Tutorijal 1

Osnovni pojmovi tehnologija pristupnih bežičnih mreža 1. Pojam računarske mreže Ideja mreže, odnosno sam način realizacije mreže kroz proces umrežavanja datira još iz najranijih dana ljudske komunikacije. Pojam, shvatanje načina povezivanja kao i same tehnike realizacije mreža tokom vremena su evoulirali, što je u prvom redu zavisilo od ljudske spoznaje, ali i od benificija koje su one donosile, kao presudnog faktora u daljnjem razvoju. Pod mrežom se može podrazumjevati skup određenih elemenata koji se međusobno povezuju, u svrhu postizanja njihove što veće i bolje raspoloživosti svim elementima u mreži. Da bi mreža mogla egzistirati, neophodno je da postoje osnovni elementi mreže i veze tj. spone između njih. Elementi, koji imaju značajnu ulogu u arhitrkturi mreža najčešće se nazivaju čvorovi dok se veze između čvorova nazivaju granama. U jedan čvor može ulaziti ili iz njega izlaziti više grana. Dva čvora u koje ulazi ili izlazi ista grana nazivaju se susjednim čvorovima. Čvor iz kojeg je upućena informacija naziva se izvorišni (source) čvor, a čvor kojem je upućena informacija naziva se odredišni (destination) čvor. U principu, čvor predstavlja mjesto u kojem se nakon prijema određenih podataka vrši njihova obrada i pripremanje za prosljeđivanje. Grane predstavljaju puteve ili medije kojima putuju podaci od jednoga ka drugom čvoru. Sa povečanjem čvorova u mreži, povećava se i broj grana, što u daljnjem dovodi do usložnjavanja mreže. Ovo dolazi posebno do izražaja onda kada se na takvu mrežu nameću određeni zahtjevi u smislu brzine, ekonomičnosti, tačnosti tj. pouzdanosti prenosa podataka između dvije destinacije. Većina mreža organizovana je kao niz slojeva ili nivoa (layers), pri ćemu je svaki sloj izgrađen nad onim ispod njega. Broj nivoa, imena, sadržaji, funkcije slojeva razlikuju se od mreže do mreže. Bez obzira o kojoj mreži je riječ, zadatak svakog nivoa je da ponudi neke usluge (servise) za više nivoe koji ne moraju voditi računa o detaljima implementacije tih servisa. Sloj n na jednom terminalnom uređaju komunicira sa slojem n na drugom pomoću skupa pravila koja se nazivaju protokoli. Skup slojeva i protokola čini mrežnu arhitekturu (network architecture), dok lista protokola, po jedan za svaki sloj, čini stog protokola (protocol stack). U slojevitim mrežama, dizajn mreže razbija se na dizajn pojedinih slojeva. Na osnovu ovoga može se zaključiti da postoje dvije vrste komunikacija između slojeva:

• prava komunikacija - između slojeva n i n-1 preko n/n-1 interface-a i • virtulana komunikacija - slojevi n međusobno komuniciraju protokolima.

Sloj n+1 šalje IDU (Interface Data Unit) sloju n koji se sastoji od:

• kontrolnih informacija (koje nisu dio podataka nego trebaju sloju nižeg nivoa) i • SDU (Service Data Unit) koje se šalju preko mreže peer entitetu i proslijeđuju sloju

n+1 na prijemnoj strani

U sloju n, SDU može biti podijeljena na pojedine PDU (Protocol Data Unit) od kojih svaki ima zaglavlje. Princip komunikacije između slojeva u mreži dat je na narednoj slici. Najpoznatiji primjer slojevitog modela je ISO-OSI referentni model od 7 slojeva. Svaka tehnologija bežičnih pristupnih mreža ima karakterističan vlastiti protokol stek, koji je identificira u velikom broju tehnologija. Kod manje popularnih tehnologija, najčešće nisu svi

nivoi striktno propisani standardima, te se može reći da su u većini slučajeva, samo 2 prva sloja strogo uređena standardima.

ICI SDU

ICI SDU

Laye

r NLa

yer N

+1Layer N+1

SAPsučelje

Layer NA B

MEDIJIDU-Interface Data UnitICI-Interface Control InformationSDU-Service Data UnitSAP-Service Access Point

IDU

Klasifikacije računarskih mreža Klasifikacija mreža u suštini predstavlja njihovu sistematizaciju tj. njihovu podjelu na osnovu raznovrsnih kriterija. Najčešće korišteni kriteriji za klasifikaciju su:

1. elementi mreže 2. topologije 3. način korištenja usluga 4. vlasništvo 5. područje obuhvatnja mreže 6. tip veze 7. način komutacije u mreži.

S obzirom na karakter funkcije čvora, neki čvorovi mogu biti korišteni kao čvorovi koji služe za prihvat ili prosljeđivanje informacije prema korisniku, za razliku od drugih u kojima se vrši obrada informacije isključivo za prosljeđivanje ka slijedećem čvoru. Zbog toga je podjela mreža prema elementima slijedeća:

• mreže elemenata koji služe za povezivanje krajnjih čvorova (javna, core ili backbone mreža) i

• mreže terminala tj. korisničkih uređaja koja omogućava pristup korisnika na krajnje čvorove javne mreže (pristupne mreže).

Pod topologijom se podrazumijeva način povezivanja čvorova u okviru jedne mreže. Razloga za raznovrsnim povezivanjima čvorova u mrežu ima mnogo, a najvažniji su: brzina tj. vrijeme prenosa, ekonomičnost tj. iznalaženje optimalnog puta između dva čvora i sigurnost, odnosno pouzdanost u prenosu. Najčešći modeli povezivanja čvorova u mreže su:

1. zvjezdasta mreža (star network) 2. drvo ili stablo mreža (tree network) 3. prstenasta mreža (ring network) 4. sabirnička mreža (buss network) 5. isprepletena mreža (mash network).

Osnovne topološke forme date su na narednoj slici:

1. star topologija

2. tree topologija

3. ring topologija4.buss topologija

5. mash topologija U praksi se najčešće susreću mreže koje predstavljaju kombinaciju dvije ili više topoloških oblika i ovakve mreže se nazivaju mješovitim mrežama. Pod kriterijem korištenja usluga podrazumjeva se rang tj. ravnopravnost pojedinih čvorova u mreži. Tako ovaj kriterij klasificira mreže na:

1. mreže korisnik-poslužitelj (client-server) 2. mreže s ravnopravnim učesnicima (peer-to-peer) 3. distribuirane mreže.

S obzirom na karakter vlasništva, mreže se mogu podijeliti na:

1. privatne mreže (private network) i 2. javne mreže (public network).

Kriterij područja djelovanja odnosi se na velićinu područja na kojem je mreža rasprostranjena. Na osnovu toga, mreže se mogu podijeliti na:

1. personalne mreže (PAN - Personal Area Network) - povezuju urežaje unutar jedne prostorije, na udaljenostima reda nekoliko metara. Najčešće koriste slobodne frekventne opsege i predstavljaju mreže tipa ad-hoc.

2. lokalne mreže (LAN - Local Area Network) - povezuju terminale unutar jedne prostorije ili zgrade, te tvorničkog kruga ili sveučlišnog kruga (kampusa). Karakteriše ih velika brzina prenosa i malo kašnjenje. Mreže lokalno povezanih terminala mogu se smatrati lokalnim mrežama.

3. gradske mreže (MAN - Metropolitan Area Network) - povezuju terminale na jednom manjem teritoriju, npr. na području većeg grada. To su uglavnom javne mreže koje velikom broju korisnika omogućavaju pristup (npr. Internet servisu). Imaju manji kapacitet nego lokalne mreže, a kašnjenje im je osrednje.

4. globalne mreže (WAN - Wide Area Network) - povezuju terminale razmještena na velikim udaljenostima, reda veličine 100 i više km, i na velikom teritoriju, jedne ili više država, koje ne moraju biti na istom kontinentu.

Na osnovu tipa veze, u smislu njene fizikalnosti, mreže se dijele na:

1. mreže sa žičanim vezama - kod ovih mreža kao veza između čvorova koristi se fizički vod. Mogu se koristiti kablovi sa upredenim bakarnim žilama, koaksijalni kablovi i optički kablovi. Karakteriše ih pouzdanost veze.

2. mreže sa bežičnim vezama - kod ovih mreža kao vod se koristi slobodni prostor tj. zrak. Karakteriše ih brza i jednostavna izgradnja, ali ne velika pouzdanost rada.

3. kombinovane mreže - nastaju kao kombinacija prethodnih dvaju mreža.

Pošto je mreža jako kompleksna, s obzirom na broj čvorova i grana koje ih spajaju, slanje poruke od izvora ka odredištu je veoma složen i zahtjevan proces. U suštini, on se svodi na vođenje poruke kroz mrežu koristeči princip usmjeravanja tj. rutiranja. Postupak koji se obavlja u čvorovima u svrhu usmjeravanja poruke prema odredištu naziva se komutacija. Razlikuju se tri tipa komutacija tj. prespajanja:

1. komutacija kanala - najviše se koristi u telefonskim mrežama za prenos govora. U komutacijskom centru (npr. telefonskoj centrali) vodovi se povezuju tako da se uspostavi cjelovit komunikacijski kanal s kraja na kraj mreže.

2. komutacija poruka - mreže s prospajanjem poruka primaju poruke u komutacijskim čvorištima. Tu se poruke privremeno pohrane, a zatim šalju dalje do odredišta na osnovu podataka koji se nalaze u zaglavlju poruke.

3. prespajanje paketa - poruke korisnika dijele se na pakete, koji se prenose kroz mrežu. Kad paket dođe u čvor, šalje se što je moguće prije prema odredištu, kako bi kašnjenje bilo minimalno. Uloga standardizacije u računarskim mrežama

Kod izgradnje mreža vrlo je značajna standardizacija svih funkcionalnih, mehaničkih i električnih karakteristika opreme. Jedino na taj način uređaji različitih proizvođača i različitih vlasnika, a smješteni na raznim stranama svijeta, mogu uspješno i ekonomično međusobno komunicirati. Standarde donose nacionalne ili međunarodne organizacije za standardizaciju. Međutim, kako je napredak tehnologije često brži od formalne procedure standardizacije, sami proizvođači opreme novim produktima postavljaju tzv. de-fakto, interne ili industrijske standarde. Nakon početne faze burnog razvoja, nova tehnologija se naknadno formalno standardizira. Interne standarde donose pojedine tvrtke ili njihova udruženja (konzorciji). Formalne standarde donose međunarodne i nacionalne organizacije, npr.

• ISO (International Standardization organization), najčešće formalno prihvaća ranije postavljene interne standarde, poznata specifikacija ISO-OSI referentnog modela mrežne arhitekture.

• ITU-T (International Telecommunications Union - Telecommunications, ranije CCITT), donio je niz važnih preporuka s područja telekomunikacija, npr. preporuke za prenos podataka preko analogne mreže (modemi), preporuke za prijenos podataka preko digitalne mreže (X.25 paketna mreža), preporuke za integrirane mreže (ISDN, među njima i ATM)...

• ANSI (American National Standardization Institute USA), donio je niz standarda sa područja računarstva.

• NBS (National Bureau of Standardization USA), federalna organizacija za standarde USA.

2. Pojam pristupnih mreža Pristupna mreža ima osnovni zadatak da obezbedi efikasan pristup i koncentraciju korisničkog saobraćaja radi što optimalnijeg prenosa kroz ostatak mreže. U tom sloju mreže potreban je

najviši mogući nivo fleksibilnosti i skalabilnosti, kako bi se omogućilo praćenje uvođenja novih servisa i porasta broja i tipova korisnika. Različite pristupne tehnologije omogućavaju high-speed digitalne servise na postojećoj infrastrukturi, uključujući bakarne parice, optička vlakna, bežične linkove itd. Dodatna fleksibilnost, često neophodna u pristupnoj mreži, postiže se integracijom modemske tehnologije sa konverzijom tipova interfejsa, brzine signalizacije, multipleksiranja, pa i osnovnih funkcija LAN bridging-a i IP rutiranja. Na centralnoj strani, u pristupnoj tački, obezbeđuje se optimizacija za transport saobraćaja većeg broja korisnika. U tipičnim primjenama implementiraju se modemski koncentratori velikih gustina pakovanja, multiplekseri ili koncentratori. Najnoviji trend u implementaciji pristupnih mreža velike brzine podrazumjeva izmiještanje pristupnih tačaka bliže korisnicima. Time se postiže minimizacija dužine i slabljenja na linku koje je glavni ograničavajući faktor u pogledu brzine prenosa podataka. U različitim primjenama na mjestu pristupa mogu se instalirati servisni gateway-i, koji omogućavaju pristup uslugama višeg nivoa, kao na primer: IP telefonija, ili IP televizija koja se polako pojavljuje kao glavna ekonomska pogonska sila razvoja pristupnih mreža. Jedna od vrlo značajnih odluka u telekomunikacijama današnjice je odabir pristupne mreže. Kako povezati krajnje korisnike odgovarajućom vezom koja bi omogućavala korištenje danas tehnološki ostvarivih usluga kada se, zbog nedovoljne propusnosti postojeće pristupne mreže, te usluge ne mogu u potpunosti implementirati? Različite postojeće tehnologije omogućavaju rješavanje toga problema, a oni se razlikuju po tomu koriste li postojeću infrastrukturu (razne tehnologije utemeljene na digitalnim pretplatničkim linijama, DSL - Digital Subscriber Line) ili zahtijevaju izgradnju nove infrastrukture (polaganje optičkoga kabela ili korištenje mikrotalasnih linkova). Svaka od današnjih tehnologija ima neke komparativne prednosti, što znači da se one nužno ne isključuju, već se podjednako primjenjuju i nadopunjuju, ovisno o krajnjim zahtjevima korisnika, mogućnostima operatora, vrstama usluga i sl. 3. Pojam bežičnih mreža Jedna od bitnih karika u procesu prosljeđivanja poruke od izvorišta ka odredištu je medij tj. sredstvo kroz koji se informacija prenosi. Mediji mogu biti fizički tj. razni tipovi žičnih veza, a osim njih, poruke se mogu transportovati i kroz slobodni zračni prostor putem elektromagnetnih talasa. U ovom slučaju nije neophodna direktna fizička veza da bi se ostvarila veza između dvije tačke u mreži. Princip bežičnih komunikacija upravo je zasnovan na ovoj tvrdnji. Pri tome, osnovni resurs koji se koristi je frekvencija tj. različiti frekventni pojasevi. Skala iskoristivosti frekvencijskog resursa, elektromagnetnog spektra, pokazana je na narednoj slici:

Radio Microwave Infrared UV X-ray γ-ray

f(Hz) 100 102 104 106 108 1010 1012 1014 1016 1018 1020 1022 1024

f(Hz) 104 105 106 107 108 109 1010 1011 1012 1013 1014 1015 1016

Twisted pair

Coax

MaritimeAM

radioFM

radioTV

Satelite Fiberoptic

Band LF MF HF VHF UHF SHF EHF THF

Terrestrialmicrowave

Visoka cijena instalacija, problemi sa sigurnošću komunikacije, male prenosne brzine i nužnost posjedovanja dozvola za rad (licenci vezanih uz dodjelu frekvencija) predstavljali su osnovne razloge zbog kojih su krajnji korisnici ranije uglavnom izbjegavali upotrebu bežičnih tehnika komunikacije. Međutim, današnje bežične mreže posjeduju svojstva koja ih čine privlačnim za korištenje sve većem skupu korisnika. Velikom broju poslovnih korisnika posebno je zanimljiva, a nekima i neophodna pokretljivost u radu. Primjena koncepta pokretljivosti (mobility) omogućuje stanicama bežičnih mreža permanentno mijenjanje fizičkog položaja uz istovremenu mogućnost komuniciranja. Nadalje, bežične mreže je moguće primijeniti na onim mjestima gdje je realizacija ožičenja teško izvediva ili skupa. Primjena bežične tehnologije bitno smanjuje vrijeme i troškove instalacije, što bežične mreže čini ekonomičnim rješenjem umrežavanja. Doda li se tome i estetski izgled u jednoj prostoriji kroz eliminaciju velikog broja raznoraznih kablova i vezanosti za određeno mjesto, nije teško naći uporište za atraktivnost bežičnih mreža. U prilog tome ide i komparacija komunikacijskih medija na osnovu njihovih perfomansin što je pokazano u narenoj tabeli:

Medij Brzine Cijena Parice 300 bps - 10 Mbps mali Mikrotalasi 256 kbps -100 Mbps Satelit 256 kbps - 100 Mbps Koaksijalni kabl 56 kbps - 200 Mbps Optički kabl 500 kbps-– 10 Gbps veliki

Sumarno, osnovne prednosti bežičnih mreža u odnosu na žičane su: • mobilnost - mreže omogućuju mobilnim korisnicima pristup informacijama u realnom

vremenu, tako da se oni mogu kretati (roaming) unutar mreže bez prekida od strane mreže. Ova mobilnost pruža produktivnost i servisne mogućnosti koje nisu moguće sa žičanim mrežama.

• brzina i jednostavnost instalacije - instalacija bežičnog sistema može biti brza i jednostavna i može eliminisati potrebu za provlačenjem kablova kroz zidove i plafone.

• domet mreže - mreža može biti proširena do mjesta koja ne mogu biti povezana žicama. • veća fleksibilnost - bežične mreže pružaju veću fleksibilnost i lakše se adaptiraju na

promjene u konfiguraciji mreže. • smanjenje vlastitih troškova - dok početno ulaganje zahtijevano za bežične mreže može

biti veliko, troškovi cjelokupne instalacije i troškovi njihovog "doživotnog" održavanja mogu biti značajno niži u dinamičkim sredinama.

• skaliranje - bežični sistemi mogu biti konfigurirani u različitim topologijama s ciljem postizanja specifične aplikacije i instalacije. Konfiguracije mogu biti lako promijenjene od peer-to-peer mreža za mali broj korisnika do velikih infrastrukturnih mreža koje omogućuju roaming preko širokog područja.

Klasifikacija bežičnih mreža Ima više kriterija na osnovu kojih se može izvršiti kvalifikacija bežičnih mreža. Neki od njih su:

1. klasifikacija prema primjenjenoj tehnici 2. klasifikacija prema prema tehnologiji 3. klasifikacija prema prema rasprostranjenosti 4. klasifikacija prema prema umrežavanju.

U bežičnim mrežama za prenos signala koriste se tri vrste tehnika prenosa. Te tehnike su:

• infracrvene zrake (Infrared), • uskopojasni mikrotalasni kanal i • tehnika raširenog spektra.

Kod infracrvene tehnika prenosa kao signal nosilac, koristi se infracrvena svjetlost male snage. Ova tehnika nudi ograničenu mobilnost i pokrivenost signalom, te zahtjeva liniju optičke vidljivosti za prenos signala. Ovo je i limitirajući faktor koji je bio presudan za njenu veću primjenu u WLAN okruženju. Kod uskopojasnog mikrotalanog kanala, klasični radio signali nisu prikladni za 2.4 GHz propusni pojas zbog velike interferencije. Predajnici radio signala moraju imati, u urbanim naseljima, malu snagu, a samim time i jako mali domet signala, pa je ovo razlog malog korištenja ove tehnike prijenosa. Tehnika raširenog spektra je postala dominantna tehnika prenosa podataka u bežičnim mrežama, jer zadovoljava sve postavljene kriterije koje ne zadovoljavaju prethodne dvije tehnike. Ovom tehnikom se ''širi'' uskopojasni signal na spektar prenosnog kanala koji omogućuje prijemnoj strani da dobije jači, i sa stajališta detekcije, lakše prepoznatljiv signal. Postoje dvije vrste tehnika raširenog spektra, FHSS (Frequency Hopping Spread Spectrum) i DSSS (Direct Sequence Spread Spectrum

).

Na osnovu kriterijuma primjenjene tehnologije, razlikuju se bežične mreže kod kojih su primjenjene slijedeće tehnologije: Wi-Fi, WiMAX ,WiBro (Wireless Broadband), 3G, CDMA 2000, WCDMA, HSPDA, Ev-DO, 4G (Fourth generation), UWB, ZigBee, Bluetooth i UMA Bitan faktor koji karakteriše bežične mreže jeste i prostorno tj. geografsko područje na kojem one djeluju. Kategorizacija bežičnih mreža po tom osnovu je slijedeća: • WPAN - personalne bežične mreže (Wireless Personal Area Network) malih raspona

zračne udaljenosti, a širokih kanala. To su bežične mreže predviđene za upotrebu u neposrednoj okolini osobe koja koristi umrežene uređaje. Ti uređaji mogu biti mobilni telefon, slušalice, prenosno računalo i druga oprema koju korisnik nosi sa sobom. Domet mreže je nekoliko metara.

• WLAN - l

•

okalnu bežična mrežu (Wireless Local Area Network) u kojoj su korisnici povezani bežičnim putema, a pokrivaju malo područje (stan, ured, engl. small office - home office, SOHO) ili nekoliko bliskih zgrada. WMAN - b

•

ežična gradska mreža (Wireless Metropolitan Area Network) razlikuje se od WLAN-a po tome što je rasprostranjena na područje nekog grada (u krugu od oko 50km). Koristi bežične pristupne tačke. U novije vrijeme za ovaj tip mreže pretežno se koristi WiMAX bežična tehnologija. WWAN:

Široko rasprostranjene bežične mreže (Wireless Wide Area Network), koja koristi mobilne stanice i po tome se razlikuje od prethodnih mreža. Ovo je mreža koja pokriva veliko geografsko područje s mnogo korisnika.

Na narednoj slici dat je prikaz bežičnih mreža s obzirom na tehnologije i područje djelovanja:

Bluetooth

UWBHS WPAN

Nove 802.11nWi-Fi mreže

Wi-Fi 802.11a/g

Wi-Fi 802.11b

WiMAX 802.16

3G mobilne2,5G mobilne

4G mobilne

WPAN WLAN WMAN WWAN

<1 m 10 m 100 m 1 km

1 Mbps

10 Mbps

100 Mbps

1 Gbps

Brzina

Udaljenostdesktop soba zgrada grad regija

Kao i kod klasičnih mreža postoje dvije vrste umrežavanja: • Peer to peer - predstavlja ad-hoc direktne veze dva računara ili drugih uređaja koji imaju

ugrađene module za WLAN komunikaciju. Dodatni uređaji nisu potrebni. Svaki terminal može direktno komunicirati sa bilo kojim drugim terminalom u WLAN-u. Ad-hoc mreže se brzo instaliraju, mobilne su i često su privremenog karaktera.

• Infrastrukturni mod - predstavlja tip bežične mreže u kojoj terminali komuniciraju preko pristupne tačke, bilo međusobno, bilo sa terminalima u ožičenoj mreži. Kod infrastrukturnih veza postoji dodatna infrastruktura. To je obično bežični usmjerivač (wireless router

), koji preko Internet modema povezuje Internet sa lokalnom mrežom. Međutim, bežični usmjerivač može biti upotrebljen i za povezivanje pojedinih WLAN učesnika i/ili cijelih lokalnih mreža i u primjenama kada lokalna mreža nije spojena s Internet-om.

Bežična mreža je fleksibilni komunikacijski sistem koji koristi bežični medij, za slanje i primanje informacija zračnim putem, minimizirajući potrebu za žičanim vezama. Bežične mreže se koriste za povećanje mogućnosti, a ne za zamjenu, žičanih mreža i najviše se koriste da bi osigurali povezivanje mobilnog korisnika sa žičanom mrežom. One koriste elektromagnetske talase za prijenos informacije sa jedne na drugu tačku ne oslanjajući se na fizičku vezu. Radio talasi se koriste kao nosioci jer jednostavno obavljaju funkciju transporta informacija udaljenom prijemniku. Emitirani podatak se modulira radio nosiocem tako da se može rekonstruirati na prijemnom mjestu. Bežične mreže, u pogledu produktivnosti, pogodnosti i manjih troškova, su u prednosti u odnosu na standardne žičane mreže, a što se ogleda u slijedećem: mobilnost: omogućuju mobilnim korisnicima pristup informacijama u realnom vremenu, tako da se oni mogu kretati (engl. roaming) unutar mreže bez prekida od strane mreže. Ova mobilnost pruža produktivnost i servisne mogućnosti koje nisu moguće sa žičanim mrežama. brzina i jednostavnost instalacije: instalacija bežičnog sistema može biti brza i jednostavna i može eliminirati potrebu za provlačenjem kabela kroz zidove i plafone. doseg mreže: mreža može biti proširena do mjesta koja ne mogu biti povezana žicama. veća fleksibilnost: bežične mreže pružaju veću fleksibilnost i lakše se adaptiraju na promjene u konfiguraciji mreže.

smanjenje vlastitih troškova: dok početno ulaganje zahtijevano za bežične mreže može biti veliko, troškovi cjelokupne instalacije i troškovi njihovog "doživotnog" održavanja mogu biti značajno niži u dinamičkim sredinama. skaliranje: bežični sistemi mogu biti konfigurirani u različitim topologijama s ciljem postizanja specifične aplikacije i instalacije. Konfiguracije mogu biti lako promijenjene od peer-to-peer mreža za mali broj korisnika do velikih infrastrukturnih mreža koje omogućuju roaming preko širokog područja.