Noam Chomsky i Andre Vltchek

O ZAPADNJAKOME T E R O R I Z M U

Biblioteka

book marker

Izdaje Naklada LJEVAK d.o.o.

Direktorica PETRA LJEVAK

Urednik KRISTIJAN VUJII

NOAM CHOMSKY i ANDRE VLTCHEK

O ZAPADNJAKOME TERORIZMU Od Hiroime do ratovanja

bespilotnim letjelicama

Preveo s engleskoga

DAMIR BILII

Zagreb, oujak 2014.

Naslov izvornika:

Noam Chomsky and Andre Vltchek ON WESTERN TERRORISM

From Hiroshima to Drone Warfare

Copyright Noam Chomsky and Andre Vltchek 2013

On Western Terrorism: from Hiroshima to Drone Warfare First published by Pluto Press, London www.plutobooks.com

za hrvatsko izdanje Naklada Ljevak d.o.o. 2014.

ISBN 978-953-303-670-0 (meki uvez) CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne

i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 871713

ISBN 978-953-303-671-7 (tvrdi uvez) CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne

i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 871714

Sadraj

Uvod 7

1. Zloinako naslijede kolonijalizma 17 2. Prikrivanje zapadnjakih zloina 39

3. Propaganda i mediji 47 4. Sovjetski blok 75 5. Indija i Kina 97 6. Latinska Amerika 109 7. Bliski istok i Arapsko proljee 129 8. Nada u najpoharanijim dijelovima svijeta 153 9. Slabljenje amerike moi 169

Kronologija 195

Kazalo 2 0 3

Uvod

Andre Vltchek

Moemo li ovjeka s kojim sam raspravljao o stanju u kojem je na svijet opisati kao najveeg intelektualca 20. stoljea ili naj-citiraniju osobu naega doba ili kao odvanog borca protiv ne-pravde i bezone pljake milijarda bespomonih mukaraca, ena i djece irom svijeta? Moemo, naravno, ali njemu se ne bi sviale takve velike rijei i slogani kojima bismo ga slavili.

Meni je Noam Chomsky ujedno i ovjek koji voli rue, koji uiva u ai dobroga vina i koji s velikom toplinom i njenou moe govoriti o prolosti, o ljudima s kojima se susreo na ne-brojenim mjestima na ovome planetu, ovjek koji zna postavljati pitanja i koji onda paljivo slua odgovore, vrlo draga i dobrona-mjerna osoba, brino ljudsko bie i drag prijatelj.

Na jednome zidu Noamova ureda na Sveuilitu MIT nalazi se slavna fotografija Bertranda Russella i njegove rijei: Tri stra-sti, jednostavne, ali snanije od svega, upravljaju mojim ivotom: udnja za ljubavlju, traganje za znanjem i nepodnoljivo saaljenje prema patnjama ovjeanstva.

Ne znam zato, ali kad god se sjetim tih rijei, uvijek imam dojam da ih je izgovorio upravo Noam. Moda i zato to se dri kao da je rije o njegovoj vlastitoj ivotnoj filozofiji.

* * *

Poimo u etnju, rekao mi je Noam jednom davno, kad smo se prvi put nali oi u oi u New Yorku. I dopusti da te poastim kavom, zadirkivao me. Zna, ja sam bogati Amerikanac...

Uzeli smo dvije kave u oblinjoj prodavaonici i sjedili na klupi u parku, satima, u blizini Sveuilita New York. Razgovarali smo, razmjenjivali biljeke i raspravljali o svijetu. Dakako, i ja sam tada imao ameriko dravljanstvo, ali Noam je u toj naoj igrici bio pravi bogati Amerikanac, ba on!

Od tih prvih trenutaka koje sam proveo s njim osjetio sam dobrotu i svojevrsno drugarstvo. Bio sam posve oputen, kao da uope nema te razlike u godinama, kao da sam se naao s du-gogodinjim prijateljem, a ne s jednim od najveih suvremenih mislilaca.

Tada je iza nas dvojice ve bilo mnogo toga. Dopisivali smo se ve nekoliko godina - o politici i zloinima Zapada, ali i o znatno obinijim stvarima, poput te nae zajednike crte strastvenog traganja za znanjem i ishoditu svega. U njegovu je sluaju jedan od katalizatora bio onaj glasoviti kiosk iznad postaje podzemne eljeznice na krianju Broadwaya i 72. ulice, u vlasnitvu Noamo-vih roaka. U mojemu sluaju bila je rije o mojoj baki Ruskinji koja mi je poela itati nebrojene velike i vane knjige tek to sam napunio etiri godine.

Noam mi je esto pisao o svojoj obitelji, o tome kako mu je bilo odrastati u Sjedinjenim Dravama, o keri koja je tada ivjela u Nikaragvi i o svojoj ljubljenoj supruzi Carol koja je prema meni takoer bila vrlo draga, itala moje rane politike tekstove, pruajui mi srdanu i iskrenu potporu. Carol nije imala izbo-ra: morala je postati izvrsnom lingvisticom i profesoricom. Zna, netko je morao uzdravati obitelj, a ja sam neprestano bio u za-tvoru, objasnio mi je Noam u jednom e-mailu, prisjeajui se razdoblja Vijetnamskoga rata.

Ja sam njemu pisao o svome djetinjstvu, kompleksnome i ne-rijetko nemirnome, zbog odrastanja u rasno mijeanoj obitelji: uz majku azijskog i ruskog podrijetla i oca Europljanina. Mnogo toga bilo nam je zajedniko, a nije se odnosilo samo na to to radimo: meni je Noam bio poput bliska roaka, oinski lik koji mi je tako oajniki nedostajao u privatnome ivotu, ali i primjer

odvanosti, genijalne pronicljivosti, asti i potenja.

* * *

Dok je Noam neumorno putovao, posjeivao mjesta i ljude ko-jima su trebali njegova pozornost i potpora, ja sam se u jednom trenutku odluio vratiti radu u ratnim zonama, ponovno otii na poprita sukoba, gdje se neprestano odvijalo ubijanje milijuna ljudskih bia, ve desetljeima, stoljeima.

Ljudi su umirali. Ljude se ubijalo u ime slobode, demokra-cije i drugih uzvienih pojmova, ali ih se ipak ubijalo. Svjedoio sam - o tome pisao, snimao filmskom kamerom i fotoaparatom tolikim uasima i unitenim ivotima, dogaajima koji su esto preteki, odvie bolni da bismo ih opisali. Ali imao sam dojam da to moram uiniti, kako bih doznao, kako bih shvatio, kako bih ponudio iskaze s margina, prikaze koji su u ovo nae doba toliko rijetki.

Veina dogaaja zbog kojih su patili nebrojeni ljudi irom svi-jeta imala je veze s pohlepom, sa eljom za vladanjem i nadzorom, a gotovo bez iznimke te su tenje potjecale sa starog kontinen-ta i njegova monog, ali nesmiljenog potomka sa suprotne obale Atlantika. Uzrok moe imati brojne razliite nazive kolonijali-zam ili neokolonijalizam, imperijalizam ili pohlepa velikih kor-poracija - ali naziv zapravo uope nije bitan, vana je jedino ta patnja.

Unato silnom potovanju i divljenju prema Noamovu radu, nikada ga nisam elio slijediti. Htio sam pokuati dopuniti nje-gova nastojanja. Dok je on djelovao na intelektualnoj i aktivisti-koj fronti, ja sam nastojao prikupljati dokaze s ratnih podruja, s mjest zloina, i verbalne i vizualne dokaze.

to god je radio, ne moe biti bolje, teko moe biti djelo-tvornije. Nije imalo smisla oponaati i iznova potvrivati ono to Noam Chomsky ve tako genijalno radi.

Umjesto toga, putovao sam u Demokratsku Republiku Kon-go i Ruandu, u Ugandu i Egipat, u Izrael, Palestinu, Indoneziju, Istoni Timor, Oceaniju i na mnoga druga mjesta koja su postala rtvom pljake, ponienja i pokolja, a to su odreda izvodile ili u najmanju ruku organizirale zapadne prijestolnice. Pokuavao sam ilustrirati, neovisno, ono to je on govorio i opisivao.

Noam i ja godinama smo razmjenjivali i usporeivali biljeke. Ponekad smo to inili esto, ponekad uz dugotrajne stanke, ali smo to uvijek radili, marljivo i savjesno. Smatrao sam da se bo-rimo za iste ciljeve, za pravo na samoodreenje i pravu slobodu za sve ljude irom svijeta. I borili smo se protiv kolonijalizma i faizma, bez obzira na oblik u kojem su se javljali.

Te rijei nikada nismo izgovorili i nikada nismo traili defini-cije za te svoje aktivnosti. inilo se da je Noamu borba protiv ne-pravde prirodna poput disanja. A meni je postalo i velikom au i velikom pustolovinom suraivati s njim i stvarati slike i izvjetaje

nadahnute njegovim zakljucima.

* * *

Nakon to sam analizirao nebrojene krvave sukobe, invazije i ra-tove na svim kontinentima, postao sam posve uvjeren u to da su gotovo sve spomenute dogaaje nekako organizirali ili potaknuli

zapadnjaki geopolitiki i gospodarski interesi. A informacije o tim krvavim dogaajima i o sudbini ljudskih bia koje su koloni-jalna carstva ubijala i rtvovala praktiki bez ikakvih obzira bile su groteskno ograniene i izobliene.

Ljude koji ive izvan Europe, Sjedinjenih Drava i nekoliko rijetkih azijskih zemalja George Orwell opisao je kao ne-ljude, a Noam se takoer voli sluiti tim izrazom, na sarkastian nain. Promotrimo li to malo pomnije, postaje nam kristalno jasno da su te milijarde ne-ljudi zapravo veina ovjeanstva.

To to sam itao u zapadnjakim medijima i emu sam svje-doio irom svijeta nekako se nije poklapalo. Neuspjele feudalne drave slavilo se kao snana i ivahna demokratska drutva, re-ime koji su ugnjetavali na vjerskim osnovama opisivalo se kao tolerantne i umjerene zemlje, dok se ustrajno demoniziralo nacionalistike drave i zemlje s izraenom socijalnom orijentaci-jom, uz razapinjanje njihovih autohtonih i alternativnih modela razvoja i izgradnje drutva i njihovo prikazivanje u najsumornijim moguim tonovima.

Genijalni propagandisti u Londonu i Washingtonu dobro su pazili da javnost irom svijeta zatite od neugodnih istina. Jav-no mnijenje, ideologija i naini percepcije jednostavno su se iz-miljali. A poput masovno proizvedenih automobila ili pametnih telefona, na trite su se putali uz reklame i propagandu.

Noam je napisao nekoliko knjiga o propagandnoj ulozi ma-sovnih medija, koja je kljuna elimo li shvatiti kako se na svi-jet nadzire i kako se njime upravlja. I ja sam napisao nebrojene izvjetaje, iznio primjere ideolokog manipuliranja koje provode zapadne sile i njihove institucije, esto se bavei pitanjima kao to su propaganda i manipuliranje masovnim medijima.

Lanim informacijama sa Zapada cilj su oito bile zemlje koje se odbijaju pokoriti diktatu Zapada: Kuba i Venezuela, Eritreja i

Kina, Iran, Zimbabve, Rusija, dok se istodobno slabe one zemlje koje su ili pljakale susjede u ime zapadnih interesa ili pljakaju vlastiti osiromaeni narod: Ruanda, Uganda, Kenija, Indonezija, Saudijska Arabija, Izrael, Filipini i mnoge druge.

Strah i nihilizam ire se cijelim svijetom. Strah od toga da ne postanemo metom, da nas ne kazne naoko svemogui gospoda-ri svijeta sa Zapada. Bio je to strah od obiljeavanja, marginalizi-ranja i oznaavanja.

Nihilizam takoer ire strunjaci za propagandu vrsto ukopa-ni u zapadnim medijskim kuama i akademskome svijetu. iri se preko propagandnih aparatika, angairanih kako bi ciljano dje-lovali na sve napredne i neovisne ideje i ideale koji se pojavljuju u razliitim oblicima i iz svih dijelova svijeta. Optimizam, gor-ljivost, kao i snovi za bolje ureenje svijeta doivljavaju napade, trovanje i diskreditaciju ili, u najmanju ruku, ismijavanje.

* * *

esto me obuzimao oaj, ali nikada nisam bio spreman odustati od borbe. Previe je toga bilo na kocki, a osobna iscrpljenost inila mi se irelevantnom.

Dok sam tako obilazio svijet, danju i nou radio na filmovima i knjigama, esto sam razmiljao o Noamu, najstabilnijoj, intelek-tualno i moralno najpouzdanijoj osobi koju sam poznavao. Nje-gova predanost, odvanost i spremnost da se odluno i ponosno suoi s tenkovima Carstva istodobno me hrabrila i nadahnjivala. U jednome trenutku osjetio sam gorljivu elju da s njim udruim snage i da, kroz dijalog, zajedniki samemo ono to sam doznao o stanju u kojem je na svijet, stanju koje duboko uznemiruje.

Pisao sam mu, zamolio ga da odvoji barem dva dana za raz-govor o stanju u svijetu pred kamerama. Velikoduno je pristao.

Njegova udesna, ali vrlo zatitniki nastrojena tajnica, Bev, odo-brila je dogovor. I to se doista poelo ostvarivati! Moj montaer, Japanac Hata Takeshi i ja brzo smo se sloili oko toga da emo za-jedniki producirati filmsku verziju naeg razgovora. Moj izdava u Londonu, Pluto Press, odluio je izdati na razgovor u obliku knjige. Sve se poelo razvijati brzinom svjetlosti.

Nismo prikupljali novac. Hata-san je u Boston doveo malenu, ali vrlo profesionalnu ekipu japanskih filmaa koji su, uvidjevi vanost projekta, odluili ne traiti predujam, nego su poeli radi-ti na temelju vrlo apstraktnog obeanja o kasnijoj isplati nekakve naknade.

Iz Afrike sam doputovao u Europu, a odande u Santiago de Chile, kreui na dugotrajno putovanje iz Temuca do Bostona, gdje u se susresti s Noamom. Usput sam prikupljao filmski ma-terijal, putujui zemljama Latinske Amerike koje su mi neko go-dinama bile dom, zemljama koje je ranije poharao imperijalizam, ali su sada bile osloboene i odjednom prepune optimizma i ivo-pisne, neskriveno socijalistike i slobodne.

Yayoi je u Boston doputovala iz Kenije, nudei potporu i po-mo. Naa prijateljica iz Bostona, Fotini, pomogla je i sa smjeta-jem i s prijevozom. Filmska ekipa onamo je doputovala dva dana prije sastanka. Sve je funkcioniralo kako treba.

* * *

Dva dana, satima i satima, na MIT-u, raspredali smo o odgo-vornosti Zapada za nebrojene napade, za stoljea i stoljea uasa irom svijeta. Unato temi tako bolnoj i dirljivoj razgovor je tekao slobodno i nesputano.

A nismo se slagali ba oko svih tema: inilo se da je Noam optimistiniji od mene u vezi s Arapskim proljeem i situacijom

u Turskoj. Za razliku od mene, bio je uvjeren da Zapad napokon gubi mo nad ostatkom svijeta. Ali temeljne su nam vrijednosti bile zajednike i bio je to razgovor dvojice bliskih saveznika koji su udruili snage u borbi za ostvarenje istih ciljeva.

1. Noam Chomsky i Andre Vltchek razgovaraju u uredu N. Chomskog na Sveuilitu M I T 14. lipnja 2012. ( Yayoi Segi)

Teme kojima smo se bavili kretale su se u rasponu, kao to je vidljivo i iz naslova knjige, od Hiroime do ratovanja bespilot-nim letjelicama, od samih poetaka kolonijalizma do suvremenih metoda kojima se slui zapadnjaka propagandna mainerija. Ali taj razgovor doveo nas je ponovno i do onog kioska na uglu nju-jorkog Broadwaya i 72. ulice. Odveo nas je u Nikaragvu i Kubu, u Kinu, ile i Istanbul, na mnoga mjesta koja su nam prirasla srcu.

Razgovor sam otvorio tvrdnjom da je, prema mojim procje-nama, nakon zavretka Drugoga svjetskog rata zbog imperijaliz-ma Zapada izravno poginulo priblino 55 milijuna ljudi. Stotine milijuna izgubile su ivot zbog neizravnih posljedica. Razgovor smo zakljuili kad je Noam ustvrdio da ovjek uvijek moe birati

hoe li u vezi s tom situacijom neto poduzeti ili jednostavno nee uiniti nita.

* * *

Jo nekoliko mjeseci nakon tog razgovora putovao sam irom svi-jeta, prikupljao materijal za film i fotografije za knjigu. elio sam pokazati o emu smo razgovarali, gledateljima i itateljima omo-guiti da u cijeloj prii sudjeluju i kroz nae rijei, ali i kroz vizu-alna pomagala. Tjednima sam dijelio nade i snove s egipatskim revolucionarima u Kairu i Port Saidu, kao i frustracije s blagim i strpljivim Druzima na sirijskoj visoravni Golanu pod izraelskom okupacijom. Snimao sam i na vie podruja zahvaenih sukobima u Africi, Oceaniji i Aziji.

Noam je bio u pravu: tako je lako dii ruke i rei da je ovjek tu nemoan. Lako je vikati na televizor i govoriti da je bitka iz-gubljena. Ali tako se nita nikada ne bi promijenilo. A toliko je stvari koje treba promijeniti kako bi se ovjeanstvo odralo i na-stavilo uspjeno razvijati. Druga je mogunost danonono raditi na ostvarenju konkretnih promjena, boriti se za te promjene. To je svakako tee, ali donosi i vie zadovoljstva.

Cijelo putovanje, obiljeeno i radom i borbom, bilo je upravo nevjerojatno. Pritom se nismo rtvovali: bio je to i uitak i ast. U vrijeme naeg razgovora, Noama sam poznavao vie od 15 godina. Bila mi je neizmjerna ast poznavati se s njim, suraivati s njim i od njega uiti.

Nakon tog razgovora, ivot me, nebrojeno puta, bacao na ra-zne bojinice i podruja sukoba. esto sam razmiljao o Noamu, o svemu to smo rekli u tom razgovoru. I u mislima sam se esto savjetovao s njim. Kad god bi zagustilo, ve sam se iz navike pri-sjeao onog slogana iz Noamova ureda: Tri strasti, jednostavne,

ali snanije od svega, upravljaju mojim ivotom: udnja za ljubav-lju, traganje za znanjem i nepodnoljivo saaljenje prema patnja-ma ovjeanstva.

Kota Kimabalau Malezija

26. oujka 2013. http://andrevltchek.weebly.com

1.

Zloinako naslijee kolonijalizma

ANDRE VLTCHEK

Izmeu 50 i 55 milijuna ljudi irom svijeta poginulo je nakon Drugoga svjetskog rata zbog zapadnjakoga kolonijalizma i neo-kolonijalizma. U tom razmjerno kratkom razdoblju zabiljeeno je, moe se slobodno ustvrditi, najvie masakara u povijesti o-vjeanstva. Veina ih je provedena u ime uzvienih pojmova kao to su sloboda i demokracija. aica europskih drava i drava koje vode uglavnom graani europskoga podrijetla promie inte-rese Zapada - interese onih ljudi koji su vani - na tetu veine ovjeanstva. Pokolji milijuna ljudi prihvaeni su i smatraju se neizbjenima, ak i opravdanima. A ini se da je veina javnosti na Zapadu stravino neinformirana.

Uz priblino 55 milijuna ljudi koji su poginuli zbog izravnih posljedica ratova koje je pokrenuo Zapad, zbog prozapadnih vojnih udara i drugih sukoba, stotine milijuna ljudi poginule su zbog neiz-ravnih posljedica, u krajnjoj bijedi i bez glasa. Takvim se globalnim aranmanima na Zapadu rijetko suprotstavljamo, a ak se i u poko-renome svijetu esto prihvaaju bez protivljenja. Je li svijet poludio?

NOAM CHOMSKY

Naalost, konkurencija za naslov najveeg zloina koji je poinio

Zapad vrlo je estoka. Kad je Kolumbo doao ovamo, u zapadnoj

hemisferi vjerojatno je ivjelo izmeu 80 i 100 milijuna ljudi s na-prednom civilizacijom: trgovinom, gradovima i tako dalje. Nedu-go nakon toga nestalo je oko 95 posto tog stanovnitva. Na dana-njem teritoriju Sjedinjenih Drava bilo je moda desetak milijuna pripadnika autohtonih naroda, ali prema popisu iz 1900. bilo ih je samo 200 000. No sve se to nijee. U vodeim intelektualnim, ljeviarsko-liberalnim asopisima anglo-amerikoga svijeta, to se

jednostavno porie... nehajno i bez rijei.

Prema medicinskome asopisu The Lancet, est milijuna dje-ce svake godine umre zbog nedostatka elementarnih medicinskih postupaka, koje bi bilo mogue osigurati praktiki besplatno. Takve su nam brojke predobro poznate. Zbog pothranjenosti i bolesti koje se lako lijee samo na afrikome jugu na dan umire 8000 djece: na razini Ruande, ali svakodnevno. I to se vrlo lako moe okonati.

Mi se kreemo u smjeru neega to bi moglo postati najveim moguim genocidom unitavamo prirodu. A time se gotovo nit-ko ne bavi. tovie, Sjedinjene Drave ve idu unatrag. U SAD-u sada svjedoimo euforiji zbog mogunosti da nam se smijei sto-tinu godina energetske neovisnosti zahvaljujui naprednim tehni-kama vaenja fosilnih goriva, da e to jo cijelo stoljee ouvati ameriku hegemoniju, da emo postati Saudijskom Arabijom svijeta i tako dalje. Predsjednik Obama o tome se gorljivo ogla-sio u govoru o stanju nacije 2012. godine. O tome moete itati tekstove uzbuenih autora u vodeim nacionalnim medijima, u poslovnome tisku i tako dalje. Tu i tamo pojavi se redak o utjecaju na prirodu, kao na primjer da se tako unitavaju zalihe vode, da se unitava ekosustav i tako dalje. Ali praktiki se uope ne spominje pitanje kako e svijet izgledati za stotinu godina nastavimo li to initi. O tome se ne razgovara. A rije je o vrlo vanim, temeljnim problemima. Takvi su problemi priroeni trinim drutvima, u

kojima se ne razmatra ono to nazivamo eksternalijama. Stvari koje ne ulaze u proraun odreene transakcije, stvari koje utjeu na druge: o tome se uope ne razmilja.

ANDRE VLTCHEK

Na podruju Oceanije (junog dijela Tihog oceana) svjedoim nestanku nekoliko drava. Nekoliko godina ivio sam na Samoi i esto putovao tim dijelom svijeta. Nekoliko zemalja, na primjer Tuvalu i Kiribati, ali i Maralovi Otoci, ve razmilja o masovnoj evakuaciji graana. Na podruju Oceanije nekoliko otoka i atola ve ostaje bez uvjeta za ivot, ali to se ve dogaa i na Maldivi-ma i drugdje. Kiribati bi mogao prvi nestati kao zemlja. Masovni mediji kau da te zemlje tonu. Ali one zapravo uope ne tonu, nego je rije o velikim plimnim valovima koji preplavljuju atole i unitavaju sve raslinje, zagauju izvore vode, ako ih uope ima.

2. Otok Ebeye na Maralovim Otocima, s otpadom iz oblinje amerike vojne baze u Kwajaleinu. ( Andre Vltchek)

Zbog toga se na tim otocima vie ne moe ivjeti ili poinju pre-vie ovisiti o uvozu svega, od vode do hrane.

Dok sam radio na Tuvaluu, najvie me iznenadilo to ondje uope nema stranih novinara. Naiao sam samo na jednu japan-sku filmsku ekipu koja je snimala neto posve beznaajno, neku televizijsku sapunicu, na atolu Funafuti. I zato sam se zamislio: rije je o jednoj od najpogoenijih zemalja, zemlji koja bi uskoro mogla nestati s lica planeta zbog podizanja razine mora, a mediji to uope ne prate!

NOAM CHOMSKY

George Orwell imao je izraz za to: ne-ljudi. Svijet se dijeli na ljude poput nas i ne-ljude sve ostale, one koji nisu vani. Orwell je pritom govorio o nekom buduem totalitarnom dru-tvu, ali se njegove rijei vie nego dobro odnose i na nas. Jedan vrlo dobar britanski povjesniar diplomacije, Mark Curtis, slui se izrazom ne-ljudi u prikazu poslijeratnih haranja Britanskoga Carstva. Ne zanima nas to se dogaa tim ljudima.

Postoje odreene paralele s odnosom prema autohtonome stanovnitvu u takozvanoj anglosferi, u engleskim izdancima: Sjedinjenim Dravama, Kanadi, Australiji. Rije je o neobinim imperijalistikim drutvima, budui da nisu samo vladali autoh-tonim stanovnitvom, nego su ih i eliminirali. Prisvajali su njiho-vu zemlju i naselja i praktiki ih u veini sluajeva istrijebili. O njima ne razmiljamo. Ne pitamo to im se u prolosti dogodilo. Tu injenicu jednostavno poriemo.

ANDRE VLTCHEK

Povijesno gledano, tako je bilo u veini europskih kolonija, u svim dijelovima svijeta pod nadzorom europskih kolonijalnih carstava.

Prve koncentracijske logore nisu otvorili njemaki nacisti, nego Britansko Carstvo - u Keniji i Junoj Africi. A Holokaust koji su Nijemci proveli nad europskim Zidovima i Romima, dakako, nije bio prvi njemaki holokaust: Nijemci su sudjelovali u ua-snim masakrima na samome jugu June Amerike i, zapravo, irom svijeta. Njemaka je ve bila istrijebila glavninu namibijskog ple-mena Herero. O tome se gotovo uope ne govori u Njemakoj i ostatku Europe. Nije bilo nikakvog razloga za takav nasrtaj, nika-kve logike. Jedino je objanjenje bila apsolutna pakost Nijemaca prema mjesnome stanovnitvu.

Ali posluaj samo lamentacije nebrojenih Europljana nakon Drugoga svjetskog rata - o tome kako su racionalni, filozofski nastrojeni i u biti miroljubivi Nijemci odjednom poludjeli, samo zato to su ih nakon Prvoga svjetskog rata protivnici ekonomski ponizili! Kako nitko ne bi oekivao takvu provalu nasilja od tako dragih ljudi. I doista ne bi, ako narod Herero, Samoance ili Indi-jance iz naroda Mapuche ne smatra ljudskim biima i ako ovjek moe samo tako zaboraviti povijest njemakoga kolonijalizma u ostatku Afrike.

NOAM CHOMSKY

ak i u sluaju Holokausta, odnos prema Romima bio je ma-nje-vie jednak odnosu prema Zidovima. Ali ni to se zapravo ne spominje. Jednako tako ni danas se openito ne priznaje progon Roma. Na primjer, francuska vlada odluila je 2010. prognati francuske Rome u bijedu i uas Rumunjske. Moemo li zamisliti da Francuzi Zidove koji su preivjeli Holokaust tjeraju nekamo gdje ih i dalje mue i teroriziraju? Cijela zemlja eksplodirala bi od bijesa. A ovo je prolo bez ikakva osvrta!

ANDRE VLTCHEK

Podignuti su zidovi koji u dananjoj ekoj Republici odvajaju

Rome. Usred gradova zapravo su se podizala prava geta i to raz-

mjerno nedavno, prije manje od dvadeset godina. To je jezovi-

to podsjealo na tridesete i etrdesete godine 20. stoljea, kad su

esi suraivali s nacistima i pomagali u privoenju Roma. Da-

kako, devedesetih godina 20. stoljea esi su ve postali vrstim

saveznicima Zapada pa su stoga bili i nedodirljivi u oima zapad-

nih medija. Odnos prema Romima u ekoj Republici mnogo

je okrutniji od odnosa Mugabea prema farmerima bijele koe u

Zimbabveu.

Ali da se vratimo na europski kolonijalizam, ini se da koloni-

jalizam nije nestao sa zavretkom Drugoga svjetskog rata, kao ni

pedesetih ili ezdesetih godina. to vie putujem takozvanim mar-

ginalnim dijelovima svijeta, to mi se vie ini da se kolonijalizam

dodatno uvrstio, zahvaljujui neusporedivo boljoj propagandi i

boljem poznavanju naina na koji se treba rjeavati pitanje mje-

snog stanovnitva. A to je zapravo strano, jer je u prolosti uvijek

postojao neprijatelj, neki opipljivi zloinac. Bilo je lako prepozna-

ti neprijatelja u kolonijalnoj vojsci ili u obliku neke kolonijalne

uprave. Kolonijalizam i dalje postoji, ali ini se da je mjesnome

stanovnitvu danas mnogo tee uprijeti prstom i tono odrediti

to se dogaa i tko su stvarni neprijatelji.

NOAM CHOMSKY

Dio najgorih zloina na svijetu posljednjih se godina dogodio u

Istonome Kongu. Mogue je da je ondje ubijeno tri do pet mi-

lijuna ljudi. I u koga uprijeti prstom? Njih su ubile raznorazne

milicije, ali iza tih snaga stoje multinacionalne korporacije i vlade,

a one se ne vide.

ANDRE VLTCHEK

Upravo dovravam dugaak dokumentarac pod naslovom Rwan-da Gambit. Na njemu radim ve vie od tri godine. Brojke su da-nas zapravo jo gore od podataka koje spominjete: u Demokrat-skoj Republici Kongu ubijeno je est do deset milijuna ljudi, a to je priblino onoliko koliko ih je poetkom 20. stoljea pobio bel-gijski kralj Leopold II. I u pravu ste: iako milijune nedunih ljudi ubijaju uglavnom Ruanda, Uganda i njihove produene ruke, iza svega toga uvijek su geopolitiki i ekonomski interesi Zapada.

NOAM CHOMSKY

Nitko ne vidi multinacionalne korporacije koje angairaju plae-nike milicije da ubijaju ljude kako bi oni stekli pristup koltanu, koji je Zapadnjacima potreban u mobitelima, i drugim vrijednim mineralima. To je neizravno. A mnogi zloini koje opisuje imaju upravo to svojstvo... Neki su posve izravni... dobar je primjer Vijetnam, najgori zloin nakon Drugoga svjetskog rata. Godine 2011. obiljeili smo pedesetu godinjicu poetka tog rata koji je pokrenuo John F. Kennedy. Pedesete godinjice obino se dostoj-no obiljeavaju, osobito ako su dogaaj obiljeila i zvjerstva. Ali o ovom sluaju nije bilo ni rijei. U studenome 1961. Kennedy je amerikome Ratnom zrakoplovstvu naredio da pone bombardi-rati Juni Vijetnam. Odobrio je primjenu napalma, kemijsko rato-vanje, radi unitenja usjeva i prirodnih zaklona, pokrenuo progra-me koji su u konanici milijune ljudi doveli u takozvane strateke zaseoke, u biti koncentracijske logore ili urbane slamove.

3. Prizor s ulice u Gomi, u Demokratskoj Republici Kongu. ( Andre Vltchek)

Posljedice tog kemijskog ratovanja osjete se i danas. U sajgon-

skim bolnicama ti si ih moda i vidio i dalje se vide ti izobli-

eni fetusi, djeca koja su se rodila s raznoraznim stravinim de-

formacijama i anomalijama koje su plod svih moguih kemijskih

otrova kojima je doslovce natopljen Juni Vijetnam. Ali danas,

nekoliko narataja kasnije, nitko se ne brine zbog toga.

To se dogaalo i u Laosu i Kambodi. esto se spominje kako

je reim Pola Pota u Kambodi bio uasan, ali praktiki se uope

ne govori o tome to je dovelo do njegova nastanka. Poetkom

sedamdesetih godina 20. stoljea ameriko Ratno zrakoplovstvo

bombardiralo je ruralne dijelove Kambode intenzitetom koji od-

govara svim saveznikim zranim operacijama na podruju Tihog

oceana u Drugome svjetskom ratu. Povodili su se za uputama

Henryja Kissingera u vezi sa stranim bombardiranjem Kam-

bode: Sve to leti protiv svega to se mie. Pa to je poziv na ge-

nocid onakve vrste kakvu si maloas spomenuo. Meu arhivskim podacima teko je pronai ita slino tome. Ali u The New York Timesu spomenuto je u jednoj reenici i onda vie nije bilo nie-ga. O razmjerima tog bombardiranja nikada se nije izvjetavalo, osim u znanstvenim asopisima ili negdje na marginama. Ali rije je o ubijanju milijuna ljudi, unitavanju etiriju zemalja koje se nikada nisu oporavile. Narod tih zemalja to zna, ali ne zna to bi trebao poduzeti.

ANDR E VLTCHEK

Nekoliko godina ivio sam u Vijetnamu, u Hanoju, i pratio po-sljedice progresivnog i sveobuhvatnog bombardiranja pokrajine Xieng Khuang, s velikim nalazitima megalita, koje su izvele amerike zrane snage, zajedno sa saveznikim snagama, a koje se nazivalo Tajnim ratom, ali mnogo sam pisao i o Kambodi. Zakljuci do kojih sam doao upravo su okantni: kao i u sluaju tolikih drugih podruja koje je Zapad destabilizirao i poharao, uoava se odluna kampanja s ciljem dezinformiranja koju pro-vode zapadnjaki mediji. Kambodu se u vrijeme vladavine Pola Pota prikazivalo kao jedan od najstravinijih primjera uasnih ko-munistikih zloina. A prava pria, genocid koji je Zapad poinio nad stanovnitvom jugoistone Azije, u svemu se potiskivao ili posve preuivao.

Ameriko bombardiranje velikim bombarderima B52 za cilj je imalo unitavanje seoskih i poljoprivrednih podruja u Lao-su i Kambodi, kako se te zemlje ne bi pridruile Vijetnamu u oslobodilakoj borbi. Tako su bez imalo milosti ubijeni milijuni ljudi. ak se i danas dogaa da ondje stradaju krave, da im se doslovce rasprsne glava, jer vau i kamen, a povremeno se tako dogodi da zagrizu i takozvane bombice, kojih jo ima posvuda.

Nije, dakako, teko zamisliti to se ondje i dalje dogaa ljudima, enama i djeci.

Prije pet-est godina tijesno sam suraivao s velikom britan-skom nevladinom organizacijom za razminiranje MAG (Mines Advisory Group) pa su mi se poalili da neke tvrtke koje su pro-izvodile i isporuivale smrtonosna sredstva za ratovanje (meu njima je i danas glasoviti ameriki proizvoa robe iroke potro-nje za kuanstva) u Indokini i dalje odbijaju dati tehnike podat-ke o tim sredstvima, to silno oteava rad MAG-a, jer bi trebali znati kako deaktivirati i demontirati mehanizme te koliko e koje sredstvo ostati aktivno i opasno. Taj inat, taj institucionalizirani izostanak suosjeanja, preslikava se u potpun izostanak suradnje zbog kojeg i dalje ginu stotine, ak i tisue mjetana, uglavnom ena i djece.

U Kambodi je sve poelo tako to su Sjedinjene Drave u prijestolnicu, Phnom Penh, postavili nezakonitu i korumpiranu vlast. Kad je rije o zloinima Crvenih Kmera (Khmer Rouge), ta-kozvanog komunizma, meni je to vrlo upitno, gotovo groteskno. Neobrazovan i odsjeen od ostatka svijeta, vei dio Kambode nije imao pojma o komunistikoj ideologiji nakon to se Pol Pot vratio iz Francuske, gdje je u kavanama uspio postati radikalom. Meni su na terenu u Kambodi ispriali da su se u vrijeme Crve-nih Kmera zloini u najveoj mjeri svodili na ljude u provinciji koji su poravnavali raune s urbanom elitom iz Phnom Penha.

Phnom Penh je zapravo u potpunosti suraivao s SAD-om tije-kom bombardiranja, a stanovnici seoskih podruja poeli su dubo-ko mrziti stanovnike gradova, koje su poeli smatrati suradnicima neprijatelja i izvorom svih svojih patnja. Sve to nije imalo gotovo nikakve veze s komunistikom ideologijom i uope nema sumnje u to da je vie ljudi poginulo u amerikim bombardiranjima kam-bodanske provincije nego zbog djelovanja Crvenih Kmera.

A onda, kad je sve zavrilo i kad je Vijetnam oslobodio Kam-bodu i s vlasti svrgnuo Crvene Kmere, ameriki veleposlanik u UN-u zatraio je povratak legitimne vlasti, tj. Crvenih Kmera. Sjedinjene Drave ratovale su protiv Vijetnama, sovjetskog save-znika, a ne protiv nekakvog samoproglaenog i udakog mao-istikog reima.

Zapadnjaka kampanja s ciljem dezinformiranja posve je ja-sna: prokazati komunistiku ideologiju, povezati je sa zloinima Pola Pota. U jednom od izvjetaja iz Kambode ustvrdio sam da bi, da su Pol Pot i njegova klika poticali seljake da ubijaju stanov-nike gradova pod zastavom nekog junoamerikog nogometnog kluba ili pod reklamom za tenisice, ishod bio jednak.

NOAM CHOMSKY

Strunjaci istiu da je u cjelokupnoj povijesti Kambode najteme-ljitije istraeno upravo trogodinje razdoblje vladavine Crvenih Kmera. Vie se zna o Kambodi u tom razdoblju nego o svim ostalim dijelovima povijesti te zemlje. Ali uzmimo za primjer samo nekoliko godina prije toga: o tom razdoblju ne zna se prak-tiki nita. Znamo samo da su Crveni Kmeri 1970. bili marginal-na skupina, ali su mobilizirali divovsku vojsku ogorenih seljaka, koji su, dakako, odmah nasrnuli na urbanu elitu, videi u njima krivce.

Seljaci iza leda urbane elite nisu uoili ruku Washingtona. To pomalo podsjea na Istoni Kongo i koltan - ne vidi tko te ubi-ja. ini mi se da je to vrlo neobino i na Zapadu. Samo jedan primjer, ozbiljan iako drukijih razmjera: u Wisconsinu je repu-blikanski guverner sindikatima ukinuo mogunost kolektivnog pregovaranja. Izbili su veliki prosvjedi, a prosvjednici su poeli traiti opoziv i nove izbore za guvernera. Ali na izvanrednim

izborima zapravo je ponovno pobijedio isti republikanac. Zani-mljivo je proanalizirati razloge. Vrlo djelotvorna propagandna kampanja uspjela je uvjeriti napaeni narod u to da su izvor njihovih najveih problema zapravo njihovi susjedi. Ne banke koje su stvarni krivci za zloine koji su unitili gospodarstvo one su daleko od svega. Ali ovjek vidi vlastite susjede, kojima je malo bolje nego njemu. Susjed ti je, moda, vatrogasac koji ima mirovinu, a ti nema mirovinu pa bijes usmjerava prema njemu. Ne na ljude koji su unitili ekonomiju, jer oni su negdje drugdje, esto u onim njujorkim neboderima. Vodila se velika propagandna kampanja u koju su uloene silne koliine novca. Nacisti su isto to inili sa idovima: Oni su krivi za vau glad i krizu.

ANDR E VLTCHEK

Da, moe se povui vrlo snana paralela izmeu onoga to se do-godilo na jugoistoku Azije i toga to se dogaa u Ruandi, Ugandi i Demokratskoj Republici Kongo. Gledamo kako plaenici ubi-jaju, a milijuni ljudi ginu. Mjesno stanovnitvo esto se prikazu-je kao da je rije o barbarima, gotovo ivotinjama. Zapadnjake vlade i korporacije predaleko su i gotovo ih se uope ne smatra odgovornima.

Spoznaje u Europi i SAD-u o tim dogaajima gotovo su ravne nuli. A upravo se Europa kao kontinent ponosi obrazovanou i informiranou. Veina Afrikanaca zna, ali Europljani ije tvrtke sudjeluju u tome praktiki nemaju pojma. Ili svjesno ne ele znati.

Sve je meusobno povezano. Robert Mugabe na Zapadu je postao simbolom zla priblino u vrijeme kada je sudjelovao u onemoguavanju drugog pokuaja ruandanskih snaga, u biti pro-duene ruke Zapada, da svrgnu vladu DR Konga. Sarkastini jezi-

ci u istonoj Africi govorkaju da je Juni Sudan darovan predsjed-niku Ugande Yoweriju Museveniju za uspjean posao obavljen u tom dijelu svijeta u ime Zapada.

U Kongu je rije o nezamislivim patnjama, pravome superge-nocidu, neemu to se sada vrlo lako moe mjeriti s onim to je prije stotinjak godina u Kongu uinio Leopold II.

Moram jo jednom ponoviti brojke. Dok sam lani snimao u Washingtonu, jedan od predsjednikih kandidata u DR Kongu, Ben Kalala, rekao mi je da je rije o est do osam milijuna rtava. Neki kau da se radi o deset milijuna. On je rekao: ujte, u Ruandi je poginulo oko 800 tisua ljudi. Suosjeam s njima jer je rije o ljudskim biima, ali cijeli svijet govori o genocidu iz 1994. U Kongu imamo est do osam milijuna poginulih.

Radi se samo o posljednjih nekoliko godina, a to ponovno tako oito podsjea na vladavinu Leopolda II., kada je takoer ivot izgubilo otprilike deset milijuna ljudi. Ako niste dobro ra-dili na plantaama kauuka, odsjekli bi vam ake. Ljude su ive spaljivali u kolibama. Bilo je to veliko upozorenje svijetu, poka-zatelj toga to sve mogu initi i zapadne ustavne monarhije i vie-stranaka demokratska drutva. Dakako, to se nije inilo u An-twerpenu ili Bruggeu, nego u srcu tame, daleko od znatieljnih oiju. Belgijci su tako u Africi pobili vie ljudi nego to je njihova zemlja imala stanovnika.

NOAM CHOMSKY

Jednom sam iz iste znatielje potraio najpoznatije izdanje En-cyclopedie Britannice. Radilo se o 1910. godini ili tako nekako. Potraio sam kralja Leopolda II. i naiao na natuknicu o njemu, naravno, a u njoj su se navodile sve udesne stvari koje je uinio, kako je izgradio zemlju i tako dalje. Na kraju je pisalo otprilike

ponekad se prema ljudima odnosio nesmiljeno - na primjer,

kad je pobio deset milijuna ljudi.

ANDR E VLTCHEK

Kad sam 2011. bio u Bruxellesu, esto sam nailazio na razne spo-menike posveene Leopoldu II. U Belgiji ga i dalje silno cijene i iako znamo da je to to je radio stanovnitvu Konga bio genocid ak i po mjerilima europskih kolonijalista, u Belgiji ga i dalje sma-traju jednim od nacionalnih junaka.

U jednom trenutku belgijska mu je drava ak oduzela privat-ne kolonije, nacionalizirala ih. Zvui smijeno, naravno. Umje-sto da digne ruke od tih kolonija nakon spoznaje o deset milijuna ubijenih, belgijska drava oduzela ih je izopaenome monarhu i poela njima upravljati. Uvjeren sam da je Belgija pritom i uvjeri-la, preodgojila, mnoge stanovnike Konga, tako da su poeli sma-trati da je takva kolonizacija neto posve normalno.

NOAM CHOMSKY

Zapravo je zanimljivo to to rtve esto prihvaaju kolonizatora pa ak i potuju represiju kojoj su izloeni. Jednom sam u Kolkati posjetio Viktorijin memorijalni muzej. im uete, prvo vas do-eka veliki kip sir Roberta Clivea, jednog od ljudi koji su unitili Indiju. Vodii su me vodili iz dvorane u dvoranu, a sve je bilo prepuno uasnih slika na kojima Britanci tuku Indijce, ponia-vaju ih i tako dalje. Potom sam otiao u ajanu kraljice Viktorije, koju su nekako rekonstruirali. Uistinu se radi o neemu nalik na nacionalni hram. Sve to bilo je simbol razaranja Indije i tko zna koliko je ljudi zbog toga ubijeno.

4. Kip britanskog imperijalista Roberta Clivea u Victoria Memorial Hallu u indijskoj Kolkati. ( Andre Vltchek)

ANDRE VLTCHEK

Ondje sam bio nekoliko puta. Muzej je istodobno groteskan i

znakovit. Nikada nisam vidio da je neki muzej u Indiji posje-

en kao ta ustanova. Tisue ljudi onamo dolaze iz dana u dan. I

uprava ga s ljubavlju odrava. Britansko Carstvo nedvojbeno je

indoktriniralo milijune podanika. Na primjer, pripadnici dru-

tvene elite u Maleziji i dalje ine sve to mogu ne bi li izgledali

britanskije od ljudi iz Ujedinjenog Kraljevstva. Svi spomenici iz doba Carstva i danas se pomno odravaju. ak i u Sabahu, na Borneu, imaju engleske ajane i obnovljene palae pretvorene u muzeje, zdanja koja su neko pripadala kolonizatorima. Najvii cilj mladih obrazovanih Malezijaca studij je na nekom uglednom engleskom sveuilitu. U biti se ele rijeiti pripadnosti vlasti-tome narodu i postati to sliniji nekadanjim osvajaima. Isti trend uoava se i u Keniji, gdje se pripadnici elite, oni koji sada pljakaju vlastitu domovinu u ime neokolonijalnih gospodara, odijevaju onako kako su se prije nekoliko desetljea odijevali en-gleski dentlmeni. Kenijski suci nose perike identine perikama koje nose britanski suci, a mnogi ugledni graani oponaaju en-gleski izgovor.

U jugoistonoj Aziji mnogi su uvjereni da kolonijalni gospo-dari njima vladaju pravedno. Trenutano se, primjerice, u Indo-neziji, Maleziji i Singapuru odvija krajnje tuna i jadna rasprava o tome zato je Malezija toliko ispred Indonezije. Mnogi smatraju da je stvar u udesnoj vladavini Britanskog Carstva u Britanskoj Malaji. Mnogi Indoneani ak se tue da Nizozemci nisu bili jed-nako dobri kolonijalni vladari kao Britanci!

Ista stvar donedavno je bila na djelu ak i u Peruu. Lima je neko bila prijestolnica panjolskoga potkralja i jedno od sredita zloina protiv ovjeanstva koje je poinio Zapad. Na Plazi del Armas, ispred Predsjednike palae, neko se nalazio divovski kip Francisca Pizarra. Ondje je stajao do prije nekoliko godina. Sada ondje, dakako, imaju novu vlast. Kip su premjestili u park. I dalje je ondje, samo vie nije na tom velikom trgu. Ali nisu ga eljeli unititi, ak ni sada, kad je na vlasti razmjerno socijalistika ili ljevici sklona vlast. Cijela je Latinska Amerika prepuna simbola tih osvajanja. Kao da dio drutva osjea odreenu nostalgiju za kolonijalnim biem.

NOAM CHOMSKY

Sada uoavamo i neto reakcija. Na primjer, godine 1992. u Do-

minikanskoj Republici vlada je planirala organizirati veliku pro-

slavu kojom bi se obiljeio Kolumbov dolazak pa su podigli vie

velikih spomenika, ali ini mi se da su narodne snage sve to uni-

tile.

Intelektualna i moralna kolonizacija mogua je jednako kao i

politika i gospodarska. Korijeni su joj duboki, a postoje i mnogi

drugi primjeri. Dobar je primjer, recimo, i poloaj ena. ene su

tisuljeima prihvaale da su u sklopu prirodnog poretka vlasni-

tvo oeva i mueva: u Sjedinjenim Dravama to se ozbiljno dovo-

di u pitanje tek posljednjih nekoliko desetljea. Na primjer, sve do

1975. enama se nije jamilo zakonsko pravo da sudjeluju u radu

porote pred saveznim sudovima. Da je netko, primjerice, pitao

moju baku osjea li se ugnjetenom, ne bi shvatila ni to to znai!

Takva je bila uloga ena, sluiti drugima, i ta se uloga prihvaala

kao neto prirodno. Glavno je postignue hijerarhijskih sustava i

ugnjetavanja to to ne-ljude navodi na to da sve prihvaaju kao

neto prirodno.

Ima li meu Europljanima svijesti o kolonijalnoj povijesti?

ANDRE VLTCHEK

Ne, to je najgrotesknije, takve je svijesti vrlo malo. To uoavam ak i meu prijateljima u panjolskoj, a rije je o ljudima koji zapravo rade ili su radili za Ujedinjene narode i druge ugledne meunarodne organizacije to su poprilino obrazovani ljudi. Povijesti se pristupa s odreenom naivnou i neupuenou. Gak i s razmjerno naprednim prijateljima iz svijeta medija i izdavatva u Francuskoj sukobljujem se u vezi s francuskim kolonijalizmom.

Eto, to ide ak toliko daleko. Ustrajno divljenje prema genera-lu de Gaulleu, ak i iz redova lijevoga centra i vjera u to da Fran-cuska zapravo nikada nije bila tako istinski uasna kolonijalna sila kao ostale zemlje. Kao da nikada nije bilo ni Afrike, ni Indokine, ni Kariba. Znate, Francuzi su ponegdje uspjeli masakrima izbri-sati cjelokupno autohtono stanovnitvo, kao na otoku Grenadi. Oni koje nisu ubili skakali su s litica, uasnuti zbog mogunosti da im padnu u ruke. A na Uskrsnom otoku, u Polineziji, koji sada pripada ileu, bili su praktiki na korak do stopostotnog uspjeha.

ini mi se da je i percepcija Nizozemaca o kolonijalizmu u In-doneziji krajnje primitivna, stravina, bolesna. Jednom sam sreo ovjeka koji je sjedio u baru u Phnom Penhu, drao se za glavu nakon posjeta Jakarti i omamljen alkoholom ponavljao: Nismo se smjeli povui odande. A taj ovjek bio je dunosnik Europske unije!

Nijemci, pak, gotovo uope ne percipiraju svoju kolonijalnu povijest u Africi. U Stuttgartu i Mnchenu nikada nisam uo da netko govori o Namibiji osim kao o lijepome turistikom odredi-tu sa spektakularnim dinama.

U ileu desniari kau da je Pinochet uinio neke vrlo dobre stvari i neke vrlo rune stvari. Isto to ut ete o kolonijalizmu i u Velikoj Britaniji. Dakako, nitko se nikada nee duboko kajati, aliti niti e osjeati grizoduje zbog toga to se dogaalo tijekom podjele Pakistana i Indije. To je u velikoj mjeri bilo maslo Bri-tanskoga Carstva i vjerojatno je dovelo do najgoreg niza masaka-ra u suvremenoj povijesti, kojem po razmjerima ozbiljno mogu konkurirati jedino dravni udar u Indoneziji 1965., koji je imao potporu Zapada, i aktualni genocid u Demokratskoj Republici Kongu. Usto, gotovo nitko ne shvaa to je uinjeno Africi i Bli-skome istoku.

NOAM CHOMSKY

Skupina iseljenih alirskih fiziara - od kojih je jedan bio i ovdje, na MIT-u, pa sam ga upoznao - sastavila je vrlo podroban pregled zloina poinjenih devedesetih godina 20. stoljea u Aliru. Po njihovu miljenju, velik dio zloina pripisanih islamistima zapra-vo je izvela vlada, snage koje su se samo odijevale poput islamista i tako dalje. Analizirali su pojedinosti nebrojenih sluajeva. Uo-biajena pojava esto je bio i veliki masakr u siromanoj etvrti, samo koji kilometar od velike vojne baze, koji traje tri dana, a da se nitko ne mijea, a nakon to bi svi ve bili pobijeni ili izbaeni, neki bi general uao u taj dio grada i obogatio se. Nizovi takvih sluajeva... Smatrali su da sve to orkestrira francuska obavjetajna sluba i zamolili su me da napiem uvod. Ja sam prouio situaciju i doao do svih dokaza koje sam mogao pronai. Sve to bilo je dosta uvjerljivo pa sam napisao uvod, podosta ublaenih tonova, ali uza sve implikacije.

Knjiga je na koncu objavljena. U Francuskoj nisu uspjeli pro-nai izdavaa pa su je objavili u vicarskoj. Prigodom izlaska, po-kuali su odrati konferenciju za novinare u Parizu, ali nitko od francuskih novinara nije htio doi na taj dogaaj. Tako je knjiga u Francuskoj ostala nepoznata. Spomenuo sam je prijatelju koji je radio u Amerikoj knjinici u Parizu. Nabavio je jedan primjerak i uvrstio ga u ponudu knjinice. Rekao mi je da je rije o jedi-nome primjerku u Francuskoj. A rije je o nedavnim, aktualnim dogaajima, o zloinima u Aliru devedesetih godina 20. stoljea u kojima je prste po svoj prilici imala Francuska.

ANDR E VLTCHEK

Meni se ini da je to vrlo znakovito. Tekoa se sastoji i u tome to intelektualci u Sjedinjenim Dravama smatraju da su ljudi u

Europi informiraniji od ostalih, da imaju daleko iri pregled stvari o kojima se moe raspravljati. Utvrdio sam da je tome tako moda

jedino u vezi s pitanjima koja se izravno odnose na Sjedinjene Drave. Inae je u Europi na djelu eklatantna neupuenost. Op-enito mislim da su obrazovani ljudi u Aziji, Latinskoj Americi

i Africi bolje informirani o aktualnim zbivanjima od obrazova-nih Europljana. ini mi se da su Zapadnjaci, osobito Europljani, krajnje indoktrinirani i opsjednuti percepcijom o vlastitoj jedin-stvenosti. Mnogi se smatraju pripadnicima izabranog naroda, na-kon jednostranog kolovanja i oslanjanja na domae medije, bez prouavanja alternativnih izvora.

I da se vratimo na temu: kad pitate kakva je situacija u Europi i koliko se ondje zna o kolonijalizmu, ini mi se da Europljani prak-tiki nemaju pojma. Mislim kako je taj nedostatak spoznaja i za-nimanja za tu temu krajnje sramotan i znakovit. Europljani dobro paze da i dalje ive u neznanju o stravinim zloinima koje su po-inili, o genocidima koje su proveli i u kojima jo uvijek sudjeluju. to znaju o tome to su njihove vlade i tvrtke radile i jo rade u DR Kongu? Nemaju pojma, jednostavno zato to je to njihov svjestan odabir. Mnogo je sigurnije aliti se na pogreno upravljanje stra-nom pomoi zbog korumpiranih vlada u siromanim zemljama!

NOAM CHOMSKY

Kako reagiraju kad o tome razgovarate?

ANDRE VLTCHEK

Vrlo esto grevito se brane i opravdavaju. Na to nailazim u Fran-cuskoj, Njemakoj, panjolskoj i Velikoj Britaniji, iako u Velikoj Britaniji postoji vea kritina masa nego bilo gdje drugdje u Euro-

5. Stup na kojem su Portugalci vjeali afrike robove, ouvan u sreditu grada, na Kapverdskim Otocima. ( Andre Vltchek)

pi, moda i zbog toga to se britansko drutvo pretvara u istinski multikulturalno drutvo. Europljani ive u neznanju, ne samo u vezi s vlastitom kolonijalnom povijesti nego i u vezi s povijesti europskoga kontinenta.

NOAM CHOMSKY

Ja sam doivio vie zanimljivih iskustava u panjolskoj. Godine 1990. odrao sam nekoliko predavanja u Barceloni. Bilo je to

petnaestak godina nakon Francova odlaska. Spominjao sam po-znate dogaaje u Barceloni 1936. - 1937. godine. Mlai ljudi nisu imali pojma o graanskome ratu. Tek su moji vrnjaci znali na to se to pozivam. A onda sam se nakon toga sluajno naao u Oviedu i ondje odrao nekoliko predavanja. U Oviedu je 1934. izbio ustanak koji je brzo uguila vojska. Vladine jedinice zauzele su Gradsku vijenicu, ubijale stanovnitvo i tako dalje. Drao sam predavanje u Gradskoj vijenici, mislei da svi znaju povijest toga mjesta, ali reakcija je izostala. Opet su jedino moji vrnjaci znali o emu govorim. Ostali nisu imali pojma!

ANDRE VLTCHEK

Da. To pokazuje kako se panjolci odnose prema cjelokupnom Francovu razdoblju. U Junoj Americi - u ileu, Argentini, Urugvaju neusporedivo su otvoreniji prema prolosti. Ljudi su ondje odvani.

NOAM CHOMSKY

U pravu si. Boravio sam u Meksiku, sa svojom keri koja je ivjela u Nikaragvi. itao sam La Jornadu, koju smatram kvalitetnim listom, a oni su izvijestili o izlasku nacionalnog biografskog leksi-kona koji se upravo bio pojavio u panjolskoj, u izdanju panjol-ske akademije. Rije je o uglednoj publikaciji, a u njoj se, narav-no, nalazi i natuknica o Francu, koji se opisuje kao konzervativni nacionalist to je zemlji donio puno toga dobroga. S druge strane, Negrin je bio zloinac.

2.

Prikrivanje zapadnjakih zloina

ANDRE VLTCHEK

Suraujem sa statistiarima uz iju pomo nastojim utvrditi broj osoba nestalih nakon Drugoga svjetskog rata zbog kolonijalizma i neokolonijalizma. Kao to sam rekao i na poetku nae rasprave, ini se da je ubijenih u tom razdoblju izmeu 50 i 55 milijuna. Ali tona je brojka vjerojatno nevana, bilo da je rije o 40 ili 60 milijuna. Razmjeri ubijanja silno su veliki, iako se zapadna kultura nekako uspijeva nekanjeno izvui pa i dalje uvjeravati svijet u to da ima nekakav moralni mandat, da ima pravo svijetu nametati, preko svojih organizacija i medija, vlastite vrijednosti. Kako Zapadu to polazi za rukom?

NOAM CHOMSKY

U Francuskoj je 1997. izdana Crna knjiga komunizma. Brzo je prevedena na engleski, a u svim osvrtima kritiari su je uzdizali u nebesa. U njoj se govorilo o 100 milijuna rtava komunizma, pitalo se kako ljudi mogu biti tako zli, kako je to sve nezamislivo i tako dalje. Ostavimo sad po strani pitanje utemeljenosti takve analize. Recimo da su tvrdnje tone. Najvei je krivac Kina, po-najvie zbog velike gladi, razdoblja tijekom kojeg je po nekim pro-cjenama umrlo izmeu 25 i 30 milijuna ljudi, a raspravu o tome obiljeila je krajnja uasnutost. Priblino u isto vrijeme objavljen

je niz znanstvenih studija poznatih autora, poput Amartye Sena, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju i strunjaka za pojave nestaice hrane. Sen i jedan ekonomist u Indiji upustili su se u zanimljivo komparativno istraivanje. Usporedili su Indiju i Kinu od osloboenja potkraj etrdesetih godina do 1979. Zaustavili su se na 1979. jer su tada u Kini pokrenute takozvane kapitalisti-ke reforme. To znai da su usporedbe ograniili na maoistiko razdoblje. Tako su utvrdili da je 100 milijuna ljudi umrlo u de-mokratskoj i kapitalistikoj Indiji, u usporedbi s Kinom u istom razdoblju, jednostavno zbog toga to Indija nije provela reforme zdravstvenog sustava, obrazovnog sustava, to nije pokrenula pro-grame pomoi ruralnim podrujima i tako dalje. tovie, prema njihovoj analizi, Indija je svakih osam godina tako usmrivala jed-nako onoliko ljudi koliko ih je Kina usmrtila tijekom najsramot-nijeg razdoblja, kada je zemljom vladala velika glad. Autori istiu da je u oba sluaja rije o politikim zloinima, da su povezani s prirodom drutveno-ekonomskog sustava i uvedenim politikim sustavom. A radi se samo o jednoj zemlji, Indiji, sa 100 miliju-na umrlih. Da je Sen istu analizu primijenio na cijeli svijet koji je ivio u takozvanom demokratskom kapitalizmu, brojke bi bile nepojmljive.

Sjeam se da sam dao mnogo intervjua nakon to je Amar-tya Sen dobio Nobelovu nagradu i da sam neprestano naglaa-vao upravo to. Jedva sam pronaao jednog novinara koji je to bio voljan spomenuti. Bio je to jedan indijski novinar. Ali ti ko-munistiki zloini... Hou rei, ne samo da zdvajamo, nego ne moemo zamisliti ni koliko su bili strani i jezivi. Kako se ljudi mogu spustiti na tu razinu i sve to... ali ipak ne vidimo to nam je pred nosom? Svi vide, i spominju, samo tu veliku glad u Kini. Za to je potrebno silno veliko selektivno sljepilo ljudi s kojima ivimo. Profesori, urednici u redakcijama i tako dalje... oni to

jednostavno ne vide. Ba kao kad The New York Review of Books,

jedan od vodeih asopisa za lijevo i liberalno orijentirane intelek-tualce, samo tako, mirne due, objavi lanak u kojem stoji da je u Zapadnoj hemisferi, u vrijeme Kolumbova dolaska, ivjelo kojih milijun ljudi, lovaca i skupljaa koji su jedva preivljavali i tako dalje... promaaj od vie desetaka milijuna. Ti ljudi nisu samo tako nestali... ali o tome nema ni rijei...

ANDRE VLTCHEK

Geoffrey C. Gunn, jedan od mojih prijatelja s japanskog Sveui-lita Nagasaki, provodi vrlo zanimljivo istraivanje. Zapravo pie cijelu knjigu o toj velikoj gladi u Kini i utjecaju japanske kolo-nijalne i imperijalistike politike. Ne kae da su Japanci namjer-no izazvali tu nestaicu hrane, ali su po zavretku rata premjetali izvore i zalihe te mijenjali strukturu distribucije hrane u Kini. U knjizi tvrdi da to nije imalo veze s komunistikom ideologijom, nego s japanskim imperijalizmom.

NOAM CHOMSKY

U Japanu sada izlaze knjige u kojima se porie masakr u Nan-kingu. A Sjedinjene Drave zapravo su pomogle toj amneziji. Po zavretku Drugoga svjetskog rata Sjedinjene Drave vladale su veim dijelom Azije i Japanom. Zauzele su Japan i u biti su mo-gle upravljati Azijom, a potpisale su i mirovni sporazum, u San Franciscu, u sklopu kojeg su se, na ustrajno traenje Sjedinjenih Drava, japanski zloini ograniili na razdoblje nakon 7. prosinca 1941. godine. Nita od svega to se dogaalo tijekom prethod-nih deset godina nije moglo postati ak ni predmetom razgovora. Zbog toga su neovisne azijske zemlje odbile doi na mirovnu kon-

ferenciju, sve osim Filipina, ali ta je zemlja bila praktiki kolonija, i moda Cejlona, koji je i dalje bio pod britanskom okupacijom. Ali Indija nije eljela sudjelovati u tome, kao ni Indonezija, jer su Sjedinjene Drave jednostavno izbrisale najvee japanske zloine. Ti zloini nisu ni na koji nain utjecali na SAD pa ih, to se nas tie, nije ni bilo. Utjecali su samo na ne-ljude.

ANDRE VLTCHEK

Istu situaciju sada imamo u Ruandi. Isti sastav Suda u Arushi (ICTR), isto naelo prema kojem se ograniava razdoblje zloina kojima se sud moe baviti, dok je ona strana koju podupiremo -RPF i Paul Kagame - iz toga posve izuzeta.

NOAM CHOMSKY

Promotrimo li meunarodne sudove, optueni su mahom Afri-kanci i jedan ili dvoje ljudi iz kruga neprijatelja Zapada, poput Miloevia. A Afrikanci su takoer s one strane koja nam se ne svi-a. Ali nije li u posljednjih nekoliko godina bilo i drugih zloina?

Dobar je primjer invazija Iraka - nita se ni potencijalno ne moe smatrati zloinom. Zaboravite Nrnberg i ostatak suvre-menog meunarodnog prava. Za to ak postoji i pravni razlog s kojim mnogi nisu upoznati. Pristupivi Svjetskome sudu 1946. Sjedinjene Drave u biti su potaknule formiranje Meunarodnog suda pravde (ICJ), kojem su takoer pristupile, ali uz jednu ogra-du: Sjedinjenim Dravama ne moe se suditi ni prema jednom meunarodnom sporazumu a to znai prema Povelji Ujedinje-nih naroda, prema povelji Organizacije amerikih drava, enev-skoj konvenciji. SAD se tako zatitio od bilo kakvog postupka na tim podrujima. A Sud je to prihvatio. Tako je, primjerice, kad je

Nikaragva tuila Sjedinjene Drave Meunarodnome sudu zbog teroristikih napada na tu zemlju, vei dio optunice odbaen jer se pozivao na povelju Organizacije amerikih drava, koja odlu-no zabranjuje intervencije, a Sjedinjene Drave nisu podlone tim odredbama pa je Sud to prihvatio.

Isto se, to je najzanimljivije, dogodilo i na suenju na kojem je Jugoslavija tuila NATO za bombardiranje pred Meunarod-nim sudom, ini mi se, a Sjedinjene Drave pozvale su se na tu iznimku i Sud se suglasio, jer se u jednoj od toaka optube navo-dilo da se radilo o genocidu, a kad su Sjedinjene Drave nakon 40 godina potpisale Konvenciju o genocidu, u njoj se nala i odredba o tome da se ne odnosi na Sjedinjene Drave pa je stoga Sud s pravom izuzeo Sjedinjene Drave iz progona. Postoje doslovne pravne prepreke postavljene upravo za sluaj da se netko usudi optuiti mone. Uvjeren sam da se sjea kad je potpisan Rimski sporazum i kad je utemeljen Meunarodni kazneni sud... Sje-dinjene Drave odbile su sudjelovati. Ali nije bila samo stvar u tome. Kongres je izglasao zakon, koji je Bushova vlada vie nego rado potpisala, kojim je Bijeloj kui odobreno da silom napad-ne Den Haag u sluaju da onamo privedu nekog Amerikanca. U Europi se to ponekad naziva Zakonom o invaziji na Nizozemsku. Eto, to je ovdje izglasano s velikim oduevljenjem, tako da se ta samoimunizacija provodi na mnogim razinama. Jedna je nemo-gunost percipiranja, kao kad porie to se dogodilo autohtono-me stanovnitvu Sjedinjenih Drava, kad jednostavno ne vidi to ti je pred oima. Druga je to to sve to snano podupiru i zakoni.

ANDRE VLTCHEK

Dovoljno je pogledati napade na Kinu. Kad god Kina u nee-mu pogrijei, moe biti rije i o najmanjoj pogreci, poput onih

rudarskih katastrofa u Zambiji u kojima su sudjelovale kineske tvrtke i u kojim je poginulo nekoliko ljudi - nekoliko, ne mili-juni - Kina postaje metom negativne propagande koju provode lokalni i meunarodni mediji. Tako se tragedija nekolicine ljudi koji su moda poginuli u rudarskoj nesrei odjednom uzdie na istu razinu kao i tragedija stotina milijuna koje su ubile zapadne kolonijalne i neokolonijalne sile.

NOAM CHOMSKY

Tijekom posljednjih stotinu godina stvoreno je vie vrlo profinje-nih propagandnih sustava koji su osvojili umove pa tako i umove poinitelja. Upravo zbog toga intelektualne klase na Zapadu to ne vide. Jedan od zanimljivih primjera, koji mi je tijekom godina zapeo za oko, povezan je s Istonom Europom i istonoeuropskim disidentima. Istonoeuropski disidenti poput Vclava Havela na Zapadu jako su poznati i silno ih se potuje... i uope nema sum-nje u to da su mnogo propatili, a mnogi su bili i u zatvoru. S druge strane, vjerojatno je rije o najpovlatenijim disidentima na svijetu. Oboavao ih je cjelokupni zapadni propagandni sustav. Nitko od disidenata, nigdje u svijetu, nije imao nita slino. Ne-posredno nakon pada Berlinskog zida zabiljeeno je nekoliko vrlo vanih sluajeva, poput onoga to se u San Salvadoru dogodilo odmah potom: estoricu vodeih latinskoamerikih intelektua-laca, jezuitskih sveenika, na jezuitskome sveuilitu okrutno je ubila bojna Atlacatl, elitna jedinica salvadorske vojske, koja je ve ranije ubila tko zna kolike tisue ljudi.

Ti vojnici upravo su se bili vratili s dodatne obuke u koli za specijalno ratovanje John E Kennedy u Sjevernoj Karolini. Vratili su se i prema eksplicitnim zapovijedima vrhovnog zapo-vjednitva, koje je u stalnoj vezi s Amerikim veleposlanstvom,

doli na to sveuilite pobiti spomenute sveenike i sve koji se nau u blizini stoga su ubili i glavnu domaicu i ker, kako ne bi bilo svjedoka. Neposredno nakon toga, Vaclav Havel doao je u Sjedinjene Drave i odrao govor pred oba kongresna doma, gdje ga je doekao oduevljen aplauz, osobito kad je Sjedinjene Drave opisao kao branitelja slobode. Rekao je upravo to, branitelji slo-bode, a ti branitelji slobode upravo su bili muki ubili estoricu disidenata, ba poput njega, u zemlji koju nastanjuju ne-ljudi. Bez komentara. Javnost je osuivala sve koji su se uope usudili spomenuti taj izniman i krajnje znakovit dogaaj.

Upravo je nezamislivo da je sluaj mogao biti obrnut. Da su Havela i jo petoricu-estoricu njegovih suradnika muki ubile sigurnosne snage koje su obuili i naoruali Rusi i da je onda pater Ellacuria, jedan od ubijenih jezuitskih sveenika, otiao u Rusiju i pred oba doma Dume hvalio Ruse kao branitelje slobode... svijet bi eksplodirao. Ali u ovom je sluaju to nevidljivo, koliko god se puta na to skree pozornost, a ak i ako se primijeti, samo izaziva pravu provalu histerije.

ini mi se da upravo to objanjava veliku razliku izmeu ponaanja istonoeuropskih i latinskoamerikih intelektualaca. Istonoeuropski intelektualci uglavnom se bave sobom. Kau da su patili. Latinoamerikanci imaju daleko vie humanije i internacionalnije usmjerenje. Jednostavno je nezamislivo da bi pater Ellacuria uinio to to je uinio Havel. ini mi se da to proizlazi iz injenice da se istonoeuropske intelektualce, iako je odnos prema njima bio grub i nesmiljen, istodobno i mazilo i oboavalo. Zapadnjacima je sluilo na ast kad su ih posjeivali u Istonoj Europi. I ja sam pokuao otii onamo u posjet, ali mi nisu dopustili ulazak, jer su mi odbili izdati vizu. S druge strane, one koji su odlazili u Srednju Ameriku dok smo ondje ubijali intelektualce i nebrojene druge posve sigurno nisu smatrali to-

liko plemenitima. ee su im se izrugivali kao sandalistima i openito ih vrijeali.

Ima toga jo mnogo vie. Na primjer, samo nekoliko kilome-tara odavde [Cambridge u Massachusettsu] ivi malena zajednica Maya, izbjeglica iz Gvatemale. I danas bjee od posljedica pravoga genocida koji je u njihovim brdovitim krajevima poinjen prije 30 godina, pod Reaganom. Generalu koji je vodio operaciju sad se ak i sudi, no Reagan se ne spominje iako ga je slavio kao ovje-ka potpuno posveenog demokraciji, ali je doao na lo glas zbog skupina koje se bore za ljudska prava, a vode ih ljeviari. Mnogi su bijesni zbog nezakonitih useljenika, ali zato ti ljudi bjee? To ne moemo analizirati jer su nam ruke krvave pa se to zaboravlja - Laos, Kamboda... takvih sluajeva ima tisue.

3.

Propaganda i mediji

ANDRE VLTCHEK

Kad govorim u Kini, nitko me ne cenzurira. A to je zapravo dosta

neobino, jer neprestano tvrdim da bi se oni trebali povesti za pri-

mjerom Latinske Amerike i vratiti komunizmu bez optereenja

naslijea Kulturne revolucije. I oni to objavljuju. Nastupio sam

na njihovoj dravnoj televiziji - C C T V - i pola sata govorio o vrlo

osjetljivim stvarima. I u Pekingu sam se osjeao mnogo slobodnije

nego kad me intervjuiraju na BBC-u, jer mi BBC uope ne do-

puta da govorim a da prije toga ne zatrai cjelovit prikaz toga to

tono namjeravam rei.

NOAM CHOMSKY

I mene su intervjuirali na njihovoj televiziji, a prijatelji u Kini

rekli su mi da je sve bilo vjerno prevedeno. Nisu nita izrezali, ak

ni kad se s neim nisu slagali. Zapravo sam isto iskustvo imao i s

Iranom. Nekoliko sam puta bio na Press TV-u. Govorei o Iranu,

pazio sam da ne budem kritian prema reimu i njihov je program

na engleskome pa sam sve mogao uti. Pogledao sam naknadno i

vidio da su sve ostavili kako sam rekao.

ANDRE VLTCHEK

Ja sam imao isto takvo iskustvo i u nedavnom intervjuu za The Iran Times nisu ba nita cenzurirali. Stvar je zapravo u tome, Noame, da su ljudi na Zapadu toliko naviknuti na razmiljanje

o tome da smo toliko demokratski nastrojeni u smislu naina na

koji se upravlja naim medijima i kako izvjetavaju o novostima.

ak i ako znamo da nije tako, i dalje, podsvjesno, oekujemo

da je sve to nekako bolje nego drugdje i ovjek se zapravo okira

kad shvati da su u Kini, Turskoj ili Iranu spremni objaviti vie

necenzuriranih lanaka nego u naim vodeim medijima. Recimo

to ovako: kineska televizija i novine daleko su kritiniji u vezi s

njihovim gospodarskim i politikim sustavom nego nae televi-

zijske postaje i novine u vezi s naim sustavom. Zamislimo da

ABC, CBS i N B C u eteru ponu propitivati temelje kapitalizma i

zapadnjakoga parlamentarnog sustava.

NOAM CHOMSKY

Ovdje postoje i drugi naini cenzuriranja. Nai mediji raspolau tehnikama koje ne moemo nazvati pravom cenzurom, ali koje onemoguuju da se bilo to kae. Od urednika vijesti koji je radio za Teda Koppela, voditelja emisije Nightline, jedne od najvani-jih emisija koje se bave aktualnim dogaajima televizijske mree ABC, nauio sam jednu rije. Njega su u jednom intervjuu pitali zato mene nikada nema u njihovim emisijama. A on je dao vrlo dobar odgovor. Rekao je da je jedan od razloga to to Chomsky zvui kao da je s Neptuna, jer nitko ne razumije ba nita od svega to govori. A onda je rekao da je drugi razlog to to mu nedostaje koncizije. Kako, molim? Tu rije dotada nisam uo, ali doista je zanimljiva. Zapravo znai: mora govoriti na odreeni nain koji

se moe ugurati izmeu dvaju reklamnih blokova. A to znai da

smije rei tri reenice. eli li u tri reenice rei da je Kina tota-

litarna drava, to moe rei, shvaa. Ali eli li rei otprilike da

su Sjedinjene Drave najvea teroristika drava na svijetu, nee

te prekinuti, ali doista zvui kao da si s Neptuna, jer nee dobiti

jo pet minuta da to i objasni.

Ima, znai, dvije mogunosti: ili e ponavljati propagan-

du, ponavljati uobiajenu doktrinu, ili e zvuati poput luaka.

Praktiki si ogranien samo na to. Naravno da je to onda sve vrlo

isprazno i bezlino. ini mi se da na komercijalnim programima

nema emisije u kojoj ljudi o neemu mogu raspravljati pola sata.

ANDRE VLTCHEK

Ne, a ako i ima, reklame tih pola sata svode na samo 20 minuta, ako i toliko. Nedavno su me pozvali u BBC-ovu emisiju World Have Your Say, a ponovno se radilo o Kini. Naslov je bio krajnje apsurdan i lien potovanja: Treba li potivati Kinu? Pozvali su desetero sudionika koji su raspravljali o tome treba li zemlju s naj-brojnijim stanovnitvom i jednom od najstarijih kultura potivati ili ne. Njima to nije bilo ni najmanje smijeno i apsurdno.

NOAM CHOMSKY

A ti si imao pet minuta ili dvije minute?

ANDRE VLTCHEK

ak ni toliko. Pozvali su nekoliko ljudi iz amerikog State De-partmenta, neto pripadnika akademske zajednice, a tu smo jo onda bili ja i neki intelektualci iz Afrike vrlo naklonjeni Kini. Pri-

je nego to su mi dopustili da govorim, a to je zapravo bilo samo nekoliko tjedana nakon mog nastupa na kineskoj televiziji, gdje sam mogao slobodno govoriti, BBC me pozvao da sluam, a onda se samo dugo ula tiina. Morao sam sjediti ispred raunala, bio sam povezan preko Interneta, nalazio sam se u Jakarti i tako sam u beskonanost ekao da me pozovu da neto kaem.

Kad su me napokon spojili, jo sam tri-etiri minute sluao te propagandne besmislice usmjerene protiv Kine. Nisam mo-gao govoriti, veza je bila jednosmjerna, mogao sam samo sluati. A onda sam uo neki prigueni glas iz velike daljine, iz Lon-dona: Gospodine Vltchek, jeste li spremni? Odgovorio sam: Jesam. to ete rei? upitala me ta ena. Odgovorio sam: Pa, znate, rei u to u eter, za koju sekundu... Sve ete uti, gospodo. O, ne, ne, pobunila se blago i obzirno. Moete biti tako ljubazni da nam sad kaete? Da skratim priu, nisu me pustili u eter.

Na koncu sam im rekao to sam kanio rei, da to to ine oni, BBC poniava i da u tome nema nimalo potovanja ni prema kome te da milijune ljudi irom svijeta podsjea na britansku ko-lonijalnu povijest i njihov odnos prema mjesnome stanovnitvu i manje vrijednim ljudima. Rekao sam joj da je to kao da netko pita treba li potivati Ujedinjeno Kraljevstvo ili ne, a rasprava se svodi iskljuivo na to kako snage Ujedinjenog Kraljevstva ubijaju ljude u Afganistanu i Iraku. Pa ak bi i to bilo objektivnije od rasprave koju BBC provodi o Kini. Zahvalila mi je i nije mi do-pustila da sudjelujem u raspravi. Kasnije mi se netko od njihovih producenata manje-vie ispriao u e-mailu.

NOAM CHOMSKY

Nisu ti dopustili da govori?

ANDRE VLTCHEK

Nisu, iako me jedan od BBC-ovih producenata slubeno pozvao da sudjelujem u raspravi. U vezi sa svime zapravo me se najvie dojmilo to to vjerojatno imaju pravu vojsku takvih ljudi, ospo-sobljenih za provjeru gostiju s kojima e razgovarati u eteru. Nji-hovi cenzori ili osoblje za provjere moraju biti vrlo snalaljivi i spretni. Jedan ovjek sam to ne moe odraditi. Vjerojatno su mnogi, ako ne i svi ljudi proli takve provjere, osim onih koji pripadaju politikoj i poslovnoj eliti. Dakako, u zemlji kakva je bila ehoslovaka, nakon to se sustav uruio, ljude koji su radili takav posao poeli su nazivati raznim pogrdnim imenima. Ali na Zapadu se sve to smatra posve normalnim i legitimnim.

NOAM CHOMSKY

Jednom su me zapravo pozvali u Nightline, negdje u vrijeme pada Berlinskog zida. Nazvali su me i rekli: Biste li eljeli nastupiti u emisiji? Ja sam upitao: Koliko vremena? Rekli su: Nekoliko minuta. Zakljuio sam da e to biti neto ve unaprijed namje-teno pa sam rekao: ao mi je, ne mogu. Nekoliko minuta ka-snije nazvao me prijatelj Alex Cokburn i rekao da su ga upravo zvali iz Nightlinea te me pitao mislim li da bi trebao sudjelovati u emisiji? Rekao sam: Drim da ne bi trebao nastupiti. Samo ti namjetaju unaprijed odreenu ulogu. Ali ipak je odluio otii.

Tako sam ukljuio televizor i pogledao emisiju. Ilo je to otpri-like ovako. Emisija je poela snimkama masa ljudi koje slave pad Berlinskog zida, zna, sve ono... veliko uzbuenje... a onda su se obratili Cockburnu, koji je sjedio negdje u nekom studiju i upitali ga: Onda, gospodine Cockburne, to nam moete rei o svemu ovome? Shvaa... pa ovdje je pitanje zapravo glasilo: Kako ete se nositi s ovim? Uspio je izgovoriti priblino dvije reenice, a

onda su mu rekli: Hvala vam, gospodine Cockburne! Nakon toga ponovno su poeli prikazivati slavlje, sada kad su se uspjeli rijeiti tog komunistikog simpatizera, prikazujui ga kao osobu koja odbija slaviti. Sve je bilo vrlo pomno razraeno.

ANDRE VLTCHEK

Zapravo je vrlo zanimljivo koliko je taj sustav zatien, jer su obi-no drugovi iz Istone Europe usput inili greke, sramotili se... dok je sustav ovdje vrlo vrst i siguran.

NOAM CHOMSKY

Da, vrlo je napredan i profinjen. Lenjin i lenjinisti pokuali su se u poetku ugledati na ameriko komercijalno reklamiranje. Ali sve je bilo izvedeno toliko nespretno da jednostavno nije upalilo. S druge strane, kod nacista je to funkcioniralo vrlo djelotvorno.

ANDR E VLTCHEK

Na odreeni nain njemaki su nacisti gradili sustav kroz interak-ciju sa Sjedinjenim Dravama. Nacisti su bili dio Zapada. I na-dahnuli su ih mnogi europski i ameriki pojmovi, osobito oni koji su bili povezani s kolonijalizmom i masovnom proizvodnjom, ali i s reklamiranjem, kao to si spomenuo, budui da su reklame vrlo uinkovit oblik propagande.

NOAM CHOMSKY

Bili su dio iste ope zapadnjake kulture. S druge strane, kao to kae, ljudi u konanici nisu mogli sluati rusku propagandu. Ne bi joj vjerovali.

ANDRE VLTCHEK

Nevjerojatno je koliko je sovjetska propaganda bila loa i koliko je loa kineska propaganda. I upravo zbog toga, unato silnim dose-zima u posljednjih nekoliko desetljea, Kinezi gube u ideoloko-me ratu sa Zapadom. Nikako se ne mogu nadmetati sa zapadnja-kom propagandom. Ne elim rei da je trg Tiananmen bio jedna od nuspojava takve situacije, ali posve je jasno da svijet misli ono to mu je u glavu utuvila podsvjesna zapadnjaka propaganda, inei to godinama, desetljeima, stoljeima. A komunistika ili kineska slubena propaganda toliko je slaba da ne moe braniti ak ni vlastitu zemlju, a kamoli utjecati na zapadne zemlje kako bi promijenile politiki, drutveni i imperijalistiki sustav, neto to je ve odavno trebalo uiniti.

Sovjeti nikada nisu uspjeli u javnu podsvijest ugraditi inje-nicu da su upravo oni omoguili oslobaanje desetaka zemalja irom svijeta te da su u biti podupirali sve glavne oblike otpora protiv imperijalizma i kolonijalizma na svim kontinentima. Da i ne govorimo o injenici da su upravo oni podnijeli najvei teret pobjede nad faizmom pa tako i spaavanja cijeloga svijeta.

Ali upravo je zapadnjaka propaganda u stanju mobilizirati mase za bilo kakav cilj i to bilo gdje u svijetu. Bez obzira na razlo-ge, u stanju je izazvati prevrate, sukobe, uasno nasilje i tenju za promjenom. I najmiroljubiviju veliku zemlju na svijetu moe proglasiti najnasilnijom, moe je opisati kao istinsku prijetnju svjetskome miru, dok hrpu zapadnih zemalja koje, ve stoljeima, teroriziraju svijet moe nazvati istinskim jamcima mira i demo-kracije, tako da u to vjeruju gotovo svi. U to vjeruju gotovo svi stanovnici Zapada. Veina ljudi na svijetu... jer je zapadnjaka propaganda tako savrena, tako napredna. A Kina, Venezuela, Ru-sija, Iran, Bolivija, Kuba, Zimbabve i Eritreja nisu, naravno, jedi-

ne rtve. Koja se god zemlja isprijei na putu interesima Zapada,

postaje legitimnom metom.

NOAM CHOMSKY

Godine 1970. proveo sam tjedan dana u Laosu. Tada sam prvi put u ivotu iz prve ruke vidio kako novinari rade na terenu. Obino u Laosu gotovo uope nije bilo novinara sa Zapada, ali Nixon je upravo bio odrao vaan govor o tome kako se sjevernovijetnam-ski tenkovi kreu prema Vientianeu. I stoga je onamo doputovala hrpa novinara, sve velike zvjerke, meu njima i vodei ljudi iz CBS-a, The New York Timesa i BBC-a. Na raspolaganju su im bila samo dva hotela, a najvei dio vremena provodili su za ankom.

im sam iziao iz zrakoplova, doekao me netko iz organiza-cije International Voluntary Services tko je doista radio na poma-ganju Laosu. Taj je ovjek poznavao Laos, ivio je u jednom selu i upravo je on razotkrio priu o bombardiranju pokrajine Xieng Khuang pa me odvukao im sam iziao. Ve je godinama nasto-jao navesti ljude da na to obrate pozornost. Praktiki sam cijeli tjedan s njim obilazio razna mjesta. Odlazili smo u izbjeglike logore. Bilo je to neposredno nakon to je CIA oko 30 000 ljudi protjerala s podruja Xieng Khuanga, a ti ljudi bili su smjeteni u izbjeglikim logorima oko Vientianea. Tada se prvi put moglo doi do pria iz prve ruke o tome to se ondje dogaa. Dvije go-dine ti ljudi su ivjeli u piljama. Bile su to stravine prie. Tek su rijetki novinari bili voljni otii onamo.

ANDRE VLTCHEK

Sjedinjene Drave prodirale su u pilje projektilima i ubijale stoti-ne, ponekad i tisue civila koji su se ondje skrivali. Neke su pilje

zapravo divovske masovne grobnice. Razgovarao sam s nekoliko ljudi koji su ondje uspjeli preivjeti...

NOAM CHOMSKY

Da, gaali su ih projektilima, a oni koji su preivjeli - oni su sve to opisali. Zna, u piljama su uspijevali preivjeti barem neki. I oni su priali prie koje su napokon, nakon toliko godina, ispli-vale na povrinu. Tako sam mnogo vremena provodio u tim lo-gorima. U Vientianeu sam upoznao tajne kadrove pokreta Pathet Lao, ljude iz vlade koji su zapravo bili naklonjeni Pathet Laou i la-oskome narodu, bilo je tu mnogo zanimljivih stvari. Ali iao sam i u ameriko veleposlanstvo. Pria o kojoj su izvjetavali novinari glasila je da je u Laosu 50 000 vojnika Sjevernog Vijetnama i da SAD upravo zato bombardira Stazu Ho Si Mina, iako su zapravo bombardirali visoravni u Xieng Khuangu, s velikim nalazitima megalita. Stoga me zanimalo odakle su potekle sve te prie. Nitko od tamonjih novinara nije mi mogao objasniti.

Nisu imali pojma, samo su ponavljali informacije. U izvjetaje su stavljali ono to su im govorili na presicama u pet popodne. Stoga sam otiao u ameriko veleposlanstvo i zamolio da mi omo-gue razgovor s politikim dunosnikom, dakle CIA-inim agen-tom. Tip se pojavio i bio je vrlo srdaan. Upitao me to trebam. Rekao sam da me zanima pozadina tih izvjetaja. On je rekao: Okej, super. Odveo me u jednu sobu, donio hrpetinu dokume-nata i rekao: Ne smijete ih kopirati, ali ako elite, moete pisati biljeke. I ja sam poeo pisati. Rekao mi je da to jo nitko nije traio.

Pokazalo se da bi se pojavio nekakav izvjetaj o tome da je moda jedna bojna s 2500 sjevernovijetnamskih vojnika negdje na Sjeveru gdje SAD ima radar, onaj koji se koristio za bombar-

diranje Sjevernog Vijetnama. I to je bilo sve od te prie. Gotovo

nitko od novinara uope nije posjeivao izbjeglike logore. Jedan

dopisnik The Far Eastern Economic Reviewa iao je sa mnom, ali gotovo nitko od tih drugih novinara koji su doli radi velike pred-

stave nije htio poi onamo. Jednostavno im se fukalo.

6. Spomenik posveen ratu s Amerikom, Hanoi, Vijetnam. ( Andre Vltchek)

Svakog jutra skupina visokih i plavokosih Amerikanaca dola-zila je na doruak u hotelu u est ujutro i sjedila negdje u kutu. Nakon toga bi nestajali i vraali bi se oko 5 popodne, neto popili ili radili to im se ve radilo. Svi su pretpostavljali da su to piloti Air Americe, CIA-ine slube, i da vjerojatno bombardiraju viso-ravni u Xieng Khuangu, ali nitko nije nita pitao. A cijela ta pria o navodnim sjevernovijetnamskim tenkovima - dok su se oputali za ankom, tome su se zapravo smijali. Ipak su sve objavili. Bio

je to upravo nevjerojatan uvid u to kako ponekad funkcionira izvjetavanje iz inozemstva.

Bilo je tu i nekoliko iznimaka, nekolicina ljudi radila je neke stvari na svoju ruku, bili su to dobri ljudi koji su ulagali velik trud i radili vrlo ozbiljno. Ali najvei dio njih jednostavno nije htio nita znati. eljeli su samo ponavljati ono to im se serviralo u pet sati i nakon toga neto popiti... i uivati u Vientianeu, ali meni je to bilo okantno. Ne znam je li sada jo gore.

ANDRE VLTCHEK

Danas gotovo uope nema neovisnog izvjetavanja, osim u elek-tronikim medijima i tek rijetkim tiskanim izdanjima koja su ve praktiki bankrotirala pa veina uope ne moe plaati autore.

NOAM CHOMSKY

Jednom sam se sluajno zatekao u Islamabadu, ba kad je SAD poeo ratovati u Afganistanu, a Islamabad je bio jedino mjesto na kojem su se novinari mogli pribliiti borbama. Ondje se stoga nala masa novinara, a svi su pokuavali izvjetavati o situaciji u Afganistanu. I bila je to ista pria: svi su sjedili za hotelskim an-kom i zabavljali se. Jednom je ameriki projektil unitio prostor Al Jazeere u Kabulu, a svi su rekli: Pa dobro, bila je to pogreka. Svi su se novinari samo smijali. Svi su uzimali zdravo za gotovo da je to bio pokuaj unitenja, ali nitko o tome nije htio izvijestiti. Samo su slali identine izvjetaje. To je bilo u Afganistanu, ali isto sam viao i na Zapadnoj obali i u Srednjoj Americi... Mnogi no-vinari nisu bili voljni izii na teren, uz nekoliko asnih i odvanih iznimaka.

ANDRE VLTCHEK

Svugdje je isto stanje. Ja sam to, dakako, vidio u Indoneziji. Kao

i u Indiji, tijekom masakra u Gujaratu, i u ri Lanki. Pratio sam

mnoge sukobe i dakako primijetio da je na djelu silno velika dis-

ciplina u praenju dogaaja koje ili ne bi trebalo pratiti ili bi ih

trebalo pratiti na odreeni nain. U poetku, kad sam se tek poi-

njao baviti ozbiljnim novinarstvom i raditi za raznorazne medijske

kue, poput ABC Newsa i japanskog Asahi Shimbuna, mislio sam

da e mi barem ponekad omoguivati da valjano pratim dogaaje.

Sredinom devedesetih godina izvjetavao sam iz Istonog Timora

za ABC News, ameriki, ne australski. Nastojao sam izvijestiti o

masakru u Ermeri. Uhitili su me. Zaplijenili su mi veinu snima-

ka. Muili su me. Na kraju su me pustili. Ali ABC nije pokazao

ni najmanje zanimanja i nije htio nita objaviti. Ja sam rekao:

ujte, mogli bismo se, nekako, vratiti onamo, znam kako bi se

cijela ekipa mogla prokrijumariti u Dili. Ali za to nije bilo elje,

nije bilo zanimanja za nastavak prie.

NOAM CHOMSKY

Jedan moj blizak prijatelj, Charlie Glass, bio je godinama dopi-snik televizije ABC s Bliskog istoka. Bio je jako dobar ovjek, ali i pomalo svojeglav. Nije se drao njihovih uputa pa su ga na koncu praktiki nogirali. Godine 1986., neposredno pred bombardira-nje Libije, nazvao me iz Tripolija oko 6 i 30 naveer i rekao da tre-bam gledati vijesti u sedam. U ono su vrijeme sve tri mree imale glavne vijesti u sedam, a on je znao da nikad ne gledam televiziju pa je rekao: Ali veeras gledaj. Nije mi mogao rei razloge. U sedam sam ukljuio televizor. Tono u sedam poelo je bombardi-ranje. Sve mree izvjetavale su s mjesta dogaaja.

ANDRE VLTCHEK

Svi su znali unaprijed.

NOAM CHOMSKY

Upravo tako. Sve glavne televizijske mree. A to nije bio zane-mariv logistiki pothvat. est sati leta iz Londona, jer im Francu-ska nije doputala prelazak preko teritorija pa su morali ii preko Atlantika. Poetak bombardiranja usklaen je s udarnim veer-njim terminom u televizijskom programu. I ovjek tako gleda sve te uzbudljive dogaaje uivo, a onda se ukljui izvjestitelj iz Pen-tagona pa dobije vrlo trezven komentar Pentagona, zatim iz State Departmenta... Vladi su tako dali cijeli sat besplatne propagande. To su svi znali i zato su ondje imali dopisnitva. Nitko nije ista-knuo da je to prvi put u povijesti da je bombardiranje zakazano za vrijeme kada na televiziji poinje udarni termin.

ANDRE VLTCHEK

Neto slino dogaalo se kasnije, u vrijeme bombardiranja Beo-grada.

NOAM CHOMSKY

Ondje su bombardirali televizijski odailja i neke organizacije koje se zalau za ljudska prava to su kritizirale, a oni su rekli: Pa, znate, to je bilo legitimno jer je njihova televizija bila propagand-na agencija. Prenosila je vijesti.

To se zapravo dogodilo i u Faludi. Sjetit e se... u vrijeme amerikog napada, marinci su ondje prvo zauzeli opu bolnicu. Sve pacijente bacili su na pod i vezali ih. Netko je spomenuo enevsku

konvenciju, a vojska je ustvrdila da je bolnica propagandna agencija jer izvjetava o broju rtava pa je stoga imamo pravo razoriti. Mediji su to prenijeli, bez ikakva komentara, koliko sam uspio primijetiti.

Danas se navodi da je razina radijacije ondje priblino ista kao u Hiroimi - oruje koje su upotrijebili, o emu god tono bila rije, ostavilo je teke posljedice.

ANDR E VLTCHEK

Tako je zapravo irom Iraka. Na nekoliko mjesta radijacija je na-vodno smrtonosna. Dosegla je nevjerojatne vrijednosti. Ljudi ne-vjerojatno nasjedaju na slubenu propagandu Zapada. Kao ovjek koji je odrastao u Istonoj Europi, znam da se ondje apsolutno, ni najmanje, nije vjerovalo u slubene vladine prie pa je, na odre-

eni nain, svijest ljudi o svijetu i tome to se dogaa u njihovoj vlastitoj zemlji bila na iznimno visokome stupnju.

Ljudi su znali za zloine koje je navodno poinio njihov vla-stiti sustav. Iako nuno ne i o neusporedivo stravinijim zloinima koje je poinio Zapad. Stavove im je najveim dijelom oblikovala zapadnjaka propaganda, kojom su ih bombardirali desetljeima, posredstvom radijskih i televizijskih postaja. Valja napomenuti da stanovnicima Istone Europe mozak nije isprala sovjetska, nego zapadnjaka propaganda. Ipak, postojalo je zanimanje, kao i odre-ena svijest o tome to se dogaa u ostatku svijeta. Kad sam 1985. doao u Sjedinjene Drave, studirao sam film na Sveuilitu Co-lumbia, a tada je poelo bombardiranje Libije. Naravno, studenti su ondje prema tome bili vrlo kritini, ali na ulici me okirao pot-puni izostanak svijesti i kritinosti meu obinim ljudima. Tako sam shvatio da su stanovnici Istone Europe daleko informiraniji o vlastitim problemima, mnogo kritiniji prema vlastitom susta-vu, od stanovnika Sjedinjenih Drava i Zapadne Europe.

Nakon iskustava steenih na svim kontinentima svijeta, zapra-

vo mislim da su zapadnjaci najindoktriniraniji, najneinformira-

niji i najnekritiniji ljudi na svijetu, dakako, uz pokoju iznimku,

kao to je na primjer Saudijska Arabija. Ali zapravo vjeruju u su-

protno: da su najinformiraniji i najslobodniji.

NOAM CHOMSKY

Sedamdesetih godina pojavilo se nekoliko zanimljivih studija koje

su se bavile tim pitanjima. Ruski istraivaki centri na nekoliko

sveuilita proveli su istraivanja u suradnji s vladom, bavei se

politikim emigrantima, u nastojanju da otkriju odakle su dobi-

vali informacije dok su ivjeli u Rusiji. Rezultati su bili fantasti-

ni. Zakljuak je glasio da veina Rusa, vrlo visok postotak, slua

BBC.

ANDRE VLTCHEK

Naravno. Ulagali su velik trud u to da dou do informacija s druge strane. Ja sam odrastao u Plzeu, vrlo blizu bavarske gra-nice pa nije bilo nimalo komplicirano hvatati zapadnjake televi-zijske i radijske postaje. Hladni rat bio je u punom jeku, ali ino-zemnim televizijskim postajama u ehoslovakoj se nije ometao signal. Ako si znao njemaki, nije bilo nikakvih problema. Nije se ometao ni BBC. Nije se ometao nijedan program na engleskome, odakle se god emitirao. A ljudi su u tom dijelu svijeta govorili ili barem razumjeli nekoliko jezika.

NOAM CHOMSKY

BBC je imao i program na ruskome.

A NDR E VLTCHEK

BBC obino nisu ometali ni na kojem jeziku, osobito ne na en-gleskome. Povremeno su ometali Glas Amerike na lokalnim je-zicima ili neskriveno propagandistiki Radio slobodna Europa/ Radio Liberty. Ali kad sada promislim o tome, ljudi su silno eali za informacijama, a zapadnjake propagandne medijske kue tu su injenicu koristile do maksimuma. Bolje su pakirale emisije s vijestima, propaganda im je bila profinjena, razvijena na temelju viestoljetnog iskustva. ak i kad je u Istonoj Europi postojalo istinito i strastveno ideoloko izvjetavanje, kao na primjer u vezi s Vijetnamskim ratom ili nikaragvanskim kontraima koje su finan-cirale Sjedinjene Drave, sve je bilo tako nespretno u usporedbi s profinjenim laima sa Zapada da tome u Pragu, Budimpeti pa ak ni u odreenim moskovskim krugovima nitko nije htio vje-rovati. Kad sam doao u Sjedinjene Drave, zapravo me okiralo koliko sam pogreno informiran zbog zapadnjake propagande.

I tu se jasno vidi taj paradoks: Zapad koji tvrdi da je slobo-dan, otvoren i demokratski, gotovo uope nije imao pristup i nije bio pod utjecajem propagande koja se stvarala u nekada-njem Sovjetskom Savezu ili u dananjoj Kini. Ne radi se samo o propagandi: na veinu stanovnika Zapadne Europe i Sjedinjenih Drava ne utjee sovjetski i kineski pogled na svijet. Oni o tome ne znaju mnogo. Njihov je svijet monopolaran. Ne usporeu-ju razliite predodbe i zamisli, ideale i ideologije. Imaju samo jednu ideologiju, koju moemo nazvati trinim fundamen-talizmom, a kojoj slue viestranaki parlamentarni sustavi ili ustavne monarhije. Ali nekadanji su Sovjeti i Kinezi bili, i jesu, dobro informirani o kapitalizmu, o zapadnjakim stavovima o komunizmu. Tko je onda otvoreniji i informiraniji? Dobar su primjer kineske knjiare: hrpe i hrpe kapitalistike literature. A

amerike i europske knjiare? Gotovo uope nema komunistike i kineske literature.

Upravo o tome govorim kad piem za Peoples Daily u Kini i za China Daily, kad me sada, esto, intervjuiraju u kineskim me-dijima. Tvrdim da bi zapravo trebali biti vrlo svjesni i oprezni u vezi sa zapadnjakom propagandom usmjerenom prema njihovoj zemlji. Rekao sam im da cilj te propagande nije da ih informira, nego da im uniti zemlju.

Upravo sam zato vrlo, vrlo zabrinut za zemlje poput Kube i Kine koje su pod opsadom, koje posve otvaraju cyber prostor i medije. Bojim se da e onamo ui ta silna i razorna zapadnjaka propaganda kojoj je cilj zapravo razbiti zemlju, kao to je imala cilj razbiti Sovjetski Savez. Ne branim cenzuru, ali s druge strane znam i koliko opaki i razorni mogu biti zapadnjaki eter i inter-net. Glavni im je cilj nakoditi, unititi, a ne informirati.

to god itamo o Kini, kad god ljudi odlaze u Kinu, oki-raju se jer je rije o posve drukijoj zemlji u odnosu na ono to zamiljamo dok itamo zapadnjake izvjetaje. Posve je drukija od onoga to nam govore nai mediji i propagandni sustav, kao i od onoga to samim Kinezima govore o njihovoj vlastitoj zemlji. Stvar je vrlo kompleksna.

NOAM CHOMSKY

Tako je. A iza nas je praktiki cijelo stoljee intenzivnih... vrlo profinjenih pokuaja stvaranja sloenog propagandnog sustava. Uglavnom slui tome da se ljudima ispire mozak posredstvom oglaavanja. Silne koliine kapitala ulau se u marketing i rekla-miranje, a glavni je cilj u biti odravanje potroakog drutva. Na primjer, oglaivai su jo prije nekoliko godina shvatili da postoji segment stanovnitva do kojeg ne dopiru, jer nemaju novac. Radi

7. Umjetnika etvrt, Peking, Kina. ( Andre Vltchek)

se o djeci. Velik trud uloen je u nastojanja da se to nekako rijei pa je tako nastala propaganda usmjerena na malenu djecu ne bi li poela gnjaviti roditelje, jer roditelji imaju novac. Ponu li djeca gnjaviti roditelje, traiti da im kupe ovo ili ono, roditelji e ih posluati i kupovati.

A sad postoji ak i akademska disciplina, koja se predaje na odsjecima za primijenjenu psihologiju, disciplina tog ustrajnog traenja. Razliite vrste gnjavae za razliite ciljeve. Ako gleda televiziju, to ja ponekad inim s unucima, od dobi od dvije godi-ne djecu bombardiraju konzumeristikim porukama. Nema toga to se ne spominje i ne dira. Kad su se prebacili na propagandu u inozemstvu, ve su imali spremne sve tehnike.

ini mi se da se to osobito dojmilo jednog ovjeka, Goebbel-sa. On je napisao da je njemaku nacistiku propagandu obli-

kovao po uzoru na ameriko komercijalno oglaavanje, koje je u

najboljim primjerima vrlo napredno i profinjeno.

ANDRE VLTCHEK

Upravo sam to htio rei: reklama je propaganda i obrnuto. Na odreeni nain, to je pokuaj reklamiranja, prodaje odreenog politikog ili ekonomskog sustava, promicanja odreenog svjeto-nazora. Predmet reklame ne moraju biti samo usisavai.

NOAM CHOMSKY

Da. zanimljivo je i da nitko ne spominje jednu vrlo oitu inje-nicu u vezi s reklamama - cilj im je potkopati trite. Na preda-vanjima s podruja ekonomije doznat emo da se trita temelje na racionalnim odlukama informiranih potroaa. Pogledajmo bilo k