Abdulah Sidran

Djeja bolest: otac na slubenom putu

Pozorini komad u dva dijela sa epilogom i dvostrukim zavretkom

Sarajevo, 1983.

LICA:

SABAHUDIN, 30 godina SABAHUDIN, DINO, djeak KERIM, njegov brat OTAC (MAHMUT ZOLJ) MAJKA (SENA ZOLJ) DJED, otac Senin FARUK, 30 godina, Senin brat, udba (slubenik UDBE) ANKICA FAHRO, graniar, Senin brat VLADO PETROVI, komija porodice ZOLJ IVKA PETROVI, ena mu NATAA PETROVI, ki mu JOA PETROVI, sin Vlade i ivke Petrovi LJAHOV, doktor, Rus LIDIJA LJAHOV, ena mu MAENJKA LJAHOV, njihova ki FRANJO KOPILE, 40 godina URO PISAR, ORO, udba (slubenik UDBE) OSTOJA CEKI, udba HAMDO, berberin POP SEKRETAR OOSK Seninog preduzea KREIMIR KLARI, psihijatar STEVAN, lan OOSK PARTIJAC PARTIJAICA LEINAR I LEINAR II PREDSJEDNIK NARODNOG ODBORA SEKRETARICA I DAMA II DAMA III DAMA DASKARA BORA, peva

MILICIONER OMLADINKA BANJSKI ORKESTAR

PRVI DIO

1. PSIHIJATRIJSKA ORDINACIJA (U nevelikom svjetlosnom krugu: ordinacija, doktor Kreimir Klari, psihijatar, za stolom; preko puta, za niskim stoliem, a kao pred isljednikom, Sabahudin Zolj (30), pacijent. Sa pacijenta, svjetlost postupno, tokom dijaloga, prelazi te obuhvata i doktora (tj. cjelinu prostora ordinacije.) Monotoni, jezivi zvuk klofanja ilima.) SABAHUDIN: ujete li? DOKTOR: Ne. SABAHUDIN: Kao da neko klofa ilim!? DOKTOR (Intonacijom hipnotizera): ini ti se. Treba da se opusti. Tebi je potreban mir. I strpljenje. Pokuaj zatvoriti oi. Tako. SABAHUDIN: Molim ti se, Boe, podari mi mir i strpljenje, jer velike su i beskrajne tvoje moi... DOKTOR: Gdje smo bili stali? Sjea li se gdje smo stali? SABAHUDIN (Jecajui): Velike su i beskrajne tvoje moi: apaurin, be kompleks, meprobamat, tri puta dnevno, poslije obroka, dijetalnog, to jest neslanog, neslanog, to jest nikakvog... DOKTOR: Moe i tako, vano je da uestvuje... SABAHUDIN: Ispijam, Boe, ovu postaspirinisku au u zdravlje tvoje produene ruke, otjelovljene u blagom i mudrom liku profesora Klaria, velikog majstora to popravlja bolesnu spravu moje due! (Pokuao je ustati ispijajui au vode, pa se skrhan, jecajui, vraa u stolicu. utnja, u kojoj odjekuju udarci po ilimu. Sabahudin zatvara objema rukama ui, sagiba glavu na prsa.) DOKTOR (Strpljiv kao krvnik): Dokle smo, dakle, stigli? Sjea li se dokle smo doli? SABAHUDIN: Sjeam. DOKTOR: Kae: klofali ste ilim. Ko? SABAHUDIN: Franjo, i ja. DOKTOR: Nisi pominjao Franju. Ko je Franjo? SABAHUDIN: Franjo Kopile. Hauzmajstor, u naoj zgradi. (Sada Sabahudin tone. u sjeanje, poinje govoriti ivo, gotovo djeakom intonacijom i reenikim sklopom.) SABAHUDIN: Imao je, ovdje (pokazuje na dvostruki vanjski mii nadlaktice) istetoviranu golu ensku. Pa kad radi, prstima, ovako, onda ona mie stranjicom, kao da je iva... (Zatamnjenje.)

2. DVORITE U ZGRADI PORODICE ZOLJ(a) KUPE PRVOG RAZREDA PUTNIKOG VOZA (b) (Na pozornici se, dakle, paralelno odvijaju dvije radnje: jedna u dvoritu, Franjo i mali Dino Zolj, i druga, u vozu, Mahmut Zolj, otac, i Ankica K., njegova ljubavnica. Prepliu se zvuci klofanja ilima sa zvucima voza. Svjetlo prvo obuhvata Sabahudina, Dino, i

Franju, a poslije, u odgovarajuem trenutku dijaloga, ljubavnike u vozu. Franjo kuepazitelj, oko 40 godina, estoko bije kloferom po ilimu, ne pui se ilim, pui se Franjo! Lije s njega mamurluki znoj. Sabahudin pridrava krajeve ilima. Franjo zastaje da otpuhne.) FRANJO: Daba mi ovo lupamo, ortak! Nema ovdje trunke! DINO: I ja sam reko mami. Kad smo ga ono klofali? FRANJO: Nema petnest dana. Al' ako kae vaa gospoa mama. (Nastavlja klofati, mijenjajui mjesta po kojima udara.) DINO (Derui se da nadjaa zvuk udaraca): Tako ona uvijek. Kad treba da dou gosti. FRANJO: Kakvi gosti? DINO: Hoe da sunete mene i Kerima. im tata doe s puta. FRANJO: Zar se komunisti sunete? DINO: Nemam pojma. Bie puno gostiju. Dobiemo puno para. (Udarci bivaju tii, slabi svjetlosni krug nad njima, otvara se svjetlost nad kupeom, zvuk voza nadjaava. U atmosferi nonog voza mijeaju se zvuci lokomotive sa regrutskim pjesmama u pozadim. Postepeno stiavanje zvukova. Tiina, utnja meu ljubavnicima. Traje li traje. Oni su sami u kupeu, jedno preko puta drugog, do prozora. Na sjeditu do oeve noge, crna putna tana, i paket s poklonima.) ANKICA: Priaj neto. (On uti.) Priaj neto. Teko mi je kad uti. OTAC: Ama ta u ti priati, enska slavo!? ANKICA: Nekad si prio... (Pauza.) OTAC (Umorno): Pun mi je klinac slubenih putovanja... (Pauza.) ANKICA (Plano): Ti mene vie ne voli. (Nakon krae utnje, Mahmut Zolj, Otac, se osvre okolo, kao da ga ko ne bi uo, pa se primakne njenom licu...) OTAC: Ko koga voli u ovoj ludnici...? (Ponovo zvuci voza, regrutske pjesme Rastanak nam nije mio nije mio, nije mio... Zatamnjenje. Svjetlo na Franju i Dinu koji zamotavaju u tubu isklofani ilim. Prije nego to e ga podii.) FRANJO: Kui ovo, ortak! (Pokazuje manipulaciju miiima, enska mijea. Dino se stidno smijei.) DINO: Ja u, kad porastem, tetovirati avion. Pa nek mae krilima! (Dok odlazei prte i pronose scenom, tubu ilima, Franjo ispod pazuha, Dino na ramenu) Je li, Franjo, to tebe zovu kopile? FRANJO: Greka. Greka sudbine, ortae! (Zatamnjenje.)

3. STAN PORODICE ZOLJ (U dnevnoj sobi srednjegraanskog izgleda, Majka, Senija Zolj, i Djed, Zulfikar eeragi, njen otac. Sa radija na kredencu neka odve ozbiljna glazba. Majka ustaje od ivae maine, singerice, gasi radio. Djed puka svijenu cigaretu, kao meditira. Zvuk singerice.) DJED: Ja ga, vala, Seno, ne bi gasio... Nek se neto dogaa... MAJKA: Malo se dogaa... Jo mi svirka treba... (Zvono na vratima. Majka se trzne, Djed miran. Ona ustaje da otvori, kree preko sobe.) DJED: Beli je ona tvoja zakletva. (Ulaze u sobu Majka i Otac, ona je ve preuzela njegovu tanu i paket, dva-tri sastavljena

u jedan.) OTAC (S vrata): Nisi jo odapeo? DJED: Ko to se iz priloenog vidi. OTAC: A ja se sve nadam, ja se vratim, tebe nema. DEDO: Tu smo, zete, isti. Sve mislim kako e jednom oti, pa se vie nikad ne vratit. OTAC: Toga e se naekati. (Ovaj je njihov dijalog sasvim specifian oblik ispoljavanja uzajamne simpatije, malo uvrnuti humor.) DEDO: De ti, dok ja ekam, odmotaj te papire. (Majka je paket stavila na sto, po obiaju, treba da ga otvara Otac.) OTAC: Dii skojevce! (Majka odlazi da iz spavae sobe dovede sinove, Kerim, 10 godina, Sabahudin - Dino, 8. Dok otac razmotava pakete, sve krijui ta je u kojem, stiu djeca. Dedo mjerka, nadviruje, nestrpljiv da vidi ta je za njega. Radosni, a krmeljavi, vjeaju se Ocu o ramena.) DJECA: Zdravo, tata. Dobro doao, tata. (Otac ih poljubi, preko ramena. Vadi sad poklone.) OTAC: Prvo, gazdarici! (Iz tekog pak papira vadi veliki janjei but, gurka ga po stolu, prema majci. Zatim razmota, maioniarskim pokretima, paket iz kog se ukae zamotak od pola kilograma ko dukat utog duhana. A iz depa pridodaje pakli najkvalitetnije cigaret-papira.) OTAC: Ovo starom, olinjalom podstanaru! (Dedo radosno prihvati svoj poklon i odmah gasi nedopuenu cigaru i savija novu, od nove grae.) DEDO: Umije kenjac potrefit, to jest jest. (Djeca su ve nestrpljiva, pruaju ruke da pomognu u odmotavanju.) OTAC: Neemo hie! Sebi ruke! (lz preostalog zaveljaja pojavljuju se dvije ake pisae tablice, sa okaenom spuvom i pisaljkama. Zatim igraka koju djeca oigledno prvi put vide: egrtaljka, kreketua. Ima drku, a na vrhu konopac s okaenim bubnjem. Dok se okree proizvodi snaan iritirajui zvuk to podsjea na kreketanje abe. Djeca su prvo prigrabila tablice, zatim se otimaju oko sprave. Kerim je jai, uzeo i vrti. Dedo zaklapa ui. Otac se za to vrijeme raspremio, ostao u gaama i potkoulji.) DEDO: Uhuuuhhhuuu... znao sam da e neto zagovnat! Pusti to, Kerime! MAJKA: A to ti je ovo trebalo, Maho? (Otac je legao na pod, poznati nam ilim, pa s poda nareuje djeci.) OTAC (Djeci): Po kui, tablica. Po dvoritu, kreketua. Dogovoreno? (Odraslima) To vam je po Zagrebu, glavna moda! DJBCA: Dogovoreno, tata. (Majka rasprema oeve stvari, djeca odloila svoje darove. Dok svjetlo postepeno smanjuje intenzitet gledamo uobiajenu kunu masau: djeca se penju na oca, koji lei potrbuke, i gazaju ga. On povremeno jei od bolnoga uitka, uz pokoju rije.) OTAC: Deeesno... Tu, tu... aaa... to... to... (Zatamnjenje.)

4. BIFE-RESTORAN KULTURNO UMJETNIKOG ELJEZNIARSKOG DRUTVA

(Otac je porodicu izveo na skromnu veeru. Otac, Majka, Kerim, Dino. Okolo, pet praznih stolova. Dino odlazi do anka, po solanicu. Otac za njim dovikuje.) OTAC: Ne veslaj kad hoda. Ruke treba da budu mirne. (Mali se vratio.) Po hodanju se moe poznat je li ovjek pametan ili je budala. KERIM: Kako to? OTAC: Stopala treba da budu paralelna. Ko ih, ovako, iskrivi: glup, sto posto. MAJKA: Ima tu neto. (Odnekud, iz susjednih prostorija, dopire muzika. Proba narodnog orkestra, enski glas pjeva: Dvije su se vode zavadile. To pjeva Ankica, oeva tajna ljubavnica.) DINO: Ja to, tata, nita ne razumijem. OTAC: Kad poraste, sine, kae ti se samo. (Svima, mudroslovno) ovjeku je estetski osjeaj uroen. To treba potovati. Ko to ne zna, nita ne zna. A ko nita ne zna, taj je... ? DJECA: Budala. OTAC: Blento. Bilmez. Tokmak. (U restoran ulazi Faruk eeragi, majin brat, oko 30 godina, mlad i perspektivan udba, umornoga lica, sa izvjesnim znacima bolesti.) FARUK: Pozdravljam, pozdravljam! DJECA: Zdravo, daida. MAJKA: Zdravo, bracika. OTAC: Gdje si, urjaino? FARUK: Pazi mi, sestru, zete, nemam primjedbe, da bog kae. OTAC: Sjedaj! FARUK (Tajnovito): Jok! Tamo u. Imam jedan fini kont. (Pokazuje na stol u uglu. Kucka prstom po staklu runog sata.) OTAC: Randes? (Faruk cmokne skupljenim prstima o usne.) FARUK: Smokvica! (Dini) Probaj ti. Smokvica! (Cmok je ugraen meu slogove... Djeca probaju kazati smokvica, uz cmok. Ne ide. Faruk je sjeo za svoj stol, pogledava na sat. Kad, eto ti na vrata, svirka je tamo prestala, Ankica. Isprena, prkosno prolazi pored oevog stola, njiui kukovima, sjeda kod Faruka. Otac registruje, pa zabauruje.) OTAC: Gdje smo ono stali? MAJKA: Nije mu, bogami, loa. OTAC: Pjevaica. Iz Drutva. Gdje smo ono stali? DtNO: Kajko treba hodati. (Prema Farukovom stolu promie uro, uba oro, zirka okolo, njui. Sjeda za Farukov sto. Zatamnjenje.)

5. UDBINA SOBICA (Za stolom u svojoj kancelarijici sjediFaruk, eka stranku. Zamiljeno nervozno pui. Ulazi Mahmut Zolj, Otac, za leima mu, kao straa i pratnja, uro, pisar. Otac jo ima neke sigurnosti, u hodu i gesti. uro sjeda iza Oevih lea.) OTAC: Zar je tako vano? Da ti pomonik ministra na noge dolazi. Fino, nema ta. FARUK: Sjedi, zete, raspremi se. OTAC: Mogli smo to... i kod kue. FARUK: Nismo tmogli. Sjedi.

OTAC: Lako amo za sjedanje. Kai. FARUK: Lako amo za kai, sjedaj, zete. OTAC (Sjedajui): Ja ti nemam koga cinkarit. (Faruk vadi neko pie, sipa, u dvije aice, kao da uro ne postoji.) FARUK: Uzmider. OTAC (Gledajui u sat): Mi, iz drutvenog sektora... prije dvanaest ne uzimamo. FARUK: Kako poso? Putuje li se? OTAC: Navrh glave. Dva put mjeseno. FARUK: Sluaju l' te? Tvoji? Na poslu? OTAC: Hoe, nee, moraju. FARUK: Znai, sve u redu? OTAC: Kolko ja znam, sve u najboljem redu. FARUK: A kolko ti ne zna? OTAC: Ima ko zna. FARUK: Bezbeli da ima. Ti mislio da neto moe bit, da se ne sazna. OTAC: Jok. Nego ba ko to onaj pjesnik kae: Ozna, sve dozna. Al smo ipak neki rod klinev. Nemoj, ivota ti, Senu petljat u ovo. FARUK: U koje, zete? (Otac se okree, kao smeta mu uro, pa pone govoriti tie.) OTAC: Bila moja treba, sad je tvoja treba, svren poso. Samo, velim, ne mora Sena znat. (Faruk lupi estoko akom o sto.) FARUK: Kakva te treba spopala bog te jebo! Zar ti misli da mi zbog pizde hapsimo!? OTAC: ta ree? FARUK: To to si uo. OTAC: Znai... ja? FARUK: Ti, ti. (Muna utnja. Pauza.) OTAC: Mislio sam... noas... sunetit djecu. FARUK: Moe to. Moe. Ima svakakvih komunista. OTAC: Tvoj stari... Veli, mirna bi srca umro. (Faruk upitno pogleduje prema uri, koji potvrdno klima glavom.) FARUK: Pa... da ne kvarimo teferi. Neka sve bude po tabijatu. (Otac zagnjuruje lice u ake.) OTAC: ist sam ko suza. Ko suza sam ist. (Zatamnjenje. U ovisnosti od toga koliko je vremena potrebno za pripremu budue scene, kod svakog zatamnjenja mogue je baratati sa slikom iz ordinacije (Prim. autora.)

6. STAN PORODICE ZOLJ (Svi su za stolom: Otac, Majka, Djed, Faruk, Ankica, porodica Petrovi, Vlado, ivka, Nataa, Joa. Pokraj kredenca, na kaiu okaenom i klin, berber Hamdo otri britvu, izvjebanim elegantnim pokretima. Franjo, malo skrajnut, na seiji, pored njega njegova ofucana harmonika. Djeca su u drugoj sobi.) OTAC: Franjo, oei! (Franjo razvlai harmoniku, Ankica se laa defa, ustaje i poinje pjesma. O tome da e otac, noas, poslije suneta, na slubeni put znaju samo on, Majka i Faruk. Otac pred sobom na stolu dri spojene runi sat i prsten, povremeno ih premee po rukama.) ANKICA (Pjeva): Vila klie sa vrh Trebevia:

Je l Sarajvo gdje je nekad bilo? Je l' mejhana kraj Moria hana? (Tokom instrumentalnih, Franjinih pasaa, izmeu strofa, dogaaju se sitnice) FARUK (Petroviu): Stegnuti kai, bauka, nema druge... PETROVI: To bauka moe i preskoit, a ito se kaia tie, to u ti pozakat! ANKICA (Pjeva): Piju l vino mlade Sarajlije? Slui i ih krmarica mlada? Nosi l mlada tri tanka fildana? (U drugom kraju scene, sobe, Majka se saaptava sa Nataom Petrovi, dodaje joj, kriom, pismo od vojnika, ova se sakriva u oe, cijepa, ita. A Petrovi uzima kai na kom je berber otrio brivu i demonstrira svoju teoriju Faruku, koji ga provocira, govorei bez geste. Ovaj iroko gestikulira.) PETROVI: Kad stegne, ovako, gdje pritie? Kai! Gdje pritie? FARUK: Svugdje. Ko to i treba. PETROVI: Je l svuda jednako pritie? FARUK: Svuda jednako. Koto i treba. PETROVI: Ja, vidi, mislim da ne treba svuda jednako! IVKA PETROVI: Vlado! PETROVI: Ti, uti. FARUK: A kako ti misli da treba, bauka ? PETROVI: Mislim, drukane, tamo gdje je deblje, neka vie pritisne. Gdje je tanje, nek manje i stegne, razumije ti naki? FARUK (Klima glavom ironino, dvosmisleno): Razumijem, bauka, jata radi nego razumijem. ANKICA (Nastavlja): Prvi plavi, to bagove mami, drugi uti, to hanume ljuti, trei b'jeli, to djevojke cv'jeli? (lz djeije sobe dopiru, jedan za drugim, jai pa slabiji, dva djeija jauka. Otamo dolazi berber Hamdo s berberskom tanom i okrvavljenim ubrusom preko podlaktice. Djed pljesne dlan o dlan.) DEDO: Je l ostalo togod, kasapine? BERBER: Bie, bie (tie), za dobre piie. Da oproste prisutne drugarice dame. (Mukadija ustaje, prebirui se po depovima, vade novanice koje e, po obiaju, stavljati pod djeije jastuke. Franjo, bezbeli kokuz, kopa po silnim depovima, nita. U hodu ka djeijoj sobi Petrovi se ali.) PETROVI: ta sad treba da radi jedna - reemo, pravoslavna dua? DEDO: Ko i druge due insanske. Ne brigam se ja, izuio si ti sve marifetluke... PETROVI: Jesam, vala, i ove turske obiaje, boe mi prosti... (Majka ostaje, spremajui Oevu putnu torbu: pidama, higijenski pribor... U djeojoj sobi: Na bijelim jastunicama, u dva krevetca, preznojena deija lica, Kerim, Dino, iroko otvorene oi, bol i strah.) OTAC: A koji ono vrisnu? Il mi se uinilo? KERIM: Uinilo ti se, tata. DINO: Ja sam. Nisam se nado.

OTAC: Je l sad u redu? DJECA: Jeste. Dobro je, tata. OTAC: Sad ste pravi mukarci. Nego, kad se vratim, da une budu zdrave! Nemojte da koga zateknem u krevetu! Dogovoreno? DJECA: Dogovoreno, tata. (Tokom dijaloga mukarci su, redom, od Djeda do Franje, prilazili i pod jastuke stavljali novac. Franjo je bezbeli zavuko praznu ruku (ako nije to i uzeo). Otac, posljednji, prilazi jednom pa drugom krevetu, pozdravlja se. Poljubi sinove.) OTAC: Sluajte mamu. Nemojte da mi se ta poali. Ti, pazi ta radi. Dovienja. (Svi izlaze iz sobe, otac posljednji.) OTAC (Sa praga): Hrabro, skojevci! DJECA: Dovienja, tata. Sretan put, tata. Sretan put i brzo se vrati. (Dok se svjetlost, sasvim sporo, gasi, gosti sjedaju gdje je koji sjedio, samo Faruk, Otac i Majka kreu van.) OTAC (Dodaje): Franjo, udri! A ti, stari, pripazi goste, ko da sata ja tu. DEDO: Ne brigaj se, iv ti meni ibio. (Tamo kree svirka, ovamo, na izlazu, Majka grevito grli Oca. On se nelagodno izmie iz zagrljaja.) OTAC: Ne budali, Seno. Mora bit zabuna. MAJKA: ta da radim... ako ne doe... OTAC: Idi kod Montilja. (Faruk, po strani, strpljivo eka da zavri dijalog, pa blago hvata svog zeta pod ruku i izvodi iz kue. Zatamnjenje.)

7. ORDINACIJA (Sabahudin u hipnatikom snu, potonuo u svoj negdanji identitet, kazuje svoju duu, s one egzistencijalne ivice gdje je desno smijeh, lijevo pla.) SABAHUDIN: Tata je opet otio na slubeni put, a Kerim i ja smo stalno brojali pare od suneta... Joa je rekao svome tati, to jest ika Vladi, da i on hoe da se suneti pa ga je tata udario po glavi, i ja sam znao da to Joa kae zbog para... Onda sam ja bio bolestan pa sam otiao u bolnicu jer sam imao difteriju u nosu i mama mi nije dugo dolazila u bolnicu jer je morala tati slati pisma i pakete i jo neke poslove oko tate raditi, pa kad je onda dola meni u bolnicu ja je nisam prepoznao kad mi je davala okoladu nego sam se sakrio iza kreveta i plakao: Neu, niste vi moja mama. Onda je i ona plakala pa sam vidio da jeste moja mama, jer ne bi plakala da nije, pa sam uzeo okoladu i poljubio je, a ona mi je rekla: Sram te bilo nisi pozno svoju mamu. Poslije sam prislukivo kako govori teti ivki da je bila puno smrala i pocrnila od sikiracije za tatom pa da je ja zbog tog nisam prepoznao. Mama se drala za grlo i rekla: Evo ovdje mi je dua stala. Mogla sam vriskati iza glasa... Pa su onda zajedno plakale jer je i Join tata, to jest ika Vlado, negdje otio i teta ivka nije znala gdje je i je li iv pa je obukla crninu i sebi i Natai i Joi stavila crnu traku ko da je neki deurni... U kui je stalno bilo napeto jer mama nije znala gdje je tata i to nam ne pie i svi su stalno aptali i klimali glavama tik-tak kao sat. U dvoritu nije bilo napeto... (Zatamnjenje.)

8. DVORITE (Preko tange za klofanje ilima, viene na poetku, objeene dvije koper-deke. Ne

primeuje se da su dvije, oekujemo ponovo neko klofanje. Ali, otvaraju se po sredini, kao pozorina zavjesa.) NATAA: A sada e, dragi posjetioci, pioniri Kerim, Dino i Joa izvesti pouni ske Dok se dvoje svaaju, trei se koristi. (Kerim ima jako nagaravljenu nausnicu: blaga asocijacija na J. V. S. Dino i Joa etaju prostorom pozornice. Nakon nekog vremena Joa ugleda na tlu povelik orah.) JOA: Vidi, drue, nekome ispao orah! DINO: Gdje ti to vidi, drue? JOA: Eno, kod onog kamena! (Dino potri i bre bolje uzme i stavi u dep orah.) A zaito ga, drue, stavlja u dep? DINO: Pa da ga ponesem kui. JOA: Pa nije, drue, orah tvoj pa da ga nosi kui. Orah je moj. DINO: Kako, drue, tvoj? Ja sam ga uzeo sa zemlje. JOA: Ti si ga uzeo, ali ja sam ga prvi ugledao. Orah je moj. DJiNO: Nije, nego moj! JOA: Moj! DINO: Moj! (Scenu, kao sa strane, posmatra Kerim.) KERIM (Forsiranim basom): A zato se vi, drugovi, svaate? JOA: Ja sam prvi ugledao orah i rekao ovome drugu Drue, eno oraha, a on je potrao i uzeo ga u dep i kae da je orah njegov i hoe da ga nosi kui. Je li to pravilno, drue? KERIM: To vam, drugovi, nije pravilno. Dajte ovamo orah. Daj orah, drue. (Dino daje orah Kerimu. Ovaj une, prihvata kamen i razbija orah na dvije polovine. Jezgru uzima sebi, a pola ljuske daje jednom, pola drugom. Jezgru s apetitom stavlja u iroko razjapljena usta.) Evo tebi pola, a evo i tebi pola, drue. (Dok se ovi zaueno gledaju on se udaljava se glasan smijeh: Ha, ha, ha ha, smijeh Ba-elika, iz filma tog doba. Nestaju sa scene. Zavjesa se spustila. Smijeh, aplauzi Zavjesa se ponovo otvara: na njoj stoji dvoredni hor: Kerim, Dino, Joa, Nataa.) HOR (Pjeva): Tamo, sred Balkana, svima znana, lei divna zemlja moja. Zemlja vrstih ljudi, dobre udi, ast i ponos im je sve... (Ima jo teksta, valja ga pronai: pjesma je i? pedesetih godina, autor i pjeva Zvonimir Krklju. Napom. autora.) (Zatamnjenje.)

9. FARUKOV STAN (Soba arolikog namjetaja, iroka. Dok se Ankica, goliava, cifra pred psihom, Faruk, licem okrenut zidu, spava. Lice mu prekriveno Borbom, zaspao itajui, umor od posla. Zvono.) FARUK (Trzne se): Telefon? AN'KICA: Zvono. (On se okree zidu, nastavlja spavati. Ona ustaje da otvori vrata. Na vratima - Majka.) MAJKA: Zdravo. Je li mi brat tu? ANKICA: Tu je. ta si to napravila, eno draga? (Majka nosi paket, povelik.) MAJKA: Muku svoju, eto ta. (Ulaze u sobu, Majka sjeda za sto, odlaui paket na tokrlu. Ankica se delikatno

sklanja, pred ogledalo.) ANKICA: Hoe kafu da pristavim. MAJKA: Jok. On, spava? (utnja.) Moe li spavat, brate? (Pauza, pa glasnije.) Moe li spavat, bracika? FARUK (Ne okreui lice od zida): Vidi, sestro, da mogu. MAJKA: Blago tebi. Ja, nikako. Ko da nas nije ista majka rodila... Hoe li ustat? Hoe pozdravit sestru? (Faruk ustaje, naglo, sa nahtkasne kraj leaja na brzinu dere neke tablete, ispija au vode na duak. Vraajui au rui na pod svoj slubeni revolver. Sjeda za sto, fiksira sestru.) FARUK: Kai. MAJKA: Ja ekam... da ti kae... Mislim: nai e, prije je dolazio, makar oca da obie... Je l to kuga u moju kuu udarila? FARUK: Nije kuga, a gore je od kuge! MAJKA: Zna li gdje je? to ne pie? FARUK (Pripaljujui cigaretu): Sluaj Seno! Ovo nisu zajebancije! Kad bude mogo pisat, pisae. Ja ti ko sestri kaem, gledaj svoja posla. Jesi se razvela? MAJKA: Zvao me sekretar. Kae: mora. FARUK: Pa, jesi l'? MAJKA: Nisam, kako u kad nita ne znam? FARUK: Trai, Seno, belaja preko belaja, sluaj to ti ja govorim. Gledaj svoja posla. Nikome ne idi. Nikog nita ne pitaj. Ni meni ne dolazi. Gledaj djecu i uvaj poso! Razumije ta ti govorim? Ovo nisu zajebancije, o glavi se radi! ta ti je ovo? (Pokazuje na paket.) MAJKA: Ve... ako se odulji... otio u tankim arapama... ni potkoulju nije uzo... FARUK: Nosi to kui? (Ona jeca, ustaje, ide ka izlazu.) MAJKA: Kod ustaa kad je leo, smio si mu nosit. Kod svojih, ne smije. (Na ovu reenicu, njega kao da hvata gr. Bolnog izraza lica mimikom, pokazuje da spusti paket. Ona se vraa, na sto ostavlja paket, utke, plaui odlazi. Zatamnjenje, u kojem se uje njegov glas.) FARUK: Pamet u glavu! Djeca i poso. Poso i djeca!

10. PROSTORIJA U MAJINOM PREDUZEU (Ozbiljna lica lanova partijskog aktiva, prilaze, sjedaju na stolice. Sekretar je ve na svom mjestu. U hodu, Majci neto apue Stevan, kolega s posla.) STEVAN: Pomeni generala ehia. Zna cijelo Sarajevo. Tri sina. Sunetio mu doktor Finci... SEKRETAR: Otvaram redovni sastanak partijske elije, predlaem uobiajeni dnevni red: Kritika, samokritika, razno. Ko se javija za rije? (utnja, kolebanje, iekivanje.) Ako se niko ne javlja, onda u ja, drugovi i drugarice, da kaem nekoliko rijei... Svi se mi dobro sjeamo kakvu smo bitku vodili oko prevazilaenja svih oblika reakcionarnog, nazadnog, klasno-neprijateljskog ponaanja kako u javnom tako i u linom to jest privatnom irvotu. Koliko je samo narodu i Partiji trebalo bitaka i rtvi da postignemo ovo to imamo danas. I danas, kada narod, voen pobjedonosnom komunistikom partijom, vjeruje da smo konano porazili neprijatelja, poskidali sve maske i kojekakve zarove sa lica klasnog neprijatelja, meu nama ponovo ima pojava mranjatva i

nazadnog, religioznog ponaanja u privatnom ivotu. Ko god misli da moe sjediti na dvije stolice, taj se grdno prevario. Ovdje, meu radnim ljudima, izigravati komunistu, a kod kue gajiti vjerske obiaje, za mene je to, drugovi, pljuvanje u lice nae Partije! Partija e takve odbaciti, na smetljite istorije, i po tom pitanju ne moe biti nikakvih dilema i lane tolerancije... (Nakaljavanje, utanje i amor.) I da ne duljim, radi se o drugarici Zolj. Ona je dozvolila, najblae reeno, da se u njenoj kui vri religiozni obred suneenja, molim vas, drugovi, zamislite vi komunistkinju, majku dvoje djece, koja u kuu dovodi baarijskog bricu... MAJKA: Nije sa Baarije nego s Marindvora... SEKRETAR: Drugarice ne prekidaj izlaganje!... da joj suneti sinove? Neko e moda rei da je naa drugarica (ironino) podlegla otrovnom uticaju svoga mua, za koga znamo da je izdajica i bandit! Ali se gadno vara! Komunisti smo zato da se uvijek i na svakom mjestu borimo protiv klasnog i drugog neprijatelja, pa makar se radilo i o branom drugu! Stav Partije po tom pitanju je jasan: takvima u Partiji nije mjesto i mi smo svi duni da po najkraem postupku iz nae partijske sredine odstranimo balast primitivizma i na zadnjatva. Ko se javlja za rije? (Komeanje, amor, dui nego to bi sekretar htio...) PARTIJAC I: Ja ne znam, drue Marko, ta se tu ima diskutovati? Ono jest, drugarica Sena je dobar radnik i mi do sada nismo primijetili nita u vezi njenog ponaanja, ali onda pogotovo moramo bit jo vie budni! Neprijatelj nikad ne spava! Ona je od nas znai krila svoja sitnoburoanska shvatanja i mislila vamo ovako, tamo onako... Napolje s takvima! PARTIJAICA I: Ja se potpuno slaem... Mi smo, drugovi i drugarice, na pretprolom sastanku kritikovali i jednoglasno iskljuili iz partije Stevku, iz likvidature, jer se dokazalo da je krstila erku. Za mene tu nema nikakve razlike, moda je sluaj drugarice Sene jo tei i primitivniji. A tebi, Seno, mogu kazati, bile smo prijateljice, od tebe se to nisam nadala, i ba zato to smo bile prijateljice ja dajem svoj glas za izbacivanje... GLASOVI: Tako je... U pravu je... to jest, jest... (Majka plae, otire suze, oborene glave.) STEVAN: Predlaem, drue Marko, da ujemo drugaricu. Neka nam kao komunist komunistima kae kako je dolo do tog. Ima li ti, drugarice Seno, ta da kae? Moda ima, drugovi? SEKRETAR: Drugarice, ta ima kazat? MAJKA (Ustajui, muca, sporo, iskidano): Ja, drugovi, ne znam ta imam da kaem... Ja prihvatam vau kritiku... i znam da sam pogrijeila... kao komunista... Mogu samo da kaem kako je dolo do toga... Moj drug i ja smo stalno o tom diskutovali jer je moj otac stalno govorio da to treba uraditi... i moj drug nije imao nita protiv... a ja sam ga pitala smijemo li... jer sam se bojala... pa mi je on rekao da je djecu sunetio i general ehi i ja sam pitala Je l to sigumo, on je reko sto posto i da to zna cijelo Sarajevo, samo to je kod generala sunetio doktor Finci... a i on je komunista i prvoborac i ja sam mislila da je to Partija dozvolila... (Zamor, komeanje, saaptavanje.) On je rekao da to nije religiozno nego higijenski i ja sam se sloila... (smijeh u sali). Nemam vie ta da kaem... prihvatam kritiku... jer sam svjesna da sam pogrijeila... kako, ne znam... ako je stvarno sunetio general ehi... onda ne znam... Prihvatam kritiku .. (Sjeda jecajui, oborene glave... Zatamnjenje.)

11. STAN PORODICE ZOLJ (Popodnevni sati, Dedo drijema na otomanu, Majka ije, djeca peru sue.) DINO: Mamaaa! MAJKA: Molim sine. DINO: A gdje je na radio? MAJKA: Na popravku. DINO: A telefon? MAJKA: Na popravku. (Malo pauze.) KERIM: Onda je i tata na popravku. (Dino gleda zaueno u starijeg brata i majku.) MAJKA: Kerime, sine, ti zna da je tata na slubenom putu, i... (Prekida je zvono na vratima.) MAJKA (Dini): Idi, vidi ko je. (Dino odlazi, vraa se.) DINO: Neke ike. Dvojica. Zovu tebe. (Majka odlazi na ulazna vrata, otvara, tamo dvojica koje emo imenovati leinarima.) MAJKA: Koga trebate? LEINAR 1: Ne trebamo nikog. Vi ste... supruga? MAJKA: Da, ja sam... LEINAR 2: Ama daj joj papir, ta tu... LEINAR 1: Doli smo da vas obavijestimo... za stan... LEINAR 2: Ama pismena je, daj joj i taka. MAJKA (ita): ...kojim se stan, u ulici Gavrila Principa, broj 11, prvi sprat, desno, a kojeg je do sada koristio Mahmut Zolj; bivi inovnik u Ministarstvu rada, dodjeljuje na upotrebu i koritenje drugu Ratku... To ste vi?, LEINAR 1: Lepenica, drago mi je... (Majka, naravno, ne prihvata pruenu ruku upoznavanja, ita.) MAJKA: ... rjeenje stupa na snagu odmah..., Odmah? LEINAR 1:... Pa ne morate odmah, ljudi smo... sedam dana... moe... priekau... (Drugi ga gurka, on bi to sve odmah obavio. Majka naslanja glavu na dovratak, zid. Zatvara vrata. Vraa se, kasnije, u sobu, tamo djeca obavila posao, sjede za stolom, Dino pie slova po svojoj tablici, Kerim ree stripove iz Politikinog zabavnika za svoje malo kino. Djed ustao, devera oko kafe, savija duhan.) DEDO: ta hoe? (Djeca podiu lica, i njih zanima.) MAJKA: Nita. Pogrijeili vrata. (Djed sumnjiavo vrti glavom. Djeca nastavljaju svoje zanimacije.) DINO: Mama! MAJKA: Molim, sine. DINO: Pa hajmo mi njemu pisat... kad on nama ne pie... MAJKA: Ima pravo, sine. Hajde fino, ti sastavljaj, a ti mu, Kerime, pomozi ako zapne... KERIM (Udari bratsku taalicu po Dininom elu): Bezbeli da e zapinjat. (Dino brie tablicu, otire pisaljku, povija se preko stola.) DINO: Dragi tata! ta se kae na poetku, mama? MAJKA: Da smo svi dobro i zdravo, to i njemu elimo... I tako. Zna valjda ta se pie u pismu... DINO (Srie, piui): Mi smo svi dobro i zdravo pa i tebi elimo... Je l dobro? MAJKA: Dobro je, sine. DINO:... da bude dobro i zdravo, i da naraste i da udeblja... Moe i to, mama?

MAJKA: Moe, moe... (Dedo je shvatio bol prizora te lijee na otoman, primjenjuje svoj stari tos: pravi se mrtav.) DINO:... mi smo opet nabrali puno lipe i dobili u apoteci puno para. Kerim je gledo kad je Franjo brojao... Ovo je bez veze, je li mama? (Kerim ustao od stola, prislonio uho na Dedino srce, slua die li.) KERIM: Mama, dedo ne die. (Majka i Dino prilaze, Dino mu upka dlake na ruci, drmusaju ga. On mrtav hladan.) MAJKA: Tata - ostavi se ale! DEDO (Prokiljio na jedno oko): Jesam li to bio umro? DINO: Ja te nisam ni vidio, Kerim te vidio. KERIM: Ja, Dedo, drugi put neu skoit - pa umri sto puta! MAJKA (Kao za sebe): Njemu je do sprdaine. (Pa djeci, ljutito) A vi, pranje nogu, i na spavanje! Bre, dok nisam vrisnula! (Djeca prte svoje pribore, odlaze.) MAJKA (Prijekorno): A tebi je do ege! DEDO: Najbolje je, Seno, da sve zaboravite. Sve. (Majka ga gleda, razumije, tuna, pada mu u zagrljaj. U takvom poloaju zatie ih Dino.) DINO (Tunim glasom prevarenog): Pa ne moemo mu poslat tablicu! MAJKA: Neemo, sine, neemo, napisau ja pravo pismo, na papiru. (Dino prilazi stolu, stavlja tablicu i brie svoje reenice sporim, tunim pokretima. Zatamnjenje.)

12. STAN PORODICE PETROVI (U tami, amore djeiji glasovi. To Kerim, Joa i Dino prave kunu projekciju Kerimovog kina.) KERIM: Joa, ukjui u teker. (Joa je gajtan spojio sa utinicom i sada se kroz tamu sobe ka bijelom zidu prua snop svjetlosnih zraka iz Kerimove sprave. On okree ruicu, u kutiji se vrti mosur sa namotanim papirom stripa, na zidu slijede slike...) DINO: Moj Karim e bit Nikola Tesla. JOA: Fantastino! (U sobu naglo bane ivka, pali svjetlo.) IVKA: Djeco, odmah ovamo, brzo, brzo, brzo... (Djeca su zbunjena, ali posluno idu u druge prostorije, ona ih uguruje u tijesni pajz. Dok to traje stalno se uje zvuk zvona na vratima.) JOA: Je l' to doo papo? IVKA: Da niste pisnuli, dok ne ode. (Otvara kuna vrata, zajedno sa Nataom, doekuje Popa, to je doao na dan kune slave, da kadi stan. Dijalog to slijedi valja nainiti autentinim, autor se ne sjea rijei.) POP: Hristos se rodi! IVKA/NATAA: Vaistinu se rodi! (Pop se osvre po stanu, profesionalnim okom, kao to bi moler premjeravao kvadrate.) IVKA: Jeste li, oe, za rakiju? POP: Ne branim, keri pravoslavna, samo dok poso zavrimo! (Ide od sobe do sobe, kadi prostorije, uz odgovarajue obredno pojanje, koje na trenutke prekida pokojom reenicom.) A domain? Prestavio se? (Misli na crninu u koju su odjevene ivka i Nataa.)

IVKA: Nije, nego... zato sam vas zvala. Da vas pitam... POP (Nastavlja pojanje): Ako, ako, neka njemu bog da zdravlje... (Uz pojanje, doli su u kuhinju, pop vidi rakiju na stolu, kree prema pajzu, ali ga ivka skrene.) IVKA: Ne morate tamo, oe. Da popijemo rakiju. Tu mi je dumbus. POP: Dajder, keri... A, zna, ba tamo gdje je dumbus, i treba. (Sjeli su za sto, ivka govori apui, da djeca ne uju, glasne su im samo neutralne reenice. A u pajzu, djeca apuu svoje.) JOA: Sad smo i mi u zatvoru. KERIM: uti, budalo. DINO: Ko je u zatvoru? JOA: Moj tata i tvoj tata. DINO: Nije istina. Moj tata je na slubenom putu. Mi smo mu pisali. (Kerim ih hvata za kose i tuca im glave, jednu o drugu.) POP: Ovo ti je, keri, grom, a ne rakija. IVKA: Sarajevo pria da sam poludila. To oni proturaju. Lake im tako, nego da i mene spengaju. POP: Moe, moe. Ali, nema smrtovnice, i u knjige se ne upisuje. I nemoj previe svijeta skupljat. (Ispija drugu au naiskap.) Dok u naroda ima dobre rakije, sve je dobro. Kad narod pone brlju pit, onda, ne valja. (Ustao je, uzeo pribor i otvorio pajz. Djeca se povaljae po podu, on kao da ih ne primjeuje obavi i tu svoj posao. ivka ga ispraa na izlazna vrata.) Jesu li ono, keri, krtene due? IVKA: Jesu... jeste jedno... ono dvoje, iz komiluka, pa sam zato... muslimanska... pa mi nezgodno... zatekli se... POP: Ako, ako. Sve su to boije due. Krteno, nekrteno, sve je to boiji stvor. (Zatamnjenje.)

13. STAN PORODICE ZOLJ (Samo to nije poeo skromni porodini ruak. Dok Majka djeci koiicom, iz polulitarske boce, sasipa u grla riblje ulje, oni dre zaepljene noseve, a Franjo vee konopcima ilim, ve savijen u tubu.) FRANJO: Vi, gospoo, znate ta radite, ali, na vaem mjestu, ja ilim ne bih prodavo. MAJKA: Pusti to, bogati. DEDO: Nee imat ita klofat! Propade firma! FRANJO: Stari, nisam na to mislio, nemoj zajebavat! DEDO: Znam, bolan. ala. Sjedaj vamo. FRANJO: Nisam gladan, nema govora. (Ali, mami ga boca pia pred Dedom. Neka se.) MAJKA: Sjedi, Franijo. Gdje ima za etvoro, ima i za petog! FRANJO (Sjedajui): Ama, sve gledam, i neto mislim, kakvo je doba, ne bi trebalo jaat apetit, nego da izmisle neko kontrarilblje, razumije, kontraulje da se smanji. I da se ne jede nikako. DINO: Ja se slaem. MAJKA: Ma nemoj mi re! (Zvono na vratima. Dino krene da ustane, Majka ne da.) MAJKA: Jedva je doeko. Sjedi i jedi. (Odlazi ona na vrata, i tamo, izvan vidika ovih to ruavaju otvara vrata. Na vratima, u uniformi graniara, brat Fahro. Ona ga presreno

grli, ali i kao da jeca na njegovim prsima.) MAJKA: Fahro! FAHRO (Kobelja se iz predugog zagrljaja): Neka, bogati, pusti da uem... ta je? Da nije stari... ? MAJKA: Nije, nije. Eno ga... rua... (Ali je spopada nezadriv, svetresui pla, i nikako ga ne isputa iz zagrljaja...) FAHRO: A to moe ensko bit mahnito! Putaj, bona! MAJKA (Ne putajui ga): Uhapsili Mahmuta... Hou da poludim... (On se energino iupa iz zagrljaja, pa sa distanca podie rukom njeno lice.) FAHRO: Znai, bandit! MAJKA: Ne znam nita... FAHRO: Znaju l' djeca? MAJKA: Ne znaju. Faruk uredio, ko da de na slubeni put. Zajedno izili odavde... (On je rukom, blago, dodirom u leda, pogurkuje ka sobama. Ostavie nezakljuana vrata. Ulaze, skau svi, djeca ko iz puke, Dedo malo sporo, Franjo koliko iz potovanja, ustao i stoji gdje je sjedio.) KERIM: Doo daida! DINO: Daida! (Vjeaju se o njegova ramena, on ih pridie, ljubi, Dedo utei, tik do njih, eka na red. I doe.) DEDO (Dok se grle i ljube): Je li gotovo, sine? FAHRO: Nema kod graniara gotovo. (Pozdravi se i sa Franjom, uzajamnim udaranjem ruku po ramenu...) FRANJO: Eto te, zaprave, vojnik i po! Dobro nam doo! Sjedi ovde, nisam ni dotako! (Izmie se, sa aicom,. na otoman, ionako mu se ne jede.) FAHRO (Sjedajui, majci): Ti, nema ta da ali. Sjedite, ta ste se smotali? (I posjedae svi za sto, nastavlja se ruak.) DBDO: Kako je gore? FAHRO: Ne pitaj. FRANJO: Puca se? FAHRO: Jo pita. DBDO: S njihove strane? FAHRO: Ne ostajemo duni. Pa glava, glava. (Na ulaznim vratima, to su ostala nezakljuana, promalja se djeja glavica, a potom zrelo tijelo ene, Natae Petrovi. Ona doziva.) NATAA: Teta Seno! Teta Seno! (Fahro prepoznaje glas svoje djevojke, trzne kao da e krenuti, ali mu dostojanstvo vojnika graniara to ne doputa) MAJKA: Ui, Nataa. (Nataa ulazi, govorei u hodu.) NATAA: Dao mi potar... na ulici... pismo... za vas... (U prvi mah Nataa ne prepoznaje Fahru, okrenutog leima, u koulji, raspremljen. Daje pismo Majci i dok ga ova nestrpljivo cijepa, oni se sretnu oima, Fahro ustaje, grle se strasno i toplo, ali bez poljubaca u usta...) DEDO: I potar zaobilazi ovu kuu... NATAA: Koliko sam te poeljela!! KERIM: Od koga je? DINO: ta pie, ta pie? (Majka je brzim okom preletjela kratko pismo do potpisa, te

poskoila sa stolice, ljubi sve odreda, ak i Franju, koji se od tog spetljava.) MAJKA: iv je! iv je! Tata piso, djeco moja. O, boe, puknue mi srce! (Zatamnjenje, u kome na sredini scene dominira majina figura, ruke s pismom na grudima, kod srca, gleda u boga - plafon.)

14. KOD PREDSJEDNIKA MJESNOG ODBORA (U irokoj kancelariji vanog izgleda, Predsjednik, etka, Majka stoji, Sekretarica sjedi za pisaom mainom...) PREDSJEDNIK: Pa, kako se ivi? Sjedi; drugarice... (Majka, sjeda, bojaljivo, gledajui u njegovo lice) MAJKA: Gura se... nekako... PREDSJBDNiK: Je li jo dolaze na vrata? MAJKA: Sad neki drugi. I oni nekakvo rjeenje pokazuju. PREDSJEDNIK: Ne beri ti brigu, drugarice. Maro, pii! (Mara kuca.) Odlukom Gradskog narodnog odbora... (Mara kuca, on kombinuje diktat i razgovor sa Majkom.) Ti si u Partiji? MAJKA: Bila sam... (utnja. Pauza. Predsjednik etka gore dolje, razmilja.) PREDSJEDNIK: ... od dana, pii Maro dananji datum, stanarsko pravo biveg inovnika Ministarstva rada Svia mi se to se bori. Tako treba. Komunist se nikad ne predaje... Kako se zvae onaj tvoj? (Daktilografkinja se spetljava u ovom mijeanom govoru. Vraa valjak, ispravlja, uz kojekakvu mimiku.) MAJKA: Mahmut... PREDSJEDNIK: ... Mahmuta Zolja, na stan u ulici... , kai joj adresu... MAJKA: Gavrila Principa, 11, prvi sprat, desno... PREDSJEDNIK: Ima bandita i izdajica - al' ima i pakvarenjaka. Dvoje djece ree da ima? MAJKA: I moj otac. I brat, samo je u vojsci. Graniar. PREDSJBDNIK: Pa da. Svi smo mi graniari, nego ta... dodeljuje se brii to ...prenosi se na njegovu zakonitu suprugu... Nisi se razvela? MAJKA (Oborene glave): Nisam... djeca... a i sve se nadam... moda je greka... (Na posljednju njenu rije Predsjednik skae od stola, bio dakle, sjeo, lupa pesnicom iz sve snage, izdire se.) PREDSJEDNIK: Kakva greka, jebem ti boga bogovog! ta ti misli? Da smo mi budale? Da ne znamo ta radimo? (Majka se isprepadala, zamuckuje...) MAJKA: Mislim... nije greka... zabuna... to sam mislila... PREDSJEDNIK (Nastavlja bez prekida): Mislila si ti na pizdu svoju, eto, na ta si mislila. Greka! Zabuna, jebem li ti sunce usrano! (Smiruje se, hvata vazduh, kao da mu je ao te isprepadane nesretnice pred njim.) Pa nikad vie, ni u snu, nisi pomislila! (Ona plae, oborene glave. On se smirio, pali cigaretu.) Gdje smo stali? SEKRETARICA: Zakonitu suprugu... PREDSJEDNIK: ... Seniju Zolj sa djecom i porodicom, te je shodno ovoj odluci u koritenju navedenog stana niko ne smije prijeiti ni uznemiravati., U Sarajevu, i tako dalje. (Posljednji otkucaiji, utnja, Majka pridie glavu.) Daj da potpiem, udari joj peat, i da o tom vie nita nisam uo. Jesi me razumjela? (Majka bi da mu se nekako dodirom zahvali, ali zastaje, na pola puta...) Zatamnjenje.

15. STAN PORODICE ZOLJ (Fahro nervozno goredoljeka, Majka ozbiljna i mirna, Dedo mudro pui, ivka bolno-prkosno oponira, Nataa uplakana, izmeu dvije vatre. Djeca spavaju.) FAHRO: To ne dolazi u obzir! Natukli ste na nju (pokazuje Natau) ovaj uas, cijela joj se kola smije... Kako kau, kau... ta kau? (Nataa uti, oborene glave.) Pomahnitala Petrovika! IVKA: Znaju oni dobro da nisam pomahnitala! FAHRO: Pa skidajte onda to, ne traite avola! IVKA: Sve sam kancelarije obila. Niko ni a da ikae! Da kae: iv je, pa u redu. Da kae: nije iv, opet u redu. Al' to nita ne govore? to se ne javi? FAHRO: Javie se. IVKA: Nee. Nee. Znam ja moga Vladu. Ovde osjeam, nije moj Vlado iv, nije, nije, kuku ti meni, majko moja draga... DEDO: ivka, mani gluposti. Momak je u pravu. Najbolje je da sve zaboravite. FAHRO: Nema ta da zaboravi! Gore moji drugari ginu, ko muhe, nema dana da koji ne pogine, i ta tu ima da cmizdri, ovjek se izjasnio, i molim lijepo! NATAA: Nemoj tako, Fahro, molim te! DEDO: Najbolje je da sve zaboravite. IVKA: Zaboraviu, kad ga sahranim! (Zvono na vratima. Majka odlazi, pa se vraa, sve naporedo sa gornjim replikama.) MAJKA: Fahro, opet ona ubrad. Sa stvarima doli. (Fahro skae, bijesan ko ris, pogledom trai okolo svoj vojniki kai, uzima ga, obavija oko ake, sa tokom nadolje, istrava. Otamo dopiru zvuci udaraca, prevrtanja stvari, jauci, haos. Zatamnjenje.)

16. ORDINACIJA (Sasvim je mogue da se ovdje pravi dvostruka ekspozicija: dok pacijent Sabahudin govori, Sabahudin djeak, recimo, za stolom, u nestvarnoj svjetlosti sjeanja, pie na svojoj tablici. Jedan na rampi, drugi u dubini pozornice) SABAHUDIN: Dragi tata. Nama je svima drago to nam pie i to si dobro i zdravo, ali meni nije drago to ti odmah ne doe nego nam pie pismo, a nita ne kae jesi li narastao i udebljao i kad e doi kui to jest u Sarajevo... Piem ti na onoj tablici to si mi donio iz Zagreba, a mama e poslije prepisati i hou da ti kaem da nam ne mora nita donijeti nego ti samo doi pa da te Kerim i ja gazamo kad te zaboli reuma... (Smijeh i pla. Nestaje onaj, eventualni, Sabahudinov djeiji lik u dubini scene.) Pisao je... da itamo Makarenka. Pedagoka poema. Kae: u toj knijizi sve pie. (U nestvarnoj akustici, zvuk voza...) Kae onda kako je sve gotovo, ali ne moe odmah doi u Sarajevo poto rnora ii na dobrovoljni rad u jedan rudnik Kreka kod Tuzle nego da mi lijepo doemo kod njega pa da se vidimo. Ako nemate para, prodajte ilim, kupie se drugi. A mi ilim prodali... Voz. Voz. Stajao je kod svake kue... Pa gdje je ta Tuzla, mama? Gdje je Tuzla? (Zatamnjenje.)

17. KREKA (Pozornica: jad i pusto provincijskog perona. Majka i Dino sami, izgledaju na sve strane: gdje je Otac? A on, sklonjen u tami neke strehe, skuplja snagu, hoe da ih se nagleda. Napokon, promoli se: mrav, izgubio kosu. Na njemu, jesenje rudarsko kanjeniko,

polucivilno ruho, cokule, u ruci kaket, u drugoj, tap, nesto mu s nogom nije u redu. Jurnu jedni prema drugima, koliko on to uopte moe... zagrljaji, dugi.) MAJKA: Maho! OTAC: Seno! MAJKA (Kroz pla, sapuui): ta su te uradili od tebe? OTAC: Nita, ensko glavo, stari se... DINO: Tatice, tatice! (Otac ga podize na prsa, odbaen je tap, na tlo, pa die visoko nad glavu.) OTAC: Dino imoj! DINO (Odozgo, gotovo plano): Pa nisi nita narasto i udebljo! (Plae na oevom ramenu, on ga miluje po kosici) OTAC: Ja sam, Seno, reko da dovede Dinu, a ti mi nekog plaku dovela, je l ovo curica? (Dino brie rukavom suze.) MAJKA: Obradovalo se dijete, kako nee. OTAC (Dirkajui ga prstom u meunoje): Je l prola una? DINO (Veselo): Ih, kad ikad! (Malo zatamnjenje.Vidimo ih u tijesnoj, bijednoj sobi samakog hotela, dva kreveta, lavabo, jedna arulja... Otac lei u jednom krevetu, Majka, kod drugog, pokriva sina zakljukava ivice grube daske oko njegovog tjeleca. On na leima, budnih oiju. Preko stolica: odjea, zaveljaji.) MAJKA: Hoe sad zaspat? DINO: Hou, mama. (Ona kree prema oevom krevetu) Je li tata zaspo? MAJiKA: Jeste. Bvo sau i ja. Pa emo svi spavat. Laku no, sine. DINO: Laku no, imama. (A budan je, i ne moe da zaspi. Nad roditeljskom posteljom apat. Obuzdavaju ula, nestrpljiva i gladna svoja ula, obuzdavaju.) MAJKA: Odveli i Vladu. OTAC: Znam. MAJKA: ivka svima obukla crninu... Je li iv? OTAC: Ne pitaj. I reci joj da ne trai avola. MAJKA: A ti? Zna li... ta si skrivio? OTAC: Zna Faruk. MAJKA: Nee nita da kae. uvaj poso, gledaj djecu. Doveo onu pjevaicu. Registrovo. Ni svadbe ni nieg. Hoda gologuza po kui. OTAC: Mogla bi ona znat. Al ne pitaj. Treba sve zaboravit. MAJKA: Zna li, bolan, koliko e jo... ovdje... ? OTAC: Ne znam nita. Zavisi. Kako je u Sarajevu? Je l Sarajevo gdje je nekad bilo? DINO: Vi ipriate, a ja moram da utim! MAJKA: Pa zar nisi zaspo, sine? DINO: Niste ni Vi... Mogu l prei kod vas? MAJKA: Tijesno je, sine, dou ja kod tebe. (Prelazi u sinovljevu postelju, uspavljuje ga. Vraa se, a Otac spava, otvorenih usta, gotovo da hre. Ona ga miluje po licu, plaui. Pokoja suza kane na njegovo usnulo lice, on rukom otire, kao da tjera muhu, mekolji se, otvara oi, shvata gdje je i ta je...) OTAC: Zar sam zaspo? (Njeni dodiri, prodirui zagrljaj. Zatamnjenje.)

18. PRAVOSLAVNO GROBLJE (Nad praznim sandukom Pop obavlja odgovarajui obred. Tokom cijele scene njegovo pojanje je osnovni zvuni fon. Prisutni su, iz razliitih razloga i motiva,: ivka, Nataa, Joa, najui krug; iri: Majka, Kerim, Dino, Faruk, i sasvim po strani, pijov: uro Pisar, oro. Moda i dva grobara, ako mora, a moe i bez njih. ivka, prkosnog lica. Djeci zanimljivo. Majka uhvatila mjesto do Ankice, razgovaraju ne gledajui se.) MAJKA: Bila sam kod Mahmuta. ANKIOA: Kako je... kako izgleda? MAJKA: Divno. Ne zna, veli, ta je kriv. Kae: Ankica bi mogla znat. ANKICA: Nije nita. Ja sam kriva. MAJKA: Znala sam, kurvetino! ANKICA: Misli da sam srena? (Pauza, dominira pojanje. A djeca se saaptavaju.) DINO: Tvog tate nema u sanduku. KERIM: Nema nita. Prazan. JOA: Ima... crno odijelo. I cipele, koulja, sa kravatom, sve. DINO: To je bez veze. KERIM: ivi cirkus. Svi kau. JOA: Pa to ste onda doli? KERIM: Volim cirkus. (Pojanje...) MAJKA: ta si nalagala? ANKICA (Suzno): Nita, Mahmuta mi. MAJKA: Ne kuni se mojim ovjekom! ANKICA (Nastavlja): Faruk me teglio za jezik. Hoe sve da zna. S kim, kad, kako. A onaj oro razapeo ui. (Licem pokazuje na oru.) Ko bi znao na ta e iza? Posije mu pred efom rekao: titi familiju... MAJKA: ta je kriv? Je l mu kurvaluk - krivica? ANKICA (Stisnutih zuba, boli je rije kurvaluk): Jezik. POP: i primi raba svojega (Sve popovo treba apsolutno autentino.) (Otamo, oro, aplaudira. Pogledi, zbunjenost. Rasturanje, smueno. Prihvataju se svaki svoga, Ankica u prolazu pokua pomilovati Dinu po kosi, jer ona voli i sina njegovog, a ovaj je estoko ugrize za ruku. Ona jaukne i trgne ruku. Posrani razlaz, u kojem ivka dri visoko podignutu glavu. Zatamnjenje.)

19. STAN PORODICE ZOLJ DINO (Srie tatino pismo): Dragi moji! Najprije da vam kaem da je sve prolo i da je sve u najboljem redu. Ja se nalazim ve osam dana u Zvorniku, to vam je jedan fini gradi na Drini, i dobio sam ovde krasan posao efa glavne ugostiteljske firme. Ovde se gradi hidrocentrala i posla ima preko glave. Za sada spavam u kancelarilji, a im naem ade (Dino srie stranu rije.) kvatan... ta znai adekvatan? MAJKA: Odgovarajui. DINO (Nastavlja): ... adekvatan smjetaj predlaem da svi doete ovamo... (Kerim ustaje, odlazi u sobu i donosi geografsku kartu Jugoslavije. Dok Dino ita, on prstom, krenuvi od Tare i Pive ide uz Drinu, sporo, poteko.) DINO (Nastavlja): ...pa da ivimo zajedno. Tebe e, Seno, ovo za tebe, mama, jako zanimati ovo: brano je ovde 4 dinara, sto jaja, tri banke, za dvije banke moe uzet pola janjeta. Da ne govorim o ostalom... (Majka je primjetno reagovala, pridiu se od

singerice.) DINO (Nastavlja): Kako su mi djeca? Sluaju li? Je li odapeo onaj stari zajebant? Kako napreduje Farukov eer?... DEDO: to zajebava! DINO (Nastavlja): ... Slua li ga supruga? MAJKA: Jebala ga ona! DINO (Nastavlja): Piite mi o svemu jer sam vas sviju puno poelio i sve me zanima. Moja adresa: Mahmut Zolj, Kasina, vornik. To je dovoljno jer me ovde ve svi znaju. Va, tata. DEDO: Dobra mu adresa. MAJKA: Bolje ikakva nego nikakva! Zna! KERIM (Usklikne): Evo ga! DINO: Koga? KERIM: Zvornika! DINO (Ozbiljno): Kako ga nae? KERIM: Prstom. Znam ja itat karte. (Dok djeca analiziraju kartu, vuku linije Sarajevo, Zvornik, Dedo i Majka se utei gledaju. Nakon pauze, ona progovara.) MAJKA: U toj jeftinoi bi se mogo zapoeti estit ivot... (Dedu se oigledno ne dopada varijanta. uti, mrgodan, ide na otoman, lijee, zatvara oi.) DEDO (Tiho, kao da sebi govori): Jedna selidba, ko pola smrti! (Djeca trznu na pomen smrti. Ustaju da ga drmaju.) KERIM (Majci): Je l' to opet izvodi? MAJKA: Trebo je le u Vladin sanduk, i mirna Bosna. DINO (Drmajui ga): Dedo, mani kerefeka! (Zatamnjenje.)

20. PRED ZGRADOM (U plaviastoj svjetlosti svitanja, pred haustorom, guva uurbanost, mete. Pakuju se i pronose stvari, utovaruju na kamion, djeca prte lake zaveljaje. Pomau svi, i svako neto radi.) MAJKA: Ovo e se sruit, im krenemo! OFER: To je moja briga, gospoo! MAJKA (Sebi u bradu): Jadna sam ti ja gospoa. (U toj guvi, Nataa se mota oko Majke...) NATAA: Jeste li mu rekli? MAJKA: Uh, umalo ne zaboravih. Stari, stari gdje si? Tata? DEDO: ta je bilo? (Odvodi ga nastranu, to dalje od ivke.) MAJKA: Pisma, od Fahre, Natai da daje? Razumije? DEDO (Zajebantski): Nareenje, izvrenje. MAJKA: ivka ne zna... Oni misle ozbiljno ! DEDO: Ma je li? Ko bi to reko? (Premjerava buduu snahu od glave do pete.) OFER: Gotovo! Ja palim mainu! (Strka, gledaju se, valja se opratati. Majka ne zna od kog bi poela. Poinje od ivke.) MAJKA: Hvala vam, svima, kako bih ja ovo sama? (ivki) Da se pozdravimo, sestro... (Ljube se.) IVKA (Plae): Blago tebi, drugo moja!

MAJKA (Tjei): Doe i tvoj, valja se strpit. Sve, bona, bude i proe... Nataa, sine. (Ljubi se s Nataom.) Sluaj majku. I doite nam... (Tamo ofer nervozan, trubi.) MAJKA: Fala ti, Franjo, i nemoj ta zamjerit... FRANJO: Ma kako u zamjerit, vi ste meni bili, da vas ovjek na ranu privije... (Dovikuje za njom.) Pozdravite, od mene, gospodina mua! (Dino je tamo, svjestan iznimnosti trenutka, pritisnuo sva zvona na dovratku. Gore se promaljaju glave, uju glasovi.) MAJKA: ta si to, mrcino, uradio? (Klepi ga po glavi.) Izvinite (gleda gore, u mnotvo prozora), sluajno... DEDO: Hajde, hajde, ne slinite, Seno, Ovaj e krenut! MAJKA (Dok se oprata sa svojim ocem): Rekla sam Natai, pazie te, ko da sam ja tu... DEDO: Hvala joj, i tebi, keri... Pazi ovu kopilad (misli na svoju unuad), da ne budem ja moro dolazit! MAJKA: Doi e, mora doi, im se smjestimo... (Eto ti, bogami, otamo, poranio i Faruk. U dobar as., A onaj trubi li trubi, sve ee i ee. Faruk staje pored Dede, prua sestri ruku, priginje se u zagrljaj. Ona ga premjeri i nakon nekoliko sekundi munine, pljune pred njeg. I djeca su se izgrlila, ispozdravljala se, selidnenici se penju u kamion, mau... Pisac nije siguran, moda je Franjo ak spremio harmoniku, i razvuko njenu mjeinu, u ovaj tuni as, dok kamion odlazi. Zatamnjenje.)

Kraj prvog dijela

DRUGI DIO

21. ORDINACIJA. MUTNI TALASl DRINE (U proelju scene: ordinacija, duboko u njenoj utrobi slike i glasovi. Selidbeni kamion se penje na splav, splav plovi Drinom., Zbog radova na hidrocentrali bio je zatvoren put, da itau bude jasno.) SABAHUDIN:... Lake mi je... dok gori svjetlo. U mraku ne znam ko sam.. Nemam imena... Neka ne gase svjetla. Neka nikad ne gase svjetla... (Iz dubine pozornice, brundanje kamiona, glasovi...) DOKTOR (Tiho, hipnotizerski): Sjea li se ekspira? SABAHUDIN: ekspir... DOKTOR: Kae: Mi nismo ono... SABAHUDIN (Ponavlja): Mi nismo ono... DOKTOR: ... to je ivot uinio od nas... SABAHUDIN: ... to je ivot uinio od nas... DOKTOR: Mi smo ono... SABAHUDIN: Mi smo ono... DOKTOR: ... to smo sami uinili... SABAHUDIN: ... to smo sami uinili... DOKTOR: od onog... SABAHUDIN: ... od onog... DOKTOR: to je ivot...

SABAHUDIN: ... to je ivot... DOKTOR: uinio od nas. SABAHUDIN: ... uinio od nas." (Ovo se da varirati, da S. izgovara cjelinu, ali da ne troim papir. (Napom. autora.) (Jasna je, u dubini scene, silueta oevog tijela, na karoseriji. Sinovi stoje kraj njega, njegove ruke na njihovim ramenima. Ljulja se ta udesna kompozicija.) DININ GLAS: Joooj, prevrnuemo se, tata... KERIMOV GLAS: Odosmo, tata... OEV GLAS (Boanski siguran i miran): Mirna je danas Drina. Nema prevrtanja. (Treba, dakle, adekvatno ukrstiti elemente ove scene, pa prei na sljedeu. (Napom. autora.) (Zatamnjenje.)

22. ZVORNIKI STAN (Jutro u novom domu. Otac i Majka prave izvjesne korektivne zahvate u rasporeivanju namjetaja. Mrdaju singericu tamo-ovamo.) OTAC: Vano je da ne smeta... u saobraaju... kad se prolazi... MAJKA: Vano je, bolan, da je na svjetlu, hoe l mi oi ispast! (Opet Otac mrda mainu, pod prozor.) OTAC: Sjever. Nema da ti bije u oi. MAJKA: A kad ijem nou? (Otac se zamisli.) Onda mi je sijalica iza lea. OTAC: Tu u ti, evo ovdje (pokazuje lijevo od glave maine) postavit arulju. ivau aruiju. MAJKA: Onda ovu gore moram ugasit. OTAC (Iznervirano): Pa ugasi, jebo ga ti, ko ti brani. MAJKA (Zamiljeno): Mislim... ako djeca ue... (Eto i njih, bunovni, iz kreveta, valjda uli ovu raspravu.) KERIM: A gdje se ovdje umiva? OTAC: Na esmi, gospodine iz Sarajeva. DINO (Okree se okolo): Pa nema, tata, esme. OTAC: Ima, sine, u avliji. Pravo, pa niz brdo, pa pravo lijevo! Izvolite ovuda (sasvim konobarski) moliu lepo. Maaar! MAJKA (Zamiljeno): A ta emo za mieve? OTAC: Moj problem. MAJKA: Uzeemo miomora. Neu se smirit dok ih ne patamanim. OTAC: Od miomora se oni debljaju. Ima drugih naina. Cap-carap! (Djeca se vraaju sa umivanja.) DINO: Hoemo se i zimi dolje umivati? OTAC:... Molim? KERIM: Bie gadno. OTAC (I njemu): Molim? (pa majci) Ti si ovo, izgleda, razmazila. Makarenko, nita? MAJKA (Smiruje): Ama, pusti, djeci neobino. Naviknue. Je l' de da ete naviknuti...? KERIM: Trudimo se. DINO: Znam ja onu pjesmicu: Zima, zima, e pa ta je, ako j' zima nije lav, zima zima pa neka je, ne boji se ko je zdrav! (Prsi se. Doe napokon vedrina, Otac ih sve troje zagrli. Zatamnjenje.)

23. KASINA (ljunak, esetak stolova kafanske bate. Otac, ef Kasine, prerasporeuje stolove, pravi kutak za ahiste. Na jednom stolu, jedna na drugoj, etiri sahovske garniture. Rijetki gosti. Ne vidi dolazak Ostoje Cekia, - sluba UDBA, prijatelj i nadziratelj M. Z., koji pomno, zastavi u hodu, motri ta to njegov tienik devera. Odlazi i sjeda za svoj, ugaoni, povlateni sto. Hod veoma vanog ovjeka. Otac zavrio posao, kree ka prostorijama anka, vidi Cekia.) OTAC: Pozdravljaim, pozdravljam. Kako je? OSTOJA: Ko puka. U tebe? OTAC: Nema odmora, dok traje obnova. (Ka anku) ole! Stolnjak! (Dok sjeda i sam za Ostojin sto, pritrao je ole, mijenja stoljnjak. Ostoja vadi Borbu iz depa od sakoa.) OSTOJA: ta ti je ono? Separe? OTAC: Za ahiste! Nemaju ljudi gdje igrat. Dak je ovo ljetnjih dana. OSTOJA: Ti, to, na svoju ruku? OTAC: Sindikat. Moja inicijativa. Moda poslije naemo kakve prostorije. OSTOJA (Smihulji se): Nije loe. Referisaemo. Referisaemo. Hoemo li jedan? (ole je prinio pie, u meuvremenu stiu kafe i po tampli rakije, a tamo, za ahovske stolove, ko porueni, sjela dva mladia.) OTAC (Pogledavi u sat): Ne bi valjalo. Radno je vojeme. Odma bi mi se ovi moji popimanili... (Otac je, po obiaju, skinuo i preda se stavio sat i prsten. Dolazi Majka. Razgleda okolo tako da se vidi da je prvi put dola. Prilazi stolu, Otac je ustao da je pristojno, pred vanim drugom, doeka.) Otkud ti? Zdravo. MAJKA: Dobar dan. Izila... da vidim gdje mi ovjek radi... OSTOJA: Dobar dan. OTAC: Drug Ostoja... pardon... rnoja drugarica... Sena... (Rukuju se Ostoja i Majka, on se malo pridigne iz sjedita, ali dobro zagleda njeno lice.) OSTOJA/MAJKA: Drago mi je. OTAC (Majci): Hoe kafu. MAJKA: Popila sam. Dvije. OTAC: ole! OSTOJA: Jeste se smjestili? MAJKA: Jesmo... polako... Nikud se ne uri... je l' tako? OSTOJA (oletu): Ima onog likera? OTAC: Nee ti ona toga, pusti priu. (Pristie otamo i trei lan zvornikog tria: doktor Ljahov, vodi kerkicu za ruku. Mala, istog lica iroko zagleda u drutvance za stolom. Upoznaju se Majka i doktor.) LJAHOV (Sjedajui):...Ja bih, Mahmute, odmah... OSTOJA: Stani, bre. Popi pie s ljudima... OTAC: ole! Pitaj Mika je l spremna maina! LJAHOV (Majci): Mahmut samo pria o vama... (Ocu.) A to ti ne ree da je drugarica ovako lepa. OLE (Dovikuje): Dip je spreman, drue efe! (Ljahov ustaje, ko sa igala, hitro odlazi. Majka ga zaueno gleda.) LJAHOV: Ostajte mi zdravo. Stvamo urim. (Otac ga par koraka ispraa, dovikujui za svojim ljudima.)

OTAC: Tri kartona ruma (Ljahovu) Sa sreom, drugar! MAJKA: On je pravi Rus? OTAC: Na ovjek, bona. Odmah se prepala. MAJKA: Na, Rus!? OSTOJA: Zvornanin, drugarice. Roeni Zvornianiin. MAJKA: I govori ruski? OSTOJA: Samo kad popije. MAJKA: teta. OTAC: Seno! MAJKA: Mislim... ako pije... teta... izgleda neki fini ovjek... OSTOJA: Na takve, drugarice, i udara nesrea. OTAC: Pusti to, Ostoja... MAJKA: to da pusti, nemoj ti prekidat, ta nesrea? OSTOJA: Vidite, drugarice... Videli ste erkicu? Prelepo dete, al' neto nije u redu, neto krv ne valja... OTAC: Ja to, vala, Ostoja ne bih prio! Nita se to jo ne zna. MAJKA: Pa pusti ovjeka nek govori, vidi da me zanima... OSTOJA:...i mora, svakih petnaest dana, u Beograd, kontrola, ispitivanje, ta li. I on, molim vas nee da koristi bolniko vozilo, posuuje ovu kafansku harabatiju, da ne bi neko rekao: zloupotrebljava rukovodei poloaj. Zato ga cenim, da je sto puta Rus. To jest, sin... emigrantski... Tuga, drugarice... tuga. OTAC: Ljahov bi poludio... (Zatamnjenje.)

24. STAN, ZVORNIKI, NARAVNO (No je. Otac sa djecom, koja su u gaama, kao da ih je iz postelje digao, priprema obraun s mievima: U veliko metalno tekne sipa se voda, blizu ivice, po vodi, posipa penica, tako da se voda i ne vidi, na tekne prislanja daska, i po njoj koje zrno, donose vodu s avlije. Majka u spavaici. Otac sasvim obuen, kako je i doao. Trudi se da sakrije stepen pijanstva, ali ga odaje hod i odebljao jezik.) MAJKA: Misli li ti svako vee... ovako? OTAC: Kako misli, ovako? MAJKA: U po noi dolazit. OTAC: Takav mi poso. I nije po noi, nego (pogleda u runi sat) jedanaest sati i sedam minuta... MAJKA: I mora se napit? OTAC: Ja pijan, nisam. MAJKA: Vidim. DINO: Daj da ja, daj da ja! (Uzima od Oca zdjelu sa penicom i sipa po vodi, svukuda.) OTAC: Taaako, mamicu vam vau... (Lijeu na spavanje, Dino se osvre ka spravi. Svjetlo se gasi. Malo zatamnjenja, pa jutro. Majka ustaje prva. I zaboravila na spravu, naie pored i vrisne: po vodi plivaju naduhla mija tjela. Njen vrisak probudi ostale. Otac ustaje, potom i djeca.) OTAC (Pobjedonosno nasmijan): ta veli, gospoo iz Sarajeva! MAJKA (Sklanja lice od grozne slike u teknetu): ta u kazat, hou da padnem u nesvijest! Sklanjaj ovo, utrobu u povratit! KERIM: ta emo s ovim, tata?

OTAC: Dino, maice u ruku, u lavor, pa u Drinu! (Vidimo kako Dino maicama lovi jedno po jedno truplo, stavlja u lavor...) DINO: Tata, i meni ise povraa... (I pone, blijed, povraati po podu, van tekneta, da ne gleda u nj. Majka mu priskae, pridrava glavu...) MAJKA: Eto ti tvoga majstorluka! Gdje li to samo naui? OTAC (Priao, kao da i on pomogne): Dino, je l u redu? Je l' u redu? DINO (Slinavih usta): U redu je, tata. (I briui rukom usta, zbrisa napolje. Na basamacima, gotovo se sudari sa doktorom Ljahovim i prekrasnom erkicom njegovom, Maom. Skrajne se, da mogu proi.) LJAHOV: Dabro jutro svima, je li slobodno? Kud si se ti zaholco? OTAC: Hajde, hajde, doktore! Uranio! MAJKA (Ocu): Hajde pred njeg, da sklonim ovu bruku! Kerime, uzmi tamio. (Uzimaju tekne puno vode, mieva i ita, nose u drugu prostoriju, sipa se voda po podu, i jean mrtav mi, pa ga ona rukom vraa u tekne. Grozno.) LJAHOV (Govori Majci, koju nema u vidiku, trai je pogledom): Da probamo dakle vae zlatne ruke! (Ocu) Gdje ti je ena? OTAC: Tu je, tu je. Kako si ljepotice? MAA (Gleda mu u lice, podigla glavicu): Ja sam dobro, hvala na pitanju, a kako ste vi? MAJKA (Dolazei): Dobro mam doli, doktore. Zdravo, sunce. MAA: Dobro jutro. Hoete mi vi saiti plisiranu suknju? MAJKA: Hou, zlato, ako umjednem... OTAC: Na singerici, nema ta ne zna. Sjedaj, ljiudino! Moe jedna, za dezinfekciju? (Iz kredenca vadi bokale rakije, aice...) LJAHOV: Nije neophodno, ali smetat nee. (Vratili su se Kerim i Dino, umiveni, mokri, briu se jednim pekirom, po redu. Potom oblae, pristojno, pa sreuju kolske pribore, jo koji dan pa e zatrebati. Majka je prihvatila Maenjku, krojaki centimetar, uzima mjere, zapisuje u tefter. Mau je pritom neto razgolitila, ali Maa nema stida ni nelagode: svako malo fiksira Dinu, neta joj je zanimljiv. I Dino nju posmatra, ali kriom, ispod oka.) OTAC (Dini): Kako je junaino? DINO: Odlino. Svata ti zna, tata. OTAC: Naui se. Naui se u ivotu. Seno, od prve se muterije ne naplauje. ta veli? MAJKA: Da je meni da ispadne kako treba... (Zatamnjenje.)

25. STAN (Pred ogledalom, otac se dotjeruje za izlazak: glumi rutinski poslovno sreivanje pojave. Od singerice uz mrgodne poglede dolazi i gorkojetki Majin glas.) MAJKA: Ja ne znam da ti gdje na svijetu ef ide u nabavku! OTAC: Ne znam ni ja. Al kod mene ide. Zar onim lopovima da dajem novac? MAJKA: Treba li jo koja maramica? (Aluzija na njegov redovno gubljenje maramica, koju on vrlo dobro shvata.) OTAC: ta pie ovdje? (Vadi papir narudbenicu.) Je ti to kurvaluk? ta pie? Janjetina toliko, rum, itaj ta pie. (Ona rukom otklanja ispred lica njegov papir, energino, prekipjelo joj, skae od maine.)

MAJKA: Jesite, sve je to kurvaluk! itav se Zvornik kurva u Banji Koviljai! Meni vie ne moe lagat. OTAC (Mijenja taktiku): Onda, dobro. Kad ti kae, u redu. Dino, spremaj se! Ide sa mnom. Ako ne vjeruje meni, ti lijepo pitaj sina. (Dino skae, spreman. Kod majke je ovaj potez izazvao odreeni efekat, moda nau: dodaje sinu nekakav demperi, ako zatreba. S ulice trubi kasinski dip. Otac pogleduje u sat.) MAJKA: Nemojte kasnit! OTAC: Nemoj ti vie ovakvih cirkusa! (Zatamnjenje.)

26. BANJA KOVILJAA (estoka atmosfera u banjskoj ljetnjoj bati: nae drustvo, sa tri banjske dame, za krcatim stolom. Dino, uuren izmeu Ljahova i Oca, jede evapie, luk. Gleda, cijelim biem, to sve okolo. Banjska kapela veoma struno, abako/podrinjski talent, pjeva prave stvari. Pjeva, mukarac, odjeven po pariski. Bijae neki Boro Janji, ini mi se.) KAPELA:

Hej, Angelino, ti bela Grkinjo... Hej, Angelino, ti bela Grkinjo... Sej gidli, Ano, a to mi te nema? Seji gidi, Stojane a to mi ne doe?

Sipaj! Toi! (Posljednje rijei prihvata i na sto: sipaj! Toi! A u trenucima instrumentala brbljalo se kojeta, ne fermajui prisutne dame.) OTAC: Noge, kakve su da su, negdje se moraju sastavit! OSTOJA: Tu nema sumnje! A ta vi, drugari, radite ako cenjenoj dami, ispod zubnog mosta (zatvara prstima nozdrve) dakle, ako joj smrdi iz usta? OTAC: Ako joj, dismr iz stau? OSTOJA: Da, da... LJAHOV: Ne zanimaju me usta. OSTOJA: Ima leka, ima leka! OTAC: Kaider, pukovnie! OSTOJA: Nakljuka je luka i evapa! (Grohotan smijeh za stolom. Dame ne razumiju, kao ni Dino. Zagledaju se, podiu aice svog likera. Otac stavlja aku na Ostojinu ruku, dok ne zavri opti smijeh.) OTAC: Sad je, Ostoja, moja na redu. Ali, imam molbu! Doktore ti e me podrat, tu smo isti. OSTOJA (Kome se ne dopada ovo naglo uozbiljenje): Nemoj srat! Kakva, bre, molba? OTAC: Da kau: za drutvo iz Sarajeva. OSTOJA: Znaju, bre, svi ko smo, odakle smo! OTAC: Nek znaju. Za moju duu. Da ujem! OSTOJA: (Vratio policijsku sabranost) Ili se debelo prefrigan, ili stvarno budala! Nek ti bude. LJAHOV: Ni budala ni prefrigan, Cekiu - nego dete! Dete! Ja ti kao lekar kaem: deija bolest! (Priao je konobar, dok Ljahov govori, Otac mu tutnuo novanicu u aku. Dok svi

gledaju prema kapeli, dame razgovaraju kao da ne osjeaju muke ruke preko svojih ramena. Govore o pjevau, njegovoj garderobi.) PRVA DAMA: Najlon koulja, ja ti kaem. Iz Pariza. DRUGA DAMA: Vidi se, bre, iz aviona. Boro je stvarno originalan! (Poinje Mahmutova pjesma. Dino je prikunjao, na Ljahovljevoj ruci. Tokom pjesme, o, kako je tuno srce stranca! Mahmut zatvorenih oiju, ostaje sam za stolom: Ljahov odnosi Dinu u dip. Ostoja kupi svoju damu, odlazi u kur-salon tj. tucalite, dok mu pie ne prevlada seksualnu mo. Ljahov se vraa, kupi svoju damu. Preostala, Mahmutova dama bulji u njega neko vrijeme, pa odlazi pikiti. A pjesma je, naravski, sarajevska fatalna.) BORO: Samo za drutvo iz Sarajeva! (Pjeva):

Vila klie sa vrh Trebevia: Je l Sarajvo gdje je nekad bilo? Je l' mejhania kraj Moria hana? Piju l' vino mlade Sarajilije? Slui li ih krmarica mlada? Nosi l mlada tri tanka fildana? Prvi plavi, to begove mami, drugi uti, to hanume ljuti, trei bjeli, to djevojke cv'jeli.

(Zavrila je pjesma, on je sam za stolom, jo uvijek zatvorenih oiju.) OTAC: Ovo sam ih ja nauio! (Otvara oi, vidi kako piki njegova dama, sjeda gdje je sjedila. Okolo, vidi on: nikoga. Shvata da mu drugovi rade, ali tek kad vidi stolicu na kojoj mu je sin sjedio, zatrese glavom.) Gdje mi je dijete? DAMA: Doktor ga je odnio... u dip... Zaspo mali... ta e? OTAC: Aaaaa, u redu. Puno volim ovu pjesmu, zna ... DAMA: Znam. (Vraaju se kurvari. U parovima: Ceki Ljahov, Dama 1. Dama 2. Sjedaju, kako je bilo. Mada se Mahmutova sama primie jaranicama, njoj se pjeva. A Ostoja govori njoj, da ne bi Mahmutu.) OSTOJA: ta je? Ne slua te ovaj... Sarajlija? DAMA: Ja to razumijem. Svako ima svoju pjesmu. (Pa pone pjevati, pozivajui gestom svoje drugarice da prihvate.) DAMA (Pjeva):

Nikad me niko nije volio, nikad me niko nije ljubio, Samooo jaaaa tuuuna tuuugu tuuugujem, Samo ja alom alu alujem...

(Dame su prihvatile, na to se krsti Ljahov... Gleda ih, lice po lice, ne ide mu u glavu tolika bedastoa i nemuzikalnost. A i, potuco je, sad mu se bezbeli gadi. On to zna i na latinskom: omne animal post coitum triste... Hvata za rukav konobara, nareuje.) LJAHOV: Gitaru davaj!

(Konobar upitno gleda u Ostoju, ovaj mjeri Ljahova, klima glavom. Jo traje kurvanjska himna za stolom, i dok konobar prinese gitaru Otac nae za shodno, on to inae voli, da iaretom vrati svoju damu u stolicu do njega. Grli je, dok ona pjeva. Razumijevanje nesree.) OTAC: Ostoja, ivio! OSTOJA: iveli, zdravi bili! LJAHOV: Hvala, mome. (Konobaru koji mu urui gitaru. Sada on pretimava treu zicu, uha nadnesenog nad bubanj gitare.) Serem se ja na italijanski tim! (Narihtao je, zauujue brzo, tzv. ruski tim, a dame jo pjevaju svoju tunu himnu.) LJAHOV: Doosta! (Tiina, kafane se osvrnula, amor zamire. Sasvim malo preludiranja, u kom narasta tiina. Pjeva, na ruskom)(Originai je lako nai, ovdje upisujemo prevod. Moda je mogue da pjeva t>a ovaj prevod? (Napom. autora.)

Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom, Gruzinske pjesme pune tuge: U sjeanju mi bude temnom Daleki al i dane druge.

Kad razliju se u tiinu Te pjesme lude, zanesene, Ja vidim stepu, mjeseinu, I lik daleke jedne ene. Otkada ugledah te, draga, Njen lik u mome srcu gasne, Al nova oivi ga snaga, kad zaujem te pjesme strasne.

Ne pjevaj, draga, kad si sa mnom, Gruzinske pjesme pune tuge: U sjeanju mi bude temnom Daleki al i dane druge.

(Zavrena pjesma, uinja. Ostoja eka da se Ljahov vrati iz zanosa.) OSTOJA: Zna li ta je doktore? (Ljahov ga nijemo gleda) Da u Zvorniku imam bar tri doktora, ti bi mi u Zenici radio. LTAHOV: Ja, Cekiu, ne pevam govnari|e! Ovo je poezija! OSTOJA Pusti poeziju. Tako se nama svata podvaljuje. LJAHOV: Morao bi, Cekiu, Pukina u aps! Ovo je, bre, Pukin! Aleksej Sergejevi Pukin! (Pridigne se iz stolice, u znak potovanja prema imenu koje izgovara) Lii mi na jednog, pokoj mu nacistikoj dui, to je govorio: Kad ujem re kultura, ja se maam revolvera! OSTOJA: Ne laj! OTAC (Istovremeno): Jebo te, doktore, Gebels, jesi uo! Prekidaj to! (Okree se kapelmajstoru) Boro! Tamo, sred Balkana! (Kapela prihvata i poinje poznatu nam domoljubnu pjesmu. Ljahov je pomirljivo doturio gitaru konobaru, podigao au i

zaredao kucanje sa svima za stolom.) LJAHOV: Umiro bih da ne zapevah! Pratajte druzja! BORO (Pjeva):

Tamo, sred Balkana, svima znana, lei divna zemlja moja. Zemilja vrstih ljudi, dobre udi, ast i ponos im je sve...

(Zatamnjenje, u kome ujemo zvuk dipa to ih vraa u Zvornik, i prepoznajemo pijane glasove valerske trojke, koja pjeva.) OSTOJA/OTAC/LJAHOV: I tri kurvara su, I, tri kurvara su, I tri kurvara, tri kurvara, tri kurvara su...

27. STAN (Skoro podne. Sinovi obavljaju terapiju, gazanje. Majka bijesna hoda gore-dolje, iz nje govori gorina prevarenog.) MAJKA: ubre ostaje, ubre. Poveo si dijete, da mi zamae oi! Ko je vidio da se iz nabavke u pet ujutro dolazi? Dino, ta ste radili? DINO: Nita. Svirala muzika. Ja pojeo evapie. OTAC (Uz glasovne reakcije na masau): Jeste... Da nas Miko vozi u kurvaluk? Moe to, moe. Ako smo, ooooj, tu, tu, ako smo budale. MAJKA: to je to Miko, pa drukiji? OTAC: Taj bi piclov... roenu majku cinkovo! MAJKA: Kome? to me, betijo, pravi budalom? Ne smije cinkovati zato to Cekia vuete uza se, nale se pjandure i kurvari. (Kopa po depovima njegovog sakoa, na vjealici.) Evo, nema maramice! Ma ne moe meni vie lagat, hotapleru jedan kafanski! OTA: Ne horvaj depove! DINO: Ko da je vana maramica? KERIM: uti, blento. MAJKA: Jesam li ja zato dvije godine po Sarajevu vriskala? Jesam li ja zato, krvnie li jedan, poso ostavila? (Plae.) Oi iskapah nad ovom mainom, da djeci bude, da ponemo jednom ko ljudi ivjet, a za kog? (Neko snano kuca na vrata.) Za ovog kurvara i pokvarenjaka to nema obraza mrve jedne... (Otvorila je vrata, milicioner! Tek to je rekao Dobar dan!, ona hoe da padne unesvijest. Naslanja se na dovratak, tijelo malaksava, on prihvata, dovlai je do kreveta. Gleda okolo, vidi neobinu sliku. Otac ga gleda s poda, nije ni registrovao ta se zbilo s majkom. Djeca su ve kod nje, ona ih vidi, otvorenih, a kao mrtvih oiju.) OTAC: ta je bilo, Branilo? BRANO: Zaboravili ste sat... i prsten... u Koviljai... pa vam ja donio... OTAC: Spusti tu, fala ti. Neu ti ostati duan... (Milicioner Brano odlazi, a majka pridola sebi, pojmila svoj neosnovani strah od milicionera. Ali je to jo jedna kap, ba ona to nedostaje.) MAJKA: ta sam ja bogu zgrijeila? ta sam ja bogu zgrijeila? (Njen se pla pretvara u ridanje.)

OTAC: Nisi nita, enska glavo, ja sam zgrijeio. I bogu i ljudima. Ja sam. Dajte, djeco, zgazite me... (Dino krivo shvata i ponovo se penje na oca, obavlja masau gazanja.) MAJKA: Uuuu, djeco moja, bolje bi bilo da vam se nije ni vratio, da se objesio. to se nisi, baksuze objesio, ko Vlado, poteno, manja bi teta bila, dumane dumanski! (Na pomen Vlade Petrovia Otac s poda ustaje tako da Dino padne na pod, ko drvo. Otac je zakrvavio, mogao bi ubiti.) OTAC: Sluaj ti! Da nikad vie, nikad vie, nisi pomenula, razumije? Ubicu! Ne pominji, ne pominji, ne pominji! (Moda bi on na nju i fiziki nasrnuo, udavio, da ona nije na krevetu, niti sjedi niti lei, bori se za vazduh. Djeca su nekako poustajala, u strahu se pribila uza zid, a sad, kad vide kako je s Majkom, iz kredenca, Kerim, uzimaju kartonsku kutiju sa tabletama i boicom sranih kapi, iz bokala u au sipaju vodu, Dino, uzimaju kocku eera, Kerim, pa kod kreveta, nad Majkom, dok obojici drhte ruke, malom pumpicom, iz boice na kocku kapaju dvijetri potrebne kapi. Pokuavaju jo u usta ubaciti kocku eera, nakapanu lijekom, uspijevaju, djeije iskustvo, a vodu ona pije tako da se vie niz bradu slijeva nego to u usta ulazi.) Ne pominji! (Zatamnjenje, u kome se, kao melem po ivoj rani, u tamu sale krune kristali muzike Rahmanjinova: Drugi klavirski koncert u Ce molu.)

28. MAENJKIN DOM (To svira Maenjka. Dino pored nje, na repetitorskoj stolici, sa koje mu noge ne dotiu pod, pa petlja, ukrta stopala. Ljahov, u golemoj fotelji, njegova mjera, studira Borbu, prvi put vidimo naoale na njegovom licu. Supruga mu, Lidija, ena netom ocvale ljepote, savreno odjevena, prinosi vreo samovar na iroki teki trpezarijski sto. Dinina usta poluotvorena: san li je, java li je? Kako da izdri ljepotu Maenjkinog lica, i tu muziku, povrh svega?) LIDIJA: Ajdemo, deco, aj se ne sme piti ladan! (Maenjka prevue jo nekoliko taktova, pa dugo gleda u Dinino lice, prije nego to e progovoriti.) MAA: Svia ti se? DINO: Sviraj jo... molim te... MAA: aj se ne sme piti ladan. (Ustaje, pa i on za njom ne odmah, sjedaju za sto, samo doktor ne sjeda, on pored fotelje ima mali stoli, ono to bi u musl. kui bio pekun, i Lidija mu servira tu. Dino pametno saekuje da neko prvi pone piti, ali nije uoio tehniku. Srkne iz dubine, jaukne.) DINO: Adadaj! (Odrasli obuzdavaju nasrnuli smijeh. Maenjki nita nije smijeno.) LJAHOV: Ti se ispri, junae. MAA: Tako sam i ja, kad sam bila mala. (Zar je ikad bila manja?) (Dino Ljahovu odgovara mimikom, bolnog lica. Zatim skuplja snagu, Maa mu je dala...) DINO: Ja... ba i ne volim... aj... LIDIJA: Nije mogue? ipak? Lipa? DINO: Mi smo u Sarajavu brali lipu. LJAHOV: Voli, od lipe? DINO: Nije. Nego smo pradavali. U apoteku. LJAHOV: To je fino. Komunistiki. (Lidija vidi da malom nije do aja...) LIDIJA: Maenjka, duo, oe jo neto da odsvira, za svoga druga?

MAA: Je l' oe? (On klima glavom, ne odvajajui pogled od njenog lica. Ona sjeda za klavir, poinje, Prokofjev, Piano Sonata. On kao hipnotiziran ustaje od stola, sjeda za svoju, repetitorsku stolicu. Boansko osjeanje ljepote i ljubavi. Zatamnjenje.)

29. ORDINACIJA (Jo traje esta piano sonata, Prokofjeva; kao da brie vrijeme, prostor.) SABAHUDIN: Koja godina? Koja zvezda? DOKTOR: Sedamdesetitrea. Zemlja. SABAHUDIN (Plano): A gdje je Maenjka? Gdje je Maenjka? DOKTOR: U Beogradu. S tatom. Doi e. SABAHUDIN: Gdje je Maenjka? DOKTOR: Maenjka je s tatom u Beogradu. Maenjlka e doi SABAHUDIN: Zato plae? Zato plae Maenjka? DOKTOR (Sugestivno, najsnanije to moe): Maenjka nikad ne plae. Maenjka se smije. Smije se Maenjka (Odjekuje, u nestvarnoj akustici, Main smijeh. Kroz tamu, seli se u narednu scenu. Zatamnjenje.)

30. STAN (Odjekuje realan, grlen Main smijeh. Ona pred ogledalom okree svoje tjelece ukrug: kako joj stoji plisirana suknja.) MAA (Gleda u sve, pita Dinu): Kako mi stoji? DINO: Fantastino! LJAHOV: Okrei se, sine. (Ona se vrti, kao balerina, pravi piruetu.) Krasno, krasno. Doi, da te tata poljubi. (Podie je u naramak, ona kao da nestaje na njegovim ogromnim prsima. Ljubi je, miluje po kosi. A dole je, na podu, besposlena ostala Majka, to je do tog trena sa Maine plisirane suknjice vadila iode i konce. Ljahov je u bijelom mantilu, ljekarskom, izvezeni mu inicijali E. A. i prezime LJAHOV na prsima, dakle s posla iziao, da obavi vaan posao. Dino sveano odjeven, sa crvenom maramom torbak mu je ve na leima. Nema Oca, nema Kerima.) LJAHOV: Maho je imao pravo: zlata vrijede vae ruke! MAJKA: Izvinite, doktore... tako je i kod pravih najdera, sve u zadnji as. LJAHOV: Zato, sestro mila? Pogledajte ovo, molim vas! (Maa i Dino, jedno pored drugog, pred ogledalom. Suta ljepota bezazlenosti.) MAJKA (Krsti ruke na prsima, divota): Doe mi da zaplaem... (Ljahov prostoduno stavlja ruku preko njenog ramena, ona instinktivno izmie.) LJAHOV: Zato da plaete? Ne treba plakati. MAJKA: Vi mene stalno persirate... a ja se Vama stalno izvinjavam... Stvarno izvinite, plisiranje je smrt najderska! DINO: Mi emo, mama, zakasniti. LJAHOV (Pogleda u runi sat): Neemo, deco, neemo. MAA (Molbeno): Da idemo, tatice? LJAHOV: Idemo. Idemo. E, pa, divna gospoo, ja Vam se iz sveg srca zahvaljujem. Znam, znam, kako u se oduit! Sretni bili! Dosvidanja... MAJKA: Dovienja. (Pa sina miluje, usput, po glavi.) Eto. Hajte. Budi dobar. DINO: Hou, mama. Dovienja.

MAA: Punio vam hvala, teta. Dovienja. (Ako ne moe drukije, neka prou kroz salu, volio bih da se uje i vidi Doveo ih je blizu kole, uz dijalog to e se dolje navesti, a oni ne smiju sami u djeiju rulju kolskog dvorita.) LJAHOV: Biete u istom razredu. Moda vas stave u istu klupu. MAA: To bi bilo krasno. LJAHOV (Dini): ta misli pionir? DINO: Stvarno bi bilo krasno. LJAHOV: Tu vam je kola. Dalje morate sami. (Oni se ukipili, ni makac. Napokon kreu, u mnotvo.) Hajde, hajde. Junaki. (Sad on dugo gleda za njima, sakriven iza nekog stabla. Oni se osvru, jo im je potreban, ali ga ne mogu vidjeti. On stoji dok ih ne izgubi iz vidika. Zatamnjenje.)

31. AHOVSKI KLUB (Ova se scena dade vrlo prirodno ukrstiti sa narednom, dakle mogu se odvijati paralelno. (Napom autora) Sveano je otvorenje ahovskog kluba. Trenuci pred sami govor, to e ga odrati predsjednik sreza, Nikola A. Malo guve, nervoze, stolovi sa poredanim figurama. Valjalo bi medu prisutnima prepoznati onu dvojicu momaka to, onomad, sjedoe za kasinski ah-sto.) OSTOJA (Ocu): Gde nam je, bre, doktor? OTAC (Pogledavi na sat) Morao bi stii... OSTOJA: Je li uzimo dip? OTAC: Rano jutros. Al' je do sad moro do. O'STOJA: Ne valja da ga nema. Ne valja. (Prilazi im Predsjednik.) PREDSJEDNIK: Drugovi, zdravo! OSTOJA: Zdravo, Nikola. Nek si nam doo. OTAC: Pozdravljiam, drue Predsjednlie. PREDSJEDNIK: Gdje vam je kompanjon? OSTOJA: Moro bi se pojavit. Mi ne moramo ekat. Io je u Beograd. Moda zato kasni. OTAC: Ja predlaem da mi otvorimo. Pa ko jo doe, dobro doo. ta ti veli? (Ostoji) OSTOJA (Predsjedniku): Hoemo li? PREDSJEDNIK: Moe, samo bih ja odmah moro ii... (Ostoja pljesne dlanovima nekoliko puta, ko je sjedio, ustane, ko je brbljao, prekine.) PREDSJEDNIK: Dakle, drugovi i drugarice, (Drugarica nema.) Pripala mi je ugodna dunost i ast, da u ime sreza progovorim koju rije povodam otvaranja prvog ahovskog kluba u gormjem Podrinju. Ja namjerno za ovu priliku nemam kao to vidite spremio nikakav pisan govor. Svima je vama poznata teka situacija koju preivljava naa zemlja i o tome vam ja nita novo nemam da kaem. Ali mi je, vidite, vano ba to to se u ovako tekoj situaciji pokazuje da nikakve vanjske sile i nikakav unutranji neprijatelj, ne mogu sprijeiti slobodan narodni ivot i aktivnost na svakom polju, pa i na ovom vaem, ahovskom. Neprijatelj to mora da vidi i hoe-nee mora da shvati kako nas ni u emu ne moe zaustaviti i spreiti da idemo dalje, u sve ljepu i bogatiju sretnu budunost. to se vaeg kluba tie, ja bih ovde morao istai nesebino zalaganje predsjednika vaeg inicijativnog odbora, druga Mahmuta, kao i znaajnu podrku koju je njegovoj inicijativi dao drug Ceki u ime graana naeg grada i nae narodne milicije. Ja vas pozivam, dragi drugovi ahisti i ahovski zaljubljenici, da to prije odrite osnivaku skuptinu kluba i da klubu date adekvatno ime, i sve ostalo. Ja vam u tom smislu ne bih sugerisao nita

konkretno, jar takvih imena imamo, poevi od Filipa Kljaia, desetine i stotine i hiljade, ako treba. Ja sam treba da povuem prvi potez u partiji izmeu drugova Cekia i Zolja pa bi time va klub proglasilo otvorenim. ta vue? OSTOJA: Ispred kralja. PREDSJEDNIK (Povlai kraljevog pjeaka): Za dva polja?

OSTOJA: Nego kako? (Aplauzi, amor. Partneri zauzimaju stolove. Gotovo. Zatamnjenje.)

32. STAN (Istovremeno sa prethodnom scenom. Majka, za mainom, iskapava oi, na tokrli, kraj nje, muterija, u kombinezonu, Daskara. Kerim jede za stolom, Dino trenira na seiji, svoj tafetni govor.) DASKARA: Hoe l ispast fino? MAJKA: Haljina e valjat. (Blaga ironija na raun Daskarinom izgledu, to ono kau najderi: jer je teko takvijema dobar najder biti.) DASKARA: To sam ja za svadbu... Brat mi se eni za Prvi maj... MAJKA: Ako na svadbi bude bolje haljine, ruku mi isijeci. DJNO (Sa papira): Dragi na drue predsjednie! Predajem vam ovu tafetu u kojoj se nalaze hiljade srdanih pozdrava pionira zvornikog sreza za naeg voljenog predsjednika druga Tita. Mi, pioniri zvornikog sreza, i ovog puta se zaklinjemo da emo vrijedno uiti i raditi i svakoga dana stilcati nova znanja za dobrobit i blagostanje nae socijalistike zajednice ravnopravnih naroda i u svemu biti dostojni nastavljai velikog revolucionarnog puta kojim snano i nepokolebljivo koraa na narod na elu sa drugom Titom i Komunistikom partijom Jugoslavije! (Ovo je itanje, naravski, iskidano, govoreno poluglasno. Daskara razapinje ui, ali niti razumije niti shvata.) DASKARA: Da vam, gospoo, mali nije...? (Uvre rukom: kao, pomahnito.) MAJKA (Ponosito): On predaje tafetu, pionirsku! DASKARA: Znam ja jednu enu... povi ciganske male. Sve zna. Mom ovjeku ogadila rakiju! est godina nije okusio ni kapi! Ako treba, kaite, doveu je ja ovde, da se ne pentrate uz Vratolomac... MAJKA (Gledajui saalno u glupost njenog lica): Ama, zdrav je, ensko glavo. Ui govor, treba da preda tafetu, Titovu, razumije? DASKARA: Titovu? (Zatamnjenje)

33. STAN DOKTORA LJAHOVA (Dok Ljahov i ena mu dorauju detalje na bogatoj trpezi, escajzi, srebro, itd., oekujui goste povodom Mainog roendana, Maa i Dino, kod klavira, uz pokoji ticaj njenih prstia po klavijaturi, razgovaraju obzbiljni kao odrasli ljudi. To to je Dino ve tu kazuje da je on tu esto, gotovo domai. Ona, a bogami i on, sveano odjeveni. Odrasli ne uju njihovu priu.) DINO: Mi smo mislili da e sve biti u redu kad ponovo budemo sa tatom. MAA: A zar nije u redu? DINO: Nekad jeste, nekad nije. Mama kae da on ne ide (Saginje se, apue, poverljivo) u Banju Koviljau po robu - nego u kurvaluk. Zna ti ta je to kurvaluk? MAA: To je neto oko nevaljastih ena. Ne znam. Ja tako mislim.

DINO (Zamisli se): Onda mama ima pravo... A kakve veze imaju maramice? MAA: Koje maramice? DINO: Tatine. Stalno gubi maramice pa se mama ljuti. ta to ima veze? MAA: Pojma nemam. Moda joj ao? DJNO: Tvoji... tata i mama, ne svaaju se? MAA: Ja mislim da se ne svaaju. Samo zbog mene. Kad se brinu... DINO: Zato da se brinu? MAA: Zato to kod mene ne valja krv. Pa me tata zato vodi u Beograd. DINO: Zato? MAA: Pa kod doktora! DliNO: To je bez veze, pa i on je doktor? MAA: Ali u Beogradu imaju aparate! DINO: Pa ta onda? MAA: Onda ja fino zaspem pa mi oni zamene krv! (Dino zvidukne od uenja.) Pa da, to se ui? DJNO: To ujem prvi put u ivotu! (Eto i Zoljevih. Zvono. Lidija otvara, uvadi Mahmuta, Oca, Majku, Kerima. On vrti svoju spravu, kino.) LIDIJA: Ajte, ajte, dobro nam doli. Izvolite. OTAC/MAJKA/KERIM: Dobro vee. Malo kasnimo, izvinite. LJAHOV (Gleda u zidni sat): Da niste doli, jo petnaest rninuta, krenuo bih po vas! OTAC: najderska posla, moj doktore. MAJKA: To on meni., A gdje nam je slavljenica? (Dri u ruci zamotan svoj poklon. Krasna bluzica, sa velikom okruglom kragnom, vidjeemo je poslije.) LJAHOV: Mao, duo. (Maa prilazi i pozdravi malim sagibom u koljenima, kao da e recitovati na priredbi.) MAA: Dobro vee, dobrodoli. SVI: Sretan roendan! (Redom je ljube, vuku za ui, predaju poklone.) LIDIJA: ta se sada radi, Maenjka? MAA: Treba da odmotam i da vidim ta je i da se zahvalim. (Odmotava i lice joj se ozaruje kad vidi prelijepu bijelu bluzicu. Propinje se na prste da poljubi Majku.) MAA: Ba ste krasni, teta Seno, puno vam hvala! KERIM: Ovo je od mene i od moga brace. (Golema kutija Kandit, kinosprava. Nju udi ona cijev, toga inae nema na kandit kutijama, metalnim bombonjerama. Krene da otvori poklopac, unutra arulja i ica, nekakav kalem.) DINO: To je, Mao, kino. Kerim sam napravio! (Sada je na nju red da se udi. Gleda, ne shvata...) MAA: Onda, mamice, treba da probamo... ovo... kino? LIDIJA: Tako je, sunce. Moete u tvoju sobu... (Odvodi djecu, i tamo Kerim uzima stvar u svoje ruke: trazi adekvatan zid, platno, utinicu...) KERIM: Gdje se, Mao, gasi svjetlo? (Dino brebolje gasi, da pokae svoj status; malo je ljubomoran na bratove vrline, ali umije to pregristi.) LIDIJA (Razgledajui bluzicu): Stvarno je krasna! LJAHOV (Toei svima pie, nazdravljajui): iveli, i hvala vam to ste doli. (Svi

ispijaju, za stolom.) GLASOVI: ivjeli. U zdravlje. LJAHOV: Ti, Seno, ne treba da se zove Sena nego Zlata, Zlatica, Zlatka... OTAC: Ne pretjeruj, doktore... LJAHOV: Bez preterivanja: zlatne ruke, zlatna dua, zlatna djeica. MAJKA: I balkanski mu! (Smijeh, Lidija, kao domaica, malo suzdrano.) OTAC: Kako misli, ljepotice? MAJKA: Okolo kalaji, unutra belaji! (Sad Ljahov hoe da prsne od smijeha. ak se i Otac smije. Majka i sama zauena otkud joj doe takav humor. Zvono na vratima.) OSTOJIN GLAS (Pripjan): U ime naroda, otvaraj! LJAHOV (U hodu se trese od smijeha): Odmah, bratac, gde si ti, pobogu? OSTOJA: Ne piltaj. (Brie znoj sa ela, zadihan, neispavan, smoren.) Daj ovo detetu. (505 sa crtom, ili Plavi 9, bombone. Odmah skida sako, Lidija prihvata, ostaje u koulji, iskaianoj: podpazuna futrola, revolver. Sjeda za sto, prihvata se ae.) OTAC: ta je? Opet guva? OSTOJA: Ne pitaj. iveo! (utnja, malo munine.) LIDIJA (Majci): Govorili smo mu, koliko puta...? Umesto da se ovek lepo oeni... LJAHOV: Menjaj firmu Ostoja, ne vredi ti takav ivot pare popiane. OSTOJA: Menjaj temu, doktore, il' se pakujem. (Lidija ustala, prinosi mezetluke, itd. Za stolom utnja u kojoj idiotski zvecka pribor, neto se kao jede, mezi. Muki ispijaju svoja pia bez nazdravljanja... Ljahov odlazi po harmoniku. Sjeda za sto, razvlai, preludira, to je Ostojina pjesma, pa poinje, na ruskom, dvije-tri rijei...) OSTOJA (Udari akom o sto, snano): Na srpskom! LJAHOV (Vrati takt-dva, pa pjeva):

Ko to ulicom puistam sad hodi? Ko u noi svoj iziva jad? Harmonika to usamljen brodi, Dok lagano sav zamire grad.

Vetar kosu mu vije po elu, svoju pesmu dok izvija on. Zalud trai on draganu belu, zalud enjivi uje se poj.

Ti ne plai i suze ne roni, zadnje zbogom odsviraj joj sad. Iz harmoinike tugu ukloni, stegni strce, i nasmij se tad.

(Upravo kod stiha zadnje zbogom od sviraj joj sad, iz sobe je istrala Maa.) MAA: Doooi, tata, molim te... Praaavo kinooo, da viiidi! LJAHOV: Samo da pesmu zavrim, sine... (Pjeva): Iz harmoinike tugu ukloni, stegni strce, i nasmij se tad.

(Ostoja je istinski uivao u pjesmi, pomalo i pripjevao. Nazdravlja, dok je Ljahov otiao sa erkom, Ocu i Majci.) OSTOJA: Ljudi, iveli! (Strese se, ispivi na duak, pa tuno-kontaktirajue...) Ne moe se biti na braniku i ii u svatove. OTAC: Revolucija nije maji kaalj. OSTOJA: Majka i maeha. Pa ta te dopadne. (Ljahov se vratio, turio plou na starinskom gramofonu, sasvim udno odzvonie prvi akordi nekog amerikog glenmilerskog ritma...) LJAHOV: Dok smirim decu, molim goste, i vas, cenjena domaice, da zapleu, uz orkestar Glen Milera. (Ustaju, pleu. Otac-Majka, Ceki-Lidija. U djeijoj sobi, Maa jednako okree ruicu, vrti film, a Kerim zaspao u fotelji, Dino pokraj Mainih nogu, na podu). LJAHOV (Upalivi svetlo): Maenjka duo, ti ne vidi da su ti gosti zaspali? MASA: Stvarno... nisam primetila... LJAHOV: Hajde lepo obuci piamu... (Ona posluna; a doktor prekriva Kerima nekim ebetom, a Dinu podie i stavlja u Mainu postelju. I Maa lijee, on ih pokriva. Poljubi se s erkom. Gasi svjetlo.) LJAHOV: Laku no, sine. (Poljubac). MAA: Lalku no, tatice. (Zatamnjenje.)

34. KASINA OTAC (Dovikuje ka drugim prostorija ma): Jesu li ispeglane zastave? ENSKI GLAS: Za pet minuta, efe. OTAC: Stoljnjaci? ENSKI GLAS: Gotovo! OTAC: Gdje nestade ole, jebem li mu svastiku? Hou da sve bude cakum-pakum, il' u vas pobit!

35. GRADSKI TRG (Klasina slika provincijskog pijanog trga, improvizirana tribina, doek i ispraaj tafete. Narod. Borbene pjesme sa visokih zvunika. Zastave, parole, itd. Milicioneri, sve to treba... Prolaze nosioci tafete. Preko Dininih prsa bijela traka, dijagonalno, pie: pionirska. U prvom su redu jedan do drugog Otac i Ostoja, tu je i Majka, Kerim, Ljahov, Lidija, Masa, u Ljahovljevom naruju. Dok djevojka, sa trakom omladinska predaju svoju tafetu Predsjedniku, njen govor ujemo iz zvunika, u treem planu. U prvom je dijalog izmeu Oca i Ostoje.) OSTOJA: Ajdemo, Maho, pucat aha, jebe ovu guvu. OTAC: Nemoj provocirat. Hoe da ja o tebi referiem? OSTOJA: Ma zajebo bi ti ovo... da ti sin ne igra. OTAC: Nije igro prole goddne, pusti sad, da ujem! OMLADINKA:...sa komunistikom partijom i drugom Titom na elu! (estok, narodni, aplauz.) DINO (pridriavajui lijevom rukom traku na prsima, gdje mu se otkaila penadla, u desnoj mu je tafeta): Dragi na drue predsjednie! Predajem vam ovu tafetu... u kojoj se nalaze pozdravi... hiljade pozdrava za naeg voljenog druga Tita od pionira zvornikog sreza... Mi, pioniri zvornikog sreza i ovoga puta... zaklinjemo se da emo svakoga dana

vrijedno uiti i raditi...da emo sticati nova saznanja (Stalno pati zbog proklete penadle!) ...za dobrostanje nae socijalistike zajednice zbratimljenih naroda i da emo u svemu biti dostojni nastavljai velikog revolucionarnog puta kojim koraa na narod na elu sa naim voljenim drugom Titom i Komunistikom partijom Jugoslavlje. (Aplauz, estok.) PREDSJEDNIK: Drugarice i drugovi! Na ovaj veliki sveani dan... (Govor prelazi u trei plan, u prvom su Otac, Dino, Ceki, i ostali nai junaci.) DINO (Plae): penadla. Bogami, tata, sve je kriva penadla. OTAC: Kakva, bolan, penadla? DINO: Vidi da se otkaila!... Hoe da ti sad ponovim? OSTOJA: Dobar si bio, estitam, evo ruke. OTAC: Ti e biti tatin komunista... (Zatamnjenje.)

36. STAN DOKTORA LJAHOVA (Maa na postelji, Dino na podu pokraj nje, s rukom na njenoj postelji. Ona mu se upisuje u spomenar, na zadnjoj stranici. On virka, ona zakree korice. Zavrila, daje mu.) MAA: Ali ne sme proitati ovde! DINO (Tuno): Zato, Maenjka? MAA: Ne sme i gotovo. Onda ti ga ne dam. Obeava? asna pionirska? DINO (Tragino tuno): asna pionirska. (utnja. On dugo gleda u spomenar, ne smije ga otvoriti, teko mu. Suze zaiskre u oima...) MAA: Ti sad plae? (Tog asa stvarno skliznula suza.) DINO: Kako zna? (Jer ona njega ne vidi. Bolest.) MAA: Tako. Ponakad, sve znam. I tvoja mama plae. DINO: Plae. MAA: Ne treba da plae. DINO: I ja joj kaem. Al' dabe. MAA: Hoe mi dati ruku? (On joj daje ruku, ona je, objema svojim ruicama, privija na prsa.) Voli li me? DINO: Vie nego ikog. Na cijelom svijetu. (Maa uti. Pauza.) Ne vjeruje? MAA: Verujem. Zato to i ja tebe volom. Puno te volim. Daj mi i drugu ruku. Ti si moj aneo. (Zatamnjenje)

37. OSTOJINA KANCELARIJA (Ostoja za stolom, sjedi, otac na stolici ispred. Sasvim analogno slici s poetka, kod Faruka. Otac zagnjurio glavu u ake, oborio je na prsa. Oaj. Laktovi na koljenima.) OSTOJA: Ko mu je pisao govor, lepo te pitam!? OTAC (Ne podiui glavu): Ti to mora znati bolje nego ja... OSTOJA: A ti? Da nisi togod popravljao ? OTAC (Podie glavu): Zar ti, drue Cekiu, misli da sam ja lud? OSTOJA: Omladinka lepo kae: sa Partijom i Titom, tvoj mali