VIENNA1APE ST

STE'UMEVENEZfA

ROMANI ABt LGRADOZARA

>Castelnuovol

BULGARIA

ROMA

OURAZaBAR/

^Hgrecia^,

L i g u re

Geografska karta Mediterana s političkim granicama n drugom dijelu 19. stoljeća i posebni prikaz Boke Kotorske i Hercegnovog, rodnog mjesta sv. Leopolda.

Tekst sastavio Leo Lazzarotto - Pregledano i ispravljeno irdanje - srpanj 2004.

OTAC LEOPOLD MANDIĆSVETAC POMIRENJA

Rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom, u Boki Kotorskoj. Ti krajevi su bili pod turskom vlašću do 1538. zatim pod venecijan­skom od 1687.; pod austrijskom od 1814. i pod bivšom Jugosla­vijom od 1918. do 1945., a sada pripadaju Republici Crnoj Gori. Njegova obitelj, nekoć bogata, postala je vrlo siromašna. Kuća koju vidimo s dvorištem, bila je vlasništvo njegovih pređa. Ali, Leopoldova je obitelj bila puna života i kršćanskih kreposti, imajući dvanaestero djece od kojih je Leopold bio jedanaesto. Širina srca bit će njegova najdragocijenija baština.Jednog dana igrao se s prijateljima na maloj plaži ispred svoje kuće. Igrali su se na patakune sa starim novcem. Tom prilikom je jedan od njegovih kolega u igri izgubio sve patakune i ostao je bez i čega. Naljutio se, pa je izgovorio jednu sramotnu riječ. Leo­pold ga uze na stranu, iz džepa izvadi sav svoj stari novac koji je imao i ponudio ga gubitniku govoreći: «Sve ti ovo dajem, ako mi obećaš da nećeš više nikada govoriti sramotne riječi». Pružiše si desne ruke i sklopiše savez. Zaista lijep početak: za prijatelje treba biti spreman štogod od svoga žrtvovati.

Hercegnovi u Boki Kotorskoj. Rodna kuća su Leopolda (žuta, lijevo) i ostaci vene­cijanske utvrde, gore desno.

■ Prvo prijateljstvoRodio se, a zatim i živio kao slabašno i nježno dijete, tako da su ga jedva nakon mjesec dana mogli krstiti u župnoj crkvi. Nadje- nuše mu ime BOGDAN tj. od Boga darovan. Vrlo znakovito ime. Krštenje je čin po kojemu mi postajemo djeca Božja i po kojemu će nas Krist nazvati svojim prijateljima. Za Bogdana će ovo uvijek biti prvo, najvažnije prijateljstvo i sva će druga prijateljstva biti podložna ovom. Od tada, kako dolikuje svakom dobrom kršćani­nu, on ce ljubiti Boga u svima i iznad svega. Sve će ljubiti u Bogu. To je bio način, da obogati život i srce. Svako prijateljstvo u koje­mu nije sadržan Bog, nepotpuno je i prolazno. I svako prijateljst­vo iz kojega je Bog isključen, postaje rizično.

■ Fratar i svećenikLako je sanjati, ali je teško snove ostvarivati. Bogdan je otputo­vao u kapucinsko sjemenište u Udinama. Odande je poslije dvije godine, 1884. otišao u samostan u Bassano del Grappa da stupi u novicijat. Prihvatio je život, kakav bi drugi, možda svetiji i jači od njega, mogli smatrati nesnosnim i ludim. On gaje, sada kao fra Leopold, prihvatio s hrabrošću. Poslije novicijata, prihvatio se učenja s velikim zalaganjem, koje mu je nadahnjivao ideal i posve osobiti ciljevi.Postao je svećenikom 20. rujna 1890. u Veneciji. Nije mogao otići u Herceg-Novi da odsluži svoju mladu misu među svojima. U zamjenu im je poslao svoju fotografiju.Bila su potrebna nova odricanja. Od toga dana u njemu će šve više rasti i jačati ljubav prema grješnicima kao i želja da postane oruđe pomirenja s Bogom i s braćom. Trebat će mu mnogo str­pljivosti s onima koji će ga optuživati da «previše širokogrudan» prema pokornicima.On je osjećao da Bog želi da on bude fratar i svećenik sa srcem koje će svakoga prihvatiti.

■ Tiho prijateljstvoOstao je nekoliko godina u Veneciji kao ispovjednik, a zatim je otac Leopold boravio u raznim samostanima svoje redovničke Provincije. Bio je u samostanima u Zadru, Bassano del Grappa, u Kopru i u Thiene (Vicenza). Njegovi su poglavari znali, da mogu s njim slobodno raspolagati, usprkos njegovih planova, o čemu ćemo više reći kasnije. Dao se jednostavno na raspolaganje da

ga premještaju po volji. Na taj je način mogao uvijek i svuda čini­ti dobro. Posebno je mogao ispovijedati te tako prijatelje nanovo vraćati u milost Boga i ljudi.U onom vrtlogu prijateljstva bio je također i on zahvaćen. Njego­vi pokornici brzo su se navikli, da ga smatraju više prijateljem nego sucem. Oplakivali su njegov odlazak a također su se kroz mnogo godina s njim dopisivali, ako ne bi mogli doći k njemu. On im je odgovarao na pisma odričući se sna ili na štetu velikog posla. Njegovo prijateljstvo nije bilo bučno i glasno, niti je isticao vrijednosti svoga rada. Ono je bilo poput mirne rijeke, koja do­vodi život u tihe doline. Nije poput prijetećeg potoka koji protječe između razdvojenih stijena, odnoseći i ono malo života, koji ondje raste ili bi mogao rasti.

■ Velikodušno prijateljstvoOtac Leopold je privlačio pokornike sa svojom marljivošću i još više s osobnom dobrotom. Po mišljenju nekih, koji su mu to došli reći, bio je pretjerano dobar. U tim zgodama on je pokazivao na križ i govorio: «Takav je On, a što ćete na to reći? On je čak umro za duše». Tako je i sebe bodrio da bude još velikodušniji u dobroti i u brizi prema svojim pokornicima, prijateljima, makar je to bilo i na štetu njegova već slaba zdravlja. Prijateljstvo koje traži svoju osob­nu lagodnost, čak i onda kada su u pitanju prijatelji, pogrešno se zove. Takvo «prijateljstvo» bi se moralo nazivati: egoizmom.

■ «Blagoslovljeni Gospodari»Osim pokornika, otac Leopold je znao naći u svakom samosta­nu oltar s Presvetim i Gospin oltar. To su za njega bila najmilija mjesta, koja je pohađao i gdje se molio. Lijepo je imati prijatelje na zemlji, ali još je utješnije kada znadeš, da ih imaš i u nebu. Tako je otac Leopold imao mnogo svetaca, počevši od svetog Franje, prema kojemu se osjećao naročito obvezatan; ali iznad svih svetaca, bila je naravno, «Presveta Djevica», a još neizmjer­no više, sam Bog. On je za njega bio «Blagoslovljeni Gospodar», a Majka Božja «Blagoslovljena Gospodarica».Za Boga koji je jedini «Gospodar» bio je spreman sve prihvatiti. Govorio je: «Ako On to želi, onda je dobro». I da bi išlo sve kako valja, potrebne su unutarnje i vanjske muke, odreknuća, križ koji je Isus htio malo s njim podijeliti. I valjalo se pobrinuti, da se steknu «Blagoslovljenom Gospodaru» toliki prijatelji, koji bijahu njegovi prijatelji, u što je moguće većem broju.

Što se tiče «Blažene Gospodarice», njegova ispovjedaonica mo­gla je biti skromna i hladna, ali je činio sve moguće, da po koji cvijet ukrasi Njezinu sliku. Njoj se bez prestanka molio, povjera­vao joj je najteže slučajeve, svoje i svojih pokornika, prijatelja. Išao je tako daleko, da joj je pisao pisamca poput djeteta, kad ne bismo znali da ih je pisao Svetac, toliko su bila povjerljiva i ljubazna.Moralo je biti divno živjeti u toj klimi, u toj izvanrednoj sredini, gdje je vladala i milost i uzvišeno prijateljstvo. Ovozemaljski prijatelji time ne bi izgubili ništa, naprotiv, u dobrom ozračju i za njih bi se našlo, da u međusobnoj ljubavi i kao oni koji bivaju lju­bljeni, osjećaju se povezani u zajedništvu s Bogom i s njegovim najodabranijim stvorenjima.

■ Njegov sanU prihvaćanju redovničkog i svećeničkog života, Bogdan je bio podržavan osobito posebnim snom: da jednog dana postane misionar u svojoj Domovini, bogatoj poviješću i još više, vjer­skom različnošću. Želio je privesti u Katoličku Crkvu sve koji su se od nje odijelili.Ali taj se njegov san nije ostvario u onom obliku kako je on želio. Zar se moglo poslati na toliko zahtjevan život misionara, jedno tako slabašno biće? Zar ne bi to značilo skratiti mu život?Kad je boravio u Zadru i u Kopru, mislio je... još samo jedan ko­rak... Tako je mislio također i onda, kada je bio poslan u Rijeku 1923. da bi privrženošću Padovanaca, prije nego su to učinili po-

6 glavari, bio pozvan natrag. Da li se tada pomirio sa sudbinom?

Ljubav nije ništa manje brižljiva od razuma i zato je otac Leopold našao «svoj način» kako će postati misionarom, on koji je običavao govoriti «da se osjeća kao ptica u krletki» sa srcem onkraj mora. Svaki pokornik koji je dolazio k njemu bio je na ne­vidljiv način praćen: otac Leopold bi ga saslušao, i odriješio, prikazujući sve to u korist jednoga od svojih «Istočnjaka». Za njih je molio i prikazivao svetu misu kad god bi mogao. Došao je do toga, da je svu svoju skrivenu djelatnost, pretvarao u zavjet, koji je neprestano obnavljao kroz više od pedeset godina, u svjesnoj jasnoći da je od Boga izabran za dovršenje božanskog obećanja: «I bit će jedno stado i jedan pastir».Kolika obećanja i planovi u korist naših prijatelja propadnu tijekom našega života. Ali oni neće propasti, ako je u njima prisu­tan i djelatan naš skriveni zajednički prijatelj Bog, kada se moli­mo za njih.

■ Sve do krajaOtac Leopold je bio poslan u Padovu 1909. Tu će ostati sve do smrti, osim onog vremena koje je proboravio u zatočeništvu za vrijeme Prvog svjetskog rata i već spomenutog kratkog boravka u Rijeci. Padova mu je odmah zadala mnogo posla, tj. prijatelji, kojima će se posvetiti u ispovjedaonici. Bile su to osobe raznih društvenih staleža: bogati i siromašni, školovani i neuki, dobre duše, koje su imale samo potrebu da se s njih skine prašina, i

7

one duše, koje su ugrezle u blato do vrata. On je imao za svako­ga prikladnu riječ: redovito blagu, a samo u potrebi prodornu. Trajno je primijenjivao ljubav prema Bogu i prema dušama. Doi­sta, on nije bio uvjeren - osim kad je u pitanju vrijednost sakra­menta po kojemu Bog daje oproštenje - da on može dati mnogo. Naprotiv, bili su oni, prijatelji-pokornici, koji su mu davali priliku da učini nešto malo dobra za otkup svojih grijeha i da mu omo­guće, uzajamno, zaraditi kruh što ga jede u samostanu, kao i za mjestance, koje bi mu imao dati «Gospodar» u nebu. Upravo je pravo prijateljstvo ono, u kojemu jednostavno daješ i primaš bez mnogo proračuna.S prolazom godina, ocu Leopoldu nadošle su razne bolesti. Na sve se to malo ili ništa obazirao. Za njega su duše pokornika- prijatelja vrijedile više, nego njegov vlastiti život. Također i onda, kada je morao biti u bolesničkoj sobici i ondje je nastavljao pri­mati ljude. Uoči svoje smrti, ondje je još ispovijedio pedesetak pokornika.

■ Njegova sobica za primanjeJedan od Leopoldovih pokornika, prozvao je ispovjedaonicu oca Leopolda «sobicom za primanje». Dapače, prozvao ju je «sobicom uljudbe».«Dođite, gospodine, uđite» govoraše ispovjednik, kada je među onima koji rijeđe dolaze, vidio nekoga daje neodlučan. Zbunjenim osobama, koje nisu znale niti kako bi se trebalo po­našati, rekao bi: «Uđite, gospodine, samo izvolite!». Dogodilo

8 se, da je jedan sjeo na stolicu ispovjednika, umjesto da je klek-

nuo na klecalo. A Leopold da ga ne bi uvrijedio, sam je kleknuo i saslušao njegovu ispovijed. Ljubaznost se nastavila sve do kon­ca razgovora. Često je tada upućivao poziv: «Vratite se opet, go­spodine, vratite se, i bit ćemo dobri prijatelji».

■ Nije otišao zauvijekOtac Leopold je umro, 30. srpnja 1942. u sedam sati ujutro. Upra­vo seoblaćioza svetu misu, koju ne bi propuštao niti kada je bio u lošem zdravstvenom stanju. U trenutku ga obuze slabost i to se ponovilo malo iza toga. Izdahnuo je izgovarajući zadnje riječi mo­litve «Zdravo Kraljice». Bio je to posljednji pozdrav «Gospodarici». Vijest se odmah proširila i mnogi su mogli pohoditi njegovo mrtvo tijelo. Sprovod je bio vrlo svečan, poput svečanog mimohoda. Njegov grob, koji se nalazio na gradskom groblju, postao je ciljem mnogih posjeta i velikog štovanja, sve dok posmrtni ostaci nisu bili prenijeti u novu grobnu kapelicu, koja je u tu svrhu sagrađena u blizini njegove sobice za ispovijedanje. Kada su pregledani nje­govi posmrtni ostaci u toku postupka za proglašenje blaženim, njegovo je tijelo pronađeno netaknuto, neraspadnuto u svim svojim dijelovima, a takvo se i sada nalazi u njegovu grobu.Niti njegova ispovjedaonica nije bila porušena, kao što je on pred­vidio i prorekao. Ostala je cijela među ruševinama nakon razornog bombardiranja, 14. svibnja 1944., na spomen neizmjerne dobrote koju je Gospodin iskazivao po oproštenju mnogih grijeha, u po­novnom sklapanju prijateljstva s tolikim dušama koje su se bile udaljile od njega. Mi možemo također nadodati, da je ostala kao svjedočanstvo dugog i napornog rada svetog Leopolda koji je bio djelotvorno sredstvo onih uspostavljanja prijateljstva.

■ Siromašan prijatelj Ali zlatne rukeZa vrijeme svoga života, otac Leopold nije mogao davati - ba­rem ne izravno - svojim prijateljima materijalnu pomoć. Kao što nas podsjećaju njegove osobne stvari koje su sačuvane i izložene, on sam je bio revni sljedbenik «Gospe Siromaštine» Ako su mu štogod darovali prijatelji, ništa nije zadržavao za se­be. Bilo je siromašnih izvan samostana i bolesnika, a i u samo­stanu, koji su bili potrebniji.Sada više nije tako. Svetom Leopoldu se obraćaju za duhovne milosti, a često, možda još i više za materijalna uslišanja.Važno je da se naši nebeski prijatelji ne uznemiruju samo za zdravlje i novac, zaboravljajući uzvišenije vrijednosti.Možda i mi imamo nekog prijatelja «zlatne ruke».Onoga, koji ne može dati nešto velikoga, ali se razumije u mnoge stvari i pomaže nam rado djelima i savjetima. «Zlatna ruka» oca Leopolda bila je na poseban način ruka duhovnog prijatelja. Više od pola stoljeća podizala se bezbroj puta, da blagoslovi i odriješi.U tom položaju - mršava i kostobolna, ali neraspadnuta - sada se čuva i časti u dragocijenom moćniku.

■ Prijatelji svih vrstaPrijatelji-pokornici oca Leopolda pripadali su svakom staležu. Poslije sveučilišnog profesora koji je brzo shvaćao, mogao je ući neki neotesanac, kojemu je trebalo ponoviti neke stvari više pu­ta. Zatim dječačić sa svojim lažima i nestašlucima; A evo i star­ca, koji smatra da mu je blizu Božji sud i dolazi tek tako da za­prosi milosrđe. Poslije toga neki «presvijetli» «...po koja rastrešena molitva ili po koja riječ, za koju bi bilo bolje da je ni­sam rekao». Potom dolazi neki okorijeli grešnik koji govori: «Oče, sve sam sagriješio... jedino «što nisam nikoga ubio ili uk­rao... barem ne izravno».Također i sada sveti Leopold ima odanih prijatelja svih vrsta. Mnogi od njih, kada mogu dođu posjetiti njegov grob i ispovje- daonicu, kao što je to učinio i naš Papa, 12. rujna 1982. Tu ostavljaju spomen na svoj boravak u jednom od velikih svezaka, koji su na raspolaganju svima u njegovoj ispovjedaonici. Sada se ovi svesci već broje na stotine. U njima se nalaze potpisi oso­ba iz najrazličitijih krajeva svijeta odakle dolaze. Otvaram jednu stranicu nasumce i evo: između tolikih tu se nalazi potpis jednog kardinala, zahvala jednog židovskog novinara iz Pariza i prošnja neke gospođe iz Filipina. Sve su to prijateljski pozivi na svetost. Premda nam je teško podići krila za takav let, u onima gore već je najavljeno i naše uzlijetanje.

■ ProslavaZa najbolje svoje sinove, Crkva čuva - poslije dugih vrlo strogih ispitivanja i poslije očitog Božjeg zahvata čudesima, koja su službeno potvrđena - najvišu proslavu proglašenje blaženim i svetim. Ocu Leopoldu ova je čast udijeljena prije vremena koje je određeno po crkvenim zakonima uz izuzetak, koji mu je pribavio još veću čast.Proglašen je BLAŽENIM, 2. svibnja 1976. po papi Pavlu VI (vidi sliku dolje), a SVETIM gaje proglasio, 16. listopada 1983. papa Ivan Pavao II (vidi sliku desno).S tim činima Crkva potvrđuje, da se radi o vjerniku koji je zasi­gurno postigao vječnu proslavu i da stoga, on može biti pred­stavljen nama kao uzor života i kao posrednik milosti.Kao takav je sada otac Leopold, još više, za Crkvu sveti Leopold Mandić je: Svećenik i ispovjednik. Ovaj zadnji naslov ne označava onoga tko je vršio službu ispovijedanja, nego onoga tko je na herojski način ispovijedao kršćansku vjeru, a da nije umro mučeničkom smrću.

■ Svetae i prijateljI sada, kada je proglašeni svetac, možemo li ga još uvijek sma­trati prijateljem? Ne treba biti zabrinut: Bog sam se naziva naj­boljim prijateljem, a Krist je rekao svojima: «Ja vas više ne zo­vem slugama, nego prijateljima». Štovanje i prijateljstvo se ne isključuju. Sveci se također osjećaju našim prijateljima ta, poz­vani smo na istu slavu s njima.Mi rado poljubimo sličice i relikvije svetaca, kao što je to učinio i papa (na slici lijevo dok ljubi relikviju sv. Leopolda na dan pro­glašenja svetim) jer poljubac je tipičan znak ljubavi i prijateljstva. Pa ipak, prava pobožnost sastoji se od nasljedovanja. Sv. Leo- polod nam blago ali ujedno i odlučno naznačuje put kojim nam je ići hrabro i odlučno; to je franjevački ideal mira, bratstva, ma- lenosti, put koji nadilazi podijele i razdvojenosti, to je put potpu­nog povjerenja u Očevu milosrdnu ljubav, put na kojemu često pristupamo sakramentu svete ispovijedi, put na kojemu častimo Blaženu Djevicu Mariju.Sv. Leopold nam želi preporučiti i svoju žarku želju za ostva­renjem jedinstva u Crkvi i zauzetost da se ono traži u vrhuncima kršćanskog života, dajući vlastiti doprinos obraćenjem svoga sr­ca, spremnošću na dijalog i opraštanjem koje doprinosi rastu bratskog zajedništva, a na osobit način, preko molitve koja po­staje potpuno predanje vlastitog života kojega bez ikakvih za­državanja želimo darovati nebeskom Ocu, po Sinu u Duhu Sve­tome.

Avionski snimak svetišta sv. Leopolda Mandića.Nakon smrti ovog kapucina koji je bio ljubljeni ispovjednik (30. srpnja 1942.)ovo je mjesto postalo cilj mnogih hodočašća.U jednoj kapeli ovog svetišta položeno je neraspadnuto tijelo ovoga Sveca.

Svetište objavljuje mjesečnik «Glasnik sv. Leopolda Mandića» u kojemu širi njegove poruke da bi ojačao i podupro kršćanski život njegovih štovalaca, koji su rašireni po svemu svijetu.

Ako želite naručiti životopise, sličice, moči sv. Leopolda i javiti o primljenim milostima po njegovom zagovoru obratite se na:Santuario s. Leopoldo Mandič, Piazza S. Croce, 44 - 35123 PADOVA, - tel. 049 8802727 - fax: 049 8802465 - E-mail: info@leopoIdomandic.it - Internet: www.leopoldomandic.it ili na: CENTAR LEOPOLD MANDIĆ, Kapucinska 41,31000 OSIJEK - HRVATSKA.