci ni pisana vrela ne omogučuju pregled početnog razdoblja povijesti Hrvata, prije 800. Godine. 7. i 8. stoljeće hrvatske povijesti još je uvijek obavijeno maglicom nepoznatoga.

Poslijednja dva stoljeća prevladava teza o dolasku Hrvata na Jadran početkom 7. stoljeća, a vrijeme doseljenja pomaknuto je na kraj 8. / početak 9. stoljeća. Međutim valja naglasiti da niti ovo tumačenje nije oslonjeno na bitno utemeljenija i pouzdanija gledališta o

3

početcima hrvatske povijesti od onog što ih je zastupala starija hrvatska historiografija. Tek od kraja 8. i početka 9. stoljeća možemo govoriti o hrvatskom srednjovjekovlju.

Predhodna razdoblja svakako su predmet istraživanja nekih drugih znanosti (arheologije, jezikoslovlja, povijesti umjetnosti) koje povijesničarima pomažu shvatitit cjeloukupnu sliku o nastanku novog naroda na europskoj pozornici.

DRUŠTVO I PERIODIZACIJAU ovoj knjizi vrijeme hrvatskog srednjeg vijeka dijeli se u tri razdoblja: rani, razvijeni i

kasni srednji vijek – ta su tri razdoblja prije svega usredotočena oko promjena u dinamici i ustrojstvu društvenih procesa što se protežu kroz cjelovito trajanje srednjeg vijeka.

Rani je srednji vijek duga epoha oblikovanja hrvatskog prostora, što se približno proteže do kraja 11. stoljeća. To početno razdoblje hrvatskog srednjevjekovlja uglavnom se poklapa sa vljadanjem dinastije Trpimirovića, ali će u ovom tekstu u središtu pozornosti biti društvana djelovanja dinastičke vlasti. Ranosrednjevjekovna epoha se gotovo neprimjetno rađa u maglici nepoznate povijesti, a isto tako neprimjetno počinje prelaziti u novu, razvijeniju etapu srednjega vijeka. Stoga, kronološke granice između triju razdoblja srednjega vijeka ne mogu biti strogo određene. One omeđuju jasno raspoznatljiva razdoblja u kojima je društvo dobilo nove značajke, pri čemu se ta razdoblja kronološki i razvojno prožimaju, a donekle i preklapaju. U završnoj etapi ranoga srednjeg vijeka počinju se naslućivati prve pojave nove epohe društvenog razvoja. Od druge polovice 11. st i Hrvatsku dodiruju prvi valovi onih procesa što su jedno stoljeće počeli preobražavati europski prostor – na jadranskoj obali i u njezinu zaleđu stvaraju se nova zemljišna vlastelinstva (samostan sv Ivana Evanđelista u Biogradu, 1060.; samostan sv Petra u Selu, 1080.), širi se mreža seoskih naselja, nagovještava demografski rast, a istovremeno i Slavonija ulazi izrazitije u povijest, utemeljuje se Zagrebačka biskupija (najkasnije 1094.), stvara se osnovica buduće urbanizacije itd. Rano srednjevjekovlje, kao društvena osnovica hrvatske povijesti, počinje se preobražavati i prelaziti u epohu društvenog sazrijevanja i rasta.

Upravo ta činjenica, nagli i sveopći društveni rast nakon 1100. god i jest glavnim kriterijem hrvatskog razvijenog srednjeg vijeka, doba sazrijevanja na svim društvenim područjima. Na istočnoj obali Jadrana počinju sazrijevati komunalna područja, od Istre do Dubrovnika i Kotora, na kontinentalnom prostoru pojavljuju se prve dinastičke obitelji vlastele (Hrvatska), počinju se stvarati mreže gradskih naselja (Slavonija), a u brdskom središtu počinje se razvijati specifično društveno ustrojstvo srednjevjekovne Bosne. Zrelost društvenih struktura na vrhuncu je u 14. st – procesi započeti oko godine 1100. zaključuju se prostornom i društvenom integracijom u drugoj polovici 14.st. Upravo tada pojavljuju se i prvi znakovi zastoja i krize. Hrvatsko društvo ulazi u kasni srednji vijek, u doba razgradnje, tegoba i razaranja.

Hrvatsko srednjevjekovje na taj način iskazuje veoma jasnu društvenu dinamiku: od epohe početnog oblikovanja i društvenoe osnovice (rani srednji vijek), preko razdoblja sazrijevanja i rasta (razvijeni srednji vijek 12.-14.st) do etape poremečaja i društvene razgradnje (kasni srednji vijek, od kraja 14.st sve do prve polovice 16.st).

HUMANIZACIJA POVIJESNOGObjekt proučavanja hrvatskog rednjeg vijeka je čovjek. Točka promatranja

srednjovjekovne povijesti time postaje složene strukture: (a) društveni prostor →(b) društvena zajednica →(c) pojedinačni pripadnik zajednice.

4

Najširi je cilj određivanje procesa i razvojnih značajki na cjelovitom društvenom prostoru hrvatskoga naroda (a). Taj prostor poklapa se s uobičajenim pojmom hrvatske povijesti. Unutar tog zajedničkog okvira povijesti istraživačka se pozornost napose usmjerava prema pojedincu kao makrosvijetu srednjevjekovnog života (c). Društveni prostor hrvatskog naroda se u tom smislu promatra i u svjetlosti egzistencijalnih pitanja što ispunjavaju život pojedinca – takvim motrištem povijesničar humanizira povijest. Da bi mogao tako pristupiti mora obratiti pozornost na društvenu zajednicu (communitas, općina), u koju je pojedinac svakodnevno uključen (b).

„ZATVORENA“ DRUŠTVA, „OTVORENA DRUŠTVA“ Pojam društvene zajednice srednjega vijeka valja razložiti u dva razvojna sloja: prvi,

društvena zajednica sama u sebi (cilj: osiguravanje svakodnevne djelatnosti pripadnika) i drugi, društvena zajednica u sklopu veza sa drugim društvenim zajednicama. Društvo se nužno „zatvara“ da bi podizalo i njegovalo vlastiti svijet i društvo se isto tako nužno „otvara“ prema djelovanjima i poticajima drugih društava, jer bez tog sustava veza ne bi zapravo moglo postojati. Neprekidna uzajamnost „zatvorenosti“ i „otvorenosti“ društava srednjeg vijeka njihova je glavna značajka, i to je ono najvažnije za razumijevanje hrvatskog srednjeg vijeka.

POJAM SIGURNOSTI I POJAM UGROŽENOSTI Temeljni i najvažniji zahtijev srednjega vijeka: sigurnost opstanka u općoj nesigurnosti srednjovjekovnog društva. U gibanju između sigurnosti i ugroženosti srednjevjekovne zajednice postoje doklegod svojim članovima osiguravaju svakodnevni opstanak.

PERMA NEPOSREDNOJ POVIJESTI?U hrvatskom srednjovjekovlju politička povijest nikada nije bila samo dinastičko –

feudalnim slijedom nego i egzistencijalnom pojavom, činiteljem što je stvarao i lomio prostor povijesti, usmjeravao život ljudi. Epidemije i biološke ugroženosti, ratna pustošenja i sužanjstva, glad i oskudica, bijeg ljudi i migracije stanovništva, zatim i ideološke ugroženosti, hereze i otpori, progoni i kazne strah i bespuća osjećajnosti, pripadnosti i isključivanja iz zajednice (...) usmjeravali su životni tok zajednica i ljudi te stvarali neposrednu povijest.

POGIBELJ STATIČNOSTIU ishodištu istraživanja valja izbjeći zamku statičnosti. Hrvatsko srednjevjekovlje i

njegov društveni prostor valja ocrtati u procesima nastajanja i promjena, širenja i stezanja, a ne kao unaprijed dane, zauvijek određene i nepromijenjive povijesne kategorije srednjovjekovlja. Hrvatske zemlje bile su društveni prostor što se oblikovao u tegobama i usponima, izvan razvojne statičnostii nepovijesne osamljenosti. To bijaše prostor koji se već u ranome srednjem vijeku, u stoljećima sveopćega rađanja na europsko-mediteranskom prstoru, postavlja i učvršćuje svoje korijenje na prostoru između Drave i Jadrana, ali koji na prostoru od srednje Europe i panonske ravnice do nije jedini i odvojen od ostatka Europe. Primjer za to da hrvatske zemlje nisu bile zabačeni dio Europe su brojni mislioci, umjetnici sa naših prostora koji su bili, u to vrijeme, iznad svoga vremena.

RUŠENJE IZMIŠLJENIH BEDEMA

5

Mi smo dakle, podigli bedeme kojima smo nastojali uskladiti srednjovjekovno mišljenje i negove društvene zakonitosti s aktualnim gledištima našega vremena.SREDNJEVJEKOVLJE U SUVREMENOSTI?

Danas, na srednjovjekovlje možemo gledati kao na daleko, zatvoreno, hladno doba povijesti ili srednjovjekovlje što se životnošću pojava proteže do naše suvremenosti. Knjiga se, dakako, zalaže za ovo drugo shvaćanje smatrajući ga jedino mogućim pristupom srednjovjekovlju.

2. Etnogeneza i identiteti

RAZVOJ ISTRAŽIVANJA ETNOGENEZA I IDENTITETAUz traganje za mehanizmina koji su omogućili okupljanje ljudi pod jednim etničkim

imenom, vežu se i druge, srodne teme: pokrštavanje, stvaranje političkih tvorbi (kraljevstava), kultura...

Počeci nacija mogli su se tražiti u vremenu raspada Rimskog Carstva, kada na europsku pozornicu izlaze germanski, a kasnije i slavenski narodi. Poticaj istraživanjima porijekla naroda dala je indoeuropska filologija, koja se počela razvijati krajem 18.st. Klasifikacija jezika i uspostavljanje njihove genealoške povezanosti omogućili su tumačenja o srodnosti ili istovjetnosti pojedinih srednjovjekovnih naroda. Uz historiju i filologiju, znatnu ulogu u istraživanju etnogeneza imala je arheologija.

U novije doba sve se češće javljaju mišljenja da suvremene nacije nisu izrasle ni iz čega, te da su nacionalni osjećaji postojali (čak i prije srednjeg vijeka) samo kao jedan od mnogih oblika iskazivanja pripadnosti (rodu, klanu, društvenom sloju,..). Na etnogeneze se gleda kao na neprekinute procese, koji kroz nacionalne integrativne i dezintegrativne procese traju i danas.

ISTRAŽIVANJA HRVATSKOG IDENTITETARazličita tumačenja porijekla Hrvata, uz što su usko vezana tumačenja podrijetla

imena „Hrvat“ i vremena doseljavanja Hrvata u rimsku provinciju Dalmaciju, javljaju se vrlo rano. Bizantski car Konstantin VII Porfirogenet u svom djelu De administrato imperio, nastalom sredinom 10.st. donosi dvije različite verzije o doseljenju Hrvata. Po verziji u glavi 30. Hrvati su došli svojevoljno u Dalmaciju i zavladali njome nakon ratovanja s Avarima. Prije seobe živjeli su u Bijeloj Hrvatskoj, koja je graničila sa Francima, Bavarcima i Mađarima, a dio njih je krenuo u Dalmaciju pod vodstvom petero braće i dvije sestre. Neko vrijeme su priznavali vlast Franaka, a onda su poveli rat protiv njih i osamostalili se. Prema priči u glavi 29., Dalmaciju isprva nisu osvojili Avari, nego Slaveni koji su bili nazivani i Avarima. Tada su, kako nastavlja opis u glavi 31., Hrvati, koji su živjeli u Bijeloj Hrvatskoj došli na poziv cara Heraklija i osvojili Dalmaciju. To su osvajanje izveli pod vodstvom oca arhnota Porge, a za vladavine samog Porge su se pokrstili.

O porijeklu Hrvata pisao je i splitski kroničar Toma Arhiđakon, koji je u svome djelu Historia salonitana (13.st.) tvrdio da su Hrvati bili autohtono pleme u Dalmaciji, a da su se izmiješali sa sedam ili osam plemena koja su stigla iz krajeva Poljske.

Ovoj dvojici autora treba pripisati i Popa Dukljanina, iako on u svom djelu Kraljevstvo Slavena ne piše izrijekom o doseljavanju Hrvata.

6

Istim pitanjima bavili su se renesansni, barokni i prosvjetiteljski pisci (Bonfini, Rattkay, Lucius, Katančić, i dr.) , te preporoditelji u vrijeme ilirizma koji su zastupali tezu o autohtonosti Hrvata/Ilira, ali najžustrija rasprava počela se voditi s razvojem suvremene historiografije i filologije. Nove poglede donjela je Dummlerova kritika Konstantina Porfirogeneta (1858.) nakon koje se učvrstilo mišljenje dijela istraživača o dvostrukom doseljenju u Dalmaciju: prvo Slavena, a potom Hrvata. Rački i Jagić bili su glavni nositelji teze o slavenskom podrijetlu Hrvata o njihovoj istovremenoj doseobi s ostalim Slavenima koji su naselili antičku Dalmaciju.

Osim ovih teorija bile su još neke poput one da su Hrvati rodno povezani s Bugarima, ili pak one da su Hrvati slavenizirani Goti, ili mišljenja da je ime Hrvat iranskog postanka.

Poticaj raspravama o hrvatskoj etnogenezi dao je simpozij održan u Zagrebu početkom 1989. U novije vrijeme istaknuta je teza o doseljenju Hrvata krajem 8.st. iz slavenskih zemalja na istočnom rubu Karolinškog Carstva (slaba argumentacija). Zanimljivo je da se najnovije interpretacije vraćaju pisanju Konstantina Porfirogeneta, ali ga čitaju drugačije, potkrepljuju nalaze u arheološkom i osteološkom materijalu.

PODRIJETLO HRVATA I „MRAČNA STOLJEĆA“ Uzrok različitim tumačenjima razvoja hrvatskog identiteta leži u oskudici izvora, ali

vrlo često i u ideologijama istraživača koji se problemom etnogeneze nisu bavili kao čisto znanstvenim, nego i političkim pitanjem.

Što su današnji Hrvati: jesu li oni samo potomci doseljenih Protohrvata, ili su posljedak miješanja doseljenika i zatečenih manje-više romaniziranih domorodaca? Sigurno ovo drugo, s time da je s vremenom nad doseljenicima prevladala baština njihove domovine. Zbog toga nije neopravdano reći da povijest Hrvata započinje tek njihovim dolaskom na tlo nekadašnjega Rimskog Carstva: Protohrvati su postali Hrvatima tek u stapanju Slavena i autohtonog stanovništva te nakon oblikovanja društvenih i političkih struktura kojima su nametnuli svoje ime ostalim stanovnicima rimske Dalmacije.

NA ČEMU SE TEMELJE ZAKLJUČIVANJA O RANOSREDNJOVJEKOVNIM IDENTITETIMA?Mnogi istraživači danas drže da su temeljna djela za razdoblje hrvatskog ranog

srednjeg vijeka djela Konstantina Porifirogeneta O upravljanju Carstvom (nastalo tek pri kraju prve polovice 10.st.). Zatim Kraljevstvo Slavena anonimnog barskog svećenika (poznato i pod imenom Ljetopis Popa Dukljanina ili Barski rodoslov) koje je još mlađe (12.st., uz pretpostavku da je čak krivotvorina nastala u doba hrvatskog humanizma) kao i Salonitska povijest Tome Arhiđakona (13.st.). Dakle, zaključci o ovom razdoblju povijesti temelje se na oskudnim, često kontradiktornim i nepovjerljivim izvorima nastalim u razvijenom srednjem vijeku.

JE LI HRVATSKO IME OZNAČAVALO DRUŠTVENU SKUPINU?Već je spomenuto mišljenje po kojem „Hrvati“ nisu bili etnički definirana skupina, već

su bili ratnici u službi Avarskog Kraljevstva. Nije nemoguće zamisliti da su „Hrvati“ u ime Avara vladali podložnim Slavenima. Tek se nakon raspada Avarskog Kraljevstva u tom slučaju Hrvati počinju javljati kao etnos. Po toj se pretpostavci stvorila teorija da je hrvatsko ime u 7.st još uvije označavalo socijalnu kategoriju, a da nije bilo etnonim – „Hrvat“ je možda bila samo titula za ratnika.

7

DOSELJENICI I STAROSJEDIOCINe znamo koliki je udio slavenskog stanovništva došao na prostor rimske Dalmacije ni

kojim intenzitetom su Slaveni prodirali prema moru stvarajući svoja stalna naselja. Suvremena istraživanja pokazuju tragove kontinuiteta antičkog života ne samo u neposrednom zaleđu dalmatinskih gradova, nego i dublje u unutrašnjosti, pa čak i na prostoru savsko-dalmatinskoh međuriječja. Od gradskoh naselja Panonije samo su se neka održala u rudimentarnim oblicima (Siscia-početkom 9.st čak i obnovila svoju funkciju centralnog mjesta). U rimskoj Dalmaciji, starosjedioci nisu bili samo primitivni stočari nego su očuvali privredne strukture svojih zemljišnih posjeda (villa rustica) stoga možemo govoriti o postojanju lokalnih zemljoposjedničkih elita sa ograničenom vlašću. Komanska kultura u svojim nalazima svjedoči o kontinuitetu romanskog stanovništva i izmješanosti sa novopridošlim Slavenima.

VRIJEME DOSELJAVANJAŠutnja izvora o događajima kroz čitavo 7. i 8.st. Sve do kraja sedamdesetih godina

20.st. smatralo se je vrijeme doseljenja neka godina u prvoj četvrtini 7.st. Zatim se počelo sumnjati da se doseljenje Hrvata ustvari odigralo na kraju 8.st. za vrijeme franačko-avarskog rata. Takva pretpostavka stvara tezu da je doseljenje Hrvata bio dio politike Karla Velikog, osmišljen u cilju osiguravanja jugoistočnih granica njegova Carstva.

ŠTO MOŽEMO TVRDITI?

1. početkom 7.st. u rimsku Dalmaciju prodiru Slaveni, koji su u savezništvu s Avarima prethodno zaposjeli Panoniju2. Nakon neuspjele opsade Carigrada 626.godine, prilike u Dalmaciji se mijenjaju – misija opata Martina koji 641. u papino ime otkupljuje od Slavena zarobljenike i prikuplja relikvije mučenika3. Stanovništvo rimske Dalmacije sastoji se od pridošlica (Slavena) i starosjedilačkih Romana (romaniziranih Ilira)4. Iz kraja 8.st sačuvan je arheološki sloj karolinške provenijencije, koja svjedoči o novom društvenom sloju 5. Izvori sa kraja 6. i početka 7.st poznaju samo zajedničko etničko ime Slavena, dok vrela prve polovice 9.st poznaju razna posebna imena manjih skupina, među njima i hrvatsko6. Ime Hrvata prvi puta se spominje u dokumentu iz 852.godine (Trpimirova darovnica)

Kako je metodološki jedino ispravno govoriti o nekom narodu tek kada se počinje spominjati u izvorima, tako si i o Hrvatima ne može govoriti prije početka 9.st. Tek je Trpimir potjecao iz skupine koja se nazivala Hrvatima.

PANONIJA – SISAČKA KNEŽEVINA – SLAVONIJA Franački anali , opisujući Ljudevitov ustanak, spominju samo Slavene i Panonce na

prostoru međuriječja Save i Drave. Tvrdnja Konstantina Porfirogeneta, da se nakon doseljenja dio Hrvata odvojio i naselio u Iliriku i Panoniji, ostaje neobjašnjiva i bez potpore u drugim vrelima no nije isključivo da su u 9.st. nakon doseljenja, hrvatski vladari privremeno proširili prostor svog vladanja i na sisačku kneževinu. U Slavoniji, Hrvati (sve do prodora Osmanlija) nisu uspjeli proširiti vlastito ime (kao što su u Dalmaciji/Hrvatskoj).

8

ROMANI U GRADOVIMA DALMACIJEVeć od početka ranog srednjeg vijeka dalmatinski su se gradovi našli u čvrstom

okruženju, a u njihovu zaleđu oblikovala se oko 800.godine rana hrvatska država. Hrvati se od tad naseljavaju u romanske gradove i otoke, polako se stapajući sa romanskim stanovništvom. Od 12.st, kada počinje naglo prostorno i društveno širenje komuna, gradska društva ulaze u razdoblje kroatizacije. Romanska osnovica gradskog patricijata ima istaknutu ulogu u društvenom razvoju istočnojadranskih gradova sve do kraja srednjeg vijeka.

ROMANSKI PREŽICI U TIŠINI STOLJEĆA: VLASIIvere Romana koji su se pred naletom slavenskih došljaka na prijelomu 6. i 7. stoljeća

raspršili planinskim područjima Dinarida splitski kroničar Miha Madijev prvi put naziva Vlasima. Njihove stočarske stanove i općine nalaze se u Lici, u porječju Zrmanje, u kraškim predjelima zadarsko-šibenskog zaleđa i u Cetinskoj županiji (vrela iz 14.st) te se u kasnom srednjem vijeku uključuju u hrvatsko društvo.

Lički Vlasi imaju svoje knezove, vojvode, suce i vlastito sudište ili rotni stol (1433.), cetinski Vlasi mogu odbiti kneza što im ga imenuje vlastelin, a njihovim vojvodom ne smije biti Hrvat.

HRVATSKI I SLAVENSKI SVIJETDva temeljna zaključka: prvo, ime hrvatske jezgre nije se uspjelo proširiti na

cjeloukupni prostor što je u ranom srednjem vijeku ušao u opseg države Trpimirovića i drugo, prostor i upotreba hrvatskog imena u rasponu od ranog do kasnog srednjeg vijeka nisu bili jednini kriterij prema kojem bismo mogli određivati društveni prostor hrvatskog srednjevjekovlja.

Izričaja slavenski i hrvatski se uzajamno nadopunjuju i izmjenjuju, što znači da razlike u njihovim značenjima nisu zadugo bile točno utvrđene. Izričaj hrvatski već od dredine 9.st. počinje prevladavati u vladarskim naslovima (Trpimirova darovnica iz 852.god – dux Chroatorum; Branimir – dux Cruatorum, dux Slcavorum). U Branimirovo doba crta između hrvatskog i slavenskog još nije podvučena. Papinska kancelarija u 9.st hrvatske vladare naziva knezovima Slavena (Domagoj, Zdeslav), tek Tomislava već na početku 10.st naziva kraljem Hrvata. U 10.st hrvatsko ime postalo je prostornim i vladarskim znakom državne jezgre Trpimirovića. Slavonija se već u 10.st i mnogo čvršće u 11.st uključuje u pojam hrvatskog kraljevstva te postaje njegovim sastavnim dijelom, ali čuva svoje slavensko ime.

POJAM DOŠLJAKA Struje došljaka od 12.st nadalje zahvaćaju čitav hrvatski prostor i gradska središta na

istočnom Jadranu i ravnice Međurječja. Novi ljudi, kolonisti, što ih vrela nazivaju gostima, naseljavaju slavonski zemljišni prostor, postaju sudionicima u stvaranju prvih gradskih naselja u Međurječju – o tome svjedoči prvi gradski privilegij u Slavoniji; zagrebački iz 1198.god: herceg Andrija daje slobode Ugarima, Latinima tj. zapadnim kolonistima, došljacima iz Italije i Francuske te Slavenima. U dalmatinskim gradovima je bilo najviše došljaka iz Italije, pa Jadran prelazi čitava lepeza obrazovanih ljudi, od obrtnika, notara i liječnika do učitelja i potestata, ali nisu bili rijetki ni došljaci iz zapadnoeuropskih zemalja.

U OKRILJU ZAJEDNIŠTVAEtnokulturna osnovica hrvatskog društva bijaše složena, ali ljudi što su sa svih strana

dolazili obogaćivali su hrvatski prostor i društvo.

9

3. Pokrštavanje i kristijanizacija

RAZLIČITA TUMAČENJA POKRŠTAVANJADva osnovna mišljenja: prema jednom su Hrvati pokršteni u 7. Ili 8.st, a kršćanstvo su

prihvatili od svećenika koji su djelovali iz dalmatinskih gradova. Zastupnicii dugog mišljenja tvrdili su da su Hrvate pokrstili franački svećenici u 9.st.

Čak i nakon prihvaćanja kršćanstva, mnogi su se i dalje držali poganskih običaja i vjerovanja stoga kada govorimo o ranosrednjevjekovnom pokrštavanju, mislimo na formalno prihvaćanje vjere od strane elite i njezino postupno širenje na čitavu zajednicu, dok sferu vjerovanja svjesno zanemarujemo.

SUSRET S KRŠĆANSTVOMPrve dodire s kršćanstvom Hrvati su ostvarili po doseljenju. Poticaj širenju krišćanstva

među Hrvatima davala su i organizirana nastojanja Crkve i Carstva. Dosad se uglavnom sumljalo u ulogu Heraklija, a unazad par desetljeća i na Ivana Ravenjanina, u pokrštavanju Hrvata.

Važnu ulogu cara Heraklija ne pridaje samo Konstantin Porfirogenet nego i mletačke kronike te Toma Arhiđakon. Heraklijev cilj mu je bio osnažiti Crkvu kao glavni oslonac bizantske vlasti i stvoriti savezničke odnose sa Slavenima, pri čemu ih je trebalo (bar teoretski) privući kršćanskoj vjeru – jedna od teorija.

Nakon avarsko-slavenskog poraza stanje se mijenja – Bizant u Dalmaciji preuzima inicijativu zahvaljujući diplomaciji, ali i nesumnjivoj prevlasti na moru. S Hrvatima se sklapa ugovor u kojem oni dolaze u položaj federata, što se može vidjeti iz njhovog kasnijeg odnosa prema carevima, i postojanje svojevrsnog suvladarstva.

U vrijeme smirivanja prilika na istočnojadranskoj obali Bizant je kontrolirao i situaciju u Rimu. Pape su uvelike ovisile o ravenskom egzarhu. Koordiniranju djelovanja Carigrada kao političkog središta i Rima kao crkvenog potpomagala je činjenica da je u to vrijeme stolicu sv. Petra zauzimao Ivan IV, rodom iz Salone. One je 641.god u Dalmaciju i Istru poslao opata Martina sa zadaćom da od Slavena otkupljuje sužnjeve, i da sakuplja svetačke relikvije. Mislija je završila uspješno što pokazuje da su odnosi između Carstva i Slavena bili uređeni. Oko 641. se odvija niz događaja (naseljavanje Dioklecijanove palače, odašiljanje carskog reskripta kojim se uređuju odnosi sa Slavenima, misija opata Martina) koji upućuju na sređivanje odnosa između Carstva i Slavena.

IVAN RAVENJANINU sklopu te opće djelatnosti na sređivanju prilika u Dalmaciji, u Split je upućen i Ivan

iz Ravene. Nakon smrti nadbiskupa Teodora i pljačke Salone, salonitska Crkva se seli u carsku palaču koja je pružala veću sigurnost. U palaču je upučen Ivan Ravenjanin, sa zadaćom da ponovno organizira salonitsku nadbiskupiju. Po dolasku u Split dao je iz palače izbaciti idole, zgradu je pretvorio u katedralu i posvetio ju Bl.Dj. Mariji.

10

Ivanova je djelatnost bila prije svega usmjerena na reorganiziranje crkvene hijerarhije i Crkve uopće.

Vrlo dobre veze istočne obale Jadrana i Ravene u to vrijeme otkriva i biskupovanje ravenskog episkopa Damjana, rodom Dalmatinca. U tom slijedu valja gledati i na legendarni ugovor Hrvata s Papom, o čemu piše Konstantin, prema kojem su oni obečali da neće napadati susjedne narode, što se moglo odnostiti samo na dalmatinske Romane. Konstantin govori o papi koji je bio u doba Heraklija, pa bismo oprezno mogli zaključiti da se radi o Ivanu IV. i reskriptu rimskih careva kojima se zabranjuje Slavenima napadati Splićane.

Hrvati su u toj prvoj fazi mijenjali religiju dolazeći u obiteljske odnose s kršćanima, doseljavajući se među njih svojom voljnom ili prisilno (kao robovi), te ostvarujući neke druge veze.

CRKVENA JURISDIKCIJA PO OBNOVI BISKUPIJEJurisdikcijom salonitske Crkve bio je obuhvaćen isti prostor kao i prije preseljenja

crkvenog središta u Split. Spominjanje dalmatinskih biskupa (splitskog, rapskog i osorskog) na Drugom nikejskom koncilu 787.godine svjedoči o postojanju crkvene organizacije.

FRANCI POKRŠTAVAJU HRVATERazdoblje intenzivnog pokrštavanja Hrvata, u kojem je novu vjeru prihvatila ne samo

elita nego i čitava zajednica, započelo je nakon franačkog osvajanja Liburnije i Dalmacije. Može se pretpostaviti da su se Hrvati za vrijeme vladavine Karla Velikog nalazili onkraj istočnih granica franačkog kršćanstva. Aachenskim ugovorom 812.godine se uspostavljaju stoljetne granice na Jadranu, a Dalmacija je politički podjeljena između Franaka i Bizanta. Crkvena jurisdikcija nije u Aachenskom ugovorom nigdje spometa.

Odgovor na pitanje je li političko razgraničenje bilo praćeno crkvenim daje nam Trpimirova darovnica, odnosno veze što su postojale između hrvatskoh knezova (Mislava i Trpimira) i salonitskog nadbiskupa. Trpimir nadbiskupa naziva kumom, potvrđuje mu posjede na hrvatskom zemljištu, daruje mu neko drugo zemljište i dodjeljuje prihod desetine s kliškog posjeda (dvora). Takav odnos jasan je dokaz da je salonitska nadbiskupija i dalje bila nadležna za središnji dio hrvatske kneževine, usprkos političkom razgraničenju.

Ipak ne postoji niti jedan pisani izvor koji bi izravno potvrđivao djelatnosti misionara sa Zapada. No franačka politika, kakva nam je poznata nakon pokoravanja Sasa, Bavaraca, Karantanaca i Avara, sjedinjavala je vojno s vjerskim djelovanjem zbog toga možemo predpostaviti da je Franačko Carstvo svoj utjecaj u Hrvatskoj kanilo proširiti intenzivnijim širenjem kršćanstva među većinom poganim Hrvatima. Uspjesi franačkih misionara odrazili su se najjasnije u intenzivnoj gradnjih i opremi crkava sredinom 9.st (grade se benediktinski samostani i crkve). A gradnja se nastavila nesmanjenim intenzitetom i u drugoj polovici 9.st. Prihvaćanje westwerka i liturgijskih obrazaca ambrozijanskog ritusa potvrđuju premoć franačkih mislionara nad konkurentskim utjecajima. Zapadni obred i latinsko pismo u to su vrijeme prihvaćeni kao „državni“ oblik izražavanja vjere što se na Hrvatskim prostorima neće mijenjati (glagoljica na Kvarneru je iznimka).

OSNUTAK NINSKE BISKUPIJEOsnivanje Ninske biskupije važan je trenutak u hrvatskoj crkvenoj povijesti, jer tada

se prvi puta na hrvatskom području organizira crkvena hijerarhija. Mišljenje koje i danas prevladava je da je Ninska biskupija osnovana u vrijeme pontifikata Nikole I., nakon što je

11

dalmatinsko svećenstvo pristalo uz Focija, a Domagoj postao knezom (864.-867.). Nin je još u antici bio važno crkveno središte i središte preko kojeg su franački misionari dolazili u Hrvatsku (svjedoče tome kultovi franačkih svetaca, imena svećenika i ostatci materijalne kulture). Franci su u vrijeme svoje dominacije možda koristili i Zadar kao ishodište misionarenja. U prilog tome može ići i podizanje crkve Sv.Krševana, akvilejskog sveca, krajem 9. Ili početkom 10.st.

Nin je bez sumnje bio najvažnije crkveno središte na hrvatskom prostoru. Okolnosti u kojima dolazi do organiziranja ninske biskupije prilično su jasne. Između carigradskog patrijaha (Focija) i pape (Nikole I.) po prvi puta dolazi do ozbiljnijih sukoba (Focijeva shizma). Crkva u Hrvatskoj veže se uz Zapad, dok se dalmatinsko svećenstvo priklanja Carigradu. Kako se je Zadar našao na Focijevoj strani, pucaju veze između dalmatinske metropole i Nina, glavnog uporišta zapadne Crkve. Trpimir (ili Domagoj) je trebao odlučiti o podvrgavanju Crkve u Hrvata nekoj viškoj jurisdikciji, pri čemu je mogao birati između pape i akvilejskog patrijaha, a on je odabrao prvo.

Čini se da je ninsko svećenstvo odlučilo samoinicijativno osnovati biskupiju, što im je i uspjelo,iako papa Nikola I. nije bio zadovoljan načinom uspostave biskupije ali glavni cilj mu je bio spriječiti širenje bizantskog utjecaja na Hrvatsku. Hrvatska je po prvi puta dobila svoju crkvenu hijerarhiju, odvojenu od dalmatinskih gradova.

Ninska biskupija bila je očita prepreka hrvatskim vladarima u pokušaju da uspostave što tješnje veze s dalmatinskim gradovima. Ukinuta je na saborima 925. i 928. godine, a njezino je područje bilo uklopljeno u jedinstvenu crkvenu provinciju na čijem je čelu stajao splitski metropolit u Dalmaciji, u kojoj se pojavio kao bizantski namjesnik.

SLAVENSKA MISIJA MEĐU HRVATIMAU Hrvatskoj, koja je u drugoj polovici 9.stoljeća već uglavnom pokrštena i u kojoj se

razvija vlastita Crkva sa zapadnom liturgijom nije bilo tako jednostvano uvesti slavensko bogoslužje. Osim toga službeno pismo društvene elite bila je latinica pa nije bilo razloa uvoditi glagoljicu, njoj će se vrata otvoriti tek krajem 11.st (vrijeme nestanka središnje vlasti i uvođenje feudalizma). U krajevima južno od Cetine, u kojima niti u drugoj polovici 9.st. nije bilo središnje vlasti (a i to su područja bliže Bizantu) su vrata slavenskim svećenicima bila širom otvorena. Zbog toga se je na južnom Jadranu stvorio krug drugačiji od onog na sjeveru koji se očituje u arhitekturi (jednobrodne crkve s kupolom), slikarstvu (ardiobizantizam) i pismenosti.

ZAKLJUČCI I PERSPEKTIVEProdiranje nove vjere započeto kratko po doseljenju, krajem prve polovice 7.st.,

dobilo je na intenzitetu u prvoj polovici 9.st. te je napokon čitav proces završen konstituiranjem jedinstvene crkvene pokrajine sa središtem u Splitu 928.godine (o tome nešto više kasnije). U vrijeme velikog raskola 1054. nije postojala tako oštra podjela na zapadnu i istočnu Crkvu – istočni utjecaji bili su najjači u Dalmaciji i sklavinijama južno od Neretve, dok su u Hrvatskoj prevladavali zapadni običaji.

BENEDIKTINSKE ZAJEDNICEPrve poticaje benediktinskim zajednicama davali su franci. Najstariji benediktinski

samostan je onaj u Rižinicama povrh Solina, a dao ga najvjerovatnije sagraditi knez Trpimir, o čemu svjedoči Trpimirova darovnica (ulomak oltarne pregrade, pronađen upravo u

12

Rižinicama) iz 852.godine. Konačno na Trpimirovu dvoru je prije te godine boravio benediktinac Gottschalk iz Orabisa.

Podaci o samostanima s kraja 9. i početka 10.stoljeća već mnogo jasnije upućuju na akvilejsko ishodište. Najstarije redovničke zajednice još se ne nazivaju benediktinskima, premda su se temeljile na pravilima sv. Benedikta. Prva zajednica koja je bila izravno vezana uz benediktinsku matricu u Monte Cassinu bio je obnovljeni samostan sv. Krševana u Zadru (986.). U 11. st stvara se niz benediktinskih samostana na istočnom Jadranu, a najistaknutije utemeljuju uglednici iz dalmatinskih gradova ili sami kralj (Petar Krešimir IV. i biogradski samostani sv. Tome i sv. Ivana).

NA POČETKU: KAMENI NATPISIRazvoj latinskog pisma na istočnom Jadranu nakon godine 800., u 9.st i 10.st, najbolje

osvjetljavaju epigrafski spomenici. Kneževski i kraljevski natpisi s hrvatskog političkog područja se razlikuju u kvaliteti. Najviši domet epigrafičke ljepote u ranosrednjevjekovnoj Hrvatskoj je Branimirov natpis iz 888.godine.

KAKO ODREDITI RAZVOJNI LUKDvije najvažnije minuskule, beneventana i karolina, zarana su doprle do istočnog

Jadrana i nastavile svoj umjetnički razvoj u dalmatinskim skriptorijima. Vrijeme njihovog dolaska veoma je teško odrediti. Ne postoji niti jedan beneventanski ili karolinški rukopis 9. ili 10. stoljeća.

JADRANSKI EVANĐELISTARI Prvi od njih je Splitski evanđelistar – njegov osnovni, poluinicijalni tekst napisan je u

7. ili 8.st., nalazio se u Splitu (ali u njemu nije mogao nastati jer u to doba u Splitu nije bilo društvenih preduvijeta za postojanje skriptorija) a najvjerojatije je donesen iz Italije u Split. U Splitu su na margine dodane bilješke koje su upozoravale na svetkovine o kojima se pojedino evanđelje čitalo. Te bilješke početna su točka u razvoju latinskog pisma u Splita.

Čedadski evanđelistar – nepoznata je mjesta postanka, napisan u 6. ili 7.st. izvanredno lijepom, umjetnički oblikovanom uncijalom, a važan je također zbog marginalnih bilješki. Na rubovima zabilježena su imena knezova Trpimira i Branimira.

OD RUSTIČNOSTI DO SAVRŠENSTVANa izmaku srednjeg vijeka umjetnost latinskog jezika na Jadranu doseže iznimno

visoku razinu. U benediktinskim samostanima duž obale razvijaju se skriptoriji u kojima se najviše njegovala ona vrsta srednjevjekovne minuskule što je niknula u Monte Casino – beneventana.

Spomenici dalmatinske beneventane iz 11.st uglavnom pripadaju tkz. „oblom“ tipu kakav se razvio u južnom Italiji. O savršenstvu beneventane u 11.st svjedoče jos dva jadranska evanđelistara.

Prvi je Osorski evanđelistar nastao je u samostanu sv. Nikole u Osoru, napisan je sredinom 11.st oblom beneventanom, ukrašen je inicijalima i minijaturama, znamenit je po laudama u čast bizantskog cara i hrvatskog kralja. Drugi je Vekenegin evanđelistar koji je dijelo najznamenitijeg beneventanskog skriptorija u Dalmaciji – samostana sv. Krševana u Zadru – napisan je u poslijednjem desetljeću 11.st, oblom još skladnijom i mekšom beneventanom.

13

U beneventanskim samostanima nije sazrela samo rukopisna već i epigrafička umjetnost, što dokazuje epigraf opatice Vekenege (1111.) iz samostana sv. Marije u Zadru.

DUHOVNO ROĐENJE SLAVONIJEDuhovno je rođenje protkraj 11.st u panonskom zaleđu imalo iste značajke kao dva

stoljeća ranije na jadranskoj obali. Crkvena središta, biskupije, kaptoli ili samostani posvuda su bili uporištima stvaralaštva.

Zagrebačka biskupija utemeljena 1094.god. Dobiva tada prve liturgijske kodekse. Najvažniji su bili Sakramentar sv. Margarete, Missale antiqussimum i Benedikcional, napisani karolinškom minuskulom 11.st., a nastali su u domačim skriptorijima na istočnom Jadranu ili iz okolnih područja. To je početna osnovica u misaonom razvoju Slavonije. U sredini prve polovice 14.st, možda i ranije, nastaju u zagrebačkom skriptoriju već nastaju i prvi kodeksi.

LATINISTIČKA OSNOVICA Stvaranje novog crkvenog i intelektualnog središta u Slavoniji bijaše važnim

društvenim pomakom u hrvatskom srednjevjekovlju. Latinski jezik je najstariji, prvotni jezik hrvatske pismenosti i trajna univerzalna

osnovica hrvatskog srednjevjekovlja.

ĆIRILOMETODSKA SVJETLOSTRani ćirilometodski tekstovi uopće ne spominju Hrvate, ali sadrže nagovještaje o

djelovanju Svete Braće na jadranskoj obali. Najpouzdaniji zaključak je da su Metodijevi učenici došli na istočni Jadran nakon njegove smrti 885.god i propasti ćirilometodske misije u Moravskoj. Dio učenika odlazi prema Bugarskoj tj, Makedoniji gdje će se razviti središte glagoljice i zatim ćirilica. Dio je učenika pak pobjegao prema jadranskom području.

Prve pouzdane vijesti o glagoljanju na hrvatskom prostoru sadrže dva pisma pape Ivana X., napisana uoči održavanja splitskog crkvenog sabora godine 925..

SAMO BIZANTSKO ILI I HRVATSKO PODRUČJE?Teškoće nastaju kada se pokuša točnije odrediti prostor na kojem se godine 925.

obavljala služba Božja na slavenskom jeziku.

GLAGOLJSKI I ĆIRILSKI PROSTORPrvotno žarište glagoljice, po svoj prilici na kvarnerskom otočju, nastalo je njezinim

prodorom sa sjevera, iz moravsko-panonskog područja (tkz. „sjeverni“ smjer). „Južni“ smjer širenja glagoljice je iz Makedonije i Bugarske prema jadranskoj obali. U Bugarskoj, potkraj 9.st, u doba cara Simeona, stvoreno je novo slavensko pismo ili ćirilica, zapravo grčka uncijala prilagođena slavenskim glasovima.

Širenjem slavenskih pisama postupno su se na području hrvatskih zemalja oblikovali prostori glagoljice i ćirilice. Do kraja ranog srednjeg vijeka glagoljica se proširila na cijelo kvarnersko područje, do obale Istre. U idućim je stoljećima otprilike zahvatila prostor od zadarskog područja do Istre, a u zaleđu Liku, Krbavu, Pounje i Pokuplje. Glagljica je tako uhvatila čvrsti korijen na sjeverozapadnom dijelu hrvatskog društvenog prostora. U Bosni se glagoljica održala do 13.st, ali ju je već u 12.st počela potiskivati ćirilica. Potkraj 12.st ćirilica je zabilježena i na središnjem dijelu istočnojadranske obale, gdje na otoku Braču nastaje tkz. Povljanski prag (1184.).

Posebna vrsta ćirilskog brzopisa, diplomatska minuskula, nastala u 14.st u Srbiji a brzo

14

se širi u Bosnu gdje nastaje nova verzija brzopisa tkz. bosančica. Širenjem na okolna hrvatska područja razvio se u kasnom srednjam vijeku zajednički prostor zapadne ćirilice ili bosančice. U kodeksima i ispravama, na stećcima i u osobnim zapisima, ta se bosančica kao zasebna, društveno i paleografijski individualizirana vrsta ćirilskog pisma, oblikovala morfološkom, grafijskom i jezičnom jednostavnošću. Te su je značajke razlikovale od ćirilskog pisma na istočnopravoslavnom području. Upravo je ta ćirilica zapadnog tipa od 12.st postala sastavnim dijelom hrvatske pismenosti.

Prostor hrvatske ćirilske pismenosti dodirivao se s prostorom glagoljice. Na ranim glagolskim natpisima ima i ćirilskih slova, npr. na Bašćanskoj ploči. Nije rijetko takvu simbiozu pisama vidjeti i izvan hrvatskog prostora, npr. u Slavoniji.

CVAT ILI RAZONODNOST PISMENOSTIPrvi latinistički hrvatski tekstovi sačuvani su iz sredine 14.st. (zadarski Red i zakon,

Šibenska molitva ili Pohvale Gospi). Latinsko-hrvatska trojezičnost nije ograničavala stvaralačke procese u hrvatskoj književnosti.

Bitka za glagoljicu trajala je više od tri stoljeća, od splitskih crkvenih sabora u 10.st do sredine 13.st, kada je papa Inocent IV., na zamolbu senjskog biskupa Filipa, 1248.god dopustio upotrebu glagoljice u službi Božjoj.

POSLJEDICE RASKOLA 1054. GODINENa usmjerenost hrvatskog prostora Zapadnoj crkvi, raskol 1054.god neposredno

uopće nije djelovao, ponajviše jer je pripadnost hrvatskog prostora Zapadnoj crkvi bila, unatoč kračim prekidima i jurisdikcijskim kolebanjima između Carigrada i Rima, utvrđena već u 9. i 10.st.

Glavnim uporištima Zapadne crkve na južnom dijelu istočnojadranske obale u 11.st postaju Dubrovnik i Bar. Dubrovačka nadbiskupija utemeljena je na samom kraju 10.st.

STVARANJE KATOLIČKOG I PRAVOSLAVNOG PROSTORASrpska autokefalna crkva utemeljena je 1219. godine. Pravoslavna crkva počinje

prodirati prema jadranskoj obali i potiskivati utjecaj latinske Crkve. Pojavljuje se pojam „latinske hereze“. Utemeljitelj Srpske autokefalne crkve Sava Nemanjić već 1222.god poziva „latinske heretike“ da se odreknu krivovjerja. Zakonik Stefana Dušana iz 1349.godine sadrži stroge odredbe protiv „latinske hereze“ i latinskih svećenika, ako bi djelovali među Srbima.

BOSNACrkva Bosanska, prvi puta spomenuta 1089. godine, a uključena je u jurisdikcijski

prostor Zapadne crkve. Godine 1199./1200. dukljanski knez Vukan obavještava papu Inocenta III. da se u

susjednoj Bosni pojavilo krivovjerje. Na to Rim provodi promjene u ustrojstvu Bosanske biskupije, no svi pokušaji da se Bosanska biskupija i Crkva bosanska uklope u u jurisdikcijski prostor Zapadne crkve bili su uzaludni. Napokon, katolički bosanski biskup morao se povući 1247. iz Bosne i svoje sjedište preseliti u Đakovo, u Slavoniju.

Postupno se oblikovao jasno razgraničeni prostor Pravoslavne i Katoličke crkve. Između njih je od prve polovice 13.st bila smještena zasebna „Crkva bosanska“. Odbijana i od Istoka i od Zapada ona će sve do pada Bosne pod Osmanlijsku vlast 1463. biti heretičkom zajednicom.

15

KAKO JE NIKNULA HEREZAU spisima sabora što je održan godine 1167. u Francuskoj, spominje se pet

dualističkih crkava Istoka i ecclesia Dalmatiae. To je najraniji podatak o postojanju dualističke hereze na zapadnom, jadranskom dijelu Balkanskog poluotoka, a sam izričaj ecclesia Dalmatiae upućujue da je prvobitno dualističko središe bilo u dalmatinskim gradovima.

GIBANJA HEREZENa zapadni dio Balkanskog poluotoka, u dalmatinske gradove a zatim i u njihovo

bosansko zaleđe, dualistička se hereza proširila sa Istoka. Nakon godine 1200. prostor i komunikacijski odnosi dualističke hereze se mijenjaju te se njezino središte pomiče prema srednjovjekovnoj Bosni.

GUALTERIUS DE ANGLIASazrijevajući institucijalno i pretvarajući se u prvoj polovici 13.st u samostalnu Crkvu

bosansku, sa zasebnim hijerarhijskim ustrojstvom, dualistička se hereza učvrstila u srednjevjekovnoj Bosni. Gvalterije iz Engleske boravi u Splitu godine 1383. On je iskazivao jak otklon od institucionalnog ustrojstva Crkve.

PROMJENA RAVNOTEŽE Glagoljica u Hrvatskoj traje jedno puno stoljeće, a ćirilica nešto kraće, ali je ona u

specifičnom obliku bosančice bila u upotrebi sve do 19.st. oba pisma su u punom cvatu u 14. i 15.st. 14.st je važno jer u njemu nastaju i prvi tekstovi na hrvatskom jeziku, nagovještavajući buduću pobjedu latinice.

4. Organizacija političke vlasti

KARLO OSVAJA LANGOBARDSKO KRALJEVSTVOPravi početak srednjeg vijeka u Europi nagovještava langobardsko osvajanje

Ravenskog egzaharijata. Papa Stejpan II., potražio je pomoć od franačkog kralja Pipina Malog. Pipin je u dva pohoda 755. i 756. godine natjerao Langobarde da papi prepuste Ravenu i velik dio egzarhata, te je na taj način stvoren tkz. Patrimonij sv. Petra, odnosno Papina Država. Poraz Langobarda nije bio potpun pa su dvadesetak godina kasnije ponovno ugrozili papu. Na poziv Hadrijana I., Karlo Veliki 773. krenuo je u rat protiv Langobarda i za kratko vrijeme osvojio njihovo kraljevstvo.

PRODOR U ISTRUPokoravanjem Frulanskoh vojvodstva, Karlo je ibio na granicu Istre koja je tada

najvećim dijelom bila u rukama Bizanta. Čini se da je prelaskom dijela Ravenskog egzarhata u papine ruke, sam papa steka i neke posjede u Istri. U svakom slučaju Istra je bila uklopljena u potkraljevstvo Italije, što ga je Karlo 781. uspostavio i predao svom sinu Pipinu.

OBRAČUN S AVARIMANakon što su Franci osvojili Istru, vrata Dalmacije i Panonije bila su im širom otvorena, Prvi je cilj na istoku bio dobrano oslabljeni Avarski Kaganat. Karlov rat protiv Avara bio je vjerski motiviran, jer je kaganat bio jedina nekrršćanska tvorevina na nekadapnjem području Rimskog Carstva. Kao povod za rat poslužili su neuspjeli pregovori s Avarima, iz 790., na

16

kojima Avari nisu pristali na pomicanje njihove granice na istok. Pohod protiv Avara 791. trebao je biti velik i spektakularan, međutim do većih bitaka

nikada nije došlo jer su Avari stalno uzmicali, a Karlo se morao vratiti zbog neke bolesti koja je detkovala njegovu konjicu. 795.god kraj dolazi sam od sebe, unutrašnji sukobi su podijelili kaganat pa su nakraju odlučili prihvatiti Karlovu vlast i kršćanstvo.

Avari su ponovno podigli ustanak protiv Karla 802.god što je karlo riješio vojskom. Avare su počeli napadati i Slaveni, njihovi donedavni podložnici, a zatim i Bugari. Avari su od Slavena ubrzo preuzeli jezik i običaje i nestali kao etnos na panonskom prostoru.

DONJOPANONSKA KNEŽEVINA Pobjeda nad Avarima omogućila je Francima stvaranje pogranične, Donjopanonske

kneževine, na čijem su čelu stajali domaći, slavenski knezovi. Granice ove kneževine nisu sasvim jasne. Prvi poznati knez bio je knez Ljudovit, a čini se da su se granice protezale od ruševina Sirmija do u današnju Sloveniju, a na jug do Kupe ili možda Save. Stanovnici ove kneževine nose u suvremenim izvorima naziv Panonci ili Slaveni.

KAROLINŠKO OSVAJANJE DALMACIJENakon što se Karlo 800.god u Rimu okrunio za cara, nametnula mu se je zadaća

zaokruživanja vlasti nad onim što je nekada bilo Zapadno Rimsko Carstvo. Pri tome je nužno bilo osvojiti Dalmaciju. Najvjerovatnije 803. godine franačka vojska zauzima Dalmaciju. Ta je vlast bila kratkotrajna. Već 806. godine car Nicifor u Jadran šalje brodovlje, čime je natjerao Pipina na dvogogišnje primirje nakon kojeg se Dalmacija vratila pod bizantsku vlast. Sukob između Karla i Bizanta završava Aachenskim mirom 814., prema kojem će u zamjenu za Veneciju i dalmatinske gradove i otoke bizantski car (Mihajlo) priznati Karla kao „brata“, dakle ravnopravnog kralja na zapadu.

SISAK U RANOM SREDNJEM VIJEKUVjeruje se da je Sisak bio najvažnije središte jugozapadne Panonije, iako su pisani

izvori i arheološki nalazi malobrojni.

FRANAČKI PRODOR U SLAVONIJUFranački kroničar Einhard zapisao je da je Sisak bio civitas, a ne samo castrum.

USTANAK KNEZA LJUDEVITA Iz vremena Ljudeviteve vlasti u Sisku gotovo da i nema materijalnih ostataka.

U jesen 818. Godine stigli su predstavnici knezova Ljudevita i Borne pred caraLudovika. Ljudevitovi ljudi žalili su se na postupke furlanskog vojvode Kadolha. Kada car nije ništa poduzeo, donjopanonski knez počeo je ustanak u proljeće 819. godine. Prvi vojni pohod nije imao nikakva uspjeha, jer se je Kadolah, vojskovođa italske vojske, razbolio. Borbe su se uskoro rasplamsale, a donjopanonskom knezu su se pridružili Kranjci, Karantanci i timočani. Zatim su se zaratili Ljudevit i Borna. Ljudevit je počeo navaljivati u Hrvatsku, u početku neuspješno, a zatim je sam Borna odustao. Borna umire 820. godine, a naslijeđuje ga nećak Ladislav. Rat je okončan 822. godine, kada je na Sisak krenula nova franačka vojska. Knez Ljudevit je procijenio da se više nema vojne snage braniti, te je napustio Sisak, pobjegavši Srbima. Zavladavši njihovom zemljom (nejasno je o kojem se teritoriju radi) nakon ubojstva srpskog kneza, pokušao je bezuspješno obnoviti pregovore s Ludovikom. Napokon se

17

neočekivano sklonio u Hrvatsku, gdje ga je ubio Bornin rođak.

SISAK POSLIJE PROPASTI USTANKA Nekoliko godina nakon kraja Ljudevitova rata Franci su izvršili novu upravnu podjelu u Panoniji. Ukinut je definitivno Avarski Kaganat a sva područja osvojena u ratu s Avarima pripala su Ludviku Njemačkom. Godine 884. javlja se u izvorima knez Braslav koji polaže zakletvu vjernosti Karlu III. Braslavova zemlja naziva se regium inter Dravum et Savum flumine. Rodovske kneževine nisu bile dorasle mađarskim konjanicama, pa je Braslav zajedno sa svojom državom nestao u poslijednjim naletima Seobe naroda.

PRVI SUKOBI S VENECIJOM Od rata s Ljudevitom pa sve do Trpimira nisu u Hrvatskoj zabilježeni gotovo nikakvi ratovi. Do sporova je dolazilo jedino na moru zbog Venecije koja se sve više emancipirala od Bizanta, poduzimajući prve samostalne akcije na istočnoj obali Jadrana. Njezinoj plovidbi smetali su hrvatski i neretvanski gusari. Jačanjem pomorstva i trgovine, jačalo je i gusarstvo kao unosna privredna grana, u čemu su prednjačili Neretvanci. U kojoj mjeri su ugrožavali Jadran vidi se iz ugovora što je 840. sklopio italski kralj Lotar s duždem Venecije Tradenikom. Dužd se, u zamjenu za stečene trgovačke povlastice u Italiji, obvezao štititi gradove u Italiji i Istri od napada Slavena.

PRVO DRŽAVNO SREDIŠTE U razdoblju nakon Borne i njegovih nasljednika, središte Hrvatske se učvršćuje u blizini Splita, jedan od najvažnijih izlaza kontinentalne unutrašnjosti na more i najplodnjije područje. Iako najranije srednjevjekovne tvorevine nisu imale stalnih sjedišta vlasti, najvažnije središte Hrvatske u 9. st. može se prepoznati u Klisu, važnoj utvrdi koja je dominirala salonitskim agerom. No, istovremeno se sve više zgušnjavaju vjerske i političke funkcije oko Knina, koji će u 11.st prerasti u najrazvijenije hrvatsko središte. U Klisu je stolovao Trpimir, pa možemo čak pomišljati da se njegov rod digao do najviše digao do najviše časti upravo zato što je imao ključnu utvrdu u svojim rukama.

HRVATSKA IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA Hrvatska historiografija je uvijek vrednovala Trpimirovo doba kao ono u kojem je mlada kneževina doživjela svoj prvi vrhunac. Vrijeme Trpimirove vladavine doba je čvršćeg oblikovanja i početnog osamostaljivanja Hrvatske. Nakon okupljanja hrvatskih županija u jednu državnu tvorevinu u vrijeme kneza Borne, te uspješne obrane od prvih mletačkih presuzanja na našu obalu u vrijeme Mislava, što se odvijalo manje-više izraženim franačkim vrhovništvom, Trpimirova Hrvatska stječe dovoljno snage da povede samostalnu politiku, polažući čvrste temelje budućoj Branimirovoj kneževini. Upravo u vrijeme Trpimirovo vrijeme susrećemo prvi puta izrijekom spomenuto hrvatsko ime u intulaciji Trpimirove darovnice.

Vladajući na razmeđi dvaju svjetova, franačkog i bizantsko-bugarskog, Trpimir je već imao dovoljno snage da se sukobljava s oba. Moćni bugarski vladar Mihajlo Boris krenuo je 852. u osvajanje Hrvatske, a Trpimir se pokazao dovoljno snažnim da taj pokušaj spriječi, te su dva vladara razmijenili darove u znak prijateljstva i mira.

18

VLADARI I GRADNJEUčvršćivanje krršćanstva u Trpimirovoj državi ojačalo je nakon što je knez u

Rižinicama podigao benediktinski samostan na ostatcima antičke ville, pod nesumnjivim utjecajem Zapada. Knez nije bio jedini naručitelj gradnje crkava (to se zakljucuje po njihovoj brojnosti i disperziji), vidi se razmjerno ravnopravan ugled njihovih župana, koji vlastitim gradnjama žele prikazati svoj fruštveni položaj (npr., crkva Sv.Spasa, zadužbina župana Gastike).

TRPIMIROVA DAROVNICA O autentičnosti je izneseno dosta dvojbi, ali držimo da je njezina jezgra vjerodostojna

(jezična i sadržajna analiza).

CRKVENI ODNOSI Čitav tekst darovnice, u dijelu kojega i jezična analiza smatra neosporno autentičnim,

svjedoči o izuzetno dobrim odnosima splitske nadbiskupije i hrvatskog kneza. U prvim fazama pokrštavanja Hrvata vjera se širila prije svega iz dalmatinskih gradova

u kojima kršćanstvo nikada nije zamrlo, a već tijekom 7.stoljeća doživjelo je čak i nove organizacijske poticaje. Nema sumnje da su pokršteni Hrvati sve do 812. U crkvenom pogledu potpadali pod dalmatinske biskupije. Glavni val pokrštavanja je došao u prvim desetljećima 9.st iz Franačke, ali sve do uspostave Ninske biskupije nije na hrvatskom tlu postojala organizirana crkvena hijerarhija.

ELEMENTI DRUŠTVENOG RAZVOJA Društveni odnosi u Hrvatskoj nastavili su se na antičkoj tradiciji. Zbog toga u okolici

Splita susrećemo robove, i to upravo na posjedima splitske Crkve u Mosoru (poklon od vladara?).

Trpimirova je vladavina postavila temelje samostalnoj i jakoj Hrvatskoj povezavši je s tekovinama europske civilizacije. Njegovo doba ostavilo nam je prvi spomen hrvatskog imena, prvi hrvatski zapis, prvi kameni natpis, prvi samostan, pivi i dosada jedini trag vladarske rezidencije (Klis).

Naslijedio ga je Domagoj, koji s njim najvjerovatnije nije bio u rodbinskoj vezi.

BORBA NA JADRANU Mletački dužd Urso Patricijak odlučio je napasti Hrvatsku i prekinuti dugogodišnji mir sklopljen s Mislavom, procijenivši da su su Hrvati zaokupljeni borbama za Trpimirovo nasljedstvo. To se pokazalo istinitim, Domagoj je ubrzo ponudio mir i taoce kao zalog.

Time je započelo burno razdoblje borbi za Jadran, u koje će se pored Hrvata i Neretvana uplesti i Bizant, Venecija i Arapi. Arapi su 866. godine uputili u Jadran svoje Brodovlje kojemu je prvi cilj bilo osvajanje gradova Gornje Dalmacije. Nakon opsade Kotora, Risana i Budve započeli su s opsadom Dubrovnika, ali je grad bio dobro utvrđen, pa su branitelji imali vremena čekati na pomoć iz same carske prijestolnice. Na prijestolje u Carigradu tada stupa Bazilije I., čiji je cilj bila obnova Bizanta. Spremno se odazvao pozivu Dubrovčana i uputio im je snažnu flotu. Razbijanjem arapske opsade započelo je razdoblje bizantske inicijative na Jadranu. Tako je Bizant bio u prilici, kada je 868.god započelo zajedničko bizantsko-franačko opsjedanje Barija, dovesti u sastav vojske uglavnom Slavene sa istočne jadranske obale. Pred Bari su se na svojim lađama povezli Dubrovčani. Odnos dvaju Carstava u to se vrijeme naglo pogoršao. Sukob je dosegao vrhunac na

19

carigradskom crkvenom saboru 870.god kada je došlo do žestoke svađe papinih poslanika sa carigradskim patrijarhom i samim carom oko crkvene jurisdikcije nad Bugarskom i južnom Italijom. Nakon svega, Mihajlo Boris odluči se prikloniti Carigradu.

U isto vrijeme nastavila se borba oko Barija. Bazilije je, razočaran Ludovikovom neaktivnošću, povukao svoje čete pa je sav teret borbe pao na Franke. Kako bez mornarice Ludovik nije mogao ništa pozvao je u pomoć Domagoja te je s njim napokon osvojio grad u veljači 871.

Odsutnost glavnine hrvatskih ratnika i kneza Domagoja iskoristio je Bazilije da bi još više osnažio svoj položaj na Jadranu. Kao povod poslužio mu je incident u kojem su neretvanski gusari zarobili papine poslanike na povratku iz Carigrada. Da bi tobože osvetio i osigurao mirnu plovidbu, dao je opljačkati ne samo neretvansko nego i hrvatsko područje. Tom je akcijom Bizant proširio vlast i nad Neretvane, dok su Hrvati i dalje priznavali vrhovnu franačku vlast.

Domagoj se usmjerio na ratovanje po moru, osiguravajući na taj način obalu. Glavni neprijatelji bili su mu Mlečani. Sukobi su započeli 872.godine kod istarske obale. Na privremeni mir Domagoja je naveo pokušaj da ga se zbaci s prijestolja, vjerojatno djelo Trpimirovića ili Bizanta). Domagoj se s pobunjenicima obračunao brzo i okrutno.

PUCANJE SPONA OVISNOSTIPred kraj svoje vlasti Domagoj se upleo u veliki ratni sukob oko franačke carske baštine u Italiji. Oko talijanske baštine, u što je spadala i Hrvatska, počeo se voditi rat među samim Karolinzima. Propadanje vlasti i ugleda zapadnog cara ponukalo je domagoja da i on povede svoje ratnike u borbu protiv franaka, pri čemu je i njemu možda pomogao Bazilije, nakon bezuspješnih pokušaja da savlada ratobornog kneza. Sukobi s Francima odvijali su se na moru, omiljenom Domagojevom ratištu. Osjećajući se previše ugroženim od Hrvata, Venecija je stala na stranu Franaka. Urso Partcijak je ponovno poduzeo uspješan pohod protiv Hrvata. Natjerao ih je na povlačenje i sklapanje mira, međutim njegove su brodove i dalje ugrožavali gusari.

Istovremeno bizantski car koristi unutrašnje razmirice što su u Hrvatskoj trajale od vremena Trpimirove smrti, kako bi pod vlast istočnog Carstva povratio i Hrvatsku, te tako poništio aachenski ugovor. Borba dvaju hrvatskih vladarskih rodova kratkotrajno je završila krvoprolićem nakon neuspjele pobune protiv Domagoja, poslije čega su se Trpimirovi sinovi izgleda sklonili u Carigrad. Domagojeva smrt je pružila novu priliku Trpimirovićima, ali i Baziliju, koji je sada snagom vlastitog oružja mogao na kneževsko prrijestolje dovesti svog kandidata.

OBNAVLJANJE BIZANTSKOG SUVERENITETATako je na bizantskim brodovima 878. stigao Zdeslav. Time je Bazilijeva politika na istočnom Jadranu dospjela do vrhunca svojih uspjeha. Bazilije je odlučio Dalmaciju pretvoriti u čvrsto organiziranu temu, proširivši tako tematski sustav s juga Jadrana (gdje je postojao Drački temat) na njegov krajnji sjever. Da bi osigurao novostvorenu temu, Bazilije je odredio da dalmatinski gradovi, umjesto strategu, godišnji porez u zlatu plaćaju hrvatskom, zahumanskom i travunjskom knezu, čime je htio spriječiti moguće upade Slavena. Na taj način su vladari dolazili do novca, pa im nije bilo u interesu ugrožavati gradove čak niti onda kada ih bizantska mornarica nije mogla štititi onako djelotvorno kao u vrijeme Bazilija. Car se odlučio i na reformu crkvene organizacije. U tu je svrhu dalmatinske biskupe

20

izuzeo ispod papinske jurisdikcije i podredio ih carigradskom patrijarhu.

KONAČNO UČVRŠĆENJE NEOVISNOSTIProtiv Zdeslava ubrzo izbija buna koja je imala pun uspjeh. Zdeslav je ubijen, a na

prijestolje dolazi Branimir, još jedan od knezova nepoznata podrijetla. Prvi korak novog vladara bilo je traženje saveznika koji mu je mogao jamčiti sigurnost u međunarodnim odnosima. Zato je potražio pomoć pape, velikog autoriteta i Zapada i Bizanta. Papa se rado odazvao jer mu je Branimir bio važan i u borbi za jurisdikciju na bugarskom Crkvom. 879.god je na misli u crkvi Sv. Petra u Rimu blagoslovio Branimira i njegov narod.

PROBLEM REFORME CRKVENE HIJERARHIJEOslobađajući državu političke ovisnosti o istočnom Cratvu, Branimir je orekinuo veze

ninske Crkve s patrijarhom u Carigradu. Međutim, Dalmatinsko je svećenstvo i nakon političkih promjena u Hrvatskoj ostalo vjerno carigradskom patrijarhu, kao što je dalmacija i politički bila vezana uz Carstvo. Time su dalmatinske biskupije ostale odvojene od Ninske biskupije. Tek s prekidom Focijeve shizme i izmirenja pape i Carstva dalmatinsko svećenstvo se je priklonilo papi.

Teodozije, obnovitelj porušenih i zapuštenih starokršćanskih crkava, mogao je ostvariti osobne ambicije, ali i stvoriti čvršću organizaciju za širenje kršćanstva. Teodozije se ubrzo našao na nadbiskupskoj stolici. Po posvećivanje nije otišao u Rim nego u Akvileju. Papa Ivan VIII. nije se složio s takvim postupkom, ali je ipak pristao proglasit ga nadbiskupom ako ovaj dode po palij u Rim. Nije nam poznato što se dalje dogodilo (ali znamo da je 888., akle godinu dana nakon stupanja na nadbiskupsku stolicu, dao obnoviti crkvu u Muću, što je dokaz ujedinjena ninske i splitske stolice). Nakon smrti Teodozija ninska i splitska stolica našle su se ponovno razjedinjene. U Ninu je za biskupa postavljen neki Aldefred (iz Akvileje?), a splitsko svećenstvo je izabralo svog kandidata.

HRVATSKA „KAROLINŠKA RENESANSA“?Važnost Teodozijeva djela - njegova aktivnost ostavila je trajan trag u kulturi.

Probuđenu aktivnost crkve i graditeljstva mogli bismo nazvati hrvatskom „karolinškom renesansom“, samo kada bismo imali malo više svjedočanstva iz Teodozijeva i Branimirova doba.

OTKLANJANJE MLETAČKE OPASNOSTINeretvani su pobjedili Mlečane kod Makarske, 886. Dužd Petar Kandijano je poginuo

a Venecija više od jednog stoljeća nije opasnije ugrožavala Hrvatsku.

POČECI ISTOČNE POLITIKENakon Branimirove smrti (oko 892.) na prijestolje je došao Muncimir, posljednji od

Trpimirovih sinova. Snaga Muncimirove vlasti pokazuje da promjena na prijestolju nije izazvala veče potrese. Nastojao je održati dobre odnose sa splitskom Crkvom. Već pred kraj Branimirove vladavine, a pogotovo u vrijeme Muncimira Hrvatska je bila dovoljno jaka da se umješa u sukobe što su se vodili oko vlasti u Srbiji. Hrvatski je dvor postao pribježište progranih srpskih pretedanata. Prvi se kod Hrvata sklonio Petar Gojniković, koji je potom uspješnom akcijom iz Srbije potjerao Brana i Stefana, sinove

21

srpskog kneza Mutimira. Muncimir ga međutim nije dalje podržavao, već je prihvatio odbjeglu braću i pomogao Branov pokušaj povratka na vlast (nije uspio, zarobljen i oslijepljen). Ova epizoda je dokaz da je Hrvatska za vijeme Muncimira dosegla zrelost da vođenje aktivne i agresivne vanjske politike. Muncimirovo sjedište nalazilo se u Biaćama kraj Trogira, u blizini tradicionalnog sjedišta Trpimirovića. Na sačuvanom natpisu Muncimir nosi titulu princeps, do tad nepoznatu među hrvatskim vladarima. Njome je možda htio izraziti uzvišeni položaj što ga je hrvatski knez počeo uživati među svojim susjedima, ali i u vlastitoj državi. Centralizacija vlasti, predvođena generacijama, počela je davati ozbiljne rezultate. Nažalost upravo o slijedećim desetljećima usponima Hrvatske ne znamo gotovo ništa. Između Muncimira koji se zadnji put spominje 895.god i prve vijesti o Tomislavu 914.god, treba smjestiti kneza Višeslava koji se spominje na znamenitoj krstionici, ali za takvu konstrukciju nema čvrščih dokaza. Stoga i dalje vrijedi pretpostavka da je Muncimira naslijedio Tomislav, oko 910.god.

KRALJEVSTVO Tomilslavova vladavina obilježena je brojnim sukobima sa susjednim državama i diplomatskim akcijama za učvršćivanje vlasti. Bilo je to razdoblje žestokih sukoba s Mađarima na sjeveru i Bugarima na istoku države.

O Tomislavovoj borbi s Mađarima govori predaja nepoznatog barskog svećenika(Ljetopis Popa Dukljanina ili Kraljevstvo Slavena). Nemamo konkretnije informacije o tim sukobima, osim što se može zaključit da je Tomislav uspio sačuvati sjeverne granice. U njegovoj vlasti je bio Sisak.

Na istoku Hrvatske narasla je u isto vrijeme snaga Bugara. Nakon rata Mihajla Borisa s Trpimirom, Bugari više nisu ugrožavali Hrvate. Međutim početkom 10.st. prilike su se počele mijenjati kada je novi bugarski vladar Simeon odlučio Bugarskoj podrediti čitavi Balkan, a u tome je imao i uspjeha.U takvim je prilikama Bizant bio ponukan tražiti saveznika u slavenskim državama. Najzanimljiviji su bili Srbi, koji su graničili s Bugarima ali nisu imali snage dorasle bugarskoj. Uslijedio je niz pokušaja Bizanta i Bugarske da na srpsko prijestolje dovedu svog čovjeka. Hrvatska je takvu situaciju iskoristia i nastavila se miješati u odnose u Srbiji. Pritom se opredijelila za bizantsku stranku. Međutim Simeon je nakon pobjede nad Srbima, poslao vojsku i na Hrvate. Bugari su doživjeli težak poraz od Hrvata. Ratovanje se nije nastavilo a mir je sklopljen nakon smrti cara Simeona, 927. Tomislav je bio prvi hrvatski vladar kojeg papina kancelarija časti titulom kralja. Pritom ne trebamo tražiti formalnu titulu, nego nastavak podizanja ugleda hrvatskih vladara. Usprkos tome, Hrvatsku od tog vremena možemo nazvati kraljevinom, jer su se Tomislavovi nasljednici (od sredine 10.st) dosljedno nazivali kraljevima, a i struktura vlasti odgovarala je tom uređenju.

INTEGRACIJA HRVATSKE I DALMACIJETomislav je dobio titulu konzula, kao bizantski saveznik i dostojanstvenik Carstva, a time i upravom i upravu nad Dalmacijom. Koji su gradovi na taj način došli pod Tomislavovu upravu, ostaje nepoznanicom. Političko zajedništvo Hrvatske i Dalmacije, ostvareno je makar kroz izvjesni oblik „personalne unije“, otvorilo je mogućnost ostvarivanja crkvenog jedinstva. Među dalmatinskim i Hrvatskim svećenstvom sazrela je ideja o sazivanju zajedničkog crkvenog sabora na kojem bi se riješilo pitanje sazivanja jedinstvene crkvene hijerarhije i

22

izbor metropolita koji bi joj stajao na čelu. Papa Ivan X. sazvao je sabor da raspravi i o novoj Metodovoj doktrini koja se počela širiti među Slavenima. Sabor je sazvan u Splitu, 925., a na njemu su sudjelovali splitski nadbiskup Ivan, ninski biskup Grgur i zadarski Formin, svi su se natjecali za metropolitsku čast. Sabor je donio zaključak da se splitski nadbiskup izabere za metropolita cijele nadbiskupije. A o problemu slavenskog bogoslužja svećenstvo se, suprotno papinim zamislima, nije ni izjašnjavalo. Zaključeno je samo da se gornjodalmatinski biskupi imaju u svemu držati ispravonog učenja, a da se glagoljaše neće zaređivati ni promicati u više redove ukoliko ne nauče latinski. Tomislav, koji je bio prisutan na saboru nije se bunio protiv takvih odluka, jer nisu ugrožavale njegov položaj hrvatskog vladara i bizantskog dostojanstvenika. Drugi sabor održan je 928., također u Splitu. Na njemu je donesen zaključak o ukidanju Ninske biskupije, jer nije postojala od ranije, a Nin nije bio dovoljno ugledno mjesto da bi bio središte biskupa. Grgur je po papinom naređenju otišao u Skradin. Tomislavova politika prema dalmatinskoj Crkvi imala je dalekosežne posljedice. Po prvi puta nakon aachenskog razgraničenja, dalmatinski su gradovi mogli osjetitit izvjesnu pripadnost zaleđu i njihovi međusobni odbnosi neće više moći biti kao prije splitskih crkvenih sabora. Bila je to kruna Tomislavova uspjeha.

TOMISLAVOVI NASLJEDNICI Vojna i politička snaga Hrvatske održala se i u vrijeme Trpimira II., kada je sklopljen mir s Bugarima. Na prijestolju su slijedila još dva vladara o kojima se ne zna gotovo ništa. Od Krešimira I. sačuvano je samo ime, a za njegova nasljednika Miroslava znamo da je bio ubijen u buni koju je protiv njega poveo ban Pribina. Pribina je prvi poimenice poznati hrvatski ban, a iz opisa Konstantina Porfirogeneta znamo da je vladao trima ličkim županijama (Likom, Gackom i Krbavom). S Pribinom započinje niz moćnih banova koji će sve do propasti dinastije imati ulogu suvladara. Postojanje bana ukazuje da proces integracije hrvatskih zemalja nije bio dokraja proveden ni tijekom prve polovice 10.st.

TEMELJ BUDUĆE SNAGE Građanski rat, čije su posljedice bile teške po Hrvatsku, jer su poništile dio uspjeha postignutih od Branimira do Trpimira II., završio je ponovnom konsolidacijom kraljevske vlasti, nakon što je na prijestolje sjeo Mihajlo Krešimir II. Banovi su svoj utjecaj zadržali i kasnije, ali se do Zvonimira više nisu uplitali u dinastičke borbe. O Krešimiru II. ne možemo trvrditi gotovo ništa osim da je smirio situaciju u državi. Darivao je posjed samostanu Sv.Krševana, što govori o dobrim odnosima vladara i dalmatinske metropole i u tome da je raspolagao nekadašnjim zadarskim javnim agerom, što govori da se u odnosu na Bizat nalazio u istom položaju kao i Tomislav. Jelena, žena Krešimira II. i majka njegova sina Stjepana I. Držislava, podigla je na Otoku kraj Solina, crkvu Sv. Marije, u kojoj su se od tog vremena pokapali hrvatski vladari, o čemu nam je vijest ostavio i Toma Arhiđakon.

PRVI OVJENČANI VLADAR U mladoj kraljevini nije prevladao još nijedan princip po kojem bi se jasno odredilo kome nakon smrti kralja ostaviti prijestolje. Prvi trag pokušaja da se to pitanje uredi pripada vremenu Stjepana I. Držislava, a možda i Krešimira II. Na dvije kamene ploče, čija funkcija nije dovoljno razrješena, saluvao se ulomak

23

natpisa u kojem se spominje neki dux Hrvata u vrijeme Držislava koji je, prema istom natpisu, bio dux magnus. Suvremeni Jelenin epitaf označava vladare titulom rex te bi se moglo zaključiti da je Držislav u vrijeme sastavljanja natpisa bio prijestolonasljednik. Uglavnom, natpis govori da je postojala određena hijerarhija, sa zadaćom reguliranja pitanja nasljeđivanja prijestolja. Vladajući tako konsolidiranom kraljevinom, i uhvativši korijen u oba njezina središta, Držislav je mogao misliti i na obnovu aktivne vanjske politike, kakvu je Hrvatska vodila prije građanskih ratova. Povoljna mu se prilika pružila s obnovom Bugarskog Carstva pod makedonskim velikašem Samuilom koji je težio uspostaviti vlast na Balkanskom poluotoku (uspjesi u ratu s Bizantom). Samuilov pohod bio je usmjeren prema Zadru, srcu Hrvatske. Međutim doživjeli su neuspjeh i morali su se vratiti. Takav je ishod borbi bio važan za Bizant. Na čelu carstva bio je Bazilije II. Bugaroubojica koji je bio u dobrim odnosima (još od Bazilija I.) u dobrim odnosima s Hrvatima.Toma Arhiđakon obavještava nas da je Držislav dobio iz Bizanta znakove kraljevske vlasti, zajedno s titulom eparha i patricija, te da se od njegova vremena njegovi nasljednici nazivaju kraljevima Hrvatske i Dalmacije. Tu je još i negov naziv Stjepan – ovjenčan. Uz titule časti pripala mu je i Dalmacija.

RATOVI ZA PRIJESTOLJE I DALMACIJU Nakon kraljeve smrti ponovno je došlo do sukoba, u kojima se s jedne strane našao predviđeni prijestolonasljednik Svetoslav Suronja, a s druge strane njegova braća Krešimir III. i Gojoslav I., koji bili mišljenja da braća trebaju zajednički vladati. Svetoslav nije imao snage pružati otpor nadolazećem pohodu Venecij te je sa sinom Stjepanom dočekao dolazak mletačke mornarice. Po prvi puta nakon mnogo desetljeća Venecija se odlučila u novi pokušaj osvajanja uporišta na istočnoj jadranskoj obali. Dužd Petar II. Orseolo poveo je veliku flotu prema Dalmaciji, pod izlikom da „svoje“ želi osloboditi plaćanja danka. Kako je sklopio ženidbene veze s bizantskom carskom obitelji, imao je podršku Bizanta ali i Otona III., pa odmah i pape Silvestra II., a svoju snagu ojačao je rodbinskim vezama s Arpadovićima. Tako jakoj snazi Dalmacija se nije mogla oduprijeti, te su gotovo svi gradovi predani bez otpora. Orselo je formalno bio zastupnik Bazilija II., a njegov pohod je značio pvo učvršćivanje Venecije na istočnojadranskoj obali. Uspjeh neće biti trajan ali će označiti novo razdoblje u odnosima sila na Jadranu. Svetoslav je u Trogiru dočekao Orseola i sklopio s njime savez. Kao zalog ugovora dao je duždu svoga sina Stjepana, kojeg je oženio Petrovom kćerkom Hicelom. Stjepan je otišao u Veneciju, te zasnovao zasebnu granu Trpimirovića – Svetoslaviće (genealogija od Stjepana I. Držislava do Stjepana II.). Međutim to nije vratilo Svetoslavu krunu. O njegovoj daljnjoj sudbini ne znamo više ništa. Novi pohod Oresola bio je 1018., Petrov sin Oton ponovno je povezao mornaricu prema Kvarneru, ali ovoga puta stali su kod Raba, a biskupi triju otočkih gradova su prisegli vjernost duždu. Te iste godine Bazilije II. je s potpunim uspjehom dovršio ratovanje portiv Bugarskog Carstva, pa su Krešimir III. i Gojoslav I. otputovali k njemu i priznali ga za svog vladara, a on im je dodjelio titulu patricija.

PODJELA DALMACIJE

24

Kvarnerski otoci izdvojili su se u zasebno područe pod mletačkom vrhovštinom, što će se izmijeniti tek u vrijeme Krešimira IV. Pomorski se uspon Venecije sve jasnije počeo osjećati. Gornja Dalmacija je tkđ. bila zasebno tijelo. Presudni trenutak u raspradu nekad jedinstvene teme odigrao se na početku 11.st u vrijeme Samuilovih osvajanja na Balkanu. Da bi pospješio obranu, Bizant je Gornju Dalmaciju organizirao kao zasebnu temu, sa središtem u Dubrovniku. Dalmatinska tema kao jedinstvena cjelina nije mogla biti dovoljno djelotvorna u trenutcima kada je trebalo brzo reagirati. Bizant je svoju politiku jačanja Dubrovnika gradio i uz pomoć pape, koji je Dubrovnik 1022. uzdigao na rang nadbiskupije. To nije odgovaralo Dukljanima pa je gotovo čitavo stoljeće obilježeno borbama oko uspostave barske nadbiskupije i pitanjima jurisdikcije dvaju crkava. Sukob je privremeno riješen uspostavom Barske nadbiskupije 1089.

NOVA SAVEZNIŠTVA Nakon izdvajanja Gornje Dalmacije i kvarnerskih otoka, središnja je Dalmacija morala sam gradaiti odnos prema Carstvu s jedne, te hrvatskim vladarima s druge strane. Dvadesete su godine vrijeme žestokih sukoba Hrvata s Dalmatincima. Krešimir III. nastoji oružjem osvojiti dalmatinsku metropolu zadar. Možda mu je u tome pomogao ugarski kralj Stjepan I., što bi značilo prvi pokušaj uplitanja ugarske u unutrašnje prilike u Hrvatskoj. U Veneciji se situacija mijenja – nastojanja Orseola da se drždeva vlast pretvori u nasljednju, izazvalo je nezadovoljstvo stanovnika koji su protjerali Otona (sin od Petra Orseola) i njegove rođake. Pobuna je bila signal Krešimiru da napadne Dalmaciju. Međutim Bazilije nije bio voljan prepustiti gradove Hrvatima, pa je iz Italije poslao langobardskog kapetana Bazilija Bojoana da obuzda Krešimira. Obrativši se za pomoć Ugrima, oni su nastavili s ratom u kojem su polučili određene uspjehe. Na ruku im je išlo slabljenje Bizanta nakon smrti Bazilija 1025. Ugarska se pomoć nastavila i za vrijeme kralja Salomana. Ugarsko uplitanje može se protumačiti rodbinskim vezama Arpadovića s Orseolima, kao i nastojanjem mađarskih kraljeva da dalmatiske gradove okrenu protiv nove vlasti u Veneciji.

POKUŠAJ OSAMOSTALJIVANJA MADIJEVACAU to vrijeme u Zadru vladao je utjecajni rod Madijevaca u kojem se nasljeđivanjem

prenosila titula carskij stratega i protospatara. Na čelu dinastije nalazio se tada prokonzul Grgur. On je poduzimao mjere kojima bi osigurao svoju vlast no u tome mu je nedostajala pomoć Bizanta i materijalna sredstva. Dobronja (Grgurov brat?) krenuo je na put u Carigrad gdje ga je dočekao Roman III. najvjerojatnije mu dao novac, pa se ovaj odlučio za još jedan put i opet bio dobro dočekan. Međutim kad je treći put krenuo u Carigrad Mihajlo IV., novi car, Dobronji nije pomogao već ga je bacio u tamnicu. Bezobzira na ishod, težnje Medijevaca pokazuju nam dubinu promjena što su zahvatile Dalmaciju. U pojedinim gradovima sve više su dolazili do izričaja moćni rodovi iz čijih su se redova birali biskupi i priori, no nijedan nije bio toliko jak da se nametne cijeloj provinciji ali neki su čak imali mogućnost ovladati pojedinim gradovima.

PUT K VRHUNCUZahvaljujući dobroj i poduzetnoj politici Krešimira III., Hrvatska je preživjela krizu

nastalu u vrijeme sukoba oko prijestolja. Dalmacija je doduše bila uglavnom izgubljena, ali je Hrvatska mogla nastaviti s aktivnom vanjskom politikom. To se vijdelo već nekoliko godina nakon što je na hrvatsko prijestolje sjeo Stjepan I., sin Krešimira III. O njemu je sačuvano malo podataka, do nas je došla vijest o tome da su Hrvati bili spremni pomoći ustanak

25

karatanskog vojvode Adalberona protiv njemačkog cara Konrada II. (do ustanka ipak nije došlo)

U vrijeme Stjepana I. Hrvatska je vratila Zadar, ukoliko to već nije uspjelo njegovom ocu. O tome također imamo samo neizravni podatak da je dužd Dominik Kontareno 1050. ponovno osvojio taj grad. Stjepan I. je bio sposoban vladar koji je znao iskoristiti povoljne međunarodne odnose, kako bi u Hrvatskoj osigurao relativni mir i granice. Pitanje Dalmacije Stjepan nije riješio, ali je izgleda koristio rascjepkanost nekada jedinstvene teme kako bi barem u Zadru osigurao vlast. U njegovo vrijeme ponovno je uspostavljena frunkcija hrvatskog biskupa, ovoga puta sa sjedištem u Kninu, gradu koji je sve više dobivao na važnosti.

Iza sebe Stjepan je ostavio dva sina Krešimira IV. i Gojoslava II., te državu na solidnim temeljima.

CRKVENE REFORME: OD PODRŠKE DO SUPROTSTAVLJANJAPrvo veliko iskušenje pred kojim se Krešimir našao pojavilo se s crkvenim raskolom 1054. U svrhu promicanja reformi, papa je 1059. sazvao Lateranski koncil na kojem su usvojeni zahtjevi što su tada trebali postavljati pred svećenstvo i biskupe podložne papi. Nakon Lateranskog koncila, Crkva je organizirala slične sinode i drugdje, kako bi proširila nova pravila izvan Rima. Jedan od prvih crkvenih sabora održan je u Splitu 1060., pod pokroviteljstvom papinog izaslanika Majnarda. Sabor je bio usmjeren protiv onih običaja u dalmatinsko-hrvatskoj Crkvi što su slijedili tradicije kršćanskog istoka – ženida svećenika i nošenje brade. Također je bio usmjeren i protiv slavenskog bogoslužja. Pape nikada nisu bili načisto s time je li crkveno učenje sadržano u slavenski pisanim knjigama u vjerskom pogledu ispravno, ili je heretičko. Reformni pokret u 11.st nije više mogao dopuštati takve izrazite različitosti unutar Crkve, jer bi to moglo ozbiljnije ugroziti jedinstvo zapadnoga kršćanstva, pogotovo u krajevima politički i tradicionalno vezanima uz Bizant. Zbog toga je donesena odluka o zatvaranju crkava u kojima se bogoslužilo slavenskim jezikom, a biskupima je zabranjeno posvećivati za svećenika one Hrvate koji ne bi naučili latinski. Slavensko svećenstvo, najjače zastupljeno na kvarnerskim otocima, napose na Krku, nije prihvatilo ove zaključke. Došlo je do žestokih sukoba što su podjelili kraljevinu i Dalmaciju na dvije stranke, reformnu i protureformnu. Protureformnoj su stranci išle na ruku prilike na Zapadu, gdje je car pružao potporu papinim protivnicima. Uz njegovu je pomoć ustoličen i protupapa Horonije II., u kojem su protivnici reformi u Hrvatskoj i Dalmaciji mogli naći saveznika. U početku je njihov pothvat imao uspjeha, ali je reakcija pape Aleksandra II. stigla brzo. Papa je u Hrvatsku uputio kardinala Ivana da spriječi građanske ratove te napokon učvrsti reformu. Također je na molbu međusobno posvađanih trogirskih građana postavio za biskupa člana svoje pratnje, svećenika Ivana. Time je reformna stranka stekla čvrst položaj u Trogiru. Iako je otpor na Krku bio skršen, slavensko se bogoslužje ondje održalo, kao i na Kvarneru općenito. Glagoljica je upravo u to vrijeme iz liturgijskog prerasla u diplomatičko pismo, toliko čvrsto ukorijenjeno u stanovništvo da nikakve reforme nisu mogle spriječiti njezinu upotrebu. Krešimir je u složenoj situaciji u kojoj se država našla tražio oslonac z reformnoj Crkvi. Kralj je potaknuo osnivanje dvaju benediktanskih samostana u svojoj prijestolnici Biogradu, od kojih je onaj Sv. Ivana raspolagao najvećim zemljišnim posjedom u Hrvatskoj. Petar

26

Krešimir IV. odobrio je i osnivanje samostana Sv. Petra u Drazi na Rabu, a zadarski samostan Sv.Marije bio je oslobođen javnih podavanja. Čini se da je upravo u doba Petra Krešimira Dalmacija došla pod kraljevu upravu. No istovremeno se učvršćivala vlast hrvatkog kralja i u unutrašnjosti. U Krešimirovoj pratnji se nalaze dva bana: Gojčo i Zvonimir. To je prvi puta da se suvladareva banska vlast dijeli, odnosno da je zasvjedočeno da ban ne vlada samo područjem Like. Gojčo je vjerojatno bio ban u tom području, dok je Zvonimir možda upravljao krajem između Save i Drave. Na južnim granicama Hrvatske moralo je također u to vrijeme doći do promijena. Krešimir je sakupio dovoljno snage da započne akrivniju vanjsku politiku na Balkanu. U skopskom je području (Makedonija) došlo do ustanka protiv Bizanta, a u ustanak su se uključili Hravti i Dukljani, koji su vidjeli svoju korist u Makedoniji. Međutim nezadovoljnici su bili preslabi i ustanak je propao. Ova epizoda nam govori da je Neretvanska kneževina vjerojatno već tada bila u sastavu Hrvatske, jer bi se inače teško moglo protumačiti kako je hrvatska vojska otišla tako daleo na jug. Hrvatska se uplela i u borbe na svojim sjeverozapadnim granicama. Tamo je vladao Zvonimir, rodbinski povezan s Arpadovićima. Istarsko-kranjski markgrof Urlih, napao je Zvonimira, odnosno kvarnerski dio Hrvatske. Sam Zvonimir bio je preslab da mu se odupre, a pomoć nije mogao očekivati niti od Krešimira koji je bio zaokupljen građanskim ratovima (reformne i protureformne stranke). U potrazi za saveznicima Zvonimir se obratio svojim arpadovskim rođacima, radi kojih je, uostalom, do sukoba i došlo (mađarska vladajuća kuća sukobila se sa njemačkim carem Henrikom IV., čiji vjerni vazal je bio markgrof Urlih). Sukob je zvaršio tako da, ikao je Urlih u početku uspio oteti dio kvarnerskog teritorija, nije uspio slomiti udruženu Hrvatsku i Mađarsku te je na koncu sva teritorij vraćen. Ovim je ratom Zvonimir ojačao svoj položaj u Kraljevini, te se možda nametnuo kao Krešimirov nasljednik, jer je ubrzo dobio titulu vojvode (koju je do tada nosio Krešimirov sinovac Stjepan).

GODINA PRIJELOMA Konac Krešimirove vlasti i života ostaje nejasan. Ne zna se godina njegove smrti, pa je to omogućilo različita domišljanja o tome protiv koja je bila uperena akcija Normana na Jadranu 1075. Južnoitalski normanski vojskovođa Amiko, papin vazal, provalio je s mornaricom u Hrvatsku, bezuspješno opsjedao Rab i naposlijetku zarobio hrvatskoga kralja nepoznata imena. Zvonimirova se krunidba može shvatiti u okviru onovremenih političkih zbivanja na širem europskom porstoru. Papa Grgur VII. proveo je žestoku borbu protiv njemačkog cara, kako bi crkvenu vlast nadredio svjetovnoj, te ukinuo svjetovnjačku investituru (postavljanje biskupa od strane svjetovnog vladara, odnosno davanje znakova crkvene vlasti prelatima od strane svjetovnjaka). Uklanjanje poslijednjeg Trpimirovića s dvora i izbor Zvonimira za kralja omogućili su papi da novom vladaru s nedostatnim legitimitetom pruži potrebnu pomoć. Tijek dogovora između Zvonimira i pape nije nam poznat, ali je sporazum brzo postignut, pa je papin legat, opat Gebizon, 1075. u crkvi Sv. Petra i Mojsija u Solinu okrunio Zvonimira za kralja Hrvatske i Dalmacije. Zvonimir je tom prilikom položio prisegu u kojoj se prepoznaje obrazac feudalnog ugovora o valalstvz. Papa mu je kao senior poslao znakove investiture: zastavu, žezlo, mač i krunu, te mu obećao zaštitu. Zvonimir kao vazal obvezao se na plaćanje određenog danka i na služenje papi, a predao mu je kao dar samostan Sv. Grgura u Vrani. Još je nejasno je li Zvonimir prvi hrvatski vladar koji je uspostavio takve odnose s papom, ili je to već na neki

27

način učino i Petar Krešimir IV. Zvonimir je koristio dvostruku titulaturu, kralja Hrvatske i Dalmacije, te kralja Hrvata (hrvatskog). Prvi je naslov, sadržavajući oba pokrajinska naziva, održavao tradiciju dalmatinske zasebnosti, dok je drugi nagovještavao čvršće povezivanje države u jednu cjelinu. Najautentičniji iskaz o Zvonimirovoj vlasti u Dalmaciji je Bašćanska ploča, na kojoj se Zvonimir naziva samo hrvatskim kraljiem. Moguće da je Zvonimir pretežno koristio samo titulu kralja Hrvata, smatrajući je dovoljnom za legitimaciju svoje vlasti i nad Dalmacijom. Da se Zvonimir doista nije oslanjao na tradiciju Trpimirovića dokazuje nam lako odricanje obiteljskih mauzoleja. Dvije godine po stjecanju krune, poklonio je splitskoj nadbiskupiji crkvu Sv. Marije i Sv. Stjepana u kojima su sahranjivani njegovi najugledniji prethodnici. Time je jasno dao do znanja da želi stvoriti novu dinastiju. Zvonimirova Hrvatska zadržala je snagu što je imala za vrijeme njegovog prethodnika, a time i sposobnost vođenja aktivne vanjske politike. Njegova se prilika za uplitanje u veći međunarodni sukob javila s promjenom političkih odnosa na Apeninskom poluotoku. Normanski se vladar Robert Guiscard pomirio s papom 1080. i uz njegov pristanak počeo pripremati rat s Bizantom. Car Aleksije (Komnen) našao je saveznike u Veneciji, kojoj nije odgovaralo normansko snaženje na Jadranu. Uz Roberta su se, vjerojatno na papin poticaj, našli Dubrovčani i ostali Dalmatinci. Smijemo s više vjerojatnosti pretpostavljati da je Zvonimir u ovom sukobu sudjelovao kao papin vazal, poslavši Normanima svoju mornaricu, sastavljenu pretežito od brodova dalmatinskih gradova. Najžešće su se bitke vodile 1081. i 1084. kod Krfa, strateški važnog zbog kontrole ulaska u Jadran. Venecija je pretrpjela težak poraz, zbog čega je dužd Dominik Silvije smijenjen, ali je iz čitavog rata izvukla najviše koristi. Aleksije joj je u zamjenu za vojnu pomoć osigurao trgovačke povlastice u Bizantu kakve nisu imali ni sami Bizantinci, pa su Mlećani čvrsto utemeljili svoju buduću ekonomsku moć. Rat je okončan 1085.godine kada je umro Robert. Aleksije je novom duždu Vitalu Falieru namjenio kao dodatnu nagradu upravu temata Dalmacija, zahvaljujući čemu se novi dužd okitio titulom dux Dalmatiae. No, bila je to samo isprazna titula jer se dalmatinski gradovi više ni u čemu nisu osjećali povezani sa Carigradom. Tako je Hrvatska dočekala kraj Zvonimirove vladavine neokrunjena. No prvi zameci razdora već su se naslućivali. Jedan od njih bio je i sukob oko izbora pape nakon smrti Grgura VII. Uz pape Viktora III. i Urbana II., izabran je i protupapa Klement III., čime je Zvonimir izgubio svoj najvažniji vanjskopolitički oslonac.

PROTUKRALJEVI Zvonimirov sin Radovan umro je prije svoga oca, tako ovaj nije ostavio zakonitog nasljednika. U takvoj situaciji na prijestolje se uspeo poslijednji Trpimirović, sinovac Petra Krešimira IV., Stjepan III. Međutim javili su se i drugi pretendenti na Zvonimirovo prijestolje. U okolici Knina zavladao je neki Petar, proglasivši se za kralja. Njegovo porijeko je nepoznato, ali ne trebamo odbaciti podatak iz Supetarskog katulara po kojemu je u vrijeme kralja Zvonimira banom bio neki Petar iz roda Snačića. Moguće da se je on, po uzoru na Zvonimira, pokušao sa banske časti uzdići na kraljevsku čast, ali nije imao snage da sakupi dovoljno pristaša. U kontekstu unutrašnjih borbi u kraljevstvu valja promatrati i pojavu kralja Slavca. U historiografiji ovaj se sporni vladar tumačio ili kao kralj Hrvatske ili kao neretvanski vladar, ali niti jedna od teorija nije utemeljena. Kronološki problem ispravno je riješio M. Barada, smjestivši Slavca u poslijednje desetljeće 11.st., u vrijeme nakon Zvonimirove a možda i

28

Stjepanove smrti. Savac je pripadao rodu iz kojeg su potjecali morstici ili morjani, izgleda upravitelji neretvanskog otočja, a ne knezovi neretvanske kneževine. Nakon Zvonimirove smrti ukazala se prilika da se dinastija osamostali. Prestankom centralizirajućeg kraljevskog djelovanja, Slavcu se pružila prilika da sebi podredi ne samo otoke, nego i obalu nasuprot njima. Tako je zavladao čitavim područjem koje je mogao okupiti. Granica njegove vlasti bila je na rječici Žrnovnici kraj Splita, odakle se dalje prostiralo područje kojim je još vladao Stjepan III. Slavac je bio dovoljno moćan da se proglasi kraljem, bez obzira je li pritom htio samo naglasiti vlastitu neovisnost, ili je izravno pretendirao na hrvatsko prijestolje. Rasulu države pridonosila je i emancipacija dalmatinskih gradova, čiji će građani, ako je vjerovati splitskom Anonimu iz 14. st, na vlastiti poticaj pomoći ugarskog kralja Ladislava, pri čemu će podršku naći i u dijelu hrvatskog plemstva u Lici koja nije bila obuhvaćena vladavinom niti jednog od pretendanata. Iskoristivši nesigurnost što je zavladala u Dalmaciji pred dolaskom „panonskog kralja“ Kolomana u Hrvatsku, dužd Vital Michieli uputio je svoje poslanike na istočnu jadransku obalu, da ponude zaštitu u zamjenu za priznavanje vlasti Venecije i pružanje vojne pomoći u slučaju rata. Dužd je pred Dalmatincima nastupio sa titulom carskog protosebasta i dužda Venecije, Dalmacije i Hrvatske, pa su građani u njemu mogli vidjeti predstavnika tradicionalne carske vlasti koja mu je podarila pravo vladanja ne samo nad Dalmacijom, nego i nad Hrvatskom. Moguće da je na Kvarneru samostalno vladao knez Kosmat, čija se uprava nad Krajinom (nekadašnjom Markom dalmatinskom) spominje na Bašćanskoj ploči. Stječe se dojam da je Kosmat imao na sjeveru sličan položaj kao Slavac na jugu. Na prijestolje je pretendirala još jedna osoba, Zvonimirova udovica Jelena. Iako nije imala pravo nasljeđivanja krune, nastojala je zadržati vlast, u čemu je nailazila na razumljive otpore. Preostalo joj je samo da se za pomoć obrati svome bratu Ladislavu. Same rodbinske veze ipak nisu davale Ladislavu pravo na krunu jer nije bio u izravnome srodstvu sa Zvonimirom.

LADISLAVOV POHOD NA HRVATSKU Kralj je na čelu velike vojske krenuo u osvajanje krune na koju je polagao izvjesna prava. Najveći uspjeh imao je u Slavoniji, koju je osvojio bez većih poteškoća. Daljnje je napredovanje zaustavljeno negdje u Hrvatskoj, na „Željeznoj planini“ za koju se obično misli da je Gvozd. Od daljnjeg osvajanja Ladislav je morao odustati zbog opasnosti koja mu se iznenada pojavila za leđima. Zabrinut za dalmatinske gradove na koje je i dalje polagao prava, Bizant je odlučio zaustaviti Ladislava kojemu se razjedinjeni Hrvati nisu mogli suprotsaviti. Carska je diplomacija pozvala u pomoć nomadske Kumane, pa su ovi sa sjevera provalili u Ugarsku i ozbiljno je ugrozili.

USPOSTAVA UGARSKE VLASTI U SLAVONIJI U Slavoniji je kralj imenovao svoga nećaka Almoša hrvatskim kraljem. Ne zna se je li se ovaj ikada okrunio, niti je li uopće boravio u Hrvatskoj. U Zagrebu je osnovao biskupiju, podredivši joj čitavo područje tadašnje Slavonije, ili tkz. Slavonski dukat. Nije nam poznato što se događalo sa starom Sisačkom biskupijom, koja se poslijednji put spominje u vrijeme Tomislava. Ladislav je tražio sigurnije uporište, a nalazi ga u utvrdi podno Medvednice, uz koju je već tada moralo postojati naselje. S osiguranim zaleđem, uz

29

dobar riječni prilaz, na najkraćem putom od središta Ugarske do mora, Zagreb je bio idealno središte nove vlasti. Zagrebačka je crkva vjerojatno naslijedila posjede ukrinute Sisačke biskupije i dobila neke nove, stvorivši tako osnovu najkraćeg veleposjeda u Slavoniji. Za prvog biskupa Ladislav je doveo češkog benediktinca Duha, za kojeg se može pretpostaviti da je bio vičan slavenskom jeziku i bogoslužju. Da bi zaštitio svoga biskupa, Ladislav je u neposrednoj blizini njegova sjedišta stvorio veliko Susjedgradsko-stubičko vlastelinstvo.

UGARSKO-HRVATSKA ZAJEDNICA Ladislavov nečak Almoš u Hrvatskoj nije naišao ni na kakvu potporu, pa je Ladislav pred smrt odlučio ulogu hrvatskog vladara namjeniti svom drugom sinovcu Kolomanu. Koloman je poduzeo prvi pokušaj prodora u Hrvatsku, odnosno uplitanja u prilike južno od Slavonije, kada je poslao jedan odred vojske da u Biogradu dočeka njegovu zaručnicu, normansku princezu Buzilu. Tada mu je postalo jasno koliko bi mu značilo posjedovanje Hrvatske i dalmatinskih gradova, ako bi se želio čvršće uklopiti u zapadni svijet. Čin vjenčanja sa Buzilom zapravo je bila potvrda Kolomanovog povratka pod papino okrilje. Sklopio sa Venecijom je sklopio dogovor o međusobnom priznavanju vlasti nad stečenim područjem. Dužd je mogao zadržati naslov vojvode Dalmacije, pod uvijetom da Kolomanu prizna pravu na titulu kralja Hrvatske. Međutim trebalo se je riješiti i hrvatskih pretendanata na prijestolje. Prvi na udaru bio je Petar, koji je bio odlučan u tome da spriječi svaki pokušaj Ugra da se upletu u zbivanja u Hrvatskoj. Njihovog je vojskovodu Merkurija dočekao sa vojskom na planini Gvozd. Petar je u tome sukobu poginuo, čime je nestala posljednja mogučnost okupljanja Hrvata oko jednog političkog središta. Kolomanu je trebalo još nekoliko godina da se odluči za konačno pokoravanje susjednog kraljevstva. Godine 1102. krenuo je prema jugu, s ciljem da za sebe pridobije priobalne krajeve. Čini se da je Koloman s Hrvatima sklopio neki dogovor. Tobožji ugovor između njega i predstavnika dvanaest hrvatskih plemena. Plemstvo koje nije bilo u stanju između sebe izabrati novoga kralja, moralo je prihvatiti ovakvo rješenje. Kolomanu je predana Zvonimirova kruna, kojom se u jednom od najvažnijih hrvatskih središta, Biogradu, okrunio za kralja Hrvatske i Dalmacije. Pred njim je stajao još i zadatak pokoravanja dalmatinskih gradova, kojima je već nekoliko godina vladala Venecija.

PRIPAJANJE DALMACIJE Dalmacija u to vrijeme već odavno nije postojala kao jedinstvena cjelina, već je svaki grad zasebno odlučivao o svojoj sudbini. Koloman se prvo uputio prema Splitu, osvajanje je popraćeno otporom ali sukob je prekinut nakon dogovora kralja sa nadbiskupom Krescencijem, kada su Spličani dopustili Ugarima slobodan ulazak u grad. Zatim je krenuo na Trogir koji se je mirno predao. Otuda je Koloman otišao do Zadra, u koji je ušao 1105. Ulazak u dalmatinsku metropolu morao je također biti miran, s obzirom na važeći ugovor s Venecijom. Kralj je po dolasku odlučio svoj trijumf trajno obilježiti. Uz samostan Sv. Marije podigao je impozantni zvonik na koji je dao uklesati natpis na spomen svog ulaska u grad. Nakon desetljeća rasula i borbi oko prijestolja, Koloman je ponovno objedinio Hrvatsku, Dalmaciju i Slavoniju. Uklopljene u jako kraljevstvo Arpadovića, hrvatske su zemlje

30

imale mogućnost mirnog i sigurnog razvoja. Nevolja je, međutim, bila u preseljavanju najvažnije središnje (kraljevske) vlasti izvan same države. Hrvatska je ostala bez političkog središta oko kojeg bi se mogla okupljati. Tako se je na kraju svoje samostalnosti našla razmrvljena u županije. To će, međutim, pogodovati razvoju hrvatskog plemstva koje će se moći nadmetati u međusobnim borbama oko prevlasti i graditi lokalne dinastije. Drugi problem koji je nastao promjenom dinastije bila je nebriga za dalmatinske gradove, Arpadovići će rijetko imati želje i mogućnosti suprotstaviti se mletačkim, pa i bizantskim presizanjima prema obali.

SABORI U RANOME SREDNJEM VIJEKUNe znamo na koji način su se odvijala saborovanja prije 10.st. Iz tog se vremena o

njima nije sačuvao nijedan podatak, a svako nagađanje ovisi o nizu činitelja o kojima u povijesnoj znanosti ne postoji suglasnot. S oprezom treba uzeti i podatke koji su nam poznati iz Kraljevstva Slavena Popa Dukljanina (koji govori o „izmišljenom saboru“, možda onom održanom 925. god na Duvnjanskom polju na kojem se navodno Tomislav okrunio za kralja). Prema navođenju Popa Dukljanina, ranovjekovni se sabor sazivao prema naredbi kralja. Bio je naročito svečan, jer se na njemu krunio kralj, a rješavala su se i vrlo važna pitanja teritorijalnog i crkvenog razgraničenja. Osim takvih sabora, zacjelo su se sazivali i neki manje svečani sabori, na kojima su se rješavala pitanja tekuće politike. Na polju pogodnom za saborovanje skupili su se „svi narodi“ kraljevstva. Saboru je sigurno pribivalo i lokalno stanovništvo, ali u kojoj je mjeri ono sudjelovalo u njegovu radu teško je reći. Ukupno je moralo doći više stotina ljudi s brojnim konjima i šatorima. Na saboru se okupilo i svećenstvo, a prisustvovali su mu, kao što je to često bio slučaj, papini poslanici i predstavnici drugih država koji su došli riješiti neka važna pitanja. Sabor je prema riječima Popa Dukljanina trajao dvanaest dana. Prvih se osam dana raspravljao o crkvenim i vjerskim pitanjima. U ranome srednjam vijeku crkvena i politička pitanja bila su tijesno vezana, te ovaj podatak može također odgovarati istini. Primjerom nam to potvrđuje splitski crkveni sabor održan 925. Sabor je sazvao Ivan X. s ciljem suzbijanja slavenskog bogoslužja i ponovnog stvaranja jedinstvene hrvatsko-dalmatinske crkvene provincije, ali bili su mu nazočni kralj Tomislav i zahumanski knez Mihajlo Višević s mnogim svjetovnim dostojanstvenicima. Iako se pretežno raspravljalo o crkvenim pitanjima, bilo je riječi i o onim političkim, kao primjerice o postupanju prema ubojicama, posebice ubojicama vladara. Sabor je završio određivanjem granica između pojedinih dijelova kraljevstva, imenovanjem raznih dužnosnika (banova, župana, satnika) te donošenjem raznih zakona. Sve su to bile uobičajene djelatnosti srednjevjekovnih (pa i kasnijih) sabora. Najupečatljiviji je trag ostavio Zvonimirov krunidbeni sabor, održan 1075. u Solinu. Nakon smrti svog prethodnika Zvonimr se mogao uspeti na prijestolje samo izborom, jer nije bio u rodbinskim vezama s dotad vladajućom dinastijom. U želji da i simbolički najavi raskid s Trpimirovićima koji su se krunili u Biogradu, Zvonimir je još u svojstvu kraljevskog zamjenika (duksa) sazvao sabor u Solinu, pred crkvom Sv. Petra i Mojsija (današnja šuplja crkva). Na njemu je zajedničkim i složnim izborom čitavog svećenstva i naroda izabran za kralja Hrvatske i Dalmacije. Zvonimir je nakon krunidbe, koju je obavio papin izaslanik Gebizon, preuzeo na sebe provođenje nekih zahtjeva Crkve koji su time dobili snagu zakona, primjerice reguliranje bračnih odnosa, uredno prikupljanje crkvenih podavanja, zaštitu udovica i siročadi, zabranu prodaje ljudi u roblje. Drugi takav sabor održan je prilikom krunidbe Stjepana III. Iako se obično

31

pretpostavlja da se i on krunio u Biogradu, sabor je održan u blizini šibenske utvrde, pa se može pretpostavljati da je tamo obavljen i čin krunidbe. Kralj je došao na prijestolje uz pristanak svih plemića kraljevstva te se može reći da je sabor sveden i formalno na onaj sloj koji će se ubuduće nazivati „plemenitima“. Bilo je to vrijeme kada se plemstvo počelo odvajati od ostalih žitelja kraljevstva, ali je več preuzelo vodeću ulogu u upravljanju zemljom.

Osim velikih krunidbenih sabora i onakvih na kojima su se rješavala pitanja od važnosti za čitavo kraljevstvo, vladaru su održavali i lokalne sabore, na kojima su sudili u poslovima koji su se ticali samo nekog užeg kraja. Tek u kasnijim stoljećima, zahvaljujući usavršavanju načina uprave i brojnijoj sačuvanoj građi, dobušteno je donositi čvršće zaključke o radu i sastavu sabora. No, tada će već hrvatski kraljevi sjediti u ugarskim dvorima, a na hrvatskom će se tlu pojaviti dva zasebna sabora: hrvatski i slavonski.

PREGOVARANJE KAO NAČIN RJEŠAVANJA SPOROVAPregovaranje, odnosno rješavanje sporova mirnim putem, je u najvećoj mjeri nastalo

u okrilju Crkve, a svećenstvo je imalo, kako zbog organiziranosti i uloge Crkve, tako i zbog svoje obrazovanosti, važnu ulogu u pregovaranjima i diplomatskim mislijama. Crkvena je diplomacija, ipak, ponajprije služila rješavanju crkvenih pitanja. O svjetovnim licima koja su vodila pregovore imamo više podataka. Prvi se poslanici spominju u vrijeme aktivnosti biskupa Donata, te nešto kasnije u doba knezova Borne i Ljudevita. I sam Borna je 820. otišao na pregovore u inozemstvo, pred cara u Aachen. Kao naistaknutiji čin svjetovne diplomacije ističu se pregovori vođeni oko dolaska Ladislava, a potom i Kolomana na hrvatsko prijestolje. Koloman je svoje diplomatske uspjehe osnaživao darovnicama i poklonima. Pregovarači i poslanici nazivali su se missi (po franačkom uzoru). Ciljevi diplomatskih aktivnosti bili su različiti. Što se tiče svjetovnih poslova, sklapanje mira bila je jedna od važnijih tema pregovora. Mirovne sporazume sklapali su Mislav s Venecijom, vjerojatno Trpimir s Mihajlom Borisom, Domagoj s Mlečanima i hrvatski vladar s Bugarima 928. Druga važna tema pregovaranja bilo je uređivanje međusobnih odnosa sa susjedima. Posebnu vrstu pregovora čine oni vezani uz crkvena pitanja. Mentalitet ranosrednjevjekovnih ljudi zahtjevao je materijalizaciju postignutih dogovora. Dogovor se obično potvrđivao određenim ritalom (polaganjem ruke na Sveto pismo) ili poklanjanjem, odnosno razmjenom predmeta.

5. Društveni odnosi u ranome srednjem vijeku

ISPRAVE I KARTULARI Među izvorima posebno mjesto zauzimaju kartulari samostana Sv. Petra u Selu i Sv. Ivana Biogradskog, ali i drugi, poput kartulara zadarskih samostana Sv. Krševana i Sv. Marije, ili splitskog Sv. Stjepana. Uz njihovu pomoć možemo pratiti stvaranje dvaju ponajvećih veleposjeda u Hrvatskoj (biogradskog i poljičkog), nastalih darivanjima i kupnjama.

SERVI

32

Razlika je u odnosima na posjedima poljičkog i biogradskog samostana. Dok na prvome upravitelji samostana vrlo često nabavljaju serve (robove), zasebno ili sa zemljom, dotle biogradski kartular ne bilježi niti jedan takav slučaj. Servi se u izvorima javljaju na tri područja: dubrovačkom, splitskom i zadarskom. Oko Splita većina serva se spominje na hrvatskom tlu, ali redovito na posjedima splitske Crkve. Slična je situacija i na dubrovačkom području gdje se, nešto kasnije, servi spominju zajedno sa stokom u darovnici suca Boleslava benediktincima na Lokrumu.

ANTIČKI UTJECAJ NA DRUŠTVENU STRUKTURU Robove kao obrađivače zemlje susrećeno gotovo isključivo na zemljišnim posjedima gradova, ili pak na bivšem ageru napuštene Salone. Oni su, kao pržitak porcesa „pasivne negacije antike“, bili strani u društvu slavenskih doseljenika, kojima je na njihovim, vjerojatno malim zemljišnim posjedima, bilo ionako previše radne snage. Najstarije vijesti o servima susrećemo u Trpimirovoj darovnici. Njome Trpimir potvrđuje splitskoj Crkvi posjede u Lažanima i Tugarima. SLOBODNI SELJACI I KMETOVI

Slavensko je stanovništvo donjelo sa sobom i svoju društvenu organizaciju u kojoj nije bilo mjesta servima, osim možda kao ratnim zarobljenicima koji su probavani za otkup, poklanjani ili nakon nekog vremena opustošeni. Zemlju su većinom obrađivali slobodni seljaci unutar seoske općine, i vjerojatno je tek 11.st vrijeme kada se stvaraju novi oblici odnosa u agraru. O tome nam govori Policorion. Petar Krešimir poklanja samostanu zemlje u Kraštanima, što ih doživotno obrađuju u korist samostana četvorica seljaka. Ne znamo jesu li ti seljaci bili servi, niti kakav je bio njihov status te jesu li njihova djeca naslijedila radnu obvezu.

Najveći broj seljaka u to vrijeme je još uvijek slobodan. Policorion ih poznaje pod imenom villani, a živjeli su u selima, raspolažući slobodno svojom zemljom. Njihovi zemljišni posjedi, što su često na stranicama kartulara predmet poklanjanja ili prodaje, nazivani su alodijima. Značilo je to da se s njega nisu plačali nikakvi porezi, odnosno da je bio sasvim slobodan.

ALODIJPojedinci su mogli imati i više alogija, a s druge strane alodij je mogao imati i više

vlasnika. Alodij je bio ono, što se u kasnijim izvorima nazivalo plemenšćinom, baštinom ili djedovinom.

Vrijednost i veličina alodija su varirali.

PRIDVORNO GOSPODARSTVOUz alodij se kao gospodarsko-zemljišna jedinica u Policorionu često spominje i curtis.

Curtis ili dvor, imanje je s gospodarskim zgradama (nešto poput antičke villae rusticae) kojih je namjena prije svega skladištenje prinosa s polja. Takvo je imanje, za razliku od antičkih vila čije su zemlje obrađivali robovi, zahtjevalo tlaku, ali se rad kmetova i dalje kombinirao s robovskim, pa je ponekada za obje kategorije podložnika korišten isti termin – servus.

Središte posjeda je dvor: nekoliko zgrada što čine arhitektonsku cjelinu razmještenih oko zajedničkog dvorišta. Takav se objekt razlikovao od antičke vile poput one poljičkog samostana po tome što nije imao nastambe za serve koji bi obrađivali zemlju.

33

Izraz terra, što se često javlja u kartularu, nije značio zemljišnu parcelu nego isto posjed. Terra je bila oznaka za posjed što se mogao sastojati od više čestica, a ako je terminologija odraz stvarne razlike, takav posjed nije bio istovjetan niti s alodijem (po svom pravnom statusu), niti s dvorom (po načinu organizacije). Vjerojatno je to bio posjed s kojega se plaćao porez, ali bez određenog stupnja centralizacije, kakvog je imao dvor.

NABAVLJANJE ZEMALJAVeć se u 11.st javlja težnja da se stvori koherentniji veleposjed, kojim će se lakše

upravljati. Stoga se često u bilješkama kartulara nailazi na zamjenu imanja s drugim vlasnicima.

S obzirom na vrijeme kupnje (druga polovica 11.st), očekivali bismo da se naknada za kupljeno dobrim dijelom isplačivala u robi ili stoci. Takav je način plaćanja bio čest pri nabavljanju zemalja i robova za samostan Sv. Petra u Selu, iako su se i tamo za plaćanje većih iznosa služili novcem. Kada se plaćalo u naturi, činilo se to redovito stokom. Čini se da su se njome plaćale i manje parcele, jer se kao naknada često davao jedan konj. Prema svemu moglo bi se zaključiti da je uporaba novca već uhvatila čvrsta korijena u središnjim hrvatskim oblastima. Novac je bio u opticaju i u središnjoj i u južnoj Hrvatskoj, ali se čini da je novčana privreda jače zahvatila Biograd s okolicom. Taj je kraj bio i manje zahvaćen propadanjem seljaštva.

RAZVOJ GRADOVANa cijelom prostoru od Drave do Jadrana, najjači je potencijal bio usredotočen u

gradovima na obali. Oni su u najvećem broju pripadali nekadašnjoj bizantskoj provinciji Dalmaciji, ali je među njima bilo i onih što su se razvijali na području Hrvatske. Svojedobno su to bila samo kastra, bez biskupa, u mnogome vjerojatno nalik na središta hrvatskih županija u unutrašnjosti. U Zvonimirovo vrijeme Biograd i Nin imali su biskupe, postigavši time civitet. Druga dva važna naselja, Šibenik i Skradin, bila su i dalje, čini se, više administrativana, no gospodarsko-vjerska središta.

Biograd je u tom razvoju otišao najdalje. Njegov prior, jedini u užoj Hrvatskoj, stajao je na čelu zajednice što se već, izgleda, podjelila na plemenite i neplemenite, kao što se, uostalom ranije i izrazitije, maiores et minores (nobiles et ignobiles) pojavljuju u velikim središtima poput Zadra i Splita.

U dalmatinskim gradovima u užem smislu riječi društvena je struktura bila svakako složenija od one u Biogradu. Njezini su korijeni sezali daleko u prošlost. Zbog toga je zadarski protopatricijat već u prvoj polovici 11.st mogao iskazivati težnje ekspanzije izvan gradskih zidina, kao u slučaju Grgura Dobronje, pripadnika ugledne obitelji Madijevaca.

PROTOPATRICIJATMedijevici su najbolji, iako ne i jedini primjer nakojem možemo pratiti razvoj

dalmatinskog ranosrednjevjekovnog protopatricijata. Razlog zbog kojeg ovaj sloj nazivamo protopatricijatom, a ne patricijatom, jest taj što

se on znatno razlikuje i od kasnijih patricijskih rodova iz vremena pravnog definiranja gradskog plemstva u 14.st., i od plemićkih rodova kakvi su upravljali gradovima nakon što je došlo do zatvaranja gradskih vijeća u koja su mogli ući samo pripadnici određenih obitelji. Dalmatinski se protopatricijat ranoga srednjeg vijeka razlikovao od kasnijeg patricijata po tome što nije bio pravno definiran (dakle nije imao ekskluzivno pravo na vlast u gradu, niti

34

posebne povlastice određene nekim pravom), a i svoju je rodovsku identifikaciju zasnivao na kognatskim, a ne agnatskim vezama. To znači da su protopatricijski rodovi podjednako tretirali veze s očeve i majčine strane, dok će kasniji patricijat svoj legitimitet zasnivati isključivo na ocu i njegovim precima.

RAZVOJ FEUDALNIH ODNOSARazdoblje vladavine Petra Krešimira i Zvonimira donjelo je u svijet hrvatskih seoskih

općina prve daške feudalizma. Slobodni seljaci činili su u oba društva većinu, ali se na kraju 11.st počinje javljati i kategorija neslobodnih seljaka, kasnije nazvanih kmetovi.

Zvonimirova zakletva papi rječit je znak promjena, ali mjene u društvu ipak nisu bile tako potpune. Tada se već otkrivaju i ostali katovi feudalne piramide, s kraljem (papom?) na čelu, te s moćnim banovima i županima u međuprostoru. Položaj banova, istina, nije sasvim jasan, ali za župane se može pretpostaviti da nisu samo predstavnici jedne teritorijalne cjeline, nego da nastoje svoju vlast pretvoriti u nešto više, možda i u nasljedno pravo.

Vladar je, osim sa zemljištem svog roda, raspolagao i krunskim dobrima, a ova su se nalazila dijelom u Hrvatskoj, gdje kasnije njima raspolažu Arpadovići, dijelom pak u Dalmaciji, kako se vidi iz činjenice da Zvonimir daruje zemlju na dalmatinskom Krku samostani Sv. Lucije u Baškoj.

Usprkos prodiranju feudalizma većinu stavnovništva i dalje su činili slobodni seljaci. Posvuda su živjeli u općinama, na zemlji što su je baštinili kroz generacije, vjerojatno onako kako to nešto kasnije pokazuje Poljički statut. Njihova baština, plemenšćina ili alodij, kako god se zvala, bila je garancija sigurnosti i slobodnog položaja što će ga mnogi uspjeti održati kroz čitavi srednji vijek.

RAZVOJ U SLAVONIJI O savsko-dravskom međurječju u ranome srednjem vijeku možemo reći vrlo malo. Taj je kraj dugo vremena bio stalno ratno poprište i pozornica gotovo svih značajnih europskih seobenih valova te je kraj 9.st dočekao demografski i gospodarski poprilično iscrpljen. Jedno od rijetkih mjesta s većom koncentracijom stanovništva mogao je biti Sisak, u kojem antički prežici nisu sasvim ugasli. Tek u 11.st., s razvojem bjelobrdske kulture i čvršćom organizacijom vlasti, možemo stvoriti, vrlo nejasnu sliku o stanju u Međurječju. To je vrijeme prve kolonizacije što iz zapadne Europe dovodi trgovce, obrtnike i seljake. Njihovim dolaskom i uključivanjem u lokalnu privredu dotada pritajeni razvoj prvotnih gradskih jezgara dobiva potrebni polet. Vrlo rano dolazi do uzdizanja Zagreba kao najvažnijeh gradskog središta srednjovjekovne Slavonije.

ISTRAU istri je antička baština bila najmanje okrnjena, ponajprije u gradovima uz obalu, ali i

u unutrašnjosti. Glavni teret stanovništva prema staroj bizantskoj vlasti bili su novčani porezi, što ukazuje na visok stupanj robno-novčane privrede. Struktura gradskog društva bila je u osnovi ista kao i u dalmatinskim gradovima. Istarski su seljaci uspjeli u velikoj mjeri sačuvati osobne slobode kroz institucije općina, ali je feudalizam, zahvaljujući franačkoj vlasti, prodirao u istarsko društvo brže i intenzivnije. Prvi znaci novog sustava javljaju se u darovnicama kojima u 10.st istarski biskupi, kao i akvilejski patrijarh, dobivaju veće ili manje posjede. Istra je u 11.st bila najprožetija feudalnim društvenim odnosima.

35

OBLIKOVANJE HRVATSKOG SREDNJEVJEKOVNOG PROSTORAPolitička je integracija hrvatskih zemalja, u prvom redu Hrvatske i Dalmacije,

pridonjela međusobnim društvenim interakcijama, pogotovo utjecajima što su iz gradova prodirali u zaleđe. Čitav prostor hrvatskih historijskih pokrajina bio je prožet različitim društvenim strukturama. Tu su zemlju obrađivali uglavnom slobodni seljaci, malobrojni robovi i pokoji kmet. Važna su središta bila kako gradovi na obali i otocima, tako i utvrde u unutrašnjosti. Slika Hrvatske u 11.st slika je svog bogatstva i raznolikosti srednjovjekovlja.

36