SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

ODJEL ZA FIZIKU

NIKOLINA MIJAKOVAC

GALILEO GALILEI – DIJALOG O DVA GLAVNA

SVJETSKA SUSTAVA

Diplomski rad

Osijek, 2014.

ii

SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU

ODJEL ZA FIZIKU

NIKOLINA MIJAKOVAC

GALILEO GALILEI – DIJALOG O DVA GLAVNA

SVJETSKA SUSTAVA

Diplomski rad

Predložen Odjelu za fiziku Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

radi stjecanja akademskog naziva MAGISTRA EDUKACIJE FIZIKE I INFORMATIKE

Osijek, 2014.

iii

"Ovaj diplomski rad je izrađen u Osijeku pod vodstvom izv. prof. dr. sc. Vanje Radolića u

sklopu Sveučilišnog diplomskog studija Fizike i informatike – nastavnički smjer na Odjelu

za fiziku Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku".

iv

Sadržaj

1. Uvod ........................................................................................................................................ 1

2. Biografija ................................................................................................................................ 2

2.1. Galileo Galilei - Dani mladosti i boravak u Pisi .............................................................. 2

2.2. Galileov život i rad u Padovi ............................................................................................ 5

2.3. Prva uspješna astronomska promatranja ........................................................................... 7

2.4. Galileova obrana Kopernikova sustava ............................................................................ 9

3. Dijalog o dva glavna svjetska sustava ................................................................................ 11

3.1. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Prvi dan ........................................................... 12

3.2. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Drugi dan ......................................................... 20

3.3. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Treći dan .......................................................... 40

3.4. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Četvrti dan ....................................................... 52

4. Sukob crkve i Galilea ........................................................................................................... 55

5. Posljednji dani Galileova života ......................................................................................... 60

6. Zaključak .............................................................................................................................. 62

7. Literatura .............................................................................................................................. 63

Životopis ....................................................................................................................................... 64

v

Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku Diplomski rad

Odjel za fiziku

GALILEO GALILEI – DIJALOG O DVA GLAVNA SVJETSKA SUSTAVA

NIKOLINA MIJAKOVAC

Sažetak

U prvom dijelu diplomskog rada opisana je biografija Galilea Galileija sve do

objavljivanja njegovog djela „Dijalog o dva glavna svjetska sustava“ (1632. godine, Firenza),

koje je u središnjem dijelu rada detaljnije prikazano. Galileo je kroz dijalog tri osobe (Salviati,

Simplicije, Sagredo) usporedio Ptolomejev s Kopernikovim sustavom. Kakvu je reakciju

odnosno osude Katoličke crkve izazvalo to njegovo djelo te kako je proveo posljednje godine

života opisano je u završnom dijelu diplomskog rada.

(64 stranice, 11 slika, 4 literaturna navoda)

Rad je pohranjen u knjižnici Odjela za fiziku

Ključne riječi: Galileo Galilei/ Dijalog o dva glavna svjetska sustava/Kopernikov sustav/ sukob

s Katoličkom crkvom

Mentor: izv. prof. dr. sc. Vanja Radolić

Ocjenjivači: Doc. dr. sc. Zvonko Glumac

Izv. prof. dr. sc. Vanja Radolić

Dr. sc. Marina Poje

Rad prihvaćen: 14.11.2014.

vi

J. J. Strossmayer University in Osijek Bachelor of Science Thesis

Department of Physics

GALILEO GALILEI – DIALOGUE CONCERNING THE TWO CHIEF

WORLD SYSTEM

NIKOLINA MIJAKOVAC

Abstract

Galileo Galilei's biography, up to the publication of his work „Dialogue concerning the

two chief world systems“ (1632, Florence), is shown in the first part of this bachelor thesis. The

main part of this thesis is focused on his „Dialogue“ where Galileo compared Ptolemy's system

with Copernicus's through the dialogue of three person (Simplicio, Sagredo, Salviati). The final

part deals with the reaction and condemnation of the Catholic Church to the „Dialogue“ and final

years of Galilei's life.

(64 pages, 11 figures, 4 references)

Thesis deposited in Department of Physics library

Keywords: Galileo Galilei/ Dialogue concerning the two chief world systems/ Copernicus's

system/ conflict with the Catholic Church

Supervisor: Ph.D. Vanja Radolić, Associate Professor

Reviewers: Doc. dr. sc. Zvonko Glumac

Izv. prof. dr. sc. Vanja Radolić

Dr. sc. Marina Poje

Thesis accepted: 14.11.2014.

1

1. Uvod

Naša znanja vezana za područje astronomije, odnosno za svemir i položaj Zemlje svakim

danom postaju sve opširnija i bogatija. Znamo da je svemir ispunjen mnoštvom galaksija. Svaka

galaksija sadrži mnoštvo zvijezda. Poznato nam je da je Sunce zvijezda koja je od presudnog

značenja za život na Zemlji. Zemlja je jedan od osam planeta koji zajedno s još mnoštvom

drugih nebeskih tijela (kometa, asteroida i meteorita) sačinjava naš planetarni sustav. No, ono što

većini običnih ljudi nije poznato je povijesna pozadina koja je prethodila mnogim astronomskim

saznanjima. Jedan dio povijesnog razvoja astronomije, bit će opisan kroz život i djelo poznatog

talijanskog matematičara, fizičara i astronoma, Galilea Galileija često nazvanog - „ocem

moderne astronomije“.

Galileova djelatnost značajna je s tri aspekta.

Prvo, smatrao je da se prirodni zakoni trebaju izraziti u matematičkom obliku i provjeriti

pomoću pokusa.

Drugo, postigao je niz važnih otkrića u mehanici i astronomiji. Pomoću teleskopa je

otkrio niz novih pojava, iako uglavnom samo na kvalitativnoj razini: brda na Mjesecu i njihovu

približnu visinu, faze na planetu Veneri, na temelju čega je zaključio da Venera ne svijetli poput

zvijezda nego da se od njezine površine reflektira sunčeva svjetlost. Praćenjem položaja

Sunčevih pjega zaključio je da Sunce rotira oko osi te je otkrio četiri mjeseca koji kruže oko

planeta Jupitera.

Treće, Galileo je sebi postavio zadatak da uvede Kopernikov planetarni sustav u Italiji i u

cijelom katoličkom svijetu, što je rezultiralo sukobom Galilea i Crkve. 1

1 Paar, V. : Slučaj Galilei – dvostruka revizija // Bogoslovska smotra 69 (1997); 503. – 504.

2

2. Biografija

2.1. Galileo Galilei - Dani mladosti i boravak u Pisi

Galileo Galilei se rodio u Pisi, 15. veljače 1564. godine.

Bio je najstarije dijete Vincenza Galileija (1520. – 1591.)

i Pizanke Giulije Ammannati (1538. – 1620.). Galileova

obitelj potječe od osiromašenog firentinskog patricijskog

roda, a prezime su preuzeli od istaknutog pretka, liječnika

Galilea Bonaiutijea iz 15. stoljeća. Galileov otac

Vincenzo osim što je bio glazbenik, bavio se i trgovinom

na što su ga prisilile ekonomske poteškoće. Upravo to je

bio njegov razlog selidbe u Pisu, gdje se i oženio 1562.

godine te ubrzo dobio i sina prvorođenca Galilea.

Vincenzo Galilei osim što je izvanredno svirao lutnju, bio

je i glazbeni teoretičar, dobro je poznavao klasične jezike,

pa i matematiku. Zanimanje i sklonost prema znanosti

Galileo je vjerojatno naslijedio od oca. Osim Galilea,

Vincenzo je imao još dva sina i četiri kćeri od kojih se jednom sinu i dvjema kćerima gubi trag.

No, za preostalu djecu, sina Michelangela, kćeri Virginiu i Liviu brinuo se Galileo i upravo su

oni bili jedan od uzroka njegovih stalnih briga i čestih putovanja.

Obitelj Galilei u Pisi je boravila do 1574. godine, nakon čega se vraćaju nazad u Firencu.

Galilea je u Firenci podučavao gramatičar Jacopo Borghini, nakon čega su ga roditelji poslali na

školovanje u benediktinski samostan Santa Maria di Vallombrosa. Stupivši u novicijat, neko je

vrijeme ozbiljno razmišljao da se zaredi, no Galileov otac je imao drugačije planove s njim.

1580. godine otac ga šalje u Pisu na studij medicine, u želji da mu sin postane poznati liječnik

poput poznatog pretka iz petnaestog stoljeća. Galileo je u rujnu 1581. godine upisao medicinu na

Sveučilištu u Pisi, no nije pokazivao nikakav ozbiljniji interes za medicinu. Međutim, 1583.

godine desilo se nešto što je išlo u prilog Galileovoj želji da se bavi matematikom. Dok je za

vrijeme praznika boravio kod kuće, njega je bez očeva znanja obiteljski prijatelj Ostilio Ricci

upoznao s matematikom. Ostilio Ricci bio je učenik Nicole Tartaglie, istaknutog matematičara

koji je pronašao formulu za rješavanje jednadžbe trećeg stupnja. Galileo je bio oduševljen tom

znanošću, te je odlučio da razgovara s ocem, moleći ga za dozvolu da nastavi s podukom. Otac

Slika 1. Galileo Galilei

(en.wikipedia.org/wiki/Galileo_Galilei)

Preuzeto 15.07.2014.

3

mu je dao odobrenje uz uvjet da ne zanemari studij medicine. Nakon toga, Galileo je počeo sve

više napredovati na području matematike, te mu je i otac Vincenzo uvidjevši to, dopustio da se

intenzivnije posveti toj znanosti. Znanje iz matematike omogućilo je Galileu da daje privatne

poduke u Firenci te nije dopuštao da ga novčana oskudica spriječi u njegovim planovima na

području znanosti. Vrativši se u Firencu 1585. godine, bez postignutog akademskog stupnja,

Galileo se osim matematičkim, bavio i mehaničkim i hidrauličkim studijama. 1586. godine

izumio je hidrostatsku vagu za određivanje specifične težine tijela. O tome je napisao i kratko

djelo „La bilancetta“ (Tezuljica), koje predstavlja početak njegova bavljenja naukom.2

Drugo djelo kojim je Galileo stekao priznanje među poznatim matematičarima, sačinjava

nekoliko pravila o težištu čvrstih tijela, koja je Galileo najvjerojatnije otkrio 1586. – 1587.

godine. Navedena je pravila objavio mnogo godina kasnije kao dodatak svog najpoznatijeg dijela

„Razlaganja i matematički dokazi o dvjema novim naukama“. Ovim djelom Galileo je dobio

naklonost mnogih uvaženijih matematičara onog vremena, među kojima je i utjecajni plemić

Guidobaldo del Monte, kao i njemački isusovac Christopher Clavius.3

Godine 1588. Galileo se prijavio za mjesto predavača matematike na Sveučilištu u

Bologni, ali je bio odbijen, no njegov ugled je i dalje rastao. Iste je godine u Firentinskoj

akademiji koja je okupljala istaknute literate održao i dva zapažena predavanja o obliku,

položaju i veličini Danteova Pakla.4

Godine 1589. Galileo je napokon uspio dobiti ugovorno na tri godine, katedru

matematike na Sveučilištu u Pisi po preporuci kardinala Franceska del Monte, brata

matematičara Guidobalda. Iako se nije radilo o nekoj važnoj katedri, Galileu kao mladom

docentu to je osiguravalo siguran prihod. Tijekom boravka u Pisi Galileo je završio i svoje djelo

„O gibanju“ ( De Motu) napisano na latinskom jeziku kako bi se moglo koristiti za predavanja na

sveučilištu. U to vrijeme nabavljao je i izrađivao potrebne uređaje za znanstvena proučavanja,

što ga je razlikovalo od njegovih suvremenika, koji nisu bili skloni pokusima i praktičnim

provjerama svojih teorija.

Neka od brojnih njegovih proučavanja i razmatranja su vezana uz njihalo. U razmatranju

njihala, zaključio je da titranje njihala ne ovisi ni o izbačaju (što je točno za male amplitude) niti

o masi njihala (što je točno ako se zanemari masa niti i dimenzije tijela koje se njiše), nego o

njegovoj duljini. Također je proučavao i pad tijela, na način da je izvodio pokuse s kuglama

2 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 11. - 17. 3 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 17. 4 Gračanin, H. : Galileo Galilei // Čovjek i svemir 51 (2008/2009.), Str. 36. - 40.

4

različitog materijala. Kugle je puštao niz blagu kosinu, nastojeći da izmjeri brzinu kugli. Na taj

način je odredio ubrzanje i njegovu povezanost s promjenom brzine. Ovom razdoblju pripada i

poznata i „uveličana“ priča o Kosom tornju u Pisi. Navodno se sve odvijalo uz prisutnost

sveučilišnih profesora i studenata, te znatiželjnih i uplašenih građana. Galileo je stajao na vrhu

zvonika i držao je dva tereta, lakšu i manju puščanu kuglu i veću i težu topovsku kuglu. Obje

kugle je istovremeno bacio i na veliko iznenađenje one su isti čas pale na tlo. Dakle, dokazao je

da Aristotelova tvrdnja o tome kako je brzina pada tijela razmjerna njegovoj težini odnosno da

teži predmeti padaju brže, nije točna. Međutim, u Galileovim spisima nije pronađen dokaz da je

taj pokus uistinu i izveden.5

Slika 2. Skica Galileovog eksperimenta – Kosi toranj u Pisi

(http://relativityoflight.com/images/4.1.jpg)

Preuzeto: 08.11.2014.

Tijekom Galileovog boravka u Pisi, dogodilo se nekoliko važnih događaja koji su utjecali

na njegove planove. Prvi težak trenutak bila je smrt njegova oca 1591. godine, te kao najstariji

sin morao se nastaviti brinuti za majku, brata i sestre. No, kako njegovi prihodi nisu bili u skladu

sa trenutnom situacijom u kojoj se našao, morao je pod svaku cijenu potražiti posao na nekom

drugom sveučilištu. U tome mu je ponovo pomogao Guidobaldo del Monte, tako što ga je

preporučio padovanskom sveučilištu. Odmah je 1592. godine otputovao u Veneciju, kako bi se

predstavio mletačkim vlastima koje su financirale padovansko sveučilište i time stekao mnoge

simpatije. Istog je mjeseca dobio ugovor na četiri godine, s ne tako značajnom razlikom u

prihodima, no s mogućnošću dobivanja povišica. Nakon što je primio imenovanje, preselio se u

Padovu, gdje je 7. prosinca iste godine održao i nastupno predavanje.6

5 Gračanin, H. : Galileo Galilei // Čovjek i svemir 51 (2008/2009.), Str. 36. - 40. 6 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 25. - 26.

5

2.2. Galileov život i rad u Padovi

Za vrijeme boravka u Padovi gdje je proveo osamnaest godina, Galileo pamti dosta

lijepih trenutaka. U pismu što ga je 1640. godine pisao Fortuniju Liceti, navodi da je najljepše

godine svog života proveo u Padovi. Okolina u Padovi na njega je djelovala pozitivno, tako da je

upravo u ovom razdoblju postigao mnoga važna otkrića u fizici i astronomiji. Galileo je često

znao posjećivati i Veneciju, te je na taj način stupio u vezu s mnogim utjecajnim mletačkim

obiteljima i s mladim aristokratima koji su ga cijenili. Jedan od mletačkih plemića bio je i

Sagredo (1571. – 1620.), kojeg Galileo spominje u svojim dijalozima. Osim najviših krugova,

Galileo se prilikom putovanja u Veneciju zanimao i za rad, što su obavljali majstori i radnici.

Nakon toga Galileo je došao na ideju da svoju predavaonicu u Padovi, proširi s jednom malom

radionicom, s jednim radnikom, poodmakle dobi koji je stanovao u njegovoj kući. U toj radionici

su se pored izvođenja eksperimenata, izrađivali matematički uređaji poput kutomjera i mnogih

drugih, što je Galileu osiguralo dodatnu zaradu.

Unatoč porastu njegovih financijskih sredstava, imao je dosta i rashoda. 1591. godine

njegova sestra Virginia stupila je u brak s Benedettom Landuccijem, pri čemu se Galileo morao

pobrinuti za njezin miraz. Osim Virginie, 1601. godine i druga sestra Livia odlučila se udati za

Taddea Gallettija i Galileo je morao također isplatiti veliki miraz. Kako bi to sve ispunio,

zatražio je od Mletačke Republike koja je financirala padovansko sveučilište, predujam

dvogodišnje plaće. Osim što je morao biti financijska podrška sestrama Galileo je morao biti

podrška i bratu Michelangelu koji je radi glazbe putovao u Poljsku i München, pri čemu je

troškove puta snosio Galileo. No, unatoč Galileovoj podršci, Michelangelo se u Posljskoj

zadržao vrlo kratko i vratio se još siromašniji, dok je u Münchenu unatoč zaradi, sav novac

potrošio na raskošnu ženidbu s Anom Klarom Bandinelli.

Unatoč tomu što je bio katolik, Galileo je zasnovao izvanbračnu zajednicu s Mlečankom

Marinom Gamba koja mu je rodila troje djece, dvije kćeri Virginiu i Liviju te sina Vincenzija

kojeg je kasnije i službeno priznao svojim. Od Marie Gambe se rastao 1610. godine, kada je

napuštao Padovu i odlazio u Firencu. Razlog zašto nije stupio u zakonit brak najvjerojatnije leži

u spoznaji o ekonomskim poteškoćama s kojima se borio tijekom boravka u Padovi.

Kao što je već spomenuto, tijekom boravka u Padovi, Galileo je postigao mnoga važna

otkrića, a većina njih su bila na području astronomije. Galileo se u Padovi, uostalom kao i u Pisi,

posvetio proučavanju Ptolomejeva sustava. 1597. godine napisao je raspravu „Rasprava o sferi“

6

ili „Kozmografija“, upravo posvećena tom sustavu. No, tu se javlja i nesklad Galileovih misli.

Raspravu je posvetio proučavanju Ptolomejeva sustava, a iz iste godine datiraju i Galileove

privatne izjave u korist Kopernikova učenja. Možda je jednostavno smatrao profesorskom

dužnošću da učenicima predaje ono što predviđaju programi, a ne svoje vlastite misli i stavove.

Galileove privatne misli koje je izjavio u korist Kopernikova sustava, nalaze se u pismu

posvećenom profesoru Jacopu Mazzoniju, profesoru filozofije na sveučilištu u Pisi, te u pismu

koje je iste godine uputio Ivanu Kepleru.

1604. godine Galileo je pismeno obavješten od strane fra Hilarija Altobellija o jednoj

novoj zvijezdi na nebu. Zvijezdu je uočio i Baldassarre Capra koji je preko zajedničkih prijatelja

to javio Galileiju. Zvijezda se vidjela osamnaest mjeseci, tijekom kojih se smanjivala njezina

veličina. Galileo je zbog te pojave održao nekoliko javnih predavanja i također postoje neki

tekstovi koji upućuju na to da se ta nova zvijezda, prema Galileu, smatra važnim dokazom koji

ide u prilog Kopernikova sustava. Iz toga se može zaključiti da Galileo već tada nastoji

proučavati Kopernikovo učenje. Budući da je već poznato da je Galileo u svojoj radionici koju je

podigao u vlastitoj kući u Padovi, obavljao različita eksperimentalna istraživanja, te osim toga

izrađivao i različite uređaje koje je koristio u svojim razmatranjima, jedan od njih je bio i

teleskop.7

Slika 3. Galileov teleskop

(mail.colonial.net/~hkaiter/Telescope_Page.htm)

Preuzeto:16.07.2014.

7 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 27. - 42.

7

2.3. Prva uspješna astronomska promatranja

Teleskop je bio najvažnija sprava koju je Galileo izradio u svojoj maloj radionici, a koja

je uvelike promijenila tijek njegova života. No, otkriće teleskopa nije bila nikakva novost,

kakvom ga je Galileo smatrao, budući da su već prije Galilea nizozemski optičari izradili

dalekozor koji je služio da se udaljeni predmeti mogu gledati kao da su blizu. Kako oni nisu

imali nikakvu teorijsku osnovu za svoj izum, stoga nisu uspjeli privući nikakvu pažnju među

kulturnim krugovima.8

U proljeće 1609. godine vijest o tom zanimljivom uređaju stigla je i do Galilea. Saznavši

za to, Galileo se zainteresirao i odmah ga je odlučio usavršiti. Načinio je vlastiti primjerak koji je

pružao uvećanje od tri puta. Višestrukim pokusima dobio je dalekozor koji je uvećavao osam,

devet, pa sve do trideset i tri puta. Taj dalekozor je zapravo predstavljao prvi teleskop. Nastojeći

da iz toga izvuče što veću osobnu korist, u kolovozu 1609. godine je odlučio svoj uređaj koji je

uvećavao osam puta, predstaviti Mletačkoj Republici. Time je izazvao oduševljenje među

predstavnicima mletačke vlasti. Nakon što im je prepustio prava dodijeljena mu je doživotna

profesura i udvostručena mu je plaća te je postao jedan od najbolje plaćenih profesora na

Sveučilištu u Padovi. No, kada su saznali da im Galileo ta prava nije mogao dati, smanjili su mu

plaću.9

U jesen 1609. godine Galileo je promatrao nebo uređajima koji su povećavali do dvadeset

puta, što je rezultiralo mnogim astronomskim otkrićima. U siječnju 1610. godine otkrio je da

Mjesec ima oblik vrlo sličan Zemlji, s dosta visokim planinama, Mliječna staza mu se ukazivala

kao mnoštvo vrlo sitnih zvjezdica, a nakon toga otkrio je i četiri Jupiterova mjeseca. Krajem

siječnja, Galileo je otputovao u Veneciju, gdje je sredinom ožujka objavljeno njegovo djelo

„Siderus nuncius“ (Zvjezdani glasnik) koje je od Galilea stvorilo novu učenjačku zvijezdu. Jedan

primjerak tog djela kao i dosta dobar dalekozor, poslao je toskanskom nadvojvodi Cosimu II

Mediciju. Također, u njegovu čast, četiri Jupiterova mjeseca nazvao je Medicijskim planetima.

Galileo je takvu čast iskazao baš Cosimu II Mediciju, jer je također u tome vidio osobnu korist.

Zahvalan zbog posvete Jupiterovih satelita obitelji Medici, Cosimo II je odlučio uzeti Galilea

kao matematičara na Sveučilištu u Pisi, bez obveze da predaje i boravi na Sveučilištu i u Pisi, uz

8 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 50. - 51. 9 Gračanin, H. : Galileo Galilei // Čovjek i svemir 51 (2008/2009.), Str. 36. - 40.

8

prilično odgovarajuću plaću, računajući na njegov dolazak na dvor Medicija u Firenci. Galileo je

prihvatio ponudu, te je 10. srpnja potpisao imenovanje.

Slika 4. Naslovna strana djela Zvjezdani glasnik

(www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=99861)

Preuzeto:16.07.2014.

Galileov odlazak u Firencu značio je konačan rastanak s majkom njegove djece, kao i

uvredu mletačke gospode koji su mu obnovili ugovor o predavanjima kako bi ga doživotno

privezali uz padovansko sveučilište, no ništa nisu poduzeli kako bi ga zadržali.10

Galileo je pomoću teleskopa motrio nebo i otkrio niz astronomskih pojava koje su bile u

suprotnosti s Aristotelovom teorijom. Riječ je o otkriću brda na Mjesecu, otkriću Venerinih faza

i Jupiterovih mjeseca. Prema Aristotelu, nebeska tijela bi imala oblik savršenih kugli, pa zbog

toga brda na Mjesecu predstavljaju odstupanje od te teorije. U analogiji s Kopernikovim

modelom Sunčevog sustava u kojem se planeti gibaju oko Sunca, Galileo je tumačio Jupiterove

mjesece, tako što je u svojim opažanjima dokazao da se Jupiterovi mjeseci gibaju oko Jupitera.

Time je došao do zaključka da se na sličan način i planeti gibaju oko Sunca, što se ne može

neposredno uočiti, za razliku od Jupiterovih mjeseca koji kruže oko Jupitera.

10 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 56. - 59.

9

2.4. Galileova obrana Kopernikova sustava

Galileove zaključke su osporavali mnogi znanstvenici koji su zastupali Aristotelovu

teoriju. Pobornici Aristotelove teorije su tvrdili da je Kopernikov planetarni sustav u suprotnosti

s iskustvom, bez obzira na Galileova motrenja teleskopom. Tvrdili su da bi gibanje Zemlje bilo u

suprotnosti s činjenicom da se ne vidi paralaksa zvijezda. Također su smatrali, da bi Kopernikov

sustav, ako bi se uzeo kao stvaran, bio u suprotnosti s Biblijom.

Galileo je 1610.godine, dobivši pismo od isusovca Claviusa, da su isusovački astronomi

svojim istraživanjima potvrdili ispravnost njegovih astronomskih otkrića, odlučio otputovati u

Rim. U Rimu je vrlo srdačno primljen. No, unatoč mnogim astronomskim otkrićima, Galileo nije

imao dovoljno dobar dokaz da potvrdi Kopernikov sustav kao stvaran.

Nakon što se vratio u Firencu, Galileo je došao u sukob s isusovcem Christopherom

Scheinerom. Razlog sukoba bile su Sunčane pjege, odnosno njihovo otkriće i tumačenje. Galileo

ogorčen zbog toga sukoba, 1613. godine je napisao članak u kojem je podržao Kopernikov

sustav, iako za to nije imao dokaza.

U međuvremenu pozornost je bila usmjerena na odnos Kopernikova sustava i Biblije u

kojoj se moglo naći nekoliko argumenata koji su bili protiv Kopernikova sustava, a ukazivali su

na gibanje Sunca i mirovanje Zemlje. No, da bi iznio svoje ideje o vezi Biblije i Kopernikova

sustava, Galileo je 1613. godine poslao pismo nekadašnjem učeniku Benedettu Castelliju u Pisu

u kojem je tvrdio da se Biblija i Kopernikov sustav mogu uskladiti. Kako je pismo u netočnom

prijepisu dostavljeno Inkviziciji, Galileo je odlučio krajem 1615. godine osobno poći u Rim da bi

osobno zastupao svoje stavove koji su bili u prilog Kopernikovu sustavu. S velikim žarom je

zastupao svoje stavove i nastojao je uvjeriti da je Kopernikov sustav realističan iako za to nije

imao znanstvene dokaze. Početkom 1616. godine njegove stavove je nekoliko dana razmatrala

komisija od jedanaest teologa, po čijem je mišljenju Kopernikov sustav bio u suprotnosti s

Biblijom. Nakon toga, Galileu je od strane kardinala Bellarmina, naređeno da više ne zastupa i

ne brani Kopernikov sustav, odnosno da ga ne smije zastupati kao činjenicu, već raspravljati o

njemu kao pretpostavci, pri čemu se ne mora odreći svojih učenja. 11

Galileo je u svojim uvjerenjima bio uporan i nije planirao od njih odustati. Objavio je

nekoliko djela u kojima je branio kopernikanski sustav. Godine 1624. ponovo je otputovao u

11 Paar, V. : Slučaj Galilei – dvostruka revizija // Bogoslovska smotra 69 (1997); 504. – 507.

10

Rim papi kako bi ga nagovorio da ukine zabranu Kopernikova sustava. Papa ga je nekoliko puta

primio, dozvolivši mu da napiše knjigu o kozmološkim teorijama, uz uvjet da Kopernikovo

učenje tretira samo kao pretpostavku, odnosno da ne zagovara heliocentrizam.12

Galileo nije prihvatio papin savjet, već je bio uvjeren u svoju moć da će uspjeti dokazati

Kopernikov sustav. Narednih nekoliko godina Galileo je vrijedno radio nastojeći dokazati da je

Kopernikov sustav istinit. U to vrijeme završava i svoje najvažnije djelo „Dijalog o dva glavna

svjetska sustava“, te je u svibnju 1630. godine otputovao u Rim kako bi od Inkvizicije dobio

dozvolu za tisak. Dobio je dozvolu, i knjiga je izašla iz tiska u veljači 1632. godine u Firenci.

12 Gračanin, H. : Galileo Galilei // Čovjek i svemir 51 (2008/2009.), Str. 36. - 40.

11

3. Dijalog o dva glavna svjetska sustava

Galileova knjiga „Dijalog o dva glavna svjetska sustava“ pisana je u obliku razgovora u

kojem sudjeluju tri sugovornika: firentinski plemić Filippo Salviati (1583.-1614.), kome je

Galileo posvetio djelo „Povijest Sunčevih pjega“, Giovanfrancesco Sagredo (1571.-1620.),

Galileov prijatelj i plemić iz jedne od najslavnijih patricijskih obitelji u Veneciji i aristotelovac

Simplicio, jedna izmišljena osoba, ime je dobio po grčkom filozofu iz VI. stoljeća, Simpliciju iz

Kilikije, komentatoru Aristotelovih spisa. Razgovor se odvijao u palači Sagredo u Mlecima kroz

četiri dana neodređena datumom. Zamišljen ja na način da tri sugovornika prijateljski

raspravljaju o heliocentričnom sustavu, te da raščiste razloge za i protiv njega. Simplicio je

tvrdoglavi branitelj geocentrizma, Salviati pristaša Kopernikova sustava, a Sagredo iako u

početku neutralan, također je sklon Kopernikovu sustavu.13

U nastavku rada bit će izložen sadržaj Dijaloga, odnosno problemi o kojima se

raspravljalo svakog dana.

Slika 5. Naslovna strana djela Dijalog o dva glavna svjetska sustava

(en.wikipedia.org/wiki/Dialogue_Concerning_the_Two_Chief_World_Systems#mediaviewer/File:Galileos_Dialogu

e_Title_Page.png)

Preuzeto:21.07.2014.

13 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 168. - 169.

12

3.1. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Prvi dan14

Prvi dan započinje zanimljivim razgovorom o cjelovitosti i savršenstvu svijeta.

Aristotelovci i pitagorejci su savršenstvo svijeta pripisivali broju tri. Aristotel je dokazao

savršenstvo svijeta pokazujući da on nije prosta linija niti čista površina, već tijelo obdareno

širinom, dubinom i dužinom. Kako tih dimenzija nema više od tri, a kako ih svijet ima sve tri,

prema tome svijet je savršen.

Raspravu o tome započinju Salviati, pristaša Kopernikova sustava te Simplicije koji brani

Aristotelovo učenje. Tijekom rasprave Salviati iznosi svoj stav o savršenosti svijeta sa sumnjom

da je broj tri savršen, kako je to smatrao Aristotel. Također smatra da iza shvaćanja kako osim tri

dimenzije – dužine, širine i dubine, ne postoji prijelaz na neku drugu i da je tijelo koje ima sve

dimenzije savršeno, treba nužno postojati i matematički dokaz. U raspravu se uključio i treći

sugovornik Sagredo, koji zahtjeva od Salviatija da izloži bilo kakav jasan dokaz, da je tijelo koje

sadrži sve tri dimenzije – dužinu, širinu i dubinu, savršeno. Salviati izlaže sljedeći dokaz:

„Ako dakle utvrdite neku točku kao početak i kraj

mjerenja, pa od nje povučete dužinu kao određujuću

za prvo mjerenje, to jest za duljinu, dužina koja

definira širinu nužno će sa onom prvom biti pod

pravim kutom, a dužina koja treba da označava

visinu, treću dimenziju, polazi od iste te točke i sa

ovim dvjema dužinama obrazuje prave, a ne oštre

kutove. Tako će tri vertikale, kao tri jednostavne,

određene i najkraće dužine odrediti tri dimenzije:

AB duljinu, AC širinu, a AD visinu.“15

Ističe dalje:

„I pošto je jasno da se u istoj toj točki ne može stjecati neka druga linija koja sa postojećima čini

pravi kut, i da dimenzije moraju biti određene samo pravim linijama koje međusobno čine prave

14 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 15. – 111. 15 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 20. – prijevod na hrvatski

N. Mijakovac

Slika 6. Crtež priložen uz Salviatijev

dokaz o savršenosti tijela

13

kutove, stoga ne može biti više od tri dimenzije. I što posjeduje njih tri ima ih sve, a to što ih ima

sve djeljivo je na sve moguće načine, i kao takvo savršeno je itd.“16

Rasprava o savršenosti svijeta završena je riječima Simplicija koji zastupa Aristotelovo

učenje i smatra da se u prirodnim stvarima ne mora uvijek tražiti nužnost matematičkog dokaza.

Prema tome, to bi značilo da je svijet savršen jer ima tri dimenzije, ali bez ikakvog dokaza. Na

temelju ove kratke rasprave, može se uočiti utjecaj aristotelovaca i peripatetičara na shvaćanje i

poimanje nekih fizikalnih činjenica, koje prema njima ne iziskuju matematički dokaz. Zato se u

raspravi može vidjeli kako predstavnik Galilea nastoji iznijeti dokaz koji bi potvrdio da je svijet

savršen, jer smatra da tamo gdje postoji matematički dokaz potrebno ga je i upotrijebiti.

Razgovor se dalje proširio na razmatranje učenja peripatetičara o razlici zemaljskog i

nebeskog područja te o pogrešnoj Aristotelovoj tvrdnji da je Zemlja središte svijeta kao i o

beskorisnim pokušajima oko usklađivanja mnogih astronomskih otkrića sa starom

aristotelovskom fizikom.

Prema Aristotelu postoji nebesko i zemaljsko područje. Nebesko kao nepropadljivo,

nepromjenjivo, neprolazno, a zemaljsko izloženo neprestanoj promjeni i preobražaju. Smatra da

je priroda počelo gibanja i da prirodna tijela treba da budu pokretna na način gibanja prema

mjestu. Ističe da postoje tri vrste gibanja u smislu gibanja prema mjestu: kružno, pravocrtno i

miješano kružno-pravocrtno. Prva dva zove jednostavnim gibanjem, jer su od svih linija samo

kružna i prava linija jednostavne. Jednostavno gibanje je odredio kao kružno (ono koje se

obavlja oko nekog središta) i kao pravocrtno naviše i naniže. Gibanje naviše je ono koje polazi

od središta, a gibanje naniže je ono koje ide ka središtu. Time zaključuje da kako sva

jednostavna gibanja nužno treba da budu ograničena na ove tri vrste, to jest gibanje ka središtu,

od središta i oko središta. Pošto su neka prirodna tijela jednostavna (jednostavnim tijelima naziva

tijela koja po prirodi posjeduju počelo gibanja, kao vatra ili zemlja), dok su druga složena,

smatra da jednostavna gibanja treba da budu gibanja jednostavnih tijela, a složena gibanja

složenih tijela.

Na temelju gore navedenog Aristotelovog stava, započinje rasprava o jednostavnom

gibanju kao gibanju jednostavnog tijela, te o složenom kao gibanju složenog tijela. Zapravo

razgovor se odvija u smjeru dokazivanja kružnog gibanja kao jedinog mogućeg gibanja ukoliko

svijet promatramo kao savršenstvo. Ako cjelovita tijela u svijetu moraju po prirodi biti pokretna,

16 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 20. – prijevod na hrvatski

N. Mijakovac

14

nemoguće je da njihovo gibanje bude pravocrtno, jer ako se giba pravocrtno ono mijenja mjesto i

gibajući se sve više i više, ono se udaljava od polazne točke. No, ako mu takvo gibanje odgovara

po prirodi, onda tijelo od početka nije bilo na svom prirodnom mjestu, što bi ukazivalo na

činjenicu da dijelovi svijeta nisu savršeno raspoređeni. Takvo razmatranje o savršenosti svijeta te

načinu gibanja iznosi Salviati koji je u daljnjem tijeku razgovora izložio i misao jednog svog

prijatelja iz Accademie dei Lincei kojom je nastojao uvesti pojam brzine tijela prilikom gibanja

pri čemu se koristi stupnjevima sporosti koje tijelo treba proći od stanja mirovanja do određenog

stupnja brzine koji tijelo želi dostići približavajući se željenom odredištu.

Nadalje dolaze do teme o brzini tijela koja se gibaju po kosini i brzini tijela koja padaju

duž vertikale. U raspravi o dokazivanju stava da su brzine tijela koja padaju duž vertikale i

kosine apsolutno jednake, kao i stava da se padajuće tijelo giba brže niz vertikalu nego niz

kosinu, Salviati navodi svoje sugovornike da iznesu definiciju jednolikog gibanja. Nakon čega,

Sagredo iznosi opću definiciju o jednolikom gibanju, kao gibanju kod kojeg su prijeđeni putovi

proporcionalni vremenima u kojima su prijeđeni. U cilju dokazivanja svog stava, Salviati iznosi

sljedeće objašnjenje Simpliciju i Sagredu:

„Jer točno je da na kosini možemo uzeti neku udaljenost koju je tijelo prešlo za manje vremena

nego istu tu udaljenost na vertikali. No, kako je gibanje niz kosinu na nekim mjestima brže, a na

nekim sporije nego niz vertikalu, onda će vrijeme gibanja tijela na nekim dijelovima kosine u

odnosu na vrijeme gibanja tijela na nekim mjestima vertikale stajati u većoj proporciji nego

prijeđena udaljenost na jednoj u odnosu prema udaljenosti na drugoj dužini. Na drugim

mjestima proporcija između proteklih vremena bit će manja nego između prijeđenih

udaljenosti.“17

Nadalje, ističe:

„Ako stoga na kosini i na vertikali možemo uočiti takve udaljenosti i brzine da je proporcija

između udaljenosti i veća i manja od proporcija između proteklih vremena, možemo sasvim

razložno priznati da postoje i udaljenosti za koje protekla vremena tijekom gibanja zadržavaju

istu proporciju kao i udaljenosti.“18

17 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 32. – prijevod na hrvatski

N. Mijakovac 18 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 33. – prijevod na hrvatski

N. Mijakovac

15

Time je Salviati uklonio nevjericu svojih sugovornika, i pokazao istinitost svog stava da su

brzine tijela po kosini i po vertikali jednake.

Već je tijekom rasprave spomenuto da je za održavanje savršenog poretka dijelova svijeta

nužno reći da su tijela pokretna samo kružno. Ukoliko postoje neka tijela koja se ne kreću

kružno, ona su nužno nepokretna. Ništa drugo osim mirovanja i kružnog gibanja ne odgovara

održanju poretka. Salviati s čuđenjem iznosi primjedbu Aristotelu:

„I poprilično se čudim zašto Aristotel, koji je ocijenio da se Zemljina lopta nalazi u središtu

svijeta i da tu ostaje nepokretna, nije rekao da su među prirodnim tijelima neka pokretna po

prirodi, a neka nepokretna, posebno zbog toga što je već sam odredio da je priroda počelo

gibanja i mirovanja.“19

Simplicijeva reakcija na gore navedene riječi, nije ništa drugo već poznata obrana

Aristotelovog učenja. Simplicije smatra da se u filozofiji trebaju čulna iskustva postaviti ispred

bilo kojeg razmišljanja koje izvodi ljudski intelekt.

Nadalje, u tijeku razgovora dolaze do nove teme, a riječ o Aristotelovom poimanju

nebeskih tijela kao nepostojanih, nepromjenjivih i nepostalih te zemaljskih kao postojanih i

promjenjivih. Salviati nastoji dokazati da je Zemlja nebesko tijelo kojemu također odgovara

kružno gibanje kao i ostalim nebeskim tijelima. Iz čega slijedi da je ili Zemlja poput nebeskih

tijela nenastala i nepostojana ili da su nebeska tijela postala i promjenjiva ili da razlika u gibanju

nema nikakve veze sa postojanjem i propadanjem. U razgovor se uključuje Sagredo s namjerom

da dokaže da su nebeska tijela nužno nastala i postojana, no prema zahtjevu Simplicija za taj

dokaz potrebno je pokazati da su između njih suprotnosti. Sagredo navodi neke suprotnosti kao

što su lakoća i težina te gustoća i rijetkost, smatrajući da su zbog takvih suprotnosti nebeska

tijela nastala i postojana na isti način na koji su i zemaljska ili suprotnost pak nije uzrok

propadanja.

Raspravu prekida Salviati, usmjeravajući razgovor na glavnu temu o tome što su

Aristotel, Ptolomej i drugi usvojili kao dokaz Zemljine mirnoće te kako bi se mogli iznijeti

dovoljno dobri i uvjerljivi dokazi da se Zemlja ne manje nego Mjesec i drugi planeti treba

ubrojiti u pokretna tijela koja se gibaju kružno. Njegovom izlaganju odlučno se priklonio

Sagredo, koji zahtjeva od Simplicija da izloži uvjerljivo prirodna i astronomska zapažanja,

dokaze i iskustva da je Zemlja drugačija od nebeskih tijela, tj. da je nepokretna, smještena u

središte svijeta kao i moguća objašnjenja što je sprječava da bude planet u gibanju. Kako je

19 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 39.

16

Simplicije pristaša Aristotelovog učenja, svoje argumente temelji u skladu s Aristotelovim

stavovima. Stoga, i dalje zastupa mišljenje da čulna iskustva pokazuju kako na Zemlji dolazi do

nastajanja, propadanja i promjena, dok se prema čulima, sjećanju starijih to ništa ne viđa na

nebu. Dakle, nebo je prema njemu nepromjenjivo, a Zemlja je promjenjiva, pa stoga i drugačija

od neba. Smatra da je Zemlja mračna i bez svjetlosti, a nebeska tijela da su sjajna i puna

svjetlosti. Time izvodi svoj drugi argument kojim dokazuje da je Zemlja krajnje različita od

nebeskih tijela. Kao promjene koje nastaju na Zemlji, navodi nestajanje i propadanje trave,

biljaka, životinja, kiše, oluju i kao takvu vidi je u stalnom preobražaju.

Salviati, ističe da kada bi Aristotel imao priliku živjeti u njihovo vrijeme, u kojem postoje

novi slučajevi i novi način promatranja nebeskih pojava, možda bi i promijenio svoje mišljenje.

No, isto tako da u svoje vrijeme nije cijenio čula, ne bi mogao dokazati nepromjenjivosti, jer tada

nije mogao vidjeti nijednu novu stvar na nebu kako nastaje ni staru kako nestaje. Vjerojatno bi

sada promijenio mnoga svoja mišljenja i stavove.

Sljedeća tema kojoj su posvetili kratku raspravu su Sunčeve pjege. U razgovor se

uključuje Simplicije i iznosi nekoliko različitih mišljenja o Sunčevim pjegama:

„Netko kaže da su to zvijezde koje se kao Venera i Merkur u vlastitim orbitama okreću oko

Sunca, te prilikom prolaska ispod Sunca prikazuju nam se kao tamne. A pošto ih ima mnogo,

često se događa da se jedan dio njih zajedno spaja pa poslije razdvaja. Drugi vjeruju da su to

prosto utjecaji zraka, neki drugi da su privid leća, a ostali da su nešto sasvim treće. Ali ja sam

potpuno sklon da vjerujem, i čak sam čvrsto uvjeren u to da su one agregat mnogih i raznih

tamnih tijela koja se skoro slučajno međusobno udružuju, pa stoga često vidim kako se u jednoj

pjegi mogu izbrojati na desetine manjih tjelašaca koja su nepravilnog oblika i izgledaju kao

snježne pahuljice ili vlasi vune ili mušice u letu. Tjelašca međusobno mijenjaju mjesta, čas se

raspadaju, čas se sastavljaju, a najviše pod Suncem oko kojeg se okreću kao oko svog

središta.“20

Salviati koji smatra da je takvo mišljenje, temeljeno na ljudskoj proizvoljnosti, a ne na

istinitim zaključcima kao u prirodnim naukama, iznosi svoja dva iskustvena argumenta o

Sunčevim pjegama. Prvim argumentom nastoji iskazati da one nastaju i raspadaju se, jer se

mnoge od tih pjega vide kako nastaju usred Sunčevog diska, a mnoge isto tako nestaju i gube se

čak podalje od ruba Sunca. Drugim argumentom, opisuje gibanje i izgled Sunčevih pjega. Iz

20 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 59. – prijevod na hrvatski

N. Mijakovac

17

promjene u pojavi pjega i iz njihove vidljive promjene brzine gibanja može se zaključiti da su

one u kontaktu sa Suncem i da se dodirujući površinu Sunca gibaju s njom ili odmah iznad nje,

ali se nikako ne okreću visoko iznad Sunca. To dokazuje da je gibanje pjega najsporije oko ruba

Sunčevog diska, a prilično brzo prema središtu Sunca. Isto se može zaključiti i iz njihovog

izgleda, budući da su veoma uske oko Sunčeva ruba, a u blizini središta njihov oblik je daleko od

toga. Dalje, ističe Salviati, da se oko središta vide u svom punom sjaju, dok se blizu ruba

pokazuju sabijenim uslijed zakrivljenosti Sunčeve površine. Iz te promjene oblika se vidi da

nijedna od pjega nije zvijezda ili neko drugo tijelo sferičnog oblika, jer od svih oblika samo sfera

nikad nije sabijena. Navedenim argumentima, Salviati je potaknuo Simplicija da razmisli o

istinitosti Aristotelovog učenja, te želji da provjeri da li se iskustvo podudara s onim što

dokazuje Aristotel. Isto tako, smatra Salviati, da oni sada mogu bolje od Aristotela raspravljati o

nebeskim pojavama, zahvaljujući teleskopu, koji im je omogućio da se približe nebu trideset ili

četrdeset puta više nego što je to imao priliku Aristotel. Time im se pruža mogućnost da

primijete na nebu stotine stvari koje on nije mogao vidjeti, a između ostalog i Sunčeve pjege,

koje su njemu apsolutno bile nevidljive. Prema tome, u ovom dijalogu, mogu s većom

sigurnošću raspravljati o mnogim astronomskim pojavama nego Aristotel.

Nakon određenog vremena započinju razgovor o sličnosti i razlici između Mjeseca i

Zemlje. Salviati navodi svoje mišljenje da je Mjesečeva lopta dosta različita od Zemljine, iako se

u nekim stvarima primjećuju i sličnosti. Smatra da je Mjesec sličan Zemlji po obliku koji je

nesumnjivo sferičan, zatim da je Mjesec kao Zemlja, po sebi mračan i neproziran, zbog čega je

sposoban da primi i odbija Sunčevu svjetlost. Mjesečevu materiju smatra kao vrlo gustu i čvrstu

ne manje nego što je Zemljina, što se vrlo lako može dokazati budući da je Mjesečeva površina

većim djelom nejednaka, zbog mnogih izbočina i šupljina koje se uočavaju uz pomoć teleskopa.

Pošto je površina naše kugle podijeljena na dva glavna dijela, kopneni i vodeni, tako i na

Mjesečevom disku vidimo razliku između onih prostranih svjetlijih područja i onih drugih

tamnijih. Navodi dalje, da pošto sa Zemlje vidimo Mjesečev disk ili cijeli ili djelomično

osvijetljen, nekad u obliku srpa nekad potpuno nevidljiv – kada je tako obasjan Suncem da

dijelovi koji gledaju ka Zemlji ostaju u tami, onda bi se i sa Mjeseca isto tako vidjela Zemlja, za

točno isto vrijeme i sa istim promjenama oblika. Salviatijevo izlaganje o sličnostima Mjeseca i

Zemlje, prekida Sagredo, ne razumijevajući posljednju rečenicu. Dakle, shvaća da bi se Zemljine

osvijetljene zone s obzirom na različite oblike prikazivale nekome tko bi bio na Mjesecu, slično

u svemu što primjećujemo na Mjesecu sa Zemlje, no ne shvaća kako to može biti za isti period,

jer ono što Sunčevo osvjetljenje kod Mjesečeve površine učini za mjesec dana kod Zemljine

18

učini za dvadeset i četiri sata. Salviati potvrđuje njegov iskaz, no ističe da promjena oblika u

kojima bi se sa Mjeseca vidjeli osvijetljeni dijelovi Zemljine površine, ne zavisi samo od toga,

već od različitih aspekata Mjeseca prema Suncu. Pa navodi primjer:

„Ako bi Mjesec točno slijedio gibanje Sunca i kada bi stajao uvijek na liniji između Sunca i

Zemlje u onom aspektu koji nazivamo konjukcija, gledajući uvijek ka istoj Zemljinoj hemisferi,

onoj koja je okrenuta Suncu, onda bi mu ta hemisfera bila stalno svijetla. Nasuprot tome, ako bi

se Mjesec zadržao u opoziciji spram Sunca, Zemlja se nikad ne bi vidjela sa Mjeseca jer bi

uvijek bila okrenuta ka Mjesecu tamnom stranom. Ali ako je Mjesec u kvadraturi sa Suncem, ona

polovina Zemljine hemisfere koja gleda ka Mjesecu i koja je okrenuta Suncu bila bi svjetla, dok

je druga, suprotna, tamna, pa bi se stoga osvijetljeni dio Zemlje s Mjeseca vidio u obliku

polukruga.“21

Sagredo zadovoljan objašnjenjem biva potaknut na razmišljanje i iznosi svoje zaključke

vezane za postojeću nejasnoću, a Salviati koji je pažljivo pratio njegovo izlaganje, iznosi još

nekoliko zanimljivih astronomskih pojava otkrivenih pomoću teleskopa nakon čega se vraća

započetoj raspravi o sličnostima Mjeseca i Sunca. Kao sljedeću sličnosti navodi:

„Kako Mjesec dobar dio vremena zamjenjuje nedostatak Sunčeve svjetlosti, reflektira Sunčevu

svjetlost i čini nam noći vrlo svijetlim, tako i Zemlja, u zamjenu, odbijanjem Sunčevih zraka

osigurava Mjesecu snažnu svjetlost i po mom mišljenju, veću nego onu koja nama dolazi od

njega, budući da je površina Zemlje veća od Mjesečeve.“22

Budući da nije bilo veće rasprave oko navedene sličnosti, ubrzo iznosi i posljednju

sličnost s nestrpljenjem da krene rasprava koja se odnosi na međusobnu pomrčinu Zemlje i

Mjeseca.

Nakon što je Salviati izložio svoje podudarnosti između Mjeseca i Zemlje, trebala bi

krenuti rasprava o nepodudarnostima i razlikama, no Simplicije želi iznijeti svoje sumnje protiv

podudarnosti.

Simplicije prihvaća prvu sličnost, da Mjesec ima sferičan oblik, iako mu ta sličnost nije

najjasnija. Smatra da je Mjesečeva površina glatka i ravna kao ogledalo, dok je Zemljina hrapava

i oštra. Što se tiče druge sličnosti, da je Mjesec neproziran i mračan po sebi kao Zemlja, prihvaća

21 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 70. – prijevod na hrvatski

N. Mijakovac 22 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 73. – prijevod na hrvatski

N. Mijakovac

19

prvu karakteristiku da je neproziran, no što se mračnosti tiče, ne vjeruje da je Mjesec sasvim

lišen vlastite svjetlosti kao Zemlja. Prihvaća treću sličnost i smatra da je Mjesec izuzetno čvrst,

čak i čvršći od Zemlje, no to ne dokazuje iz hrapavosti njegove površine, nego iz njegove

sposobnosti da bude sjajniji i uglađeniji nego bilo koje ogledalo. Nastavlja iznositi dalje svoje

primjedbe, te dolazi do četvrte podudarnosti i prihvaća da bi površina Zemljine lopte gledana iz

daljine izgledala dvojako, odnosno neki dijelovi bi bili svjetliji, a neki mračniji, ali navodi svoje

obrazloženje toga, ističući da bi se površina vode prikazala sjajnijom, jer je glatka i prozirna, a

površina tla bi ostala tamna zbog svoje neprovidnosti i hrapavosti, pa time slabo pogodna za

odbijanje Sunčeve svjetlosti. Sljedeću sličnost koju je Salviati izložio, potpuno prihvaća, i

uvjeren je da kada bi Zemlja sjajila kao Mjesec, prikazala bi se onome tko bi je od gore

promatrao u oblicima koji su u skladu s onima koje vidimo na Mjesecu. Osim toga, prihvaća i da

samo jedna polovina Mjeseca vidi cijelu Zemlju, a da cijela Zemlja vidi samo polovinu Mjeseca.

Nadalje, razmatrajući sljedeće sličnosti između Zemlje i Mjeseca, smatra da je pogrešno da

Mjesec može primiti svjetlost od Zemlje koja je vrlo tamna, neprozračna i nesposobna odbija ti

svjetlost Sunca kao što je Mjesec odbija nama. Također smatra da je ona svjetlost koja se vidi na

ostatku Mjesečevog diska, osim srpa sjajnog uslijed Sunčeve svjetlosti, vlastita i prirodna

Mjesečeva svjetlost. Za posljednju sličnost, o međusobnim pomrčinama nema primjedbi.

Nakon što je izložio svoje primjedbe na sličnosti Mjeseca i Zemlje, započinje rasprava o

nekim njegovim navodima. Salviati koji je pažljivo slušao njegovo izlaganje, shvatio je da u

njihovom shvaćanju sličnosti između Mjeseca i Zemlje postoje neke nepodudarnosti koje je

potrebno dodatno razjasniti zadržavajući se na objašnjenju refleksije Sunčeve svjetlosti od

tamnijih i svjetlijih dijelova Zemlje i Mjeseca. Salviati je uz pomoć eksperimenata nastojao

dokazati Simpliciju svoje tvrdnje kako refleksija Sunčeve svjetlosti nije nužno povezana sa

glatkoćom površine.

Razgovor prvog dana završava Salviatijevim izlaganjem distinkcije između „intezivnog“

i „ekstenzivnog“ shvaćanja. Smatra da je ljudsko shvaćanje sa stanovišta ekstenzivnosti

beskrajno slabije od božanskog, dok je sa stanovišta intezivnosti ljudsko shvaćanje apsolutno

pouzdano koliko i sama priroda, dakle može biti jednako božanskom. Upravo se to i događa u

čistim matematičkim znanostima, odnosno u geometriji i aritmetici, čije iskaze božanski razum

zna beskonačno više, jer ih zna sve. No, u onim malobrojnim koje ljudski um razumije, Salviati

vjeruje da je spoznaja jednaka božanskoj s obzirom na objektivnu sigurnost, budući da poznaje

njegovu nužnost, iznad koje ne postoji veća sigurnost.

20

3.2. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Drugi dan23

U tijeku drugog dana vodila se rasprava o gibanju Zemlje. Analizirale su se različite

situacije kojima se nastojalo utvrditi giba li se Zemlja ili ne, te ukoliko se giba kakvo njeno

gibanje može biti. Prije nego što su krenuli raspravljati o glavnoj temi, Salviati, Sagredo i

Simplicije, razgovor kratko usmjeravaju na Aristotela, čije stavove i učenje zastupa Simplicije,

pa će on tijekom rasprave nastojati dokazati upravo ono što je Aristotel smatrao, a to je da se

Zemlja ne giba. Salviati, inače predstavnik Kopernika, nastoji Simpliciju kroz različite primjere

dokazati suprotno, da se Zemlja giba.

U prvom dijelu rasprave tema je bila dnevno gibanje Zemlje, koje podrazumijeva

rotaciju Zemaljske kugle oko svoje osi. Izloženo je nekoliko situacija kojima su nastojali

ustanoviti giba li se Zemlja, te ukoliko se giba kako bi se te situacije morale odraziti na

motritelja. Salviati raspravu o tome započinje s dokazima Aristotela, Ptolomeja, Brahea, i drugih

astronoma koji su trebali potvrditi da je Zemlja nepokretna. Jedan od njihovih dokaza koje izlaže

Salviati, a koji se smatra neoborivim da je Zemlja nepokretna, jeste padanje teških tijela s

određene visine po pravoj i vertikalnoj dužini u odnosu na površinu Zemlje. Kao primjer navodi

kamen ispušten s vrha tornja. Ukoliko bi Zemlja imala dnevno gibanje, toranj s čijeg se vrha

ispušta kamen da pada, zbog Zemljinog obrtanja, za vrijeme dok kamen pada, pomjerio bi se na

neku određenu udaljenost prema istoku, pa bi kamen trebao pasti na tlo na toj udaljenosti od

podnožja tornja. Slično tomu, kada se s jarbola broda koji miruje, pusti olovna kugla da pada i

ako se pri tome obilježi mjesto pada, a to će biti blizu podnožja jarbola, te ako se sa istog mjesta

pusti kugla da pada kada je brod u pokretu, mjesto pada bit će daleko od prvog mjesta za onu

udaljenost za koju se brod pomjerio naprijed u periodu pada olovne kugle. Razlog tomu je

prirodno gibanje kugle u slobodnom padu po vertikalnoj liniji ka središtu Zemlje. Taj dokaz

potvrđuje i iskustvo s projektilom izbačenim uvis na veliku visinu, kao što je tane izbačeno iz

topa koje stoji vertikalno u odnosu na horizont, i to tane u usponu i povratku zahtjeva mnogo

vremena, dok će top na našem usporedniku biti zajedno s nama pomjeren za određenu udaljenost

ka istoku zbog gibanja Zemlje, tako da se tane padajući ne može nikad vratiti u blizinu topa,

nego će biti onoliko daleko u odnosu na zapad koliko Zemlja bude pomjerena naprijed.

Drugi dokazi kojima Ptolomej i njegovi sljedbenici nastoje potvrditi nepokretljivost

Zemlje sličan je onome s projektilima, a odnosi se na stvari koje se odvojene od zemlje

23 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 112. – 282.

21

održavaju dugo u zraku, kao što su oblaci ili ptice. Kako oni ne dotiču Zemlju, ne može se reći

da ih Zemlja nosi svojim gibanjem, pa ne može ni biti moguće da oni prate njenu brzinu.

Ako mi nošeni Zemljinim gibanjem prijeđeno naš usporednik za 24 sata, i pritom

prevalimo određenu udaljenost oko 16 tisuća milja, postavlja se pitanje kako ptice mogu izdržati

takvu putanju. Međutim, nasuprot tomu bez ikakve razlike vidimo kako ptice lete isto i prema

istoku i prema zapadu.

Sljedeći dokaz koji se navodi, odnosi se na kružno gibanje koje ima svojstvo da izbacuje i

rasipa iz svog središta dijelove tijela koje se okreće, kad god gibanje nije prilično sporo ili sami

dijelovi nisu čvrsto spojeni. Pa prema tome, kada bi se Zemlja okretala velikom brzinom,

postavlja se pitanje što bi zadržalo stijene, građevine i čitave gradove da ne budu u prebrzom

vrtlogu izbačeni ka nebu? Ili pak ljudi i životinje koji nisu privezani za Zemlju, kako bi mogli da

odole jednoj takvoj sili, koja bi nastojala sa velikom snagom da ih razbaca na različite strane

daleko od Zemlje i njezinog središta. Suprotno tome, vidimo kamenčiće, pijesak i lišće kako

sporo padaju na Zemlju i s mnogo manjim otporom mirno počivaju na njoj. Nakon izlaganja

navedenih dokaza, Salviati naglašava Simpliciju da su ovi snažni dokazi uzeti iz zemaljskih

pojava, nakon kojih slijede dokazi drugog tipa, odnosno dokazi izvučeni iz pojava i opažanja

nebeskih tijela i prema kojima se Zemlja nalazi u središtu svemira, te kojima se nastoji negirati

postojanje godišnjeg gibanja Zemlje oko tog središta koje joj pripisuje Kopernik.

Prema Aristotelovoj prirodnoj filozofiji postoje tri vrste gibanja; prirodno, nasilno i

kružno. Prva dva su u zemaljskom području, a treće u nebeskom. Tako i Simplicije navodi da je

prirodno gibanje, gibanje prema središtu svijeta, tj. prema središtu Zemlje. Nadalje, kružno

gibanje pripisuje se nebeskim tijelima, i smatra se idealnim oblikom gibanja, što odgovara

savršenom svijetu.

Kako se središnji dokaz da je Zemlja nepokretna odnosio na padanje teških tijela s

određene visine po pravoj i vertikalnoj liniji, odnosno pravo ka središtu Zemlje, u daljnjem tijeku

rasprave Salviati i Simplicije se zadržavaju na toj temi. Pa prema tome, Simplicije iznosi svoj

zaključak o gibanju kamena u slučaju da se Zemlja giba i u slučaju da miruje. Kao i inače, brani

svoju metodu opažanja putem čula i tvrdi da nam čula garantiraju da je toranj uspravan i

vertikalan, te nam pokazuju da kamen koji pada tik uz zid tornja, a da ne skrene nimalo ni na

jednu ni na drugu stranu, pada u podnožje tornja, točno ispod mjesta odakle je ispušten da pada.

No, ako bi se Zemlja gibala, pa prema tome i toranj bi se gibao zajedno s njom, i ako bi se

kamen ponovo pustio da pada uz toranj, tada bi njegovo gibanje bilo ukoso, odnosno drugačije

22

od one prave i vertikalne linije koju bi kamen opisivao u slučaju da se Zemlja ne giba. Nadalje,

Salviati, se kratko osvrće na dokaz o kamenu puštenom s vrha jarbola dok je brod u stanju

mirovanja. Smatra da je velika razlika između broda i Zemlje, u slučaju da Zemlja posjeduje

dnevno gibanje. Gibanje broda nije prirodno, već je izazvano silom vesala, pa je stoga gibanje

svih stvari na njemu slučajno, pa prema tome nije čudo što kamen koji slobodno pada s vrha

jarbola slijedi gibanje broda. No, dnevno gibanje Zemlje je njeno vlastito i prirodno gibanje, pa

prema tome i svih njezinih dijelova. Zato za razliku od kamena koji pada s vrha jarbola, kamen

koji se nalazi na vrhu tornja primarno teži okretanju oko središta svoje cjeline za dvadeset i četiri

sata, i ta prirodna sklonost je vječna na bilo kojem mjestu se kamen nalazio. Iz toga se može

zaključiti, da pošto je prirodna težnja Zemlje da se okrene oko svog središta za dvadeset i četiri

sata, tada će i svaki njen dio imati prirodnu težnju da se zajedno s njom okreće. Pa, kako je već

rečeno da gibanje broda nije prirodno, nužno je da se kamen kad je izvan broda vraća u svoje

prirodno stanje i da se giba prema prirodnoj sklonosti. Stoga, zaključivanje na temelju primjera s

brodom nema nikakvu dokaznu snagu na primjer s tornjem. Kamen koji pada s vrha jarbola

nalazi se u sredini koja se ne giba gibanjem broda, nego kao i cijela Zemaljska kugla, tako bi bez

otpora zraka, ili čak uz njezinu pomoć, kamen slijedio univerzalni Zemljin tok, kako navodi

Salviati.

Također, nastoji Simpliciju razjasniti problem s padom kamena s vrha jarbola i s vrha

tornja. Simplicije smatra da kada brod miruje, kamen pada pred jarbolom, a kada se giba, pada

daleko od njega. Dakle, iz pada kamena pred jarbolom zaključuje da brod miruje, a ako padne

dalje, onda se dokazuje da se brod giba. Ali pošto ono što se događa na brodu mora jednako da

se događa i na Zemlji, onda se iz pada kamena pred tornjem zaključuje da je Zemlja nepokretna.

No, kako bi ga razuvjerio, Salviati ističe da kamen pada uvijek na isto mjesto na brodu, bilo da

ovaj miruje ili da se giba bilo kojom brzinom. Prema tome, pošto je isti uzrok na Zemlji i na

brodu, Salviati smatra, da se iz pada kamena koji je uvijek vertikalan u podnožje tornja ne može

ništa zaključiti o gibanju ili mirovanju Zemlje.

U tijeku razgovora, kratko prave digresiju i prelaze na razmatranje gibanja tijela po

kosini. Razmatrali su kuglu koja se gibala niz kosinu i pri tome se gibala ubrzano, no kada se ista

kugla gibala uz kosinu, smanjivala joj se početna brzina i gibala se usporeno. No, ako ta kosina

nije ni podignuta ni spuštena, u raspravi su došli do zaključka će se ta kugla gibati toliko daleko,

koliko doseže takva kosina. Isto tako zaključuju, ako bi dužina te kosine bila beskonačna i

gibanje po njoj bi bilo vječno.

23

Nakon više kratkih rasprava kojim su se udaljili od glavne teme, nastavljaju s

razmatranjem gibanja tijela s vrha tornja, pa prema tome nastoje ustanoviti kakva bi zaista bila

putanja tijela koje slobodno pada sa vrha tornja. Salviati o tome iznosi svoje mišljenje:

„Razmišljao sam o tome ponekad. I ne sumnjam nimalo da kada bismo bili sigurni u prirodu

gibanja kojim tijelo pada ka središtu Zemaljske kugle, spajajući to gibanje zatim sa općim

kružnim gibanjem dnevne rotacije, znali bismo točno koju vrstu putanje imamo – onu koju

opisuje središte teže pri zbrajanju ta dva gibanja.“24

Dolaze do zaključka da mi kao motritelji ne vidimo ništa drugo nego jednostavno gibanje

nadolje, jer kružno gibanje, zajedničko Zemlji, tornju i nama, ostaje neprimjetno i kao da ne

postoji te stoga primjećujemo samo gibanje kamena u kojem mi ne sudjelujem, a čula nam

ukazuju da je ono po pravoj liniji, paralelnoj sa samim tornjem. Također im je poznato da je

gibanje padajućih tijela neprestano ubrzano. Razmatranje putanje Salviati objašnjava na crtežu:

Oko središta A opisao je krug BI s polumjerom AB predstavljajući tako Zemaljsku kuglu.

Produživši polumjer AB do točke C, ocrtava se visina tornja BC, koji nošen Zemljom nad

kružnicom BI opisuje svojim vrhom luk CD. Zatim je podijelio dužinu CA na sredini u E, sa

središtem E, na udaljenosti EC, zatim je opisao polukrug CIA te naglašava da sasvim vjerojatno

može biti da se po njoj kamen padajući s vrha tornja C giba gibanjem složenim od zajedničkog

kružnog i vlastitog pravocrtnog gibanja. Ukoliko se na kružnom luku CD označe jednaki dijelovi

(CF, FG, GH, HL) i iz točaka F, G, H , L povuku ka središtu A pravci, odsječeni dijelovi između

24 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 172. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

Slika 7. Crtež priložen uz Salviatijevo objašnjenje

putanje padajućih tijela

24

dvije kružnice CD i BI predstavljat će uvijek isti toranj CB, prenesen od strane Zemaljske kugle

ka DI. Na točkama gdje su te dužine presječene polukružnim lukom CI, nalaze se mjesta gdje se

s vremenom na vrijeme nalazi kamen u padu. Te točke se sve većom proporcijom udaljavaju od

vrha tornja. I to je razlog, navodi Salviati, zašto nam se pravocrtno gibanje niz toranj pokazuje

sve ubrzanijim. Također se vidi, zahvaljujući beskonačnoj oštrini kuta između dva kruga DC i

CI, udaljavanje padajućeg tijela od kružnice CFD, odnosno od vrha tornja, krajnje je malo na

početku, što je isto kao i reći da je gibanje naniže izuzetno sporo, i sve je sporije i sporije do u

beskonačnost, u zavisnosti od blizine točke C, odnosno stanju mirovanja. I konačno može se

shvatiti da bi se u krajnjem to gibanje završilo u središtu Zemlje A.

Nakon toga, Salviati iznosi još nekoliko svojih zaključaka, a to su: tijelo se ne giba

stvarno nijednim drugim gibanjem nego samo jednostavnim kružnim gibanjem, kao što se i

gibalo jednostavnim i kružnim gibanjem kad je bilo položeno na vrhu tornja. Drugi zaključak je

sljedeći: smatra da se tijelo ne giba nimalo više ili manje nego kada bi stalno bilo na tornju, što

zaključuje po lukovima CF, FG, GH itd. koje bi ono tijelo prešlo ostajući uvijek na tornju, koji

odgovaraju lukovima na kružnici CI koji odgovaraju istim CF, FG, GH itd. Zatim slijedi i

posljednji zaključak kojim kaže da se stvarno gibanje kamena nikad ne ubrzava, nego je uvijek

jednoliko, budući da su svi jednaki lukovi na kružnici CD i njeni odgovarajući lukovi na kružnici

CI prijeđeni za jednako vrijeme. Dakle, tijelo bilo da stoji na tornju ili pada, uvijek se giba istom

brzinom.

Međutim, Simplicije u želji da obrani svoj stav da je Zemlja mirna, ne uzima u obzir

mnoga razumna i logička razmatranja, kao što je slučaj kod pada kamena. Što se gibanja ili

mirovanja tiče, kamen se ponaša kao Zemaljska kugla. No, kako Simplicije na umu ima čvrstu

ideju da Zemlja miruje, o padu kamena raspravlja kao da se ono pokreće iz stanja mirovanja, iz

čega slijedi da ako je Zemlja mirna, kamen polazi iz stanja mirovanja i pada vertikalno. Ali ako

se Zemlja giba, onda se kamen giba jednakom brzinom, pa ne polazi iz stanja mirovanja, nego iz

gibanja koje je jednako gibanju Zemlje, sa kojim se zbraja početno gibanje naniže pa se dobije

koso gibanje. No, Simplicije vjeran čulima, iskazuje svoje nerazumijevanje, jer kada kamen pada

on vidi da se giba pravocrtno i vertikalno, a ne ukoso. Salviati objašnjava da se objašnjenje

nalazi u dnevnom gibanju kojim se zajedno gibaju svi ljudi, Zemlja, toranj, kamen. Dnevno

gibanje postoji kao da ga nema, neprimjetno je i bez ikakvog učinka, jer motritelji na Zemlji

mogu primijetiti samo ono gibanje koje njima nedostaje, a to je gibanje kojim kamen u padu

prelazi visinu tornja.

25

U daljnjoj raspravi kojom se nastojalo dokazati dnevno gibanje Zemlje, izloženo je još

nekoliko primjera, kao što je gibanje taneta unutar topa kada se pokrene paljba, zatim gađanje

ptica u letu, te vrtnja kante s vodom na užetu. Što se tiče gibanja taneta unutar topa, kada se

pokrene paljba, i ako se uzme u obzir da je cijev podignuta vertikalno te da se Zemlja okreće oko

sebe dnevnim gibanjem koje sa sobom nosi i top, Simplicijev zaključak je bio da će gibanje

taneta biti vertikalno, jer je cijev usmjerena vertikalno. No, Salviati smatra da bi to bilo istinito

da Zemlja miruje, jer tane onda ne bi imalo nijedno drugo gibanje osim onog koje mu daje

paljba. Međutim, ako se Zemlja okreće, tane koje je u topu ima i dnevno gibanje, pa prema tomu

kada mu se doda impuls vatre, gibat će se od dna cijevi ka otvoru dvama gibanjima, čijim

slaganjem proizlazi da je gibanje središta teže taneta kosa crta.

Što se tiče gađanja ptice u letu, Salviati je smatrao da lovci da bi pogodili pticu fiksiraju

cilj daleko ispred ptice, unaprijed pretpostavljajući moguće rastojanje, manje ili veće prema

brzini leta i udaljenosti ptice, da bi kada opale metak stigao u isto vrijeme na isto mjesto kao i

ptica. Dakle, ptice svojim letom, metak svojim gibanjem i tako bi se susreli. Međutim, lovci

koriste drugačiju strategiju. Oni ciljaju na isti način kao kad bi ptica bila mirna, odnosno cilj

određuju prema ptici u letu, i slijede je pomjerajući pušku, držeći pticu stalno na nišanu dok ne

opale, te na taj način pogađaju ptice u letu kao one koje miruju. Slično topu, zaključuje se

sljedeće: metak se kreće uvis ka vrhu zbog paljbe, a zbog Zemljinog gibanja ka istoku, te suma ta

dva gibanja čini složeno gibanje koje slijedi putanju Zemlje i koje motritelju izgleda kao da se

giba pravocrtno nagore, vraćajući se po istoj crti nadolje. Prema tome, Salviati, zaključuje da se

cilj nikako ne mijenja, jer ako je cilj miran i top ostaje miran, a ako se meta premješta gibanjem

Zemlje, onda se u svakom slučaju pomjera i top, te držeći cilj na nišanu, hitac je uvijek precizan.

Međutim, u razgovor se uključuje inače neutralni sugovornik Sagredo koji dubokoumno

razmatra razgovor Salviatija i Simplicija, te iznosi svoju primjedbu u vezi gađanja ptica,

smatrajući da su pravi uzroci strijelčevog pogotka osim praćenja leta pomicanjem puške, veći

broj metaka koji ispale lovci gađajući pticu i koji šireći kroz zrak pokrivaju vrlo veliki prostor,

kao i brzina kojom se ti meci izbacuju iz cijevi.

Mnogima se činilo, pa tako i Ptolomeju, da kad bi se Zemlja okretala oko sebe velikom

brzinom, kamenje i životinje bi trebali odletjeti ka zvijezdama, i ne bi postojao toliko jak vezivni

materijal koji bi zgrade zadržao pričvršćene za temelje, pa bi se i one urušile. U prilog tome

uslijedila je rasprava koju započinje Salviati pokusom s kantom vode okačenoj na konopcu.

Pokus je opisao na sljedeći način: kantu s vodom okačimo na konopac i čvrsto u ruci držimo

drugi kraj konopca, tako da konopac i ruka čine polumjer, a središte je u ramenom zglobu.

26

Zavrtimo brzo posudu tako da opiše krug koji je ili paralelan horizontu ili je okomit u odnosu na

njega ili na neki način iskošen, i ni u jednom od ovih slučajeva voda se neće proliti iz njega,

nego će osoba koja vrti stalno osjećati kako se konopac zateže i osjetit će silu usmjerenu od

ramena. Ukoliko se na dnu kante probuši rupica, vidjet ćemo da voda ističe, ali ništa manje ka

nebu nego po strani i ka zemlji. Osim toga, navodi primjer djece koja bacaju kamenje u daljinu

vrteći štap na čijem se vrhu umetne kamen. Dakle, ovo su sve argumenti da je istinita tvrdnja da

obrtanje zadaje pokretnom tijelu impetus ka opsegu kruga kada je gibanje brzo. Jer ako se

Zemlja okreće oko sebe, gibanje površine, a pogotovo dijelovi oko ekvatora, koji su mnogo brži

od spomenutih tijela, morat će izbaciti svaku stvar ka nebu. Rasprava se nastavlja u smjeru

analiziranja navedenih argumenata pri čemu se koriste još jednim primjerom, a riječ je o gibanju

kamenčića dok je stegnut u praćki u trenutku kada je dječak pomjera da bi ga daleko ispalio.

Simplicije navodi da je gibanje kamena dok je u praćki kružno, dakle kamen se giba po luku

kruga, čije je stabilno središte rameni zglob, a polumjer je praćka s rukom. No, Salviatija zanima

kakvo je gibanje kamena kada izleti iz praćke, postavljajući pitanje Simpliciju nastojeći ispitati

je li kružno ili se odvija po nekoj ravnoj crti. Simplicije tvrdi da nije kružno , jer tako ne bi otišao

dalje o ramena bacača, dok ga mi vidimo da ide daleko. Dakle, zaključuje da mora biti po pravoj

crti, uzimajući pri tome vanjski impetus. Problem mu je stvaralo što vidi da kamen opisuje luk,

ali situacija mu je postala jasnija, kada je shvatio da taj luk uvijek skreće prema dolje, te je

zaključio da to skretanje potječe od teže kamena koja prirodno vuče prema dolje. I tvrdi da je

dani impetus bez sumnje pravocrtni. Također, ne smatra da je gibanje projektila pravocrtno u

odnosu na cijeli krug, nego samo na onu zadnju točku u kojoj se završava kružno gibanje. Kako

bi se što bolje izrazio i objasnio što razumnije svoj stav o navedenoj situaciji, Salviati drugim

primjerima nastoji utvrditi da li Simplicije zaista razumije svoje iskaze o gibanju kamena. Stoga,

se prelazi na razmatranje sljedeće situacije: kada se tane ispali iz puške, u kojem pravcu metak

ima impetus koji ga tjera na gibanje. Simplicijev zaključak je bio da on prima impetus koji ga

tjera na gibanje po pravcu koji slijedi liniju cijevi; ne skreće ni lijevo, ni desno, ni gore, ni dolje,

odnosno ne zatvara nikakav kut s linijom cijevi. Ako se putanja projektila produži, ne zatvarajući

kut s kružnicom koju je on opisao, te ako kružno gibanje mora prijeći u pravocrtno, Simplicije

smatra da taj pravac mora biti tangenta koja dodiruje kružnicu u točki odvajanja, jer bi svi ostali

pravci ako bi se produžili presjekli kružnicu, pa bi sa njom zatvarali neki kut. Dakle, Simplicije

je smatrao slijedeće: projektil prima impetus da se giba po tangenti luka koji opisuje putanju

projektila u točki njegovog razdvajanja od bacača. Dalje navodi, da je točka dodira koja se nalazi

na kružnici najbliža središtu kruga, dok su sve druge točke izvan kruga. Pokretno tijelo se giba iz

točke dodira i giba se pravocrtno po tangenti, nastavljajući da se giba udaljavajući se od točke

27

dodira i središta kruga. Na temelju navedenih zaključaka, Simplicije je shvatio da kružno gibanje

bacača daje projektilu impetus da se giba (u trenutku kada dođe do toga da se odvoje) po pravcu

koji dodiruje kružnicu gibanja u točki razdvajanja. Nastavljajući gibanje po njoj projektil se sve

više udaljava od bacača. Zaključio je da bi se projektil nastavio gibati po pravcu kada mu zbog

njegove težine ne bi bilo dodano i gibanje prema dolje, što dovodi do iskrivljenja putanje

gibanja. Također je saznao da to iskrivljenje putanje teži uvijek ka središtu Zemlje jer je tako sa

svim teškim tijelima. Projektil koji od bacača prima impetus da se giba po tangenti nastavio bi

gibanje dalje kada ga težina ne bi vukla prema dolje, dakle odmah bi krenuo padati prema dolje,

jer budući da ga nema što održavati, njegova vlastita težina mora djelovati. Pa prema tome,

navodi Salviati, ako bi tijelo bilo izbačeno s kotača koji se okreće velikom brzinom, imao bi

prirodnu sklonost da se giba ka središtu tog kotača, kao što ima sklonost da se giba prema

središtu Zemlje, i bilo bi prirodno da se vrati ka kotaču, ili čak da se nikad i ne odvoji od njega.

Simplicije je, unatoč svom stavu da će tijelo (kamen) odletjeti od Zemlje, iskazao mišljenje koje

je protivno tome:

„Savršeno razumijem da se kamen neće odvojiti od Zemlje, budući da bi njegovo udaljavanje na

početnoj točki bilo tako malo da tisuću puta premašuje sklonost koju ima kamen da se giba

prema središtu Zemlje, što je u ovom slučaju također i središte kotača. Zaista je nužno priznati

da kamenje, životinje i druga teška tijela ne mogu odletjeti, ali problem mi sada stvaraju laka

tijela čija je sklonost pada ka središtu veoma slaba, pa zbog nedostatka moći da se zadrže na

površini, ne vidim zašto nisu izbačena.“25

Time je Simplicije nesvjesno negirao vlastito razumijevanje i stav koji nastoji obraniti u raspravi

sa Salviatijem. No, u jednom trenutku shvatio je da je na pogrešnom putu te navodi sljedeće:

„I ja kao zaista prostodušan dozvolio sam da me uvjere da kamen ne bi mogao odletjeti uslijed

Zemljinog obrtanja! Povlačim dakle riječ, i tvrdim da ako se Zemlja kreće, kamenje, slonovi,

tornjevi i gradovi bi letjeli nužno ka nebu. A pošto do toga ne dolazi, onda tvrdim da se Zemlja

ne giba.“26

Nastavljaju dalje raspravu o održavanju kamena i laganih tijela kao što je perje na

površini Zemlje. U raspravi dolaze i do teme o dodiru dvije sfere. Nastojali su utvrditi da li

25 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 202. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 26 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 203. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

28

materijalna sfera dotiče ravninu u samo jednoj točki i ukoliko je zaista tako, gdje bi bilo to

doticanje.

Zatim je Salvijati kratko izložio još jednu pogrešku Ptolomejevih i Aristotelovih

sljedbenika. Pošto je brzina zemljinog okretanja mnogo veća od bilo kojeg stroja koji mi umjetno

pokrenemo, izbacivanje kamenja, životinja itd. trebalo bi biti veoma nasilno. Međutim, u ovom

iskazu, smatra Salviati, postoji jedna velika greška. Istina je da ukoliko se usporede brzine

jednog te istog kotača ili dva jednaka kotača, da će onaj koji se brže okreće izbacivati kamenje s

većim impetusom, i kako raste brzina u tom istom omjeru se povećava i uzrok izbacivanja.

Ako bi se brzina povećala ne ubrzanjem samog kotača, već povećanjem njegova

promjera, pri čemu je isti period okretanja kako kod malog tako i kod većeg kotača, kod većeg

kotača brzina će biti veća budući da je njegov opseg veći. Salviati smatra da je krajnje pogrešno

vjerovanje da uzrok izbacivanja kod velikog kotača raste proporcionalno odnosu brzina njihovih

opsega (većeg i manjeg kotača).

Nastavljaju razgovor i dolaze na temu o otporu tijela odnosno raspravljaju o tome od čega

se sastoji otpor gibanju bilo kojeg tijela koje miruje. Sagredo koristi u svom objašnjenju pojam

unutrašnji otpor, te navodi da u tijelu ne vidi unutrašnji otpor da ono bude pokrenuto iz stanja

mirovanja, osim njegove prirodne sklonosti i težnje ka suprotnom gibanju, kao kod teških tijela

koja teže da se gibaju nadolje, pa je otpor gibanja naviše. Riječ unutarnji otpor koristi kako bi

istaknuo da ne misli na vanjski koji je slučajan (akcidentalan) i mnogostruk. Također smatra da

je sklonost tijela da se gibaju nadolje jednaka njihovom otporu da budu pomjerena naviše.

Navodi dalje svoje mišljenje o razmatranom problemu te ističe da na poluzi s dva jednaka utega

koji miruju u ravnoteži, jedan se uteg svojom težinom opire da bude podignut težinom s kojom

bi ga drugi uteg htio podignuti. Na temelju toga, Salviati zaključuje da ukoliko hoćemo da jedan

podigne drugi, potrebno je povećati težinu utega koji pritišće, a oduzeti je drugom. Međutim, ako

samo u težini leži otpor gibanju nagore, postavlja se pitanje kako to da na poluzi nejednakih

krakova, odnosno na kantaru, ponekad uteg od stotinu libri, svojim pritiskanjem nadolje, nije

dovoljan da podigne uteg od četiri libre koji mu se opire. Također, postavlja se pitanje hoće li

uteg od četiri libre, spuštajući se, podignuti onaj od sto libri, jer je to učinak utega prema tijelu

čija se težina želi izmjeriti. Prema tome, Salviati nastoji objasniti da otpor gibanju ne leži samo u

težini, već da je u pitanju nekakav drugi otpor ili sila, koji nisu bili uočeni kod vage jednakih

krakova, dok je kod kantara situacija drugačija. Sagredo navodi da se kod obje sprave djeluje

težinom i gibanjem. Na vagi su gibanja jednaka, pa jedan uteg nužno nadvladava težinu drugog

29

utega kako bi ga pokrenuo. Što se tiče kantara, Sagredo navodi da manji uteg neće pokrenuti veći

osim ako se ovaj malo pomjeri, budući da je okačen na manjoj udaljenosti, a da se drugi pomjeri

više viseći na većoj udaljenosti. Dakle, manji uteg savladava otpor većeg većim gibanjem, dok se

drugi giba manje. Salviati navodi da na kantaru uteg male težine može izdržati i održavati u

ravnoteži preteški snop vune kada bi njegova udaljenost od središta, nad kojim se namješta i

okreće kantar, bila onoliko veća od druge manje udaljenosti na kojoj je ovješen snop koliko

apsolutna težina snopa premašuje apsolutnu težinu utega. Razlike u gibanjima koje snop i uteg

moraju obaviti, Salviati navodi kao uzrok što veliki snop ne može da podigne svojom težinom

mnogo lakši uteg. Snop spustivši se za samo jedan prst uspijeva da podigne uteg za sto prstiju,

pretpostavljajući da snop teži sto puta više nego uteg, i da je udaljenost utega od središta kantara

sto puta veća od udaljenosti između istog središta i točke na kojoj je ovješen snop. Nakon kratke

rasprave o otporu tijela te s primjera s vagom nastavljaju s izlaganjem problema koji se odnosi

na gibanje po većem i manjem kotaču. Radi boljeg razumijevanja, Salviati prilaže crtež i

objašnjenje.

„Neka su dana dva nejednaka kotača sa središtem u A, i neka

BG pripada kružnici manjeg, a CEH većeg kotača. Neka je

polumjer ABC vertikalan, a iz točaka B i C povučene su

tangente BF i CD. Neka su na lukovima BG i CE uzeta dva

jednaka dijela BG i CE. Zamislimo da se dva kotača okreću

oko svojih središta jednakom brzinom, tako da dva tijela, na

primjer dva kamena stavljena u točke B i C, bivaju nošena po

kružnici BG i CE jednakom brzinom tako da za isto vrijeme

kamen B prijeđe preko luka BG, a kamen u C prelazi luk CE.

Tvrdim onda da rotacija manjeg kotača ima više mogućnosti

dovesti do izbacivanja kamena B, nego što je to slučaj s

rotacijom većeg točka i kamenom C. Zbog toga što, kao što je

već rečeno, izbacivanje mora biti po tangenti, u trenutku kada se dva kamena u B i C trebaju

odvojiti od kotača, zbog impetusa zadanog rotacijom, odletjeli bi po tangentama BF i CD.

Dakle, po tangentama BF i CD se dva kamena kreću jednakim impetusima, osim ako

djelovanjem neke druge sile ne budu skrenuti.“27

27 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 223. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

Slika 8. Crtež priložen uz

Salviatijevo objašnjenje

gibanja tijela po većem i

manjem kotaču

30

Sagredo smatra da je sila koja odvraća kamen od gibanja po tangentama gdje ga impetus

rotacije navodi, vlastita teža ili nekakvo ljepilo koje ga drži prilijepljenim za kotač. Iznosi svoj

zaključak da prilikom pokretanja nekog tijela, pokretna sila treba biti onoliko veća koliko veća

treba da je i brzina tijela koje se pokreće. Na kraju rasprave Sagredo iskazuje slijedeće:

„Ja ne nalazim da su pogriješili samo oni koji su mislili da se uzrok izbacivanja povećava kako

raste brzina rotacije, nego još više smatram da bi sa slabljenjem izbacivanja pri povećanju

kotača, svaki put kad se održava ista brzina kotača, možda moglo biti točno da ako želimo da

veliki kotač obavlja izbacivanje kao i mali, potrebno je povećati brzinu onoliko koliko mu se

povećava promjer, što bi bilo kada bi se čitava rotacija obavila za jednake vremenske intervale.

Tako bi se moglo ocijeniti da Zemljina rotacija ne bi bila sposobna da izbaci kamenje više nego

bilo koji drugi mali kotač koji se okreće toliko sporo da za 24 sata obavi samo jednu rotaciju.“28

Time se završava izlaganje niza argumenata kojima su Salviati i Sagredo nastojali uvjeriti

Simplicija u dnevno gibanje Zemlje. Odnosno kojima su nastojali oboriti primjedbe protiv

dnevne Zemljine rotacije. Kako je glavni cilj dijaloga da se iznese i razjasni sve ono što je

navedeno za i protiv dva sustava, Ptolomejevog i Kopernikovog, Simplicije iznosi protivljenja

dva autora koji pišu protiv Kopernika. Prva protivljenja se mogu pročitati u jednoj knjižici s

prirodnim tezama, a druga pripadaju jednom velikom filozofu i matematičaru kao dio traktata

koji on piše u prilog Aristotelu i njegovoj ideji nepromjenjivog neba gdje dokazuje da ne samo

komete nego i nove zvijezde, jedna iz 1572. godine u Kasiopeji i druga iz 1604. u sazviježđu

Strijelca nisu iznad sfera planeta nego su apsolutno ispod Mjesečeve orbite u elementarnoj sferi.

Simplicije najprije počinje sa stavovima koji su sadržani u knjižici s tezama.

Prva teza odnosi se na pokušaj autora da s velikom preciznošću izračuna za koje bi

vrijeme teško tijelo, na primjer jedno topovsko tane, padajući s Mjesečeve orbite stiglo u središte

Zemlje. Pri tome je dokazao da bi neko teško tijelo u padu s te visine utrošio više od šest dana

da bi doseglo središte Zemlje gdje prirodno teže sva teška tijela. Međutim, Salviati smatra da se

Simplicije prevario u izlaganju prve teze, smatrajući da bi tanetu trebalo manje od šest dana da

stigne u središte Zemlje. Nastoji Simpliciju objasniti kako je došao do tog zaključka sljedećim

riječima: „ ...nemoguće da ne znate da je polumjer kruga manji od šestine opsega. I da će, prema

tome, vrijeme za koje tijelo prelazi polumjer biti šestina vremena za koje bi tijelo gibajući se

istom brzinom, prešlo cijeli opseg kružnice. A da naime tane, padajući brzinom kojom se gibalo

po orbiti, stiže za manje od četiri sata u središte, pretpostavljajući da na orbiti Mjeseca obavlja

28 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 225. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

31

jednu rotaciju za 24 sata, kako bi trebalo da on pretpostavi da bi tane uvijek ostalo na istoj

vertikali.“29

Simplicije uviđa svoju pogrešku, no ne želeći je nepravedno pripisati autoru šalje slugu

po knjigu, a Salviati u međuvremenu iznosi svoja razmišljanja. Smatra da u razmatranju treba

uzeti u obzir da gibanje teških tijela u padu nije jednoliko, odnosno polazeći iz stanja mirovanja

ona se neprekidno ubrzavaju. To iznosi kao kritiku modernom autoru koji nije spominjao

ubrzanje, a gibanje smatra jednolikim. Nadalje ističe Salviati, da to saznanje nije ni od kakve

koristi, ako se ne zna prema kojoj proporciji se tijelo ubrzava. Ova teza koja se odnosi na

proporcije prema kojima se tijelo ubrzava nije bila poznata mnogim filozofima, a prvi ju je

otkrio i dokazao, njihov zajednički prijatelj iz Akademije, Galileo. Galileo je, navodi Salviati, u

svojim neobjavljenim spisima njemu i još nekim svojim prijateljima dokazao kako se ubrzanje

pravocrtnog gibanja teških tijela zbiva prema neparnim brojevima počevši od broja jedan pa

izlaže slijedeće:

„Ako su dani jednaki vremenski intervali, pa u prvom od njih, kada tijelo kreće iz mirovanja, ono

prelazi udaljenost od, na primjer, jednog aršina, u drugom periodu će preći tri aršina, u trećem

pet, u četvrtom sedam, i tako progresivno prema nizu neparnih brojeva. A to je na kraju isto što i

reći da su prijeđeni putovi tijela koje kreće iz mirovanja između sebe dvostruko proporcionalni u

odnosu na proporciju između vremenskih intervala koji odgovaraju tim udaljenostima, ili

možemo reći, prijeđene udaljenosti se između sebe odnose kao vremenski intervali na

kvadrat.“30

Nadalje, vraćaju se na računanje vremena za koje bi neko teško tijelo sa svoda Mjesečeve

orbite palo na središte Zemlje. Kao primjer koji ide u prilog tome koriste eksperiment sa

željeznom kuglom odnosno, razmatraju za koje vrijeme željezna kugla pada na Zemlju sa visine

od sto lakata. Sagredo navodi da pri tome nije važna težina kugle, zato što će kugle od jedne,

deset, sto ili tisuću libri, sve za isto vrijeme prijeći istih sto lakata. Tome mišljenju se

suprotstavlja Simplicije zastupajući Aristotela koji je razmišljao suprotno, smatrajući da se

brzine tijela u padu međusobno odnose u istoj proporciji kao i njihove težine. Dakle, ukoliko bi

se prihvatilo Aristotelovo razmišljanje, onda bi trebalo prihvatiti i kao istinito da će dvije kugle

od istog materijala jedna od sto, a druga od jedne libre puštene istovremeno, s visine od sto

lakata pasti u različito vrijeme na Zemlju. Odnosno teža kugla će pasti prije lakše.

29 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 228. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 30 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 229. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

32

Nakon što je dokazana netočnost Simplicijeva iskaza o vremenu potrebnom za padanje

teških tijela sa svoda Mjesečeve orbite na Zemlju nastavljaju razgovor o tome i započinju novu

raspravu o gibanju olovne kugle obješene na dugačak i tanak konop privezan za tavanicu.

Ukoliko se kugla izvede iz vertikalnog položaja pa se pusti da slobodno giba, uočit će se kako

kugla padajući prolazi sama od sebe s druge strane vertikale za skoro onoliko koliko je bila

udaljena od nje. Sagredo smatra da ukoliko bi se uklonio otpor zraka koji usporava i ometa

gibanje njihala da bi oscilacije mogle trajati vječno. Međutim, Salviati navodi da gibanje ne bi

trajalo vječno jer postoji još jedan otpor, no ne želi se zadržavati na tome.

Potom stižu i knjige koje je Simplicije tražio, pa razgovor usmjeravaju na pretraživanje

knjige kako bi našli mjesto u knjizi koje je izazvalo sumnje koje se odnose na vrijeme pada tijela

sa svoda Mjesečeve orbite na Zemlju. Pri tome nailaze na argumente autora protiv dnevnog

gibanja nakon što je već opovrgao godišnje: „Godišnje gibanje Zemlje obavezuje kopernikance

da utvrde i njeno dnevno gibanje; inače, ista Zemljina hemisfera bi uvijek bila okrenuta ka

Suncu. a suprotna bi uvijek bila u sjenci. Tako polovina Zemlje nikad ne bi vidjela Sunce.“31 . Iz

toga se može zaključiti da taj autor nije dobro shvaćao Kopernikove stavove.

U nastavku analiziraju kakav je pad kugle koja dolazi s Mjesečeva svoda. Ukoliko se

kugla dok boravi na Mjesečevom svodu giba kružno 24 sata zajedno sa Zemljom i ostalim

stvarima koje se nalaze unutar svoda, ta ista sila, navodi Salviati, zbog koje se ona okretala prije

pada nastavit će djelovati i tijekom pada. Ukoliko se u kugli održava ista brzina koju je ona

imala na svodu, trebalo bi da pretječe Zemljinu rotaciju. Međutim, ono što autora zanima jeste da

li je počelo od kojeg zavisi kružno gibanje tijela unutrašnje ili vanjsko. Salviati tvrdi da je počelo

koje čini da se kugla okreće dok je na Mjesečevom svodu isto ono počelo koje održava kruženje

i kad je kugla u padu. No, budući da on ne zna kakvo je počelo, prepušta autoru da ga smatra

unutrašnjim ili vanjskim.

Prelaze potom na raspravu o tome što pokreće dijelove Zemlje nadolje. Simplicije kao

uzrok toga navodi težu, iako ne zna što je teža zbog koje Zemlja pada, ali zna da je teža

unutarnje počelo jer slobodno pokreće. Također, smatra da je počelo koje pokreće nagore

vanjsko iako ne zna što je sila koju joj zadaje bacač. Salviati iznosi svoje mišljenje, da su gibanja

teških tijela nagore uslijed primljenog impetusa kao i gibanje nadolje koje zavisi od teže,

prirodna gibanja. Počela gibanja teških tijela nadolje i nagore podjednako su unutrašnja i

prirodna.

31 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 239. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

33

Nakon toga, Simplicije se vraća na knjigu i iskaze autora kako počelo ne može biti ni

unutrašnje ni vanjsko, ističući da je možda uzrok vanjskog sam Bog ili anđeo ili pak zrak. No,

Salviati ne priznaje niti vjeruje da je Bog ili anđeo uzrok, a što se tiče zraka smatra da je

dovoljno da zrak ne ometa kružno gibanje tijela koja se gibaju kroz njega, a to bi trebalo značiti

da se zrak giba istim gibanjem i istom brzinom kao i Zemaljska kugla.

Prelaze potom na sljedeći argument autora, koji izlaže Simplicije:

„Kada bi po Božjoj volji Zemlja mirovala, ostale stvari bi se okretale ili ne? Ako ne, pogrešno je

da se okreću po prirodi. Ako bi se pak okretale, ponovo bi se postavili prethodni problemi. I bilo

bi poprilično iznenađujuće da, čak i poželjevši to, galeb ne može nasrnuti na ribe, ševa sletjeti na

gnijezdo, ili vrana na puža ili kamen.“32

Salviati odgovara slijedeće: „…ako bi se po Božjoj volji Zemlja prestala gibati dnevnim

gibanjem, onda bi se ptice ponašale po istoj toj Božjoj volji. Ali ako bi taj autor htio određeniji

odgovor, rekao bih mu da bi se ptice ponašale sasvim suprotno od onoga kako bi se ponašale

kada bi se, dok su udaljene od tla i borave u zraku, Zemaljska kugla po Božjoj volji neočekivano

pokrenula naglim gibanjem.“33

U raspravu se uključio i Sagredo: „…na moj zahtjev pripišite tom autoru da kada bi se

Zemlja zaustavila po Božjoj volji, druge stvari od nje odvojene nastavile bi se okretati svojim

prirodnim gibanjem, i pogledajmo koje bi neprikladnosti i nemogućnosti uslijedile: jer ja ne

vidim veći nered od onoga koji proizvodi sam autor, odnosno da ševe, iako bi htjele, ne mogu

zastati na svojim gnijezdima, niti vrane na puževima ili kamenju. Odatle bi slijedilo da vrane

pate od želje za puževima, i da bi ševe umrle od gladi i hladnoće, budući da ih njihove majke ne

mogu ni hraniti ni zaštiti. To je propast koja bi se desila, ako stoji ono što kaže autor.“34

Razgovor35 dalje nastavljaju Simplicije i Salviati, dok Sagredo pažljivo sluša tijek

izlaganja oduševljen mislima sadržanim u knjižici.

32 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 248. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 33 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 248. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 34 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 248. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 35 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 249. - 250. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

34

Simplicije iznosi sljedeću zamjerku: „Osim toga, kako može biti da se ove tako različite

stvari kreću samo od zapada ka istoku paralelno ekvatoru? I da se uvijek kreću, a da se nikad ne

zaustave?“

Salviati odgovara sljedeće: „Kreću se od istoka ka zapadu, paralelno sa ekvatorom, bez

stajanja, na taj način upravo na koji Vi mislite da se zvijezde stajačice kreću od istoka ka

zapadu, paralelno ekvatoru, bez stajanja.“

Simplicije nastavlja: „Zašto su više brže, a niže sporije?“

Salviati: „Jer u jednoj sferi ili orbiti koja se okreće oko svog središta, najudaljeniji

dijelovi opisuju veće krugove, a bliži za isto vrijeme manje.“

Simplicije postavlja sljedeće pitanje: „Zašto stvari bliže ekvatoru prelaze veće krugove, a

one dalje manje krugove?“

Salviati: „Poput zvjezdane sfere, na kojoj se one bliže ekvatoru kreću u većim krugovima

nego udaljenije.“

Simplicije: „Zašto bi se jedna ista kugla na ekvatoru kretala oko središta Zemlje po

najvećem krugu i sa nevjerojatnom brzinom, a na polu bi se okretala oko vlastite ose, bez

rotiranja i krajnje sporo?“

Dodaje Salviati: „Poput zvijezda na nebeskom svodu, koje bi se isto tako ponašale kada

bi njihovo gibanje bilo dnevno.“

Nastavlja Simplicije: „Zašto se ta stvar, npr. olovna kugla, okrenuvši se jednom oko

Zemlje opisujući najveći krug, ne okreće u svim dijelovima po najvećoj kružnici, nego, izuzev

ekvatora, to radi u manjim krugovima?“

Salviati: „Jer bi tako postupile, u skladu čak i s Ptolomejevim učenjem, neke zvijezde

stajačice, koje su ranije bile bliže ekvatoru i opisivale velike krugove, a sad su daleko, opisuju

manje krugove.“

Potom Simplicije iznosi još jedan argument autora koji se protivi Koperniku i njegovim

sljedbenicima koji žele da gibanje dijelova odvojenih od svoje cjeline bude samo ponovno

sjedinjavanje s tom cjelinom, te da je kružno gibanje zajedno s dnevnom rotacijom apsolutno

prirodno. Njegovo protivljenje nalazi se u sljedećim riječima: „Ako bi čitava Zemlja zajedno s

vodom bila satrta ne bi padao ni grad ni kiša iz oblaka, nego bi se prirodno okretali ukrug. Ni

35

vatra ni nikakav oganj ne bi se penjao jer, prema tvrdnji koja za njih nije moguća, gore nema

vatre.“36

Dalje, Simplicije nastavlja s tvrdnjama koje se nalaze u knjizi, a sljedeće na što prelaze je

crtež koji prikazuje Zemaljsku kuglu s velikom rupom oko središta, ispunjenom zrakom. Da bi

autor pokazao da se teška tijela ne kreću nadolje da bi se ujedinila sa Zemaljskom kuglom, kako

kaže Kopernik, smješta jedan kamen u središte i ispituje kako bi se ponašao kada se slobodno

pusti. Drugi kamen stavlja na dno velike rupe, i postavlja isto pitanje, tvrdeći prvo: „Kamen

ispušten u središte, ili se diže ka nekoj točki Zemlje ili to ne čini. U drugom slučaju, pogrešno je

da se dijelovi, samo zato što su odvojeni od cjeline, ka njoj i gibaju. U prvom slučaju,

suprotstavljaju se i um i iskustvo, pa tijela ne bi ostala mirovati u njihovom središtu teže. Na isti

način, ako ovjesimo jedan kamen i pustimo ga da slobodno pada ka središtu, on bi se odvojio od

cjeline, suprotno Koperniku. Ako ostane ovješen, potpuno bi proturječio iskustvu, jer vidimo da

čitavi svodovi propadaju.“37

Salviati mu ironično odgovara: „Odgovorit ću, iako sam u dosta nepovoljnijem položaju,

pošto imam posla s nekim tko je iskustveno vidio kako se to kamenje ponaša u toj velikoj rupi, što

ja pak nisam vidio; i reći ću da mislim da prvo dolaze teška tijela pa tek onda zajedničko

središte teže, tako da ne postoji samo jedno središte – što nije ništa drugo nego jedna nevidljiva

točka, pa stoga ni sa kakvim učinkom – koje privlači k sebi tešku materiju, nego da te materije,

prirodno težeći jedinstvu, tvore jedno zajedničko središte, što je ono oko kojeg se skupljaju

dijelovi jednakih momenata. Stoga mislim da ako se ogroman skup teških tijela premjesti na bilo

koje mjesto, dijelovi koji bi bili odvojeni od cjeline bi ga pratili, i kad ne bi bili spriječeni,

prodrli bi u nj sve dok ne nađu dijelove koji su lakši od njih, ali ako nalete na teže materije, ne bi

više padali. Mislim, naime, da u rupi svoj ispunjenoj zrakom cijeli svod bi vršio pritisak, i samo

bi uz pomoć sile izdržao taj zrak, ako čvrstina ne bi bila nadvladana i slomljena težom. Ali

odvojeno kamenje vjerujem da bi padalo ka središtu, i ne bi lebdjelo po zraku. Zbog toga se ne

može reći da se ono ne kreće ka svojoj cjelini, krećući se tamo gdje se svi dijelovi cjeline kreću,

kada ne bi bili spriječeni.“38

36 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 252. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 37 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 253. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 38 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 254. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

36

Nakon izloženih argumenata autora prve knjige te kratke rasprave u prilog tomu, prelaze

na iskaze drugog autora za kojeg Simplicije tvrdi da je vrlo vješt filozof i veliki matematičar koji

je opovrgao Tiha Brahea što se tiče kometa i novih zvijezda.

Prvi argument drugog autora odnosi se na negiranje čula i osjeta u Kopernikovom učenju.

Navodi Simplicije da su, s Kopernikova stajališta, čula u mnogočemu prevarena, jer se izbliza

jasno primjećuje kako u najčistijim sredinama teška tijela padaju pravocrtno vertikalno, a da

nimalo ne skrenu s prave linije. Ističe dalje da je kod Kopernika vid obmanut i to gibanje nije

nipošto pravocrtno, nego miješano pravocrtno i kružno. To je prvi dokaz koji Aristotel i

Ptolomej i svi njegovi sljedbenici navode. Zadržavaju se kratko na toj temi nakon čega Sagredo

iznosi svoje iskustvo s teleskopom, kojeg je dobio na poklon od prijatelja s Akademije, Galilea.

Tu iznosi svoje zaključke i razmatranje kako upotreba teleskopa na vrhu jarbola nije nište teža

nego u njegovom podnožju, pošto su kutne promjene jednake na oba mjesta.

Nastavljaju dalje s primjedbama autora protiv Kopernika, koje se ponovo odnose na

negiranje čula i osjeta. Prema tome, navodi Simplicije autorovo mišljenje: „Pa tako, ako

osjetimo da puše lagan povjetarac, onda ne treba da osjetimo udar nezaustavljivog vjetra koji

nas pogađa brzinom većom od 2529 milja na sat. Jer je tolika udaljenost koju središte Zemlje

godišnjim gibanjem prelazi za jedan sat po kružnici velike orbite, kako on to precizno

izračunava, i kako on kaže, prema Kopernikovom mišljenju, sa Zemljom se kreće i okolni zrak.

Ipak mi ne bismo primijetili njeno gibanje, iako je brže i hitrije od najbržeg vjetra, nego bismo

ga čak smatrali kao vrhovni mir kad ne bi pridošlo drugo gibanje. A kad bismo rekli da se čula

varaju, ako ne u slučaju kao što je ovaj?“39

Salviati navodi sljedeće: „Nužno je da taj filozof misli da ta Zemlja koja se za Kopernika

kreće ukrug, zajedno s okolnim zrakom, po kružnici velike orbite, nije ona Zemlja na kojoj

boravimo, nego neka druga posebna, jer ova naša vodi nas sa sobom, istom svojom brzinom kao

i okolni zrak: i kako da osjetimo udarac zraka kada se gibamo istom brzinom kao i to što bi da

nas izazove na dvoboj? Taj gospodin je zaboravio da smo i mi, ne manje od Zemlje i zraka,

povedeni da se gibamo naokolo, i da smo prema tome uvijek u dodiru s istim djelom zraka koji

djeluje na nas.“40

Prelaze potom na ostale argumente koji su uzeti, kako navodi Simplicije, iz prirode stvari.

39 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 261. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 40 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 262. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

37

Prvi je da se Zemlja ne može gibati po svojoj prirodi trima različitim gibanjima, kako

smatra autor, a što podržava i Simplicije te iznosi sljedeću kritiku autora:

„Zamislimo poput Kopernika da se Zemlja giba, po vlastitoj moći i po unutrašnjem počelu, od

zapada ka istoku u ravni ekliptike. Osim toga neka se ona okreće, isto tako po unutrašnjem

počelu, oko svog vlastitog središta od istoka ka zapadu. A zbog trećeg gibanja ona će se po

vlastitoj sklonosti savijati od sjevera ka jugu i suprotno. Pošto je Zemlja neprekidno tijelo koje

nije spojeno pregibima i zglobovima, da li će ikada naša moć suđenja i rasuđivanja shvatiti da

se jedno isto prirodno i nepodijeljeno počelo, odnosno isto nagnuće, otuđuje istovremeno u

različita i skoro suprotna gibanja? Ne mogu vjerovati da bi netko izrekao tako nešto, osim ako se

nije odlučio održati stav bilo da je točan ili ne.“ 41

Salviati iznosi sumnju u gore navedenu tvrdnju te zahtjeva od Simplicija da mu potvrdi

pokazavši mu te riječi u samoj knjizi. Međutim, kako se uvjerio da Simplicije nije pogriješio u

svom citiranju autora, zaključio je da autor nastoji osporiti stav koji nije dobro razumio, jer to

nisu gibanja koje je Kopernik pripisao Zemlji. Nadalje, Salviati izražava svoje čuđenje, jer mu

nije jasno kako taj autor nije shvatio da ako se Zemlji pripišu gibanja od kojih je jedno uzeto od

Sunca, a drugo od prvog pokretnog, potrebno je da su to gibanja nužno u istom pravcu. Salviati

dalje nastavlja s izlaganjem pogrešaka tog autora, a jedna od njih je i da se za njega Zemlja giba

dnevnim gibanjem oko vlastitog središta od istoka ka zapadu. Dakle, autor ne shvaća da kada bi

tako bilo, dvadesetčetverosatno gibanje svemira bi nam se pojavilo u smjeru od zapada prema

istoku, upravo suprotno onome što vidimo. Time je nastojao objasniti Simpliciju kako taj autor

nije dovoljno dubokoumno proučio Kopernikove knjige budući da pravi velike greške i izvrće

smisao glavne hipoteze na kojoj se temelji čitavo mnoštvo stvari u kojima se Kopernik razilazi s

Aristotelom i Ptolomejem. Zatim se ponovo vraća na tvrdnju da dva gibanja, godišnje i dnevno

nisu suprotna nego su istosmjerna, pa prema tome mogu da proističu iz istog počela. Treće

gibanje je spontano, posljedica godišnjeg, pa počelo koje ga uzrokuje ne treba zvati ni

unutrašnjim ni vanjskim.

Prelaze potom na sljedeći prigovor uzet iz jednog prirodnog opažanja, a to je da tijela iste

vrste imaju gibanja koja se po vrsti podudaraju, ili se pak podudaraju u mirovanju. Navodi dalje,

da prema Koperniku, tijela koja se podudaraju u vrsti i koja su međusobno slična, što se tiče

gibanja bit će potpuno nepodudarna i čak dijametralno suprotna. Jer zvijezde koje međusobno

41 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 268. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

38

jako sliče, usprkos tomu, u gibanju su sasvim različite. Šest planeta se neprestano giba po krugu,

dok su Sunce i sve zvijezde stajačice vječno nepokretne.

Salviati iznosi sljedeće: „Među svjetskim tijelima šest se stalno gibaju, i to je šest planeta.

Što se tiče ostalih, Zemlje, Sunca i zvijezda stajačica, tu je pitanje što se giba, a što miruje; ako

Zemlja stoji mirna, nužno se gibaju Sunce i zvijezde stajačice; a može biti i da su Sunce i

zvijezde stajačice nepokretni, pa se Zemlja giba. Ono što se traži i što je u pitanju je čemu više

odgovara da se pripiše gibanje, a čemu mirovanje.“42

Kako nam je priroda omogućila da razlikujemo dva stanja, a to su biti po prirodi mračan i

lišen svake svjetlosti te svijetao, na temelju toga moguće je ispitati kojim tijelima priliči gibanje:

Zemlji, ili pak Suncu i zvijezdama stajačicama. Pri tome navodi Salviati sljedeće argumente:

„Lišena svjetlosti je Zemlja, samo po sebi presvijetlo je Sunce, i zvijezde stajačice ništa manje.

Šest pokretnih planeta nemaju svoju svjetlost, kao ni Zemlja. Dakle, njihova se suština slaže sa

Zemljom, a ne slaže sa Suncem i zvijezdama stajačicama. Prema tome, Zemlja je pokretna, a

Sunce i zvijezde stajačice nepokretni.“43

Simplicije navodi da autor ne prihvaća da je šest planeta tamno, te kako dokazuje veliku

podudarnost u prirodi šest planeta i zvijezda stajačica, kao i različitost njih i Zemlje na temelju

drugačijih stanja nego što su tama i svjetlost.

Sljedeća primjedba odnosi se na vrhovnu različitost između Zemlje i nebeskih tijela.

Autor smatra da bi prema Koperniku nastala velika zbrka u sustavu svijeta kao i među njegovim

dijelovima, jer bi to značilo smjestiti Zemlju, zrak i sve tvari među nebeska tijela koja su

nepromjenjiva i nepostojana prema Aristotelu, T. Bracheu i drugima.

U posljednjem iskazu autor pretpostavlja kao nevjerojatno da se postojano tijelo, kao što

je Zemlja, može gibati neprestanim i pravilnim gibanjem. Tu se kao potvrda toga navodi primjer

sa životinjama koje se gibajući njima prirodnim gibanjem ipak umaraju te im je potreban odmor

kako bi obnovile snagu. No, nevjerojatnosti još više doprinosi to što se Zemlja giba puno brže od

životinja. Salviati kratko komentira navedenu tvrdnju te govori da preostaje da se vide dokazi u

kojima autor zaključuje da su nove zvijezde iz 1572. i 1604. godine sublunarne, a ne nebeske,

kako su to vjerovali astronomi tog vremena. Također, Salviati nagovještava da ukoliko bude

dovoljno vremena idućeg dana, raspravljat će se i o godišnjem gibanju pripisanom Zemlji.

42 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 274. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 43 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 275. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

39

Na kraju drugog dana, Salviati govori Simpliciju sljedeće: „Ja nikad nisam sebi dao u

zadatak, gosp. Simplicije, da promijenim Vaše mišljenje, i još manje da dam konačnu presudu

nad tako velikom polemikom. Moja namjera je samo bila, i bit će u narednim raspravama, da

Vam iznesem na vidjelo da oni koji su uvjereni da to veoma brzo gibanje za 24 sata pripada

samo Zemlji, a ne svemiru sa izuzetkom same Zemlje, nisu, kako se kaže, slijepo uvjereni da bi

tako moglo i moralo biti, nego da su oni vrlo dobro pregledali, saslušali i ispitali razloge za

suparničko mišljenje, i još dali ozbiljnije odgovore.“44

Nastavlja potom Salviati:„S istom ovom namjerom, ako se Vi i gosp. Sagredo slažete,

možemo prijeći na razmatranje drugog gibanja, koje je prvo Aristarh sa Samosa pa poslije

Nikola Kopernik dodijelio samoj Zemaljskoj kugli koja se, vjerujem da to već znate, okreće po

Zodijaku tijekom jedne godine oko Sunca, koje je smješteno nepokretno u središte samog

Zodijaka.“45

44 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 281. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 45 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 281. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

40

3.3. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Treći dan46

Treći dan započinje izlaganjem Salviatija o novim zvijezdama na temelju knjige koju mu

je dan ranije ostavio Simplicije. Kako je knjiga vrlo opširna, Salviati se zadržao samo na prvim

dijelovima knjige gdje autor na temelju dvanaest dokaza utemeljenih na promatranjima dvanaest

astronoma koji smatraju da je nova zvijezda iz 1572. godine primijećena u Kasiopeji bila na

svodu, tvrdi suprotno njima da su zvijezde sublunarne. Autor je uspoređivao dvije po dvije

meridijanske visine uzete s različitih promatračkih točaka na mjestima s različitim širinama. Na

temelju analize prvog dijela knjige, Salviati je zaključio da je autor daleko da išta dokaže protiv

astronoma, a u obranu peripatetičarskih filozofa. Prema tome, nastavlja dalje: „Taj autor uzima,

da bi napao kao što rekoh protivnike, veliki broj promatranja koja su oni sami načinili, a to je

čak 12 ili 13 autora, te na osnovu jednog dijela njih pravi svoje proračune te zaključuje da su

zvijezde ispod Mjeseca.“ 47

Međutim, u razgovor se uključio i Sagredo koji zaključuje da je autorova namjera da

dokaže ono što njemu odgovara, odnosno da na temelju promatranja dvanaest astronoma dokaže

da su zvijezde sublunarne. Nastavlja dalje Salviati s analizom autorovih iskaza, kako bi uvjerio

Simplicija u to da dokazi autora nisu dovoljno pouzdani i uvjerljivi: „On i svi astronomi s kojima

je u sukobu slažu se da je nova zvijezda lišena vlastitog gibanja i da se giba naokolo dnevnim

gibanjem prvog pokretnog. No, ne slažu se oko mjesta, jer je jedni smještaju u nebesku oblast, to

jest iznad Mjeseca, pa čak možda i među zvijezde stajačice, dok drugi drže da je u blizini Zemlje,

odnosno ispod svoda Mjesečeve orbite.“48

Salviati potom prelazi na sljedeće objašnjenje: „I stoga što je mjesto nove zvijezde o kojoj

je riječ bilo na sjeveru i ne mnogo daleko od pola, tako da nama sjevernjacima ona nikad nije

zalazila, bilo je jednostavno pomoću astronomskih uređaja uzeti njene meridijanske visine, kako

one najniže ispod pola tako i one najviše iznad. Uspoređujući te visine, kada su promatranja

obavljena s različitih mjesta na Zemlji na različitim udaljenostima od sjevera (odnosno od

46 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 283. – 420. 47 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 287. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 48 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012.. Str. 289. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

41

mjesta koja se međusobno razlikuju spram polarnih visina), moguće je bilo donijeti zaključke o

udaljenosti zvijezda.“49

Nastavlja dalje: „Na primjer, ako je visina zvijezde nad horizontom bila 30 stupnjeva, na

mjestu gdje je polarna visina na primjer 45 stupnjeva, onda visina iste ove zvijezde treba porasti

za 4 ili 5 stupnjeva u krajevima koji su sjeverniji i gdje je pol za istih 4 ili 5 stupnjeva viši. Ali

ako bi udaljenost zvijezde od Zemlje bila vrlo mala u usporedbi s udaljenošću od svoda, njene

meridijanske visine trebaju, bližeći se sjeveru, porasti znatno više nego polarne visine. I iz tog

velikog porasta, to jest iz prevelikog uvećanja visine zvijezde u odnosu na rast polarne visine (

što se zove razlika paralakse), brzo se izračunava, jasnom i sigurnom metodom, udaljenost

zvijezde od Zemljinog središta.“50

Dakle, autor je na temelju 12 promatranja preuzetih od astronoma, koja su obavljena pri

različitim visinama pola, obavio izračune i dobio da je visina nove zvijezde uvijek ispod

Mjeseca.

Ono što je Salviatija iznenadilo i na neki način razljutilo je način na koji je autor došao do

svojih izračuna i zaključaka, što vidimo iz sljedećih riječi: „I to postiže računajući na tako

ogromno neznanje svih onih kojima može dopasti u ruke njegova knjiga da mi se zaista

zgadilo.“51

Iz Salviatijeve analize knjige, može se zaključiti da je autor u namjeri da odredi položaj

nove zvijezde, odabrao ona promatranja astronoma na temelju kojih bi on mogao dokazati svoje

ideje. Inače neutralni sugovornik, Sagredo, koji pažljivo prati tijek rasprave, uključuje se u

razgovor kako bi saznao da li među ostalim ispitivanjima koje je autor izostavio postoje i ona

koja autoru ne bi išla u prilog, odnosno ona iz kojih bi računanjem dobio da je nova zvijezda

iznad Mjeseca. Navodi dalje Sagredo, da se navedena ispitivanja dosta međusobno razlikuju, te

da bi se među onima što nije izračunato vjerojatno našlo nešto i što bi išlo u prilog suparničkoj

strani.

Salviati je otkrio da među izostavljenim ispitivanjima od strane autora, postoje i ona koja

zvijezdu postavljaju iznad zvijezda stajačica. Autor ih je uzeo u obzir, no smatra da su pogrešna

ona promatranja na temelju kojih se dobije da je zvijezda beskonačno udaljena te da se ta

49 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 289. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 50 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 289. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 51 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 290. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

42

promatranja ne mogu kombinirati s ostalima. Potom se Salviati obraća Simpliciju kako bi mu

razjasnio neke stvari koje mu ne bi trebale ostati nepoznate, pa mu postavlja sljedeća pitanja:

„Recite mi gosp. Simplicije, da li ste sasvim razumjeli, s obzirom da je nova zvijezda smještena

na meridijanskom krugu tamo ka sjeveru, da bi onome tko bi od juga išao ka sjeveru izgledalo

da se iznad horizonta podiže sama nova zvijezda koliko i pol, iako bi ona bila zapravo smještena

među zvijezde stajačice? A ako bi ona bila znatno niže, odnosno bliže Zemlji, bi li se pojavila

iznad istog tog pola, i pritom bila sve više što je bliža?“52

Simplicije odgovara: „Mislim da sam to potpuno shvatio, i u znak toga pokušat ću da

napravim jedan matematički crtež.

Na ovom velikom krugu obilježit ću pol P. Na

dvije donje kružnice označit ću dvije zvijezde

koje se promatraju s neke točke na Zemlji, i

neka to bude točka A, a dvije zvijezde neka

budu B i C promatrane duž linije ABC

povučene ka zvijezdi stajačici D. Hodajući

zatim po Zemlji sve do točke E, dvije zvijezde će

mi se pojaviti odvojene od stajačice D i približit

će se polu P. I to više točka B koja će mi se

pojaviti u G, a manje točka C koja će se pojaviti

u F. Međutim, stajačica D će zadržati istu

udaljenost od pola.“53

Salviati zadovoljan Simplicijevim dokazom koji potvrđuje njegovo razumijevanje, dodaje

još dvije činjenice vezane za njegov dokaz, vjerujući da Simplicije i njih razumije. Prva, s

obzirom da je zvijezda B ispod C, kut koji će graditi vidni zraci koji dolaze iz točaka A i E te se

sastaju u C, odnosno kut ACE je oštriji neko kut koji u B čine zraci AB i EB. Drugo, kako je

Zemlja vrlo mala u odnosu na nebeski svod, pa je prema tome i prijeđeni put AE, prijeđen na

Zemlji, prekratak u odnosu na linije EG i EF povučene sa Zemlje do svoda, pa bi zvijezda C

morala biti vrlo visoko i daleko od Zemlje da bi kut kojeg čine zraci povučeni iz točaka A i E

postao oštar te kao takav potpuno neprimjetan. Prema tome, ističe Salviati, da su mnogi

matematičari i filozofi na temelju veličine kutova B i C i njihovih razlika, uz poznavanje

52 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 293. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 53 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 293. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

Slika 9. Crtež priložen uz Simplicijevo

objašnjenje o položaju zvijezda

43

udaljenosti između dva mjesta A i E, mogli pronaći položaj uzvišenih objekata, s tim da su

spomenuta udaljenost i spomenuti kutovi točno određeni. Dakle, zaključuju da sve greške koje se

pojavljuju u želji da se ispita i odredi visina novih zvijezda i kometa, proizlaze od netočno

izračunate udaljenosti AE i veličine kutova B i C.

Zatim Salviati iznosi sljedeću tvrdnju: „E sad treba pažljivo zapaziti kako u udaljavanju

zvijezde od B do C, kad kut postaje oštriji, zraka EBG se neprekidno udaljava od zrake ABD u

dijelu ispod kuta, kako pokazuje dužina ECF čiji je niži dio EC udaljeniji od AC nego od EB. Ali

ne može nikako biti da se, koliko god to udaljavanje bilo ogromno, dužine AD i EF potpuno

razdvoje, da se na kraju moraju sastati u zvijezdi. Mogli bismo jedino reći da bi se odvojile i

postale paralelne kada bi udaljavanje bilo beskonačno, što je nemoguće. Ali zato što se

udaljenost nebeskog svoda, u odnosu prema maloj Zemlji, kao što rekoh, smatra beskonačnom,

kut između zraka koji povučeni iz točaka A i E kraj nalaze u zvijezdi stajačici, smatra se kao

ništavan, a ti zraci kao dvije paralelne dužine. Stoga se zaključuje ono što se jedino može tvrditi:

nova zvijezda je bila na nebeskom svodu, ako se iz uspoređivanja promatranja načinjenih s

različitih mjesta dobiva računanjem da je spomenuti kut neprimjetan, a dužine paralelne. Ali ako

bi kut imao primjetnu veličinu, nužno bi slijedilo da nova zvijezda bude ispod stajačica, i također

ispod Mjeseca, ako bi naime kut ABE bio veći od onog koji bi se formirao u središtu Mjeseca.“54

Nakon svega do sada izrečenog, Salviati navodi da se može shvatiti kako udaljenost nove

zvijezde ne može nikad ispasti toliko velika da kut iščezne i da dvije zrake iz točaka A i E

postanu paralelne. Međutim, navodi dalje, da ako bi se računanjem na temelju promatranja i

dobilo tako nešto, bili bi sigurni da su promatranja pogrešna, barem donekle.

Vraćaju se potom na tvrdnju da nova zvijezda može biti na samo jednom mjestu, a ne na

više. Zaključuje dalje Salviati da su malobrojna ispitivanja koja zvijezdu smještaju na isto

mjesto, dok su ostala pogrešna, dakle u mnogim ispitivanjima obavljenim kombinacijom dva

promatranja, malo je onih koja smještaju zvijezdu na isto mjesto. Navodi da postoji pet

ispitivanja koja stavljaju zvijezdu na nebeski svod.

Također navodi da je nužno da u svakoj kombinaciji promatranja postoji neka greška,

budući da su potrebna četiri promatranja za jedno ispitivanje, dvije različite visine pola i dvije

različite visine zvijezda obavljena od strane različitih promatrača, na različitom mjestu i sa

različitim instrumentima, pa je stoga nemoguće da se ne pojavi kakva greška, iako je riječ o

54 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 294. - 295. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

44

dobrim promatračima. No, kako su pogriješili potrebno je ispraviti njihove pogreške kako bi iz

promatranja saznali što je više moguće.

Salviati ističe da su neka mjesta na koja se smješta nova zvijezda moguća, a neka su

nemoguća: „Od mjesta na koja se postavlja nova zvijezda neka su očigledno nemoguća, a neka

moguća. Apsolutno je nemoguće da zvijezda bude beskonačno iznad zvijezda stajačica, jer takvo

mjesto ne postoji na svijetu, a kada bi postojalo, tamo smještena zvijezda bila bi nam nevidljiva“

Nastavlja dalje: „Također je nemoguće da ona klizi po Zemljinoj površini, a još više da bude

unutar same Zemaljske kugle.“55

Na temelju izračuna izvršenih s ciljem pronalaženja mjesta nove zvijezde, Salviati

zaključuje: „…otkrivamo da glavni dio tih proračuna nju smješta više nego na beskonačno

rastojanje iznad nebeskog svoda; neki je smještaju blizu Zemljine površine, a neki opet ispod te

površine.“ 56Prema tome, da bi se dobio nekakav rezultat, Salviati smatra da je potrebno ispraviti

pogreške tj. sva promatranja.

Salviati potom objašnjava da se može dogoditi da promatranje koje zvijezdu prikazuje na

udaljenosti Saturna, dodavanje ili oduzimanje samo jednog minuta od visine koja je izračunata

pomoću instrumenta, može da učini udaljenost beskonačnom i time učini nešto što je moguće

nemogućim. Situacija vrijedi i obrnuto, oni proračuni koji zvijezdu prikazuju beskonačno

udaljenu, na isti način, dodavanjem ili oduzimanjem jednog minuta, mogu kao rezultat dati neko

moguće mjesto. Potom naglašava Salviati: „A sad upamtite dobro: na velikim udaljenostima, kao

što su na primjer udaljenosti od Saturna ili zvijezda stajačica, najmanje greške promatrača

pomoću instrumenta čine da određeno i moguće mjesto postane neodređeno i nemoguće. Sasvim

drugačije biva kod sublunarnih udaljenosti bliskih Zemlji, gdje se može dogoditi da se

promatranje iz kojeg smo dobili da je zvijezda udaljena na primjer četiri Zemljina polumjera,

možemo povećati ili smanjiti ne samo za jedan minut nego za deset, stotinu i mnogo više, a da

proračun pokaže da je zvijezda ne beskonačno udaljena nego da nije ni iznad Mjeseca.“57 Prema

tome, smatra Salviati, da se greške u mjerenju instrumentima ne mogu procijeniti na temelju

rezultata proračuna nego iz izbrojenih minuta i stupnjeva. Zatim dodaje : „I ta promatranja se

55 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 298. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 56 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 298. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 57 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 300. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

45

nazivaju točnijim ili manje pogrešnima, ako dodavanjem ili oduzimanjem barem jednog minuta

prikazuju zvijezdu na mogućem mjestu.“58

Kako bi mogli saznati iz promatranja astronoma kojima se služi autor da je vjerojatnije da

nova zvijezda može biti iznad Mjeseca i svih planeta te među zvijezdama stajačicama i još dalje,

Salviati je prepisao na papir sva promatranja astronoma koja je autor zabilježio, gdje su zapisane

polarne visine i visina zvijezda na meridijanu, te maksimalne visine ispod pola kao i najviše nad

njima. U nastavku razgovora svojim je sugovornicima izložio ispitivanja obavljena na temelju

promatranja astronoma te izračune dobivene na temelju njih, a koji određuju različite položaje

zvijezde.

Međutim, Sagreda zanima u što su se pouzdali mnogi astronomi da bi mogli tako sigurno

tvrditi da je nova zvijezda bila na velikoj visini. Odgovor na to mu daje Salviati koji tvrdi da su

se pouzdali u dvije vrste promatranja, od kojih je jedno više nego dovoljno da bi se uvjerili da je

nova zvijezda bila smještena na svodu ili barem na velikoj udaljenosti iznad Mjeseca. Prema

tome, navodi sljedeće: „Jedno se sastoji u jednakosti, ili sasvim maloj razlici njene udaljenosti

od pola, kako dok je ona bila na najnižem dijelu meridijana tako i kad je bila na najvišem.

Drugo promatranje sastoji se u održanju iste udaljenosti od nekih zvijezda stajačica koje su joj u

okruženju, a posebno od jedanaeste zvijezde u Kasiopeji od koje nije udaljena više od jednog i

pol stupnja. Iz ta dva glavna podatka nesumnjivo se zaključuje ili apsolutni nedostatak

paralakse, ili tako mala paralaksa koja pomoću pravovremenih proračuna garantira veliku

udaljenost zvijezde od Zemlje.“59

Zadržavaju se još kratko na raspravi oko položaja nove zvijezde, pa prelaze na

razmatranje godišnjeg gibanja koje se pripisuje Suncu, iako su ga prvo Aristarh sa Samosa, a

onda i Kopernik oduzeli Suncu i pripisali Zemlji. Rasprava o godišnjem gibanju započinje

izlaganjem Simplicija koji iznosi one primjedbe koje ga sprječavaju da povjeruje da se Zemlja,

poput drugih planeta, može gibati u krug oko mirnog središta. Prema tome iznosi Simplicije

svoju prvu primjedbu: „Prva i najveća primjedba je nepomirljivost i nespojivost između toga da

se bude u središtu i da se bude daleko od njega. Jer, ako bi Zemaljska kugla trebalo da se giba

godinu dana po kružnici nekog kruga, odnosno duž Zodijaka, nemoguće je onda da ona

58 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 301. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 59 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 321. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

46

istovremeno bude u središtu Zodijaka. No, Aristotel, Ptolomej i drugi na mnogo načina su

dokazali da je Zemlja u tom središtu.“60

Salviati i Simplicije zastupaju različito mišljenje, te prema tome kroz raspravu nastoje

istražiti da li je Zemlja smještena u središtu ili se pak ona okreće oko tog središta. No, prije

svega nastoje razjasniti imaju li isti pojam tog središta. Simplicije pod središtem podrazumijeva

središte svemira, svijeta, središte zvjezdane sfere i neba. Međutim, kako nije utvrđeno postoji li

jedno takvo središte u prirodi, jer Simplicije ni drugi nisu dokazali je li svijet konačan i omeđen

ili beskonačan i neograničen, Salviati dopušta da je konačan i sferičnog oblika te da ima središte,

ali potrebno je ustanoviti koliko je vjerodostojno da se u tom središtu nalazi Zemlja, a ne neko

drugo tijelo. Zatim Salviati ističe sljedeće: „Dakle, ako je istina da je središte svijeta oko kojeg

se okreću orbite svjetskih tijela, odnosno planeta, najizvjesnije bi bilo da se ne Zemlja već Sunce

nalazi smješteno u središtu svijeta; tako da što se ovog prvog prostog i općeg uvida tiče, mjesto

u sredini pripada Suncu, a Zemlja se nalazi onoliko udaljena od središta koliko od samog

Sunca.“61

Da je Sunce u središtu, a ne Zemlja zaključuje se na temelju promatranja koja izuzimaju

Zemlju iz središta i smještaju u njega Sunce te pokazuju da su svi planeti čas bliži čas udaljeniji

od Zemlje. Pa tako, na temelju položaja planeta, može se vidjeti da li se Aristotel donekle

prevario misleći da su planeti uvijek na istoj udaljenosti od nas. Da bi objasnio Simpliciju što

ukazuje na to da se planeti gibaju oko Sunca, navodi sljedeće: „To što su tri gornja planeta

(Mars, Jupiter i Saturn) izuzetno blizu Zemlje uvijek kad su u opoziciji sa Suncem, dok su veoma

udaljena od Zemlje kada su u konjukciji.“62

Potom Salviati tvrdi sljedeće: „Ali vraćajući se na prvobitne uopćene uvide, ponavljam

da je Sunce središte nebeskih okretanja pet planeta (Saturna, Jupitera, Marsa, Venere i

Merkura), pa i Zemlje također, ako uspijemo da je postavimo na nebesa. A što se Mjeseca tiče,

on se giba kružno oko Zemlje, od koje ne može niti na koji način da se odvoji. Ali to ne znači da

se on ne giba oko Sunca godišnjim gibanjem zajedno sa Zemljom.“63

60 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 329. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 61 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 331. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 62 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 331. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 63 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 332.

47

Slika 10. Crtež priložen uz Simplicijevo

objašnjenje sustava svijeta

Kako bi Simplicije bolje razumio navedeni poredak, uz pomoć Salviatija crta shemu:

U točku A Simplicije je smjestio Zemaljsku kuglu, a budući da zna da Zemlja nije smještena

unutar Sunčeva tijela niti ga dotiče već je udaljena od Sunca, pa prema tome Sunce smješta u

točku O. Što se tiče položaja Venere, Simplicije navodi da se ta zvijezda nikad ne udaljava od

Sunca pa prema tome nikad ne dospije u opoziciju sa Suncem, niti u kvadraturu pa čak ni pod

kutom od šezdeset stupnjeva. Venera se nekad čini većom, a nekad manjom, a najveća je, i

pritom ima lučni oblik roga, kada se retrogradno približava večernjoj konjukciji, a najmanja je

kada se direktno giba ka jutarnjoj konjukciji i pritom se vidi savršeno okruglom. Prema tome,

Simplicije dolazi do sljedećeg zaključka: „Dakle, pošto su te pojave istinite, ne vidim kako

možemo izbjeći zaključak da se ova zvijezda okreće oko Sunca ukrug jer taj krug ne može ni na

koji način obuhvatiti ili sadržavati Zemlju, niti može biti ispod Sunca (naime između njega i

Zemlje), a ni iznad Sunca. Taj krug ne može obuhvatiti Zemlju, jer bi onda Venera ponekad ušla

u opoziciju sa Suncem. Krug ne može biti ispod Sunca, jer bi onda Venera imala srpast oblik u

objema konjukcijama sa Suncem; ne može biti ni iznad Sunca, jer bi se onda uvijek pojavljivala

okruglom, i nikad u obliku roga. Pa, kao njeno mjesto boravka ucrtat ću krug CH oko Sunca,

tako da on ne obuhvata Zemlju.“64

Prelaze potom na položaj Merkura koji se, gibajući se oko Sunca, mnogo manje (u

odnosu na Veneru) udaljava od njega. Dakle, najpogodnije mjesto za njega bio bi manji krug

unutar Venerine orbite i također oko Sunca. Njegov krug Simplicije je označio s BG.

64 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 333.

48

Prilikom određivanja položaja Marsa, Simplicije navodi sljedeće: „Pošto Mars dospijeva

u opoziciju sa Suncem, nužno je da njegova orbita obuhvaća Zemlju. Međutim, vidim da on

nužno mora obuhvatiti i Sunce isto tako, jer kad bi dospijevao u konjukciju sa Suncem gibajući

se ispred, a ne iza, pojavio bi se u obliku roga, kao Venera i Mjesec. Ali Mars se pojavljuje

uvijek okrugao: dakle, nužno je da svojom orbitom on obuhvaća i Sunce kao i Zemlju. A sjećam

se da ste rekli da se on pokazuje, kada je u opoziciji sa Suncem, šezdeset puta većim nego kada

je u konjukciji, pa mislim da se s tim pojavama sasvim dobro slaže krug oko središta Sunca koji

obuhvaća Zemlju, što ću sad ucrtati i obilježiti kao DI. Ovdje, u točki D, Mars je najbliži Zemlji i

u opoziciji je sa Suncem. Ali kada je u točki I, on je u konjukciji sa Suncem i najudaljeniji od

Zemlje.“65

Kako se iste pojave primjećuju i na Jupiteru i Saturnu, za Jupiter je označio krug EL, a

drugi veći krug FM označio je za Saturn.

Preostaje mu još odrediti koje mjesto pripisati Mjesecu. Pa prema tome nastavlja s

objašnjenjem: „Držeći se iste metode koja mi se čini više nego uvjerljivom, zbog toga što vidimo

da Mjesec dospijeva u konjukciju i opoziciju sa Suncem, nužno je tvrditi da njegova orbita

obuhvaća Zemlju. Ali ne smijemo tvrditi da ona obuhvaća Sunce, jer kada bi Mjesec bio blizu

konjukcije, ne bi se pojavio srpast, nego uvijek okrugao i pun sjaja. Osim toga, nikad ne bi

mogao dovesti, kako to često biva, do pomrčine Sunca, postavljajući se između nas i njega.

Dakle, nužno je pripisati mu orbitu oko Zemlje, što bi bio krug NP. Pa kad je pozicioniran u P,

onda ga sa Zemlje A vidimo u konjukciji sa Suncem, gdje ga može nekad i pomračiti; dok

postavljen u N, vidi se u opoziciji sa Suncem, i u tom položaju može ući u Zemljinu sjenku i

pomračiti se.“66

Salviati nastavlja dalje, i prelazi na zvijezde stajačice: „Ja bih radije slijedio srednji put i

dodijelio bih im orbitu opisanu oko nekog određenog središta i ograničenu dvjema sferičnim

površinama, odnosno jednom gornjom konkavnom i drugom nižom konveksnom. Između njih bih

postavio bezbrojno mnoštvo zvijezda, međutim, na različitim visinama. I nju bismo mogli nazvati

sferom svemira koja bi u sebi sadržavala orbite planeta koje smo već ucrtali.“67

65 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 334. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 66 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 335. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 67 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 335. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

49

Na temelju do sada izloženog, Salviati zaključuje da je Simplicije nebeska tijela poredao

točno prema Koperniku. Svim tijelima osim Suncu, Zemlji i nebeskoj sferi dodijelio je vlastita

gibanja. Veneri i Merkuru pripisao je kružno gibanje oko Sunca bez obilaska oko Zemlje. Za tri

gornja planeta (Mars, Jupiter i Saturn) smatra da se isto okreću oko Sunca, ali obuhvaćaju

Zemlju unutar svojih orbita. Što se tiče Mjeseca, on se ne može gibati nikako drugačije nego oko

Zemlje, a da ne kruži oko Sunca.

U nastavku, Salviatiju još preostaje iznijeti razmišljanje o mirovanju, godišnjem gibanju i

dnevnom gibanju. Smatra da je primjerenije da se Zemlja giba, a Sunce miruje budući da je

točno da se sve planetarne orbite ( Merkurova, Venerina, Marsova, Jupiterova, Saturnova) gibaju

oko Sunca kao njihovog središta. Također, smatra da je razložnije da središte sfera u gibanju

bude nepokretno, a ne neko drugo mjesto udaljeno do tog središta. Prema tome, ako se Suncu

pripiše mirovanje, sasvim odgovara da se godišnje gibanje pripiše Zemlji koja je smještena u

središtu dijelova koji se gibaju, odnosno između Venere i Marsa. Pa ako je tako, kao nužna

posljedica slijedi da se i dnevno gibanje pripiše Zemlji. Potom Salviati navodi sljedeće: „Jer ako

bi Sunce stajalo mirno i Zemlja se okretala samo godišnjim gibanjem oko Sunca, bez dnevne

rotacije, naša godina bi bila ništa drugo nego smjena jednog dana i jedne noći, odnosno imali

bismo šest mjeseci dana i šest mjeseci noći, kako smo već jednom rekli.“68

U nastavku razgovora slijedi dio rasprave u kojem Salviati izlaže najjednostavniji put za

tumačenje nebeskih pojava, a to je primjenom teleskopa. Teleskopska promatranja mogu se

smatrati kao izravna potvrda dvostrukog gibanja Zemlje. Zato je zanimljivo istaknuti sljedeći dio

njihova razgovora69:

Sagredo: „O, Nikola Koperniče, koje bi ti zadovoljstvo bilo da možeš vidjeti kako je ovaj dio tvog

sustava potvrđen tim očevidnim iskustvima!“

Salviati: „Zaista, no koliko bi bio manji ugled njegovog uzvišenog uma među nama znalcima. Jer

kao što rekoh, on je uporno tvrdio, vođen razlozima, ono što čulna iskustva pokazivahu suprotno.

I ja ne mogu da prestanem da se čudim nad time što je on također uporno htio da istraje u tome

da se Venera okreće oko Sunca, i da je ona ponekad više od šest puta udaljenija od nas, i to

uvijek se pokazujući istom onda kada bi trebalo da se pojavi četrdeset puta većom.“

68 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 336. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 69 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 348.- 349. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

50

Salviati: „Ostaje nam da otklonimo ono što se čini kao veliki problem Zemljinom gibanju: to da

za razliku od svih drugih planeta koji se okreću oko Sunca, Zemlja obilazi Sunce za godinu dana

praćena Mjesecom i zajedno sa cijelom elementarnom sferom, dok sam Mjesec obiđe Zemlju za

mjesec dana. Ovdje opet moramo istaknuti i veličati zadivljujuću Kopernikovu bistrinu i ujedno

žaliti nad njegovom zlom sudbinom što ne živi u našem vremenu kada – da bismo uklonili

prividnu besmislenost zajedničkog gibanja Zemlje i Mjeseca – možemo vidjeti da Jupiter ( koji je

skoro kao druga Zemlja) obilazi Sunce za dvanaest godina, a da nije praćen samo jednim

Mjesecom, već s četiri, sa svim onim što može biti obuhvaćeno unutar orbita četiri Medicijeve

zvijezde.“

U nastavku razgovora prelaze na primjedbe protiv godišnjeg gibanja. No, u

međuvremenu se kratko zadržavaju na raspravi o gibanju Sunčevih pjega koje je proučavao

njihov prijatelj Galileo. U prilog tomu uslijedila je kratka rasprava nakon koje počinju s

primjedbama izloženim u knjizi s tezama koje izlaže Simplicije. Autor knjige koji inače ironično

pristupa Kopernikovom učenju, iznosi sljedeću primjedbu: „Ako bismo pretpostavili, kao što sam

Kopernik kaže da treba, da je velika orbita Zemlje po kojoj prema Koperniku ona obilazi oko

Sunca za godinu dana, neprimjetna u odnosu spram beskonačnosti zvjezdane sfere, onda nužno

moramo reći i ustvrditi da bi zvijezde stajačice bile na nezamislivoj udaljenosti od nas, i da bi

najmanje od njih bile mnogo veće od čitave velike orbite, dok bi neke druge bile mnogo veće od

Saturnove sfere. Veličine toliko ogromne, nezamislive i neshvatljive.“70

Nakon toga slijedila je rasprava, u tijeku koje su utvrdili da nije nužno da se pretpostavi

da je zvijezda stajačica veća od Sunca, kako bi im se ona na svodu prikazivala u veličini u kojoj

se inače prikazuje. Također se postavlja pitanje da li je Tiho ili neko od njegovih pristalica ikad

pokušao na neki način istražiti da li se na zvjezdanoj sferi primjećuje ikakva pojava zbog koje bi

se moglo prihvatiti ili negirati godišnje Zemljino gibanje. Salviati navodi sljedeće: „I ne samo da

ne vjerujem da su se neki od njih posvetili tim promatranjima, nego nisam siguran ni da je itko

od njih znao da do tih promjena na stajačicama mora doći zbog Zemljinog gibanja, kada

zvjezdana sfera ne bi bila na tako velikoj udaljenosti da takva promjena iščezava zbog njene

malenkosti.“71

Što se tiče teme o promjenama na zvijezdama stajačicama, Sagredo na temelju

Salviatijevih objašnjenja zaključuje sljedeće: postoje dvije vrste različitih pojava koje bi se

70 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 366. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 71 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 379. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

51

mogle promatrati na zvijezdama stajačicama uslijed Zemljinog godišnjeg gibanja. Kao prvu

navodi: „Prva je promjena u njihovim prividnim veličinama, u zavisnosti od toga da li se mi,

nošeni Zemljom, njima približavamo ili udaljavamo.“72

Kao drugu navodi: „Druga je ta (i ona također zavisi od istog tog približavanja ili

udaljavanja) što nam se one na istom meridijanu čas prikazuju više čas niže. Uz to kažete (i ja se

slažem potpuno) da obje promjene nisu jednake na svim zvijezdama, nego je kod jednih

promjena veća, kod drugih manja, a kod nekih nikakva.“73 Navodi također da su promjene

primjetnije na bližim zvijezdama, na udaljenijima se slabije opažaju, a konačno na onim krajnje

udaljenim bi iščezle.

Međutim, u obraćanju Simpliciju, Salviati nastavlja: „Želio bih da mi kažete da kada bi se

jedna takva promjena vidjela ničeg više ne bi bilo što bi moglo dovesti u sumnju Zemljino

gibanje, s obzirom da se za tu pojavu ne bi mogao naći nijedan drugi izlaz. Međutim, ako se ona

čulima i ne pojavljuje, Zemljino gibanje ipak time ne bi bilo odbačeno niti bi se nužno zaključila

njena pokretljivost. Jer može biti (kako tvrdi Kopernik) da neizmjerna udaljenost zvjezdane sfere

čini neopažljivim takve sitne pojave. Može također biti, kao što smo rekli, da ih dosad nitko nije

ni istraživao, ili ako ih je netko istraživao, nije ih istraživao na način na koji treba, odnosno s

onom preciznošću koja je neophodna za tako sitne detalje.“74

U nastavku razgovora dolaze i do teme o sastavu Zemlje, gdje Salviati postavlja sljedeće

pitanje iz kojeg se može uočiti da je jedan od onih koji su privučeni magnetnom filozofijom

Gilberta: „I zar sama Zemlja, što se tiče njene unutrašnje i osnovne supstancije, nije ništa drugo

nego jedna ogromna magnetna masa?“75 U nastavku razgovora vodila se rasprava između

Simplicija i Salviatija o tome sastoji li se Zemlja samo iz jedne materije, ili iz više različitih

materija.

Zatim najavljuju temu četvrtog dana koja se odnosi na plimu i oseku, a čiji će uzrok biti

detaljnije objašnjen četvrtog dana.

72 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 392. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 73 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 392. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 74 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 393. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 75 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 405. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

52

3.4. Dijalog o dva glavna svjetska sustava - Četvrti dan76

U raspravi četvrtog dana izložena je teorija o plimi i oseci. Već na početku samog

razgovora Salviati najavljuje temu o kojoj će se raspravljati: „A da ga ne bismo još produžili,

valjalo bi da bez otezanja prijeđemo na stvar, i pokažemo kako je priroda dozvolila (bilo da

stvari in rei veritate stoje tako, bilo da je to neka šala kao da se priroda poigrala s našim

hirovima) – dozvolila, kažem, da se gibanja koja se već duže vrijeme pridaju Zemlji iz svih

drugih razloga osim kao objašnjenje morske plime i oseke, sad prepoznaju upravo kao njihov

uzrok; i kako s druge strane ista ta plima i oseka potvrđuju Zemljino gibanje.“ 77

Zatim nastavlja: „I od svih sublunarnih stvari samo na elementu vode (kao element koji

je široko rasprostranjen i koji nije sjedinjen i spojen sa Zemaljskom kuglom, kao što su svi ostali

njeni čvrsti dijelovi, nego kao fluidan ostaje djelomično slobodan i sui iuris) možemo prepoznati

nekakav trag i nagovještaj Zemljinog ponašanja s obzirom na njeno gibanje ili mirovanje.“78

Na temelju promatranja pojava koje se primjećuju u gibanjima plime i oseke, iznosi svoja

dva zaključka: „Kada bi Zemaljska kugla bila nepokretna, po prirodi bi plima i oseka bile

nemoguće; a ako su Zemaljskoj kugli svojstvena već pripisana gibanja, nužno je da more bude

podvrgnuto plimi i oseci, u skladu sa svim onim što se u njemu uočava.“79

Potom navodi tri perioda koji se primjećuju na plimi i oseci mora: „Prvi i glavni je ovaj

veliki i poznati dnevni period, prema kojem se u intervalu od nekoliko sati vode podižu i

spuštaju. I ti periodi na Sredozemlju su uglavnom otprilike šest sati, odnosno šest sati plime i

šest sati oseke. Drugi period je mjesečni, i izgleda da potiče od gibanja Mjeseca; on ne uvodi

druga gibanja nego samo mijenja veličinu onih već spomenutih, sa znatnom razlikom – što zavisi

od toga da li je Mjesec pun, mlad, ili u kvadraturi sa Suncem. Treći period je godišnji i ukazuje

na zavisnost od Sunca, koji pak mijenja isključivo dnevna gibanja, čineći da ona za vrijeme

dugodnevnice budu drugačija, što se veličine tiče, od onih u ravnodnevnici.“80

76 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 421. – 465. 77 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 421. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 78 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 421. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 79 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 422. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 80 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 423. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

53

U nastavku rasprave nastoje se dokazati i utvrditi glavni uzrok plime i oseke. Salviati je

svoju teoriju plime i oseke nastojao pojasniti na primjeru čamca koji kada se giba i naglo zakoči,

tada se voda usmjerava prema pramcu. Međutim, ako čamac ubrza, tada se voda usmjerava

prema krmi. I time se može pohvaliti Galileijeva moć zapažanja izražena kroz Salviatija, koji ga

tijekom cijelog dijaloga zastupa. Dakle, on je nastojao dokazati da unatoč tomu što je istina da je

gibanje cijele Zemaljske kugle i svakog njenog dijela ujednačeno i ravnomjerno, te ako bi se ona

gibala jednim jedinim gibanjem, bilo da je ono samo jednostavno godišnje ili samo dnevno,

nužno je da zbrajanje ta dva gibanja daje za dijelove Zemaljske kugle neravnomjerno gibanje

(nekad ubrzano, nekad usporeno), zavisno od toga da li se zbraja ili oduzima dnevna rotacija od

godišnje revolucije.

Prema tome, Salviati izlaže sljedeći dokaz:

„Rekli smo da postoje dva gibanja pripisana Zemaljskoj kugli. Prvo – godišnje, oko središta po

kružnici velike orbite duž ekliptike prema redoslijedu znakova (od zapada ka istoku); drugo –

rotacija kugle oko vlastitog središta za 24 sata isto tako od zapada ka istoku, mada oko osi koja

je nešto nagnuta i nije paralelna s osi godišnje revolucije. Iz kombinacije ova dva gibanja, od

kojih je svako po sebi ravnomjerno, rezultira nepravilno gibanje Zemljinih dijelova. A da bismo

to lakše shvatili, objasnit ću na crtežu.

Najprije, oko središta A opisat ću kružnicu velike orbite

BC na kojoj ću označiti točku B, kao središte, oko kojeg

ću opisati manji krug DEFG. I on neka predstavlja

Zemaljsku kuglu. Pretpostavimo onda da se središte

Zemlje B giba duž cijele kružnice velike orbite, od zapada

ka istoku, odnosno od B ka C. Osim toga pretpostavimo

da se Zemaljska kugla okreće oko vlastitog središta B,

isto tako od zapada ka istoku, odnosno prema redoslijedu

točaka (D, E, F, G) s periodom od 24 sata. Ali ovdje

moramo pažljivo primijetiti da dok se krug okreće oko

vlastitog središta, svaki njegov dio mora se u raznim vremenima gibati u suprotnim smjerovima.

A to je jasno ako uzmemo u obzir da dok se dijelovi kružnice blizu točke D gibaju ulijevo (točnije

ka E), suprotni dijelovi oko F grabe udesno (ka G), tako da kada su dijelovi oko D u položaju F,

njihovo gibanje bit će suprotno prethodnom (kada su bili u D). Osim toga, istovremeno kad se

dijelovi kod E spuštaju, da tako kažemo, ka F, dijelovi kod G se penju ka D. Imajući u vidu takvu

Slika 11. Crtež priložen uz

Salviatijevo objašnjenje gibanja

dijelova Zemlje

54

suprotnost gibanja dijelova Zemljine površine dok se ona giba oko vlastitog središta, pa

udružujući ovo dnevno gibanje s drugim godišnjim, nužno dobijemo apsolutno gibanje dijelova

Zemljine površine koje je na nekim mjestima značajno ubrzano, a na drugim na odgovarajući

način usporeno. To će biti jasno ako uzmemo u razmatranje da je apsolutno gibanje dijelova u

blizini točke D veoma brzo, jer nastaje slaganjem iz dva istosmjerna gibanja, i to nalijevo. Prvo

od njih je godišnje gibanje zajedničko svim dijelovima Zemlje, drugo je gibanje same točke D

koju dnevna rotacija nosi ulijevo. Tako da u ovom slučaju dnevno gibanje uvećava i ubrzava

godišnje gibanje. Suprotno se zbiva na suprotnoj strani F koja nošena ulijevo zajedničkim

godišnjim gibanjem zajedno sa cijelom kuglom, uslijed dnevne rotacije biva nošena udesno.

Tako se dnevno gibanje oduzima od godišnjeg, te apsolutno gibanje koje nastaje kombinacijom

ova dva ispada ovdje veoma usporeno. U blizini točaka E i G apsolutno gibanje ostaje jednako

jednostavnom godišnjem gibanju, jer dnevno gibanje dodaje ili oduzima malo ili ništa, pa njegov

smjer nije ni ulijevo ni udesno, nego nagore i nadolje.“81

Pa prema tome, on u raspravi četvrtog dana zastupa mišljenje da su plima i oseka rezultat

promjene brzine vode, koja je sastavljena od brzine rotacije Zemlje oko Sunca i brzine njenog

orbitalnog gibanja. U jednom dijelu rasprave iznosi sljedeće: „Stigli smo do otkrića na koji bi

način dodavanja i oduzimanja Zemljine rotacije od godišnjeg gibanja mogla da budu u većoj ili

manjoj razmjeri; jer bi ta varijacija, i ništa drugo, mogla da se odredi kao uzrok mjesečnih i

godišnjih promjena koje opažamo prema veličini plima i oseka.“82

Dakle, on je u raspravama čvrsto zastupao svoju teoriju plime i oseke prema kojoj su

plima i oseka rezultat rotacijskog i orbitalnog gibanja Zemlje, a time odbacivao Keplerov

koncept o utjecaju Mjeseca, pa navodi sljedeće: „Ali od svih velikih ljudi koji su filozofirali o tom

učinku vrijednom divljenja, najviše me čudi Kepler, slobodan i oštar um koji je gibanja

pripisana Zemlji držao u malom prstu, a ipak je poslušao i odobrio dominantni utjecaj Mjeseca

na vodu, tajanstvena svojstva i slične djetinjarije.“83

Zapravo, može se reći da je Salviati u ovakvom tumaču plime i oseke vidio jedini dokaz o

gibanju Zemlje. Pa možemo reći da ju je smatrao važnim dokazom u prilog Kopernika.

Međutim, teorija plime i oseke u obliku, kako ju je dao Salviati odnosno Galileo nije točna.

81 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 430. – 431. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 82 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 449. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac 83 Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012., Str. 463. – prijevod na

hrvatski N. Mijakovac

55

4. Sukob crkve i Galilea

Slijedeći samoga sebe i put znanstvene istine, Galileo se u svom djelu Dijalog o dva

glavna svjetska sustava zalagao za heliocentrični sustav. Svojim djelom nastojao je postići dva

cilja. Prvi cilj mu je bio pobuditi opće zanimanje obrazovanih osoba za problem Kopernikova

učenja iako nisu specijalisti u astronomiji, uvjeravajući ih u „glupost“ staroga peripatetičkog

učenja. Drugi cilj je bio je upozoriti vatikansku vlast na opasnosti koje prijete katoličkoj crkvi

ukoliko uporno ostane na svom dogmastičkom shvaćanju i stanovištu što ga je bila zauzela 1616.

godine.84

Galileovo djelo dobilo je mnoge pohvale, ali i najoštrije kritike i osude. Najteži „udarac“

je bio neočekivani prijelaz pape Urbana VIII iz reda prijatelja među najveće neprijatelje Galilea.

Unatoč tomu što je bio naklonjen spomenutom djelu, papa je gotovo odjedanput promijenio svoj

stav izražavajući neprijateljstvo prema Galileu, vjerojatno zato što je podlegao negativnim

utjecajima Galileovih protivnika koji su ga uvjerili da ga je Galileo htio svojim djelom izrugati

prikazujući ga kao naivnog neznalicu Simplicija. Ova sumnja, iako neosnovana, silno je pobudila

ponos pape Urbana VIII, tako da je on odjednom zaboravio staru naklonost koju je imao prema

Galileu pretvorivši je u mržnju i želju za osvetom. 85

Kriza u odnosima pape i Galilea izbila je za vrijeme konzisterija u ožujku 1632. godine,

kada se španjolski poslanik, kardinal Gaspare Borgia, usudio otvoreno žestoko napasti papu,

zamjerajući mu da štiti heretike, aludirajući na Galilea, pozivajući ga da pokaže onu istu

„apostolsku revnost“ koju su toliko puta dokazivali njegovi mnogi slavniji prethodnici u

Vatikanu. Napad je bio toliko opasniji ukoliko je imao podršku u javnom govorkanju rimskog

puka u optuživanju pape zbog nepotizma i posve zemaljskih ambicija koje se teško daju složiti s

položajem poglavara Katoličke crkve. Time je papa uvidio nepostojanost svoje prividne moći te

je pod svaku cijenu nastojao tražiti sklonište za sebe. To je doista bio dramatičan period za papu

koji je posvuda vidio svoje protivnike. Na temelju toga može se zaključiti da nije nikakvo čudo

što je papa u tako napetom periodu odmah povjerovao Galileovim protivnicima, vjerujući da je

prvobitni cilj Dijaloga bio da ga ocrni predstavljajući ga kao neznalicu. U Galileu je papa vidio

84 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 182. 85 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 184.

56

drskog heretika koji mu se ruga, pa odatle proizlazi njegova osveta i želja da ga kazni te time

popravi vlastiti prestiž u javnosti.86

Kažnjavanjem Galilea nastojalo se dokazati i da je papin utjecaj još uvijek dovoljno jak

da može poniziti Galilea i njegovog zaštitnika, velikog toskanskog vojvodu, te da se katoličkom

svijetu pokaže kako njegova glava zna braniti pravi duh protureformacije žrtvujući najvišim

interesima dogme dobro poznate osobne veze s autorom inkriminiranog dijela.

Događaji su se vrlo brzo odvijali, pa je bilo apsurdno i pomisliti da se mogu lako

zaustaviti, osim ako bi netko od autoriteta bio u stanju izvršiti pritisak na papu Urbana VIII. U

prvoj fazi Dijalog je bio poslan na ispitivanje jednoj komisiji stručnjaka koja je trebala prosuditi

da li je on, kako su tvrdili Galileovi protivnici, imao nesumnjiv Kopernikov značaj, usprkos

drugačijoj intonaciji predgovora i zaključne riječi. U drugoj fazi sporna „stvar“ je došla pred

Zbor svetog Oficija i tada je zapravo započeo pravi službeni postupak koji je službeno završen

1633. godine.

Kao posljedica svega navedenog, bio je nepovoljan položaj i loš predznak za Galilea jer

je njegovo djelo crkva odmah ocijenila kao posve heretičko. Njegova ljubav prema znanosti i

čvrsta želja da slijedi znanstveni put naišli su na najoštriju reakciju Crkve. Objavivši svoje djelo

Galileo je prekršio obećanje dano 1616. godine, da se neće baviti i javno publicirati djela o

problemu heliocentričnog sustava. Crkva mu je bila naredila da napusti mišljenje da je Sunce

središte svijeta, a da se Zemlja giba, i da ga ni na koji način ne podržava, proučava ili brani

usmeno ili pismeno, ili će se u suprotnom protiv njega provesti postupak. Galileo je tu zabranu

osobno primio i obećao pokoriti se. Dakle, ova naredba je bila zapravo opomena Galileu da se

drži reda koji je ozakonjen u sferi Katoličke crkve onog vremena. Prema tome, objavljivanje

Dijaloga, izazvalo je reakciju koja se i mogla očekivati.

Kardinal Antonio Barberini je 1633. godine napisao pismo inkvizitoru Firence da pozove

Galilea i da mu saopći odluku da tijekom listopada bude u Rimu na raspolaganju generalnom

komesaru Svetog Oficija. Papa Urban VIII je zahtijevao od firentinskog inkvizitora da požuri

dolazak Galilea u Rim gdje će se protiv njega voditi postupak, a ne u Firenci. Ni liječnička

mišljenja, ni neke rimske podrške, niti nastojanja poslanika Niccolinija nisu uspjele da se proces

prenese u Firenci u prvoj fazi ispitivanja. Jedino što je uspjelo Galileu u tim trenucima, je

odgoditi putovanje u Rim na nekoliko mjeseci. Međutim, poziv iz Rima, i urgencija pape da ga

se odmah pošalje u Rim, bio je loš predznak za Galilea.

86 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 185.

57

Kada su iščezle sve podrške i razlozi, Galileu nije preostalo ništa drugo nego da otputuje

u Rim. U Rim je stigao vrlo umoran 13. veljače 1633. godine. gdje su ga na njegovu veliku

utjehu primili poslanik Niccolini i njegova supruga.87

Dozvolu da ostane kod poslanika Niccolinija, umjesto da odmah stupi u zatvor Svetog

Oficija, Galileo je dobio teško i uz prethodnu preporuku da ne izlazi iz kuće te da ne prima

prijatelje. Tu se nalazio oko dva mjeseca i jedino ga je posjećivao monsinjor Ludovico Serristori,

koji je imao zadatak da dozna Galileovu obranu, pod izlikom da ga želi utješiti, kako bi Sveti

Oficije mogao na temelju tih informacija što uspješnije formulirati svoju optužbu.88

Primivši nalog da dođe na Sveti Oficij, Galileo je ondje otišao 12. travnja ne znajući da

će biti zadržan do kraja mjeseca. Glavna poteškoća sa stanovišta optužbe je bila u tome što je

Dijalog bio objavljen s punim ovlaštenjem crkvene vlasti. Dakle, ta dozvola je trebala značiti

odluku rimske crkve da katoličkim znanstvenicima više ne brani zanimanje za Kopernikovo

učenje, što je protivno od onoga što sada zastupaju članovi Svetog Oficija. Prema tome, trebalo

je naći način kako optužiti Galilea da je na prijevaru isposlovao crkvenu dozvolu, svaljujući na

njega krivnju koja je trebala pasti na oca Riccardija, magistra papinskog dvora. U prilog tomu je

išao dokument, odnosno razgovor između Galilea i Bellarmina 26. veljače 1616. godine, na

temelju kojeg je inkvizitor mogao Galilea optužiti da se nije pridržavao naredbe koju je dobio na

tom sastanku i da oca Riccardija, magistra papinskog dvora, nije upozorio na postojanje te

naredbe. Međutim, problem je stvarao nepropisan karakter dokumenta, budući da je bio bez

potpisa, a potpisi su bili neophodni u tako važnim dokumentima.

Prvo ispitivanje počelo je 12. travnja s jasnim raščišćavanjem tijeka audijencije od

26.veljače i koje su osobe bile prisutne. Tijekom ispitivanja, Galileo je energično protestirao da

se ne sjeća teksta naloga, te da nije smatrao potrebnim obavijestiti oca Riccardija kada je podnio

zahtjev za objavljivanje Dijaloga. Također je tvrdio da Dijalog nije bio protivan nalogu što ga je

dobio, već da mu je cilj bio pokazati da Kopernikovi dokazi „ne vrijede i da nisu odlučni“.89

Galileo je 30. travnja priznao da Dijalog na raznim mjestima ima očit Kopernikov značaj,

te kao ispriku navodi da je upao u zabludu koja je strana njegovoj pravoj nakani. Nakon toga, bio

je otpušten i dozvoljeno mu je vratiti se u kuću poslanika Niccolinija uz uvjet da se smatra kao u

zatvoru.

87 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 186. - 190. 88 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 194. 89 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 199.

58

10. svibnja je ponovo pozvan na Sveti Oficij gdje mu je dano osam dana da napiše svoju

obranu. Međutim, on ju je već sa sobom donio te dodao sljedeće: „Uostalom, u svemu i za sve ja

se predajem uobičajenom milosrđu i blagosti ovoga Sudišta.“ 90 Dakle, Galileo je unatoč krizi

koju je proživio, iako neraspoložen, pristao na prijedloge prijatelja poslanika Niccolinija.

Potpuno se odrekao da pred sucem istražiteljem ponovo pokreće diskusije o naučnim temeljima

Kopernikove teorije.91

U mržnji isusovaca Galileo je nastojao tražiti razloge zašto je crkva na njega bijesna, no

unatoč tomu što nije bilo nikakvog izravnog dokaza, sve ipak upućuje na to da je mržnja

isusovaca protiv Galilea izvršila značajan utjecaj da crkva zauzme stanovište kakvo je uistinu

zauzela.92

Galileo je 20. lipnja bio ponovo pozvan da pristupi Svetom Oficiju. Tamo je krenuo 21.

lipnja i odmah je bio strogo ispitivan o svom uvjerenju, s obzirom na Kopernikovo učenje. Na

temelju zapisnika koji je Galileo sam potpisao, proizlazi njegovo negiranje Kopernikovog učenje

po nalogu koji je dobio. On tvrdi da ne zastupa niti je ikada zastupao Kopernikovo mišljenje,

nakon što mu je tako naređeno. Time je ispitivanje završeno, a Galileo je zadržan u zatvoru

Svetog Oficija, odakle je 22. lipnja odveden u veliku dvoranu dominikanskog samostana Santa

Maria sopra Minerva i pred svečano okupljenim Zborom svetog oficija pročitana mu je presuda.

Presuda se sastojala iz zabrane „Dijaloga o dva glavna svjetska sustava“ i osude njegova autora

na formalni zatvor, prema sudu Svetog Oficija. Uz to je slijedila i „spasonosna pokora“ prema

kojoj mu se nalaže da tri godine, jednom tjedno, izmoli Pokorničke psalme. Nakon što je

saslušao presudu, Galileo je klečeći javno izrekao da se odriče svoga mišljenja, i to sljedećim

riječima:

„Ja Galileo, sin Vinc. Galilea iz Firence, u 70. godini svoga života, osobno prisustvujem

sudu i klečim pred vama uzoritim kardinalima, generalnim inkvizitorima protiv heretičke zloće u

cijeloj Kršćanskoj republici. Pred očima mi je Sveto evanđelje, koje dodirujem svojim rukama, i

kunem se da sam uvijek vjerovao, da sada vjerujem i da ću, s Božjom pomoći, ubuduće vjerovati

sve što drži, propovijeda i uči Sveta, katolička i apostolska crkva. Nakon što mi je ovo sudište

pravno naredilo da potpuno moram napustiti krivo mišljenje, da je Sunce središte svijeta i da se

ne giba, a da Zemlja nije u središtu svijeta i da se giba, i da ne smijem držati, braniti niti na bilo

kakav način naučavati krivo učenje, ni usmeno, ni pismeno, i pošto mi je dano do znanja da se

90 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 200. 91 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 201. 92 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 202.

59

spomenuto učenje protivi Svetom pismu, napisao sam i dao u štampu jednu knjigu u kojoj

obrađujem isto već osuđeno učenje i u prilog njemu izlažem vrlo jake razloge, a da ne donosim

nikakvo rješenje. Zbog toga sam postao jako sumnjiv radi krivovjerja, tj. da držim i vjerujem da

je Sunce središte svijeta i da se giba, a da Zemlja nije središte i da se ne giblje.

Međutim, budući da ja želim vaše uzoritosti i svakog vjernog kršćanina riješiti te velike

sumnje, koja se opravdano porodila, iskrenim srcem i nehinjenom vjerom odričem se, proklinjem

i mrzim spomenute zablude i krivovjerja, i uopće svaku drugu zabludu, krivovjerje i sljedbu

protivnu Svetoj Crkvi. I kunem se da ubuduće nikad neću više reći niti tvrditi, usmeno ili

pismeno, takve stvari zbog kojih bi o meni, mogla nastati slična sumnja. A ako doznam za kojeg

krivovjerca, ili koji bi bio sumnjiv zbog krivovjerja, prijavit ću ga ovom Svetom Oficiju ili pak

inkvizitoru ili ordinaciju mjesta gdje ću se naći.

Ja spomenuti Galileo Galilei odrekao sam se, zakleo, obećao i obvezao, kako je izloženo.

Da je to istina vlastoručno sam potpisao ovaj dokument svojeg odreknuća i pročitao ga od riječi

do riječi u Rimu, u samostanu Minerva, dana 22. lipnja 1633.“

Poznata pučka predaja, koja nije potvrđena nikakvim dokumentom, kaže da je Galileo,

nakon što se odrekao, ustao i da je udarivši nogom o zemlju viknuo : „Eppur si muove!“ što u

prijevodu znači „Ipak se okreće“.93 Postoje tvrdnje da tu krilaticu proširili neki od njegovih

obožavatelja da dokažu nepokolebljivost njegovih znanstvenih uvjerenja, ili pak neki klevetnik

da bi ga pokazao kao krivovjernika. Dakle, malo je vjerojatno da bi Galileo mogao tako nešto u

onakvoj situaciji izgovoriti u lice inkvizitorima, no radi opreznosti ne treba isključiti niti takvu

mogućnost. Ukoliko i jeste, vjerojatno bi bio poput Giordana Brune spaljen na lomači.

93 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 203. – 206.

60

5. Posljednji dani Galileova života

Galileo je 3. srpnja 1633. godine napustio Rim i otišao u Sienu. Prvih nekoliko mjeseci

nakon osude Galileo je nastojao da se oslobodi poniženja i svom životu da novi smisao s

namjerom da se ponovo vrati čistoj nauci. U toj namjeri najveću podršku mu je pružio sijenski

nadbiskup Ascanio Piccolomini smatrajući kao svoj zadatak da Galileu u nadbiskupskoj palači

stvori ambijent koji mu može vratiti samopouzdanje i potaknuti ga da ponovo krene putem

nauke. To je nastojao ostvariti kroz organizaciju različitih posjeta najistaknutijih ljudi koji su

izražavali divljenje prema Galileovom dijelu, što je imalo pozitivan utjecaj na njega i stvorilo mu

je ozračje u kojem je imao priliku ponovo raspravljati o nauci.

Međutim, ubrzo je ta vijest došla do Svetog Oficija, te smatrajući Galilea i dalje opasnim,

kao rješenje tog problema odlučili su da bi bilo najbolje Galilea ukloniti iz Siene i prisiliti ga na

život na nekom osamljenom mjestu. U prilog tomu išla je odluka donesena 1.prosinca 1633.

godine koja je dozvolila Galileu da se preseli u svoju vilu u Arcetri, no u toj odluci navedeno je

da mora živjeti posve osamljen i da ne smije primati nikakve posjete. Već iduće 1634. godine

Galilea pogađaju nove dublje patnje izgubivši najstariju kćer koja je teško oboljela, a upravo mu

je ona bila najveća utjeha koja ga je iz daljine bodrila toplinom svoje ljubavi. 94

Zabrana posjećivanja Galilea, veoma se strogo primjenjivala na njegove učenike, s

namjerom da se spriječi Galileova škola. Međutim, ova odluka će se ublažiti u posljednjim

godinama njegova života, pa je tako je Benedetti Castelli dobio dozvolu da može posjetiti starog

vrlo teško bolesnog učitelja, ali uz uvjet da razgovorima bude prisutan jedan fratar inkvizitor.95

Galileovo zdravlje brzo se pogoršavala, tako da ga je već krajem 1637. godine zadesila nova

nevolja izgubivši potpuno vid.

Pogoršanje fizičkog zdravlja za starog Galilea imalo je jedan blagotvoran učinak, a riječ

je o ublaživanju kazne od strane crkvene vlasti. Time mu je 1639. godine bilo dozvoljeno da kod

sebe u vlastitu vilu primi mladog i inteligentnog učenjaka Vincenza Vivianija, koji je uz njega

ostao do kraja života. Ono što je Galileo oduševilo kod mladog Vincenza je njegov mladenački

duh i veliki interes za naučne probleme. Njegovo društvo bilo je jedno od glavnih razloga

vedrine koja je Galilea obuzela u tom razdoblju i time doprinijelo da se na neki način udalji od

loših misli i prošlosti. U listopadu 1641. Galileu dolazi u posjet i drugi mladi učenjak,

94 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 208 – 211. 95 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 213.

61

Evangelista Torricelli, s namjerom da čuje njegove posljednje pouke. S vremenom Galileov glas

se sve više gasio, te više nije mogao ništa novo dodati onome što je napisao u svojim

dotadašnjim čudesnim djelima. 96

Od početka studenoga 1641. godine Galileo je bio primoran ležati zbog groznice, a uz to

je imao i srčanu aritmiju. Uz njega su stalno bila njegova dva učenika Torricelli i Vincenzo, čije

je naučne rasprave Galileo pratio, ali je u njima sve manje sudjelovao. Umro je 8. siječnja 1642.

godine. U trenutku smrti imao je 77 godina i 11 mjeseci. Sahranjen je u crkvi Svetog Križa, gdje

se nalazila starinska grobnica plemićke obitelji Galilei. 97

96 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 252. - 253. 97 Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964., Str. 272.

62

6. Zaključak

Proučavajući život i djelo Galilea Galileija može se reći da je on bio jedan od najvećih

umova čovječanstva koji je svojim znanstvenim djelovanjem na području fizike i astronomije

postigao brojna otkrića bez kojih bi naše spoznaje na tim područjima bile mnogo siromašnije.

Svojim djelom „Dijalog o dva glavna svjetska sustava“, Galileo je nastojao odvojiti

nauku od dogme. Njegovo učenje o heliocentričnom sustavu, odnosno o mirovanju Sunca, za

crkvene vlasti se činilo apsurdno i pogrješno, a isto tako i protivno Svetom pismu. U skladu s tim

i njegova ideja o gibanju Zemlje, koju je Salviati nastojao dokazati u mnogim raspravama sa

Simplicijem, također je bila apsurdna, ali za crkvene vlasti se nije u potpunosti smatrala

heretičkom, već je bila zabranjena da se izlaže kao apsolutna istina, no to Galilea nije spriječilo u

namjeri da krene putem znanosti i iznese svoja uvjerenja objavivši ovo djelo.

Ono što se može zapaziti kroz različite pokušaje Galilea odnosno Salviatija da dokaže

istinitost Kopernikova učenja je nedostatak čvrstih znanstvenih dokaza. Možda bi crkveni

autoritet i podržao njegove stavove i prihvatio heliocentrični sustav, no način na koji je Galileo

to nastojao dokazati je bio na klimavim osnovama. U dijalogu se kroz ulogu Salviatija mogao

zapaziti njegov neobuzdani karakter i želja da ismijava protivnika Kopernika, Simplicija, čije je

stavove ironično opovrgavao iako ni sam za njih nije imao čvrste dokaze.

Jedan od važnih argumenata kojima se Galileo koristio temeljio se na pogrešnoj teoriji

plime i oseke prema kojoj je ta pojava bila posljedica gibanja Zemlje. Također je spominjao još

jedan argument koji se temeljio na gibanju Sunčevih pjega, koji je također bio pogrešan, pa se iz

toga može zaključiti da njegovo djelo nije počivalo na čvrstim znanstvenim temeljima.

Unatoč genijalnim otkrićima i postignućima na području fizike i astronomije, ime ovako

velikog znanstvenika se nažalost najčešće povezuje sa sukobom koji je imao sa Crkvom i

procesima koji su vođeni protiv njega.

63

7. Literatura

1. Galileo G, Dijalog o dva glavna sistema sveta, Novi Sad: Akademska knjiga, 2012.

2. Geymonat, L., Galileo Galilei, Zagreb: Naprijed, 1964.

3. Gračanin, H. : Galileo Galilei // Čovjek i svemir 51, 2008/2009.

4. Paar, V. : Slučaj Galilei – dvostruka revizija // Bogoslovska smotra 69, 1997.

64

Životopis

Rođena sam 21. listopada 1990. godine u Vinkovcima, a trenutno živim u Ostrovu. Osnovnu

školu završila sam u Markušici i potom sam upisala Opću gimnaziju u Vukovaru. Po završetku

srednje škole, 2009. godine, upisala sam se kao redovni student na Preddiplomski studij fizike na

Odjelu za fiziku koji sam završila 2012. godine. Iste godine upisala sam Sveučilišni diplomski

studij Fizike i informatike.