Igor KrnjetaERiHP19ST.: 17.4.2015.

Pitanje uspješnosti vladavine Leopolda II. te opstojnosti jozefinističkih reformi

Vladari koji nasljeđuju utjecajne, kvalitetne i karizmatične prethodnike se gotovo

uvijek nalaze u neugodnoj poziciji u kojoj se moraju dokazati jednako ili više sposobnima.

Također su dužni ne samo nastaviti već usustavljene tekovine pozitivne za državu kojom

upravljaju, već i uvesti svoje, za koje će vrijeme i reakcija političkih tijela ili širih masa

pokazati jesu li bile ispravno donesene. Zanimljiva pojava su i vladari koji su predsjedali na

čelu svojih država kroz kraći vremenski period. Sama činjenica da su kratko vladali može

nametnuti pitanje kvalitete provođenja njihovih vladarskih ovlasti kao i dubioze jesu li se u

tako kratkom vremenu uopće uspjeli pozabaviti nekim važnim problemom. Leopold II., car

Svetog Rimskog Carstva, naslijedio je utjecajnog brata Josipa II. te je carevao svega dvije

godine. Tema ovoga eseja biti će dokučivanje razine uspješnosti njegove vladavine te koji je

bio njegov odnos spram reformi njegova prethodnika.

Leopold II. rođen je 1747. kao treći sin Marije Terezije i cara Franje I. te je pamćen

kao jedan od najsposobnijih prosvjećenih apsolutista. U mladosti su ga zajedno sa bratom

Josipom privukle prosvjetiteljske ideje na kojima će obojica kasnije bazirati vlastite načine

vladavine. U prvi kontakt sa vlašću dolazi kada mu otac prepušta Toskanu 1756. gdje obnaša

dužnost nadvojvode. Nakon Josipove smrti 1790. na prijestolje stupa Leopold te neke od

bratovih reformi ukida, dok neke nastavlja. O daljnjoj provedbi, odnosno aboliciji Josipovih

odluka će više riječi biti kasnije. U doba njegove vladavine svoj vrhunac doživljavaju

revolucionarna kretanja u Francuskoj spram kojih je Leopold izvorno rezerviran. Sa Pruskom

u kolovozu 1791. potpisuje Pillnitzku deklaraciju u kojoj se obje stranke slažu da treba raditi

na očuvanju monarhijskog uređenja u Francuskoj. Leopold umire naglom smrću 1792., svega

dva mjeseca prije nego će Francuska objaviti rat Austriji.1

Prvi problem kojim će se ovaj esej baviti usporedba je Leopoldove vladavine sa onom

Josipa II. te će se u sklopu te šire slike pokušati ustvrditi zašto je Leopoldovo carevanje bilo

neovisnije, odnosno „kvalitetnije“ od Josipova. Za početak je važno ustanoviti da je obojici

uzor u vladavini bila majka Marija Terezija te su oba cara bila sklona uvođenju noviteta.2

Ključno pitanje koje se nameće je što se dogodilo sa nizom Josipovih patenata nakon dolaska

novog cara. Leopold je neke od tih reformi poput centraliziranog državnog aparata ukinuo,

1„Leopold II., Holy Roman emperor“, Encyclopedia Britannica, http://www.britannica.com/EBchecked/topic/336666/Leopold-II (posjet 16.4.2015.)2 Erich Zöllner; Therese Schüssel, Povijest Austrije, (Zagreb: Naklada Barbat, 1997.), 212.

dok nastavlja provoditi neke poput ukidanja kmetstva, vjerskih sloboda ne - katolicima ili

agrarnih reformi.3 Međutim, čini se da među Encyclopediom Britannicom i Taylorom postoje

neslaganja u nekim detaljima što je vidljivo u Taylorovom navodu da Leopold ponovno vraća

tlaku koju je Josip II. ukinuo.4 Nadalje, svi autori smatraju Leopolda daleko spretnijim

političarem koji je bio svjestan svojih mogućnosti kao i mogućnosti ostvarivanja izvjesnih

reformi te da nije bio beskompromisan poput Josipa. Dobiva se dojam da dok je Josip bio

idealist koji je imao namjeru bez obzira na bilo kakve teškoće provesti reforme u svrhu

razvijanja Monarhije nabolje, Leopold je uviđao da za neke reforme nije bilo pogodno

vrijeme te bi ih shodno i ukidao. Za razliku od svoga brata, Leopold je također bio političar sa

izraženim diplomatskim talentom. To je vidljivo u tome što nije postao novi „car s klobukom“

već je nastojao smiriti tenzije u Ugarskoj te se okrunio krunom sv. Stjepana.5 Ugarskoj je

također potvrdio ustav te je odustao od uvođenja njemačkog kao službenog jezika dok je

hrvatskim zemljama vratio municipalna prava.6 U Austriji je provodio konzervativnu politiku,

djelomično zbog posljedica Josipove vladavine, a djelomično i zbog previranja u Francuskoj.7

Vrijedno je i napomenuti da Josip za svoga života nije bio popularan vladar upravo zbog svog

radikalnog karaktera te je očekivano da je jedan racionalniji vladar poput Leopolda bio

potreban nakon Josipove smrti.

Leopoldova samostalna i kratkotrajna vladavina je obilježena pokušajima rješavanja

niza unutrašnjih problema koji su prijetili raspadom države te je naposljetku svojim potezima

uspio očuvati postojanje Monarhije na povijesnoj pozornici.8 Za razliku od Josipa II. Leopold

je svoje reforme bazirao na kompromisima. Kao što je već rečeno, u nekima je nastavljao

bratovim stopama (reforme socijalnog i vjerskog karaktera), dok je sam uveo neke poput

reformiranja obrazovnog sustava i decentralizacije državnog aparata.9 Dok je u nekim

dijelovima carevine poput Belgije bio prisiljen vojno intervenirati, u drugima je posljedice

prosvjetiteljskog radikalizma Josipa II. sanirao nalaženjem kompromisa.10 Podjednako dobro

se nosio sa vanjskim kao i sa unutarnjim problemima. Uspostavio je savez sa bivšim

austrijskim protivnicima Prusima tzv. Reichenbaškom konvencijom. Razlog sklapanja saveza

je strah koji su obje države imale spram Francuske koja je sad prolazila kroz kovitlac 3„Leopold II., Holy Roman emperor“, Encyclopedia Britannica, http://www.britannica.com/EBchecked/topic/336666/Leopold-II (posjet 16.4.2015.)4 A. J. P. Taylor, Habsburška Monarhija, 1809 – 1918 (Zagreb: Znanje, 1990.), 27.5„Leopold II“, Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36080 (posjet 16.4.2015.)6 Erich Zöllner; Therese Schüssel, Povijest Austrije, (Zagreb: Naklada Barbat, 1997.), 213.7 Ibid, 212.8 Ibid, 212.9 Ibid, 213.10 Ibid, 213.

Revolucije.11 Leopold II. je izvorno bio podržavatelj Revolucije jer je u njoj vidio ostvarenje

prosvjetiteljskih ideja te početak procesa mijenjanja svijeta, no po ubojstvu kraljevskog para

Luja XVI. i Marije Antoanete koja je bila Leopoldovom sestrom je shvatio da je rat

neizbježan.12 Važna napomena je da savez sklopljen sa Pruskom u svakoj jedinici literature

varira u mjestu i vremenu sklapanja te da niti jedan naslov ne spominje oba ključna sastanka

sa Prusima. Jedina veća vanjskopolitička nepogodonost koja je oštetila Habsburšku Monarhiju

za vrijeme njegove vladavine je bio mir sklopljen u Svištovu kojim je zaključen trogodišnji

rat sa Osmanskim Carstvom.13

Možemo doći do zaključka da se Leopold II. usprkos svojoj kratkotrajnoj vladavini

pokazao kao iznimno nadaren i sposoban vladar koji je uspio pomiriti političke nepogode koje

su dolazile i iznutra i izvana te uspješno osigurati opstanak Habsburške Monarhije. Njegova je

smrt bila iznimni gubitak za Austriju. Većina unutrašnjih problema je nastala još za vrijeme

Josipa II. čije reforme je Leopold djelomično slijedio ili emulirao kako bi bolje pristajale tom

vremenu. Također se možemo zapitati zašto je u općoj kulturi Leopold često zaobilažen

nauštrb svoga brata. Jedan od razloga je svakako kratka vladavina kao i činjenica da će

javnost lakše upamtiti radikalniju osobu koja je odudarala od svog vremena.

Bibliografija:

1. „Leopold II“, Hrvatska enciklopedija,

http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36080 (posjet 16.4.2015.)

2. „Leopold II, Holy Roman emperor“, Encyclopedia Britannica,

http://www.britannica.com/EBchecked/topic/336666/Leopold-II (posjet

16.4.2015.)

3. Taylor, Allan John Percival. Habsburška Monarhija, 1809 – 1918. Zagreb: Znanje, 1990.

4. Zöllner, Erich, Therese Schüssel. Povijest Austrije. Zagreb: Naklada Barbat, 1997.

11 Ibid, 213.12 „Leopold II“, Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=36080 (posjet 16.4.2015.)13 Erich Zöllner; Therese Schüssel, Povijest Austrije, (Zagreb: Naklada Barbat, 1997.), 213.