20

UNIVERZITET U SARAJEVU

KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET

Leopold Bogdan Mandić

Svetac pomirenja

(Diplomski rad iz predmeta: Duhovno bogoslovlje)

Student: Marko Slišković Mentor: doc.dr. Drago Župarić

Rujan, 2015.godine

20

UVOD

20

I. ŽIVOT I DJETINSTVO LEOPOLDA MANDIĆA

I.1 Biografija Leopolda Mandića

Sveti Leopold Mandić rodio se 12. svibnja 1866. godine u Herceg Novom. U obitelji

Stjepana Mandić i Dragice rođene Carević. Obitelj Mandić imala je korijene iz poznate

bosanske plemićke obitelji Didić koja je pred najezdom turaka otišla na jadransku obalu još u

15. st.1 Leopold je kršten 13.lipnja u rodnom gradu, u crkvi sv Jeronima. A roditelji mu

nadjenuše zaista proročko i znakovito ime Bogdan, upravo zbog toga što je došao u svoju

obitelj kao dvanaesto dijete.2 Već u ranom djetinstvu bio je krhka zdravlja. Često je kao

dječak provodio sate u molitvi. Pobožnost koju je iskazivao prema Gospi usadila mu je u dušu

njegova plemenita majka, ljubav prema Majci Mariji pokazivao je čak i u starosti

preporučujući sviju njezinu zagovoru. Udjetinstvu je bio uzoran dječak i neobično pobožan u

društvu. S ocem je svako jutro sudjelovao na svetoj Misi, a kada je dorastao za Svetu Pričest

svakodnevno joj je pristupao. Doista je bio utjelovljenje kreposti i vrlina. U igri bi upozoravao

na nepristojno ponašanje ili psovke i ukazivao da čine plemenita djela. Iako je bio najmlađe

dijete imao je zapravo žestoku ćud ali ju je znao svladavati i kao takav roditeljima je zaista

bio dar od Boga.3 Često se znalo čuti od vršnjaka da je Bogdan svetac. Dijelio bi svoj kruh sa

prijateljima u školi ili im pomagao u svakom poslu. Njegov život je bio kuća, crkva i škola.

Radije bi izabirao molitvu nego igru.4 U šesnaestoj godini donio je životnu odluku postati

redovnik i svećenik. Ta odluka se pojavila u njegovom srcu već u osmoj godini. Za

redovničko zvanje se vrlo rano odlučio i Padre Pio stupajući u kapucine.5 Poticaj za duhovno

zvanje bio je i okružje u kojem je živio. Stalno je žalosno proživljavao raskol Istočne i

Zapadne Crkve želeći biti misionar jedinstva u Crkvi. Leopold se odlučio stupiti u kapucinski

red smatrajući da će tako moći najbolje ostvariti svoj veliki ideal. Kad su roditelji saznali za

njegovu želju bili su neizrecivo radosni. Istina oni su u srcu osjećali i roditeljsku bol ali su bili

i sretni da ga je Gospodin izabrao za sebe i da će jednoga dana postati službenik Svevišnjeg.6

I.1.1 Idem u Dom Gospodnji1 Usp. Pietro da Valdiporro, Otac Leopold, životopis sluge Božjega o. Leopolda Mandića kapucina iz Herceg-novog, Zagreb 1963. str.2-4.2 Usp. Anto Baković, Naš Bogdan, životopis novog hrvatskoga sveca, svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića, Maglaj, 1983. str.19. 3 Usp. isto4 Usp. isto5 Usp. Renzo Allegri, Padre Pio čudesni život, Figulus, Koprivnica 2011. str. 10 - 11.6 Usp. Pietro da Valdiporro, Otac Leopold, životopis sluge Božjega o. Leopolda Mandića kapucina iz Herceg-novog, Zagreb 1963. str. 7.

20

Leopold se prvo obratio na kapucine u svome gradu a oni ga upute na provincijala u

Veneciju kojem je poslao i molbu uz preporuku župnika . Na molbu je provincijal pozitivno

odgovorio te je Leopold trebao u novootvoreno serafko sjemenište doći 16. studenog 1882.

Leopold je ujedno bio među prvim pitomcima ovog kapucinskog sjemeništa. Došao je dan

odlaska a njegovo je srce zahvatilo uzbuđenje te je s radošću otišao u crkvu da zahvali

Gospodinu za iskazanu milost. Plakali su svi: roditelji, braća i sestre. Samo Bogdan nije ni

suze prolio. Kad su ga upitali: „Ostavljaš nas a ne plačeš?“ on odgovori „Ali ja ne mogu

plakati.“ Jer išao je u dom Gospodnji7.

I.1.2 Pokornički život i redovništvo

Iako se Bogdan činio onako malen, nježna tjelesnog zdravlja i nespretan u hodu i s

govornom manom odmah su ga svi počeli sažaljevati. Siroče kako će moći podnositi težinu

studija i discipline? Venecijanski su kapucini živjeli vrlo strogo čak i pokornički. Nastojali su

obnoviti onu strogoću koju su imali u 16. stoljeću utemeljitelji njihova reda. Odjeća kakvu je

nosio i Leopold bila je vrlo gruba i od hrapava habita ispod kojeg su nosili grubu halju do

koljena, a košulje i čarape nisu smjeli nositi ni za najveće hladnoće. Imali su tek sandale na

nogama. Samostani se nisu grijali i nije bilo prozora ni stakala. Redovnici su uvijek spavali u

habitu na slamnjači bez plahte. U ponoć bi se budili na molitvu koja je trajala dva sata i često

su dugo postili. Nikada nisu doručkovali pa im je objed bio jedini obrok u tijeku dana, a za

večeru su imali samo komad kruha uz čašu vina. Uz to su redovnici bili obvezni na šutnju, a

neki su vršili pokoru i bičujući se.8 Leopold se očito odlučio za šutnju pa mu je to kasnije

prešlo u običaj. Nikada nije izvan određenog vremena rekao uopće ni jednu riječ. 3. svibnja

1883. Fra Leopold je položio jednostavne zavjete. Nakon toga ovakav život očekivao je i

Leopolda u sjemeništu i novicijatu koji je počeo 20. travnja 1884. Deset dana je kao kapucin

obavljao duhovne vježbe i 2. svibnja obukao redovničko odijelo promjenivši ime u fra

Leopold. Nakon dvije godine sjemeništa u Udini i oblačenja redovničkog odijela započeo je

novicijat u samostanu Bassano del Grappa. Vrijeme koje je proveo u novicijatu bilo je

odlučujuće za život fra Leopolda jer tad stvorene odluke obdržavao je sve do smrti. 9 Dan

kasnije primio je pismo poslušnosti od svog provincijala oca Eduarda iz Verone koja je

glasila: „Budući da ste posebnom milošću Gospodnom završili godinu kušnje i položili

7 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 2001. str. 40– 41.8 Usp. Anto Baković, Naš Bogdan, životopis novog hrvatskoga sveca, svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića, Maglaj, 1983. str. 23– 24.9 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 2001. str. 44–45.

20

jednostavne zavjete i tako postali pravi redovnik, pod svetom vam poslusnošću određujemo da

pređete u naš samostan u Padovi, gdje ćete se pod vodstvom svojih poglavara i otaca učitelja

svom dušom predati učenju humanističkih znanosti te ćete sve više usavršavati duh svoga tek

prihvaćenog zvanja i tako se pripremati da se sasvim posvetite Gospodinu polaganjem

svečanih zavjeta.“ Fra Leopold je to pismo preme tadašnjem običaju sačuvao za život kao

svečano očitovanje volje svojih poglavara kojim se uvijek želio ponizno podlagati.10

I.1.3 Stjecanje znanja i studij

Fra Leopold je započeo studij filozofije u Padovi. Studiju se osobito marljivo posvetio

smatrajući kako je svećeniku to znaje neophodno pogotovo ako želi biti misionar. Njegova

želja da postane misionar sve je više rasla i na taj način. Često je tražio vječnu istinu u djeima

crkvenih otaca i naučitelja osobito sv. Tome Akvinskog, a duhovno nadahnuće u svome

najdražem svecu sv. Franji Asiškom.11 Njegov školski kolega msgr. Sebastian Cuccarola

svjedoči kako je fra Leopolda upoznao prvih godina u sjemeništu takav bio u Padovi za

vrijeme studija i Veneciji samo što je još više napredovao u kreposti i pobožnosti. Nije volio

čitati knjige koje nisu bile znanstvene vrijednosti nego samo velike pisce i mislioce proničući

tako da se sve više približi Gospodinu12. Dana 20. listopada 1888. položio je u Padovi svečane

zavjete i tako se konačno potpuno posvetio Gospodinu. Zavjet poslušnosti koji je prihvatio

bio je središnje točka redovničkog života u kojoj nije bilo ni mogućnosti za bilo kakav

kompromis jer je želio biti savršen redovnik13.

II. LEOPOLD MANDIĆ SVEĆENIK

10 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 2001. str. 44– 46.11 Usp. Anto Baković, Naš Bogdan, životopis novog hrvatskoga sveca, svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića, Maglaj, 1983. str. 27.12 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 2001. str. 47– 48.13 Usp. Isto, str. 220.

20

II.1 Svećeničko djelovanje oca Leopolda

II.1.1 Svećeničko ređenje

Konačno je došao dan kada je fra Leopolda za svećenika zaredio 20. rujna 1890.

kardinal Agostini u crkvi Gospe od Zdravlja u Veneciji. Zasigurno je to bio dan neizrecive

radosti za oca Leopolda i njegove najbliže. Svoju mladu misu slavio je daleko od svojih

najbližih i tada je proplakao od radosti i od domotužja, no plakali su i njegovi od sreće u Boki

što su rodili sina posrednika između neba i zemlje kako je pisala Bogdanova majka.14 Nakon

mlade mise i kada je dobio dozvolu za propovjedanje i ispovijedanje otac Leopold je otkrio

poglavarima želju da pođe za misionara u rodni kraj, ali zbog njegove slabašne tjelesne građe

nisu htjeli za sada uslišati njegove molbe on se podložio poslušnosti i žarko mlio Gospodina

da otkloni sve poteškoće. Budući da se zbog mane u govoru nije mogao posvetiti

propovjedanju dao se fra Leopold na ispovjednje da tako koristi dušama. Tako je vođen

Božjom voljom započeo vršiti veliki apostolat u službi dobra.15 Već kao mlad svećenik uvidio

je da se neće moći posvetiti aktivnom radu za Crkveno jedinstvo i spoznao da je njegovo

poslanje zavjet koji je načinio da će svakog čovjeka koji dođe k njemu na ispovijed primiti

kao Istočnog kršćanskog brata i pomiriti s Crkvom16. Iz niza spisa oca Leopolda o zavjetima

koje čini za Istočnu braću donosim ih nekoliko: „Sav smisao mog života bit će one Božanske

riječi bit će jedan Pastir i jedan ovčinjak; Evo, pišem pred Bogom po milosti koja mi je dana

opet obnavljam svoje zavjete i prikazujem samoga sebe kao žrtvu kao otkupljenje Istočne

braće; Što svetijim načinom budeš ispunjavao svoju dužnost to će obilniji biti učinak za

spasenje naroda istoka.“17

II.1.2 Poslušnost oca Leopolda

14 Usp. Anto Baković, Naš Bogdan, životopis novog hrvatskoga sveca, svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića, Maglaj, 1983. str. 28.15 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 2001. str. 48– 51.16 Tomislav J. Šagi – Bunić, Četri poruke svetog Leopolda Bogdana Mandića, KS Zagreb, 1983. str. 8. – 9.17 Usp. Anto Baković, Naš Bogdan, životopis novog hrvatskoga sveca, svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića, Maglaj, 1983. str. 42– 43.

20

Oca Leopolda su nekoliko puta premještali na razne službe. U rujnu 1897. poglavari su

ga poslali za upravitelja kapucinskog gostinjca u Zadar. Sav sretan je otputovao jer se tako

barem malo približio istoku, ali i zbog toga jer ide među svoj narod gdje je uvijek bilo

njegovo srce. Dolazio bi u razgovor s pravoslavcima kad god bi koji brod pristizao na obalu.18

Začudo je kako je otac Leopold već od mladosti s tolikom jasnoćom prozreo da radi na

povratku sjedinjenja u Katoličku Crkvu. Vodeći se Kristovim riječima „Niste vi mene

izabrali, nego sam ja izabrao vas.“.19 Često je otac Leopold skupljao milostinju ili pokazivao

poniznost pomažući u spremanju stolova ili čisteći prostorije. Svoju poslušnost pokazuje i

kada ga 1910. godine poglavari pozivaju natrag u Italiju, u samostan Bassano del Grappa.20

Godine 1905 imanovan je vikarom u Kopru gdje je ostavio veliku uspomenu osobito u

ispovijedanju i ophođenju s ljudima o čemu su sačuvana brojna svjedočanstva. Kako već biva

Gospodin je imao planove s Leopoldom i već 1906. godine poslan je u samostan u Thiene.

Bio je radostan znajući kako se tamo štuje na poseban način Djevica Marija pred čijom je

slikom znao ostajati satima u molitvi i meditiranju. U listopadu 1910 godine otac Leopold je

imenovan za učitelja klerika u samostanu u Padovi i vršio ju je sve do 1914 godine

predavajući patrologiju.21 Njegova blagost i pravednost su se očitovale i na studentima kada

bi ih u hladne dane znao nakon večere puštati na počinak. Nije želio da uče iz straha nego iz

pobožnosti. Za Leopolda su riječ Božja i Euharistija vrhunac svega svećeničkog života

posebno je štovao svećenika kao službenika Božjeg i pred njim bi skidao kapicu pa čak ako

je to bio i mlađi svećenik ili tek zaređeni Njegovo razmišljanje o svećenicima je bilo duboko

protkano vjerom da je Krist u osobi svećenika u Svetoj Misi. Čineći djela milosrđa sve više

se suobličujemo Kristu.22

II.1.3 Euharistija za Oca Leopolda

Otac Leopold smatrao je euharistiju vrhuncem života i cijele vjere kojom je bio itekao

obdaren. Kao što su dani ređenja i prve mise najljepše uspomene tako je i svaki tren proveden

na oltaru u susretu s božanskom žrtvom. Njegova revnost prema svetome a osobito prema

svetohraništu bila je izraz najočitijeg Gospodnjeg prisustva.23 Dok je još bio student naučio

je cijelu četvrtu glavu knjige Nasljeduj Krista napamet koja govori o Euharistiji. S istim

18 Usp. isto str. 43.19 Bernardino da Siena, Sluga Božji o. Leopold Bogdan Mandić kapucin iz Hercegnovoga i povratak nesjedinjenih kršćana u Katoličku Crkvu, Zagreb 1960. str. 7. – 9.20 Usp. Isto. str . 28.21 Usp. Isto, str . 28-30.22 Usp. Isto, str. 47-50.23 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 2001. str. 81.

20

žarom slaveći i prvu i posljednju Misu. Imamo li u vidu i činjnicu da je svaki put plakao kod

pretvorbe o čemu su svjedočila njegova braća koja su misila nakon njega,jer su oltarnici bili

mokri od suza. Često je molio i smatrao se nedostojnim one žrtve koju čini i prinosi, moleći

spominjane molitve.24 Nakon prve Svete Mise Leopold je ponavljao:sad sam imao Misu i

sutra ću, naglašavajući tako važnost presvetog sakramanta. Neki su govorili kako se prečesto

ispovijeda,ali ona je želio biti potpuno siguran u svoju svetu čistoću za kojom je uvijek

revnovao . Crkveni oci su naučavali dosta o toj uzvišenoj kreposti, kako je to život Crkve koji

je u različitim oblicima djevičanstva.25

Za Leopolda u Misi se dobijalo mnogo više nego li se moglo uzvratiti, takve plodove

koje daje misna žrtva trebalo je vratiti zahvalnošću Bogu i služeći puku Božanskom. Jedna od

neobičnosti bila je da Otac leopold nije odugovlačio s molitvom i zahvalom nakon Svete

Mise, češće bi odlazio u ispovjedaonicu. Moćno oružje ima u Rukama govorio je kada bi

podizao ruke s Presvetim, ili dijelio pričest. Kazivao bi da je žrtva euharistije toliko velika da

i srce mora biti tako veliko kada sudjeluje u tome otajstvu. Jedne zgode ovako je napisao

gospođi Josipi Cremonesi: „Kad služim Svetu Misu, moja misao hrli svima onima koji su mi

se obratili. Ili: U trenutku kada obavljam sveta otajstva, svim žarom svoga srca grlim sve koji

su mi se preporučili. Tada sam siguran da ću dobiti milost, jer ono što molim u svetoj misi

nije ništa prema onome što prinosim.“ 26 koliko je vrelo milosti sveta Misa vidimo u svakoj

prilici gdje otac Leopold može govoriti. Oganj svetohraništa je bio mistična radost koju je

pokazivao ovaj svetac, pokoji put ga se može usporediti s mističnim iskustvima sv. padra Pia,

jer su obojica itekako trpili.27 Samo ustanovljenje euharistije je veliki dar povezanosti čovjeka

s Bogom, Bog jest i čovjek jest dakako pred Bogom i u Bogu. U samoj Svetoj Misi čovjek se

sjedinjuje s Bogom, a Krist se predaje kao žrtva i prinos. Ne predaje se Krist svakome, već

razumije se da traži da je netko takav tko čini svetu službu ovlašten. Jer predana mu je sva

vlast na nebu i na zemlji (Mt 28,18).28 Znao je i osjećao otac Leopold ove Svete Tajne kojima

Bog daruje čovjeka toliko u tančina da bi koji put plakao i prije nego li će pristupiti Žrtveniku

Božjem Svako toliko bi zadivio sve prisutne ovakvim ponašanjem. Revnovao je i o svetom

prostoru, osobito pazeći na čistoću i održavajući propise o svetoj liturgiji, opominjući bratski

ako bi tko što zaboravio ili izostavio.Kao Ispovjednik svojim pokornicima bi naložio da za

24 Usp. Toma Kempenac, Nasljeduj Krista, Verbum Split, 2005. str 368-373.25 Usp. Jorge Medina Estevez, Krepost čistoće ,Obiteljski centar, Zagreb, 2010. str 51-52. 26 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 2001. str. 85.27 Usp. Isto,str, 87-91.28 Usp. Romano Guardini, Razmatranja o Svetoj Misi, Verbum, Split 2008. str. 131-133.

20

pokoru odu posjetiti svetohranište. Vjera kojom je osvajao druge bila je ona koju je živio i

pokazivao.29 Otac Leopold je znao koliko je vrijedna Sveta Pričest, da je čak i bolesnu

subraću opominjao da trebaju primiti Svetu Pričest jer im je mnogo lakše no vjernicima.30

II.2 Zašto sakrament Ispovijedi?

II.2.1 Zašto se danas treba ispovijedati?

To se pitanje može ponavljati u raznim oblicima: ako se treba ispovijedati, zašto treba

poći jednom svećeniku da mu kažemo svoje grijehe a ne ispovijedati se direktno Bogu koji

poznaje i shvaća bolje naše slabosti. Dovoljno je pogledati svakidašnje ljudske događaje koji

rađaju nasilje, ratove, nepravde, ugnjetavanje, sebeljublje, zavisti, osvete itd. Duh

modernizma je bio dobrano zahvatio i u vrijeme.Oca Leopolda, pa su se ova pitanja

postavljala i u to vrijeme. Ispovijed (priznanje) grijeha, i sa čisto ljudskog gledišta, oslobađa

nas i olakšava naše pomirenje s drugima. Tim priznanjem čovjek se sučeljava s grijesima

zbog kojih se osjeća krivim; preuzima odgovornost za njih i na taj način se ponovno otvara

Bogu i zajedništvu Crkve da sebi omogući novu budućnost.” (KKC 1455). Riječ svećenika

ispovjednika, koji predstavlja Isusa Krista, čini nas sigurnim da smo dobili oproštenje i

oslobađa od mnogostrukih oblika samoprijevare. Djelo spasenja Bog je već izvršio, ali se ono

nastavlja do konca svijeta. Apostoli “vrše službu pomirenja” (2 Kor 5,18). To je “poslanička

služba u ime Krista”, glasnika pomirenja (usp. 2 Kor 5,19) Otac Leopold je znao reći

poznavajući teologiju i nauku katoličke Crkve, da je samo posrednik i da nema nikakve druge

zasluge osim biti posrednik jer je Isus umro za svaku dušu, strahujući tako da ne ode u oholost

i ne zgriješi.31

II.2.2 Otac Leopold ispovjednik

Nada i utjeha koju je kao krepost posjedovao otac Leopold bila je zadivljujuća i

svetačka već za života. Providnost nam je u ocu Leopoldu pružila jedinstvo i divan primjer 29 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 2001. str. 92- 95.30 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 2001. str. 94.31 Usp. http :// hrcak . srce . hr / file /135765 , 1.10.1015. god.

20

ravnoteže ove dvije kreposti. Katekizam navodi među grijesima protiv Duha Svetoga

preveliko pouzdanje tj. preuzetost da se možemo spasiti bez ikakvih zasluga, a s druge strane

nepouzdanje tj. očajanje u spas. No kako je otac Leopold uspio uspostaviti ravnotežu između

tih osjećaja najbolje nam mogu reći zgode iz njegova života one koje je napisao ili usmeno

izgovorio svojim pokornicima. Jedan njegov subrat bio je uvjeren da nije ništa, da nema

nikakve zasluge za raj, ali je imao žarko ouzdanje i bio je siguran da će postići život vječni

zaslugama i milosrđem našeg Gospodina i posredništvom Nebeske Majke. Govorio je: „Nitko

nam neće oduzeti mjesto u nebu.“ No otac Leopold ga je uputio na pravi put ufanja u Boga.

Strah Božji kao krepost protuteža je ufanju, to je strah da ne povrijedimo Boga i on je plod

sinovske ljubavi koja je itekako bila živa u ocu Leopoldu. U ocu Leopoldu je bio prisutan i

strah da zbog naših grijeha nećemo moći gledati Boga i dostići ga u nebu. Ovakav strah ga je

pratio i uzrokovao više patnje negoli njegovo trajno slabašno zdravlje. Ali njegov strah je

dosta pomagao pokornicima u ispovijedi. I sam se Leopold bojao jer dolazi sud Božji i kako

će se pred njima opravdati. Ipak nije često govorio pokornicima o tome da ih ne zastraši. Otac

Leopold je bio i tješitelj žalosnih, uvijek je govorio kako je ljudima potrebna djelotvorna

utjeha da bi nastavili svoj bolan put u susret Bogu. Najbolje o tome govore suze koje su

isplakane u njegovoj ispovjedaonici. I sam je osjećao patnje i bol drugih kao da su njegove

same. Znao je rastjerati sve mračne oluje duše poput oca i brata bi postupao prema patnicima.

Gledao je često u budući život i navješćivao stvari koje kao čovjek nije mogao s lakoćom

spoznati.32 Kroz 40 godina koliko je proveo u ispovjedaonici trpio je mnoge poteškoće.

Uvijek bi iznova davao ljudima odgovor na pitanje što će učiniti otac: Hoće li primiti sina,

kako će postupiti prema njemu?33 Otac Leopold nije isticao svoju naobrazbu, to mu je branila

njegova poniznost. Kako kaže njegov pokornik: „Uvijek sam imao utisak da imam posla sa

svecem.“ Govorio bi svećenicima da ispovjednik treba biti brat ili otac koji prima zalutalog

sina. Za njega je ispovjednikovo znaje kao blaga svjetlost koja se razlijeva i osvjetljuje dušu

pokornika. Njegove riječi su bile jednostavne, a tako duboke.Svojom mudrošću savjetnika

često je znao sigurno prosuditi što treba učiniti tako da su mnogi crkveni prelati ili župnici

pitali za savjete u teškim slučajevima, a roditelji bi rado iznosili svoje teške položaje.34

Jednom je otac Leopold rekao: „Kad ispovijedam i dajem savjete ja osjećam svu težinu svoje

službe i ne mogu biti izdajica svoje savjesti. Kao svećenik, sluga Božji, ja se ne bojim nikoga

istina prije i iznad svega.“ Znao je reći da istina nikad ne stari kao ni grijeh i pomirenje s

32 Usp. isto str. 96– 106.33 Usp. Božo Lujić, Povratak u slobodu ljubavi, KS, Zagreb 2000. str. 118. – 119.34 Pietro da Valdiporro, Otac Leopold, životopis sluge Božjega o. Leopolda Mandića kapucina iz Herceg-novog, Zagreb 1963. str. 26– 31.

20

Bogom. Otac Leopold je naviše cijenio duše jer je znao da su otkupljene krvlju Kristovom.

Znao je da je spasenje duša potrebna žrtva pa je tako ispovijedao po 10, 12 pa čak i 15 sati na

dan bez ikakva odmora.35 , ne mareći za hladnoću, žegu, umor, bolesti. „Ne brini“ – govorio je

svojim pokornicima – „sve stavi na moja leđa, ja ću se pobrinuti za to“, i preuzimao je na sebe

žrtve, molitve, noćna bdjenja, postove, bičevanja do krvi. Radosno je išao ususret pokorniku,

štoviše zahvaljivao mu se i htio ga zagrliti. Jednom je prilikom tako ispovijedao klečeći

jednog pokornika, koji je zabunom, ušavši u njegovu ispovjedaonicu, sjeo mu na stolicu.

Predbacivalo mu se da je previše popustljiv, da je „široke ruke“, i podnio je mnoge

protivštine. Ali on, pokazujući na Raspetoga, odgovorio je čudesnim iskustvom Božjeg

milosrđa. „Ako bi me raspeti prekorio da sam širokogrudan, ja bih odgovorio: Taj žalosni

primjer ste mi, dragi moj gospodine, vi sami dali; ja ipak još nisam došao do te ludosti da

umrem za duše!“.36 Kakva je bila ispovjedaonica oca Leoplda svjedoči najbolje ovaj primjer ,

da ju je nazivao salon uljudnosti37, radilo se o sobici svega šest četvornih metara gdje je bilo

smješteno naslonjač, klecalo stolić i raspelo te Gospina slika i knjige sv. Tome Akvinskoga .

Ta sobica je bila ljeti jako zagušljiva,a zimi neizmjerno hladna. Provodeći tako sate i sate u

ispovijedanju pričinjavao je sebi veliku pokoru i na tako slabom tijelu. Ali svijet je doslovno

hrlio u njegovu ispovijedaonicu po utjehu i mir. Njegovo poznavanje ljudskih srdaca je jedno

od čuda još za života, ukoloko bi tko od pokornika slučajno zaboravio koji grijeh otac

Leopold bi s poniznošću upitao: niste li nešto prešutjeli ili bi napomenuo na kakav događaj iz

djetinstva kojeg se pokornik više nije ni sjećao.38

II.2.3 Dar praštanja

Osobito je imao velikodušan dar opraštanja, mogla se to činiti kao popustljivost u

moralnim načelima, no otac Leopold je bio vrlo odlučan u svojim odlukama. On se u etici i

odnosu prema penitantima uvijek vodio ljubavlju jer ljubav može pružiti velike mogućnosti u

konačnom smislu Božje ljubavi. Osobito važna zapovijed i preporuka samog Isusa Krista je u

ljubavi prema bližnjemu. To je zapovijed koja nije nimalo važnija od prve. To je nadasve

radosna vijest pomirenja koju je otac Leopold itekako iskazivao biti prijatelj i bližnji

drugomu.39 Ideal ljudskog društva i izgradnja Kraljevstva Božjeg je ostvarenje povijesti

35 Usp. isto str. 32– 39.36 http://www.frama-posuhttp://www.obitelj-malih-marija.com/nuncij-derrico-sv-leopold-bogdan-mandic-uzor-u-kontemplaciji-za-susret-s-bogom. 2.10.2015. god.37 Usp. Piero Lazzarin, Sveci kroz crkvenu godinu, Veritas, Zagreb. 2011. str. 236-238. 38 Usp. Anto Baković, Naš Bogdan, životopis novog hrvatskoga sveca, drugo prošireno izdanje, Zagreb 2010. str. 74. 39 Marciano Vidal, Kršćanska etika, Đakovo 2001. Str. 31 – 33.

20

spasenja. Božja je volja da svi trebaju težiti ka dobru tj. pomirenju s Bogom i bližnim

stvarajući tako bolji svijet za budućnost.40 Ovom porukom se vodio i otac Leopold u vršenju

svoje ispovjedničke službe koja je ponekad bila daleko ispred vremena u kojem je živio. Otac

Leopold je svoju širokogrudnost u podjeljivanju odrješenja temeljio na Božjem milosrđu.

Često su mu bile riječi: „Božje je milosrđe iznad svakog našeg očekivanja.“ Od samog Isusa

je naučio s kakvim milosrđem treba postupati s dušama: „On nam je dao primjer, nismo mi

umrli za duše, nego je on prolio svoju Božansku krv.“ Moramo dakle s dušama postupati kako

nas je on svojim primjerom poučio.

II.2.4 Njegova metoda ispovijedanja

Njegov način ispovijedanja je bio jedino njemu vlastiti, razlog tomu su brojni darovi

kojim ga je Bog obdario kao i izvanredne kreposti koje je imao. Nikada nije govorio o

metodama ispovijedanja nego je postupao onako kako mu je govorilo srce i pamet ispunjena

Bogom. Da bi ga razumjeli trebali bi imati njegovu dušu. Često se znalo dogoditi da su veliki

grešnici čim bi ušli u njegovu sobu dok bi ga ugledali, briznuli u plač. Samim time već su bili

zacijelo obraćeni. Kako je imao veliko mišljenje o sakramentu ispovijedi nikako nije mogao

opravdati mišljenje da je ispovijed za one svećenike koji nisu mogli raditi nešto drugo. Jedino

se u ispovijedi može doći u izravan dodir s dušama što je otac Leopold izričito naglašavao.

Otac Leopold se sa svom poniznošću samtrao od Boga za veliko djelo i za uzvišeni apostolat

koji je tako neumorno vršio. Ispovijedati znači prodrijeti u duše, gledati ih i liječiti njihove

rane. Važan korak za dobrog ispovjednika je da stekene povjerenje pokornika, no on je to s

lakoćom i na čudesan način uspjevao. Znalo se činiti da pokornika prima kao prijatelja kojega

je dugo očekivao. Ustajući iz naslonjača govoreći: „Izvolite gospodine“. Takva je jedna zgoda

kada je gospodin Ivan Chiovato iz Padove išao na ispovijed kod oca Leopolda. On ovako

govori: „Već se mnogo godina nisam ispovijedao. Konačno se odlučih i pođoh k ocu

Leopoldu. Bio sam sav prestrašen i zbunjen. Čim sam ušao u njegovu ispovjednu ćeliju, otac

se Leopold digne sa svoje stolice i pođe mi u susret, sav zadovoljan, kao da sam ja neki

očekivani prijatelj, i reče mi: „Izvolite, gospodine, izvolite!“ja, kako sam bio zbunjen pođem i

sjednem u njegov nasonjač, a on bez riječi klekne kraj mene na pod i sasluša moju ispovijed.

“Kad je gospodin Ivan shvatio što je učinio htio se ispričati ali mu otac Leopod reče: „Ništa,

ništa. Pođite u miru.“ I ovaj primjer je pokazao poniznost i odlučnost oca Leopolda. Naprosto

se uvijek stavljao na mjesto pokornika pa je tako znao reći: „Nemojte se ništa stidjeti. Evo

vidite i ja premda sam fratar i svećenik tako sam bijedan. Da me Gospodin Bog ne drži na

40 Usp. Isto str. 659– 660.

20

uzdi učinio bih gore od drugih. Nemojte se ništa bojati.“ Otac Leopold nije samo slušao ono

što su mu govorili, on je nastojao rasvjetliti sve skriveno u dubini njihove duše. Tako ćesto

nadopunjujući ono što bi pokornik rekao, ali iako je bio živa slika Gospodinova milosrđa u

praštanju ipak nije bilo diskusije o načelima. Jedne zgode su oca Leopolda upitali da li jada

otpustio pokornika bez odriješenja. Odgovorio je: „Nažalost, da! Dok sam bio mlad u prvim

godinama svećeništva uskratio sam tri ili četiri puta odriješenje. No nažalost to je bilo zbog

neiskustva jer nisam znao probuditi bol kod pokornika.“ Nekad se znalo dogoditi da bi naišao

na tvrde pokornike poput stijene ako mu nije uspjelo da ih pomiri s Bogom, onda bi ih

otpuštao plačući jer se čine za sada zli i nepopravljivi. Znao se približiti ljudskim dušama bez

obzira o kojem se staležu radilo. Zalivajući njihove rane Božjim uljem milosrđa baš poput

dobrog Samaritanca pokazujući koliko je doista volio svoje pokornike.41

II.2.5 Otac Leopold prijatelj i duhovnik

Poznavanje ljudske slabosti je bilo tako da bi ponekad bio čak previše popustljiv. Oni

koji su ga poznavali znali bi reći kako pretjeruje opraštanjem, ali on se nije osvrtao na takve

kritike. Za njega je svaki put bila prisutna slika razmetnog sina koji se vraćao u očev zagrljaj,

nakon velikog i grešnog putovanja. Otac Leopold je bio poput Jone koji je poslan

Ninivljanima da propovjeda obraćenje samo što je otac Leopold potpuno pratio i izvršavo

Božju volju, ispunjavajući njegov nalog i obvezu praštanja grijeha grešnicima. Otac Leopold

nije prisiljavao pokornika na kajanje. To bi bila čvrsta čovjekova odluka a nikako vanjska

prisila.42 Otac Leopold bi znao reći: „Dođite bit ćemo prijatelji!“, bio bi sav nježan i pun

sućuti prema siromašnim i udovicama, ponekad bi se i oni sami čudili odakle ocu Leopoldu

toliki osjećaji tako duboko shvatiti dušu jedne žene i prilagoditi se njezinoj osjećajnosti. 43

Grijeh oholosti kojega se otac Leopold osobito bojao je grijeh preuzimanja vodstva, iz toga

grijeha počinju proizlaziti i drugi grijesi kao što je bio grijeh prvih ljudi. No da bi došli do

vrhunca, tj. da se spasimo vodstvo će ipak biti potrebno. Zbog toga su pokornici rado tražili

vodstvo oca Leopolda i rado se iznova vraćali svom duhovnom vođi. I otac Leopold je imao

duhovno vodstvo, u sjemeništu je dakako išlo teže, ali je kasnije za ispovjednika uzeo oca

Odorika iz Pordenoea koji je često bio savjetnik i provincijalni poglavar. U jednom pismu

otac Leopold piše ovako: „Govorim Vam kao vaš duhovni sin. Želim pred svojom savješću

ovisiti o vama i uvije u svojim činima želim postupati u skladu s vašim načelima.“ Ovo pismo 41 Usp. Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 2001. str. 244– 253.42 Usp. Božo Lujić, Povratak u slobodu ljubavi, KS, Zagreb 2000. str. 76 – 82.43 Pietro da Valdiporro, Otac Leopold, životopis sluge Božjega o. Leopolda Mandića kapucina iz Herceg-novog, Zagreb 1963. str. 256– 257.

20

zaista svjedoči o kolikoj se poniznosti radilo kod oca Leopolda. Otac Odorik Rosin iz

Porenunea nadživio je svoga duhovnog sina i umro 8. svibnja 1962.44

II.2.6 Dar proroštva

Otac Leopold je uz mnoga trpljenja koja je podnosio za života imao i dar proroštva. Često

bi s lakoćom vidio znakove koji su se činili sasvim običnim. Čitao bi ljudska srca, poznavao

skrivene stvari i predviđao događaje. Jedne prigode je spasio samoubojicu koji je bio toliko

očajan da se kanio ubiti. Otac Leopold ga je utješio govoreći pustite vodu neka ide u more. Vi

ćete ubrzo pronaći posao (ovaj gospodin je imao petero djece i nije znao kako da ih

prehrani).45 Uz brojne slučajeve kada bi ljude odbranio od zla ili svojom molitvom učinio da

se dogodi čudo dva slučaja proroštva su ipak najpoznatija. 23. ožujka 1932. otac Leopold je

bio veoma rastužen. Jedan ga je prijatelj upitao što se događa i zašto je takav, no otac Leopold

reče: „Prošle noći dok sam se molio, Gospodin mi je otvorio oči i vidio sam Italiju u moru

vatre i krvi.“ Kroz suze je govorio: „Dao Bog da sam se prevario!“ Nakon nekog vremena u

šutnji čvrsto reče: „Ne, nisam se nažalost prevario.“ Drugi slučaj je bio kada je otac Leopold

u više navrata govorio daa će samostan u Padovi biti razrušen, a 1940. godine to je jasno

rekao da će ovaj samostan biti teško pogođen, ali ova sobica (njegova ispovjedaonica) ona ne.

Ovdje je Gospodin Bog pokazao toliko milosrđe dušama, ona mora ostati kao spomenik

njegove dobrote. Tužno se proroštvo i obistinilo 14. svibnja 1944. U zračnom bombardiranju

samostan i crkva su gotovo uništeni pri izravnom pogotku pet velikih bombi razorne snage.

Čudesno je ostao neoštećen kip BDM i sobica u kojoj je ispovijedao otac Leopold. Žrtava nije

bilo. Očito je otac Leopold isprosio od Gospe spas svojoj braći.46

II.3 Leopold Štovatelj Blažene Djevice Marije

II.3.1 Iz blaženikovih spisa možemo osobito iščitati ljubav prema BDM.

U jednoj zgodi ovako piše: „Uzvišena Majka Božja, doista je suotkupiteljica ljudskog

roda i začetnica svakog mira. Uistinu, s jedne strane ona je savršeni uzor poslušnosti Božjem

zakonu i nakon svog božanskog Sina, ona je najsavršeniji izraz nevinosti. On je nepogrešiv u

naravi, Ona po milosti. S druge strane, ona je Žena boli, kao što je on Čovjek boli. Ako je, 44 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 2001. str. 256– 282.45 Usp. Anto Baković, Naš Bogdan, životopis novog hrvatskoga sveca, svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića, Maglaj, 1983. str. 69 – 72.46 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 2001. str. 284– 286.

20

dakle, Bezgrešna Djevica po vječnoj Božjoj odredbi moralna žrtva boli, kao što je njezin Sin

fizička žrtva; ako Božja Pravda, koja kažnjava, nije u njima našla ni sjenu grijha, onda nužno

moramo zaključiti da su njih dvoje ispaštali grijehe drugih, grijehe ljudskog roda.“

Leopoldova ljubav prema BDM od samog početka njegova djetinstva. Već se kao djete njoj

utjecao i molio. Sav je bio posvećen sinovskoj ljubavi koju je osjećao prema Nebeskoj Majci.

Mnogi njegovi suvremenici su također govorili kako je nemoguće izraziti boju njegova glasa

kad bi govorio o Majci Božjoj. Posebno je proučavao odlomke Svetog Pisma koji govore o

Djevici. Veoma mu je bilo žao što crkveni naučitelji kao Toma Akvinski i sveti Bonaventura

nisu izričito branili dogmu Bezgrešnog Začeća. Za oca Leopolda Marija je bila i

Suotkupiteljica, cijeloga je života žalio što nije napisao knjigu o Gospi kao Suotkupiteljici

ljudskog roda. Tako je svoju ideju o veličini Gospe Suotkupiteljice napisao 1927. na njenoj

sličici, kako čvrsto vjeruje kako je ona Suotkupiteljica ljudskog roda. Nažalost njegov rad u

ispovjedaonici nije dopuštao da izvrši taj plemeniti naum. Otac Leopold je ljubio i štovao

Gospu na sve moguće načine. U svojoj sobici je imao njezinu sliku i kitio je često cvijećem,

nastojao je to činiti svaki dan kao simbol obnovljene ljubavi prema Majci. Kad bi služio svetu

Misu gotovo uvijek bi to činio na Gospinom oltaru, a subotom je uzimao obrazac Mise u čast

Bezgrešnoj. Kad god bi prolazio kraj Gospine slike uvijek bi činio kakav znak poštovanja ili

donio koji svježe ubran cvijet. Ponekad kada bi ispovijedao ili dok bi s kime razgovarao

iznenada bi zamolio dopuštenje da se na čas udalji i ode moliti pred njezinim oltarom. Više

puta na dan je molio krunicu i tako se pouzdavao u njezinu djelotvornost.47 Za Leopolda je

molitva krunice bila izričito važna, to je molitva ponizne duše i razmatranja misterija Krista

od utjelovljenja do proslave. Molitva krunice je molitva usana i srca. Često je to izraz prave

spoznaje Marije koja je istinska Majka Crkve. Molitvom krunice se osobito izražava vjera

koja je temelj kršćanskog postojanja. Ufanjem koje označava budućnost i ljubavi kao

najsavršenijeg dara Božjeg.48 Zato je otac Leopold često molio ovu molitvu. Česta su pisma

koja je otac Leopold pisao Nebeskoj Majci u kojima bi molio za neku obitelj ili djecu. Pri

tome se potpisuje kao najponizniji sluga. Ta pisma bi često ostavljao na oltar pred djevičine

noge koja bi ih potom uslišavala. Kako je Božja Majka uvijek dobra i velikodušna uzvraćala

bi uvijek uslišavanjem na njegove molitve. Ponekad bi znao koga sa ispovijedi poslati da

odmah ode i pomoli se pred Gospinom slikom i tako dobije potrebnu milost.49

47 Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 1976. str. 111-116.48 Celestin Tomić, Gospina krunica, biblijsko – teološka razmišljanja, Zagreb, 1976. str 14– 22.49 Usp. isto str. 118 – 124.

20

II.3.2 Hodočasnik u Lurd

U srpnju 1934. godine otac Leopold je od Gospe dobio posebnu milost: Mogao je poći

na hodočašće u Lurd. Tako je silno čeznuo za tim, da bi mogao poljubiti i blagoslovljenu

zemlju koju je posvetila Marijina prisutnost. Nekoliko njegovih pokornika je išlo u Lurd te

tražilo da im bude pratilac na putu. Tako je otac Leopold otputovao blistajući od radosti,

izgledao je čak podmlađen. Za vrijeme putovanja stalno je obilazio bolesnike ili ispovjedajući

hodočasnike čineći tako svoju osobitu službu. U Lurdu je otac Leopold proveo zaista rajske

dane. Naročito je bio radostan kad je služio svetu Misu na oltaru ukazanja. U te je trenutke

dobio od Gospe izvanredne milosti što je jednom i otkrio u razgovoru s braćom. Ti su blaženi

dani prošli kao tren i otac Leopold se vraćeo kući iako slabog zdravlja ojačan Majčinskim

smješkom Marijinim. Postoji čudesno svjedočanstvo koje se dogodilo 13 srpnja 1934. kada su

se don Alojzije Callegaro župnik u Corneglianu kod Padove i otac Leopold vraćali s

putovanja iz Lurda i u kočiji krenuli kroz usku ulicu. Odjednom im dođe u susret tramvaj.

Prostor između tramvajskih tračnica i branika ceste bio je toliko uzak da jebilo nemoguće da

kočija prođe kraj tramvaja a da ne bude prevrnuta. Brojni ljudi koji su prolazili strepeći pred

tako neizbježnom nesrećom stanu vikati na njih i na vozača tramvaja da se zaustave. No ni

tramvaj ni kola nisu se zaustavili nego su prošli neozlijeđeni. Oni koji su bili svjedoci rekli su

kako im se čini da seu ulica raširila. Kad su kasnije razgovarali s ocem Leopoldom on bi

ponavljao: „Gospa nas je spasila, Gospa!“ Iako su neki od nazočnih tvrdili kako je to čudo

zbog zasluge oca Leopolda. Pobožnost prema Presvetoj Djevici koju je otac Leopold

iskazivao je doista najsvetija i najozbilnija poslije pobožnosti prema Presvetom Oltarskom

Sakramentu. Otac Leopold je imao doista prave oznake pobožnosti prema Presvetoj Djevici:

bila je to unutarnja koja proizlazi iz duše i srca. Nježna kao što je djete puno pouzdanja u

svoju majku i njezinu pomoć. Sveta pobožnost jer je Majku uvijek molio da dušu čuva od

grijeha i bude zagovornicom. Postojana i nesebična, da čuva od grijeha i pohlepe. 50

II.4 Četiri poruke Leopolda Bogdana Mandića za sjedinjenje kršćana51

Još kao dječak otac Leopold je proživljavao na poseban način raznolikost istoka i zapada.

Budući da je živio u Boki kotorskoj prekrasnoj po svom krajoliku ali burnom po političkoj i

vjerkoj povijesti. Uvijek se dičio svojim hrvatskim porijeklom. Čak i kada je često bio

50 Usp. Sv. Ljudevit Maria Grignion Montfortski, Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici Mariji, Symposion Split, 2011. str. 83– 96.51 Tomislav J. Šagi – Bunić, Četri poruke svetog Leopolda Bogdana Mandića, KS Zagreb, 1983.

20

premještan iz mjesta u mjesto po Italiji jer nije htio na silu primiti talijansko državljanstvo.

Njegovo razdoblje je bilo obilježeno mnogim političkim previranjima, osobito Prvim

svjetskim ratom.52 Kao mlad svećenik već je u najranijim godinama osjetio želju da radi na

kršćanskom jedinstvu, a posebno na jedinstvu Istočne i Zapadne Crkve. Kako nije fizički

mogao otići u misije odlučio je u ispovijedi svaku dušu koja mu dođe privesti jedinstvu s

Bogom. Bog vodi povijest i mnoga događanja su doista plod našeg previranja, ali ipak pod

njegovim vodstvom.

- Prva poruka koju otac Leopold gaji jest razumjevanje među narodima. Živio je u tuđoj

zemlji. Sav je život od dječačke dobi proveo u Italiji. Znamo da povijest odnosa

između dva naroda nije toliko čista i da postoje vjekovni računi. Ipak to nije bila

nikakva zapreka da se ostvari divno čudo pomirenja ljudi s Bogom. U onako sićušnom

čovjeku, ali velika duha, mnogi pronalaze glas Božje utjehe i nade. Za oca Leopolda

nije bilo m,jesta ni mržnji ni sukobima. Čovjek je važniji od svih struktura koje

nameće društvo. Otac Leopold je bio čovjek duha radosti i bolje budućnosti.

- Druga poruka: Gajenje ekumenske ljubavi među kršćanima. Otac Leopčold kroz cijeli

život nosio je u srcu brigu za druge kršćane koji nisu bili u vidljivu katoličkom

jedinstvu. Posebna je bila briga za pravoslavne kršćane s kojima se često susretao već

u svome djetinstvu. On jeveoma rano spoznao da je razjedinjenost među braćom

strašno velika rana za vjerodostojnost Evanđelja u suvremenom svijetu. Mislio je da

on mora nešto poduzeti, ali nije mogao imati znanja u teoretskom planu kako to

imamo danas. Znao je da treba biti strpljiv i ponizan, da se kršćansko zajedništvo

može ostvariti samo kao dar Božji pouzdavajući se tako uvijek u Gospin zagovor.

Brojne su molitve koje je otac Leopold napisao i zavjeti koje je činio za ponovnu

milost jedinstva.

- Treća poruka: Sućut prema slabima i grešnicima. Neizreciva Leopoldova milost i

briga za slabe i potrebne, a posebno njegova sućut prema grešnicima vidjela se u onoj

sobici u kojoj je ispovijedao od jutra do večeri, a ponekad i u kasne sate, ali on je bio

neumoran i strpljiv iskazivajući Božje milosrđe. Neznamo koliko je od svećeničkih

krugova bio kritiziran ili napadan jer su mislili da olako daje odrješenje. Jednom je

Leopold o tome rekao da će o njegovim „širokim rukavima“ Petrov nasljednik na Trgu

sv. Petra izreći o tome svoje mišljenje.

52 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 2001. str. 29 – 30.

20

- Četvrta poruka: Gajiti ponizno prijateljstvo. Posebno je zbunjivala ličnost oca

Leopolda te njegova radost kojom je primao i najmanje znakove paznje prem sebi.

Budimo prijatelji bile su riječi koje je često upućivao pokornicima. Čuvao je

prijateljstva još od djetinjeg vremena, a na kraju pisma bi prijateljima pisao kratku

molbu: „Sačuvajte mi svoje drago prijateljstvo!“ Imao je duboko ukorjenjen Božji dar

iskrene i osobne poniznosti. Čovjek bi mogao reći da je to bilo nešto urođeno. Tako od

srca je bio iskren i ponizan otac Leopold da ništa nikad nije o sebi veliko mislio. Bio

je to čovjek za druge. Imao je iskrenu dušu i smatrao se čovjekom ako bi nekome

mogao pomoći. Uz to što je Leopold bio čovjek za drugoga zacijelo uz to ide i ona

ljudska sućut, toplo srce koje je Leopold imao za sviju. Suosjećao je tako s potrebama

drugih. Jedne prigode njegov kolega Jeronim Korner je bio na studiju u Krakowu.

Našao se u novčanim neprilikama, a otac Leopold onaj koji nema novaca i nemože

ničim raspolagati našao je načina preko prijatelja laika da pribavi i pošalje novac svom

prijatelju studentu. Tako je pokazao koliko je suosjećao u potrebama drugih. To je ono

što zovemo kršćanska ljubav. To je zaista stvarnost koja ne zna za zapreke. Tako je

otac Leopold još za života iako u tajnosti postao „stručnjak“ za rješavanje različitih

situacija u braku i obitelji. Imajte vjere govorio je i tako pokazivao da vjerom se i

planine pomiču.53

III. BLAŽENOST I SVETOST OCA LEOPOLDA

III.1 Trpljenja oca Leopolda i spremanje za vječnost

III.1.1 Kao dječak bio je slaboga zdravlja

Ta poteškoća pratila ga je čitavog života, moglo ga se tako usporediti sa

Starozavjetnim Jobom ili kušnjama kroz koje je prolazio prorok Tobija. Ako pravednik trpi,

postoji ograničeno vrijeme njegova trpljenja. Bog ponekad intervenira i na čudesan način.

Iako je tijelom bio slab, radost koju je u sebi imao bila je poput hvalospjeva koja se diže u

53 Usp. Tomislav J. Šagi – Bunić, Četri poruke svetog Leopolda Bogdana Mandića, KS Zagreb, 1983. str. 18– 29.

20

nebesa.54 Otac Leopold bio je niskoga rasta, svega 138cm, u njegovoj osobnoj iskaznici pisalo

je da je visok čak 1 metar i 35 centimetara. Imao je bolest zglobova, govornu manu. Nije bio

lijepa izgleda i nespretno je hodao. Dok bi sjedio u ispovjedaonici koja je bila poluosvjetljena

u naslonjaču bi ga ljudi jedva mogli vidjeti. Takav izgled mogao je stvoriti čovjeka manje

vrijednosti ili kompleksa manje vrijednosti. Kod ljudi tolikog rasta mogla se pojaviti i

preosjetljivost jer društvo često odbacuje prezirno ili se saželijeva nad takvim stasom.55 Čak

su se profesori i kolege brinuli kako će siroče izdržati stegu kapucinskog reda i težinu

studija.56 Otac Leopold je strpljivo podnosio tu kobnu sudbinu, predajući se Božjoj volji.

Kasnije bi znao reći: „Ja uistinu nisam nikakav čovjek, naprosto sam smješan.“ Ponekad bi ga

koji subrat znao nazvati čovječuljkom. Ponekad bi se znali šaliti s ocem Leopoldom pa u šali

reći da ni šolda ne vrijedi, znajući da se neće na to uvrijediti. Ali to su ipak bile strijele koje su

ga posjećale da on nije tjelesno kao drugi ljudi. Kad bi izlazio iz samostana znala su ga

okružiti djeca i šalili se s njime stavljajući mu kamenčiće u kapu redovničkog habita. Jedne

prilike su ga nestašna djeca toliko izvrijeđala da je otišao pred svetohranište i jako dugo molio

za njih. Osobito ga je žalostila mana u govoru, znao je jako često zamuckivati ili preskakivati

riječi kad ih izgovara. Kolika je to bila muka za jednog svećenika koji nikad nije mogao javno

propovjedati ili čitati. Pokoji subrat bi ga opominjao kako to treba popraviti jer je kod sviju

izazivao sućut. Tko zna koliko se on naprezao i trudio da bi jasno izgovarao riječi. Kakva mu

je muka bila dok je slavio sv. Misu. Toliko se pripremao na sveta otajstva a onda se na oltaru

mučio s blagolovljenim riječima. Ako bi mu tko pomagao kod svete Mise kasnije bi ga molio

u sakristiji da mu oprosti pogreške kojih je bilo. Jednom je svom prijatelju priznao kako je za

vrijeme hodočašća u Lourd molio Gospu da mu otkloni ili ublaži ovu poteškoću. Međutim

kako su godine odmicale, taj križ je postajao sve veći. Može se reći da je cijelog života bio

bolestan. Njegova krhka građa je bila slabo otporna na bolesti. Skoro 76 godina je bio

bolestan. Bolovao je na očima i trajno se liječio. Imao je upalu svih udova, zgrčene noge i

prste ruku. Skoro na jednom je morao izvaditi sve zube, a želudac mu skoro nikada nije davao

mira. Jeo je vrlo malo, a imao tešku probavu i grčenje. Uz to su ga mučili poneki prišt ili čir, a

vrućica ga je iscrpljivala više puta. Govorio je: „Gospodin Bog hoće tako. Neka je Njegova

volja.“ Nije se zato pravio mučenikom ili žrtvom. Uvijek bi znao reći ipak mi je bolje. Nije

nikada vikao i kad bi mu radili operaciju prstiju bez anestezije, dok su se svi čudili kako je

podnosio takvu i toliku bol bez jaukanja. Tražio je da se prisutni ne sablazne o njegovu bol, 54 Usp. Drago Župarić, Teološka poruka u dijalozima knjige o Tobiji, KBF Sarajevo 2009. str. 408– 409.55 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 1976. str. 94.56 Usp. Anto Baković, Naš Bogdan, životopis novog hrvatskoga sveca, svetište sv. Leopolda Bogdana Mandića, Maglaj, 1983. str. 23– 24.

20

govoreći: „Tijelo je slabo, ali duh je spreman hvaliti Gospodina.“ Dva puta ranije je otac

Leopold bio operiran sve strpljivo podnoseći. Za svoje posljednje bolesti sav se grčio od boli.

Kako su liječnici mogli ustanoviti dobio je rak na jednjaku. Dok su ga bolničari žalili on bi

govorio: „ Da, silno trpim, ali sve za Boga.“ U svom trpljenju poticao je druge na molitvu i na

prijateljevanje s Bogom.57

III.1.2 Blažena starost

Na kraju svakog života dolazi razdoblje koje zaista nije lagano. To razdoblje nije zaobišlo

ni oca Leopolda. Dobri otac Leopold već se bio pomirio s mišlju na nebo i željno ga očekivao.

Iako nije fizički radio nije bio pošteđen od patnji starosti, koje su bile još teže u tako krhkom

tijelu. U tim patnjama sve se više suobličavao Kristu kao Spasitelju i Otkupitelju koje je i sam

zbog nas trpio. Umjesto da se odmori on je držao da mora umrijeti na radom mjestu i da još s

radom mora ispaštati razne grijehe. Ipak u tom razdoblju dogodile su se dvije svijetle stvari u

njegovom životu, da obnovi radostan žar svoje mladosti. Bile su to:

- Pedeseta obljetnica njegovog redovničkog zavjetovanja i svećeništva. Otac Leopold

proslavio je tako 22. svibnja 1935. u 69. godini života pedesetu obljetnicu svojih

redovničkih zavjeta u kapucinskom redu. Za druge je to bilo puno veće obiteljsko

slavlje, dok je za njega to bila intimna i duhovna svečanost. Ponovo je Gospodinu

obećao da će s novim žarom započeti put prema savršenosti. Otac provincijal mu je

tada rekao da su to bile godine ispunjene plodnim djelovanjem i usavršavanjem u

serafkom redu. On je sve predao u ruke Presvetog Srca Isusova i BDM.

- Zlatna Misa: 22. rujna 1940. proslavio je otac Leopold 50. godinu misništva. Koliko je

do tad učinio i koliko se glas o njegovoj ispovjedničkoj praksi pronio Italijom

pokazala je crkva koja je na taj dan bila prepuna svijeta i različitih slojeva društva.

Otac Leopold je tom prigodom slušajući čestitke bio tako spokojan i uronjen u sebe da

se činilo da ne opaža što se oko njega zbiva. Svi od nazočnih su mu htjeli čestitati ili

mu poljubiti ruku ili ga dotaknuti. Sa svih strana Italije stigla su mu mnoga pisma i

čestitke. Ona najveća utjeha bio je blagoslov Svetog Oca koji je na njega zazivao

obilje Božje milosti. Sve je to zlatnim slovima upisano u knjizi života i bit će to vjenac

na nebesima rekao je Sveti Otac. Od mnogih govornika bio je tu i načelnik Padove i

kardinal Venecije. O ovom događaju su na veliko pisale sve novine toga vremena u

Italiji.58 Proslavljajući tako zlatni jubilej svog dragog oca Leopolda. Zaista je otac 57 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 1976. str. 94– 97.58 Usp. isto str. 289– 296.

20

Leopold bio ponizan slušajući phvale kojim su ga prijatelji obasipali jer nije zakopao

talente koje mu je Gospodin udijelio.59

III.1.3 Odlazak prema posljednjem cilju- putovanje u nebo

Otac Leopold je bio svjestan da se njegov život bliži kraju. Toliko godina je bio radnik

u vinogradu Gospodnjem. Sada ga je Gospodin htio pozvati na svoju vječnu gozbu da mu

dade obilnu nagradu. Ali prije nego li mogne okusiti rajske radosti bilo je potrebno još se više

približiti Kristu i popeti se do kalvarijskog neba. Posljednje dvije godine su osobito bile

nesnosne u bolima i to preko svake mjere. Zbog nježne građe uvijek su ga mučile patnje i

bolesti. Želučane tegobe koje su ga mučile čitav život su se naglo pooštrile 1940. i 1941.

Liječnici su mislili da ima čir na želucu pa se otac Leopold nije mogao više hraniti te je zato

gubio snagu u nogama. Trpio je naprosto smrtne muke, ali su duševne bile još teže. Toliko je

htio otići ispovijedati, ali mu to snaga nije dopuštala. Pokušao je sići u crkvu jednoga jutra ali

su mu noge malaksale, sav je klonuo drhtajući, nakon toga su ga morali odnijeti u bolnicu.

Duhovne kušnje su ga naprosto crpile zadnje dvije godine. Neprestano je molio Djevicu

Mariju da ublaži njegove boli i doista kušnja koju mu je Gospodin priredio na tren je minula

pa se otac Leopold počeo polako oporavljati. Njegove boli su se smanjile i počeo je uzimati

hranu. Kolika je bila njegova volja vidimo iz primjera da se odmah vratio u ispovjedaonicu,

ali njegov izgled pokazivao je da je nova bolest već na pomolu. Nastojao je ponekad sakriti

svoje patnje kako ga poglavari ne bi prisilili da napusti svoju ispovjedaonicu. Brzo se raširila

vijest o lošem stanju oca Leopolda i svi su time bili jako pogođeni. Na svakom se licu mogla

pročitati bol i zabrinutost da bi mogli izgubiti tako ljubljenog oca. Mnogi su mu dolazili u

pohode dok je bio na bolesničkoj postelji, a padovanski biskup je često slao svoga generalnog

vikara kako bi znao stanje oca Leopolda. Iako su se mnogi trudili da pomognu zdravlju oca

Leopolda njegov je svršetak bio tako blizu. Nakon transfuzije krvi stanje se ponovo popravilo

koje je bilo tako stravično 25. ožujka, kad su mislili da mu je došao kraj. Nakon toga je otac

Leopold ispovjedao, savjetovao i tješio sve koji su dolazili iako mu je bio tako slab glas da se

jedva mogao čuti.60

III.1.4 Veliko iskušenje i blaženo preminuće

Rengenski snimak koji su tih dana obavili liječnici pokazao je da je oca Leopolda

zahvatio tumor, do tada pomični ustalivši se u jednjaku. Te da je svako liječenje bilo više

59 Usp. isto60 Usp. isto str. 342– 347.

20

nemoguće. On nije ništa znao o toj bolesti, ali mu je ovo podmuklo zlo počelo pokazivati

svakim danom svoje strahovite učinke. Bilo mu je sve teže gutati bilo kakvu hranu pa i

tekuću, jer je to uzrokovalo nesnosne grčeve. Bila je to posljednja kušnja kojom ga je

Gospodin htio nagraditi. S tolikim naporima je nastavio ispovijedati ipak do 30. lipnja 1942.

Otac Leopold se uvijek jako bojao smrti. Bojao se da ga ta tjekoba ne slomi, ali se tješio

mislima da je i sam Isus drhtao pred njom, i molio Oca da udalji od njega tu gorku čašu.

Najviše se bojao suda Božjega koji je za njega strašan, a on je grešnik. Zato je molio da mu

Gospodin bude milostiv. Posljednjih dana kroz tri mjeseca života stalno je primao pokornike

koji su mu se obraćali. Tako je dan prije smrti ispovjedio oko 50-ak svećenika. Posljednju noć

zemaljskog života otac je Leopold proveo u molitvi. Poslao je braću koja su bdjela nad njim

da mu pozdrave Gospodara u kapelici jer je već znao što će se dogoditi. Tu je noć proveo u

pripravi na veliki susret s Gospodarom.61 Nakon molitava koje su trajale gotovo čitavu noć

Leopold je rano ustao da bi se pripremio za svetu Misu. Gotovo čitav sat je molio u

bolesničkoj kapelici. U 6:30 je pošao odjenuti misno ruho ali mu je ondje pozlilo i u nesvjesti

su ga odnijelu u njegovu bolesničku postelju.62 Tu se osvijestio i činilo se da opet zadobiva

snagu. Htio je pokušati služiti svetu Misu, ali ga novi napadaj gotovo potpuno shrva. Pri

punoj svijesti primio je od samostanskog vikara sakrament posljednjeg pomazanja, potpuno

predan u volju Božju. U međuvremenu je stigao i poglavar otac Benjamin, koji preporuči

njegovu dušu i zatim izmoli glasno tri puta Zdravo Marijo i jedan put Zdravo Kraljice. Otac

Leopold je riječ po riječ, polako ponavljao te zazive, a glas mu je bio sve slabiji. Kad je

izgovorio: „O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo.“, njegova blagoslovljena duša tada

odleti prema nebeskoj domovini. Dogodilo se to u 7 sati 30. srpnja 1942. godine. Glas da je

umro otac Leopold odzvanjao je cijelom Padovom, a na njegom licu bijaše spokoj. Nazočni

su svjedočili kao da mu se ukazala Blažena Gospodarica kako je Leopold nazivao Blaženu

Djevicu Mariju. Među narodom se već proširio glas i čulo se samo jedno: „Umro je svetac!

Umro je svetac!“

III.1.5 Veliki pogreb dragog Oca Leopolda

Već u 5 sati ujutro 1. kolovoza crkva je bila otovrena za posjete, do 10 sati su

neprekidno služene sv Mise. Veliki broj vjernika je tako pristupio svetoj pričesti. Skupio se

silan narod, pa je padovski biskup uvidio da je u samostanskoj crkvi nemoguće služiti

sprovodnu Misu. Tako odlučiše da tijelo prenesu u crkvu otaca Servita. Nakon formiranja

61 Usp. isto str. 351– 357.62 Usp. Anto Baković, Naš Bogdan, životopis novog hrvatskoga sveca, drugo prošireno izdanje, Zagreb 2010. str. 102– 103.

20

povorke lijes sa tijelom su nosili oci kapucini iz samostana, povorka je trajala gotovo dva sata,

promet je bivao zaustavljan zbog tolikog mnoštva vjernika koji su htjeli dotaknuti ili baciti

cvijeće u znak poštovanja prema ocu leopoldu. Ipak pokazalo se kako je i ova crkva

premalena za toliki broj, ali tu su ipak odslužene Mise zadušnice. Potom se povorka uputila na

posljednji pozdrav prema Piazza Castello gdje će ostaviti na počinak oca Leopolda.63

Budući blaženik i svetac

Oplakivanje se produžilo jako dugo, svi su osjećali zemaljski nedostatak oca Leoplda,

ipak mnogi počinju već govoriti imali smo sveca,a sada i zagovornika kod Boga na nebu.

Ubrzo mnogi počinju zadobivati milosti po zagovoru oca Leopolda, i prije nego je prošao

dovoljn broj godina traženo je da započne postupak za betifikaciju sluge Božjega Leopolda

Mandića. A brojna čuda po njegovu zagovoru su se počela pokazivati kao znak Božje milosti.

III.2 Postupak za beatifikaciju i kanonizaciju Oca Leopolda

III.2.1 Samo odabranima Crkva dodjeljuje čast

Čast koju nijedna druga vlast ne može dati. Riječ je o časti oltara, prije nego li dođe do

proglašenja blaženim i svetim kandidat mora biti podvrgnut najstrožim postupcima

ispitivanja. Prvi postupak, takozvani biskupijski pokrenuo ga je biskup Padove 16. siječnja

1946.; a završen je 20. ožujka 1952. Drugi postupak pokrenut odredbom Kongregacije za

svece bio je 14. rujna 1963., a zaključen je 12. svibnja 1966. Prijenos tijela oca Leopolda

izvršen je 19. rujna 1963. Prilikom pregledavanja tijela oca Leopolda, tijelo je pronađeno

neraspadnuto. Tada je na zahtjev padovanskog biskupa odijeljena desna ruka Leopoldova

tijela i stavljena u dragocijeni relikvijar. Ruka je položena uz grob koji se nalazi uz njegovu

63 Usp. Pietro da Valdiporro, Otac Leopold, životopis sluge Božjega o. Leopolda Mandića kapucina iz Herceg-novog, Zagreb 1963. str.176-179.

20

sobu – ispovjedaonicu.64 Na dan 1. ožujka 1974. papa Pavao VI proglasio je herojski stupanj

kreposti oca Leopolda. Iako tadašnji propisi nisu to dopuštali dok se ne navrši 50 godina od

njegove smrti. Za oca Leopolda je učinjena iznimka imajući u vidu sveopći glas svetosti. Uz

to pojavila su se i tri potrebna čuda za proslavu njegove blaženosti. Tako je dana 2. svibnja (3.

nedjelja po Uskrsu), 1976. godine od Svetog Oca svečano proglašen blaženim uz ove riječi:

„Udovoljavajući želju brata našega presvijetlog Jeronima Botignona, padovanskog biskupa, i

druge brojne braće u episkopatu, mnogobrojnih vjernika te prema sudu Svetoga zbora za

proglašenje svetim, našom apostolskom vlašću dopuštamo da se časni sluga Božji Leopold iz

Herceg – novog ubuduće naziva imenom blaženika te da se njegov blagdan može slaviti svake

godine na dan njegova rođenja za nebo, 30. srpnja, u mjestima i na način kako to propisuje

Crkveno pravo. U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen!“ Slijedilo je uz to veliko misno

slavlje koje je predvodio Sveti Otac.65

Još su živi mnogobrojni ne samo svjedoci nego i sudionici tog događaja. Kada je

nakon izrečenih riječi pape Pavla VI. kojima je Leopolda proglasio blaženim, otkrivena velika

slika novog Blaženika Crkve, prolomio se pljesak i čujan, glasan, uzdah sreće sudionika tog

svečanog čina. Možete li zamisliti kolika je tek bila radost i ponos za nas Hrvate u tom času?

A bilo nas je mnogo na Trgu svetoga Petra u Rimu! Još nam odzvanja u ušima zanosna riječ

pape Pavla VI: „Svaka čast i vama, sinovi Hrvatske, što ste dali našem vremenu tako uzvišen i

tako čovječan lik svoje katoličke povijesne baštine!“ A odjek ovog događaja bio je veći nego

što smo možda očekivali ili zaslužili.66

III.2.2 Proglašenje svetim oca Leopolda

Samo sedam godina kasnije, našli smo se ponovno na istom trgu uz još mnogo veće

mnoštvo okupljenih sudionika iz cijeloga svijeta za konačno i najviše ustoličenje blaženog

Leopolda Bogdana Mandića proglašenjem svetim. Doista, već proglašenjem blaženim,

govorim o nama Hrvatima, vjera u Boga je oživjela, što se očitovalo u duhovnom preporodu

iako to nije mjerljivo ljudskim mjerilima, ali se pokazalo privrženošću prema svetom

Leopoldu u našem narodu. U njemu su našli uzor kojemu su mogli pokloniti svoje srce i

povjerenje, zagovornika i posrednika kod Boga. A u materijalnom obliku se očitovao odjek u

gradnji crkava, kapelica, oltara po kojima se ovjekovječuje spomen na svetog Leopolda.

Postao nam je bliži i draži svojim duhom, zagovorom i svetošću. Nije se dugo čekalo i Crkva

64 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 2001. str. 376 - 380.65 Usp. Isto str. 378 – 381.66 http :// ljudima - prijatelj . blogspot . ba /2008/11/25- godina - od - proglaenja - leopolda - mandia . html 01.10.2015.

20

je osjetila taj živi odjek štovanja blaženog Leopolda. U kratkom vremenskom razmaku

određuje promaknuće i uzdignuće Leopolda na čast svetosti, što je i učinjeno, 16. listopada

1983. godine.67 Na dan kanonizacije oca Leopolda bio je dopušten pristup na Trg svetoga

Petra ujutro u 7,30 sati. Najveći ulazak je ipak bio oko 9 sati. Pristigli su mnogi državnici i

Crkveni vjerodostojnici, osobito veleposlanici Italije i Jugoslavije, država gdje se otac

Leopold rodio i živio. Na pročelju iznad oltara visjela je velika slika koja je prikazivala lik

blaženog Leopolda Bogdana Mandića. Procjenjuje se da je moglo biti između 150 – 170

tisuća sudionika. Ukupan broj sudionika iz naših krajeva bio je oko 9 340, a u koncelebraciji

bilo je oko 400 biskupa, uz to i skoro svi hrvatski biskupi.68 Papa je ovako pozdravio

hodočasnike: “Hvaljen Isus i Marija. Srdačno pozdravljam hodočasnike, katolike i

pravoslavne, iz Boke Kotorske, kao i hodočasnike Hrvate iz Njemačke, koji su došli u Rim na

kanonizaciju oca Leopolda Mandića. Vama i svima vašim dragim podjeljujem svoj apostolski

blagoslov.” Papa je naglasio kako su pomirenje i pokora plod Božje ljubavi. To zajedništvo se

očitovalo u jedinstvu s Isusom. Jer Bog je ljubav – i ljubav je od Boga. Ona nije od svijeta,

nije ni od čovjeka, bez te ljubavi svijet ne postoji. Dobri pastir daje život za svoje ovce. Otac

Leopold bijaše svećenik koji nije mogao propovjedati zbog teškoća u govoru. Bijaše svećenik

koji se žarko želio posvetiti misijama. Ali nije otputovao jer njegovo zdravstveno stanje bijaše

vrlo krhko. Bijaše to svećenik tako velikog ekumenskog duha da se prinosio Gospodinu kao

žrtva svakodnevnim darivanjem kako bi se uspostavilo svakodnevno jedinstvo između

Latinske Crkve i onih još odjeljenih Crkava Istoka da opet bude jedno stado i jedan pastir

(Usp. Iv 10,16). Ipak on je svoj ekumenski poziv živio na potpuno skriveni način govoreći:

“Svaka duša koja zatraži moje služenje bit će međutim moj istok.” Sveti Leopold je darovao

svoj život za siromahe i bio im prijatelj.

On je sakrament pomirenja činio u sjeni Raspetog Krista. Crkva, stavljajući danas pred

nas lik svojega poniznog sluge svetog Leopolda koji bijaše vođa tolikih duša, hoće ujedno

uprijeti prstom u te ruke koje se uzdižu prema nebu tijekom različitih bitaka čovjeka i Božjeg

naroda. Zaklinjemo vas u ime Kristovo pomorite se s Bogom (2 Kor 5,20), “Bog je ljubav...

Ljubav je od Boga... I mi smo povjerovali ljubavi.” Za prinos darova bili su mnogi iz njegove

domovine prinoseći različite darove pred oltar iskazujući tako osobitu čast i zadovoljstvo

zbog proglašenja svoga sunarodnjaka svetim. Nakon proglašenja svetim uslijedio je odijek:

“Slava Bogu na visini!” Na kraju svetog Misnog slavlja Papa je ovako pozdravio na

67 isto68 Usp. Pietro Eliseo Bernardi, Ljudima prijatelj, Leopold Bogdan Mandić svetac pomirenja, KS, Zagreb 2001. str. 401 - 407.

20

hrvatskom jeziku: “Dragi Hrvati! Radostan sam da mogu i vas pozdraviti na čelu s uzoritim

gospodinom kardinalom Franjom Kuharićem i ostalom braćom u Episkopatu. Došli ste u tako

velikom broju, ne samo vi, iz Jugoslavije nego također hodočasnici iz Njemačke, Austrije,

Kanade i Amerike. Svojom prisutnošću pokazujete koliko cjenite svetog Leopolda Mandića.

Obraćam se na poseban način vama, dragi Hrvati, koji živite raspršeni po cijelom svijetu.

Neka vam sveti Leopold, isto tako emigrant kao i vi, bude uvijek svjetao primjer kako treba

živjeti i umrijeti izvan domovine, uvijek vjeran Bogu, Majci Božjoj i Svetoj Crkvi. Vama i

svima vašim dragima u domovini i izvan nje, od srca podjeljujem svoj apostolski blagoslov.”69

III.3 Mnogobrojne crkve posvećene svetom Leopoldu Bogdanu Mandiću

III.3.1 Štovanja svetog Leopolda Mandića

Štovanja svetog Leopolda Mandića su se ubrzo proširila u mnogim krajevima. Tako je

prva crkva svetog Leopolda Mandića u Hrvata građena od 1976. do 1979. u Maglaju. Brojna

su svetišta kasnije izgrađena u čast svetog Leopolda Bogdana Mandića u Hrvata. Tako ih je

2010. godine bilo čak 16, a filijalnih crkava i kapelica čak 27, izvan domovine ih ima 6 gdje

se vrši briga za duše izvan domovine.70

69 Usp. Papa Ivan Pavao II, Govori Hrvatima - pozdravi, govori i poruke 1978. – 2005., Zagreb 2011 str. 78 – 81.70 Usp. Anto Baković, Naš Bogdan, životopis novog hrvatskoga sveca, drugo prošireno izdanje, Zagreb 2010. str. 199 – 289.