PHJ-Moguš

Moguš; Povijesni pregled hrvatskog književnoga jezika

POVIJEST HRVATSKOG JEZIKAPREDSTANDARDNO RAZDOBLJE

I. Pismenost i književnost hrvatskoga srednjovjekovlja

II. Jezik 16. st.

III. jezik u 17. i prvoj polovici 18. st.

Hrvatsko srednjovjekovlje

Latinski na: Trpimirovu natpisu – nađen u Rižinicama podno Klisa, Trpimirova

darovnica (852. g.) – najstarija isprava hrvatske povijesti, sačuvana u prijepisu iz 16.

st.

u prvim hrvatskim spomenicima, uglata glagoljica: Krčki natpis (11. st.), Valunska

ploča (11. st.), Baščanska ploča (1100.)

Kločev glagoljaš (11.st.) 12.st.: Bečki listići, Londonski i Grškovićev odlomak

Vinodolski zakonik – kurzivna glagoljica i stiliziran narodni jezik

Razvod istarski

Povaljska listina (1184.) – jedan od prvih hrvatskih ćiriličkih spomenika.

14.st. – počinju se tekstovi pisati i latinicom: Red i zakon dominikanki (1345.),

Šibenska molitva

KOSINJSKA TISKARA Osnovali su je knezovi Frankopani, a zatvara se nakon

tragedije na Krbavskom polju (1493.).

SENJSKA TISKARA Osnivač joj je Blaž Baromić. Tiskara je djelovala od 1494. do

1508. U njoj je tisnuto 7 knjiga (od toga dvije inkunabule).

RIJEČKA TISKARA djeluje od 1530. do 1531. Osnivač joj je Šimun Kožičić Benja,

biskup krbavsko--modruški. Iako nije tiskala inkunabule, u njoj je otisnuto 6 knjiga.

Hrvatske glagoljičke inkunabule

1. Misal po zakonu rimskoga dvora (mjesto tiska nepoznato, 22. 2. 1483.,

sačuvano 11 potpunih ili gotovo potpunih primjeraka)

2. Brevijar po zakonu rimskoga dvora (Kosinj, 1491., sačuvan 1 gotovo

potpun primjerak)

3. Ispovid ku e vsaki krstjanin držan imiti i umiti i naučiti (Venecija?,

1492., nije sačuvan ni jedan primjerak)

4. Brevijar (Blaž Baromić, Venecija, 1493., sačuvano 5 primjeraka, jedan

potpun)

5. Misal (Senj, 1494., sačuvan jedan potpun i dva nepotpuna primjerka)

6. Spovid općena (Senj, 1496., sačuvan jedan potpuni primjerak)

Hrvatske latiničke inkunabule

1. Molitvenik (mjesto tiska nepoznato, 1490.?, sačuvan samo jedan primjerak)

2. Oficij (mjesto tiska nepoznato, 1490.?, sačuvan samo jedan primjerak)

1


3. Lekcionar Bernardina Splićanina (Venecija, 1495., sačuvana dva potpuna

primjerka)

JEZIK 16. STOLJEĆA

1574. Ivan Pergošić: Decretum – 1. tiskano kajkavsko djelo; početak kajkavskog

književnog jezika.

1560. Katarina Zrinska: Molitvenik

Glagoljaški kodeksi prošarani kajkavizmima: Petrisov zbornik (1468) i Kolunićev

zbornik (1486)

1493. Krbavska bitka – o tome u Zapisu popa Martinca u Novljanskome brevijaru.

Protestantizam – nadovezuje se na hrvatskoglagoljašku tradiciju – pokazuje i izbor

glagoljice za tiskanje Novoga zavjeta. Nastoje da narodni jezik bude podloga njihovu

štivu.

I katolici i protestanti – koriste hibridni jezik: čakavski, kajkavski i štokavski – da se

približe što većem broju ljudi.

Antun Dalmatin i Stjepan Konzul Istranin – prevode Bibliju na slovinski – 1. puta nazire

se ideja o jeziku razumljivom svim Južnim Slavenima.

Antun Vramec (Vrbovec, 9. lipnja 1538. - Varaždin, 1587.), hrvatski pisac; glavno

djelo mu je "Kronika vezda znovich zpravljena kratka szlouenzkim jezikom" u kojem

je obradio povijest od stvaranja svijeta do 1578.

Šime Budinić u Sumi nauka krstjanskoga (1583) – koristi dijakritičke znakove (no

oni se već nalaze u Marulića i Hektorovića).

1595. Šibenčanin Faust Vrančić: Dictionarium quinque nobilissimarum Europae

linguarum: latinae, iliricae, germanicae, dalmaticae et ungaricae

OD POČETKA 17. DO SREDINE 18.ST.

1604. Bartol Kašić: Institutionum linguae illyircae libri duo – 1. hrvatska

gramatika.

Čakavski temelj – u fonologiji i akcentuaciji. Morfologija – mnogo primjera štokavske

stilizacije. U Kašićevu prijevodu Biblije i Rituala rimskog – štokavski utjecaj još veći:

1665. Juraj Križanić: Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku – opis jezika

sjeverozapdnog kompleksa. Pripadao Ozaljskome književnome krugu – trodijalektalni

hibrid. Na to upućuje refleks ě u i i e, nikada u je.

Gundulić, Bunić-Vučić, Junije Palmotić i kasnije Ignjat Đurđević → u potpunosti

afirmiraju ijekavsku štokavštinu.

17.st. Splićanin Matija Alberti – čakavštinu nametao kao temelj budućem zajedničkom

standardu.

Sjeverna čakavština – sve više se priklanjala ozaljskome krugu: Pažanin Ivan Mršić,

Franjo Glavinić (pobožna tematika)

2


Čakavski najvitalniji u 17. st. ostao je zadarski knjiž. krug – Juraj Baraković: Vila

Slovinka.

Šime Budinić – rješenje vidio u proširenju dijakritičkih znakova.

Rafael Levaković – slijedio ga (ali je provodio jaku rusifikaciju crkvenih tekstova –

doživio otpor).

Pavao Vitezović – kraj st., ponovno obnovio ideju o dijakritičkim znakovima.

Već je Kašić uveo:

znak v za /v/ (prije se označavao s u – kao i /u/)

c za /č/, k za /k/, ç za /c/

K. stopama nastavlja Rajmund Đamanjić: Nauk za dobro pisati latinskijem slovima

riječi jezika slovinskoga (1639).

OKK – trodijalektalna koine.

Petar Zrinski: Adrijanskoga mora sirena (1660) – tema je sigetska opsada – slavila se

od Dubrovnika do Senja i dalje.

Ivan Belostenec: Gazophylacium (1740 - posthumno) – lat-hrv. rječnik. Najveći

doprinos OKK-u. Lat. riječi objašnjene većinom na sva 3 narječja – time je obuhvatio

leksičko blago i iz uže Hrvatske, ali i iz Slavonije i primorja.

Juraj Habdelić – središnja kajkavska figura 17.st., zalagao se za kajkavsko narječje

kao osnovicu književnoga jezika. Djelo: Dikcionar ili reči slovenske z vekšega

vkup zebrane (1670) – isusovačka teza da je književni jezik bolje graditi na 1

narječju.

U predgovoru Zrcala marijanskoga – razumijevanje za jezik s višedijalektalnom

osnovicom.

Pavao Vitezović

Uvidio važnost reforme pravopisa – jedan znak za svaki fonem: monografemski

sustav (kao u glagoljici):

ç za č (mjesto cs i ts)

c za ć (umjesto ch, tj)

c + i, e, a, o, u = c

ĩ za lj (umjesto lj)

ñ za nj

z za ž (mj. sh).

Takvim znakovima piše i Lexicon latino-illyricum.

Ostala njegova značajna djela:1684. Odiljenje sigetsko, 1703. Priričnik

STANDARDNO RAZDOBLJE

3


4 .PERIOD

OD SREDINE 18. st. DO HNP-a

U Svetoj Rožaliji Slavonca Antuna Kanižlića – utjecaj Gundulića i Đurđevića. K.

uključuje u leksik koje je našao „ u različitim ilirskim knjigama“, poglavito u rječniku

Jakova Mikalje i Ardelija Della Belle.

Andrija Kačić Miošić: Razgovor ugodni naroda slovinskoga –štokavska ikavica,

Novi književni centri u 18. st.:

Makarsko primorje (Kačić, Grabovac)

Slavonija. Matija Antun Relković

1761. Blaž Tadijanović: Svašta po malo iliti kratko složenje imena i riči u

ilirski i njemački jezik

1767. A. M. Reljković: Nova slavonska i nimačka gramatika

Marijan Lanosović: Neue einleitung zur slavonishen Sprache

Kanižlić: Kamen pravi smutnje velike – ideja da ilirski jezik potpuno

omogućuje znanstveni diskurs.

Prijevod Svetog pisma na hrvatski (M. P. Katančić) – izdan 1831. – važan za

standardizaciju (kao i u drugih naroda).

Ruđer Bošković

Franjo Marija Apendini: Grammatica della lingua Illirica

Joakim Stulli: Lexicon latino-italico-illyricum (1801) - trojezični rječnik; veći

dio izvor u starim dubrovačkim piscima, ali i dalmatinskih, slavonskih, kajkavskih

izvora.

Ličanin Šime Starčević: Nova ričoslovnica ilirička (1812) – 1. opisao 4-

akcentski sustav štokavske ikavice; jasno formulirao da Dubrovnik, Dalmacija,

Bosna i Horvatska imaju isti književni „slovinski ili ilirički“jezik.

OD HRVATSKOG NARODNOG PREPORODA DA KRAJA 19. ST.

Vjekoslav Babukić: Osnova slovnice slavjenske narječja ilirskoga (1836,

Danica) – 1. hrvatska gramatika u doba ilirskoga pokreta

Gaj: Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830)

Gaj – pošao od Vitezovića; njegova rasprava De orthographia.Od njega je preuzeo

tildu ( ) koji je njome označio foneme lj i nj: ñ Ĩ ; i prenio je i na ostale palatale.

Predlaže palatalne konsonantne jednoslove: c, d, g, l, n, s, z (tilda). Time je izradio

čvrst grafemski sustav.

Ugledao se i na češku grafiju – želio reći da će se dijakritičkim znakovima približiti

svojoj braći Slavenima.

No odjeka nije bilo. Zato 1835. u 2. članku Pravopisz nudi nova rješenja: prihvaća

poljsko ć, mijenja tildu u kvačicu u: č, ž, š; umjesto jednoslova s tildom d, g, l, n

4


predlaže dvoslove: dj, gj, lj, nj ( zarez umjesto točke, time se približio već postojećim

slovima u dalmatinsko-slavonskoj grafiji).

Javljaju se i pravi jezikoslovci toga razdoblja- štokavac Vjekoslav Babukić i čakavac

Ivan Mažuranić.

Ilirci prihvatili Kollarovu teoriju da postoje 4 književna slavenska jezika:

1. Ruski

2. Poljski

3. Češki

4. Ilirski – južni Slaveni: Srbi, Hrvati, Slavonci, Bosanci, Crnogorci, Hercegovci,

Dalmatinci, Dubrovčani, Bugari, Istrijanci, Štajerci, Krajnci, Korušci; dakle

jedan književni jezik od jadranskoga do Crnog mora.

Babukić uvodi znak ě (rogato e) koji se može izgovarati kao: je, je, e, i, no

ijekavski treba prihvaćati kao standardni.

Babukićevo rješenje preuzima Mažuranić – ijekavski propisuje u školama u

Temeljima ilirskoga i latinskoga jezika (1839) te kasnije u Slovnici

hervatskoj (1859).

Kajkavac Ignjat Kristijanović – ujak Tome Mikloušića (Stoletni kalendar), napisao

kajkavsku gramatiku i čakavac Ante Kuzmanić – okupljen oko Zore dalmatnske.

Kuzmanić- zalagao se za ujedinjenje, ali na štokavsko-ikavskoj tradiciji.

1844. – 1. broj Zore dalamtinske, ali i 1. knjiga pisana G. pravopisom u Dalmaciji.

5 godina kasnije i Zora je počela upotrebljavati G. pravopis.

1850- Bečki književni dogovor: Karadžić, Daničić, I. Mažuranić, Demeter i I.

Kukuljević – za buduću zajedničku izgradnju zajedničkog standardnog jezika bilo

bi dobro odabrati stilizaciju ijekavske štokavštine kakvu je za Srbe odabrao

Karadžić na osnovi narodne književnosti.

FILOLOŠKE ŠKOLE

ZADARSKA FILOLOŠKA ŠKOLA (Ante Kuzmanić) – prihvatila Gajev pravopis, ali

ostala vjerna štokavskoj ikavici. Argument: najrasprostranjeniji govor. Popularna

djela (Kačićev Razgovor ugodni)

RIJEČKA F. ŠKOLA – Kurelac.

Za gen množine ništični morfem: žen, jelen, sel.

I druge arhaične oblike – potvrde u crkvenoslavenskome.

Bio preslab.

ZAGREBAČKA – Adolfo Veber Tkalčević.

Nastavljali se na ilirce – što znači da su vodili računa i o čakavskim i kajkavskim

govornicima.

5


Genitiv množine –ah: jelenah, ženah, selah – ahavci.

Dakle, nisu se odrekli trodijalektalne povijesti (ilirci) – zalagali se za oblike već

postojeće u književnome jeziku:

D L i I mn: nožim, nožih, noži

Branili rogato ě; er za vokalno r

Zagovarali etimološki (morfonološki) pravopis.

Tkalčević – opis sintakse: Slovnica hervatska (1871) – školski udžbenik

Bogoslav Šulek – postaje glavni leksikograf; izrada standardne terminologije.

Šulek – koristi ie i je umjesto ě

Vatroslav Jagić – predlaže sljedeće:

Treba napustiti –ah

Fonem r piše se tako i u vokalnoj službi

ě da se zamijeni ie/je – jer je štokavska jekavica već općeprihvaćena

da se ć piše tako, a ne tj

Jagić se time suprotstavio svome učitelju Tkalčeviću.

Time u školama 2 pravopisne prakse:

u školama – Veberova Slovnica

Jagićev časopis Književnik – u javnome životu

1877. – komisija veberovci : štrosmajerovci (Jagićeva rješenja. Odlučeno:

-ah i stariji oblici

Je, r, ć

Zakomplicirali: đ = dj lj i nj (s točkom i bez)

HRVATSKI VUKOVCI – Tomo Maretić

Zagovarali fonetski (fonološki) pravopis.

Đuro Daničić – započinje s Rječnikom hrvatskoga ili srpskoga jezika

(novoosnovana Jugoslavenska akademija)

Maretić: Historija hrvatskog pravopisa latinskijem slovima (1889) – dokaz da je

fonološko načelo oduvijek prisutno.

Ivan Broz: Hrvatski pravopis (1892) – po fonološkim načelima, po narudžbi vlasti –

postao obavezan u školstvu, prekinuo sa zg školom.

Od Daničićevih prijedloga prihvaća se samo znak đ.

T. Maretić: Gramatika i stilistika hrvatskog ili srpskog jezika (1899) –

najznačajnija knjiga hrvatskih vukovaca. Iz nje slijedi: Novoštokavski knjiž. jezik ne

može se kodificirati na osnovi hrv. pisaca 19. st. – ima previše neštokavskih

elemenata, Temelj mu je izbor Karadžića i Daničića – tj. usmena književnost.

6

Documents

PHJ-Moguš