CHEVY STEVENS

NIKAD NE ZNAŠPrevela s engleskoga

Jana Merlin

Naslov izvornikaChevy Stevens

Never KnowingCopyright © 2011 by René Unischewski. All rights reserved.

Copyright © za hrvatski prijevod Jana Merlin i Znanje d. o. o. 2015.Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati

ili javno reproducirati u bilo kojem obliku bez prethodnog dopuštenja nakladnika.

Za Connela

1

Mislila sam da se mogu nositi s time, Nadine. Nakon svih onih godina što sam dolazila k tebi, svih onih puta kada sam govori-

la o traženju biološke majke, sad sam to konačno učinila. Poduzela sam taj korak. Dijelom zbog tebe — htjela sam ti pokazati koliko si utjecala na moj život, koliko sam napredovala, koliko sam sada stabilna i urav-notežena. To si mi uvijek govorila: »Najvažnije je pronaći ravnotežu.« Ali zaboravila sam ono drugo što si znala reći: »Sara, samo polako«.

Nedostajalo mi je ovo, ovi dolasci. Sjećaš se kako mi je bilo neu-godno kad sam tek počela dolaziti k tebi? Pogotovo kad sam ti rekla zbog čega trebam pomoć. Ali ti si bila praktična i duhovita — sušta suprotnost mojoj viziji psihijatra. Ured ti je bio tako lijep i pun svjetlo-sti da bih se osjećala bolje čim bih tamo kročila, bez obzira na ono što me morilo. Bilo je dana, pogotovo u početku, kad nisam htjela otići.

Jednom si mi rekla kako znaš da mi je dobro ako ti se ne javljam, a da ćeš znati da si obavila svoj posao kad posve prestanem dolaziti. I jesi. Zadnjih nekoliko godina najsretnije su u mom životu. Zbog toga sam mislila da je pravo vrijeme. Mislila sam da mogu podnijeti sve što mi se dogodi. Bila sam čvrsta, razborita. Ništa me nije moglo pretvoriti u nervoznu olupinu kakva sam bila kad smo se tek upoznale.

A onda mi je lagala — moja biološka majka — kad sam je konač-no prisilila da porazgovara sa mnom. Lagala je o mom pravom ocu.

Prvi sastanak

Chevy Stevens • NIKAD NE ZNAŠ

2

Osjećala sam se kao u trudnoći kad me Ally znala udarati u rebra — bio je to nagli udarac iznutra od kojeg sam ostala bez daha. No ono što je najviše djelovalo na mene bio je strah moje biološke majke. Bojala me se. Sigurna sam u to. Samo ne znam zašto.

Sve je počelo prije nekih šest tjedana, krajem prosinca, jednim člankom na internetu. Bila je nedjelja, vrijeme kada svi normalni ljudi još spa-vaju — kome treba pijetao kad imaš šestogodišnjakinju — i odgovarala sam na e-mailove ulijevajući u sebe prvu kavu. Sada s cijelog otoka pri-mam upite za restauraciju namještaja. Tog sam jutra pokušavala istražiti stol iz 1920-ih, dok se nisam smijala Ally. Trebala je u prizemlju gledati crtiće, ali čula sam je kako kori Moosea, našeg tigrastog francuskog buldoga, koji je napao njezina plišanog zeca. Moose ima problem s grickanjem, što da ti kažem. Nijedan rep nije siguran kraj njega.

Najednom mi je na ekranu iskočio prozor s reklamom za Viagru, koji sam nekako uspjela zatvoriti, ali slučajno sam kliknula drugi link i preda mnom se pojavio naslov:

Posvajanje: Druga strana priče

Čitala sam pisma koja su ljudi poslali kao odgovor na članak iz The Globe and Maila, priče bioloških roditelja koji godinama poku-šavaju pronaći svoju djecu, bioloških roditelja koji ne žele da ih se pronađe. Posvojene djece koja odrastaju osjećajući se kao da nikamo ne pripadaju. Tragične priče o vratima zalupljenima u lice. Radosne priče o majkama i kćerima, braći i sestrama koji su se pronašli te sada žive sretno i radosno.

Počela me boljeti glava. Što kada bih pronašla majku? Bismo li se odmah povezale? Što ako ne bi htjela imati posla sa mnom? Što ako otkrijem da je mrtva? Što ako imam braću ili sestre koji ne znaju da postojim?

Nisam znala da je Evan ustao sve dok mi iza leđa nije poljubio vrat i zarežao — to glasanje smo preuzeli Mooseu i njime počeli iska-zivati sve, od Ljutim se do Sjajno izgledaš!

Minimizirala sam prozor i okrenula se na stolici. Evan je digao obrve i nasmiješio se.

»Opet tipkaš s virtualnim dečkom?«

3

Prvi sastanak

Uzvratila sam osmijeh. »Kojim?«Evan se ulovio za srce, stropoštao na uredsku stolicu i uzdahnuo.»Samo se nadam da ima mnogo odjeće.«Nasmijala sam se. Stalno sam uzimala Evanove majice, pogoto-

vo kad bi s grupom ostajao u svojoj turističkoj kolibi u Tofinu — tri sata udaljenom od našeg doma u Nanaimu, na samom zapadu otoka Vancouver. Te sam tjedne uglavnom provodila u njegovim majicama. Zaokupila bih se radom na novom komadu namještaja i kad bi se on vratio, majica bi bila prekrivena mrljama, a ja bih morala smišljati razne načine da mu se umilim i da mi oprosti.

»Žao mi je što ti to moram reći, dušo, ali ti si jedini muškarac za mene — nitko drugi ne bi trpio moje ludilo.« Položila sam mu stopalo u krilo. Razbarušene crne kose i po običaju odjeven u hlače s džepovima i polo-majicu, Evan je izgledao poput studenta. Mnogi ljudi i ne shvate da je on vlasnik kolibe.

Nasmiješio se. »Ma siguran sam da negdje postoji doktor s lu-đačkom košuljom koji bi mislio da si slatka.«

Zamahnula sam kao da ću ga udariti pa sam rekla: »Čitala sam članak«, istodobno masirajući dio s pulsirajućom boli na lijevoj strani glave.

»Opet migrena, dušo?«Spustila sam ruku u krilo. »Blaga. Proći će.«Promotrio me.»Dobro, jučer sam zaboravila popiti tabletu.« Nakon godina

isprobavanja različitih lijekova, sada sam pila beta blokatore i migre-ne su konačno bile pod kontrolom. Samo sam morala upamtiti da popijem tabletu.

Odmahnuo je glavom. »O čemu je članak?«»Ontario otvara evidenciju o posvojenoj djeci za javnost i…«

Zastenjala sam jer mi je Evan masirao akupunkturnu točku na stopalu. »Čitala sam pisma ljudi koji su posvojeni ili koji su dali djecu na posvajanje.« Začuli smo Allyn smijeh u prizemlju.

»Razmišljaš o tome da potražiš biološku majku?«»Ne baš, samo mi je to zanimljivo.« Ali jesam razmišljala o

to me da je potražim. Samo nisam bila sigurna da sam spremna. Odu-

Chevy Stevens • NIKAD NE ZNAŠ

4

vijek sam znala da sam posvojena, ali nisam znala da to znači da sam drugačija sve dok me mama nije posjela i rekla da čeka bebu. Imala sam četiri godine. Kako je mama postajala sve veća, a tata sve pono-sniji, počela sam se brinuti da će me vratiti. Nisam znala koliko sam drugačija sve dok nisam vidjela način na koji tata promatra Lauren kad su je doveli kući, pa način na koji je pogledao mene kad sam pitala smijem li je uzeti. Dvije godine kasnije dobili su Melanie. Ni nju nisam smjela uzeti u ruke.

Evan je kimnuo, uvijek prije mene spreman promijeniti temu.»Kad želiš da krenemo na kasni doručak?«»Kad na vrbi rodi grožđe.« Uzdahnula sam. »Hvala Bogu da

dolaze Lauren i Greg, jer Melanie dovodi Kylea.«»Vrlo hrabro.« Koliko tata voli Evana — vjerojatno će cijelo vri-

jeme doručka provesti planirajući sljedeći odlazak u ribolov — toliko prezire Kylea. Ne krivim ga. Kyle misli da je rock-zvijezda u usponu, ali mislim da je na tu priču nasjela samo moja sestra. Doduše, tata je uvijek mrzio naše dečke. Još uvijek ne mogu vjerovati da mu se Evan sviđa. Dovoljan je bio jedan izlet u kolibu i počeo se ponašati prema njemu kao prema vlastitom sinu. Još se hvali lososom koji su bili upecali.

»Ne znam što ona misli, da će tata zamijetiti njegove vrline ako s njime provede više vremena«, frknula sam.

»Budi dobra, Melanie ga voli.«Zadrhtala sam kao da sam užasnuta. »Prošli tjedan mi je rekla

da počnem raditi na tenu ako ne mislim biti iste boje kao haljina. Ženimo se tek za devet mjeseci!«

»Samo je ljubomorna, ne shvaćaj to osobno.«»Pa kad je osobno.«Ally je dotrčala u sobu s Mooseom za petama i bacila mi se u

naručje.»Mamice, mamice, Moose mi je pojeo pahuljice.«»Jesi li opet ostavila zdjelicu na podu, biseru?«Nasmijavši se, pritisnula se uz moj vrat pa mi je njezina kosa

zagolicala nos dok sam udisala njezin svjež miris. Maslinaste puti i čvrste građe, Ally više nalikuje na Evana, iako on nije njezin biološki

5

Prvi sastanak

otac, ali ima moje zelene oči — mačkaste oči, kako ih Evan zove. Ima i moje kovrče, iako su se moje sada kada imam trideset i tri godine malo opustile dok su njezine i dalje čvrste.

Evan je ustao i pljesnuo.»Hajde, obitelji, vrijeme je da se spremimo.«

Tjedan dana kasnije, točno nakon Nove godine, Evan je na nekoliko dana otišao u kolibu. Ja sam na internetu bila pročitala još nekoliko priča o posvajanju i noć prije njegova odlaska rekla sam mu kako raz-mišljam o tome da potražim biološku majku dok ga nema.

»Jesi li sigurna da je to dobra ideja u ovom trenutku? Imaš pune ruke posla sa svadbom.«

»Dijelom je i to razlog — ženimo se, a ja ništa ne znam, kao da sam došla iz svemira.«

»Znaš, to bi objasnilo neke stvari…«»Ha, ha, baš si smiješan.«Nasmiješio se pa rekao: »Ozbiljno, Sara, kako ćeš se osjećati ako

je ne uspiješ pronaći? Ili ako te ne želi vidjeti?«Kako ću se osjećati? Odagnala sam tu misao i slegnula ramenima.»Morat ću prihvatiti to. Više nisam tako osjetljiva kao prije.

Stvarno osjećam da to moram učiniti — pogotovo ako budemo imali djecu.« Dok sam bila trudna s Ally, cijelo vrijeme sam se bojala, jer nisam znala što ću joj prenijeti. Srećom, zdrava je, ali svaki put kad s Evanom razgovaram o djeci, taj se strah vrati.

»Samo se bojim da ću uzrujati mamu i tatu«, rekla sam.»Ne moraš im reći, to je tvoj život. Premda mislim da vrijeme

ipak nije idealno.«Možda je imao pravo. Bilo mi je dovoljno stresno brinuti se za

Ally i voditi posao, a kamoli još planirati i svadbu.»Razmislit ću da to odgodim, dobro?«Evan se nasmiješio. »Ahaaa. Znam ja tebe, malena — jednom

kad nešto odlučiš, ideš punom parom naprijed.«Nasmijala sam se. »Obećavam.«

* * *

Chevy Stevens • NIKAD NE ZNAŠ

6

Razmislila sam o čekanju, pogotovo kad bih zamislila mamino lice da otkrije. Mama je znala reći da to što sam posvojena znači da sam posebna jer su odabrali mene. Kad sam imala dvanaest godina, Mela-nie mi je iznijela svoju verziju. Rekla mi je da su me roditelji posvojili jer mama nije mogla imati djecu, ali da me više ne trebaju. Mama me pronašla u sobi gdje sam se pakirala. Kad sam joj rekla da odlazim pronaći »prave« roditelje, rasplakala se i rekla: »Tvoji se biološki roditelji nisu mogli brinuti za tebe kako treba, ali htjeli su ti pronaći najbolji mogući dom. Tako da se sada mi brinemo za tebe i jako te volimo.« Nikada nisam zaboravila povrijeđenost u njezinim očima ni kako mi je krhko djelovala kad me zagrlila.

Sljedeći put kad sam ozbiljno razmišljala o tome da pronađem biološke roditelje, bilo je kad sam diplomirala i kad sam saznala da sam trudna, pa sedam mjeseci kasnije, kad sam prvi put držala Ally u naručju. No svaki put bih se stavila u maminu kožu i pokušala zami-sliti kako bih se ja osjećala da moje dijete želi pronaći biološku majku, koliko bih bila povrijeđena i preplašena, stoga nikada nisam mogla poduzeti taj korak. Možda ne bih ni ovoga puta da tata nije nazvao kako bi Evana pozvao u ribolov.

»Žao mi je, tata, jučer je otišao. Možda možeš povesti Grega?«»Greg previše priča.« Bilo mi je žao Laurenina supruga. Tata je

prezirao Kylea, ali Grega je jednostavno smatrao beskorisnim. Znalo se dogoditi da Greg bude usred neke priče, a tata se samo udalji.

»Hoćete li biti kasnije kod kuće? Idem po Ally u školu pa može-mo navratiti.«

»Ne danas. Mama se pokušava odmoriti.«»Opet je muči Kronova bolest?«»Samo je umorna.«»Dobro, nema problema. Javi mi ako što trebate.«

Tijekom našega odrastanja mama je stalno imala zdravstvene uspone i padove. Tjednima bi bila dobro, obojila bi nam sobe, zašila zavjese, pekla bez prestanka. Čak bi i tata tada bio gotovo sretan. Sjećam se kako me je jednom podigao na ramena te kako je pogled bio opojan jednako kao i rijetko iskazana pažnja. Ali mama bi se uvijek prenapre-

7

Prvi sastanak

gnula i za nekoliko dana opet bi se razboljela. Nama pred očima bi oslabjela jer bi joj tijelo odbijalo zadržati hranjive tvari, čak bi i dječja hrana učinila da juri na zahod.

U razdobljima kad joj je bilo loše, tata bi došao kući i pitao što sam radila cijeli dan, kao da pokušava pronaći nešto ili nekoga na koga bi se ljutio. Kad sam imala devet godina, pronašao me pred televizorom dok je mama spavala. Primio me za zapešće, odvukao u kuhinju i pokazao hrpu posuđa pa rekao da sam lijeno i nezahvalno dijete. Sljedeći ga je dan razljutila hrpa rublja, a onaj sljedeći Mela-nieine igračke ostavljene na prilazu. Onakav visok i jak nadvio bi se nad mene, glas bi mu podrhtavao od bijesa, ali nikada ne bi povikao, nikada ne bi napravio nešto što bi mama mogla vidjeti ili čuti. Odveo bi me u garažu i nabrajao moje nedostatke dok bih mu ja gledala u cipele, užasnuto čekajući riječi da me više ne žele. Onda mi se tjedan dana gotovo uopće ne bi obratio.

Počela sam obavljati kućanske poslove prije nego što bi ih se ma ma i sjetila, ostajala sam kod kuće dok su sestre bile vani s prijate-ljima, spremala sam večere koje tatu nikada nisu zadovoljile, ali barem bi nastavljao razgovarati sa mnom. Bila sam spremna učiniti sve da izbjegnem tišinu, sve da spriječim da se mama ponovno razboli. Ako je ona bila zdrava, ja sam bila sigurna.

Kad sam kasnije te večeri nazvala Lauren, rekla je da se upravo s deč-kima vratila s večere kod roditelja. Tata ih je bio pozvao.

»Znači samo moje dijete ne smije dolaziti?«»Sigurna sam da nije riječ o tome. Ally samo ima jako puno

energije i…«»Što to znači?«»Ne znači ništa, ona je preslatka. Vjerojatno je samo mislio da

je troje djece previše.« Znala sam da me Lauren pokušava oraspoložiti kako ne bih počela držati govor protiv tate, što ona mrzi, ali ja šizim kad ona ne vidi koliko se on drukčije ponaša prema meni, ili što to nikada ne želi priznati. Kad smo poklopile, gotovo sam nazvala mamu da vidim kako je, ali sjetila sam se kako mi je tata rekao da ostanem kod kuće, poput nekog lutalice koji smije spavati samo na trijemu da ne bi napravio nered u kući. Vratila sam telefon u punjač.

Chevy Stevens • NIKAD NE ZNAŠ

8

* * *Sljedeći sam dan ispunila obrazac u matičnom uredu, platila potreb-nih 50 dolara pa počela čekati. Voljela bih reći da sam bila strpljiva, ali malo je nedostajalo da počnem nasrtati na poštara nakon prvog tjedna. Mjesec dana kasnije poštom je stigao moj originalni rodni list, ili ORL, kako ga je nazvala žena iz matičnog ureda. Gledala sam omotnicu i shvatila da mi se tresu ruke. Evan je opet bio u kolibi i poželjela sam da je uz mene dok je otvaram, ali za to bih morala čekati još tjedan dana. Ally je bila u školi i u kući je bilo tiho. Duboko sam udahnula i razderala omotnicu.

Moja prava majka zvala se Julia Laroche, rođena sam u Victoriji u Britanskoj Kolumbiji. Pisalo je da mi je otac nepoznat. Iščitavala sam ORL i rješenje o posvojenju tražeći odgovore, ali samo mi se jedno pitanje vrtjelo glavom: Zašto me nisi zadržala?

Sljedećeg sam se jutra rano probudila pa otišla na internet dok je Ally još spavala. Prvo sam provjerila ured za spajanje obitelji, ali kad sam shvatila da bih odgovor mogla čekati još mjesec dana, odlučila sam prvo sama istražiti. Nakon dvadeset minuta na internetu, pronaš-la sam tri Julije Laroche u Quebecu i četiri dolje u SAD-u koje su odgovarale po godinama. Samo su dvije živjele na otoku, a kad sam vidjela da su obje u Victoriji, želudac mi se preokrenuo. Je li moguće da je još uvijek ovdje nakon toliko godina? Brzo sam kliknula prvi link i izdahnula shvativši da je premlada, sudeći prema komentaru koji je objavila na forumu mladih mama. Sljedeći me link odveo na internetsku stranicu trgovkinje nekretninama u Victoriji. Imala je kestenjastu kosu poput mene i bila je odgovarajuće dobi. Proučavala sam joj lice osjećajući mješavinu uzbuđenja i straha. Jesam li pronašla biološku majku?

Nakon što sam odvezla Ally u školu, sjela sam za stol i zaokru-žila broj telefona koji sam zapisala na komad papira. Nazvat ću za minutu. Kad popijem još jednu kavu. Kad pročitam novine. Kad svaki nokat na nogama nalakiram drugom bojom. Konačno sam se natjerala da podignem slušalicu.

Zvrrrrrrrrrn.Možda to uopće nije ona.

9

Prvi sastanak

Zvrrrrrrrrn.Trebala bih poklopiti. Ovo je loš način da…»Ovdje Julia Laroche.«Otvorila sam usta, ali iz njih nije izašao nikakav zvuk.»Halo?« rekla je.»Zdravo, zovem… zovem jer…« Jer sam glupavo pomislila da

mogu reći nešto genijalno pa ćeš ti istog trena požaliti što si me dala na posvajanje, ali sada se ne mogu sjetiti ni kako se zovem.

Nestrpljivo je progovorila. »Želite li kupiti ili prodati dom?«»Ne, ja…« Duboko sam udahnula i brzo to izgovorila. »Mislim

da bih mogla biti vaša kći.«»Je li ovo neka šala? Tko ste vi?«»Zovem se Sara Gallagher. Rođena sam u Victoriji i dali su me

na posvajanje. Imate kestenjastu boju kose i odgovarajućih ste godina pa sam pomislila…«

»Dušo, nema šanse da si moja. Ja ne mogu imati djecu.«Lice mi je gorjelo. »Bože, oprostite. Samo sam mislila… Nadala

sam se.«Glas joj se smekšao. »U redu je. Sretno s potragom.« Već sam

mislila poklopiti kad je rekla: »Na sveučilištu radi neka Julia Laroche. Katkad me zabunom nazovu ljudi koji nju trebaju.«

»Hvala vam, cijenim to.«Lice mi je još uvijek gorjelo kad sam odbacila telefon na stol i

zaputila se u radionicu. Očistila sam većinu kistova pa sjela i zurila u zid razmišljajući o riječima trgovkinje nekretninama. Nekoliko minuta kasnije vratila sam se za računalo. Nakon brze pretrage pronašla sam ime druge Julije na popisu profesora Sveučilišta u Victoriji. Predavala je povijest umjetnosti — jesam li od nje naslijedila ljubav prema stari-nama? Odmahnula sam glavom. Zašto si dopuštam uzbuđenje? To je samo ime. Duboko sam udahnula i nazvala sveučilište, iznenađena što su me odmah spojili s Julijom Laroche.

Javila se, a ja sam ovog puta imala spreman govor. »Zdravo, zo-vem se Sara Gallagher i tražim biološku majku. Jeste li vi dali dijete na posvajanje prije trideset i tri godine?«

Čula sam oštar udah. Pa tišinu.

Chevy Stevens • NIKAD NE ZNAŠ

10

»Halo?«»Nemojte više ovdje zvati.« Poklopila je.

Plakala sam. Satima. Što je potaknulo tako jaku migrenu da je Lauren morala uzeti Ally i Moosea. Srećom, Laurenina dva sina su Allyni vrš-njaci i ona obožava ići k njima. Mrzila sam to što sam razdvojena od kćeri, pa i na jednu noć, ali bila sam sposobna samo ležati u mračnoj sobi s hladnim oblogom na glavi i čekati da prođe. Evan je nazvao i rekla sam mu što se dogodilo, govoreći polako zbog bola. Sljedeće poslijepodne sam prestala oko svega vidjeti krug svjetlosti pa su se Ally i Moose vratili kući. Evan je opet nazvao te večeri.

»Jesi li bolje, malena?«»Migrena je prošla — sama sam si kriva jer sam opet zaboravila

popiti tabletu. Sada kasnim sa stolom, a htjela sam ovog tjedna nazvati fotografe i…«

»Sara, ne moraš odmah sve napraviti. Fotografi mogu pričekati dok ja dođem kući.«

»U redu je, riješit ću to.« Često sam se divila Evanovoj opušteno-sti, ali u dvije godine naše veze naučila sam da »kasnije ćemo« obično završi tako da ja jurcam poput luđakinje i rješavam sve u zadnji čas.

»Razmišljala sam o tome što se dogodilo s biološkom majkom…« rekla sam.

»Da?«»Razmišljam da joj napišem pismo. Adresa joj nije navedena, ali

pismo mogu ostaviti na sveučilištu.«Evan je šutio jedan trenutak. »Sara… nisam siguran da je to do-

bra ideja.«»Ne mora me upoznati ako ne želi, ali mislim da bi mi barem

mogla javiti moju povijest bolesti. Što je s Ally? Nema li ona to pravo znati? Možda postoje zdravstveni problemi, primjerice… primjerice visok tlak, ili dijabetes, ili rak…«

»Malena.« Evanov je glas bio miran, ali strog. »Smiri se. Zašto joj dopuštaš da te tako uzruja?«

»Nisam poput tebe, dobro? Ne mogu samo zaboraviti.«»Slušaj, čangrizavice, ja sam na tvojoj strani.«

11

Prvi sastanak

Šutjela sam zaklopljenih očiju i pokušavala disati, istodobno se podsjećajući da se ne ljutim na Evana.

»Sara, napravi što moraš. Znaš da ću te podržati. Ali mislim da ne bi trebala dalje kopati.«

Dok sam se sljedećeg dana vozila preko otoka, devedeset minuta vožnje osjećala sam mir i koncentriranost, bila sam uvjerena da postupam ispravno. Zbog nekog razloga otočna autocesta me uvijek umiri: slatki gradići i doline, polja, ocean i planine uz obalu koji se povremeno pojave na vidiku. Kad sam se približila Victoriji, prošla sam kroz staru šumu u parku Goldstream i sjetila se izleta s tatom kad nas je doveo da gledamo mriještenje lososa u rijeci. Lauren se užasavala galebova koji su se gostili mrtvim lososima. Ja sam mrzila smrad smrti u zraku koji se lijepio za odjeću i nosnice. Mrzila sam to što je tata sestrama sve objašnjavao dok je moja pitanja ignorirao — ignorirao je mene.

Evan i ja smo razgovarali o tome da jednog dana u Victoriji otvo-rimo tvrtku za promatranje kitova. Ally voli muzej i ulične izvođače u unutarnjoj luci, ja volim stare zgrade. Međutim, zasada smo sretni u Nanaimu. Iako je drugi grad po veličini na otoku, djeluje poput gradi-ća. Možete prošetati šetnicom u luci, šopingirati u starom centru grada ili otići planinariti pa uživati u divnom pogledu na otoke Gulf, i to sve u jednom danu. Kad god se poželimo maknuti, odemo trajektom do kopna ili se odvezemo u Victoriju u šoping. Ali ako ovaj odlazak u Victoriju ne završi dobro, čekala me duga vožnja natrag kući.

Planirala sam u Julijinu uredu ostaviti pismo u kojem tražim neke podatke. Međutim, kad mi je tajnica rekla da profesorica Laroche drži predavanje u susjednoj zgradi, morala sam vidjeti kako izgleda. Neće ni znati da sam ondje. Onda ću pismo ostaviti u tajništvu.

Polako sam otvorila vrata učionice nalik na dvoranu i ušuljala se, lica okrenuta od podija. Pronašla sam mjesto otraga pa brzo sjela — osjećajući se poput uhode — i pogledala svoju majku.

»Kao što vidite, arhitektura islamskog svijeta varira…«Kad sam sanjarila, uvijek sam zamišljala stariju verziju sebe, ali ja

imam kestenjastu kosu koja mi pada niz leđa u tvrdoglavim kovrčama,

Chevy Stevens • NIKAD NE ZNAŠ

12

dok je njezina crna kosa bila ošišana u ravnu bob-frizuru. Nisam vidje-la boju njezinih očiju, ali lice joj je bilo okruglo, a struktura kosti deli-katna. Ja imam visoke jagodice i nordijski sam tip. Nosila je haljinu na preklop koja je naglašavala njezinu vitku liniju, dječačku građu i tanke gležnjeve. Ja sam građena atletski. Ona je vjerojatno bila tek nešto viša od metar i pedeset, ja sam visoka metar i sedamdeset. Slike na platnu pokazivala je elegantnim sporim pokretom. Ja toliko gestikuliram kad govorim da stalno nešto rušim. Da me još uvijek nije proganjala njezi-na reakcija na telefonu, pomislila bih da je to kriva osoba.

Dok sam napola slušala predavanje, zamišljala sam kakvo bih dje-tinjstvo imala da mi je ona bila majka. Za večerom bismo razgovarale o umjetnosti, a jele bismo iz divnih tanjura i katkad čak zapalile svijeće u srebrnim svijećnjacima. Tijekom ljetnih praznika istraživale bismo muzeje u stranim zemljama i vodile duboke intelektualne rasprave dok bismo ispijale kapučino u talijanskim kafićima. Vikendima bismo zajedno istraživale knjižare…

Preplavila me krivnja. Ja imam mamu. Pomislila sam na dragu ženu koja me odgojila, koja je radila obloge od kupusa za moje gla-vobolje iako njoj samoj nije bilo dobro, ženu koja nije znala da sam pronašla biološku majku.

Nakon predavanja stepenicama sam se spustila prema sporednom izlazu. Kad sam prolazila blizu nje, Julia se nasmiješila, ali upitno, kao da me pokušava smjestiti. Neki je student zastao da joj postavi pitanje, a ja sam projurila kroz vrata. U zadnjem trenu sam pogledala preko ramena. Imala je smeđe oči.

Vratila sam se ravno do auta. Još sam uvijek tamo sjedila dok mi je srce luđački nabijalo kad sam vidjela da izlazi iz zgrade. Krenula je prema parkiralištu za osoblje. Polako sam krenula voziti u tom smjeru i vidjela da ulazi u bijeli klasični jaguar. Krenula je, a ja sam pošla za njom.

Stani. Razmisli o tome što radiš. Stani uz cestu.Kao da je to moguće.Vozile smo se Ulicom Dallas, jednim od bogatijih dijelova Vic-

torije uz rivu, a ja sam pazila da držim razmak između nas. Nakon desetak minuta Julia je skrenula na kružni prilaz ispred velike kuće uz ocean izgrađene u tudorskom stilu. Stala sam uz cestu i izvadila mapu.

13

Prvi sastanak

Ona je parkirala ispred mramornih stepenica, krenula puteljkom koji se ovijao oko kuće pa nestala kroz pokrajnja vrata.

Nije kucala. Tamo živi.Što da sad napravim? Da odem i sve zaboravim? Da bacim pismo

u sandučić pa riskiram da ga netko drugi pronađe? Da joj ga osobno predam?

Kad sam došla do velikih ulaznih vrata od mahagonija, stajala sam poput budale, sleđena, rastrgana između ideje da bacim pismo kroz prorez u vratima i samo odjurim prema autu. Nisam pokucala, nisam pozvonila, ali vrata su se otvorila. Našla sam se oči u oči sa svojom majkom. Nije djelovala sretno što me vidi.

»Dobar dan?«Lice mi je gorjelo.»Zdravo… Bila sam na vašem predavanju.«Stisnula je oči. Promotrila je omotnicu koju sam grčevito stiskala.»Napisala sam vam pismo.« Govorila sam bez daha. »Htjela

sam vas pitati neke stvari — razgovarale smo neki dan…«Zurila je u mene.»Ja sam vaša kći.«Raskolačila je oči. »Moraš otići.« Krenula je zatvarati vrata, ali

nogom sam joj to onemogućila.»Čekajte. Ne želim vas uzrujati — samo imam neka pitanja, zbog

svoje kćeri.« Izvadila sam novčanik, a iz njega fotografiju. »Zove se Ally, ima samo šest godina.«

Julia nije htjela pogledati fotografiju. Kad je progovorila, glas joj je bio piskutav i napet.

»Nemam sada vremena. Ne mogu — jednostavno ne mogu.«»Pet minuta. To je sve što želim pa ću vas ostaviti na miru.«Preko ramena je pogledala telefon koji je stajao na stolu u bla-

govaonici.»Molim vas, obećavam da se neću vratiti.«Povela me je u sobu sa stolom od mahagonija i policama koje su

se protezale od poda do stropa. Maknula je mačku s antikne smeđe kožne stolice s visokim naslonom.

Chevy Stevens • NIKAD NE ZNAŠ

14

Sjela sam i pokušala se nasmiješiti. »Himalajke su divne.« Nije mi uzvratila osmijeh. Sjela je na rub stolice. Ruke je stezala u krilu tako da su joj zglobovi pobijelili.

Rekla sam: »Ova stolica je divna — ja renoviram namještaj, ali ovo je u vrhunskom stanju. Obožavam antikvitete. Zapravo sve što je staro, aute, odjeću…« Pogladila sam strukiranu crnu jaknu od baršuna koju sam obukla uz traperice.

Ona je gledala u pod. Ruke su joj se počele tresti.Duboko sam udahnula i krenula.»Samo želim znati zašto ste me dali na posvajanje. Nisam ljuta.

Imam dobar život. Samo… želim znati. Moram znati.«»Bila sam mlada.« Glas joj je bio bezizražajan. »To se slučajno

dogodilo. Nisam htjela djecu.«»Zašto ste me onda rodili?«»Bila sam katolkinja.« Bila?»A vaša obitelj, jesu li oni…«»Roditelji su mi umrli u nesreći — nakon tvog rođenja.« To

zadnje je brzo izgovorila. Čekala sam da još nešto kaže. Mačka joj se očešala o nogu, ali nije ju pomilovala. Primijetila sam kako joj pri dnu grla pulsira žila.

»Žao mi je. Nesreća se dogodila na otoku?«»Mi — oni su živjeli u Williams Lakeu.« Zarumenjela se.»Vaše prezime, Laroche. Što to znači? Je li francusko? Znate li

iz kojeg dijela…«»Nisam to nikada istražila.«»Moj otac?«»Bila sam na zabavi i ničega se ne sjećam. Ne znam gdje je on

sada.«Promatrala sam tu elegantnu ženu. Definitivno nije izgledala po-

put osobe koja bi se upustila u pijani seks na jednu noć. Lagala je, bila sam uvjerena u to. Htjela sam da me pogleda u oči. Ona je zurila u mačku. Osjetila sam poriv da je podignem i bacim je na nju.

»Je li bio visok? Sličim li mu ili…«Ustala je. »Rekla sam ti da se ne sjećam. Mislim da trebaš otići.«

15

Prvi sastanak

»Ali…« U stražnjem dijelu kuće zalupila su se vrata.Julia je podigla ruku do usta. Iza ugla se pojavila starija žena kovr-

čave plave kose s ružičastim šalom prebačenim preko uskih ramena.»Julia! Drago mi je što si kod kuće, trebale bismo…« Stala je

kad me ugledala i nasmiješila se. »Oh, zdravo, nisam znala da je Julia dovela studenticu.«

Ustala sam i pružila ruku. »Ja sam Sara. Profesorica Laroche je bila tako ljubazna da mi prokomentira seminar, ali sada moram kre-nuti.«

Primila me za ruku. »Katharine. Ja sam Julijina…« Nije nastavila već je ispitivački proučila Julijino lice.

Oglasila sam se da prekinem neugodnu tišinu. »Drago mi je.« Okrenula sam se Juliji. »Hvala vam na pomoći.« Uspjela se nasmiješiti i kimnuti.

Stigavši do auta, pogledala sam preko ramena. Još uvijek su stajale na ulaznim vratima. Katharine se nasmiješila i mahnula, ali Julia je samo zurila u mene.

Tako da razumiješ zašto moram razgovarati s tobom. Osjećam se kao da stojim na ledu koji puca oko mene, ali ne znam u kojem smjeru da se pomaknem. Da pokušam otkriti je li moja biološka majka lagala ili da slušam Evanov savjet i ne zabadam nos? Znam da ćeš mi ti reći kako sam ja jedina osoba koja može donijeti tu odluku, ali trebam tvoju pomoć.

Stalno razmišljam o Mooseu. Kad je bio štene, jedne hladne su-bote smo izišli, a njega ostavili u vešeraju jer je još uvijek piškio po kući — toliko da mu je Ally pokušala staviti pelene. Imali smo predivan šareni tepih od špage koji smo donijeli s izleta na otok Saltspring i vjerojatno je počeo grickati jedan kraj, a zatim samo vući i vući. Kad smo se vratili kući, tepih je bio uništen. Moj život je poput tog divnog šarenog tepiha — trebale su godine da se sastavi. Sada se bojim da će se sve raspasti ako nastavim potezati taj jedan kraj.

Ali nisam sigurna da mogu stati.