ISSN 2566-3747

HISTORIJSKI MUZEJ BOSNE I HERCEGOVINE SARAJEVO

FAKTI I ARTEFAKTIZBORNIK RADOVA

HISTORIJSKOG MUZEJA BIH

13SARAJEVO, 2019.

SARAJEVO, 2019.

ISSN 2566-3747

HISTORIJSKI MUZEJ BOSNE I HERCEGOVINE SARAJEVO

FAKTI I ARTEFAKTIZBORNIK RADOVA

HISTORIJSKOG MUZEJA BIH

13

IzdavačHistorijski muzej Bosne i Hercegovine

Zmaja od Bosne 5, Sarajevo+387 33 226 098histmuz@bih.net.ba

www.muzej.ba

Za izdavača Elma Hašimbegović

RedakcijaAmra Čusto

Elma HašimbegovićElma Hodžić

Vjeran PavlakovićEdin Radušić

Glavna urednicaElma Hašimbegović

Odgovorna urednicaElma Hodžić

Dizajn i DTPBelma Arnautović

FotografijeEsad Hadžihasanović, muzejski fotograf

Zoran KanlićPaul Lowe

Nemanja MićevićKanita Polimac

Lektura i korekturaSvjetlana Hadžirović

ŠtampaFojnica d.d.

Tiraž: 150 komada

Naslovna fotografija: Vojo Dimitrijević, Smrt fašizmu, sloboda narodu, 1966.

Vitraž je za vrijeme rata 1992.-1995. oštećen. Ljeta 2018. godine se, zbog temperaturnih oscilacija, središnji dio vitraža odvojio od ostatka kompozicije. Vitraž čeka restauraciju.

Zbornik radova Historijskog muzeja BiH je finansijski podržala Fondacija za izdavaštvo Sarajevo.

Impr

essu

m

Posvećeno Marian Wenzel, historičarki umjetnosti

koja je dala značajan doprinos proučavanju/očuvanju kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine

i koja je trajno obogatila fundus Historijskog muzeja BiH...

02

04

O Zborniku – riječ redakcije

Razgovor120 Miško Šuvaković i Danis Fejzić, Was ist Kunst BiH? / Šta je umjetnost, Bosno i Hercegovino?

03

01

Članci: muzeologija, muzeografija i historiografija

12 Amra Čusto, Urbanizacija na kraju grada – „Obećao si da ćemo živjeti u neboderu“

36 Smirna Kulenović, Eksperimentalni misaoni performans kao aktivna percepcija djela „77 Million Paintings“ Brian Eno-a

54 Paul Coldwell, Izmjeren život – sedam džempera za Nermina Divovića

57 Iva Leković, Opkoljeno Sarajevo u Beogradu: interpretacija disonantnog nasleđa na primeru transporta izložbene postavke Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine u UK ,,Parobrod“ u Beogradu

76 Amer Sulejmanagić, Simboli građanske religije – kako se određuju i koriste – primjer Bosne i Hercegovine

106 Enes Škrgo, Spomenici narodnooslobodilačke borbe u travničkom kraju: prakse destrukcije i zaborava

05

06

07

Fakti i artefakti: građa135 Xavier Bougarel i Dunja Jelenković, Za din, i za plijen? Muslimanske milicije u Drugom svjetskom ratu - Iz riznice Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine

189 Dorđe Mihovilović, Koncentracijski logor Jasenovac u Zbirci fotografija Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine

204 Amar Karapuš, Ordenje i medalje Drugog svjetskog rata iz Zbirke predmeta Historijskog muzeja BiH

Prikazi i osvrti232 Jasmin Hasanović, NSK država Sarajevo - Kontroverzno mjesto posthistorijskog buđenja historije

08 Biografije autora

Stare zbirke, nove muzejske prakse252 Dina Memić, Dokumentacioni centar Historijskog muzeja BiH – depo bosanskohercegovačkog djelovanja muzeja novije historije

278 Azra Delmo, Muzeji NOB-a u vremenu tranzicije: Primjer muzeja „Bitka za ranjenike na Neretvi“ Jablanica

-

-

8

O 13. izdanju

Prethodni broj Zbornika radova Historijskog muzeja BiH, objavljen poslije gotovo tri decenije pauze u izdavačkoj djelatnosti, napravio je presjek transfor-macije socijalističkog naslijeđa u postratnom bosanskohercegovačkom društvu. Pisali smo o metamorfozama muzeja i spomenika, o osavremenjavanju starih zbirki kroz nove muzejske prakse, o novim muzejskim tendencijama. U novom, 13. broju Zbornika radova Historijskog muzeja BiH ulazimo u unutrašnjost muzejskog prostora: otkrivamo nove priče iz muzejskih kolekcija i govorimo o izazovima muzealizacije novije historije. Zbornik radova Historijskog muzeja BiH broj 13 je rezime muzejskih aktiv-nosti u 2018. godini. Pored obilježavanja važnih datuma, rada na suočavanju s prošlošću, edukativnih programa, svakodnevnog prikupljanja novih eksponata i analize postojeće građe, Historijski muzej BiH je u 2018. bio nezaobilazna tačka regionalne kulturne scene. Ugostili smo jednog od najvećih svjetskih umjetnika i tim povodom unaprijedili rad institucije, obogatili muzejske kolek-cije, nudili publici nove sadržaje, pronalazili nove puteve artikulisanja prošlosti, ispitivali mogućnosti muzejskog diskursa. Trudili smo se da oživimo saradnju sa srodnim memorijalnim institucijama i da muzejskim sadržajima premostimo geografske i političke granice. Politika otvorenosti Historijskog muzeja BiH prema društvenoj zajednici u kojoj djeluje se reflektirala na radove iz ovog broja Zbornika – pozvali smo stručnjake iz različitih oblasti i njihove interpretacije muzejskih priča nudimo kao platformu za razvijanje dijaloga. Dijaloška koncepcija časopisa, čiji su obrisi zadati u prethodnom broju, ovaj put je obogaćena višeglasjem u kojem učest-vuju domaći, regionalni i internacionalni stručnjaci i istraživači. Jedan od njih,

O z

born

iku

- rij

eč r

edak

cije

9

Xavier Bougarel, istraživač koji koristi građu Historijskog muzeja BiH u svom naučnom radu, i kojeg smo zamolili da bude saradnik na pripremi 13. broja Zbornika, kumovao je blagoj, ali značajnoj izmjeni koncepcije Zbornika: odlučili smo se da intervenišemo u naziv časopisa. Za historijskim faktima smo tragali kroz muzejske artefakte – pronalazili smo metode da ukažemo na kompleksnost rekonstrukcije historijskih činjenica (fakti) i višeznačnost muzejskih predmeta (artefakti). Svjesni važnosti i jednog i drugog u sveukupnom doživljaju prošlosti, dodajemo ih u naslov muzejskog časopisa – u nadi da će Fakti i artefakti/Zbornik radova HMBIH poslužiti kao platforma za unaprjeđivanje i produbljivanje muzeološke i historiografske prakse u Bosni i Hercegovini.

REDAKCIJA

O 13. izdanju

10

Čla

nci

Muzeologija, muzeografija i historiografija

11

Rad pod nazivom Urbanizacija na kraju grada - „Obećao si da ćemo živjeti u neboderu“ nastao je kao rezultat istraživačkog rada za potrebe realizacije izložbe pod nazivom „Novi Grad – moje naselje“, a koju je organizovao Historijski muzej BiH u čast jubileja 40 godina postojanja najmlađe sarajevske općine - Općine Novi Grad.

Prilikom istraživanja imala sam priliku da pregledam i koristim građu Zavoda za planiranje i razvoj Kantona Sarajevo, Historijskog arhiva Sarajevo, Historijskog muzeja BiH i Kantonalnog zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Sarajevo, zbog čega im ovom prilikom iskazujem zahvalnost. Posebno hvala fotografu Logo Fahrudinu zbog mogućnosti da koristim njegove fotografije nastale tokom dugogodišnjeg rada u Zavodu za planiranje i razvoj Kantona Sarajevo.

Urbanizacija

na kraju

grada –

“Obećao si

da ćemo

živjeti u

neboderu“

13

Amra Čusto

Sažetak: U radu se na osnovu izvora i literature analizira način urbanizacije u Sarajevu nakon okončanja Drugog svjetskog rata i to na prostorima Sarajev-skog polja, nekadašnje periferije grada. Industrijalizacija i talas migracije u grad potakao je izgradnju velikih stambenih naselja, koja će uz bespravnu individu-alnu stambenu izgradnju oblikovati nove vizure grada. Društvena stambena izgradnja davala je osnovno obilježje prostornom razvoju grada u vrijeme socijalizma. Sedamdesete i osamdesete godine XX stoljeća su vrijeme sveukupne modernizacije. Zbog novog talasa širenja grada, izgradnje poznatih sarajevskih naselja (Alipašino polje, Otoka) uz izgradnju javnih reprezentativnih objekata – simbola grada, u vremenu predolimpijskih priprema i uređenja grada 1977. godine se formira najmlađa gradska općina Novi Grad. Od tada u dalje planski osmišljenim prostorima formiraju se moderna naselja Mojmilo i Dobrinja, sa svim potrebnim različitim sadržajima za život, kao što su prodavnice, ambu-lante, biblioteke, škole, vrtići. Vrijeme je to kada grad unatoč sve češćim krizama socijalističkog društva doživljava svoj vrhunac, čiju krunu predstavlja održavanje XIV zimskih olimpijskih igara 1984. godine.

Ključne riječi: urbanizacija, stanogradnja, bespravna izgradnja, industrijalizacija, Novi Grad, nova naselja, Olimpijske igre

IZGRADNJA NOVOG GRADA I IZAZOVI NOVE URBANIZACIJE

Procesi urbanizacije odvijaju se u različitim okolnostima koje ovise o ekonomskim, društvenim ili političkim prilikama jednog društva u kojima se taj proces odvija. U Jugoslaviji kao socijalističkoj državi nastaloj nakon Drugog svjetskog rata taj proces odvijao se veoma dirigirano i planirano u skladu sa novim proklamiranim vrijednostima društva. Tako je i Sarajevo, glavni grad Narodne Republike Bosne i Hercegovine, Prvi generalni regulacioni plan dobilo brzo nakon okončanja rata 1946. godine i on je trebao odgovoriti na važna pitanja i izazove budućeg razvoja i urbanizacije, koja se dešavala u uslovima velike migracije u grad i industrijalizacije. Ovaj dokument predvidio je širenje i razvoj grada prema zapadu, tačnije na Sarajevskom polju (kojim

14

je do tada prolazila željeznička pruga1 i na kojem su se u daljoj prošlosti nalazila sela, poznata i po ishodnim kućama bogatijih Sarajlija), a koji ovim dokumentom postaje prostor predviđen za razmještaj industrije, pri čemu se to posebno odnosilo na predjele Alipašinog mosta i Stupa. Također, Plan je podrazumijevao rekonstrukciju željezničke mreže, izgradnju novih objekata i saobraćajno povezivanje tih novih zona sa gradom. Plan je trebao Sarajevo razviti kao “glavni grad Narodne Republike Bosne i Hercegovine, trebao je asanirati stari dio grada, te dodati ovome, kao logičan nastavak Novi grad koji će zadovoljiti sve potrebe čovjeka.” 2 No, da bi se ostvarili ovako zamišljeni planovi izgradnje ključno je bilo definirati novu politiku, koja se odnosila na građevinsko zem-ljište neophodno u procesu urbanog razvoja i planiranja.3 Ta nova politika bila je u skladu sa društveno-političkim sistemom uspostavljenim nakon 1945. godine i značila je da i građevinsko zemljište potpada pod državnu kontrolu. Od šezdesetih godina to zemljište postaje društvena svojina, čime je omoguće-no dalje razvijanje tzv. društveno usmjerene izgradnje.4 Društveno usmjerena izgradnja posebno se odnosila na izgradnju novih naselja sa zgradama kolek-tivnog stanovanja u kojim se mogao smjestiti veliki broj stanovništva, a što je bilo prijeko potrebno u procesu velikog talasa doseljavanja u gradove. Ta činjenica je jako uticala na izgled i organizaciju novijih dijelova gradova u socijalizmu. Društveno zemljište nije omogućilo samo dovoljan prostor za izgradnju novih stambenih naselja koja su nicala na nekadašnjim periferijama jugoslovenskih gradova, pa tako i Sarajeva. Ono je u isto vrijeme omogućilo i neophodan prostor za izgradnju industrijskih pogona na kojima se bazirao privredni razvoj zemlje. Procesi industrijalizacije i urbanizacije na “krajevima grada” išli su „ruku pod ruku“. Bio je to neodvojiv proces.

Na Sarajevskom polju, kako je to predvidio i Prvi generalni urbanistički plan ubrzano su se gradili industrijski pogoni. Sarajevo je građeno sa namjerom da ne bude samo administrativni, društveni, privredni centar Republike - građeno je da bude i industrijski centar. I zbilja, u društvenom proizvodu grada industrija u periodu socijalizma je zauzimala visoko mjesto, a u periodu između sedamdesetih i osamdesetih godina učešće u privredi je iznosilo preko trideset posto.5 Pogoni različite industrije - metaloprerađivačke (Tvornica 1  Prvi javni objekat na prostoru Alipašinog mosta bila je zgrada Željezničke stanice, izgrađena nakon otva-ranja pruge Sarajevo-Zenica 1888. godine. Zgrada je srušena poslije Drugog svjetskog rata i na tom mjestu je bio smješten pogon Energoinvesta.2  Iz Prvog regulacionog plana, 1946.3  Zeković i Vujošević, Uticaj kontekstualnih faktora na politiku građevinskog zemljišta i urbanog razvoja http://www.spuds.edu.rs/downloads/2.pdf, pristup 30.12.2018.4  Zakon o određivanju građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera, Službeni list SFRJ, 5/68.5  Analiza dosadašnjeg društveno-ekonomskog i prostornog razvoja za period 1971.-1983., skraćena verzi-ja; Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva. U društvenom proizvodu privrede industrija grada učestvova-

15

Žice), građevinske (Vranica), prehrambene (Hladnjača i klaonica, Tvornica čokolade Zora) i tekstilne industrije (Tvornica čarapa Ključ), te energetike (Energoinvest) - smještaju se na zapadni rub grada, a nova radna snaga regrutira se iz seoskog stanovništva. Neke od ovih tvornica biće veoma uspješne ne samo bosanskohercegovačke, nego i jugoslovenske firme, pokretači razvoja. Nekadašnji “ponosi Republike”, kakav je bio Energoinvest,6 sinonimi su pojedinih proizvoda u socijalizmu, npr. Ključ – čarape (jedine fabrike takve vrste u BiH), Zora - čokolade itd. U ovim industrijskim pogonima zapošljava se radna snaga, doseljeničko stanovništvo koje se u značajnoj mjeri iz sela pokreće prema gradu. Nekadašnje agrarno stanovništvo postaje radništvo, a nekadašnje predgrađe Sarajeva ubrzo postaje novi grad. Talas migracije bio je potaknut industrijalizacijom, ali i stvaranjem uvjerenja da je život u gradu u odnosu na život u selu mnogo lagodniji.7 Zbog toga je u periodu od šezdesetih do osamdesetih godina u Sarajevu bilježen stalan porast stanovništva, koji je osim prirodnog priraštaja bio rezultat konstantnog priliva novih stanovnika u grad. O razmjerama migracije prema Sarajevu govori podatak da je u gradu 1971. godine od ukupnog stanovništva više od pola bilo doseljeničko.8 Razvoj gradske privrede, forsirana industrijalizacija sa regrutovanjem novog stanovništa iz seoskih sredina dovela je do niza poteškoća u organizaciji života grada, a najprije se odrazila na nedostatak stambenog prostora.

Za novo stanovništvo, zaposleno velikim dijelom u industriji, grade se nova naselja u novijim dijelovima grada, što potvrđuje podatak da je njih preko pedeset posto stanovalo na prostorima općina Novo Sarajevo, Ilidža i Novi Grad, koja nastaju ili se razvijaju tek nakon Drugog svjetskog rata.9 Brzom industrijalizacijom bosanskohercegovačko društvo mijenjalo se, a njen glavni grad Sarajevo dobijao je novi izgled i obrise. Osim što je bila pokretač privrednog razvoja, industrija je uticala na procese urbanizacije i modernizacije društva. Međutim, vremenom će industrija u gradu predstavljati značajan problem, postaće jedan od najvećih zagađivača, koji će umnogome uticati na kvalitet života, te biti razlogom za preduzimanje niza aktivnosti kojima se nastojao ovaj problem riješiti.10 Zbog toga će projekti koji su se ticali zaštite la je sa 36,1% 1970. , a 32,9% 1982. godine.6  Krajem sedamdesetih Energoinvest je bilo drugo preduzeće prema ukupnom prihodu u Jugoslaviji, naj-veći izvoznik i ulagač u naučno-istraživačke projekte. Ž. Primorac, Sjećanje na Energoinvest, Bluma i njihovo vrijeme, Oslobođenje 1.9.2018., str. 24.7  Nijaz Musabegović, Sumrak grada, Erasmvs, časopis za kulturu demokracije, Zagreb, 1998., str. 73.8  S Vujović, Ljudi i gradovi, Budva, 1990.9  Njih 52,1% stanuje u novim dijelovima grada. Vidjeti: Studija, Karakteristike i razmještaj industrije grada Sarajeva, Zavod za planiranje Kantona Sarajevo, 1983.10  Vidjeti: A. Ličina Ramić, Od ekološke katastrofe do Olimpijskih igara grad Sarajevo 1971.-84., Poplava, zemljotres, smog: Prilozi ekohistoriji BiH u 20. stoljeću, Sarajevo, 2017., str. 115-147.

16

čovjekove okoline biti važni aspekti u kasnijim različitim planskim, razvojnim dokumentima Sarajeva. Tim prije, jer je metalna industrija bila ta koja je učestvovala najviše u cjelokupnoj strukturi industrije grada.11

Do sredine šezdesetih godina Sarajevo postaje pravo gradilište i već tada niču nova naselja: Grbavica, Naselje Pavle Goranin (Švrakino selo), Čengić vila I, Čengić vila II, Aneks, Hrasno. Sarajevo poput drugih republičkih centara i najvećih jugoslovenskih gradova (Beograda i Zagreba) dobija nove dijelove gradova, koji postaju Novo Sarajevo i u kojima se uspostavlja model kolektivnog stanovanja u stambenim zgradama, ali i novi stil života. Nova naselja građena su pod budnim okom društvene i političke elite i trebala su biti izraz izgradnje novog društva i proklamovane jednakosti. Izgradnja javnih objekata, infrastrukturni radovi kao i podizanje prvih radničkih naselja u gradu, u prvim godinama nakon oslobođenja, u atmosferi entuzijazma bilo je izvođeno i uz organizaciju masovnijih radnih akcija u kojima su učestvovali sami građani. Tako je prvo sarajevsko naselje nakon Drugog svjetskog rata izgrađeno na Švrakinom selu, koje u skladu sa novom ustanovljenom memorijalnom kulturom naziv dobiva po narodnom heroju Pavle Goraninu, bilo građeno radnom akcijom, a useljenje radničkih porodica bilo je predstavljeno kao uspjeh nove vlasti, proslavljeno uz narodnu igru i pjesme.12

U novim naseljima stanovi su bili ekonomični, građeni po principu „ključ u ruke“. Nerijetko su se nalazili u blizini industrijskih pogona. Osim stambenih naselja u kojima stanove dobijaju porodice, uglavnom mlade, grade se i javni objekti, škole, domovi zdravlja, vrtići, zgrade pošte i sve drugo što je potrebno za život u naselju. Bez obzira što su vlasti stalni problem nestašice stanova rješavale jednoobraznim, tipskim zgradama, brzom i jeftinom izgradnjom, stanovi u

11  Analiza ostvarivanja društvenog plana razvoja Sarajeva za period od 1976.-80. godine sa ocjenom mogućnosti razvoja u periodu od 1981.-85, Zavod za planiranje razvoja grada Sarajevo i Skupština grada Sarajeva izvršni odbor, Sarajevo 1979., str. 63.12  Folklorna grupa kulturno umjetničkog društva “Vaso Miskin Crni” organizovala je priredbu za brigadire na izgradnji naselja Pavle Goranin, Monografija Energoinvest - RO Vaso Miskin Crni, Sarajevo, 1890.-1980., Sarajevo, 1980.

Foto 1: Izgradnja Sarajeva 1960-ih

godina.

17

njima bili su svijetli, sa grijanjem, kupatilom, često telefonskim priključkom, što je predstavljalo komfor i poboljšan standard življenja.

Strategija nove izgradnje počivala je na razvoju i angažiranju domaćih snaga, inžinjera i arhitekata, građevinskih i projektantskih preduzeća koji su mogli odgovoriti zadatku brze izgradnje i „novog ritma“ razvoja grada. Zato je procese urbanizacije i nove izgradnje pratio i razvoj specijaliziranih preduzeća, tehnički osposobljenih da primjenom domaće tehnologije grade nove dijelove grada. U formiranju i razvoju takvih preduzeća također treba prepoznavati i dosegnute razvojne procese socijalističkog društva. Projektantska i građevinska preduzeća povezivala su se kako bi zajednički realizirali zadate ciljeve izgradnje. U Sarajevu takav dobar primjer saradnje u rješavanju stambene problematike

18

su ostvarili projektantsko preduzeće Dom i građevinsko preduzeće Vranica.13 Vranica je najprije imala zadatak da za ubrzani proces industrijalizacije gradi industrijske hale. Međutim, od kraja pedesetih godina bila je u značajnoj mjeri angažovana na izgradnji stambenih naselja u Sarajevu. Taj jednako važan zadatak zahtijevao je efikasnost, pa je Vranica razvojem svoje djelatnosti na Stupu organizirala Tvornicu montažnih zgrada, pogon koji je gradio montažne elemente za izgradnju zgrada i stanova.14 Sistem gotovih montažnih elemenata omogućavao je brzu izgradnju, jer su se već gotovi montažni elementi (poprečni zidovi, tavanice, montažni elementi fasade) dovozili na gradilište i sklapali. Na taj način u Sarajevu su izgrađena cijela naselja, kao što je to bilo naselje Hrasno,15 ali i drugi stambeni objekti na današnjim prostorima općina Novo Sarajevo i Novi Grad, zahvaljujući kojima se smjestio veliki broj stanovnika. Bez obzira na stalno povećanje izgradnje novih stambenih naselja i broja stanova, čiji se rast mogao pratiti na godišnjem nivou, ipak je bilo nemoguće za sve nove stanovnike obezbijediti stanove.16 Nemogućnost da se u potpunosti obezbijedi potreban broj stambenog prostora za sve veće doseljavanje u grad, imalo je za posljedicu pojavu bespravne izgradnje stambenih objekata, kako u prigradskim, tako i u gradskim sredinama. Gradske vlasti prećutno su taj proces omogućavale i na taj način obezbjeđivale socijalni mir. Povoljni krediti, prodaja zemlje na selu svakom budućem potencijalnom stanovniku grada omogućavala je da novac uloži u kupovinu prostora za izgradnju kuće u gradu. Uz povoljan građevinski materijal, novi stanovnici grada kuće su gradili uz pomoć prijatelja, komšija, često i mobom.17 Dolaskom u grad pojedinac je pokretao i druge iz svog kraja ili sela, te su doseljenici u grad rasporedom kuća, ali i stilom života djelomično nastojali rekonstruirati svoj dojučerašnji tradicionalni način života. Na taj način nastala su brojna sarajevska naselja Buća Potok, Boljakov Potok, Briješće, Hrasno brdo, najvećim dijelom smještena u dijelovima grada koja pripadaju općinama Novi Grad i Ilidža.18

Vlasnici bespravnih objekata ponekad su gabaritima kuća željeli prikazati „reprezentativnost“ i na taj način manifestirati svoju „uspješnost“ i snalaženje

13  Građevinarstvo SR Bosne i Hercegovine 1943.-1968., Savez građevinskih inžinjera i tehničara BiH, Sara-jevo, 1968., str. 153.14  Vranica, građevinsko preduzeće 1948.-1968. 15  Na ovaj način u naselju Hrasno bilo je izgrađeno 2.400 stanova, Građevinarstvo SR Bosne i Hercegovine 1943.-1968., Savez građevinskih inžinjera i tehničara BiH, Sarajevo, 1968.16  U periodu od 1956. do 1966. na hiljade stanova bilo je izgrađeno u naseljima Čengić vila I, Čengić vila II, Pavle Goranin, Grbavica, Koševo. Vidjeti: M. Aganović, Graditeljstvo i stanje druge djelatnosti u Sarajevu u XX i prethodnim stoljećima, Sarajevo 2009., str. 199.17  Nijaz Musabegović, Sumrak grada, Erasmvs, časopis za kulturu demokracije, Zagreb, 1998, str. 71-79.18  Podaci o broju bespravno izgrađenih objekata prema popisu iz juna 1977. godine po opštinama, Dele-gatski Bilten, Izdanje Skupštine grada i udruženih opština Sarajevo, Sarajevo, 1981., str. 14-15.

19

u gradu, a zapravo se radilo o tome da su potpuno neprimjerenom izgradnjom dodatno ugrožavali strukture gradskih naselja. Masovnija pojava bespravne izgradnje individualnih stambenih objekata u gradu intenzivnije je uslijedila od šezdesetih i nakon usvajanja Generalnog urbanističkog plana iz 1965. godine. Ovaj plan detaljno je razradio pravce daljeg razvoja i izgradnje grada, odredio namjene gradskog prostora - zone stanovanja, zone industrije, zone rada, saobraćaja, prostore specijalne namjene, kao i prostore odmora i rekreacije.19 Međutim, on nije uspio zaustaviti dominatnu bespravnu izgradnju individualnih stambenih objekata. Zbog toga je Sarajevo bio jedan od jugoslovenskih gradova u kojem je pojava bespravne izgradnje dostigla ogromne razmjere i bila predmetom analize i rasprave različitih stručnjaka - ne samo planera, arhitekata, nego i sociologa.20 Problem divlje izgradnje eskalirao je u sedamdesetim i osamdesetim godinama, kada u nemogućnosti da riješe svoje stambeno pitanje, osim radnika, uglavnom nekvalificiranih, kuće na periferijama počinju graditi i gastarbajteri - radnici na privremenom radu u inostranstvu, kako ih se još zvalo, a koji su nakon zarađenog novca, uglavnom u Njemačkoj, ulagali i u izgradnju kuća. Pokušaja da se nešto učini sa masovnom pojavom bespravne izgradnje bilo je u osamdesetim godinama, kada su gradske vlasti u saradnji sa Urbanističkim zavodom izradile urbanističke projekte za individualnu izgradnju na lokacijama koja su bila poznata po divljoj izgradnji. Međutim u konačnici i oni nisu dali željeni rezultat.21 Bespravna izgradnja ugrožavala je razvoj grada, jer su prostori planirani za druge sadržaje, važne za normalno funkcioniranje grada, bili napadnuti divljom izgradnjom. Vlast nije mogla riješiti ovaj kompleksan problem još od kada je taj problem uočen, šezdesetih, osim što se konstatiralo “da se uzurpira društveno vlasništvo, da se gradi na zaštićenim područjima, te da se gradi tamo gdje se nikad nije gradilo.”22 Zvanični predstavnici društvene i političke elite svoju pažnju konstantno su usmjeravali prema kolektivnoj izgradnji i ustanovljenom principu dodjele stanova, sa brojnim manjkavostima, koje su značile da stanove uglavnom dobija više obrazovano stanovništvo, službenici različite vrste i kvalificiranija radna snaga, pa je svo vrijeme trajanja socijalizma dobijanje društvenog stana, uz posjedovanje vikendice, na planini ili na moru značilo svojevrsnu privilegiju.23 Stvar prestiža u društvu bilo je

19  Sarajevo - Generalni urbanistički plan, karta namjene površine, 1965. Dokumentacija Zavoda za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa20 A. Ličina Ramić, Socijalistički grad - historiografska literatura o gradovima SFRJ na primjeru Beograda, Sarajeva i Zagreba, 21.5.2018. http://www.historiografija.hr/?p=9945, pristup 24.12.2018.21  Idejni projekti individualnih stambenih objekata uz urbanistički projekat za lokalitet za individualnu iz-gradnju u naselju Boljakov Potok, decembar 1985. i Urbanistički projekat lokaliteta za individualnu izgradnju naselja Briješće, decembar 1985., Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva22 Delegatski Bilten, Izdanje Skupštine grada i udruženih opština Sarajevo, Sarajevo, 1981. str. 13.23  A. Čusto, Urbane transformacije Sarajeva u socijalizmu, Prilozi historiji BiH u socijalističkoj Jugoslaviji,

20

stanovati u zgradama, stambenim naseljima, posebno neboderima, jer su se stanovi u njima smatrali odrazom višeg standarda, poželjnog, modernog načina života. Sa komforom stanova i svim dodatnim sadržajima koji su se unutar naselja nudili stanovnicima, kao što su vrtići, škole, ambulante, prodavnice, parkovi i zelene površine, život u neboderima i zgradama je bio modernizacijski iskorak prema naprijed. Već pri izgradnji prvih nebodera u Sarajevu novine su pisale o tome kako se “kod nas svi dive visokim „nebotičnicima“.24 O tome zašto je život u neboderu bio veoma poželjan slikovito govore i stihovi pjesme nastale u osamdesetim “Obećao si da ćemo živjeti u neboderu”,25 u kojoj je stan u neboderu čežnja mlade žene, pri čemu ona opisuje život u sarajevskom prigradskom naselju u kojem novi doseljenici, nekada vezani za selo i poljoprivredu, u svojim novima domovima na perife-rijama grada održavaju stari način života. Nasuprot društvenih stanova u novim naseljima stajala je periferija sa divljom, individualnom izgradnjom, koja se nije mogla kontrolisati. Problem su dodatno usložnjavali i slučajevi u kojima su pojedini građani nezakonito trgovali društvenim zemljištem, te ostvarivali dobit prodajom zemljišta, koje nije bilo njihovo i na kojima su vrlo brzo nicali bespravni objekti. U tim “snalaženjima” građana bili su bilježeni slučajevi u kojima su pojedinci od ove nezakonite prodaje ostvarivali zarade, koje su u ono vrijeme predstavljale sume od nekoliko desetina hiljada maraka.26 Takva praksa posebno je bila izražena u naseljima Novog Grada - Sokolje, Boljakov Potok itd. Posljedica takvog stanja bila je da se na prostorima koji su po planskim dokumentima bili namijenjeni drugačijim sadržajima nalazilo, prema analizama s početka osamdesetih godina, preko 40 000 nelegalnih stambenih objekata sa više od 120 000 stanovnika, što je bilo više od ¼ ukupnog stanovništva Sarajeva.27

Urbanisti za te prostore grada nisu imali pravu priliku da ih osmišljavaju i oblikuju na pravi način.

Značajne poteškoće u razvoju grada, ali i cjelokupnoj organizaciji života i rada izazvalo je širenje grada longitudinalnom osom, duž Sarajevskog polja. Komunikacije, odnos rada i stanovanja bili su neusklađeni, na šta su ukazivali urbanisti i planeri, ali još više stanovnici novijih dijelova grada, koji su na Zbornik radova, Sarajevo, 2017., str. 211.-230. i A. Čusto, Perspektive socijalizma - obnova, izgradnja nase-lja i novi stil života, Prilozi historiji urbanog razvoja BiH u XX stoljeću, Zbornik radova, Sarajevo, 2016., str. 155-171.24 Sarajevska hronika, Lijepo, lijepo, ali..., Oslobođenje 8.10.1969.25  Autor pjesme je Elvis J. Kurtović. 26 Velika zarada, mala kazna, Oslobođenje, 30.12.1983.27  Elementi dugoročne strategije društveno-ekonomskog razvoja grada Sarajeva za period od 1986. do 2000.-2015., godine, analiza uslova, mogućnosti i pravaca razvoja, Grad Sarajevo, Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva, 1985., str. 29.

21

dnevnoj bazi osjećali taj problem.28 Već u šezdesetim godinama, kao posljedica snažnog razvoja, izgradnje i industrije, kao poseban problem pojavilo se naglo povećanje saobraćaja prema Novom Sarajevu i Ilidži. Autobusi, koji su prevozili građane u njihovom svakodnevnom putovanju od stanova prema radnim mjestima i obrnuto, bili su nedovoljni, pa je potreba za povećanim kapacitetetom gradskog prevoza riješena uvođenjem tramvajskog saobraćaja na relaciji Sarajevo – Ilidža. Naime, nakon što je u grad stigla informacija da grad Vašington ukida tramvajsku gradsku mrežu, odlučilo se za nabavku tih polovnih tramvaja. Sređeni i renovirani tramvaji, među građanima nazva-ni Vašingtonci, pušteni su u promet 1961. godine.29 Pored saobraćajnog povezivanja i drugi problemi mučili su grad: pitanje vodosnabdijevanja, zelenih površina, aerozagađenja itd. Bez obzira na česte konstatacije i opisivanja da je život u novim naseljima više ličio na život u velikim spavaonicama, Sarajevo je konstantno privlačilo nove stanovnike, čije je osnovno nastojanje bilo dobiti društveni stan i tako sebi obezbijediti jedan od uslova egzistencije u gradu. Uz sve mane koja su nova naselja imala, nekvalitetnu i jeftinu izgradnju, ona su se planski osmišljavala i bila su značajan pomak, napredak u organizaciji jednog od najsloženijih urbanih funkcija grada – stanovanja. Osim toga, opremljenost stanova, te prosječna površina stanova stalno je rasla (u 1971. godini bila je 45,65 m2, a u 1981. godini bila je 52,66 m2) čime se doprinosilo podizanju opće kvalitete života.30 Također je od sedamdesetih godina prostorni standard rastao, pa je u strukturi stambenog fonda rastao broj većih, dvosobnih, trosobnih i četverosobnih stanova. Povećanje prostornih standarda bilo je posljedica ukupnog razvoja društva, novih promišljanja o uslovima stanovanja, bolje tehničke opremljenosti, te posebno urbanizacije, koja je bila odraz promjena socijalističkog društva. To je onda bilo potvrđeno i novim pravilnicima o stambenoj izgradnji, koji su dozvoljavali veći broj kvadrata stambenog prostora po osobi u jednom stanu.31 Ipak, broj dvosobnih stanova je uvijek bio dominantan, zbog čega se može reći da je u vrijeme socijalizma preovladavala kultura življenja dvosobnog stana.32 Mijenjanje uvriježenog mišljenja o

28  Elementi dugoročne strategije društveno-ekonomskog razvoja grada Sarajeva za period od 1986. do 2000.-2015. godine, analiza uslova, mogućnosti i pravaca razvoja, Grad Sarajevo, Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva, 1985., str. 29.29  Dane Miljković, Tramvaj do Ilidže, Sarajevo u socijalističkoj revoluciji, Sarajevo, 1990., str. 438-442.30  Elementi dugoročne strategije društveno-ekonomskog razvoja grada Sarajeva za period od 1986. do 2000.-2015. godine, analiza uslova, mogućnosti i pravaca razvoja, Grad Sarajevo, Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva, 1985., str. 30.31  Opšti tehnički uslovi za projektovanje i izgradnju stambenih zgrada i stanova, Službeni list SRBiH, Sarajevo, 1976. (knjiga – priručnik) i Opšti tehnički uslovi za projektovanje i izgradnju stambenih zgrada i stanova, Službene novine Grada Sarajeva br. 21/87, 30. septembar 1987.32  Struktura stambenog fonda iz 1971. pokazuje da su ukupno od 90.458 stanova na području grada 36.567 stanova bili dvosobni. Samo u periodu između 1971. i 1981. godine dvosobni stanovi su povećani za

23

spavaonicama na kraju grada, okruženim betonima, vlasti su nastojale djelimično razbiti poboljšanjem kvaliteta urbanog života kroz izgradnju i otvaranje domova kulture. U njima su se nudili različiti sadržaji kulture, organizirale predstave i filmske projekcije, davali posebni sadržaji za mlade, djelovala kulturno-umjetnička društva sa svojim sekcijama kao što su folklor, hor, dramska itd. Uz domove kulture čije djelovanje je bilo usko povezano sa lokalnom zajednicom (općinama), različite društvene sadržaje za rekreaciju i druženje, nudili su i društveni domovi organizovani u naseljima. U njima se mogla nalaziti čitaonica, prostor za igranje šaha, otvorene kuglane i slično. Bili su to prostori koji su oblikovali novu svakodnevnicu i korištenje slobodnog vremena stanovnika grada.

VRIJEME UZLETA

I dok su šezdesete godine u Sarajevu predstavljale vrijeme izrastanja novijih dijelova grada u doba zrelog socijalizma (sedamdesete i osamdesete godine), decentralizacija države i ekonomski rast su se odrazili na novu izgradnju, a veće otvaranje Jugoslavije prema Zapadu uticalo je na nova strujanja i pulsiranja života u gradu. Planovi razvoja grada podrazumijevali su udruživanje društvenih sredstava sa ličnim izdvajanjima i učešćem samih građana.33 To je imalo posljedice i u stanogradnji i uspostavi prakse samodoprinosa (odvajanje od ličnog dohotka svakog zaposlenog građanina), čime su finansirani neki od značajnijih projekata grada. Stambena usmjerena izgradnja realizovana je u velikim stambenim naseljima od Alipašinog polja do Dobrinje, potvrđujući da je za društvene elite stanovanje i stambena izgradnja i dalje bila izuzetno važno pitanje, pokazatelj ukupnog ekonomskog i socijalnog razvoja. Zbog toga su gradske vlasti činile stalne napore za što većom izgradnjom. Rađene su različite analize i utvrđivali ciljevi i zadaci koji su predviđali načine kako i koliko će se u

49,7%. Analiza dosadašnjeg razvoja 1971.-83., Zavod za planiranje razvoja grada i Grad Sarajevo, 1983. str . 86.33  Ocjena mogućnosti razvoja izgradnje stanova u društvenoj svojini u periodu 1986.-90. Zavod za planira-nje i razvoj grada Sarajeva.

Foto 2: Generalni urbanistički plan iz 1965. godine.

24

budućnosti graditi stanova u društvenoj svojini.34

Širenje grada i izgradnja novih naselja kao što su Alipašino polje, Otoka,35 Nedžarići, uticalo je na odluku gradskih vlasti o teritorijalnoj podjeli Općine Novo Sarajevo i formiranje 1977. godine Općine Novi Grad, koja postaje najmlađa, a vrlo brzo i najmnogoljudnija sarajevska općina. Da je arhitektura izraz društvenih prilika potvrdile su sedamdesete godine, što u socijalističkim gradovima jesu godine otvaranja i liberalizacije društva, koje su se uz poboljšanu ekonomsku situaciju i međunarodne kredite odrazile na tokove i izraze gradnje, te se osim i dalje dominantne stanogradnje u ovo vrijeme intenzivnije počinju graditi i otvarati različiti objekti javne namjene: domovi zdravlja, tržnice i pijace, brojne samoposluge, robne kuće, objekti posebne namjene (aerodrom, RTV itd), specijalizirane prodavnice za opremanje stanova (namještaja i kućanskih aparata)... Zahvaljujući ovim objektima su građani lakše ostvarivali svoje različite svakodnevne potrebe, ali se kroz njih prepoznavala sveukupna modernizacija socijalističkog društva. I dok su prve samoposluge kao naznake modernog sistema trgovine i potrošačkog društva u Sarajevu otvorene krajem pedesetih godina, robne kuće otvarane u sedamdesetim i osamdesetim bile su izraz vesternizacije i razvoja konzumerizma. Opći napredak i podizanje kvaliteta urbanog života za veći broj stanovnika ogledao se i u drugoj, planskoj izgradnji na novogradskim dijelovima grada - izgradnja Doma zdravlja Kumrovec, istoimenog kina u kojem su se davale projekcije stranih i domaćih filmova sve u naselju Otoka, a na Čengić Vili II veća pijaca Hercegovačkog poljoprivrednog kombinata (HEPOK)...U ovo vrijeme Sarajevo se razvija i kao republički univerzitetski centar, a širenje mreže fakulteta i povećanje broja studenata se odrazilo na potrebu povećanja kapaciteta studentskih domova u gradu. Zbog toga se gradi novi Studentski dom pod simboličkim nazivom „Bratstvo i jedinstvo“ u naselju Nedžarići, koji je omogućio smještaj velikog broja studenata pristiglih na školovanje u grad, i zahvaljujući kojem je i Novi Grad postao naselje studenata.36

Ekspanzija stanogradnje posebno je svoj izraz imala u izgradnji naselja Alipašino polje, koje će postati jedno od najpoznatijih sarajevskih naselja. 34  Analiza ostvarivanja Društvenog plana razvoja Sarajeva za period od 1976. do 1980. godine sa ocjenom mogućnosti razvoja u periodu 1981.-85. godine, Skupština grada Sarajeva, Izvršni odbor i Zavod za planiranje i razvoj grada Sarajeva, Sarajevo, 1979.35  Naselje Otoka I nastalo 1972. godine sa 1.500 stanova primilo je 5.500 stanovnika.36  Kapacitet Studentskog doma izgradnjom još jednog objekta 1979. godine povećao se pa je dom mogao primiti oko 2.800 studenata. Analiza ostvarivanja društvenog plana razvoja Sarajeva za period od 1976. do 1980. godine sa ocjenom mogućnosti razvoja u periodu od 1981.-85. godine, Skupština grada Sarajeva, Izvrš-ni odbor i Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva, Sarajevo 1979. godine, str. 55. Prvi objekat studentskog doma bio je izgrađen 1971., a drugi 1979. godine. Arhitekta Studentskog doma je Enver Jahić.

25

Nakon izgradnje, njegove visoke zgrade, veliki i prepoznatljivi neboderi postali su domovi brojnih stanovnika.37 Na Alipašinom polju prvi put u sarajevskoj praksi novogradnje paralelno sa izgradnjom stanova bili su izgrađeni i dovršeni svi neophodni prateći sadržaji – škola, obdanište, biblioteka, ambulanta, trgovački i ugostiteljski objekti. Upravo zbog toga mnoge su Sarajlije željele dobiti stan baš u tom tada modernom naselju. Alipašino polje dijelom je građeno i sredstvima samodoprinosa, pa je bilo poznato i pod nazivom „naselje solidarnosti“. U novom velikom naselju, smještenom na 65 hektara, 8.200 stanova, u zgradama čija spratnost je dostizala broj osamnaest, stanove su dobili različiti socijalni slojevi građana – radnici, učitelji, ljekari, službenici, inžinjeri, umjetnici (koji su na vrhovima zgrada imali svoje ateljee) i drugi.

Kako su osamdesete godine predstavljale zlatno doba arhitektonske misli u Bosni i Hercegovini, to se onda posebno odrazilo i na izgradnju objekata javne namjene.38 Domaći stručnjaci i arhitekti pratili su savremene trendove u izgradnji i promišljanja o odnosu čovjeka i prostora, što potvrđuje i slučaj izgradnje prve eksperimentalne škole u Bosni i Hercegovini, na Alipašinom polju građene po primjerima i idejama takvih škola u Njemačkoj, osmišljenih tako da učenici nove spoznaje usvajaju u modernim, multifunkcionalnim prostorima.39 Općine kao lokalne zajednice samouprave bile su involvirane u projekte koji su se ticali različitih aspekata organizacije života na lokalnom području, u naseljima, a djelovanjem i u saradnji sa nadležnim institucijama rješavali su brojne goruće probleme (kao što je bilo pitanje razvoja komunalnih usluga, grijanja, vodosnabdijevanja, uvođenja telefona, problem saobraćaja, uspostavljanje različitih uslužnih djelatnosti u naselju, pitanje izgradnje javnih objekata, posebno školskih ustanova). Tako danas kada čitamo vijest iz dnevnih novina iz osamdesetih godina o rješavanju pitanja, kao što je bilo smještaj djece u predškolske ustanove, vrtiće, stiče se dojam da su neka od tih rješenja bila veoma inovativna i moderna. To potvrđuje i slučaj organizovanja „Vrtića na točkovima“ za boravak pedeset mališana sa područja Općine Novi Grad, koja zbog nedovoljnog kapaciteta predškolskih objekata nisu imala mogućnost za smještaj u vrtiće.40

Gradske i lokalne vlasti primjenjivanjem prakse poznate kao udruživanje društvenih sredstava u Sarajevu su gradili cijeli niz infrastrukturnih i javnih 37  Autori Zdravko Likić, Srbislav Stojanović i Šaćir Omerović.38  I. Štraus, Arhitektura Bosne i Hercegovine1945.-1995., Sarajevo, 1998., str. 100.39  Katalog projektantske kuće Dom, Sarajevo, 1985. Danas je to Osnovna škola Meša Selimović.40  “Od ukupno 9000 djece predškolskog uzrasta samo je 15% bilo smješteno u obdaniše i jaslice. Da bi ublažio ovaj problem juče je u Novom gradu krenuo vrtić na točkovima. Opremljen je autobus za boravak 50 mališana”, Vrtić na točkovima, Oslobođenje 9.5.1982.

26

Foto 3: Izgradnja naselja Alipašino polje.

27

objekata. Niz novih objekata u gradu bilo je podignuto na taj način, udruživanjem sredstava i to različitih organizacija, pravnih i privrednih subjekata, tada poznatih pod nazivom organizacija udruženog rada (OUR-a): od industrije, uslužnih djelatnosti, kulture, obrazovanja, zdravstva, itd. Organizacije udruženog rada zapravo su bile osnovni temelji na kojima se bazirao sistem socijalističkog samoupravljanja i čijim novcem uz razvijenu praksu samodoprinosa se grad razvijao. Model društvene izgradnje povezivao je sve sudionike u procesu izgradnje koji je trebao da rezultira brzom i što ekonomičnijom izgradnjom. U sedmoj i osmoj deceniji Sarajevo dobija neke od objekata namjenski sagrađenih za važne institucije Bosne i Hercegovine. Takvi objekti bili su zgrada Radio-televizije i zgrada novinsko izdavačkog preduzeća „Oslobođenja“, dvije najvažnije medijske republičke kuće. Dva medija, jedan elektronski, a drugi novinski, osim što su u sadržajnom smislu bili jako važni za bosanskohercegovačko društvo, dobijanjem namjenskih objekata postali su i u prostornom smislu prepoznatljive identitetske tačke grada. U kolektivnoj kulturi sjećanja grada, posebno na period Olimpijade i opsade Sarajeva, ovi objekti zauzimaju važno mjesto.41 Objekti izrasli na

41  Zgradu RTV doma projektovao je Milan Kušan, a zgradu Oslobođenja Ahmed Kapidžić, Kenan Šeho-vić i Mladen Gvozden.

28

novogradskim dijelovima u vremenu predolimpijskog uzleta grada postali su svojevrsni simboli napretka bosanskohercegovačkog društva i daljeg emancipiranja Sarajeva kao najznačaj-nijeg republičkog gradskog centra. Zgrada Radio-televizije nastajala je u neko-liko faza, od kojih je prva završena 1975. godine. Zbog sive boje betona od kojeg je izgrađena brzo je prozvana „Sivi dom.“ Međutim, u vrijeme kada je iz nje započelo emitiranje programa bila je savremeno mjesto, dobro tehnički opremljeno za radio-televizijsku produkciju ondašnje Radio Televizije Sarajevo. Novi tehnički kapaciteti, opremanje RTV zgrade, uz obuku novih kadrova i razvijanje različitih profila televizijskih i radijskih stručnjaka odrazilo se na porast i kvalitet programa, što potvrđuje podatak da je nakon useljenja u novu zgradu bio pokrenut najprije Drugi program TVSA (1975. godine), a potom treći (1989. godine). Najveći zabilježeni projekat Radio-televizije Sarajeva, u saradnji sa ostalim radio-televizijskim centrima Jugoslavije, bilo je praćenje i prijenos XIV Zimskih olimpijskih igara.42 U periodu između osamdesetih i devedesetih godina ova medijska kuća producirala je raznovrstan i kvalitetan program od kojih je omladinska, radijska emisija „Primus“ iz koje se razvila poznata „Top lista nadrealista“, televizijska humoristička serija sa skeč formama i kritičkim pogledom, koja je progovarala o političkoj i društvenoj stvarnosti socijalističkog društva i bila veoma popularna i gledana širom jugoslovenskih prostora.

U BiH kao i u cijeloj zemlji u osamdesetim godinama su sve više do izražaja dolazili ekonomski i politički problemi, neefikasan sistem kapital-nih investicija. Vlasti su i dalje investirale u stambenu izgradnju koja nije doprinosila ekonomskoj produktivnosti, nego je značila ulaganje i odliv kapita-la.43 Privredna aktivnost odvijala se u uslovima ekonomske krize, poremećenih odnosa ponude i potražnje, što je rezultiralo problemima snabdijevanja u gradu, odnosno povremenim nestašicama određenih proizvoda. To je svakako uticalo na život građana, a i bilo je razlogom za brigu - posebno u vrijeme pred održavanje Olimpijskih igara kada se očekivao veliki broj gostiju u gradu, stranaca i kada bi nestašica pojedinih proizvoda uticao na negativan imidž zemlje i socijalističkog društva. Zato je svako nabavljanje deficitarnih proizvoda, uz otvaranje novih prodavnica „u kojima se mogla naći roba različi-tih (jugoslovenskih op.a) proizvođača Gavrilovića, Kraša, Podravke, Servo Mihalja, Agrokomerca i drugih“ u Sarajevu prezentirano kao vijest u dnevnim novinama.44

42  Radio Sarajevo 10.04.1945. – 10.05.1992. ur: Ines Bamburić Alibašić, Media centar Sarajevo, Sarajevo, 2015.43  Robert J Donia, Sarajevo: biografija grada, Sarajevo, 2006., str. 269.44  Otvorena samoposluga, Oslobođenje, 11.2.1983.

29

Da proklamirane mjere ekonomske stabilizacije nisu davale rezultate pokazuju i potvrđuju različiti izvještaji, analize koje su se dostavljale Gradskoj skupštini, a od kojih su veoma ilustrativni bili oni koji su između ostalog, govorili da se u gradu stalno povećava broj korisnika socijalne pomoći, te da je za njih potrebno skoro duplo povećati izdavanje finansijskih sredstava.45 Ipak, u takvim uslovima, a samo deceniju pred raspad socijalističke Jugoslavije, Sarajevo doživljava svoj najveći uzlet zahvaljujući dobijanju organizacije XIV Zimskih olimpijskih igara 1984. godine. Kao rezultat priprema za održavanje Igara u Sarajevu se gradi niz sportskih, hotelskih, zdravstvenih i drugih objekata. Niz objekata dobija svoje prostore ili se dograđuju i osavremenjavaju – primjeri su rekonstrukcija zgrade PTT i uređenje aerodromske piste sa novoizgrađenom aerodromskom zgradom. Ti objekti, posmatrani i kao arhitektonska djela doprinijeli su sveukupnoj graditeljskoj produkciji tog vremena, ali su još više doprinijeli u sadržajnom smislu povećanoj kvaliteti života u gradu. Otvaranje takvih objekata medijski je bilo veoma praćeno, navedeno kao uspješne realizacije projekata koji su značili niz pogodnosti građanima, pri čemu se nije štedjelo u optimističnim predviđanjima za budućnost. Primjeri su vijesti o nabavljanju opreme za razbijanje magle na sarajevskom aerodromu, rekonstrukciji piste i zgrade zbog čega se nagovještavalo da će sarajevski aerodrom omogućiti, odnosno “izaći u susret onim bosanskohercegovačkim putnicima koji žele letjeti na duge staze jer će biti uspostavljena linija Sarajevo - Njujork.”46 Osim turizma, posebno zimskog, za koji se predviđalo da će postati jedan od važnih razvojnih faktora grada, predviđalo se da će i građani sve češće, a po ovoj vijesti i sve dalje putovati i više biti u ulozi turista.

Zbog održavanja Olimpijskih igara u Sarajevu je bio pokrenut niz ambicioznih građevinskih poduhvata, a sve što je bilo izgrađeno za potrebe brojnih sportista, novinara i gostiju grada nakon okončanja Igara bilo je predato građanima. I to se nije odnosilo samo na stanove, nego i na druge objekte. Tako je izgrađena zgrada za press centar za novinare i TV komentatore postala osnovna škola, koja je nakon okončanja Igara vrlo brzo primila prve đake.47 U ovom periodu gradi se olimpijsko selo Mojmilo, te niče moderno, veliko naselje Dobrinja. Mojmilo je bilo planski osmišljeno naselje.48 Nakon izgradnje trebalo je primiti veliki broj stanovnika, ali 1982. godine Organizacioni komitet XIV Zimskih olimpijskih

45  Vidjeti Delegatski Bilten, Izdanje Skupštine grada i udruženih opština Sarajevo, Sarajevo, 20. juni 1981. str. 10.46  Flešing lampe - razbijanju maglu, Oslobođenje 22.12.1983.47  Radi se o Osnovnoj školi „Skender Kulenović“, nekada „Simon Bolivar“, na Dobrinji.48  Autori naselja: Milan Nedić, Beriz Povlakić, Zdravko Likić, Ahmed Hadžiomerović, Stjepan Dedović i Ognjenka Rašić.

30

igara uz saglasnost gradskih i drugih nadležnih institucija, odlučuje da se na Mojmilu gradi naselje u kojem će biti smješteni sportisti, učesnici Olimpijade i njihovi pratioci.49 Tako je prvu fazu izgradnje Mojmila činilo 639 stanova u kojima je bilo smješteno oko 2.400 sportista. Nakon završetka Igara, građani Sarajeva, koji su čekali da usele u te stanove, su imali priliku da pod povoljnim uslovima kupe namještaj i opremu korištenu od strane sportista i to nakon što ispravnost objekta utvrdi komisija za tehničku ispravnost stanova.50

I dok su urbanisti u svojim ocjenama procesa izgradnje u Sarajevu nakon 1945. godine uglavnom iskazivali kritiku spram problema nepovezanosti grada kao cjeline i ukazivali na neravnomjerno raspoređivanje kulturnih aktivnosti i drugih sadržaja na prostoru grada, tokom Olimpijade su i novo-gradski dijelovi grada bili veoma živi. Zahvaljujući Olimpijskom selu u Mojmilu i Dobrinji tokom Igara ova naselja grada postala su mjesta mladosti, sporta, zabave, gdje se kao i u drugim dijelovima grada osjetio olimpijski duh i ponos Sarajlija na svoj grad.

Posljednje veliko stambeno naselje, građeno u vrijeme socijalizma, također uoči održavanja Olimpijskih igara bila je Dobrinja. Građena je sukcesivno od 1983., pa sve do 1991. godine i predstavljala je moderno i jedno od najvećih naselja u Bosni i Hercegovini. Dobrinju, koja svoje ime duguje istoimenoj rječici, činili su kvartovi Dobrinja I, II, III, IV i V, na kojima je zajedno sa Aerodromskim naseljem i Kvadrantom C u 1991. godini živjelo 32.000 stanovnika. Kao zasebno naselje unutar Općine Novi Grad, Dobrinja je planski osmišljena i odlikovala se prvenstveno sadržajem stanovanja. Unutar samog naselja bili su realizovani i drugi sadržaji: stambeno-trgovački, ali i objekti kao što su škole, obdanište. U toku urbanističkih priprema koje su tekle paralelno za izgradnju Dobrinje i Mojmila, uviđala se važnost blizine već izgrađenog naselja na Alipašinom polju. Za razliku od Alipašinog ili Otoke na kome su preovladavali neboderi i visoke zgrade, maksimalna spratnost zgrada na Dobrinji bila je osam spratova, pri čemu su bile primijenjene sve strukture stanova od garsonjera do četverosobnih, savremeno koncipiranih i opremljenih. Još u toku izgradnje najavljivalo se da će Dobrinja biti svojevrsni mali grad, jer osim stanova

49  Katalog projektantske kuće Dom, Sarajevo, 1985.50  Opremanje stanova u naseljima, Oslobođenje 2.2.1983.

Foto 4: Zgrada Radio-televizije

31

planirana je opremljenost naselja sa svim posebnim potrebnim sadržajima. Kako se koji dio Dobrinje završavao, primao je nove stanovnike, najčešće one koji su nakon dugogodišnjeg čekanja na stan ili podstanarskog života dobijali svoje prve stanove, i koji zbog toga nisu skrivali svoje uzbuđenje i radost.51 Dobijanje društvenog stana u socijalizmu bio je događaj koji se pamtio cijeli život.

Bez obzira na to što su gradske vlasti nova naselja saobraćajno povezivali sa ostalim dijelovima grada, ipak ona su u sadržajnom i urbanom tkivu bila izolovanija od središta grada u kojem se odvijao kulturni i društveni život u svim svojim različitim formama. Taj problem bio je uočen od svih onih koji su bili uključeni u procese razvoja grada, pri čemu je neadekvatno povezivanje u jedinstven gradski organizam novijih dijelova grada, stambenih zona na zapadu, sa centralnim dijelovima grada na istoku, nametao utisak da se “ne radi o jedinstveno integrisanom gradu, koji se nalazi u kontinuiranom i kontrolisanom razvoju, nego o dva nepovezana dijela: jedan, koji se razvijao do 1940. godine i drugi, koji se razvijao u poslijeratnom periodu.“52

51  Porodica po porodica - život naselja, Oslobođenje, 23.2.1983.52  Elementi dugoročne strategije društveno-ekonomskog razvoja grada Sarajeva za period od 1986. do 2000.-2015. godine, analiza uslova, mogućnosti i pravaca razvoja, Grad Sarajevo i Zavod za planiranje razvoja

32

Izgradnja i urbanizam u Sarajevu nakon 1945. godine pa sve do devedesetih godina XX stoljeća bio je izraz socijalističkog društva, pri čemu je izgradnja društvenih stanova jedna od dominantnih odrednica koje su bitno uticale na oblikovanje grada. Društveni stanovi uvijek su bili u fokusu interesa političkih aktera, bili su jedan od dugoročnih društveno-ekonomskih i prostornih ciljeva razvoja grada. Zbog toga ulaganja sredstava u izgradnju, posebno stanogradnju, nikada nisu prestajala. Realizacija tih ciljeva posebno se pratila i uglavnom je bila veoma uspješna.53 Osamdesetih godina sve više u gradu dolazi do izražaja prekomjeran demografski rast grada, kao posljedica velikog priliva novog stanovništva. Javlja se promišljanje da se čak određenim mjerama ograniči dolazak u grad. Međutim, u stvarnosti se takve ideje nisu mogle realizirati. Planovi izgradnje stanova u društvenoj svojini nastavljeni su sve do devedesetih godina, pa je planom za period 1986.-1990. godine bilo predviđeno da se u Sarajevu izgradi 6.597. novih stanova, najvećim dijelom na području Općine Novi Grad, posebno u naseljima Dobrinja i Vojničko polje.54

U uslovima demografskog intenzivnog rasta, otvorenog pitanja stanogradnje, infrastrukture, nezaposlenosti, ekonomskog napretka, tražio se način kako prevazići postojeće probleme i proturječnosti u razvoju grada.

grada Sarajeva, 1985., str. 29.53  U 1983. godini 95,9% predviđene izgradnje u gradu je realizirano, a samo na području Općine Novi Grad na kojoj se najviše gradilo plan je ispunjen 99,5%. Od 14.167 predviđenih stanova bilo je izgrađeno 14.095. Analiza ostvarivanja društvenog plana razvoja Sarajeva za period od 1976. do 1980. godine sa ocje-nom mogućnosti razvoja u periodu od 1981.-85. godine, Skupština grada Sarajeva, izvršni odbor i Zavod za planiranje i razvoj grada Sarajeva, Sarajevo, 1979., str . 83.54  Plan izgradnje stanova u društvenoj svojini za period 1986.-1990., SiZ stanovanja grada Sarajeva, Sara-jevo 1986.

33

IZVORI I LITERATURA:

Građevinarstvo SR Bosne i Hercegovine 1943.-1968., Savez građevinskih inžinjera i tehničara BiH, Sarajevo, 1968. Ivan Štraus, Arhitektura Bosne i Hercegovine 1945.-1995., Sarajevo, 1998. Midhat Aganović, Graditeljstvo i stanje druge djelatnosti u Sarajevu u XX i prethodnim stoljećima, Sarajevo 2009. Monografija Energoinvest - RO Vaso Miskin Crni, Sarajevo, 1890.-1980., Sarajevo, 1980. Opšti tehnički uslovi za projektovanje i izgradnju stambenih zgrada i stanova, Službeni list SRBiH, Sarajevo, 1976. Radio Sarajevo 10.04.1945. – 10.05.1992. ur Ines Bamburić Alibašić, Media centar Sarajevo, Sarajevo, 2015. Robert J Donia, Sarajevo: biografija grada, Sarajevo, 2006. Sreten Vujović, Ljudi i gradovi, Budva, 1990. Vranica, građevinsko preduzeće 1948.-1968.

ČLANCI:

Aida Ličina Ramić, Od ekološke katastrofe do Olimpijskih igara grad Sarajevo 1971.-84. Poplava, zemljotres, smog: Prilozi ekohistoriji BiH u 20 stoljeću, Sarajevo, 2017., Aida Ličina Ramić, Socijalistički grad - historiografska literatura o gradovima SFRJ na primjeru Beograda, Sarajeva i Zagreba, 21.5.2018. http://www.historiografija.hr/?p=9945, pristup 24.12.2018. Amra Čusto, Perspektive socijalizma - obnova, izgradnja naselja i novi stil života, Prilozi historiji urbanog razvoja BiH u XX stoljeću, Zbornik radova, Sarajevo, 2016., str.155-171. Amra Čusto, Urbane transformacije Sarajeva u socijalizmu, Prilozi historiji BiH u socijalističkoj Jugoslaviji, Zbornik radova, Sarajevo, 2017., str. 211-230. Dane Miljković, Tramvaj do Ilidže, Sarajevo u socijalističkoj revoluciji, Sarajevo, 1990. Nijaz Musabegović, Sumrak grada, Erasmvs, časopis za kulturu demokracije, Zagreb, 1998. Slavka Zeković i Miodrag Vujošević, Uticaj kontekstualnih faktora na politiku građevinskog zemljišta i urbanog razvoja u Srbiji http://www.spuds.edu.rs/downloads/2.pdf, pristup 30.12.2018.

DOKUMENTACIJA I GRADA ZAVODA ZA PLANIRANJE KANTONA SARAJEVO:

Analiza dosadašnjeg društveno-ekonomskog i prostornog razvoja za period 1971.-1983. skraćena verzija; Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva i Grad Sarajevo, 1983. Analiza ostvarivanja društvenog plana razvoja Sarajeva za period od 1976. do 1980.godine sa ocjenom mogućnosti razvoja u periodu od 1981.-85.,Skupština grada Sarajeva - Izvršni odbor i Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva, 1979. Analiza ostvarivanja društvenog plana razvoja Sarajeva za period od 1976.-80. godine sa ocjenom mogućnosti razvoja u periodu od 1981.-85., Zavod za planiranje razvoja grada Sarajevo i Skupština grada Sarajeva izvršni odbor, 1979. Elementi dugoročne strategije društveno-ekonomskog razvoja grada Sarajeva za period od 1986. do 2000.-2015. godine, analiza uslova, mogućnosti i pravaca razvoja, Grad Sarajevo, Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva, 1985.

34

Generalni urbanistički plan, karta namjene površine, 1965. Idejni projekti individualnih stambenih objekata uz urbanistički projekat za lokalitet za individualnu izgradnju u naselju Boljakov Potok, decembar 1985. i Urbanistički projekat lokaliteta za individualnu izgradnju naselja Briješće, decembar 1985. Zavod za planiranje razvoja grada Sarajeva Karakteristike i razmještaj industrije grada Sarajeva, Zavod za planiranje Kantona Sarajevo, 1983. Plan izgradnje stanova u društvenoj svojini za period 1986.-1990., SIZ stanovanja grada Sarajeva, Sarajevo 1986.

Štampa, brošure i katalozi:

Oslobođenje, 01.09.2018. Oslobođenje, 11.02.1983. Oslobođenje, 22.12.1983. Oslobođenje, 02.02.1983. Opšti tehnički uslovi za projektovanje i izgradnju stambenih zgrada i stanova, Službene novine Grada Sarajeva br. 21/87, 30. septembar 1987. Delegatski Bilten, Izdanje Skupštine grada i udruženih opština Sarajevo, Sarajevo, 1981. Katalog projektantske kuće Dom, Sarajevo, 1985.

-

Urbanization at the End of the City - “You promised we would live in a skyscraper”

Abstract: Based on the used sources and literature, the paper analyses the urbanisation method in Sarajevo after the end of World War II, primarily in the territory of Sarajevsko polje, former outskirts of the city. Industrialisation and wave immigration to the city bolstered construction of large residential settlements, which, in addition to unlicensed individual residential construction would shape the city anew. Social residential construction was the primary feature of the spatial development of the city in socialism. The 1970s and 1980s were decades of overall modernisation in the 20th century. Due to a new expansion wave in the city, well-known settlements in Sarajevo (Alipašino polje, Otoka) were built, including representative public buildings – symbols of the city, and during the preparations for the Olympic Games and city planning, the youngest city municipality of Novi Grad was built in 1977. Since then, in further planned areas, modern settlements of Mojmilo and Dobrinja were built, with all the different necessary infrastructure, including shops, health care centres, libraries, schools, and kindergartens. During this time, despite more frequent crises of socialist society, the city was at its peak of development, represented by the 14th Winter Olympic Games held in 1984.

Key words: urbanisation, housing, unlicensed construction, industrialisation, Novi Grad, new settlements, Olympic Games

36

37

77 miliona slika u 77 muzejskih dana: Brian Eno u Historijskom muzeju BiH

Poslije Londona, Venecije, Tokija i Sidneja, instalacija 77 Million Paintings Brian Eno-a je predstavljena sarajevskoj publici, a njen opuštajući, ugodni i meditativni ambijent je smješten u glavnoj izložbenoj dvorani Historijskog muzeja BiH. Brian Eno, svestrani i poznati muzičar i producent, prvi put se predstavio u Bosni i Hercegovini svojom vizuelnom muzikom, baziranoj na stalnim istraživanjima svjetla kao umjetničkog medija i estetskih mogućnosti novih tehnologija. Otvorenju i predavanju Brian Eno-a je prisustvovao veliki broj zvanica iz Bosne i Hercegovine i regije – Sarajevo je ovom izložbom postalo regionalna destinacija kulturnog turizma tokom ljeta 2018. godine.

Veza između Brian Eno-a i Bosne i Hercegovine postoji još od perioda rata 1992.-1995. On je producent jedne od najslavnijih pjesama o ratnom Sarajevu -  Miss Sarajevo. Dolazak Brian Eno-a u Sarajevo bio je povod da tim Historijskog muzeja BiH istraži jednu od najprovokativnijih priča iz moderne bosanskohercegovačke historije - priču o Miss Sarajevo 1993. Muzej je prikupio značajan broj eksponata koji tematiziraju Miss opkoljenog Sarajeva, a najznačajniji eksponat koji je došao u muzej je baner sa porukom Don’t let them kill us. Ta poruka je 1993. godine, iz čuvenog Templa, a pod režiserskom palicom Janesa Tadića otišla u svijet i postala inspiracija za pjesmu – nastalu s ciljem podizanja svijesti o situaciji u Bosni i Hercegovini. Priču o nastajanju pjesme Miss Sarajevo je pred više od 300 ljudi u Historijskom muzeju BiH ispričao Brian Eno. Poslije druženja sa Eno-om je uslijedila serija predavanja o kulturi i umjetnosti, koju su vodili predavači iz Bosne i Hercegovine.

Funkcioniranje instalacije 77 Million Paintings u Historijskom muzeju BiH je neodvojivo od semiotike prostora. Ova postavka je smještena u centralni muzejski prostor - kubus. Stupajući preko stepenica, posjetitelj se podiže do internog i intimnog prostora trenutno podijeljenog na dva dijela: stalnu postavku Opkoljeno Sarajevo i

38

instalaciju 77 Million Paintings Briana Enoa. Postavka Opkoljeno Sarajevo, koja posmatrača dovodi u stanje tjeskobe i bola, a s druge strane, instalacija 77 Million Paintings, služi kao prostor refleksije i autorefleksije. Ovu postavku ne čine ekrani i uređaji – čine je procesi koji se dešavaju u posmatraču izazvani bojama, zvukovima i katarzičnom atmosferom. Instalacija Briana Enoa se, pretvarajući jedan dio muzeja u kontemplacijski prostor, utapa u prirodne muzejske procese koji se dešavaju i mimo posmatračevog kruga. Postajući organskom cjelinom sa jezgrom muzeja, ova postavka funkcionira kao prostor katarze. Umjetnica i historičarka umjetnosti Smirna Kulenović je realizirala performans „77“ i provela 77 sati u prostoru instalacije. Ona je propitivala, između ostalog, kako se umjetnost u muzeju historijskog tipa može koristiti u suočavanju sa prošlošću. Njeno istraživanje je poslužilo timu Historijskog muzeja BiH u istraživanju o potencijalu muzejskog prostora. Multimedijalna instalacija 77 Million Paintings je bila otvorena za posjetioce 77 dana tokom ljeta 2018. Ovaj jedinstveni kulturni događaj omogućio je British Council u saradnji sa Historijskim muzejom BiH.

39

Sažetak: Tekst je rezultat kombiniranja vlastitog iskustva iz eksperimentalnog misaonog performansa u trajanju od 77 sati unutar instalacije „77 Million Paintings“, sa analizom njenih osnovnih gradivnih elemenata u kontekstu konceptualnih uticaja iz historije umjetnosti i filozofije 20. vijeka. Uzimajući u obzir ne samo primarnu literaturu, već i intervjue i predavanja Brian Eno-a o temama i izazovima generativne umjetnosti – tekst pokušava spojiti internu, umjetničku viziju sa umjetničkom teorijom. S tim u vezi, jedan od glavnih izvora postaje i vlastiti neobjavljeni „Dnevnik performansa 77“, spram kojeg se postavljaju osnovni idejni pravci analize ovog djela. Eksperimentalni pristup ovom performansu i tekstu zahtijevao je pomirenje prakse i teorije; ispitivanje teorije do ivica njenih mogućnosti u praksi, kako bi se obrisale nepotrebne granice između ova dva polja. Na isti način se i u tekstu brišu granice između akademskog pristupa pisanju i sveprožimajućeg umjetničkog iskustva koje svoj izvor nema u literaturi, već vlastitoj percepciji za vrijeme trajanja performansa. Dolazi do pojave fluidnosti u jeziku koji se neprestano kreće između akademskog i ličnog, dovodeći oba u jedinstvo i koegzistenciju. Osnovni misaoni pravci analize bave se ekstenzijom prostora i vremena u kontekstu postavke “77 Million Paintings” u Historijskom muzeju BiH, estetikama procesualnosti, slučajnosti i aktivne percepcije, te pitanjima kreativnosti generativne umjetnosti i njenog odnosa sa prirodom.

Ključne riječi: generativna umjetnost, Brian Eno, 77 Million Paintings, audiovizuelna instalacija, performans, procesualnost, aktivna percepcija

Smirna Kulenović

Eksperimentalni misaoni performans kao aktivna percepcija djela Brian Eno-a „77 Million Paintings“

40

je inspirisati samu publiku na duži boravak unutar instalacije – čime se zaista otvara mogućnost njenog terapeutskog djelovanja.

Instalacija „77 Million Paintings“ otvara univerzalnu mogućnost korištenja jednog sigurnog i „lebdećeg“ prostora, ispunjenog kontinuitetom nastanka i nestanka neponavljajućih apstraktnih audiovizuelnih formi, u dimenziji vremena. Angažiranost ovog djela

BBC, 2007.

UVOD

Važnije od činjenice da je jedna od najreprezentativnijih audiovizuelnih instalacija iz oblasti generativne umjetnosti konačno predstavljena i publici u Sarajevu, jeste upravo njena postavka u prostoru Historijskog muzeja BiH. Ovakvim kustoskim i umjetničkim odabirom dodaje se potpuno novi sloj značenja; kako samom organizmu Muzeja, tako i djelu „77 Million Paintings“ – koje možda prvi put u vlastitoj historiji poprima i jednu specifičnu društveno angažiranu ulogu. Pored pratećeg i otvorenog edukativnog programa kojim se publici želi približiti pojam generativne umjetnosti i lokalnih umjetničko-aktivističkih praksi – najznačajnija je terapeutska mogućnost ovog djela, shvaćena u kontekstu savremenog, postratnog bosanskohercegovačkog društva.

Upravo taj kontekst jedan je od osnovnih motiva za kreaciju performansa „77“, kojim se publika pokušava podsjetiti na mogućnost introspekcije i kontemplacije u intimnom prostoru Muzeja, otvorenog publici svih 77 dana trajanja instalacije. Budući da je razumijevanje značaja procesualnosti osnovni element za mogućnost potpunog „uranjanja“1 u ovo djelo, potrebno 1  Intervju, Interview with Brian Eno about His Exhibition, Constellations (77 Million Paintings),

„Ne plaši

me vrijeme koje

tek

treba da prođe, k

ojeg je

nemoguće biti sv

jestan na samom

početku ove sam

onametnute

hipnoze, meditac

ije,

zatvoreništva. Pla

ši me samo

trenutna nemogu

ćnost adekvatnog

fokusa na djelo;

odjednom mi se

sve

ono prolazno i sp

oljašnje nameće

kao

nužno i obavezno

mislima.

Zaboravljene oba

veze, neodgovor

ene

poruke, potisnuti

stres, potisnuta tu

ga

zbog prizora i zv

ukova koje bih že

ljela

izbjeći, ali ne mog

u...

(Iz dnevnika perform

ansa „77“ Smirne

Kulenović 2018, sat

1)

41

Muzeju, pojavljuje se primarno odstupanje od idealnog stanja čiste kontemplacije kojoj težim; zbog misli o vanjskom prostoru svakodnevnice koja pretrpava čak i potpuno izolovani, unutarnji prostor instalacije. Tek odstupanjem od inicijalne ideje dolazim do istinske srži – najznačajniji aspekt ovog djela postaje upravo evolucija misli i osjećaja koje ono u meni prouzrokuje, odlikovano suočavanjem sa vlastitom i zajedničkom prošlošću i sadašnjošću, nemogućnosti bježanja od iste.

„Beskrajan niz unutrašnjih prostora otvara se unutar mojih generativnih misli, u obliku performansa koji neprestano misaono nastaje i nestaje, kojem ne postoji krajnji rezultat“ (Iz dnevnika performansa „77“ Smirne Kulenović 2018, sat 5) – postoji samo ono što nastaje na osnovu jednog minimalnog pravila; ostati unutar ovog djela u toku svih 77 sati. Sami proces ostanka unutar prostora, prepuštajući se toku misli, nalaže i

može se promatrati i kroz globalnu prizmu savremenog načina života, izgrađenog upravo na sistemskom oduzimanju vremena i prostora za samoću i introspekciju. No, postaviti jedno ovakvo djelo na tlo Bosne i Hercegovine znači i publici ponuditi značajnu duhovnu mogućnost privremenog izlaska iz „krize“ svakodnevnog života, opterećenog teškom ratnom prošlošću i pokušajima da se ona prihvati i razumije. Sama instalacija postavljena je u izložbenu prostoriju pokraj stalne postavke „Opkoljeno Sarajevo“, koja govori o životu i preživljavanju građana i građanki Sarajeva u toku opsade od 1992. do 1995. godine; bez vode, hrane, struje, grijanja. Upravo ovakav prostorni odabir za lokaciju djela Brian Eno-a čini ovu postavku angažovanom – nudeći mogućnost građanima i građankama Sarajeva da se teških i egzistencijalnih trenutaka sjećaju unutar same instalacije. Na ovaj način ona postaje prelazna dimenzija između različitih vremena; između preživljavanja u prošlom i sadašnjem Sarajevu – ali i vizije budućnosti, za koju moramo vjerovati da će imati upravo evolutivni, generativni karakter.

PERFORMANS KAO MISAONI PROCES – EKSTENZIJA PROSTORA

Već u prvim satima performansa i trodnevnog boravka (77 sati) u

„Ovako bismo se uvijek trebali os-jećati u Muzeju...Kao kod kuće.

(Iz dnevnika performansa „77 “ Smirne Kulenović 2018, sat 24)

42

života; nudi otpor vremenom za kontemplaciju unutar sigurnog prostora – umjetničkog skloništa od svakodnevnice i površnosti. Odnos sa vremenom u potpunosti se mijenja nakon 36 sati provedenih u jednoj prostoriji, dovodeći do pojave barem djelomično aktivne percepcije koja je u stanju opaziti delikatne promjene sporog tempa – kojim se u potpunosti transformišu oblici slika i zvukova. Tek tada zaista postaje moguće shvatiti esencijalnu ulogu procesualnosti u audiovizuelnoj kompoziciji Brian Eno-a, koji kao jednu od svojih primarnih umjetničkih inspiracija navodi minimalističko djelo

„It’s gonna Rain“ Steve Reich-a,

mojoj svijesti jedan evolutivni karakter – poput logike kojom je građeno i samo djelo „77 Million Paintings“.

Ekstenzija prostora dešava se dvojako; procesom misli i procesom komunikacije tih misli putem Instagram Story-a. Cjelokupni performans dešava se na unutrašnjem, misaonom nivou, o kojem publiku izvještavam fotografijom i kratkim tekstom; iz sata u sat, 77 puta. Ovaj element uvodi i novu publiku u prostor muzeja; ljude iz Amerike, Indije, Velike Britanije i drugih zemalja koji počinju pratiti moj Instagram Story. Lokalna i internacionalna „digitalna publika“ javlja mi se sa pitanjima, podrškom, vlastitim mislima kojima dopunjuju moj tok svijesti, upućujući me na nove ideje i razumijevanje. Sa druge strane, lokalna publika već od prvog dana počinje dolaziti kako bi prostor zajedno sa mnom koristila za kontemplaciju, boraveći unutra barem sat, dva ili tri. Instalacija postaje i prostor interakcije, upoznavanja i dijeljenja spoznaja o sebi i djelu u kojem učestvujemo, kojem se predajemo, u koje uranjamo.

PROCESUALNOST I VRIJEME – OSNOVA GENERATIVNE UMJETNOSTI

Generativna umjetnost, kao i samo djelo Briana Eno-a ipak nudi alternativu današnjem načinu

„Vrijeme dozvoljava svakoj stvari da se pokaže onakvom kakva jeste, u svojoj punoći. Ono može i najobičniji bora-vak u jednoj prostoriji učiniti ekstrem-nim, dovesti do granica izdržljivosti i spoznaje.

Protok vremena naglašava svaku, pa i najmanju poteškoću i čini je radikalnom; čini je životnom.

(Iz dnevnika performansa „77“ Smirne Kulenović 2018, sat 36)

43

od svake namjere, njegova jedina namjera jeste u tome da evoluira, mijenja se, raste i razgrađuje kao autonomni akustični razlog. (Reich 1968, manifest)

Od 1965. kada je ova ideja zaživjela, razvoj sofisticiranih kompjuterskih softvera, algoritama, vještačkih neuronskih mreža i ostalih ranih oblika upotrebe artificijelnih sistema u kreaciji muzike učinili su mogućim i „77 Million Paintings“ kao neponavljajuće, procesualno audiovizuelno djelo. Hiljade zvukova i slika integrisane su u memoriju njegovih osnovnih algoritamskih postavki,4 koje su potom programirane tako da generativno stvaraju 77 miliona različitih kombinacija zvu- ka i slike. Dakle, dolazi do ponavljanja pojedinačnih elemenata, ali nikada ponavljanja identične audiovizuelne kompozicije – koja svojim intenzi-tetom, trajanjem, bojom, redom, slojevima konstantno oblikuje novu formu u dimenziji vremena.

KREATIVNOST U GENERATIVNOJ UMJETNOSTI – PRIRODA I TEHNOLOGIJA

„Prihvatanje svih formi. Estetika nedovršenosti. Uči

4  Brian Eno navodi kako u vizuelni sistem ubacuje nove i dodatne fotografije koje kreira na svakoj loka-ciji u kojoj se djelo predstavlja, od 2006. do danas. Zbog toga je, u toku trajanja instalacije u Sarajevu, na nekim od kompozicija bilo moguće pronaći i fragmente sarajevskog street art-a.

iz 1965.2 Izvorni materijal ovog djela je audio snimak propovjednika koji govori o kraju svijeta, 1964. godine na Union Square-u u San Francisku. Djelo nastaje zbog greške pri sinhronizaciji dvije mašine koje su istovremeno trebale reproducirati snimak, ali se u toku tog procesa mimoilaze. Reich odlučuje iskoristiti pomjeranje faze, u kojem se istražuju sve moguće rekurzivne harmonije prije nego se dva snimka konačno vrate u sinhronizaciju. Ovih 17 minuta i 50 sekundi procesa ponavljanja i eksperimentisanja ključni su za razvoj ideje procesualnosti zvuka u dimenziji vremena, te predstavljaju i osnovni korak ka razvoju Eno-ove ambijentalne i generativne muzike.3

Procesualnost nije samo ideja koja se istražuje u „procesu kompozicije“, već ideja da su muzička djela sama po sebi procesi, opažajni procesi. Da bi bilo moguće detaljno slušanje ovih procesa, oni se prema riječima Steve Reich-a trebaju odvijati izuzeto postepeno, uzimajući dovoljno vremena da se pretapaju delikatno, bez naglih promjena i skoro potpuno neprimjetno. Slušanje ekstremno postepenog muzičkog procesa otvara mogućnost aktivne percepcije, uvijek se šireći dalje od onog što se trenutno može opaziti. Sami zvuk se udaljava

2  Eno, Brian. “ Andrew Carnegie Lecture Series.” Predavanje, Edinburgh College of Art, Edinburgh, 2016.3  Steve Reich. “It’s Gonna Rain.” Youtube. 2014. https://www.youtube.com/watch?v=vugqRAX7xQE.

44

me jednakoj važnosti svih oblika, pa i onih koji me zastrašuju, uznemiravaju – dok pokušavam ostati budna već 53. sat u Muzeju... Bogatstvo kreacije. Umjetnik nije taj koji bira, već prepušta odluku autonomnom kompjuterskom sistemu; dozvoljava mu da nam pokaže nezamisliv broj kombinacija čovjekove kreativnosti.“

(Iz dnevnika performansa „77“ Smirne Kulenović 2018, sat 53)

Generativna umjetnost je ideja koja se već godinama ostvaruje kao „genetski kod vještačkih umjetničkih događaja“, kao konstrukcija dinamičkih kompleksnih sistema sposobnih da generiraju beskrajne varijacije. Svaki generativni projekat je koncept-softver koji proizvodi jedinstvene i neponovljive događaje, moguće i raznovrsne izraze generirajuće ideje koja je prepoznatljiva kao vizija koja pripada umjetniku/ci. Ovaj ljudsko-kreativni-čin stvaranja generativne ideje čini srž ove nepredvidive, nevjerovatne i beskrajne ekspanzije ljudske kreativnosti. Kompjuter

Foto: Brian Eno, 77 million paintings

45

ili autonomni sistem u ovom slučaju postaje samo alat za njeno pohranjivanje u memoriji i pri njenom izvršavanju. Ovaj pristup otvara novu eru u umjetnosti, dizajnu i komunikaciji: izazov nove prirodnosti umjetnog događaja, kao ogledala prirode. Ponovo, čovjek oponaša prirodu, koristeći se njenim kodovima kao uzorom.5

Prema samim riječima Brian Eno-a, jedna od najnevjerovatnijih ideja teorije evolucije i kibernetike jeste upravo mogućnost da se složeni i zamršeni procesi zapravo proizvode počevši od jednostavnih, determinističkih sistema. Upravo iz te jednostavnosti, javlja se složenost i život umjetničkog djela koje je za Eno-a najbolje objasnio John Cage: „Funkcija umjetnosti je da imitira prirodu – u njenom načinu rada.“6

No, da bi se shvatila inicijalna veza između prirode, tehnologije, koncepta slučajnosti i generativne umjetnosti – važno je pomenuti značajne primjere iz historije umjetnosti, koji prethode radu Brian Eno-a, a na njega direktno utiču – 1951. John Cage izvodi „Imaginary Landscape No. 4“ sa 24 izvođača koji nasumično manipuliraju podešavanjem 12 radio-

5  Celestino Soddu, prof. dr., “Generative Desi-gn Futuring Past,” proceedings of GA2015 – XVIII Generative Art Conference (Politecnico Di Milano University), 2015.6  RHA Gallery, “Brian Eno - 77 Million Paintings,” najava izložbe, 2019, RHA Gallery, http://www.rhagallery.ie/exhibitions/77-million-paintings/.

46

nepredvidiva, generativna. Dakle, sva ova djela generativna su u svojoj osnovi, sa razlikom u tome što jedni biraju pravac čistog aktiviranja tehnologije u imitaciji načina na koji priroda radi, dok drugi pokušavaju kreirati materijalni balans između tehnologije i prirode.

Upravo taj materijalni balans između tehnologije i prirode dočaran je skulpturalnim elementima koji upotpunjavaju instalaciju „77 Million Paintings“ – stablima breze, čija tekstura urezanih organskih linija i sama govori o vezi između prirodne i generativne forme. Ta stabla postaju jedna od osnovnih preokupacija moje percepcije već u toku 7. sata boravka unutar instalacije – kada analiziram njihovu simboličku ulogu u dijalogu sa tehnologijom – do 70. sata od kojeg aktivno patim zbog nedostatka dnevnog svjetla i manjka izloženosti prirodi. U tom trenutku podcrtavam kako ova simbolička i materijalna reprezentacija prirode u vidu artificijelne postavke drveća ipak nikako ne može zamijeniti stvarnu energiju života, uprkos algoritamskoj simulaciji njegovih kompleksnih pravila i načina rada. U toku 74. sata dešava se i prva radikalna interakcija između realnog i virtuelnog svijeta; jedna pratiteljka mojih Instagram Storya dolazi u realni prostor insta-lacije kako bi mi donijela cvijet i pomogla da „prebrodim“ nedostatak prirodnih elemenata u mom okruženju.

instrumenata; u junu 1963. Nam June Paik postavlja „13 Distorted TV Sets“ u kojima isti program koji emituje 13 televizora postaje ležerno i nepredvidivo deformisan magnetima postavljenim na svaki instrument; Alvin Lucier 1967. komponuje komad „Wistlers“, podešavajući radio-prijemnike niske frekvencije na buku koja dolazi iz jonosfere; projekat „Jardin bio-acustic“ Nissima Merkada 1978. otkriva mikro-talase lišća, koji se pretvaraju u laboratoriju za zvuk prateći transformacije biljne supstance; od kraja 70-ih brojna umjetnička djela Érika Samaka koriste i elektronski manipuliraju nekim zvukovima životinja ili podataka koji dolaze iz fizičkog okruženja; potom Shawn Brixey, sa Photon Voice 1987. ili Domenico Vicinanza, koji dobija zvukove kroz Etnine seizmografske signale i djelovanje fotona na grafit i vibracije vulkana.

U svim ovdje navedenim slučajevima, kao i u mnogim drugim slučajevima koji su preskočeni, dati su svi potrebni i dovoljni uslovi da se može govoriti o savremenijim oblicima generativne umjetnosti: djela su proizvedena kao cageovska „imitacija prirode“ – bilo da je to u njenom načinu rada ili upravo u prevođenju njene supstance na umjetnički jezik. U tu svrhu umjetnici su se koristili svim oblicima elektronskih tehnologija, senzora, kompjutera, algoritama; njihova suština je potpuno neizvjesna,

47

instrukcija, zahvaljujući kojima su svi u stanju crtati oblike, boje i linije u dvodimenzionalnom i trodimenzionalnom prostoru, stvarajući geometrijske elemente koji se ponavljaju i moduliraju u skladu sa standardnim prostornim proporcijama. Ovim konceptom Le Witt je podsjećao kako “svi ljudi mogu da učestvuju u kreativnom procesu”.

Poznato je da je umjetnik težio ka odvajanju procesa planiranja od realizacije posla; on se posvetio planiranju, dok su se njegovi asistenti posvetili ovom drugom: jer ako umjetnički proces leži u konceptualnom planiranju rada, (osnovno, elementarno i geometrijsko) izvršenje mogu napraviti svi, zahvaljujući seriji detaljnih instrukcija koje je predložila misaona jedinica sa proceduralnim pristupom. On je također tvrdio: “Postoji nekoliko načina da se kreira umjetničko djelo. Jedna je donošenje odluka na svakom koraku, a druga kreacija sistema za donošenje odluka.“ (Lewitt 1969, manifest)

Kreirati sistem za donošenje odluka znači pristati na nepredvidljivost krajnjih rezultata, shvatiti slučajnost kao pozitivni aspekt evolucije umjetničke misli, koja postaje u stanju prihvatiti razliku između osnovnog koncepta i načina na koji se taj koncept može tumačiti; bilo da ga tumače drugi ljudi ili artificijelni

GUBLJENJE UMJETNIČKE KONTROLE – ESTETIKA SLUČAJNOSTI

Jedna od osnovnih misaonih preokupacija, već od 7. sata boravka unutar instalacije – postaje pitanje slučajnosti; mogućnosti da se „programira“ neponavljajući slučajan odabir kod artificijelnog kompjuterskog sistema. Međutim, cilj ove ideje nije bio samo razmišljati o složenim algoritamskim procesima programiranja jednog ovako kompleksnog sistema, već značenja ove situacije za ljudsku svijest, posebno za pitanje umjetničke kontrole.

Redukcionizam umjetničkog odabira, tj. kontrole – može se dešavati i bez tehnologije, poput pristupa američkog konceptualnog i minimalističkog umjetnika Sol Le Witt-a. U svom

radu Le Witt kreira niz

„Prepuštanje vlastite volje

artificijelnom autonomnom sistemu... Da li je ovo konačni cilj; izgubiti kontrolu?(Iz dnevnika performansa „77 “ Smirne

Kulenović 2018, sat 65)

48

djelima poput „77 Million Paintings“, gdje i sama publika predaje svoju svijest oblicima slike i zvuka na koje ne može uticati, a koji direktno utiču na razvoj misli i emocija unutar dimenzije vremena. Dakle, dimenzija vremena postaje jedini odabir na koji publika može svjesno uticati (birajući broj minuta ili sati koje želi provesti sa artificijelnim sistemom). Odabirom da provedem 77 sati unutar ove instalacije svjesno dolazim do potpunog prepuštanja volje, pokušavajući pratiti dijalog vlastite svijesti sa kompjuterskim sistemom, koji je vodi kroz svoje odabire svjetlosnih i zvučnih formi.

ESTETIKA „URANJANJA“ U DJELO – AKTIVNA PERCEPCIJA

Generativna umjetnost Brian Enoa zahtijeva posebno stanje aktivne percepcije u kojem publika ne posmatra djelo kao muzejski eksponat, u odvojenosti od svoje srži. „77 Million Paintings“ prije svega zahtijeva potpuno gubljenje granica; ne samo između publike i djela, već umjetnika i publike – budući da sami umjetnik postaje aktivni učesnik u djelu koje je programirano da autonomno stvara nove forme, sa 77 miliona kombinacija. I sami Brian Eno izjavio je kako i čak i njega ovo djelo ponekad iznenadi svojom novom kreativnošću, te sam svom djelu postaje „publika“. Upravo ta ideja postaje jedna od vodilja za performans „77“, kroz koji dolazimo do stanja „idealnog“

kompjuterski sistemi. S druge strane, ova ideja nije nikakva inovacija; njen korijen se nalazi još u Dadaizmu. Primjerice, umjetnik Jean Arp uključuje principe slučajnosti u svoja djela primjenom slučajnog mehanizma shvaćenog na esencijalni način, bez uključivanja subjekta koji vrši odabir umjesto njega. U konkretnom radu „Objekti uređeni prema zakonima slučajnosti“ on proizvodi potreban broj obrazaca koje nasumično, bez razmišljanja, baca na površinu na kojoj ih potom fiksira. (Glimcher 2005, 56). Dakle, Arp je još na početku 20. stoljeća koristio slučajnost u svom čistom obliku, za razliku od savremenih digitalnih umjetnika kod kojih se slučajnost odnosi na mehaničku slučajnost artificijelnog sistema, potpuno drugačije od istinske, životne slučajnosti Dadaizma. Procesualni razvoj ove ideje nakon vremena Dadaizma, kod umjetnika poput Sol Le Witta donosi i uključenje subjekta koji kreira umjesto umjetnika, tumačeći njegova uputstva – dok kod savremene generativne umjetnosti preovladava metahumanistički pristup prepuštanja tumačenja konceptualnih uputa jednom digitalnom, artificijelnom sistemu, koji autonomno kreira (ali čiju „svijest“ programira čovjek).

S druge strane, prepuštanje vlastite volje autonomnom kreativnom sistemu, tj. gubljenje kontrole dešava se i u svijesti publike – posebno u

49

svojom sviješću i svojim doživljajem. (Gadamer 1986, RB, 24)

Taj doživljaj je u ovom slučaju oblikovan tehnologijom, tj. artificijelnom audiovizuelnom

instalacijom koja ne komunicira svoje „značenje“, već dozvoljava i omogućava atmosferu za transformaciju njene uloge prema potrebi samih učesnika; kao prostor kontemplacije, odmora, sjećanja, sna,...

Upravo do takvog stanja skoro potpune

i čiste, „apsolutne otvorenosti percepcije“ dolazim u posljednjih 7 sati boravka unutar instalacije; od 70. do 77. sata. Zapisi u dnevniku iz tog perioda minimalni su, fokusirajući se samo na nemogućnost kretanja tijela, osjećaj potpune preplavljenosti stanjem svijesti očišćene od svih misli, potpuno receptivne za sve oblike zvuka i svjetlosti koje do nje dopiru, bez lutanja fokusa na obimnu količinu emocija, fizičkog bola ili psihičke preopterećenosti, koja bi bila očekivana nakon 3 dana neprestanog boravka unutar

aktivnog promatrača, publike-umjetnika.7

Hermeneutička estetika Hans Georga Gadamera upravo objašnjava ovo stanje kao fenomenološko „uplitanje“ u predmete umjetnosti, naspram nezain-teresovanog odvajanja. Ona ne želi objasniti umjetnost kao takvu, već ponuditi skup praktičnih kontemplativnih bilješki za jačanje našeg susreta sa umjetnošću. Cilj nije u dolasku do koncepta umjetnosti, već u produbljenju našeg umjetničkog iskustva. (Gadamer 1993, GW 8, 374)

Kontemplacija umjetničkog djela kroz ideju igre mogla bi najbolje objasniti stanje aktivne percepcije potrebne za „uranjanje“ u djelo Brian Eno-a; umjetnost kao prilika kojoj se svijest prepušta i u kojoj sudjeluje. Igra i umjetnički rad jednake su prilike „samopokretanja svijesti“ koje od publike zahtijevaju promjenu uloge; gledalac ne samo da učestvuje u događaju koji je umjetničko djelo, već ga potencijalno transformira 7  Eno, Brian. “Artist’s Talk.” Predavanje, 77 Million Paintings, Historijski Muzej BiH, Sarajevo, 2018.

„Tiha proslava ništavila, aktivna percepcija kao umjetnički ele-

ment, gubljenje granica između publike, umjetnika/ce i umjetničk-og djela. Savremeni duhovni ritual bez religije; tehnologija umjesto

ideologije.

(Iz dnevnika performansa „77 “ Smirne Kulenović 2018, sat 71)

50

ispred koje se možda, u odsustvu preopterećenosti informacijama karakterističnim za savremeno doba, na mnogo jednostavniji način dolazilo do stanja aktivne percepcije. Čak i bez performansa od 77 sati.

instalacije. Međutim, ovo konačno stanje sveprimajuće percepcije otvara ovu prethodno filozofski propitanu mogućnost potpuno aktivnog promatrača-stvaraoca i materijalno je dokazuje mogućom, u ekstremnim uslovima poput ovog odabranog eksperimentalnim performansom „77“.

Nemoguće je analizirati ovo djelo generativne umjetnosti bez potpunog uranjanja u njega samog, n