Pod krovom stare knjižnice - knjiznice.infoknjiznice.info/priceizknjiznice.pdf · 9 Pod krovom stare knjižnice ‐ Pa naravno da je živa. Rekla sam ti da su ove knjige drugačije

Pod krovom stare knjižnice 1

Pod krovom stare knjižnice



Biblioteka: Priče iz knjižnice

Urednica:

dr. Blanka Pašagić

Urednički kolegij:

dr. Goran Hudec, dr. Budimir Mijović, dr. Marina Miklić

Grafički urednik:

Aleksandar Pašagić, dipl. ing.

Fotografije na naslovnici: Željka Tkalec, Slavica Čizmić, Domagoj Busija

Dizajn naslovnice: Aleksandar Pašagić

Nakladnik:

Webstilus klub, Zagreb

ISBN 978‐953‐55665‐9‐5

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 775574

Copyright © 2011 Webstilus klub www. webstilus.info www.webstilus.net


PPPoooddd kkkrrrooovvvooommm

ssstttaaarrreee kkknnnjjj iiižžžnnniiiccceee

Zagreb

kolovoz 2011.



Vladimira Becić

Tajna seoske knjižnice

‐ Polako! Netko će nas čuti ‐ Kaja se naglo okrenula prema

dječaku koji ju je pratio u stopu po škripavim drvenim stepenicama. ‐ Kako god da stanem, to škripi“, ispričavao se Marko, očito ne

prvi put, nastavivši: ‐ Zašto ne poprave stepenice ili ne stave nove? ‐ Zato što je ovo odlagalište“, djevojčica je zamahnula dugom

zlatnom pletenicom i nastavila uspon po spiralno posloženim daskama.

‐ Pa? ‐ Tu se odlažu knjige koje su prestare i preoštećene da bi bile

dolje u knjižnici. Zato nitko ne vodi posebno računa o ovim stepenicama“, pojasnila je s dosadom u glasu. Njoj ovo očito nije bio prvi uspon.

Zapravo, Kaja je ovdje bila kao kod kuće. Njezin otac, knjižničar, pričao joj je da na tavanu knjižnice u kojoj radi postoji soba za „otpisane knjige“, kako ih je nazvao. Kaja je od tada često zamišljala kako izgleda ta prostorija, u koju donose knjige koje više nisu nikome potrebne. Zamislila ju je poput neke vrste groblja za knjige, s kamenim spomenicima za svaku umrlu knjigu. Malim spomencima, jer tavan nije mogao biti velik, sudeći po onome što je Kaja vidjela izvana, promatrajući najgornji kat kuće u kojoj je bila smještena seoska knjižnica.

‐ Kako to da imaš ključ od knjižnice?


Marko je bio uspuhan od penjanja prašnjavim stubama, ali je neumorno postavljao pitanja.

‐ Otac ga uvijek objesi kod vrata kada dođe kući“, smireno odvrati Kaja.

‐ Znači, ukrala si ga? Marko je zastao na trenutak, dovoljno da daska ispod njega

zaškripi i učini da nešto kraj njega proleti. ‐ Što je to?! Što je to? ‐ povikao je panično, pokušavajući biti tih. ‐ Šišmiš. A što bi bilo, Marko? Pa gdje ti živiš? Kao da na tvom

tavanu stanuju vile, a ne golubovi i šišmiši ‐ Kaja je uzdahnula s prezirom i napokon se zaustavila.

Marko je slijedio njezin primjer, još uvijek natmuren zbog spoznaje da ne samo što su nedozvoljeno upali u knjižnicu po noći, već je i ključ kojim su otvorili vrata ukraden. Kaja kao da mu je čitala misli. S rukom na kvaki okrenula se prema njemu i, gledajući ga s visoka, što joj je bilo moguće jer je stajala dvije stepenice iznad njega, rekla:

‐ Zar si ti stvarno mislio da bi me otac pustio da se sama noću smucam po knjižnici? Pa znaš kakvi su roditelji! Uvijek ti brane da radiš ono najzanimljivije.

S tom se konstatacijom okrenula nazad prema vratima na vrhu spiralnih stuba i polako ih otvorila. Mjesečina je prodrla kroz krovne prozore i kroz vrata te stvorila niz sjena oko njih. Marko se opet malo trgnuo, a onda je odvažno krenuo za Kajom koja je već bila u osvijetljenoj prostoriji.

‐ Nećemo paliti svjetlo. Mjesec je dovoljan. Zar nije predivno? ‐ izgovorila je sve tri rečenice u jednom dahu, okrećući se oko sebe u sredini prostorije pretrpane knjigama koje su se nizale od poda do stropa, stvarajući krivudave lisnate kule.

‐ Hej! Prestani! Dižeš prašinu!


Marko je navukao rukav preko lica dok se sloj po sloj gustih čestica odvajao od poda stvarajući vrtlog u sredini kojeg je bila Kaja, nasmijana i zatvorenih očiju.

Ovo je bio njezin raj. Knjige, puno knjiga. I samo njezine, bez onih drugih ljudi s kojima ih je morala dijeliti dolje, u prostorijama službene knjižnice. Kroz zatvorene oči mogla je vidjeti točno gdje stoji koja hrpa knjiga i gdje je ostavila knjigu koju je zadnji put počela prelistavati. Otvorila je oči i zaustavila pogled na Marku i dalje se smiješeći.

‐ Što je? Ne sviđa ti se? ‐ upitala je, ali ju nije bilo previše briga za njegov odgovor.

Odviše je voljela ovo mjesto da bi joj bilo stalo do ičijeg tuđeg mišljenja. Marka je dovela ovdje samo zato što je on njoj pokazao svoje tajno mjesto ‐ groblje automobila na putu za grad ‐ gdje je on imao svoje skrovište samostalno izgrađeno od komada automobila koji su beživotno ležali unutar ograđenog dijela zarasle livade.

Kaja nije bila previše fascinirana, kao što ni inače nije bila previše fascinirana ni sa čim što se nije ticalo knjiga. Ali, Marko je bio jako ponosan na svojih ruku djelo, a bio joj je jedini prijatelj ‐ točnije, jedina osoba njezinih godina u selu koja ju nije smatrala čudnom, tako da se odlučila na to da s njim podjeli svoj kutak na tavanu.

Sakrila je osmijeh kad je vidjela da je oduševljen isto toliko koliko i ona njegovim auto‐skrovištem.

‐ I... ovaj... Što radiš kad dođeš tu? Gledao je oko sebe, pokušavajući naći nešto što bi mogao raditi s

knjigama koje su prekrivale pod, kljaste stolice, stare školske stolove, a neke od njih čak su glumile nedostajuće noge šepavih stolova.

‐ Čitam. Gledam slike. Uživam. Znaš, tu nitko ne dolazi. Samo ja. One su samo moje.


Znala je da zvuči samodopadno, ali nije si mogla pomoći. To je bila njezina vlastita knjižnica. Njezin svijet. I bila je ponosna na njega kao da ga je sama stvorila. Tješila se mišlju da, ako ga već nije stvorila, onda ga je zasigurno čuvala i održavala na životu.

Otac joj je uvijek govorio da knjiga koje se ne čita umire. Stoga se i trudila toliko da ta prostorija uistinu ne postane groblje, kako ga je zamišljala u početku, dok ga još nije prisvojila. Vjerovala je da je do sada vratila život većini knjiga koje su bila sahranjene ovdje, tako da na neki način jest bila, ako ne njihov stvoritelj, a onda barem osoba koja ih je ponovno vratila u život.

‐ Mogu li pogledati neku od njih? Marko je pažljivo dotaknuo knjigu tvrdih korica koja je stajala kraj

prozora. Tragovi nekadašnjeg zlatotiska ljeskali su poput ribljih krljušti na mjesečini.

‐ Slobodno. Samo pazi, jako su krhke i osjetljive. Kimnuo je glavom i pažljivo otvorio korice. Čula je kako je srknuo

zrak kada je ugledao prvu sliku. Krenula je prema njemu, zadovoljna što je shvaćao ljepotu onoga što se nalazilo unutar prastare knjige pune rukom oslikanih djeva i viteza, zmajeva i sirena i svakojakih drugih bića koja su izgledala tako stvarno, čak i Marku kojem su knjige bile gnjavaža, a ne blago kao Kaji.

‐ Kajo... Kajo! ‐ glas mu je pucao dok je pokušavao odvojiti pogled od sirene ‐ koja je sjedila na kamenu i nezainteresirano gledala na drugu stranu ‐ te okrenuti glavu prema Kaji koja se smješkala njemu iza leđa.

‐ Reci, Marko? ‐ upitala je uslužno. ‐ Ona... je... živa! Marko je gledao čas u Kaju, čas u sirenu koja je odvojila pogled od

broda na pučini i zavodnički se smješkala Marku.


‐ Pa naravno da je živa. Rekla sam ti da su ove knjige drugačije od onih dolje. Ove su samo moje i znaju da ih ja neću odati ako pokažu da žive.

Gledala ga je uveseljeno, dok su njegove oči i dalje skakutale s Kaje na sirenu, sa sirene na Kaju.

‐ Usput, upoznajte se! Marko, ovo je Doria. Doria, moj prijatelj Marko.

‐ Imaš dragog prijatelja. I inače je ovako zbunjen, ili? Doria je zamahnula repom ispred sebe, pokazujući bogatstvo boja

na krljuštima te stala vitkim prstima frkati kosu koja joj je u loknama padala do razine mora.

„Mislim da nikada prije nije vidio sirenu“, Kaja je tiho kašljucnula, trudeći se ne smijati se još uvijek unezvjerenom Marku. Ni on se njoj nije smijao, niti ju proglasio glupom kada ona nije znala da i automobili imaju školjke, a ne samo mora i kupaonice.

‐ Aaaaah, to onda mijenja na stvari! Doria je zabacila svoju zelenkastu kosu preko ramena i zagledala

se u Marka svojim srebrnim očima: ‐ I, kako ti se čine sirene, sada kad si ih vidio? Marko je ostao osupnut tonom njezina glasa, a Kaja se po prvi put

upitala koliko je ovo bila dobra ideja. Doria je bila dobra prema njoj, ali Kaja je bila žensko. Marko je pak bio muško. Istina, imao je samo petnaest godina i nije bio nešto posebno zgodan, ali Dorii, u nedostatku boljeg materijala za zavođenje, to očito nije smetalo. Kaja je stala ispred Marka dok je on smišljao odgovor i umjesto njega pozdravila Doriu:

‐ Moramo ići. Vidimo se! ‐ i brzo zatvorila knjigu. Marko je stajao kraj nje staklasta pogleda, zureći u korice knjige,

ne mičući pogled s mjesta na kojem je do maloprije treptala


zelenokosa sirena. Rukom je krenuo prema knjizi, ali ga je Kaja zaustavila:

‐ Nemoj! Idemo odavde. Otac će se pitati gdje sam ‐ izbacila je prvu laž koja joj je pala na pamet i odvukla Marka za ruku prema vratima.

Marko je dvaput zamalo pao spuštajući se zavojitim stepenicama. ‐ Daj se koncentriraj! Još ćeš slomiti vrat! Kaja se oba puta vraćala po njega, te ga na kraju primila za ruku i

sigurno dovela do prizemlja kuće. Pažljivo je dvaput okrenula ključ u bravi, provjerivši je li sve onako kako to njezin otac ima običaj činiti kada odlazi s posla, kako bi bila sigurna da će njezini noćni posjeti ostati nezamijećeni.

‐ Nikome ne smiješ pričati o ovome, to ti je valjda jasno? Stala je pred Marka koji je s nevjericom promatrao tavan

knjižnice iz dvorišta u kojem su stajali. Nije ju čuo ili ju nije želio čuti. Kaja se po drugi put te večeri upitala koliko je dobra zamisao bila

Marku pokazati tavan. Ovaj je put znala i odgovor: vrlo loša. Nadala se samo da Marko neće pričati o tome i da će njegov interes za Doriu proći za nekoliko dana. Toliko je otprilike trebalo da prođe utjecaj sirenskog zova kojem je Marko očito podlegao.

‐ I ona je cijelo vrijeme živa? ‐ i dalje nije skidao pogled s tavana. ‐ Naravno da jest. Svi su oni živi, samo se skrivaju pred ljudima

koji ne cijene ono što oni jesu“, dodala je ljutito, s obzirom da Marko do sada nije pokazivao nikakav respekt prema knjigama, a sada je odjednom sav uživljen, samo zato što je vidio kako knjige uistinu izgledaju. U biti, ispravila se smjesta, nije vidio knjige. Vidio je sirenu koja mu je treptala. Marko je i dalje bio ono što je bio i prije. I dalje mu knjige nisu bile ništa drugo do sredstva za potpalu logorske vatre, kako ih je jednom nazvao.


Negdje duboko u sebi Kaja se nadala da će Marko promijeniti mišljenje kad vidi knjige na način kako ih ona gleda. Nije mogla shvatiti da nekome knjige nisu početak i kraj svijeta kao njoj, i kako ih netko, itko može gledati bez imalo zanimanja i poštovanja. Kao Marko, recimo.

Nakon što ga je odvela na tavan, osjećala se još gore. Marka nisu zanimale knjige, niti će ga ikada zanimati. Njega je privukla sirena i njezina ljepota, a ne činjenica da je Doria bila lik iz knjige. Čak ju nije niti pitao koja je njezina priča. A svi su stanovnici tavana obožavali nadugo i naširoko raspredati o svojim pričama. Voljeli su svoje priče, vjerojatno zato što su u njima bili glavni likovi, a to je uistinu puno. Ponekad su mijenjali dijelove priča, tek toliko da se unese promjena. Ponekad zato što bi pričali međusobno pa su odlučili „ukrstiti radnje“, kako bi to zvao Damjan, vitez iz Knjige o srednjovjekovnim dvorcima, koji je često spajao svoju priču s tuđim pričama. Damjan bi u zamke iz svojih priča pozivao likove iz drugih knjiga i tako bi nastajale unakrsne pripovijetke koje bi Kaja bez daha slušala i poslije zapisivala u svoj dnevnik. Nadala se da će jednog dana, kada odraste, biti u stanju i sama pisati takve priče. U toj čeznutljivoj pomisli prekinuo ju je Markov grubi glas:

‐ I ona je cijelo vrijeme tamo gore? ‐ Da, jest. Ali to više nije bitno. Sad si vidio moje skrovište, i to je

to. Sad smo izjednačeni. Kaja je došla do svoje kuće i uz kratko kimanje glavom oprostila

se od Marka. Stojeći na vratima, gledala ga je kako odlazi niz cestu, svako malo okrećući se u pravcu knjižnice.

Pokrivajući se poplunom preko glave, Kaja nije imala dobar osjećaj u vezi s Markom. Te je noći imala čudne snove iz kojih se probudila plačući, ni sama ne znajući zašto. Jedino što je znala bilo je da što prije želi doći do knjižnice i do tavana.


Ispred knjižnice su stajali njezin otac i policajac. Kajin se želudac pretvorio u kamen.

‐ Tata? Izbjegavala je pogledati u policajca kojem je samo rekla: „Dobar

dan“ i priljubila se uz oca. ‐ Ma nije ništa strašno, Kajo. Netko je bacio kamen u stražnji

prozor i razbio staklo. Malo nereda, ali ništa nije ukradeno. Kao da bi netko knjige išao krasti! ‐ gorko se nasmijao. Seljani su u knjižnicu dolazili samo pročitati novine i uzeti lektiru za svoju djecu. Rijetko je tko dolazio samo zbog knjiga. Osim njezina oca i nje.

‐ Mogu li unutra? ‐ Kaja se svojski trudila zadržati miran glas. ‐ Naravno, lutko. Sad ću ja doći, samo da završim s gospon

policajcem razgovor ‐ otac ju je potapšao po glavi i Kaja se polako uputila u pravcu poluotvorenih drvenih vrata.

Čim je zašla u sjenu predvorja, jurnula je po stepenicama na tavan. Vrata su bila samo pritvorena. Knjiga koju je Marko otvorio prošle noći bila je otvorena, a stijena na kojoj je Doria inače sjedila, prazna.

Zaklopila je knjigu sa suzama u očima i zatvorila vrata tavana, znajući što se dogodilo. Spustila se niz stepenice mimoišavši se s ocem koji je upravo ulazio u knjižnicu, te kroz predvorje izašla van na sunce, otirući rukavima suze. Srećom, na putu do Markove kuće nije srela nikoga tko bi ju upitao zašto su joj oči crvene i zašto joj suze klize niz lice.

Marko je bio sam u kući. Njegovi su roditelji radili u obližnjem gradu. Otvorio joj je vrata i ustuknuo vidjevši joj lice. Ako do sada i nije bila sigurna, njegov joj je izraz lica potvrdio sve sumnje.

‐ Što si napravio s Doriom? ‐ siknula je na njega.


‐ Uzeo sam ju k sebi. Što sad! Bila tamo, bila ovdje, svejedno je. Marko je kretao korak po korak unazad prema svojoj sobi, svakom rečenicom sve nesigurniji u svoje tvrdnje.

‐ Gdje je? ‐ zahtijevala je odgovor Kaja. ‐ Tu, u akvariju. Izbacio sam ribicu. I tako je bila dosadna. Sirene

barem pričaju. Marko je pokazao na okruglu teglu u kojoj je na šupljikavu

kamenu ležala Doria. ‐ Idiote! Kaja je nježno uzela Doriu u ruku, opipavši joj puls. Nije ga bilo. ‐ Valjda se privikava na promjenu. Spava otkada sam ju donio.

Marko se vratio za kompjuter i nastavio igrati igricu. ‐ Ona ne spava. Mrtva je. A ti si je ubio. Kaja nije mogla vjerovati do koje je mjere Marko bio glup i

bezdušan. ‐ Ma kakvi ubio, nisam joj ništa napravio. Čak sam je i u vodu

stavio, da pliva ako hoće. Nije se čak ni okrenuo prema Kaji koja je privila malo zeleno tijelo

na svoj crveni džemper. ‐ Ubio si je samim time što si je iščupao iz njezina svijeta. Oni nisu

u mogućnosti živjeti u stvarnom svijetu. Prekrhki su. Nije to za njih. Mi možemo dolaziti u njihove svjetove, ali ne i obrnuto.

Tuga s kojom je Kaja izgovorila te riječi natjerala je Marka da se okrene prema njoj. Gledao ju je kako miluje Dorijinu dugu kosu dok joj suze i dalje klize niz lice.

‐ Zar se ona stvarno neće pomaknuti? A, bez veze. Nisam onda ni trebao bacati ribicu“, odmahnuo je glavom ne vjerujući vlastitom pehu i vratio se nazad igrici. Nije ni obratio pažnju na Kaju koja je bez pozdrava izašla iz sobe.


Odnijela je Doriu na tavan i prepustila ju drugim sirenama koje su odmah došle po njezino tijelo. Gledala je kako ju odnose u morske dubine, svjesna da ju nikada više neće vidjeti kako sjedi na svojoj stijeni i zavodnički maše repom. Kada je tužna povorka potpuno nestala ispod modre površine, Kaja je sjela na prašnjavi pod i počela neutješno jecati, svjesna da je ona bila jedini krivac za Dorijinu smrt. Marko je bio samo sredstvo, jedan od onih ljudi kojima nikada ne treba biti dopušten pristup nekim tajnama. A ona je napravila upravo to.

Trgnula se kada je iza sebe čula Damjanov glas. ‐ Nije samo tvoja greška. Da Doria nije izazivala, ne bi se tvoj

prijatelj našao u prilici da mu padne na pamet takvo nešto. Bilo je samo pitanje vremena kada će neko ljudsko biće nadoći na ideju da mu prekrasna Doria ukrašava dom.

‐ Nemoj tako pričati o njoj! ‐ Zato što je mrtva? Pa sad pričamo samo najbolje? Ne, nisam ja iz

te vaše ljudske priče, ja sam iz jednog drugog svijeta. Iz onog gdje se popu kaže pop, a bobu bob. Stoga, Kajo, prestani plakati.

Marko ne može više zla napraviti ovom svijetu, čak ni ako kaže tvojim suseljanima da postojimo, što sumnjam da će učiniti jer će ga proglasiti ludim. A više nema ni razloga uzimati nekoga od nas znajući da nismo tako izdržljivi izvan ovog tavana.

Damjan joj se smiješio sa svoje stranice, lašteći svoju vitešku opremu brzim i sigurnim potezima.

‐ Stvarno tako misliš? Ili me samo tješiš? Kaja je gledala u Damjana koji je spustio kacigu i krpu u krilo i

ozbiljno ju osmotrio. ‐ Kajo, do sada si već trebala naučiti jednu stvar. Ja sam vitez, a ne

političar. Ja zastupam čast i istinu, a ne ono što je prigodno u danom


trenutku. Zato i spadam u bajku, a ne u tvoj svijet, uostalom“, namignuo joj je i nastavio sa svojim poslom.

Kaja je polako sišla s tavana i ostatak dana provela u knjižnici, pomažući ocu. Na njegovo pitanje kako to da ne sjedi i ne čita kao obično već želi znati čime se knjižničari bave, Kaja je dala odgovor kojeg je već dugo bila svjesna, ali nikada toliko jasno kao danas:

‐ Želim biti knjižničarka. Otac ju je uzeo u naručje i zavrtio po praznoj knjižnici, iako je Kaja

bila prevelika i preteška za takvu vrstu pokazivanja oduševljenja, što je i otac ubrzo shvatio. Držeći se za križa, sjeo je i podrobno joj krenuo pričati o tome što će ju sve naučiti, dok je Kaja upijala svaku njegovu riječ.

Te je večeri Kaja otvorila svoj dnevnik i umjesto da u njega zapiše nečiju tuđu, započela je pisati svoju prvu priču. U zaglavlju, odmah ispod naslova „Pripovijest o odbjegloj sireni“, stajala je rečenica ispisana kosim slovima:

Posvećeno Doriji, jedinoj sireni koju sam ikada poznavala

Foto: Ljiljana Vugrinec


Zdenka Mija Brebrić

Lista za Antu

Vrućina kao da je srpanj. Kad se uključi klima, obučem vestu,

kad se isključi, skinula bih se gola. Da nisam među knjigama i među korisnicima, hodala bih u suknji od gaze s maramom oko prsa, bosa. A ovako, prostor zahtijeva odjeću u kojoj se ozbiljnost knjige gradi još ozbiljnijom. Imam plavi teget šos, bluzu s volanima i pasent maramu od svile. Najlon dokoljenke i cipele. Neupadljivih sam boja, slažem se s izlošcima novih izdanja, smeđe, bež, boja bijele kave, malo bijele, na plavom stolcu. Kao da sam i sama knjiga, ponovljenog izdanja, tvrdo ukoričena, bez ilustracija, nepročitana. Ona koja svojim postojanjem ne ometa postojanje drugih.

‐ Nego imate li knjigu Hanibala? ‐ pita gospođa mojih godina. ‐

Treba mi za sina, srednjoškolca. ‐ Lucića? ‐ priupitam. ‐ Ne znam, napisao mi na papir, a papira nigdje, znam da je

nekakav Hanibal u pitanju ‐ ona će. ‐ Robinja? Jur nijedna na svit vila? ‐ Nije ‐ veli majka. ‐ Sjetila bih se da je vila ili robinja. ‐ Jel možda Ivo Frangeš? On piše o Hanibalu Luciću. ‐ Ma nije od Ive, već je od nekog drugog Dalmatinca, čini mi se

Ante. Je, je, Ante Portas, Hanibal od Ante Portasa, tako je pisalo na papiru ‐ veselo će majka.


‐ Ali, gospođo, da ne trebate možda nešto o Punskim ratovima, toga vam imam podosta ‐ velim crvena u licu, što zbog majke, što zbog dva studenta koji se cerekaju za pultom.

‐ Neću o tim ratovima, već Portasa Antu, znam sto posto da se tako zove.

‐ Ali, znate, nemamo takvu knjigu. Ovaj, nemam saznanja da ju je odjel za narudžbe stavio na popis, u računalu je nema, da navratite sutradan i priupitate sina je li treba ovo? ‐ pružam papirić gospođi s referencama za Punske ratove. ‐ Samo ga priupitajte i nek dođe sutra sam, tu smo, pomoći ćemo.

‐ Ali ‐ uporno će ona ‐ ipak zabilježite i tražite šefa da ju naruči, da nam djeca ne lutaju tražeći, sramota za ovakvu veliku knjižnicu, i to od našeg čovjeka. Naručite Antu!

‐ U redu! ‐ zapisujem u knjigu narudžbi pred gospođom. Okrenem se studentima.

Držeći se za trbuh, previjajući se kao kod najjačeg kolitisa, prvi reče:

‐ Gospođo, dajte i mene na listu čekanja za Antu Portasa, kad gospođa pročita.

Drugi, dišući teško kao kod najjačeg astmatičnog napada, gušeći se od grčevita smijeha, pita:

‐ Imate li: Um caruje od Dundo Maroje? ‐ Jel to vi mene? ‐ potiho ću stisnutih vilica. ‐ Ma, dobro, ako nema, neka šef naruči, a do tada dajte i mene

na listu za Portasa.


Katarina Brbora

Fimbulvinter

Sunce nije vječno. Danas se spominju vodik i helij, ali stvar je

puno jednostavnija, bar ako čujete kako ju objašnjava moj djed. Ja sam odavno načeo Sunce i, iako je to stoljećima iza mene, dobro se sjećam da se radilo o djelu jednog slijepca. Bilo je lako doći do tog prvog zalogaja, jer tad ih još nisu čuvali tako pobožno kao danas, ali neću sada pričati o svim knjigama koje sam pojeo ‐ to bi oduzelo previše vremena i papira, a i nikoga zapravo ne zanima razlika u okusu 'Bijesnog Orlanda' i Nabokovljeve 'Lolite'. I samo da napomenem, nisam proždirao samo ono što bi danas pronašli u čitanci. Bilo je tu i zalogaja koji su promaknuli urednicima, i zalogaja koja je svjetina obožavala, a dežurni dušobrižnici bacali na lomače ili skrivali iza tomova njemačkih klasika, stvarajući dvostruke knjižnice u jednoj sobi.

Ovo je priča o tome kako sam pojeo Anu. Karenjinu, očito ‐ Tolstojevu Anušku.

Djed ju je pronašao prvi. On i ja smo se ponekad nadmetali u tome tko će prvi pronaći novi zalogaj, što nije bilo nimalo lako. Naime, nije svaki primjerak knjige koju smo tražili mogao poslužiti svrsi. Mnogo je kriterija koji bi trebali biti zadovoljeni, no prvi i najvažniji je da je primjerak iščitavan, odnosno, najčitaniji od svih postojećih. Ponekad smo čekali desetljećima da neka knjiga postane zalogaj. Kad ne bismo bili sigurni, djed bi me poslao u provjeru i ja bih smjesta znao ako je došlo vrijeme za proždiranje. Tog puta sam morao otputovati daleko na sjeveroistok. Knjižnica je u ovom


slučaju, neuobičajeno, bila u provinciji. Sjećate se onoga o iščitavanju? To je uglavnom značilo da se naše knjige nalaze u velikim gradskim ili sveučilišnim knjižnicama, gurnute u mirijade sličnih uvezenih papirusina, ali najčitanija 'Ana Karenjina' nije bila u gradu, već u knjižnici koja je i sama bila na osami, skrivena iza brijestova pomalo histeričnih krošnji, kao da je znala da u sebi skriva zalogaj Sunca po koji sam trebao stići jednoga dana.

Pa, taj je dan bio odvratan. Kiša i susnježica su istovremeno padale i ispravno sam pretpostavljao da je knjižnica prazna. Radilo se o niskoj, čvrstoj zgradi čija mi je prvotna svrha bila nejasna i u kojoj je tada radila samo jedna knjižničarka, mlada žena pognuta nad svojim bilješkama. Kad je podigla glavu da vidi tko je ušao, ostao sam zatečen. Njezine su oči bile potpuno iste kao moje, žute i neljudske, sa zjenicom zvijeri. Imao sam brata, Hatija, koji je prekrasno progonio Mjesec. Ali sestra ...?

‐ Znam po što si došao, sine Fenrisov ‐ rekla je knjižničarka. Moda je tada bila drukčija, i usprkos tome što je bjesnio prvi veliki rat među ljudima, žene su još uvijek izgledale otmjeno i nerazumno skupo, pa tako ni ona nije bila iznimka. Možda sam zato oklijevao prije no što sam zatražio:

‐ Ako je tako, samo mi predaj knjigu. Trzaj je prošao njezinom kralježnicom, pravi vučji pokret, i s

istim se nagonskim kretnjama popela na drveni pult. Drvo nije ni zaškripalo pod njezinim koracima.

Iza nje, knjige su bile poslagane na policama u obliku gotičkih lukova s prekrasno izrezbarenim ornamentima hrastova lišća. Neke od njih su bile i ostakljene, te vjerojatno zaključane.

‐ Nikad ju nećeš dobiti. Bila je teatralna, to joj priznajem. Zakoračio sam naprijed i ona

je tad potpuno razotkrila svoju prirodu: usne su joj se povukle da bi mi pokazala očnjake, dok joj se iz grla otelo tiho režanje. Napadački


sam skočio na nju, a ona me povukla sa sobom, puštajući našoj, sada zajedničkoj težini, da smrska stolicu na kojoj je maloprije sjedila. Oboje smo smjesta izvukli svoje pandže i svojski se potrudili da jedno drugome otrgnemo što više mesa, poput pravog brata i sestre. Osim prevrnutih lampi i razbacanih knjiga, za nama su ostajali i tragovi sline. Ali ja sam bio veći, snažniji i sigurno bih ju slomio kao trsku da se nije spretno izmicala mojim pokušajima. Naravno, brzo je shvatila da neće moći izdržati još dugo. Nakon što sam je lukavo stjerao među knjige, nestvarnom se gracioznošću uspela uz police, odbijajući se o njih kao o stepenice, koristeći se svojim vučjim pandžama da ne padne.

Bilo je to glupo od mene s obzirom da sam došao po knjigu, a ne po knjižničarku, ali udario sam nogom u policu što sam mogao snažnije. I polica i djevojka na njoj opasno su se zaljuljale ‐ neke od knjiga su se rasule svuda naokolo. Ali knjižničarka je bila okretna poput akrobata: bacila se na drugu policu i zatim s nje kroz prozor. Vjetar je smjesta nahrupio u knjižnicu noseći kišu i snijeg ‐ propast za sve knjige koje se nisu čuvale iza stakla.

Bio sam u dvojbi: slijediti knjižničarku ili jednostavno pronaći knjigu. No pogriješio sam toga dana i odabrao zalogaj, 'Anu Karenjinu', sićušni komadićak Sunca. Kad sam ju otvorio, umjesto teksta u knjizi je bila svjetlost. Toplina, život, ako baš hoćete ‐ civilizacija. Nešto je iskonski gladno zakruljilo u mojoj utrobi.

Danas, još uvijek mi nije jasno kako je vučja knjižničarka izvela svoju prijevaru. To nije bio pravi zalogaj koji smo tražili, već lažno sunce, lažna 'Ana'. Kako je bilo moguće falsificirati nešto jedinstveno i svemoćno poput Sunca? Kako je bilo moguće da sam imao sestru, zvijer koja je čuvala Sunce i knjige, kad je uistinu bila zvijer poput mene? Kako je bilo moguće da je bila sita?

Neću reći da ju nisam tražio sve ovo vrijeme, ali bilo je lakše obavljati posao s djedom kad bih je gurnuo negdje na rub svojih


misli. Ali, iskreno, svaki put kad bih nogom kročio u sljedeću knjižnicu, bio bih spreman da je sretnem, napola uvjeren da mora biti u jednoj od njih kao što je bila i onda u Rusiji. Tragovi su bili tamo, nekoliko lažnih zalogaja svjetla, ali nikada i ona.

Ispričao sam djedu o njoj odmah nakon incidenta u ruskoj knjižnici, ali njegova je reakcija bila lokijevski frenetična: uživao je u izvedenoj prijevari, iako se pribojavao da nam je Vidarr vjerojatno za petama. Također, nije vjerovao da bi knjižničarka stvarno mogla biti Fenrisova kći ili da bi njegova vlastita unuka tako prkosno radila protiv njega, ali ja bih teško smislio bolje objašnjenje od toga. Kako bilo da bilo, vidio sam sumnju u Lokijevim očima. Možda je mislio o njoj kao o mom odrazu u zrcalu, a o meni kao vuku koji se sudara sa samim sobom i umjesto pravog mesa nailazi na vlastiti izbljuvak. No, u tom slučaju, što je prelomilo ovu stvarnost? Tko je ili što je bilo zrcalo?

Jednu stvar sam, međutim, znao bolje od Lokija i svoje nestale polusestre: bio sam pregladan da stanem, a zalogaja je ostalo samo malo.


Bartul Gašperov

Tajno društvo visokoobrazovanih miševa

„Knjižnica je ponovno otvorena!" ‐ odzvanjalo je ulicama velegrada. Svaki građanin koji je imalo držao do sebe požurio je u knjižnicu. Okupila se velika masa ljudi koji su čekali da i oni pronađu nešto za sebe. Neki od starijih građana prisjećali su se stare knjižnice koja se zatvorila prije dvadeset tri godine. Stare stepenice, koje su nekada vodile na drugi kat knjižnice, bile su uklonjene. Drugi kat je bio potpuno zaboravljen.

Knjižnica je od jutra do mraka bila puna ljudi. Ponekad ih je bilo teško otjerati kako bi navečer zatvorili knjižnicu. Kad bi se i posljednje svjetlo ugasilo, u knjižnici je, začudo, postajalo još življe.

Miševi ne bi gubili vrijeme. S davno zaboravljenog kata spuštali bi se i uzimali manje čitane knjige. Zatim bi ih nosili ponovno na drugi kat te dosadni sadržaj kojeg su napisali ljudi mijenjali novim, zanimljivijim, kojeg su sami smišljali. Vraćali bi ih na njihovo mjesto kao da ništa nije bilo. Noćima su naporno radili kako bi ljudi, čim bi prva zraka sunca zasjala na nebu, imali svježa djela za čitanje.

Knjižnica je svakog dana imala sve više posjetitelja, baš iz tog razloga što su svakog dana dolazile nove knjige. Dani su prolazili i miševi su sve više pisali. Nakon zatvaranja knjižnice miševi bi se, kao i svake večeri, bacali na posao.

Miš po imenu Linken pokušao je izvući vrlo debelu knjigu. Bila je preteška za njega pa je pozvao nekoliko miševa u pomoć.


Vukli su i vukli,ali knjiga se nije pomicala. U jednom su je trenutku naglim trzajem uspjeli povući i knjiga se, uz glasni štropot, nađe na podu. Čuvši to, knjižničarka koja je upravo zaključavala vrata knjižnice, izvuče ključ iz ključanice i vrati se unutra. Upali svjetlo i zaprepasti se ugledavši gomilu miševa koji su, shvativši da su primijećeni, svaki svojim putem pobjegli na drugi kat.

Prestravljena knjižničarka zaboravi na knjigu te brzo zaključa vrata. Ujutro se na vratima pojavila s prelijepom, bijelom i čupavom mačkom koja je trebala pohvatati sve miševe. Mačka je čekala cijeli dan i nije ugledala ni jednog miša. Kada je ponovno noć svladala dan, knjižničarka zaključa mačku u knjižnici, a miševi, koji nisu znali ništa o mački, bace se na posao.

Miš Linken ovog je puta uzeo laganu knjigu i počeo trčati na drugi kat kako bi ju brzo promijenio. Knjiga je bila velika, pa Linken nije vidio ništa ispred sebe. Ubrzo se sudari s nečim velikim. Linken prestravljeno podigne pogled i ugleda mačku Lunu. Pokušao je biti smiren i ne raditi nagle pokrete, ali strah je bio jači od njega; noge ga nisu slušale, pa poče brzo trčati, ali Luna ga hitro zgrabi šapom i šapne : „Psst, ne boj se, mali mišu, neću ti ništa. Nikada nisam voljela miševe. Žilavi su." Linken nije znao što učiniti. Izbezumljeno pogleda Lunu. Ona ponovno progovori: „Ja sam Luna, a ti?"

"L..L...Linken!" ‐ prozbori miš tresući se. "Drago mi je što sam te upoznala, Linken" ‐ odgovori mačka. Kako su dani prolazili, Linken se sve manje bojao Lune. Postali

su prijatelji. Jednog dana Linken odluči pozvati Lunu na drugi kat. Ona rado

prihvati njegov poziv. I tako Linken ušeta u grad miševa na Luninim


leđima. Svi su se miševi sledili od straha. Gledali su u Linkena prezirući ga što ih je izdao. No Linken im objasni kako stvari stoje, pa su i ostali miševi ugostili Lunu u svome velikom tajnom gradu kojim su vladali jedan štakor, jedan hrčak i jedan miš.

Štakor Lucifer izgledao je kao i svaki drugi štakor, ali nije bio zao. Lucifer je bio nepokretan. Pisao je djela bolje od svih ostalih, pa bi mu miševi donosili i po dvadeset knjiga u jednoj noći.

Hrčak Astaf nije bio baš bistar i nije znao ni pisati ni čitati, ali je zato imao miša pomoćnika koji je zapisivao njegove priče, najčešće o prošlosti. Astaf je imao toliko ideja jer je do prije nekoliko godina živio u pivnici preko puta pa se naslušao svakakvih priča mnogih pustolova. Napokon, tu nalazimo i miša kojemu se zapravo nije znalo ime jer je izgubio roditelje kada je imao manje od tjedan dana. To je bio jako tužan slučaj. Majka i otac, nakon što su dobili novog člana obitelji, odluče to i proslaviti uz komade sira. Nalazili su ih u smeću iza starog restorana u središtu grada. Nakon dobre večere bilo je vrijeme da krenu kući gdje je dadilja, stara mišica Eleanor, čuvala novorođenče. Majka i otac iskoče iz kante, ali ih tu dočeka veliki mačak Grunt. Miševi su se dali u bijeg, trčeći što su brže mogli, ali Grunt je bio brži ; ne želim se ni prisjećati što je bilo dalje.

Tako miš nije dobio ime pa su ga uvijek svi zvali samo Miš. Nije bio pričljiv i nije odobravao da mu ostali miševi pomažu u pisanju djela. Sam je donosio knjige, pisao ih, a zatim ih je sam i odnosio natrag na policu.

Njih su troje uspješno vladali gradom. Među miševima nije bilo nesuglasica ili svađa. Svi su marljivo radili i pomagali jedni drugima kad god bi se ukazala prilika. Ponovno je sunce raspršilo svoju svjetlost po nebu. Miševi su već spavali najdubljim snom, a među njima našlo se mjesta i za Lunu.


Knjižničarka je kao i svakog jutra došla na posao. Zaprepastila se kad je shvatila da nema Lune. Prije nego što je otvorila knjižnicu za posjetitelje, temeljito je pretražila svaki kutak, ali mačke nigdje nije bilo.Tada se po prvi put,ugledavši prolaz na drugi kat, zapita što ima gore pa odluči i pogledati.

Dovukla je velike i teške ljestve. Popevši se na njih, proviri glavom na drugi kat. Bio je mrak i ništa se nije moglo vidjeti, pa se knjižničarka spusti po svijeću. Kada je napokon osvijetlila drugi kat, ostane prestravljena. Desetine miševa ležalo je posvuda, a među njima Luna, prekrivena prašinom od glave do repa. Problijedjela knjižničarka nije mogla ni ispustiti krik. Odmah se spusti i pozove najhrabrije muškarce iz obližnje krčme da riješe problem miševa. Još jednu noć miševi su naporno radili, a ujutro, umjesto knjižničarke, na vratima se pojave četiri muškarca s vrećama i bakljama.

Provire na drugi kat te usklicima i rasplamsanom vatrom prekinu mišji san. Miševi se razbježe na sve strane. Sudarali su se o zidove, jedni s drugima, I potpuno su se izgubili u panici. Ubrzo su se miševi, jedan na drugome, bacakali u vreći. Samo nepokretni Lucifer, zbog svog hendikepa, nije mogao sudjelovati u paničnom uskakanju u vreću. To ga je spasilo. Ostao je jedini na slobodi.

Dok su istrjebljivači miševa izlazili, Astaf, glupi hrčak, uspije progristi vreću I ispadne iz nje. Ostali miševi su bili odneseni.

Prolazili su dani, a u knjižnici više nije bilo novih knjiga. Ljudi su se počeli buniti. Ubrzo je knjižnica bila pusta. Sve je manje ljudi dolazilo. Knjižničarka se u jednom trenutku zapita odakle su zapravo stizale nove knjige. To ju do sada nije brinulo; bilo joj je važno da knjige dolaze i da knjižnica dobro posluje.


Nakon višednevnog razmišljanja odgovora I dalje nije bilo. Jednog se dana sjeti da je uvijek bilo novih knjiga dok su miševi bili tu. Bilo je odviše nestvarno da bi mogla povjerovati u to. Ipak, nije bilo logičnijeg odgovora, pa knjižničarka ponovno zaviri na drugi kat. Bio je pust, osim dviju malih silueta koje su se nazirale kroz mrak. Da je pažljivo slušala, mogla je čuti i tihe zvukove. Kao da pričaju.

Knjižničarka upali svjetlo, ali miševi nisu bježali. Stajali su na mjestu, pokunjeni i tužni. Pokraj Lucifera je bilo mnogo papira i tinte, ali njemu se nije pisalo, a Astafove ideje nije imao tko zapisivati. Knjižničarka se približi. Lucifer polagano na papir nožicom napiše: „Ne bojimo se! Vratite nam naše prijatelje."

Knjižničarka je neko vrijeme stajala zaprepaštena, a potom protrlja oči kako bi se uvjerila da je štakor doista nešto napisao. Još uvijek nije mogla vjerovati, ali kada joj je došlo sve do mozga, shvatila je da su miševi, ma koliko nevjerojatno bilo, ipak pisali sve one knjige.

Knjižničarka brzo potrči u krčmu i upita iste one muškarce gdje su miševi koje su odnijeli iz knjižnice. Oni joj odgovore kako su ih ostavili uz rijeku nedaleko od grada.

Knjižničarka se nadala se da će još uvijek biti tamo. I bili su! Ni jedan nije otišao. Svi su se držali zajedno kako se ne bi smrznuli. Knjižničarka ih odnese natrag u knjižnicu i predloži Luciferu suradnju. Ubrzo su svi miševi ponovno bili zadovoljni i ponovno su prepravljali knjige. Lucifer je na stražnje, nepokretne noge dobio malene kotače kako bi, služeći se prednjim nogama, mogao hodati. Hrčak Astaf je dobio tim pomoćnika koji su zapisivali njegove priče.

Miševi su pisali. Ljudi je svakog dana bilo sve više. Cijeli je grad uživao u mišjoj književnosti.

A Luna ? Luna im donosi teške knjige sa polica.


Sonja Gašperov

U sjeni kralja

Gospođica Ula ni slutila nije da će ju ta knjiga stajati života.

Zbog te knjige njezini prsti oteći će kao kubanske cigare i više nikada neće moći satima prevrtati knjige u malenoj lokalnoj knjižnici.

‐ Dobro jutro! ‐ ušla je na prstima i pozdravila knjižničarku, suhonjavu gospođu koja je unatoč oštrim crtama lica najviše od svega na svijetu voljela svoj posao.

‐ Dobro jutro! ‐ tiho odvrati knjižničarka te spusti pogled na naslovnicu knjige. Rutinski ju preokrene do zadnje stranice kako bi udarila velik mastan žig.

‐ Ostavit ću ga ovdje da ne smoči knjige ‐ Ula pokaže knjižničarki svoj natopljeni kišobran pa ga stavi u kut prije nego što je ušla u labirint s policama.

Knjižničarka nije podigla glavu – bila je zaokupljena svojom dnevnom meditacijom. Miris uvezanog papira ugodno je strujao prostorijom. Neke su se knjige grubo izvile, a listovi im dobili oblik slova S. Vlaga je ušla kao neželjen gost. Satima je Ula sjedila u knjižnici. Činilo joj se kao da je u velikoj tamnoj komori u kojoj bi vrlo rado zauvijek, unatoč prašini, samo mirno disala. Čitala i disala. Knjižnica je kao limb. Ne postoji vrijeme, ni prostor. Postoji samo razmak između korica, lijep početak i zlokoban kraj, ili obrnuto. Svaka knjiga za Ulu je bila duplja u deblu za savršen bijeg u Alisinu zemlju čudesa. Najteže od svega bilo joj je izabrati knjigu koju će ponijeti kući. Kad bi mogla, uzela bi s police cijeli red knjiga. Zgrabila


bi drvena kolica na kojima u nizovima leže još nerazvrstani naslovi pa bi se, kao malena curica na sanjkama, s njima spustila niz ulicu kao niz snježnu padinu, vrišteći od sreće iz petnih žila. Kružila je između redova, vrtjela se u krug po knjižnici. Težak je to bio zadatak za takvu gospođicu. I, baš kad je pomislila kako nikad neće moći naći knjigu koju će sa sobom ponijeti kući, pogled joj se stopi s lijepo štavljenom kožom, zlatnim trakom koji je na hrptu ispisivao naslov: Sjena kralja.

Pružila je ruku i dograbila knjigu. Između toliko pohabanih starih knjiga ova je stajala kao djevica, lijepa i nevina. Ula ju nije više htjela ispustiti iz ruke. Brzo je izašla na svjetlo probijajući se kroz redove celuloze i oblak prašine.

‐ Gospođo, molim vas, udarite žig da ju mogu ponijeti sa sobom! Ula pruži knjigu knjižničarki koja je u međuvremenu odlutala u

mislima. ‐ Oprostite malo sam utonula u ovoj tišini. Taj mir baš prevari

radnog čovjeka. Knjižničarka popusti one stroge crte lica pa se blago nasmije i

nastavi: ‐ Izgleda da ste vi prva osoba koja posuđuje „kralja". Na ovoj

knjizi još nema ni jedan žig s datumom. Potpuno je nova, još neposuđena, nepročitana.

‐ Bit će mi zadovoljstvo biti njezina prva žrtva ‐ Ula se duhovito poigra riječima i pozdravi stariju ženu.

‐ Doviđenja! ‐ gospođa, mehanički otpozdravi pa opet utone u prozirnu žele smjesu sazdanu od tišine.

Gospođica Ula je bila tako sretna! Čekala je večer kako bi se uvukla ispod toplog vunenog pokrivača. Priželjkivala je trenutak kad će upaliti svjetlo s noćnog ormarića, uzeti posudu s indijskim oraščićima i dograbiti posuđenu knjigu. Ni slutila nije da će uskoro


biti bez ijedne knjige, dva metra ispod crne vlažne zemlje. U komori u kakvoj nije željela biti, komori u kojoj se ni kiša više ne može čuti.

Veliki kralju, kaznite me, iako krivica nije moja. Varku su smjestili oni koji se, Vaše Visočanstvo, žele dokopati Vaše krune. Oni koji Vam o čelo žele Vašim presvijetlim žezlom utisnuti žig sramote. Ne vjerujte više nikome, ni vlastitoj sjeni. Zato me, molim Vas, pogubite!

Ula je čitala. Topila je stranice kao šećernu vunu, a onda je iznenadno zaspala ostavljajući na svom trbuhu knjigu potpuno rastvorenu, poput pladnja za posluživanje. Čudno je sanjala; još nikad nije proživjela takav košmar. Naglo je oblije znoj. Otrgla se snu i rastvorila oči. Sjena kralja ležala je podno kreveta, a iz nje je ispala mala papirnata oznaka za obilježavanje pročitanih poglavlja. Kao i knjiga, oznaka je bila urešena zlatnim simbolima. Gospođica Ula nije željela ponovo zaspati pa je nastavila čitati.

Kralj nije smio dopustiti ni jedan sitan propust. Dao je pogubiti ženu i ljubavnice. Kreposne dame je držao podalje od sebe. Morao je paziti na svaki korak svojih podanika, jer više nikome nije mogao vjerovati. Svatko od njih može biti taj ubojica iz hira. Ubiti da ubije. Usmrtiti da bude prozvan kao ubojica kralja. Zbog takva čina postati povijesna ličnost koju će narod pamtiti više nego ime samog kralja.

Ula se smrzla. Knjiga je postajala sve napetija. Na trenutak je spustila knjigu na krevet. Usta su joj bila suha pa je poželjela pristaviti vodu za čaj. Napravila je nekoliko koraka do kuhinje i zateturala. Malaksalost i vrtoglavica naglo su joj oslabili tijelo. Kao da je hvata prehlada. Sutradan je već bila jako slaba; bojala se da neće sama moći otići liječniku. Grlo joj se stisnulo, njezin dah je škripao. Osjetila je kako joj otiče jezik, kako joj vršci prstiju postaju tvrdi kao zelene masline. Jedva je moga listati knjigu. Na zadnje poglavlje knjige stavila je papirnatu oznaku i zatvorila knjigu. Vid joj se potpuno zamutio.


Kraljevski slugo, podigni Visočanstvu krunu s ove uklete zemlje, jer takvog kralja smo oduvijek željeli. Načitanog i mrtvog. Otrovanog kralja, s poplavjelim licem, uvenulih brkova. Umjetniče, sad si slobodan. Izađi iz sjene, jer sjena kralja više ne postoji. Pamtit će se samo tvoje ime.

Šest dana prije nego što je mrtvozornik ušao u smradnu sobu i prije no što je otkrio uzrok Uline smrti ‐ trovanje otrovnom slikarskom supstancom preko papirnate oznake za knjigu ‐ Ula je ležala smrtno bolesna na svom krevetu. Šalica iz koje je pila čaj bila je prazna, a na dnu je stajao je sloj sasušena meda.

*** Zoltan je rođen u dnevnom boravku privatne jednokatnice, gdje

je zbunio majku iznenadnom željom da ugleda svjetlo dana. Prošle godine upisao je studij slikarstva. Volio je maštati kako je potomak nekog dvorskog slikara, kraljevskog sluge. Dvije godine nakon upisa na studij bit će uhićen za ubojstvo njemu nepoznate žene. Volio je čitati.


Nina Govedar

Prašina

Gospodine, zvuči li vam čudno kada kažem da vjerujem u to da svi

mi hodamo nekom već davno prije nas utabanom stazom, putem

koji su samo za nas gazili i oblikovali naši duševni preci. Kada kažem

da je svakome od nas namijenjen komadić zemlje na koji samo on

ima pravo i kojim u cijelosti raspolaže. Ne, zapravo, ne mora to biti

dio zemlje; zrak je isto toliko prihvatljiv. Na kraju krajeva, koji bi se

mudrac usudio tvrditi gdje je granica između neba i zemlje... Upravo

tako; možda nama zapravo i pripada taj međuprostor.

Znate, od djetinjstva poštujem taj ritual za koji vjerujem da mi ga

je namijenio neki brižljivi predak. Svake subote popodne sam ovdje

u biblioteci, istražujem. Još kao dijete uvela sam sistem da svake

godine izučavam drugu oblast. Recimo, ove godine čitala sam o

književnosti u srednjem vijeku i stavu inkvizicije o umjetnosti. Prošle

godine sam obrađivala antičke filozofe. A svake posljednje subote u

mjesecu čitam književne klasike: Tolstoj, Marquez, Neruda, Borges...

Ipak, znate li što me najviše fascinira? Priznat ću vam: već

godinama bavim se iznova i iznova istim mislima. Mislima

usmjerenim na ove knjige što desetljećima, beznadno, uvijek isto

raspoređene, čame na istim prašnjavim policama, preklinjući, vapeći

da ih neko dodirne, raskrili, da sav taj nabujali svijet odjednom oživi


i oboji se nevjerojatnim koloritom postojanja. Mora da je tužno biti

živ, a ne biti svjestan koliko još svjetova i koliko života postoji mimo

tebe, i ne shvaćati da su ti svi dostupni koliko i onaj koji ti po

rođenju pripada. Ne, ljudi to nikada neće u potpunosti shvatiti; u

tome je tuga našeg postojanja.

Ali, postoji nešto daleko nevjerojatnije od uloga običnom čovjeku

neshvatljivih i nevidljivih. Te sitne čestice koje jedine, jedine zaista

imaju privilegiju biti dio samih knjiga. Da, dragi gospodine, govorim

o prašini. O sićušnim dijelovima svemira koji sebi daju za pravo da

svoje sićušno biće svaki dan odmaraju na drugoj knjizi, razbaškare se

baš kao da je svako napisano slovo samo njihova postelja, te na nju

polažu prava. Zavidim im, moj gospodine, oh, kako im zavidim! Tako

lagano, neprimjetno i neometano postati dio knjige, i to ne jedne, o

ne! Čitavi svjetovi, čitav univerzum im je na raspolaganju.

To je moja tajna, gospodine. Da, želim biti prašina. Želim vječnost

provesti na požutjelom papiru koji miriše na vlagu, na kišu, kojim

teku sokovi iz korijena onog istog drveta od čijih je žila satkan. Želim

osjetiti puls Majčice Zemlje, bìlo kako mi trese grudi i odvaja stopala

od tla, želim gledati taj čitav svijet kako niče preda mnom. Zauvijek,

gospodine, zauvijek.

Foto: Željka Tkalec


Goran Grgić

Nina

Tlo je već puno bodljikavih lupina divljeg kestena pomiješanih s

velikim listovima obojenim najmaštovitijom paletom jeseni i desetcima sjajnih, krupnih plodova što ih klinci natjeruju poput nogometne lopte na putu u školu i natrag kući. Malo se što promijenilo u ovih četvrt stoljeća u mojem malom moslavačkom gradiću; čak su i kesteni uz glavnu ulicu odavno prestali rasti, mijenjati se. Klinci su, naravno, novi, drugačije odjeveni, s drugim temama, s drugačijim sličicama po džepovima, drugačijim torbama... i znatno glasniji, nekako drskiji. Ali svejedno, meni je dojam ostao isti. Ne kvari ga ni poneka nova fasada, malo drukčije ploče nad vratima poznatih lokala, čak ni mnogi novi ljudi ‐ bar dok ima dovoljno poznatih, uobičajenih, na svakom koraku.

Smijem se u sebi nad zapažanjem koliko su ostarjeli, promijenili se. Kao da ja nisam, kao da me novi klinci ne doživljavaju kao prastarog i dosadno uobičajenog. Čudna je logika koja nam dopušta da sebe zaustavimo u nekom vremenu, da si ne dopuštamo da ostarimo u svojim očima usprkos očiglednim dokazima uokolo. Osjećaj da smo zauvijek mladi, da možemo i dalje sve, da pripadamo i dobnim grupama koje smo odavno prerasli, da je sasvim normalno što nas i dalje zanimaju stvari od prije dvadeset i više godina. Dobro, pomaže i posvemašnje popuštanje raznih društvenih normi, ponajviše kodeksa odijevanja, što mi dopušta da unutar te iluzije i dalje ulazim u razred odjeven u traperice istog proizvođača već


punih trideset godina, još od doba kada nisam sjedio u jedinoj obratno okrenutoj klupi.

Valjda i taj posao ‐ to što radim okružen sve mlađim ljudima, što

mi daje povlasticu da ih pratim izbliza, razumijem puno bolje od uobičajenog, možda bolje i od njihovih roditelja ‐ pomaže da se ne zatvorim u prošle, zastarjele okvire. I onda, svakako, knjige! Neiscrpan, neograničen i posve slobodan svijet za sebe. Svaki strastveni čitač, mislim barem, plovi nekim drugim svjetovima zajedno s likovima aktualne knjige koji imaju moć i mogućnost da ga odvedu bilo kuda i u bilo koju situaciju. Bez ikakvih ograničenja povremeno jašem s hrabrim momcima koji samo mačem i srcem zaustavljaju Turke, baš tu, na obližnjim brdima, ili zaranjam s prvom atomskom podmornicom, ili odlučujem o idućem modnom trendu, ili lovim okrutne ubojice, ili naprosto šećem Elizejskim poljanama rukom u ruci s kakvom nesretnom krasoticom. Nema u tom svijetu osobite važnosti godina, fizičkih ograničenja, niti zemljopisnih, niti ijednih drugih. Lijep je to svijet, magično privlačan upravo zbog svoje širine, šarolikosti i bezbrojnih rješenja. Svijet koji prkosi stvarnosti, svijet koji jasno pokazuje da nisam jedini koji mašta, sanja slične snove već desetljeća, da nisam poludio miješajući ga stalno sa stvarnošću. Ili bar da nas ima prilično koji jesmo!

Čitam dosta i uglavnom stalno, ali ipak su dva razdoblja u godini

osobita: samo ljeto, praznici, te period zime, od kasne jeseni do proljeća, od kada pred našom knjižnicom nogostup bude posut kestenima i naslagama otpala lišća. Tada više ne posuđujem knjigu‐dvije, već gomile, koliko mogu nositi. Davno sam svladao vještinu brzog čitanja, vještinu što je tako dobro služila na fakultetu, ali koja sada postaje prokletstvo koje mi dopušta da i najdeblje knjige


progutam za tri‐četiri dana. Uz ograničenja male, provincijske knjižnice, pa još u recesijskim vremenima što, naravno, prvo pogode kulturne potrebe, odnosno što drastično smanje dotok novih knjiga, došao sam do problema nedostatka knjiga. Dobrih knjiga! Makar ni moja vlastita zbirka uopće nije mala i makar stalno raste, ipak ima nešto zavodljivo za mene u atmosferi prostorija pretrpanih tisućama knjiga, čak i u poznatom smiješku tete Marije koja je oduvijek tamo. Premda i nije neki znalac, premda često tek recitira kritike s omota knjiga, a koje nikada nisu loše, ipak spada u tu umirujuću i poticajnu atmosferu koja i ne može biti drugačije nego što jest. Još od godina kada mi je pružala „Junake Pavlove ulice". I od kada mi dopušta i potiče me da lutam među pretrpanim, visokim, metalnim policama, uzimam knjige u ruke, mirišem ih, nasumce listam, dvoumim se koju ću uzeti, a koju ostaviti za kasnije, tek na temelju kakva mutnog osjećaja ili slučajne rečenice iz biografije pisca. Ili posvete. Računala, popisi, pretraživanje naslova bez da imam knjigu u ruci, nekako nikada nisu postali moja praksa, bez obzira što sam postao prilično vješt u informatičkom pogledu – ali, oko drugih područja, ne oko knjiga. Baš kao i elektroničke knjige koje nikada nisu postale ništa drugo nego li neki nadomjestak... Poput stare reklame u kojoj baka kuša industrijske kolačiće i konstatira da nalikuju ‐ pravima!

U hodniku se pomalo ljušti boja sa zidova, oduvijek, koliko god

nova bila. Nemoguće je maknuti vlagu iz ove stare, krajiške zgrade, a možda ne bi ni trebalo pokušavati. Jer, nestao bi poznati teški miris, znam, zapravo od vlage posvuda, ali svejedno, možda i miris svih prohujalih vremena, miris duhova iz knjiga i duhova svih davnih čitača. Dvostruka staklena vrata s mutnim staklom, što je također oduvijek slabo pričvršćeno te pretjerano zvecka na ulasku, toplina možda prerano upaljenih velikih plinskih peći. No drugo više nije


isto. Nije me bilo možda mjesec i nešto, nisam niti čuo, ali na mjestu tete Marije sjedi mlada, nepoznata žena. Ne odviše mlada, tridesetak joj je možda, prirodno crvene kose i blijede puti posute pjegicama, što obično idu uz takvu kosu. Široki osmijeh, ali nekako neodređen, uvježban, ni sličan domaćinskom na koji sam naučio. Obično izvolite umjesto kakve pošalice i pretjerano intimnog pitanja koje obavezno slijedi. Načelno pretjerano intimnog, ali ne i neprikladnog. Pa susjedi smo na neki način, teta Marija i ja, već četrdesetak godina, oduvijek.

Osvrćem se, zavirujem iza ugla. I prije su znale biti ovdje razne praktikantice, povremene zamjene, pa i informatički stručnjaci izvana što su uvodili nov način rada u beznadno zastarjeli sustav naše knjižnice. Ona se i dalje se smiješi. Jarko crvenim, sjajnim usnama i velikim zelenim očima što nestvarno lijepo pašu uz riđu kosu i pjegice. Šala Stvoritelja koji joj je uzeo besprijekoran ten, što ju je vjerojatno činilo beskrajno nesretnom u mladosti, ali joj je istovremeno vratio sve kroz te magnetski privlačne oči i vrlo profinjene, pravilne crte lica. Ne, sasvim sigurno nije ljepotica s naslovnice, ali jest iznimno zgodna žena. Onako, pouzdano zgodna, lijepo građena, prilično visoka, mada svakako za današnja mjerila za nijansu prekrupna, širokih kukova, ne baš mudro prekrivenih širokom suknjom s naborima, velikih grudi zakopčanih bar jednim dugmetom previše, na svijetlo plavoj bluzi posutoj sitnim cvjetnim uzorkom.

‐ Gospođa Marija je u mirovini, niste znali, ha, ja sam Nina, sada ja vodim odjel za odrasle. Što ste trebali? Mogu li vam pomoći? Znate li broj svoje iskaznice... Ili samo recite prezime.

‐ Broj? Iskaznice? Imam li ja iskaznicu? Teta Marija je znala... ‐ Nema veze, pa sve je u računalu! Oh, pa koliko vi to čitate!

Nema mnogo takvih u ovome gradu. Vi o ovoj knjižnici sigurno znate


i više od mene. Hoćete sami pogledati? Ili vam ipak mogu kako pomoći?

Oči.... Nisam mogao skinuti pogled s njih, pa i osmijeh, žarko crvene usne, niska biserno bijelih zuba... Teškom mukom skrenem pogled, glupavo mahnem rukom prema policama.

‐ Snaći ću se... Možda ste dobili što zanimljivo domaće od ljeta... ‐ O, jesmo, baš uvodim u katalog, hoćete li pogledati tu na mom

stolu? Okreće mi leđa, prebire po nekoliko hrpica knjiga naslaganih

uokolo njezina polukružnog stola. Prilazim i osjetim njezin krasan miris. Vjerojatno dobar parfem, ali meni se čini kao izvoran miris Žene, zavodljiv, nenapadan, ali i bez šanse da se ne primijeti

‐ Evo, Baretić, pa.... Spominje još neka prezimena, ali teško ju pratim. Sav sam

nekako zaljuljan, nekoncentriran. Bez tako poznatog dara govora... Ili duge jezičine, kako bi neki drugi rekli! Svi štosovi, pošalice, aforizmi ili sarkastični komentari koji mi padaju na pamet, otpadaju brže nego dolaze! Nisu dovoljno dobri, efektni, za nju... Bože dragi, ponašam se kao moji klinci u školi, kao da sam prvi put blizu privlačne žene. Ali nije samo to; bilo ih je nekoliko zgodnih, pa i ljepših od nje, ali me tako nisu izbacile iz takta. Zbog iznenađenja sigurno... Tako ne volim promjene! Ja sam i za kafićem, u kojem sam pio s društvom dvije kave dnevno, žalio nenormalno dugo, pa i za starim stolicama u sadašnjem. I žena me brzo ostavila zbog mentaliteta dinosaurusa, nespremnog na ikakvu spomena vrijednu promjenu, bar je tako tvrdila... Kamoli ne za tetom Marijom, našim pošalicama! Vraga, tko misli na tetu Mariju! Ova žena kao da zrači, grije svoju okolinu, mogu osjetiti toplinu što isijava iz nje.

‐ Pa da, može, što god mi dali, vjerujem vam, a sve će ionako doći na red.


‐ Nemojte tako, laskate mi, vi sigurno imate o tim piscima meritornije mišljenje od moga. Imam osjećaj, nakon što sam vidjela onaj vaš popis, da smo zapravo u obratnim ulogama. Da biste vi meni trebali govoriti o knjigama.

‐ Sa zadovoljstvom... Možda na kavi. Ovdje pauze baš nisu stroge, je li? Zadržali ste možda one sve nevjerojatne poruke tete Marije što ih je godinama lijepila na zatvorena vrata?

Dotakla me rukom! Slučajno, naravno!? Mijenjajući knjige s mojom rukom. Lijep je to dodir! Kako sam glup, djetinjast, ne znam joj niti prezime! Sigurno je i udana! U kojem sam samo sada to romanu, bajci? Tresem glavom, posve nesvjesno... Moji bi klinci pukli od smijeha da me sada vide!

‐ A, pa baš nije tako, ja mislim da knjižnica treba raditi kako piše... Ali, dobro, uskoro će pauza, a ja gotovo nikoga ne poznajem ovdje osim nekoliko penzionera što svakodnevno dolaze čitati novine pa bih baš mogla s vama na tu kavu... Ako ste to doista mislili?! Što radite inače, nisam vas baš viđala u gradu?

‐ Predajem, profesor sam, uglavnom nisam tu ljeti, dok nema nastave, pa...

‐ Književnost predajete? ‐ Ne, dosadnije. Čitav niz predmeta koji nikome nisu važni:

sociologiju, etiku, filozofiju i još što treba slično tome! ‐ Kako nisu važni, pa baš jesu, uče o ljudima i njihovu ponašanju,

o životu?! ‐ Aha... I kome je to još važno? Pa dobro, može se klince

ponekim trikom još donekle navući, zainteresirati, igrati se s njima, ali ipak, jeste li ikada čuli da netko raspravlja o tim predmetima, spominje ih u ozbiljnom kontekstu? Opet, ima to svojih prednosti, plaća je ista, a nitko se ne ljuti na mene zbog ocjena, ne zivkaju me poput kolega...


Opet meljem bez veze... Baš nju je briga za to što pričam! Ili možda ipak jest? Jer, netremice me promatra, sa smiješkom, nagnuta nad mali stolić u kafiću i polagano miješajući vruću čokoladu.

‐ Lijepo je ovdje, nisam još bila, ne volim sama ulaziti u kafiće, makar je to glupo u današnje vrijeme, a sve su kolegice udate i uvijek nekamo žure. Ja sam došla iz Jastrebarskog, za poslom, nema ništa bliže Zagrebu ili Karlovcu. Vi ste odavde?

‐ Pa ne baš, ali skoro. Roditelji su se doselili, baš poput vas, kad sam bio sasvim malen. Ostatak godina sam odavde, osim kraćeg pokušaja braka. Mada baš ne bih mogao točno definirati zbog čega, makar je možda uopće teško dokučiti zašto, meni se ovdje zbilja sviđa! A možda i samo stoga što ne volim promjene....

‐ Lijep je gradić, miran, a ipak ima sve što mu treba. Ja mogu razumjeti zašto vam se sviđa. Moram sada ići. Vidjet ćemo se opet u knjižnici, ha?! Hvala vam za kavu. I ugodno društvo!

‐ Čujte, vjerojatno ćete se sada nasmijati, puno sam stariji, ali opet, ne bih si oprostio da ne pitam... Biste li možda jednom htjeli sa mnom na večeru, negdje u okolicu? Mislim, o knjigama nismo uspjeli niti prozboriti... Gluparam, ha, tako se to danas više ne radi, je li?!

‐ Ha,ha,ha! A što to? Pozvati ženu na večeru? Ne bih baš točno znala, dugo me nitko nije zvao... Ali, da, rado bih pošla!


Irena Grubišić‐Čabo

Skulptura

Često bi znala, prekidajući čitanje, podignuti pogled i kroz izlog

gledati u skulpturu preko puta, s onu stranu ceste, postavljenu uz sam rub parka kao da se tu sama došetala, obilazeći grmove, cvijeće i klupe, kao da se ponudila starcima i djeci koji se njime svakodnevno šeću. Na neki svoj čudan način bila je izdvojena željeznim stupićima i lancima koji su ih spajali i oko kojih je bilo posađeno cvijeće, leđima okrenuta kao da se ljuti. Još prije nego što se Marina rodila skulptura je bila u sredini parka, a zatim se napravila nova cesta koja je park presjekla, a skulptura je ostala na samom njegovom rubu.

Tako se slučajno našla na margini i ljudi ju ne gledaju kao prije, jer oni kojima je okrenuta nemaju vremena. Naime, radi se o užurbanim prolaznicima koji prolazeći trotoarom razmišljaju o svakodnevnim brigama i poslovima. Sada ju rijetko tko gleda. Pokatkad se grupica turista zaustavi kraj nje, vodič im kaže nekoliko šturih riječi o njoj i oni produže, ali to je toliko rijetko da se i sama Marina uzbudi kad ih ugleda. Veliki dio dana ulica je pusta, gužve na cesti i na trotoaru samo su u određene sate ‐ ujutro kad ljudi idu na posao a djeca u školu, te kada se vraćaju.

Tako je i s Marinom. I ona prođe kraj skulpture i ne pogledavši je, u žurbi, gotovo trčeći da ne zakasni na posao. Radi u maloj knjižnici u kojoj veliki dio dana provodi čitajući. Tu i tamo rijetki čitatelj posudi koju knjigu ili samo dođe prolistati nove časopise. S njim malo razgovara, i to najviše o bestselerima, a preostali dio


dana, kada je najčešće sama, naručuje nova izdanja i slaže već dostavljena. Kada sve to odradi, uzima najnoviju knjigu u ruke te, okrenuta prema prozoru, često zna, odmarajući oči od čitanja, gledati u skulpturu preko puta. Ispočetka joj se činilo kao da skulptura gleda nju, a ne ona skulpturu, pa bi se samo lagano nasmiješila ne razmišljajući puno o tome i nastavila čitati. Živjela je u prostoru knjižnice gotovo pola dana; ljudi su toliko rijetko dolazili da bi ih, nakon što bi završila s radnim vremenom, mogla nabrojiti na prste.

Samoća joj nije smetala. Dapače, u njoj je uživala čitajući djela svjetske i hrvatske književnost, gotovo dotičući samoću i tišinu koja ju je obavijala, uživajući u njoj kao što bi netko drugi uživao u čokoladnim keksima. Ispred sebe je držala knjigu družeći se s junacima i doživljajima iz pročitanih stranica. Zajedno s njom su proživljavali slatkoću osame u pustom prostoru knjižnice, zajedno s njom išli na WC i vraćali se s WC‐a, užurbano, da ne bi kojim slučajem u taj čas netko došao, s njom su čitali i otkrivali nove priče i junake, razmjenjivali mišljenja, s njom bi svi ti junaci i, konačno, sve te knjige, gledali kroz izlog u onu osamljenu skulpturu.

Iako joj se činila dalekom i tajanstvenom, što bi je duže gledala kao da se udaljenost između njih dvije smanjivala. Počela joj se sviđati. A kako i ne bi kad se radilo o ženskoj skulpturi lijepa lica i savršeno isklesana tijela. Što bi je duže gledala, više bi osjećala povezanost s njom. Dijelila ih je samo cesta kojom bi pokatkad projurio automobil i omeo je u promatranju, da bi nakon toga za nju nastupio opet onaj svijet tišine.

Nekim svojim nevidljivim nitima samoća ju je obvezala na govor slike, i slike su dočaravale prostor proživljenog i izmaštanog uvodeći u njega i skulpturu čija nepomičnost gotovo da je kočila Marinine pokrete.


Sve češće je osjećala trnce u nogama i rukama, ukočenost u vratu, a kad bi u tom transu i napravila koji pokret, bio bi toliko nespretan kao u kakva robota, za razliku od sve življih misli koje kao da su dolazile od skulpture koja se na čudan način nametnula njezinu oku.

I zaista, otkad se s njom počela družiti, razmišljanja joj postadoše drugačija, sve više je maštala i mašta je polako zauzimala prostor realnog. Bila je kraljica izmaštanog svijeta, junakinja iz tek pročitanog romana, a ona druga ‐ što ju preko puta nepomično gleda ‐ njezino drugo Ja. I sve oko nje je polako postajalo dio nje same. Kao da knjižnica nije postojala radi čitatelja, već radi nje. Ovisili su o njezinoj dobroj volji i raspoloženju, ispunjavajući njezino vrijeme i prostor. Nekoliko puta se čak i dogodilo da čitatelju nije htjela posuditi najnoviju knjigu, ako se radilo o samo jednom primjerku, iz jednostavnog razloga što ju ona još nije pročitala. Takve primjerke čuvala bi u ladicama svog radnog stola.

‐ Stići će za par dana. Navratite u četvrtak, baš sam ju naručila – lagala bi, gledajući čovjeku ravno u oči.

I čovjek bi za nekoliko dana došao, a ona bi mu predala netom pročitanu knjigu, usput hvaleći ju kao pravi poznavalac djela dotičnog autora. I čitatelj bi odlazio zadovoljan.

Tako je Marina živjela zadovoljno odlazeći na posao, uživajući u toplini prostora, okružena svojim junacima iz književnog svijeta, s pogledom na skulpturu, a da se nije zapitala koliko će ju sreća pratiti.

Nije ju brinula sve češća ukočenost u udovima i u kralježnici. Ta stanja nije povezivala s bolešću, već opčinjenošću ljepotom skulpture, sve dok jednog dana, po završetku posla, nije mogla prijeći cestu. Na semaforu je zasvijetlilo zeleno, no ona se nije mogla pomaknuti, da bi gotovo nakon pune minute uspjela napraviti desetak koraka te se tako našla na sredini ceste baš kada se


ponovno upalilo crveno svjetlo. Uhvatila ju je panika. Automobili su trubili oko nje, a ljudi povišenim glasom govorili da se skloni. No, ona je i dalje stajala na mjestu.

Pogleda u skulpturu i učini joj se kao da je na njezinim usnama uhvatila lagani podsmješljiv treptaj. Marina osjeti golemo razočaranje. Automobili su i dalje trubili, do nje su dopirali povici, no ona se nije mogla pomaknuti. Ukočeno je gledala u pravcu skulpture.

Odjednom, prostor oko nje se promijenio. Nije više stajala na sredini ceste. Cesta je bila malo dalje od nje, a ona uz sam rub parka, u tijelu skulpture. Onako ukočena kao da je od mramora, gledala je knjižnicu preko ulice koju je upravo otključavala mlada knjižničarka. Učini joj se jako poznatom.

‐ Bok, Marina! – srdačno ju pozdravi stariji gospodin koji je upravo prolazio kraj nje.

Foto: Željka Tkalec


Lorena Monica Kmet

Noću

Zapravo, odavno je odlučila da će to napraviti, ali tek jutros da

će to večeras napraviti i cijeli je dan razmišljala o detaljima. Detalji su itekako važni. O jednom detalju visi cijeli Zločin i kazna, kao o čavlu. I sva ostala realnost. Ovo večeras je realnost; nema tu fanfara mašte, SF‐a, a nema ni grijeha. Nije zločin i nije grijeh tajno se uvući u knjižnicu u ponoć. Ne bi bio ni da se provuče kroz grobljanska vrata. Premda, isto baš i nije. Na groblju su svi mrtvi, a u knjigama ima mnogo živoga, životnoga, živčanoga, životinjskoga i što ja znam čega još. Valjda i realnoga. Na groblju ima cvijeća i svijeća i onog matoševskog ugođaja melankolije i krasote, a u knjižnici nema ‐ nije to cvjećarnica. Ali opet, ima Matoša!?

Cijeli je dan premještala svoje unutarnje police, vukla slijeva nadesno i obrnuto, slagala detalje i mučila se jer sve i nije tako jasno i bezazleno: tko zna kako će ju dočekati: možda u špaliru, možda u zasjedi... Ipak, krenuti se mora. U svakom slučaju, svakako, krenuti se mora. Oh, sat nezaustavljivo tiktaka naprijed… Da se bar vrijeme može zaustaviti kao pred odlučnu bitku u filmu kad se kadar uspori i nijemo se sve odvija u detalju, usredotočeno...

U večernjim satima osjećalo se da je zrak postao drukčiji. Vedriji. Premda je i strah zauzeo svoje skromno mjesto u usplahirenom srcu. Iako bi trebalo reći da se dugo pripremala, možda se uopće nije pripremila. Izašla je u večernju svježinu, ogrnuta tamnim balonerom, i krenula u akciju. Nekoliko je puta prohodala dionicu od


kuće do knjižnice, pa širila krugove da nikome ne bude sumnjiva. Pred knjižnicom nije bilo nikoga ni u devet, ni u deset ni u jedanaest. Još samo jedan krug gradom i na gradskom tornju počet će otkucavati ponoć. I upravo kad se već moglo reći da sve ide kao podmazano, nekoliko se mladića zaustavilo na početku ulice da još jednom zapjevaju onu staru i da ispričaju još jedan vic. U sjeni velike topole sigurno ju nitko ne može zamijetiti, ali vrijeme odmiče. Ponoć otkucava, a oni su još na istome mjestu i ne miču se. To se stvarno događa, još su tamo... A kad su konačno otišli, pogled na sat otkrio joj je da je ponoć i petnaest. Idealno vrijeme za ulazak u knjižnicu. Što će sada biti?

Izvukla je ključ u hodu, šmugnula kroz zasjenjeni prolaz, gurnula ključ u bravu, spretno okrenula dvaput i mačjom brzinom uletjela u hladni mrak koji tako poznato miriše. Tek kad je pomislila kako je sve prošlo neopaženo, netko je prigušeno kriknuo:

‐ Kako se usuđuješ? Kroz pustinju i prašumu reče: ‐ Nije to javna kuća ili hitna služba da se uđe kad se hoće!

Protestiram! Ponoć je prošla; tko nam krade mir? Treći glas: ‐ Krade? Tko krade? Što krade? Bio je to Dobri vojnik Švejk. Četvrti glas sigurno je bio Uliksov: ‐ Ne dam da tako postupaju sa mnom! Ne dozvoljavam! Pozvat

ću redare, netko mora održavati mir i red u ponoć i petnaest! Ako je potrebno, osnovat ćemo prijeki sud, neka uđe u zapisnik da stranka nema pravo na drugo mišljenje. Jedini nered ovdje je dnevni red, kad ljudi govore nesuvisle riječi, a mi šutimo jer smo sve već rekli. Noću imamo pravo na rad, noću ovdje vladaju fantazmagorija, retrospekcija, disciplina mašte, di‐gre‐si‐ja, di‐da‐ska‐li‐ja, aulularija, aktivnost, kreativnost, aliteracija, personifikacija, gradacija, filozofija


i estetika: neokrunjeni kralj Aristotel, Croce i esej. Ljude van! Straža! Ljude van!

Crvena konjica spremno dvaput udari koricama. Cvjetovi zla zlurado ju pogledaju.

Ona je uspjela prošaptati: ‐ Milost! Dozvolite mi, samo jednom, molim vas. Neću ništa

ukrasti. Samo pola sata... Treći glas: ‐ Kradeš nam koncentraciju. Kradeš naše vrijeme. Uliks je nastavio s optužbama: ‐ Ljudi su za jednokratnu upotrebu. Mesnati su kao ribe i krave. I

pokvarljivi. I smrtni. Ljude van! ‐ Smrtni su jer imaju živce i vene i godine –neočekivano reče

nepoznati glas s gornjih polica. ‐ Kako je to jadno... ‐ Kako je to banalno! Nastalo je nadvikivanje i licitiranje običnim ljudskim jadom.

Jedan je vikao da su ljudi potkupljivi, drugi je govorio da idu u ratove, svatove i jaslice i logore. i to sve u istoj godini, netko se smijuljio, netko grcao od smijeha. Neki su kao najjači argument izvikivali svoje rečenice ili stihove. Ona je skamenjeno osluškivala bučno rojenje glasova, glasnijih od najglasnije gostionice koji i nisu bili baš izvan nje, već nekako u njezinoj glavi. Odnekud je došao glas da se traži egzekutor kazne nad bijedom ljudskom koja se usudila kao uljez ući u zabranjeni svijet knjiga, i tad joj iznenada padne na um da zabranjene mogu biti i knjige u običnome ljudskom svijetu, a ponekad se i spaljuju. Upravo tako htjeli su je istjerati, protjerati, jer se usudila kao uljez ući u njihovu domenu. Eto, o tome nije mislila. Za to se nije pripremila. Odbacili su je kao stranca, kao strano tijelo. Upravo kao strano tijelo.


‐ Jeste li se okomili na mene zato što sam strano tijelo? – usudila se opet pitati.

Onaj prijašnji glas, gotovo ustavotvorni glas cijele knjižnice, glavni i nedodirljivi, Uliksov, neprikosnoveni glas, rekao je:

‐ Ne, jer si tijelo. Imaš li advokata? ‐ Nemam advokata, ali sam pripremila obranu. ‐ Reci! ‐ Ja sam knjižničarka u ovoj knjižnici i mislim da imam pravo... Cijelo je društvo grohotom hranilo salve smijeha. Vjetar smijanja

zahvatio je sav papirnati svijet od poda do stropa, zakovitlao se zrak, zaljuljali su se morski valovi, urnebesan smijeh rasparao je prostor, proširili su se zidovi i horizonti i knjižnica je postala velika matica knjiga, od prvih rukopisa do najsuvremenijih elektroničkih formata. Vjetar je bio i ruka i glazbalo: simfonija riječi. Netko reče:

‐ Prevrtljiva si: ako radiš danju, ne radiš noću. ‐ Tko si ti danju, uopće nas ne zanima. Mi smo danju mirni kao

mrtva slova na papiru i trpimo vašu tiraniju listanja, krzanja, kidanja, uvijanja, nečitanja, bojanja ilustracija drvenim bojicama, lijepljenja raznih naljepnica i ispisivanja brojeva. Mi, koji se zovemo Put u središte zemlje, Prorok, Germinal, Božanstvena komedija, Rat i mir, koji imamo likove, pripovjedače, dijaloge i opise, koji smo zbirke, antologije, zbornici, rukoveti, časopisi i romani‐rijeke, mi se ne moramo pokloniti pred ljudskim dahom i zaustaviti svoj rad i mir. Kako se usuđuješ? Pogledaj ovaj svijet! Sve je ovo napučeno vječnim životom!

‐ Oh, ne, varate se, ja sam također živa. I danju i noću postojim! Ja sam realnost!

‐ Dišeš! Jedeš, piješ, hodaš, stariš, promjenljiva si. Svaki tvoj dan je drukčiji. Svaki naš isti. Mi trajemo, ti dotrajavaš. Mi smo ono što ostaje nepromijenjeno. Ako je prva rečenica: Svitalo je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor, onda će takva ostati za sva vremena.


Želiš li je u Ferrarijevu prijevodu? Albeggiava quando Filip giunse alla stazione del Capitolo. Ni prijevod joj ne može ništa. Želiš Jesenjina? Puškina? Homera? Kako ne shvaćaš? Mi nismo prevrtljivi kao ljudi i znanosti. Ako je Hamlet 1600. bio u petom činu na prijevaru ubijen nakon što je na prijevaru ubio svoje nekadašnje drugove Rosencrantza i Guildensterna te potom Learta i Klaudija, onda će se to ponoviti i 2020., i to će uvijek biti ista istina. Nepobitni stup života.

‐ Ali Hamleta je napisao čovjek od krvi i mesa! – viknula je izbezumljeno‐ponosno‐pobjedonosno.

Iznenada se pojavi Shakespeareov prijeteći glas: ‐ U istom trenutku kad je odštampana prva moja knjiga i

predstavljena prva moja scena, ja više nisam bio samo čovjek. I dalje čovjek, smrtnik i mrtvac u svijetu ljudi, ali pisac i besmrtnik u svijetu knjiga. A ovo je naša Kuća i naša Geneza.

‐ Izlazim. Neću više ovuda disati. Još samo riječ... ‐ Riječ? Nas hvataš na riječ? Ponovno je vjetar zapuhao smijehom, ali ovoga puta jedan glas

blizu njezina uha pomirljivo ponovi: ‐ Još samo riječ! ‐ Ja vas odano čitam. Ironični glas upita: ‐ Danju? ‐ Danju vas slažem, noću vas čitam.


Davor Kolenc

Pričajuće priče

Probadajući zvuk jutarnje budilice označavao je još jedan

početak dana. Bio je to prvi radni dan nakon godišnjeg odmora za knjižničarku Minu. Ona je bila novopečena knjižničarka. Bio joj je to prvi godišnji odmor u životu; naime, ovo joj je, nakon svih studentskih poslova, prvi pravi posao. Nedavno je napunila 27 godina i zaposlila se kao knjižničarka u lokalnoj knjižnici u Okučanima.

Knjižnice su je oduvijek privlačile. Za nju su imale neki poseban slatkasti miris. Bio je to miris knjiga s police, od kojih su neke bile potpuno nove, neke malo starije, a bilo je i onih mnogo starijih i od nje same. Ovo je priča o tome kako je ona postala knjižničarka, jer da smo Minu pitali još samo prije dvije ili tri godine gdje se vidi u budućnosti, odgovor zasigurno ne bi bio: U knjižnici. No ovo je prije svega priča o tome kako je Mina postala „pričopričalica“.

Što je pričopričalica? Pričopričalice su posebne vrste knjižničara koje postoje otkad postoji pisana riječ, a proširile su se proširenjem knjiga. Bilo ih je i prije knjiga, a prema nekim današnjim pričopričalicama, najstarija i vjerojatno prva pričopričalica bio je jedan slijepac iz antičke Grčke po imenu Homer. Danas ga znamo po njegovoj Ilijadi i Odiseji. U povijesti pričopričalica mnoge su prvotno puno pisale i smatralo se među njima da dobra pričopričalica za sobom ostavlja vječne priče, pa tako kroz povijest imamo nekoliko vrlo poznatih pričopričalica kao što su npr. Grimmovi, H. C.


Andersen, a u nas Ivana Brlić Mažuranić koja se smatra najboljom pričopričalicom koja je živjela na našim prostorima. No, u jednom trenutku u povijesti, negdje u renesansi počelo se pojavljivati sve više knjiga. Slijedom toga rodile su se knjižnice, a zajedno s knjižnicama rodila se i druga vrsta pričopričalica. Bila je to podvrsta, poznata još pod nazivom čuvari priča i čuvari knjiga, a neki ih jednostavno zovu knjižničarima.

Mina je upravo bila pripadnica te druge vrste pričopričalica. Oduvijek je više voljela čitati nego pisati i zato je ona do svoje četrnaeste godine u svojoj sobi imala pravu malu privatnu knjižnicu. Bilo je tu svega: od dječjih bajki, preko raznih trilera, ljubića, krimića, pa do publicistike. Otprilike je u njezinu posjedu u tom trenutku bilo oko 500 knjiga.

Često je znala ići izravno iz škole u knjižnicu. Mala knjižnica preko puta same škole upošljavala je samo jednu osobu, tetu Zrinku. Bila je to draga sredovječna žena, koja je na prvi pogled djelovala pomalo zastrašujuće. Zrinka je, naime, kao malo dijete ostala sama u kući u kojoj je nastao požar te joj je vatra za cijeli život ostavila tragove po rukama i licu. Nitko ne zna kako je malena Zrinka uspjela sama izići iz goruće kuće, no kad je izišla, u rukama je držala malu knjigu s naslovom „Djevojčica sa žigicama“. H.C. Andersena. I Zrinka je bila pričopričalica. No, postoji još nešto što trebate znati o njima. Pričopričalice, naime, mogu razgovarati s knjigama. Mogu komunicirati s likovima iz svih knjiga bez obzira na vrstu. Većina pričopričalica taj svoj talent otkrije čim nauče čitati, ali s odrastanjem mnogi ga zanemare i mogu proći godine dok se taj jedinstveni talent ponovno ne iskaže.

To je bio slučaj i s Minom. Kao dijete često je znala lutati po malenoj okučanskoj knjižnici, uzeti neku knjigu i pričati sa živopisnim slikama na knjigama. Kad je Zrinka prvi put primijetila da malena Mina može isto što i ona, bila je presretna. Konačno je našla nekoga


sebi sličnog. No, kako je Mina bivala starijom, sve je manje koristila svoj talent. Tako je bilo sve do zadnje godine fakulteta. Studirala je književnost, a uz to se odlučila još i za novinarstvo. Književnost je diplomirala bez većih problema, ali novinarstvo joj ipak nije išlo baš od ruke. Na novinarstvu je trebalo dosta pisati, a već smo rekli da je Mina ipak više voljela čitati. Kad je čitala, imala je osjećaj doma. Zapljusnuo bi ju onaj djetinji miris knjižnice, slatkasti miris koji ju je uvijek mamio natrag u knjižnicu gdje se osjećala najsigurnijom.

Za diplomski rad na novinarstvu trebala je napisati originalnu reportažu. Tema je bila slobodna, a uz to je trebala istražiti i predstaviti odabranu temu kao novinarsku vrstu. Nakon što je propustila prvi rok za diplomski, odlučila je doći kući. Na putu prema domu morala je proći i pokraj malene knjižnice. Pogledala je na sat. Knjižnica će biti otvorena još neko vrijeme. Odlučila je otići pozdraviti tetu Zrinku koja je još uvijek strpljivo čekala da Mina konačno „propriča“. Rekla je teti Zrinki sve što ju muči i Zrinka je znala kako joj može pomoći, tj. znala je način na koji si Mina može sama pomoći, no nije joj smjela reći da je pričopričalica. Jedno od glavnih pravila zanata bilo je da pričopričalice moraju same otkriti da su pričopričalice. Zrinka joj je ipak odlučila pomoći.

‐ Dijete, dođi. Pokazat ću ti nešto. Zrinka je ustala od stola i otišla ravno u dječji odjel. Uzela je strip

„Asterix i Obelix protiv Kleopatre“. Naime, s tom knjigom je Mina najčešće pričala kao malena. Dala je knjižicu Mini, a ona ju je s čuđenjem gledala.

‐ Zašto ste mi dali tu knjigu? ‐ pitala je. ‐ Samo ju otvori i probaj čuti što ti knjiga govori ‐ reče Zrinka i

nasmiješi se. ‐Kako to mislite „čuti“? Jesu li to neke multimedijske knjige? – u

čudu je ispitivala Mina, otvorila malenu knjigu i ustvrdila da je to običan strip.


‐ Nemoj čitati. Zatvori oči i slušaj! Mini je sad već sve bilo pomalo sumnjivo. Možda je Zrinka na

koncu sišla s uma? Ta cijeli je život okružena knjigama. No, odlučila ju je ipak poslušati. Zatvorila je oči i počela slušati. U knjižnici je vladala tišina. Nije čula ništa. A onda šapat. Tiho dozivanje:

‐ Mina, Mina… Sad joj je stvarno bilo dosta. Nije joj bilo do ovakvih pošalica. ‐ Dobro, pa zašto to radite? Otvorila je oči i pogledala prema mjestu gdje je Zrinka maloprije

stajala. No, Zrinke nije bilo tamo. Ispred nje je stajala Kleopatra. Protrljala je oči još jednom, ali Kleopatra je i dalje bila pred njom. Sjedila je na prijestolju od čistog zlata.

‐ Bok, Mina. Dugo te nisam vidjela. ‐B..bok… Dugo? Zar sam ja već bila ovdje? ‐Oh, daaa! Kao mala si stalno bila tu. Zar se ne sjećaš? ‐ upita ju

Kleopatra. Mini se odjednom zacrnjelo pred očima. Počele su joj se pred očima vrtjeti slike iz najranijeg djetinjstva. Upalila joj se urođena pričopričalačka lampica u mozgu. Otvorila je oči i ponovno je bila u knjižnici.

‐ Ja sam pričopričalica! ‐ uzviknula je. Nije znala otkud joj ta riječ ni kako to zna, ali je znala, a znala je i kako će položiti diplomski.

Zrinka se nasmiješila i zagrlila ju. ‐ Ah, dijete. Konačno! Sad konačno mogu u zasluženu mirovinu.

Sjajno je biti pričopričalica, ali prestara sam ja za takve stvari. Mina je bila presretna svojim novim saznanjem. Sve joj je sada

bilo jasnije. Sad je mogla diplomirati, ali to joj nije mnogo značilo. Bar ne više. Znala je da čim diplomira ide ravno na posao u knjižnicu.

I tako je Mina postala pričopričalica. Ima još puno toga što se ima reći o njima. Ne biste vjerovali koliko su samo puta spasili svijet od uništenja. Ima, naravno, i zločestih pričopričalica. No, o tome nekom drugom zgodom.


Željka Košarić ‐ Safiris

Knjižnica „Božja ljekarna“

Samostanska knjižnica bila je poznata po slaboj posjećenosti zbog mračna i zagušljiva ozračja. Godinama nedirnute knjige, prepune paučinaste prašine, odbijale su i ona najveće zaljubljenike u književnost i znanje, sve do trenutka kada je mjesto knjižničarke preuzela časna sestra Aneta. Već samom pojavom dozivala je svakoga koga bi slučajno susrela, bilo u atriju, vrtu ili kapelici. Godinama je radila na dječjem odjelu uz bolesnu djecu, što je njezinim toplim očima davalo jednu posebnu nježnost kojom je odisala i cijela njezina osobnost.

Malo tko je uopće uočio da je knjižnica zatvorena već četiri tjedna. Inventura je nalikovala više na čaroliju nego na fizički rad. Knjigu po knjigu uzimala je u ruke, duboko udahnula i na neki njoj znan način povezala se s dušom autora koji ju je, uz Božju pomoć, kreirao. Dosta knjiga joj je proklizilo kroz ruke; međutim, u najzabitijim policama znala je naići na pravo maleno blago. Tvrde reljefne korice, miris starog pergamenta, a kroz rečenice protjecala je čista Izvorna mudrost. To su najčešće bile neke recepture davno zaboravljena bilja, svojstva minerala i kristala, energija svemira i njezin utjecaj na čovjeka, prirodna medicina. Život je provela uz umiruću djecu i neka pitanja nikada nisu dobila odgovor, pa je u ovih nekoliko tjedana imala osjećaj kao da joj samo Nebo šalje blagoslove kroz postojeća štiva. Ormari su očišćeni i premazani mirišljavim voskom, knjige


obrisane i zaštićene omotima, a police su označene zanimljivim imenima. Tako je pod slovom A, uz Astronomiju, slijedio naziv Zvjezdani beskraj, uz slovo B ‐ Bilje, nalazio se natpis Božja ljekarna. Uz svaku policu nalazio se malen snopić sušene lavande, kao sredstvo protiv moljaca i vlage, a ujedno i kao aromaterapija jer bi svakim provjetravanjem svjež zrak zagrlio aromu i prenio ju cijelim prostorom knjižnice. Ponegdje u kutu naišli bi na neupaljenu svijeću, i to onu mirišljavu uz koju su se sljubili sjajni kristali ametista, rozenkvarca ili gorskog kristala. Iz daljine bi dopirala meka meditativna melodija instrumenata kao što su harfa, glasovir ili gitara.

Brzo se samostanom pronio glas kako je knjižnica postala neobična te da je sestra Aneta malo skrenula jer se bavi New Age tehnikama. Na to bi naša Anetica samo odmahnula rukom, nasmiješila se i već sljedećeg trenutka s police Božja ljekarna odabrala knjigu poznate časne sestre Hildegard von Bingen ili svećenika Sebastiana Kneippa, i time bi svaki prigovor bio utišan. Knjižnica je postala malo meditativno okupljalište iz kojega su sestre odlazile duhovno i mentalno okrijepljene, posvećene svom unutarnjem miru i kontemplaciji.

Knjižnica je nakon nekog vremena nazvana „Božjom ljekarnom". Jer, kako je i časna sestra Aneta sama često znala napomenuti,

postoji li na ovome svijetu išta stvoreno a da nije proisteklo iz Božje ljekarne.


Zlatko Kraljić

Kako sam pokušao ukrasti knjigu

(krađa je grijeh, krađa knjige je zasigurno smrtni grijeh)

Kako je počelo, pejzaž, opis situacije SNIJEG. U noći je napadao sve do krovova i ljudi su radije ostajali

doma. Bio je crkveni praznik i svaki kršćanin, vjernik, koji imalo vjeruje u vjeru, imao je potrebu da ode u crkvu. Budući da nije bilo moguće da se prekopaju tuneli, staze u snijegu (a mnogi su pokušavali), ljudi‐vjernici počeli su plakati. Suze su se počele zaleđivati i mnogo ljudi je umrlo. Ti su postali kasnije sveci.

Snijeg je zatrpao dimnjake koji nisu htjeli više vući i vatra je otišla natrag na spavanje ‐ bilo joj je hladno. Kasnije se i ona (vatra) zaledila i dobila status sveca. Svi su postali zaleđene skulpture, ledena forma viva.

Župnik, koji je cijelu noć klečao u molitvi, rano ujutro je također postao forma viva. Zvukovi orgulja zamrznuli su se u zraku, kristalizirali se i popadali na kameni pod. Kristale su pokupili, premiješali, zapakirali i prodavali ih kao nešto novo, moderno, eksperimentalnu glazbu. Kasnije je na župnikovu pogrebu Penderecki izvodio baš tu glazbu i osvojio ledena srca ledenih pogrebnika.

Debeli snježni pokrivač prekrio je sve postojeće ograde koje su mali ljudi podigli radi sigurnosti. Nestale su i svijet je najedanput postao slobodan.


Odluka o krađi, akcija Stanje moga duha i tijela: želudac mi je vrištao, crijeva se

isprepletala u obliku brojeva šest‐šest‐šest, mozak proključao i silio kroz nos, uši, usta i ostale otvore, u glavi bubnjalo kao grmljenje iz babinoga kuta, noge treperile kao vrbe u murskim poplavama, srce razbijalo: dum, dum, dum.

Odluka: danas moram imati knjigu, moram ju ukrasti, imati, imati. Plan, akcija: starodavni zapis iz sedamnaestog stoljeća o

rasporedu i račvanju gradske kanalizacije, kojeg sam kupio Penderecki kristalima, osnova je za moj veličanstveni pothvat. Ronilačko odijelo sam zaplijenio na zadnjem pokopu člana društva „Ronioci bez granica“.

Akcija. Tiho, tiho, obučen u crno ronilačku odijelo, tiho, tiho dolazim u kupaonicu i tiho, tiho, prilazim WC školjki. Ona me bojažljivo, ništa ne sluteći, gleda i uzdiše. Napetost, u zraku trepere stripovski bijeli oblačići i ispisuju poruke i pitanja: Kuda, sine, mlad a već tako crn, stani i moli, tako mlad a već sereš, itd., itd… WC školjka je najednom razjapila usta kao da će rignuti, a ja koristim trenutak njezine nepažnje i silovito skačem na glavu, u mutnu vodu koja je ostala mutna i smrdljiva od prijašnjeg korisnika. Palim mobilni navigacijski sustav i ronim uskim, kanalizacijskim cijevima prema cilju. Cilj je gradska knjižnica. U uskim cijevima mijenjam molekularnu strukturu i čas se pretvaram u zlatnu ribicu, čas u tanku otrovnu zmiju. U velikim, debelim cijevima sam nilski konj i ujedno čistim kanalizaciju koja u ovo zimsko vrijeme nije bila čišćena. Tako radim i dobro djelo, zarađujući mogući plus na sudu gdje ću sigurno biti pozvan i stajati u prvome redu. Ponestaje mi kisika i prisiljen sam disati škrgama koje skrivam i ljubomorno čuvam. Škrge se


štopaju raznoraznim otpacima i ne ostaje mi puno vremena. Na sreću, mobilna navigacija pokazuje da sam baš ispod WC‐a gradske knjižnice pa izronim u prvoj školjci koja me objeručke prima i istog trenutka ispljune kao pokvareno kopile.

U knjižnici sam. Knjigored knjiga me uzbuđuje, budi u meni ono najpodlije. a đavolja glazba Pendereckog (koja buči i vrišti u uzavrelom mozgu) trga moje tijelo u raznobojne trake i veličanstvene leptire. Zaleđeni knjižničar tupo gleda u smrznuti zrak, ja tupo gledam u njega i nitko se ne smiješi. Opet mijenjam molekularnu strukturu i sada sam ninđa‐kradljivac, crni, nevidljivi gladijator koji operira na više dimenzijskih razina. Petom dimenzijom krećem prema knjižnim policama i tražim knjigu. Pomaže mi kompjuterski tragač knjiga koji u stotinki nano sekunde odabire traženo i elektronski zavija pred knjigom. Knjiga se skriva jer ne želi biti nađena, uvija se u ljušturu kao puž i mrmlja svakojake gluposti. Ninđu‐kradljivca nitko ne može prevariti, pa ni ova podla knjiga. Uzimam knjigu (knjiga cvili i jauče) i stavljam je u posebno priređenu torbu. Torba je, dakako, zvučno izolirana. Ninđa prelazi iz pete dimenzije u dimenziju 3D, inferiorno, svisoka gleda knjižničara i ostale zaleđene posjetitelje knjižnice.

Metamorfozom ninđa prestaje biti ninđa‐kradljivac i dvoranu knjižnice ispune raznobojne trake i leptiri. Trake se vrte u krug i ispisuju brojeve šest, šest, šest, a leptiri veselo plešu narodna kola svih naroda i narodnosti bivše Jugoslavije. Vlada sveopće veselje zbog uspjeha operacije. Kod plesanja dolazi do naguravanja, na početku bezazlenih, a kasnije prelazi u tuču. Raznobojne trake se uvijaju okolo leptira, oblikuju lisice i zaključavaju krila, drugima vežu oči, a oni slijepi padaju na zaleđeni pod knjižnice kao zrele, sočne, točkaste kruške. Tada počinju igrati hokej onako slijepi i vezani, i nastaje košmar. Za golove se koriste prazne stolice na kojima nitko


nikada nije sjedio, a hokejski pak je mala džepna knjiga nepoznatog autora. Kod prvog udarca pak leti, umjesto u gol, u tipku crvenog alarma koji počinje prodorno zavijati visokim tonom. Bio je to veliki, sudbonosni promašaj. Od visokih tonova glavni knjižničar i slučajni zaleđeni posjetitelji počinju se raspadati u tisuće kristala koji neće biti pometeni, pakirani i upotrijebljeni kao trgovačka roba (kao Penderecki), već će putovati izravno na smetlište. Dolazi do kaosa, raznobojne trake i leptiri se uvijaju oko svoje osi, u stotinki nanosekunde nastaje čovjek‐ronilac sa skrivenim škrgama i bjesomučno trči prema WC školjci koja začuđeno, nespremna, otvara usta, i to je dovoljno za brzi skok u kanalizacijske cijevi. Postupak je isti: zlatne ribice, zmije i nilski konji. Nadljudskim naporom dolazim do mojeg, domaćeg WC‐a kojemu nije drago pa me ispljune, ispovraća na bijele kupaonske pločice. Prestrašen, iscrpljen, posljednjim atomima snage dopužem do postelje i navučem deku preko glave. U ruci čvrsto stišćem moju, samo moju drhteću knjigu.

Vlast je reagirala brzo. Specijalni crni helikopter sa specijalnim crnim specijalcima spustio se na krov zgrade, razgrnuli su krov, ušli u knjižnicu i uzeli otiske. Otiske ninđa‐kradljivca usporedili su s otiscima raznobojnih traka i leptira, a njih s otiscima ronioca kojeg su povezali sa mnom jer sam zaplijenio odijelo na zadnjem pokopu. Za nepunu minutu specijalni helikopter sa specijalcima lamatao je kraj mog prozora. Specijalnim uređajem su me prezračili i odvezli u specijalni zatvor namijenjen ljubiteljima knjiga. U istom trenutku je sudac, koji je imao oblik crne vrane, izrekao presudu. Presuda je glasila: Napiši priču o knjižnici i knjižničarima! Morao sam vratiti i knjigu. Knjigu koju sam tako žarko želio:

SNIJEG ‐ Orhana Pamuka.


Ksenija Kušec

Šund knjiga

Znam da nije nikad pročitala ni jednu knjigu. Ali se, naravno,

pravi da jest. Svejedno, koliko god bila žena u godinama, ja od nje

nisam odustala. Izvana gledajući, čini se da joj uredno nosim knjige

na čitanje. i to jednom u deset dana. Evo, na primjer, susjeda koja

uvijek škica kad ja dolazim, sigurno to misli. Ponekad dođem i češće.

Iza vrata događa se drugo. Obično mi javi telefonom da je knjiga

koju sam joj donijela šund.

‐ To ja ne mogu čitati, zlato. Načitala sam se u mladosti jako lijepe

književnosti i zato sad ne mogu ovo tvoje.

U mladosti. To je neprovjerljivo. Može biti da jest, ali znam da

nije. Znam da je bila vamp‐žena i da nije imala vremena za čitanje.

Bila je ne Merlinka tip, nego onaj drugi, fatalniji. Vivian Leigh ili Ava

Gardner. Tamnokosa za kojom režu žile. Obline na mjestu. Ima nekih

par haljina iz tog doba. Kad ih isprobam, na sisama mi plondraju, a

struk je nezakopčiv. Prema njoj, ja sam balvan. Da ne govorim o

kukovima. I tu mi sve njezine haljine plešu. Da je imala tijelo kao ja,

što će reći androgino, a što je eufemizam za trupac drveta, sigurno

bi čitala knjige. Ovako, morala je u plesnjake, u otvorene aute i gdje

su sve već morale ići takve ljepotice. Auto‐kina, da.

Knjige. Zašto ne odustanem? Jer mislim da ima i svojih rana i

tragedija i ožiljaka i tajna i strahova i skrivenih strasti. A samo takvi

su kandidati za čitanje. Ne najsretniji, ne jako sretni, ne sretni, već


tužni, sjetni, tihi, glasni, s raznim ranama. Oni sretni su ispunjeni,

gledaju glupe serije ili idu na utakmice i ne moraju apsolutno ništa

čitati. Carstvo je već njihovo. Ovi drugi trebaju tuđe tekstove. Da se

u njima nađu, da se naslade, da si stave melem na oštećena mjesta.

I tako, svaki put kad mi kaže tu istu rečenicu, najprije jurim u

knjižnicu, posuđujem novu knjigu, idem k njoj, popričamo uz kavu,

uzimam onu odbijenu, vraćam ju. Ovi tamo valjda misle da sam

luda. Jer sve mora biti brzo.

Ipak, nije da ne započne. Počne, i nakon nekoliko stranica shvati

da je ona to prerasla. Boji li se da ju tekst ne zavede? Da ne uđe u

tragiku glavnog lika, da ne počne razmišljati kao on, da si ne počne

postavljati pitanja? To bi uzdrmalo čvrstu tvrđavu njezina života.

‐ Dušo, ne mogu ti ja takve knjige čitati. Nije to za mene. To je

lako štivo.

Uz to bi se nasmijala malo posprdno. Malo.

Preda mnom otvara, malo lista, pročita nekoliko rečenica,

obavezno pogleda kraj i kaže te svoje stihove. U iskušenju sam, jer

svaka knjiga koju donesem dobije etiketu šunda ili chic‐literature.

Svrbi me ruka da napravim zamku. Htjela bih joj donijeti neku

dokazano tešku knjigu, dokazano teškog autora, ali da nekako ne

zna tko je to, tako da se posklizne. Da kaže da je Dostojevski prelak

za nju. Ili da je Proust trivijalan. Da ga je prerasla. E, tada bih ja

uživala! Ili, ponekad me obuzme nešto drugo. Opsjedne me luda

želja da pogodim. Da pogodim knjigu koja bi ju oborila. Koju bi uzela

‐ dobro, nakon obveznog etiketiranja ‐ ali koju bi poslije otvorila i od

koje se ne bi mogla odlijepiti. Nije nužno da bude lako štivo, ali

mene bi veselilo.

Ali onda uvijek pomislim da ljudi mogu biti dobri i ako ne

pročitaju knjigu. Upoznala sam mnogo neobrazovanih, a mudrih i


pronicljivih ljudi. Kod nje, silovitost temperamenta često zamućuje

sliku o njezinoj dobroti. Pa onda još i te knjige. Ne smijem zaboraviti

da je dobar čovjek onaj koji djeluje za tuđe dobro. Često nauštrb

sebe. A ona radi upravo samo to. A kako bi bilo da ja napišem

knjigu?, pomislila sam po tko zna koji put odbijena. A donijela sam

joj Modrobradu, od Atwoodice. Da napišem knjigu koja bi opisivala

nju, i to u najboljem svjetlu, u njezinu svjetlu. Da dobije potvrdu

svog života, da se ne mora propitivati, da joj se ne razbije krhka

tvrđava.

I tako, krenula sam pisati. Okružila sam se raznim knjigama

sličnog tipa. Radnja odmah počinje. Glavni lik je žena. Lijepa je i

snažna. Ne premlada. To je žena‐zmaj, svima vlada. Ima kćeri

marionete. Ona je faraonka, svi ostali su podanici. Ima posao gdje je

jako važna. U sve se razumije. Sve ju prijateljice slušaju i svima je

uzor. Ima jako malo vremena. Nakon posla brine se o usporenom

mužu i odabranom unuku kojeg diže u nebesa. Jedini je muški

nasljednik ‐ sve tri kćeri izrađale su žensku djecu. Osim ovog jednog.

On joj dolazi svaki dan poslije škole. Skače i brzo priprema jelo,

sređuje stan za unukov i mužev dolazak. Zvono.

‐ Ooooo, bok, ljubavi bakina! Jesi gladan? Sada će ti baka dati

juhicu, pa ćeš papati pohano meseko, a onda će baka svojoj ljubavi

dati čokolade. Može?

Tako slično govori i mužu. Služi ih. Hrani malog koji ima skoro

deset godina, dodaje mu kruh, žlicu, čašu... Dodaje mužu umak,

sol... Tretira ih istovjetno. Obojici otresa mrvice od hrane koje su se

nakupile ispod brade na puloveru. Žena‐zmaj.

Nije to sve. Kad isposluži svoja dva muškarca, čeka ju jedna od

kćeri koja ima previše djece da bi to mogla sama zbrinuti pa ju


posjećuje i rinta. Čisti, vodi nejačad u park, pere suđe, kaj buš ti to

sad, pa imaš troje djece, daj se odmori.

Ako to napišem, hoće li pročitati? Trudim se da život moje glavne

junakinje bude sličan, a dovoljno različit da nije prepisan. Da se ona

upeca. Pišem i pišem. Ne donosim joj dijelove na čitanje. Želim to

prvo objaviti, pa joj donijeti. Možda će imati toliko snage da ju

pročita, bar iz pristojnosti.

I tako, nije bilo problema kod pronalaženja izdavača ‐ šund

romane svi hoće. Naklada je petsto primjeraka, tako da ni njima nije

bio neki trošak. Meke korice. Džepno izdanje.

‐ Ma, zlato, načitala sam se ja takvih tričarija! Dok sam bila mlada

ko ti (četrdeset!), takve sam stvari gutala, ali sad? Sad mi ipak treba

kvaliteta. Dobro, ostavi to tu, pa ako budem imala vremena, možda

pogledam. Zbog tebe samo.

Mislim, znala sam da će ovako ispasti, ali potajno se još uvijek

nadam. Ako ju otvori, i ako pročita bar prve dvije stranice, možda

nastavi. Zbog te nade ne donosim joj neko vrijeme druge knjige.

Imaš ovu moju, kažem. Kad to pročitaš, donijet ću ti nešto drugo.

Kako se ne buni, i ne traži novo, stalno živim u nadi da će se ostvariti

moja želja.

A zapravo ne znam da ju je progutala. Pročitala ju je već prvi

tjedan. Pa opet i ponovo. Pogođeno sto posto. Do zadnjeg slova. A

ja, kako sve to ne znam, i kako se ta šund knjiga brzo rasprodala,

počela sam pisati još. Ne više za nju. Za sebe, zapravo. I vrlo često

prešutim da sam autorica one prve knjige.


Saša Madacki

Jedan zabranjeni bibliotečni rad

O suštinskoj nespoznatljivosti brojčane vrijednosti knjižnog fonda: skepticizam, princip neodređenosti ili puka lijenost: Ogledi o reviziji

Sažetak

U ovom nadasve čudesnom i zanimljivom članku autor daje izuzetno zanimljiv pregled teme koja je potpuno neistražena i u domeni je magičnog. O njoj je puno raspravljano u ložama slobodnog bibliotekarstva, ali u zvaničnim institucijama nije previše zato što se bibliotekari užasnu kad se spomene revizija. S razlogom ili ne, vidjet ćete u ovom motivirajućem članku koji bi se mogao zvati Revizija for dummies. Isto tako autor analizira sumanutu sintagmu revizija i otpis te traga zašto su baš ta dva termina u neraskidivoj vezi.

Napomena u sažetku (iako nije običaj): UDK za ovaj članak bi trebao biti 022.8. S obzirom da u tablicama nismo našli UDK broj za reviziju i otpis, dali smo broj za Ventilaciju i grijanje u bibliotečnim zgradama jer se pojam revizije može tumačiti kao provjetravanje zbirki. Moli se uredništvo da ne mijenja predloženi broj. Hvala. Naravno, stručni suradnik za klasifikaciju slobodan je dodati svoje brojeve, al' moj da ne briše.


Ključne riječi

revizija, revizija za početnike, Sodoma i Gomora, sudnji dan u bibliotekarstvu, pandorina kutija, otpisani, revizor, šinjel, Gogolj, revizionizam

Uvod

Plemeniti ideal poznavanja fonda biblioteke u kojoj homo bibliothecarius obitava je nagonsko‐evolutivna stvar i može se smatrati predmetom proučavanja u više naučnih disciplina. Mali bibliotekari ga uče u okviru predmeta Poznavanje prirode i društva, dočim stariji u okviru Organizacije bibliotečnog poslovanja, a profesionalci s više od 15 godina staža u okviru predmeta Efikasno izbjegavanje obaveza i bibliografski principi u okviru programa cjeloživotnog obrazovanja.

Jedan broj bibliotekara (nije utvrđeno koliki je taj broj) reviziju odbacuje jer ju povezuje s revizionizmom. Da podsjetimo: Revizionizam1[1], pored usko bibliotečnog, ima i šire društveno značenje. Zli bibliotekari koji pod svaku cijenu žele izbjeći reviziju koriste se širom definicijom revizionizma. Pogledajmo što zli bibliotekari sve navode kao razlog za izbjegavanje:

1. pokret za mijenjanje ustava:

Jedan od najinteresantnijih razloga za izbjegavanje revizije. Bibliotekari tvrde da se ne bave politikom pa se ne žele petljati gdje

[1] Definicije revizionizma preuzete sa www.vokabular.org


im nije mjesto. Kad im zbunjeni šef biblioteke kaže da revizija fonda nema nikakve zajedničke točke s revizijom ustava, samo odmahnu rukom i kažu: Svoj ti pos'o. Ukoliko i dalje šef insistira na reviziji, bibliotekar se poziva na činjenicu da ustav ne bi trebao biti politiziran u biblioteci i da za to postoji prikladnije mjesto. Šef poludi. Bibliotekar tuži šefa za mobing i zlostavljanje na radnom mjestu. Često se uključi i agencija za ravnopravnost spolova. Revizija se u principu odgodi za narednih desetak godina.

2. pravac u socijaldemokratskom pokretu koji bi htio dovesti u sklad Marxovo učenje sa stvarnim prilikama i potrebama povijesnog razvoja, zapravo s potrebama buržoazije (usp. lenjinizam, marksizam):

Ovo je najčešće korištena maksima u borbi protiv revizije. Bibliotekari su raskrstili s mračnom prošlošću i ne žele nostalgiju i budalaštine u biblioteci. Kad šef biblioteke zatraži reviziju, bibliotekari na kolegiju kažu da je to što on traži stvar prošlosti i da u demokratskom društvu postoje novi principi i da je šef ideolog i dogmatik i politički nepodoban za funkciju koju obavlja. Užasnuti šef s izrazom nevjerice na licu pita kakve veze ima marksizam s revizijom fonda, a bibliotekari kažu da su zbog tih i takvih kao on godinama živjeli u mraku i da će se žaliti ministru. Revizija se u ovom slučaju odgađa za dvadesetak godina.

3. traženje da se mijenjaju odredbe Versajskog ugovora o miru (u periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata):

Iako balkanski bibliotekari pate od viška historičnosti, ovo viđenje revizionizma koriste u manjem broju slučajeva. Šef biblioteke traži


reviziju. Bibliotekari kažu: Kakve veze Versajski ugovor ima sa suvremenom bibliotekom? Šef je sleđen i zatečen i u principu se samo okrene i izađe van. Bibliotekari piju kavu i konstatiraju kako je to grozno kad im je šef neobrazovan i doveden po rođačko‐prijateljskoj liniji. Pitanje revizije se pokreće nakon imenovanja novog šefa jer je prethodni završio u ludnici.

U slučaju da do revizije ipak dođe, vrijede pravila, postulati i razmatranja koje donosimo u paragrafima koji slijede.

Opća razmatranja o reviziji

Kako već običaj nalaže (bolje da izumre selo nego običaji), pođimo od definicije. Revizija potiče od latinskih riječi re i videre – opet pogledati (to piše kod Kaće Tadić). Pojam revizije, primijenjen u biblioteci, postaje svojevrsnim oksimoronom, jer dobar dio bibliotekara nije nikada ni pogledao svoj fond, tako da ponovno gledanje fonda zapravo nije moguće jer fond nikada prije nije ni pogledan. Dakle, u principu govorimo o gledanju fonda ili o viziji bibliotečnog fonda. Dakle, ne možemo govoriti o reviziji nego o viziji. Najbolji primjeri vizionarstva su svuda oko nas. U ovom slučaju bibliotekari koji se bave ovim poslom nazivaju se bibliotekari vidioci ili bibliotekarke vidjelice. Iako se često ovaj pojam vidjelice pogrešno povezuje s Međugorjem, znanstveno je dokazano da će neki bibliotekari prije vidjeti Gospu, nego svoj fond. Odatle potječe to povezivanje. Veo tajnovitosti i magije nadvija se nad ovim fenomenom ako mu se pridoda još jedan, ne manje bitan: otpis. Normalnom bibliotekaru (lat. Bibliothecarius svojposaoradis) je nejasno kako se može otpisati nešto što nisi vidio, no čini se da tu ključnu ulogu igraju vidioci i vidjelice (lat. Bibliothecarius Gospa


Gospa). Otpis se provodi poštujući principe udruženog rada (lat. Maloradiš Primišplaćus) u duhu čuvenih komisija za popis koje se formiraju na kraju godine. Ta samoupravna praksa nalaže da tri člana komisije sjednu u kancelariju s popisnim listama imovine organizacije udruženog rada ‐ RO, OUR, SOUR (lat. Rous ourus sourus) i potvrde stanje od prošle godine, eventualno otpisujući nekoliko kanti, dvije‐tri hefterice i nekoliko spajalica. Iako ne izlaze iz tog sobička, kunu se da su obišli cijelo poduzeće. Iako ih niko nije vidio. Oni onda kažu da su bili kad vas nije bilo. Navodno je Gene Rodenbery ovdje dobio ideju teleportiranja kada je pisao svoj prvi scenarij za Zvjezdane staze, a Big Lale ideju za soj panjugoslovenski poznati šou. Inspirirani ovim magijskim radnjama (vidiš a ne vidiš i bio si a nema te) biblio‐pravnici su skovali latinsku sintagmu Non habeas corpus. Ovdje je bitno napomenuti, tj. Indicirati, još jedan jaz između teorije i prakse. Dok studenti bibliotekarstva (lat. Mitrus Trifunivoićus Učo, srp. Vukovac) i normalni bibliotekari (lat. Mravus Marljivus) inspirirani pročitanim knjižurinama o bibliotečnom poslovanju sa strahopoštovanjem gledaju u rubriku Otpis u inventarnim knjigama, magijski bibliotekari (Il Bibliothecario Magico) sa šamanskom lakoćom ispisuju tu rubriku, prelazeći bar po dvije inventarne knjige za dva do tri sata. Dakle bibliotekari (re)vizionisti uđu u sobičak u biblioteci, zaključaju se (konklava) i revidiraju. Ostali bibliotekari čekaju ispred biblioteke s nadom, nestrpljenjem i molitvom da se ustanovi novo stanje fonda (u politici se to zove novi svjetski poredak). Kad završe, na dimnjaku biblioteke se pojavi bijeli dim, a bibliotekari uzviknu; Habemus revizio! Iako neodoljivo podsjeća na izbor poglavara rimske crkve (Papa), ova dva procesa nemaju ništa zajedničko i svaka sličnost je slučajna.


Sandra Marelja‐Muić

Nestala

Oduvijek mu je bio sumnjiv taj tip što je svaki dan dolazio u

čitaonicu i provodio pola vremena gledajući kroz prozor na obližnju

lučicu i riblji restoran kojeg je vrijeme dobrano nagrizlo. Što je,

uostalom, imao dolaziti tu svaki dan? Evidentno je bilo da naukovao

nije ništa, od naručenih knjiga bi uzeo samo one koje su imale

najljepše korice te bi ih stavio pred sebe na stol, otvorivši ih po

sredini. Navodno je bio nekakav student ‐ tako mu je glasila

iskaznica. To je morao biti neki strahovito kontemplativni studijski

program kod njega; niti je učio, niti je pravio zabilješke, a kamoli

tražio da mu nešto kopiraju. A možda je iskaznicu samo falsificirao,

možda je slagao kod kuće da se upisao na fakultet kako bi primirio

roditelje.

Kada mu je jutros priopćeno da je nestala dragocjena stara

knjiga koju posjeduje knjižnica, odmah mu je on došao na pamet

kao potencijalni otuđitelj. Jedna je od onih kakve on naručuje: lijepa

kolorita, duguljasta tiska, teška i očuvana. Tibor se dao u grozničavo

pretraživanje povijesti naručivanja knjiga za čitaonicu. Naime, to i je

bila jedna od onih koje se nije smjelo iznositi, koje nisu vidjele

dnevno svijetlo vanjskog šaltera i osjetile bljeskanje skenera. O, ne,

nije to bila knjiga koju je mogao svatko dobiti u ruke. To je bila jedna

od onih koje su putovale liftom iz arhive izravno u ruke knjižničarki


koja je imala smjenu u čitaonici, a prije toga bi ravnatelj osobno

odobrio svojim nalivperom tom očajniku da može uopće prelistati to

djelo na koji trenutak. Evo, iz povijesti naručivanja se jasno vidi da je

dotični tu knjigu držao pred sobom kao kakav suhi aranžman, kao

što to čini svakoga dana sa svim naručenim knjigama. Koliko je

knjiga do sada naručio, mogao je izraditi lijepi broj svezaka

enciklopedije, ukoliko pođemo od toga da se bavi kakvim

znanstvenim radom.

Pa naravno! Ovdje piše da je knjiga vraćena, to uopće nije

začudilo Tibora. On je sigurno zavlačio knjižničarku kakvim šaptavim

razgovorom i proturio joj druge knjige umjesto ove. Sretna da je itko

poima živim bićem u toj komunikacijskoj pustopoljini, ona se

zanijela i napravila grešku. Ma, sigurno! Vidio je Tibor da je

posljednjih dana počela dolaziti u kraćim suknjama. Znaju ti mudraci

kako se to radi. Malo polustručnog naklapanja, rukica kroz kosu, jači

after shave i sve ode niz rijeku, sve znanje svijeta koje su nam

ostavili preci tako procuri kroz prste. Žene. Oduvijek je smatrao da

nadzor u čitaonici nije dovoljno poman. Tu su se ljudi zbilja ponašali

svakako. Dolazili studenti sa svojim ogromnim ruksacima, kao da su

nosili u njima usisivač od kuće. Njihove kolegice, kojima je uglavnom

bilo pomodno reći da su preko dana u knjižnici, što je upućivalo na

marljivost i pamet, a to je bio zapaženi modni dodatak kojemu čak ni

najnoviji mobitel nije mogao parirati. I to je većina njih od one

najgore indiferentne mase budućih akademskih građana koji stalno

čekaju da ih prekine nova poruka na mobitelu pa da mogu izići van i

vratiti se s kavom s automata. Druga krajnost bili su umirovljeni

građani koji su u zenitu svoje vitalnosti spoznali da žele otkriti još

pola zemaljske kugle umjesto da prate reprizu američkih serija na


TV‐u. Ah, ti su tek gadni ‐ ne daju vam mira. Stalno traže nešto,

listaju po periodici kao da će im neki članak od prije pedeset godina

pomoći da dobiju dodatak na mirovinu. Kad vidite kubik uvezene

zelenkaste periodike u čitaonici, a nije to za nekog sveučilišnog

profesora, zna se što je posrijedi. I oni, naravno, spadaju u užu

kategoriju osumnjičenih za nestalu knjigu; pa tko bi posumnjao na

penzića u Varteksovoj jakni? Upravo to ih čini potencijalnim

počiniteljem: niska razina sumnjivosti. Pod krinkom bezazlenog

osmijeha tutnu knjigu u karirani ceker i odgegaju se van, ljubazno se

još pozdrave sa svima, daju da im netko pridrži i vrata te se

dokopaju lifta, i gotova stvar. U prastaroj biblioteci senzora nema ‐

neće se oglasiti alarm kao u Armanijevom butiku. Sve ovisi o

budnom oku knjižničarke, ukoliko nije zaokupljeno receptima na

internetu. O, da, među penzićima bi se mogao skrivati kradljivac

dragocjene knjige, a da ne govorim da je jako vjerojatno da takvo

što mogu napraviti na nagovor unuka kojima eventualno treba to

djelo.

Posebnu skupinu onih koji često borave u čitaonici i traže

najspecifičnija djela su, naravno, činili brojni profesori koji su češće

navraćali ovamo nego u trgovinu po kruh. Svega nekolicina njih su

prava uglađena gospoda, a ostatak je toliko ogrezao u svojoj struci i

otplovio sa svojim egom da ni „dobar dan“ ne znaju izustiti kada se

nađu pred kakvim predstavnikom plebejskog sloja. Među njima se,

naravno, nađe grupica samotnjaka kojih nije dopalo u životu ništa

do li druženje s knjigom i, kada ih dulje promatrate, shvatite da je to

upravo i dobro tako, da su spasile neko jadno čeljade od muke

suživota s njima.


Ono što ga je najviše mučilo bila je pomisao da se možda nije

netko od njegovih kolega obezobrazio i maznuo knjigu dok oni svi

sada okreću knjižnicu naopačke i prevrću po podacima korisnika.

Tko zna, možda netko odavno vreba na to djelo, možda ga je prilika

učinila lopovom, možda ju može prodati za basnoslovnu cifru nekom

šašavom vlasniku antikvarijata. Zaljubljenici u starine su svašta kadri

napraviti za svoj objekt požude: odreći se domovnice, dignuti kredit,

proputovati pola svijeta i natrag, svašta, doista. Tibor je grozničavo

u svojim mislima premotavao film posljednjih dana. Nitko mu nije

bio posebno sumnjiv, svi su imali isti ritam svaki dan i iste navike,

nekih odstupanja od pravila ovdje nikada nije bilo u izobilju, a

eventualna vijest ili trač proširili bi se brže nego bi lift se spustio s

četvrtog kata do prizemlja. U njihovu kolektivu, iako je bio malen,

nije nikada vladala kohezivna atmosfera; jedna soba bi mrzila drugu,

jedan klan bi šutljivo promatrao nepravdu nanesenu drugom klanu.

O, da, klanova je bilo mnogo, a pojedinci su bili kao nezavisni izborni

kandidati: pričali su sa svima, ali nisu išli na pauzu sa svima. Sačuvaj

Bože da bi eterična Laura izišla zajedno s mrzovoljnom Margaretom.

O, ne, to se nije moglo dogoditi!. Kao ni to da netko nekome sjedne

na mjesto slučajno. Ne, ne! Te greške u koracima bi se pamtile

neograničeno dugo, kao da ste ih stavili u bankovni sef; zapamćeno

je bilo gdje su se dogodile. Što ako je netko htio podmetnuti

nekome, pa je napravio tu spačku s knjigom? Velike frustracije i

stres izaziva knjižničarski posao, o, da. Ne treba pri spomenu riječi

„stres“ misliti na nekakvu zvonjavu mobitela, frenetičnost velikih

ureda i krajnje rokove koji se moraju ispuniti. Ovdje se stres mjeri u

neizmjernom čekanju promjene, a promijeniti se ne može ništa

među tom hrpom knjiga i ljudima koji su odrađivali svoj radni vijek u

tom univerzumu znanja. To je ono što je možda dovelo nekoga


ovdje do pucanja: potreba da se napokon dogodi nešto ‐ neka, za

početak, nestane ta vrijedna knjiga iz staklene vitrine i neka se

uzburkaju duhovi! Napokon će se dogoditi nešto uzbudljivije od

nedostatka barkoda na knjizi. No, Tibor ipak nikoga nije smatrao

tako odvažnim. Svi su već bili previše uljuljani u komoditet ovog

posla, u svoje rituale koje im je omogućavalo jedino ovo specifično

radno mjesto. Jedna nestala knjiga, ma kako dragocjena i rijetka ona

bila, nije mogla biti predmet zakulisnih igara ovdje. Osim toga,

previše su strepili od ravnatelja koji je volio knjige više nego svoje

cijelo obiteljsko stablo te bio nemilosrdan u slučajevima kada bi

neka knjiga neposredno nastradala. Tu onda nije bilo pomoći više, tu

si mogao zaboraviti mjesto voditelja odjela sve da i radiš dulje i bolje

od onih koji su sagradili Aleksandrijsku biblioteku. Kada bi čovjek

ušao u ravnateljev ured, vidio bi samo knjige i radijatore, a tek

poslije bi zamijetio radni stol i minijaturni stolić za razgovore. Ovaj

stolić za razgovore s posjetiteljima bio je tako malen kao da je

poručivao da preferira da što manje ljudi uđe u ovu prostoriju jer bi

oni svi mogli narušiti tu divnu kohabitaciju literarnih djela i

ravnatelja. Sva sreća što ravnatelj još nije ni znao što se dogodilo.

Bio je na simpoziju na drugom kraju zemlje. No, njihova nadanja da

je on uzeo knjigu jer mu je trebala za neki od njegovih brojnih

znanstvenih radova bila je toliko malena da bi stala u jušnu žlicu.

Takva se knjiga ne može samostalno uzeti u podrumu ako ste

djelatnik, jer samo arhivist ima pristup toj prostoriji sa starinama. U

nastojanju da zataškaju nemili događaj, Ana i Mira su cijelo jutro

pretraživale ravnateljev ured, pazeći da ne ostave nikakav trag.

Mogla je ona stajati još godinama u podrumu, sve dok ravnatelju ne

istekne čak i produženi mandat, no moguće je da ju sutra netko od

te veleučene gospode zatraži kako bi potkrijepio neku svoju mudru


misao. I što onda? Kako će reći da TE knjige nema? Prvo što će

ravnatelju doći na um je da ih je još bezbroj nestalo kad oni

jednostavno ne znaju ni gdje je ta jedna.

Tibor nervozno prođe prostorijom s katalozima ne bi li mu sinula

kakva ideja kamo da usmjeri svoju potragu. Subota je, i svaki novi

korisnik koji je prošao kroz vrata bio je još jedan suvišan korisnik. Ta

zašto ne idete na kavu u grad, ne sjedite na suncu ili gledate jutarnji

program na televiziji? Što ćete u prastaroj knjižnici? I to je baš neka

naopaka subota ‐ ništa im ne ide od ruke. Čak i aparat za

plastificiranje iskaznica zapinje.

Gospođa Mirna, koja je upravo odrađivala svoju smjenu na

šalteru vanjske posudbe, već je bila potpuno uznemirena i žustrim

pokretima ruke gurala knjige preko šaltera kao da želi otjerati

korisnike iz knjižnice i pregledati sve još jednom ne bi li se našla ta

knjiga. Što ako ju je netko iz čitaonice zabunom donio njima u

posudbu, a ona ju isto tako zabunom proslijedila s ostalim

knjigama? Postojalo je bezbroj varijanti ovog slučaja. Mogao ju je

manipulant ponijeti usput i vratiti u skladište nakon svoje pauze

provedene u kladionici. Onako šeprtljav i smantan, tko zna gdje ju je

mogao zametnuti ‐ taj je u listić iz kladionice i duhan motao! Mogla

ju je ona mlada pripravnica uzeti u ured da ju obradi ‐ uvijek se

pravila da ju starine zanimaju te je često kopala po arhivu i punila

dišne organe nesnosnom teškom prašinom s knjiga. No, do sada bi

svi oni već bili rekli nešto u prilog aktualnom slučaju, osim ako nisu

toliko zlonamjerni, a to ne mogu nikako biti. Na kraju krajeva, svi su

se borili za sebe bez odstupanja, tiho i progresivno.


Postojala je još mogućnost da je ta knjižurina, koja mu je već

pomalo išla na živce, dolje u knjigovežnici kod gospođe Anice. Tibor

se zaputi dva kata niže u dio etaže iza drvenih vrata koji je

funkcionirao na način na koji je sigurno funkcionirao već onda kada

se pisala ova nestala knjiga. Uz dobar udarac laktom uspije otvoriti

vraturina i odmah ga zapuhne miris ljepila po kojem je uvijek

mirisala Anica. Drvene police stajale su naherene i čekale prvi lakši

seizmički poremećaj da se stropoštaju nasred poda od granilije. U

siječnju se ovdje mogao provoditi test izdržljivosti za palestinske

paramilitarne jedinice ‐ toliku si hladnoću mogao podnijeti samo ako

stalno snifaš taj užas od ljepila. Međutim, ni traga knjizi. Anica je

gledala na sat kada će joj završiti smjena, i to je bila sva suština

događanja ovdje.

Teškim korakom se dovukao ponovno na četvrti kat. Liftom nije

mogao jer je vozio samo od prvog do posljednjeg kata. Korisnici su

se već bili prorijedili. Bližilo se podne i knjižnica se ubrzo zatvarala

jer je bila subota. U hodnik je odjednom istrčala zadihana Mira.

„Našla sam je! Čistačica je njome podbočila ormar!


Damir D. Ocvirk

Sjećanje na braću Marx

Toga vedrog svibanjskog jutra natiskivao se narod Kotara V.

ispred velike dvokatnice, na čijem se ulazu kočoperila ploča s natpisom: „Narodna knjižnica i čitaonica“. Gore, na vrhu njezina stubišta, vrpoljili su se drugovi iz mjesnog komiteta u očekivanju visokih gostiju koji bi trebali uveličati otvaranje nove knjižnice, u blizini je limena glazba ponavljala istu koračnicu po treći put, šarene zastave su dojmljivo lepršale na povjetarcu. Dolje, u parku, na ražnju se vrtjelo janje za Komitet i visoke goste, te odojci za narod, a po pokošenim travnjacima revno su šetali milicionari, pozorno motreći na okupljene i porumenjela pečenja na dogorijevajućim vatrama. Vonj izgorjela mesa miješao se s mirisom rascvjetanih jorgovana, dim je tjerao suze na oči, prazni stolovi iščekivali skori početak gozbe...

Znatiželjno sam se prikrao sporednim ulazom u knjižnicu i tu nabasao na oca. U potrazi za nekom knjigom podizao je drugaricu knjižničarku prema najvišoj polici, čvrsto ju obgrlivši niže struka. Obradovana mojim dolaskom, ona me pogladila po kosi, poravnala suknju i nestala, a otac me uzeo za ruku i izveo van. Dok smo šetali parkom, počeo mi se povjeravati o svojoj strasti prema čitanju. Dakle, nalickane knjige na policama samo naivcima izgledaju nedostupne, a u stvarnosti se predaju prvom čitatelju u ruke. Potrebno se samo malo protegnuti i dohvatiti onu koja te zanima. Ali, treba biti vrlo oprezan, jer knjiga ima svakojakih. Ima ih velikih i


malih, debelih i tankih, teških i lakih, očuvanih i istrošenih, ima onih koje šuškaju dok ih listaš i onih koje tiho klize pod prstima, ima onih koje čitaš prije spavanja i onih za kratku zabavu na neuobičajenom mjestu, ima onih koje odmah shvatiš, ali i posve nerazumljivih. Neke od njih su vesele, neke žalosne, neke pristojne, a neke ne, pa stoga ima onih koje pokazuješ svima i onih koje skrivaš. Ima ih često posuđivanih i zapostavljenih, jeftinih i skupih. Ima onih o kojima dugo maštaš, a razočaraš se čim ti dospiju u ruke, ima onih koje ti ostanu u lijepom sjećanju i onih koje nastojiš zaboraviti. Ima i onih koje se čitaju samo pipanjem, ali i onih koje ne treba nikako čitati. Neki vole knjige s puno slika i malo slova, neki pak obrnuto…

„Je'n, dva, tri, ... drugarice i drugovi…“, zagrmio je razglas. Otac je zanjihao brkovima, pripalio cigaretu i nastavio pripovijedati. Dakle, nikad nećeš saznati kakva je neka ukoliko hrabro ne otvoriš korice i prodreš u njezin sadržaj do kraja, pa ju onda vratiš na policu i prepustiš užitku drugog čitatelja, a ti se baciš na novu. Naprotiv, naročito drage knjige moraš čuvati od nezvanih ruku, samo za sebe, što znači da vlastite knjige ne valja posuđivati, ali je dobro okoristiti se tuđima, jer je jeftinije i s manje obaveza. Neke je pak dobro zamotati u skupocjen omot, jer tada bolje izgledaju, dok su neke izazovnije bez omota. Kako bi sve to razumio, moraš naučiti dobro čitati, a ono se uči jedino čitanjem, prvo slikovnica, pa onda zahtjevnijih knjiga. U mladosti obično puno čitaš, a možeš čitati bez naočala i u mraku, ali zato kasnije sve manje čitaš i moraš se služiti pomagalima, čak i pri dobroj rasvjeti. No, ne gubi nadu, jer čitati se može od rane mladosti, pa sve dok si živ. U mladosti je bolje čitati starije i već provjerene knjige, a u starosti novije, te uvijek paziti da na njima ne ostavljaš otiske prstiju ili zabilješke. Dakle, svaka knjiga je novi, tajanstveni svijet, sve dok ju ne pročitaš, a bitno je birati ih samostalno. Uz to, treba imati na umu da na svakog čitatelja one


ostavljaju drugačiji dojam, što znači kako svaki čitatelj misli da je samo on pročitao tu knjigu, a i one se tako ponašaju. Stoga moraš ti uvijek vladati knjigama, a nikada dopustiti da one zavladaju tobom...

„Drugovi radnici, seljaci, pošteni intelektualci…!“, za govornicom se pojavio sljedeći govornik i otac je zašutio.

Odlučio sam otići odmah u knjižnicu i početi sam birati knjige. Prikradoh se opet kroz sporedni ulaz i stadoh hrabro obilaziti krcate police. Ali, tada sam zamijetio Lidiju, predsjednicu omladine mojega VIII a razreda. Imala je crvenu vrpcu u kosi, bijelu bluzu, plavu suknju i kratke bijele čarape. Bila je najbolja učenica u cijeloj školi, meni je redovito ispravljala domaće uratke, a ja sam ju zvao Lidija Enciklopedija. Onako sitna, istezala se prema najvišoj polici, podizala ruke, klizila tijelom o knjige…

Obgrlio sam ju niže struka i pokušao podići prema željenoj knjizi. No, na pola puta mi koljena klonuše, a glava uletje ispod njezine suknje. Ona je uplašeno stisnula noge i moju glavu između njih. Začuo sam koračnice u ušima, osjetio vrelinu bedara na obrazima, u nosu ljepljivi miris njezinih prepona...

Uhvatio sam se rukama za policu i pokušao uspraviti, s Lidijom na ramenima. Ona je zavrištala, pa ušutjela, počela se smijati glasno pa sve tiše, pa ponovno zavrištala. Polica se zaljuljala i knjige se obrušiše na nas. Pao sam na pod, a Lidija na mene. Nekako sam se uspio izvući, pa stadoh četveronoške uzmicati…

Ona me prepoznala, sustigla i zajahala mi na leđa. Vani je limena glazba zasvirala tuš, narod gromoglasno zapljeskao... Stegnula me bedrima, dohvatila neku tvrdu knjigu i razvalila po stražnjici, jednom, dva, tri puta...

Nekako sam zbacio Lidiju s leđa, istrgnuh joj knjigu iz ruke i pobjegoh van. Narod je navalio na gozbu jer je netko napokon


prerezao svečanu vrpcu. Praznom knjižnicom je još odjekivao njezin smijeh...

S knjigom sakrivenom u njedrima dojurio sam ocu. Dok mi je srce udaralo poput poludjela bubnjara, a narod mirisao pečenu janjetinu i častio se odojcima, ponosno sam mu pokazao svoju prvu „samostalno“ izabranu knjigu.

„Karl Marx, … Kapital, ... svezak prvi“, glasno je pročitao zlatna slova na njezinim koricama.

„Ima debele korice“, primijetih, „mora da je poučna!“ „Itekako!“, složio se otac. „Jedina je njezina mana ta što je ona

zavladala čitateljima, a ne čitatelji njome. No, čim sve pročitaš, zavoljet ćeš braću Marx!“

„Zar ih ima više?!“ „Groucho, Chico, Harpo, Zeppo…!“, nasmije se otac. Odlučio sam knjigu ponijeti kući i spremiti ju daleko od nezvanih

ruku, sve dok ju ne pročitam. Danas, nakon toliko godina, ponovno sam ju uzeo s police. U

gornjem desnom uglu još se nazire okrugli žig knjižnice s izblijedjelom zvijezdom u sredini...

„U umirovljeničkim danima čitaš Marxa?!“, začudila se moja žena koja je ušla u sobu.

„Marx je govorio kako će kapitalizam propasti zbog ljudske pohlepe...“, započeh.

„Kao što je propao i socijalizam!“, ljutito je zatresla sijedom kosom, povezanom crvenom vrpcom.

„Obožavam braću Marx...“, nastavih. „Zar ih ima više?!“. „Groucho, Chico, Harpo, ... Karl !“, nasmijao sam se i zanjihao

brkovima: „Živjela Fridonija!“


„Ostavi se majmunska posla i dođi na ručak! Danas imamo samo instant juhu jer su teška vremena za nas umirovljenike!“.

Njezine plave oči bijahu tužne. „Lidija, molim te stavi knjigu na gornju policu, podići ću te!“ ,

rekoh pomirljivo. „Taj štos si mi već prodao“, napokon se nasmijala, „prije

pedesetak godina!“ „Danas je sve instant juha, ...pačja juha“, rekoh u sebi i krenuh

za njom, prestrašeno stežući Marxa pod rukom. U Puli 18. svibnja 2010.

Foto: Denis Kožljan


Pabla

Pokvareni telefon

‐ Dobar dan, molim vas moju knjigu!

‐ Koju knjigu?

‐ Veliku...

‐ Kuharicu?

‐ Koju kuharicu?

‐ Mediteransku, domaću, kinesku, japansku...

‐ Hvala, ne bih. Molim moju knjigu.

‐ Koju knjigu?

‐ Veliku! Hitno, molim!

‐ Oooo, takve korisnike volimo. Koliko veeeeliku?

‐ Nisam mjerio, ali prilično je velika i ima puno stranica.

‐ Može "Rat i mir"?

‐ Kakav "Rat i mir"?


‐ Tolstojev!

‐ Tko je Tolstoj?

‐ Jedan veeeliki ruski pisac!

‐ Vi to mene zezate?

‐ Meni se čini da vi mene zezate.

‐ Dajte se zbrojite, draga gospođo! Ako vi u knjižnici nemate

pametnijeg posla nego vući ljude za nos, ja za razliku od vas radim u

privatnoj firmi gdje mi broje svaku minutu. Lijepo vas molim da mi

hitno donesete onu veliku dostavnu knjigu koju sam prije pola sata u

žurbi ostavio tu na pultu. Koliko ste mi gluposti namljeli u ovih pet

minuta, ne bi me začudilo da ste ju nekome posudili umjesto tog

vašeg Tolstoja.


Mario Pejaković

Ljudi s ulice

Izlazeći iz knjižnice, Tomi, odjeven u motorističku jaknu i tijesne

levisice, noseći knjigu pod miškom i tamne naočale na nosu, reče: "Večeras ne izlazim van, i nemojte mi opet trubiti pod

prozorom kao balavi ološi, razumijete?!" Rale, dugokosi prištavac, cimnuvši laktom debelog Lea,

podrugljivo primijeti: "Otkad se zapalio za knjižničarku, Tomi je postao pravi

mlakonja." Debeli Leo klimnu glavom i zagrize sendvič, umuljan u majonezu

upitne kakvoće. Tomi se, odmahnuvši rukom, kiselo nasmije dvojici svojih starih prijatelja.

"Mozak ti, Rale, vrijedi kao što vrijedi i vime volu", reče. "Radije se i ti učlani u knjižnicu, jer bi tamo mogao naučiti čemu knjiga može još poslužiti, osim namještanju visine TV ‐ stalka."

"Neka mi ovo bude posljednje pivo u životu", osorno procijedi Leo pokazavši limenku u džepu, "ako uopće pročitaš tu knjižurinu koju tako brižno nosiš. Ne znam samo što si vidio u toj ženi... "

"Leo, začepi, molim te", reče Tomi skinuvši naočale s nosa. "Glupane..."

"Ona i nije naš tip, čovječe!", uporan je bio debeli Leo. "Ona je naš antitip", dovikne Rale koji je sjeo u auto paleći

motor. "Idemo, pusti tog zatelebanog papka. Ohladit će se on." "Jesmo li nas trojica možda klonovi? Nismo! Onda ona i ne treba

biti "naš" tip. Odrastite, ljudi!", reče Tomi i krene niz ulicu kući.


Jesenski dan se danas prikazao u raskošnom, gotovo bajkovito klišeiziranom svjetlu: čisto, kristalno nebo je, prošarano oazama laganih vunastih oblaka ispod kojih su letjele organizirane formacije ptičjih kolonija, pokazivalo svu veličanstvenost univerzuma i svu njegovu izvanvremensku ljepotu. Dolje, na kolniku, blagi je povjetarac valjao suho lišće ogoljela drvoreda, obasjanog zlaćanom svjetlošću padajućeg crvenog diva na zapadu. Zrak je bio oštar, mirisima neprovodljiv; nagoviještao je brzi dolazak zime.

Naslonjena laktovima na klupicu prozora gradske knjižnice, Marta je, sa šalicom tople instant kave u ruci, promatrala grupu živahne djece koja su ulicom šutala nanose šuškava lišća, zadirkujući se međusobno na putu prema školi. Do kraja radnog dana morala je presložiti policu fantasy knjiga i dvije police drame, obrisati prašinu s njih i, na kraju, napraviti obračun dnevnog utrška.

Ali, sada nije bila kadra to učiniti: njezine misli je zaposjeo muškarac koji je prije samo pola sata bio tu, u prostoriji, razgovarao s njom i otišao s knjigom koju mu je ona izabrala. Razmišljajući o njemu, promatrala je nebo, sunce, lišće, djecu; sjetno i s trncima u trbuhu.

Knjigu, ali bez slika, on u životu nikada nije pročitao. Duboko udahnuvši, grudni koš mu se raširi ispunjen zrakom, bicepsi se napnu i on otvori prvu stranicu knjige, one koju je danas donio iz knjižnice.

"Sigurna sam da će ti se svidjeti...", rekla je Marta kada je tu knjigu izvukla s police, prisjetio se Tomi. "Za početak neka bude ova... Ali, obećaj mi da ćeš ju do kraja pročitati, obećaj mi!", molila je.

Na prvoj stranici je pisalo: Ja sam legenda.


Autor: neki Richard Matheson... Tomi je krenuo čitati prve retke štiva egoistična naslova, koji mu se uopće nije svidio.

Zašto li je odabrala baš ovu knjigu, pitao se, zar u meni vidi čovjeka koji bi sam za sebe rekao da je legenda? Otvorivši nasumično pedesetak listova unaprijed, pročita ulomak; govorio je o krvi, vampirima, o ljubavi, usamljenosti... Ovo bi zaista moglo biti dobro, pomisli Tomi udubljen u tekst. Vrati se na prvu stranicu i cijelu večer, sve dok nije usnuo, posveti se čitanju svog prvog romana uopće.

Tu večer Rale se potukao s nekim tipovima iz kvarta. Pijanstvo mu je samo dodatno pojačalo adrenalin. Tučnjava je započela zbog svađe oko parkirnog mjesta ispred lokalnog puba, iako je uokolo zjapilo na desetke praznih mjesta; bilo je to, zapravo, pitanje dominacije i prestiža ulice, i ništa više od toga. Rale je izvukao deblji kraj. No, dobivene batine nisu ga toliko razljutile koliko činjenica što je ostao sam; Leo je pobjegao u park pravdajući se da mu je zlo od lošeg piva i pokvarene majoneze, što i nije bila laž. A Tomi... Tomi, koji bi kretene mogao sam razbacati po asfaltu, zaljubio se i sada, poput tetkice, sjedi u kući i čita proklete bajke!

Rale, bijesan, raščupanu kosu skupi u rep, uskoči u kola, i divlje cvileći gumama odjuri u pravcu doma kulture.

Jutro Tipično jesensko jutro: hladno, oblačno i maglovito. Bilo je točno

sedam sati kada je Marta otključala vrata knjižnice iako je radno vrijeme počinjalo u osam. Zbog slatkih ljubavnih patnji ona je imala lagan, rastrgan san, čitavu noć misleći na muškarca po imenu Tomi. On, njezina sušta suprotnost po odgoju, po imidžu, krugovima u


kojima se kretao, po karakteru, naglo je ušao u njezin život. Ona je uistinu svim srcem zavoljela tog čovjeka. Suprotnosti se privlače ‐ to se ne kaže uzalud, pomislila je u sebi. Stoga sada želi što prije započeti radni dan u knjižnici, jer je znala da će on i danas doći k njoj, baš kao što je dolazio i prethodna četiri dana, redovito; ne zbog knjiga, nego zbog nje.

Kada je ušla, osjeti studen i jak propuh unutar debelih zidova knjižnice. Još je bilo prilično mračno; stizala je zima i noći su postajale sve dulje. Tek kada je upalila svijetlo, Marta ugleda razbijen prozor. Vrisne, ali brzo priguši glas, pokrivši usta dlanovima. Bijahu posvuda krhotine stakla.

"Ajme, što se ovdje dogodilo?", reče. Inje se već odavno pohvatalo na plohi stola pod prozorom; stol

je svjetlucao kao da je bio posut blještavim šljokicama. Dvije su knjige, koje je pogodio izvana bačeni komad betona, oštećene, ležale na podu otvorenih korica.

"Što se ovdje dogodilo?", ponovi Marta i počne plakati. U strahu od ponovnog dolaska lopova i huligana, primijetila je

pokraj betonskog bloka i strganih knjiga nekakav list savijena papira. Pokupi ga, rastvori i pročita:

Draga Marta... Ti sada, dok čitaš ovo pismo, sigurno misliš da sam pijan k'o

zemlja i da ne znam što radim. E, pa, varaš se! Ja sada uživam u gradu i zabavljam se sa svojim prijateljima, i ne čitam ono sranje od tvoje knjige, ako si mislila da to radim. I znaj, nisam zaljubljen u tebe. Ne budi luda, hahaha! Pa ti si ružna k'o noć! Ja sam od tebe htio samo jednu stvar: znaš na što mislim, a to mi nisi dala. Više nemam ni volje, ni strpljenja. Ovaj kamenčić i razbijeni prozor je samo mala


osveta za uludo potrošeno vrijeme u tvome knjižničarskom kokošinjcu, i neka ti ne pada napamet zvati muriju za ovo, jer ću ti zavrnuti šiju. Pozovi staklara, pometi smeće i zaboravi me.

Tomi Iako je temperatura u knjižnici bila jednaka vanjskoj ‐ oko nule ‐

Martu iznenada oblije znoj i sva joj se krv sjuri u glavu koju ionako više nije mogla mirno držati na ramenima.

Prošlo je dobrih dvadeset minuta grobne tišine, tijekom kojih je sjedila podvijenih nogu sklupčana nasred knjižnice, a onda se prostorima Doma kulture prolomi zvonki vrisak, a zatim plač koji nikoga ne bi mogao ostaviti ravnodušnim.

Sat je već otkucao podne kada je stigla njezina kolegica knjižničarka, Dijana. Srećom, bila je to vrlo pametna i prisebna žena koja je znala s emocijama. Nakon što je strpljivo saslušala nesretnu Martinu priču ‐ o muškarcu u kojeg se zaljubila, njihovim naelektriziranim sastancima u knjižnici, zaljubljivanju, Martinim nadanjima i, naposljetku, o podmukloj Tomijevoj prevari, Dijana je, kao prava duhovna iscjeliteljica, Martu osovila na noge, ohrabrila i podastrla joj psihički temelj za nove ciljeve u životu kojima treba težiti.

Marti je srce bilo ranjeno, ali skupi snagu te podigne visoko čelo i obriše suze s lica.

"Kamo ćeš, Tomi?", upita ga njegov znatiželjni susjed. On je

čitave dane provodio na prozoru ili ispred kuće, promatrajući događanja na ulici i cirkulaciju ljudi: tipični umirovljenik koji je potrošio sve svoje ambicije u životu.

"Idem u knjižnicu", reče Tomi, bez zaustavljanja.


"Nisi li malo pretjerao u laganju?", reče starac, nasmijavši se promuklo.

Tomi u ruci podigne knjigu uvis: "Ako misliš, susjed, da sa ovom knjigom idem u krčmu, neka ti bude, baš me briga."

Okrene se i ode niz ulicu. Dijana je morala otići u bolnicu jer je pozlilo majčinoj sestri;

dogodilo se u automobilu ‐ moždani udar ‐ upravo dok je putovala k njoj, javili su joj.

Iz knjižnice izađoše djevojka i mladić koji su upravo postali novi članovi. Čim je Marta unijela brojeve njihovih prvih posuđenih knjiga u računalo, skuhala je kavu, uzela cigarete i izašla na balkon.

Tomi je, nestrpljiv da ju vidi, polutrčećim korakom stigao do Doma Kulture i uputio se u knjižnicu, noseći knjigu Richarda Mathesona pod miškom. Odlučio je kako će joj danas najzad otvoreno priznati svoje osjećaje. Sve će joj ispričati. Odlučio je da će joj predložiti da i službeno postanu par, neka vide svi, i reći joj da želi s njom provoditi više, puno više vremena no što su do sada provodili.

Knjižnica je bila prazna. A kada nikoga nema u knjižnici, znao je, Marta je tada uglavnom gore, na balkonu.

"Odlično, još bolje", pomisli i pođe tamo. Stajala je naslonjena na balkonsku ogradu i nepomično zurila

negdje u daljinu, pušeći cigaretu. Tomi joj se polako prikrade s leđa, hodajući tiho, kao gepard u lovu, trenutak zastane, osluhne, pa joj se skroz približi i stane tik uz nju. Onda je poljubi u vrat. Odsutnih misli i nesvjesna trenutka, Marta nehajno okrene glavu, pogledavši više kroz Tomija, nego u njega samog, a potom, kad je shvatila da on stoji ispred nje i da ju je poljubio u vrat, odskočivši korak unatrag, vrisne:


"Dalje od mene! Makni se, makni se od mene!" Odgurnuvši ga rukama o prsa, oslobodi si put prema stubištu i

histerično potrči dolje. "Marta... !? Što ti je, Marta...?" Tomi baci knjigu na bočni zid balkona i pođe za njom. Uhvati ju

za rame, okrenuvši ju k sebi u pokušaju da je zagrli. "Pusti me...", ona se otrgne i udalji od njega, grcajući u suzama. "Marta!", vikne Tomi ljutito. "Moraš mi objasniti što se događa,

što sam ti ja učinio, Marta?" Ona ga prostrijeli praznim, plitkim pogledom u kojem Tomi

ugleda isprepletene tugu, gnjev i razočarenje, iz džepa izvuče list papira i s gađenjem ga baci njemu pod noge.

Tomi pokupi pismo i stade čitati: "... uživam u gradu i zabavljam se sa svojim prijateljima, i ne čitam ono sranje od tvoje knjige... Ja sam od tebe htio samo jednu stvar... i neka ti ne pada napamet zvati muriju za ovo, jer ću ti zavrnuti šiju... "

"Prokleti Rale... ", reče Tomi, režeći kroz zube. "Marta, ovo je Rale napisao! Taj pokvareni idiot!"

Zgužva pismo i potrči ka izlazu. "Tomi... ja... molim te ", vikne Marta, a u očima joj se ukaže

tračak nade. "Ubiti ću idiota! Vratit ću se, Marta, vratit ću se, ljubavi, i sve ti

objasniti." Htjela ga je zaustaviti, reći mu da nikuda ne odlazi, da je shvatila

sve, da ga voli... ali nije smogla snage ni hrabrosti, nije bila dovoljno brza ‐ Tomi je izjurio van i ne zatvorivši vrata za sobom.

"Gdje si, papčino? Čekamo te, čovječe, čitav dan", reče Rale koji

je sjedio na naslonu klupe u parku, motajući rizle na koljenu. Tomi je koračao prema njemu i šutio.


"Sinoć su me prebili ispred puba, a tebe nigdje... " Tupi vršak krute Tomijeve martinsice prekine Raleta u pol

rečenice, pogodivši ga u čelo, malo iznad lijeve obrve. Debeli Leo, koji je opet žvakao nekakav sendvič s majonezom, šutke pogne glavu i povuče se nazad, skrivajući svoje veliko tijelo iza male, limene kante za smeće. On je znao cijelu priču ‐ Rale mu je ispričao ‐ i u sebi je nesvjesno podržavao Tomijev čin.

"Razbij ga!", mislio je, gušeći se u zalogaju. Rale je, zbog silovita udarca, odletio s klupe kao suhi list na

vjetru. Pao je na šljunčanu stazu, ošamućen, pljujući krv iz usta, pomiješanu sa slinom.

"Što si mi to uradio, Rale?!", vikne Tomi uhvativši ga za kosu, povlačeći mu glavu prema gore. "Zašto se petljaš u moj život... Što je tebi, zašto si povrijedio knjižničarku?! Mene si povrijedio, znaš li? Mene!"

Tomi ga još jednom opali laktom u potiljak, a zatim ispusti iz ruku.

"Prokletstvo... ", procijedi Rale stenjući, "mislio sam da te zavlači, htio sam te spasiti..."

Tomi zakoluta očima: "Ne čini mi to više!" "Ma, goni se... ti... ", reče Rale, dok je zapešćem brisao krv s lica. "I, da... ", Tomi zastane nakon što je odmakao desetak metara,

"neka ti ne pada na pamet zvati muriju. Zavrnut ću ti šiju. Kao zecu. Poznato...?"

Marta i Tomi su sjedili na balkonu knjižnice Doma kulture,

zagrljeni, ljubeći se, promatrajući jesensku simfoniju boja, svjetla i zvuka.

"Nemoj, molim te, više nikada biti tako brutalan, Tomi!", reče ona između poljubaca, zabrinuto.


"Zar je ovo brutalno!?", upita Tomi pa ju nježno poljubi. „Ne to... znaš ti dobro na što mislim", nasmije se Marta. "Neću više, obećavam", reče on. "Tvoja je ljubav toliko brutalna

prema mojoj brutalnosti da mi to nije uopće teško obećati, ljubavi." "Ti si moj junak", reče ona, "divlji, ali dobri junak s ulice, kojeg

sam ja osvojila samo za sebe!" "I, hoćeš li me napokon učlaniti u knjižnicu? Valjda sam to

zaslužio?" "Sigurno si pročitao onu knjigu?" "Ja sam legenda?" "Da." "Jesam." "Čitavu?" "Jesam." "Kako se zove supruga glavnog lika u knjizi?" "Hmm, da vidimo... " "Tomi!" "Virginia." "A on?" "Tko, on?" "Glavni lik." "On se zove Robert Neville. Hoćeš li sada, Marta?" "Naravno, idemo u ured." "Ne mislim na to. Hoćeš li me poljubiti?" "Da! Imaš pravo, nisam dugo... Ima već dobrih deset minuta."


Biserka Pelegrini

Ubojstvo po Agathi

Uvjeren je da bi se njegov život nastavio sasvim drukčijim tijekom

da se tog jutra nije na ulici zatekao bez kišobrana.

Otkada je u mirovini, život mu se sveo na dosadno čekanje

nečega, ni sam nije znao čega. Možda prvog u mjesecu. Možda onih

nekoliko dana u mjesecu kada je razvlačio svoja skromna primanja

po raznim šalterima. To se pretvorilo u pravi pothvat. Svakog

mjeseca su mu četiri jutra bila ispunjena plaćanjem računa. Ostale

dane je provodio nezadovoljno se vrteći po stanu, poput starog

olinjalog lava u kavezu. Spremno je prihvatio kada ga je supruga

zadužila za nabave. Sada su mu jutra bila ispunjena. Hodao je od

prodavaonice do prodavaonice uspoređujući cijene artikala. Bio je

zadovoljan. Sve je bolje od ostajanja u kući čije je zidove tresao

hrapavi i monotoni glas njegove supruge. Nije ona bila loša ‐ samo je

bila glasna i dosadna. Najveći dio njezine rečenice sastojao se od

raznih nepotrebnih nabrajanja. Uši su mu bile izranjavane rijekama

njezinih monologa.

Mislio je da će se uspjeti vratiti kući prije kiše. Velike su ga kapi

iznenadile i prikovale pred uvučenim ulazom u knjižnicu. Stajao je

tako i gledao u oblačno nebo nadajući se da će kiša uskoro prestati.

Žena u crvenom dotrčala je do njega. Nasmiješila mu se zatvarajući

polomljeni kišobran.

‐ Izgleda da će padati cijelo jutro ‐ rekla mu je.

‐ Nadam se da neće. Nemam kišobran.


‐ Zašto ne uđete unutra ? Pročitajte novine dok kiša ne prestane.

I tako je, slijedeći neznanku, ušao u knjižnicu. Nikada još nije ušao

u ovu knjižnicu. Doduše, nije ni u druge ulazio, a bilo ih je nekoliko u

gradu. To nikako ne znači da cijelog života nije čitao. Čitao je on,

možda i previše. Čitao je zakone i pravilnike. Četrdeset je godina

svog radnog staža proveo u računovodstvu. Možda je njegov posao

neupućenom izgledao statično, ali on je znao koliko se promjena

događalo u njegovoj struci. Zakoni su se mijenjali i nadopunjavali, a

on je stalno nastojao održati korak s njima. Ne jednom je stručnu

literaturu donosio kući i proučavao ju do kasno u noć.

Sada je sva ta strka prestala. Nije mu bilo žao, ali mu je

nedostajalo. Imao je osjećaj da će se njegova bivša tvrtka raspasti

sada kad on više ne drži uzde u svojim rukama. Ponekad bi se

zapitao što ima novoga na tom polju, ali nije baš previše žudio

saznati. Svoju dugogodišnju naviku čitanja računovodstvenih novosti

pokušao je zamijeniti navikom čitanja tiskovina. Ispočetka je dobar

dio mirovine ostavljao na kiosku. Nakon nekoliko mjeseci shvatio je

da je to bacanje novca i vremena, pa je odustao i posvetio se

televiziji.

Ispostavilo se da je ljubazna neznanka knjižničarka koja se upravo

vratila s pauze. Pokazala mu je ovalni stol s novinama, a ona zasjela

za prijemni pult. Nezainteresirano je listao novine trudeći se

pronaći nešto zanimljivo. Nakon pola sata je pogledao kroz prozor

nadajući se da je kiša prestala. Nije imao sreće. Nastavio je sjediti

čekajući.

Bilo mu je ugodno. Toplo. Tiho. Nosnice mu je draškao nekakav

neobičan miris. Stari papir i još nešto. Nije mogao odrediti što.

Sviđalo mu se tu. Mnogo je ljepše nego kod kuće. Odlučio je. Upisat

će se u knjižnicu i svoje dane provoditi ovdje.


Učinio je to odmah ujutro. Čim je obavio nabavu, odjurio je u

susret miru i tišini knjižnice. Nije se baš najbolje snalazio među svim

tim policama prepunim knjiga, pa je zamolio knjižničarku da mu

nešto preporuči. Tako je upoznao Ludluma i Folletta. Krasna

gospoda, ali se njemu, onako izmorenom jednoličnim

dugogodišnjim tempom računovodstva i financija, nisu baš previše

svidjeli. Previše akcije i situacija u kojima se on ne bi uspio snaći da

živi još tri života. Zamijenio ih je, po preporuci knjižničarke,

Patricijom Cornwell. To je bilo nešto realnije, ali toliko krvi nije bilo

čak ni u dnevnoj štampi. Patriciju je zamijenio Grisham. Tu se već

malo bolje osjećao, ali sudnice i kancelarije mu je već bilo dosta, pa

je odlučio prihvatiti savjet knjižničarke i proučiti medicinski triler.

Robin Cook ga je začarao.

Ponekad bi se toliko zadubio u knjigu da bi ju ponio kući. To bi

redovito bio veliki promašaj. Svakih nekoliko minuta njegova bi

supruga prekidala čaroliju izvještavajući ga o nevažnim događajima

koji su joj se dogodili ili mogli dogoditi. O svim tim glupostima

pričala je gromkim glasom, kao da joj se slušateljstvo sastoji od

najmanje stotinjak ljudi.

Odlučio je i popodneva provoditi u knjižnici. Ispočetka su ga

ljubazne knjižničarke pogledavale i vjerojatno se pitale što nije u

redu s tim čovjekom. Ubrzo su se navikle na njegovu prisutnost.

Ponekad, kada bi se posjetitelji prorijedili, donijele bi mu šalicu kave

i sjele na trenutak kraj njega želeći popričati, a možda i otkriti kakvu

li to tajnu krije. Njemu nije bilo do razgovora. Želio se što prije vratiti

knjizi, pa im je odgovarao jednosložnim riječima. Ubrzo su odustale i

od donošenja kave i od razgovora i prepustile ga njegovim novim

prijateljima.


Prijatelja je bilo sve više. Već se dobro naučio snalaziti među

tisućama neistraženih zemalja i sudbina. Postojao je i pult na koji su

knjižničarke izlagale najčešće posuđivane knjige. Često bi pronašao

biser, ponekad i ne bi, no svaki put bi uzdrhtalim rukama otvarao

prvu stranicu i sladostrasno čitao tekst. Sa svakom pročitanom

knjigom njegov je apetit za čitanje eksponencijalno rastao. Što je

više čitao, imao je osjećaj da se niže sve veći broj knjiga koje bi

trebao pročitati.

Često su se na pultu znale naći knjige Agathe Christie. Odbojna

mu je bila slika starice nagnute nad pisaću mašinu, pa nije nikada

posegnuo za kojom od njezinih knjiga, a bilo ih je, izgledalo mu je,

na stotine. Jednog je dana, ne zna ni sam zašto, otvorio Smrt na

Nilu. Možda ga je riječ smrt privukla. Ili možda Nil. Bilo kako bilo,

nakon desetak stranica znao je da će pročitati sve njezine knjige

koje postoje u knjižnici.

Oduševljavao ga je način na koji je veličanstvena Agatha vodila

svoje junake. Misteriozna ubojstva su se nizala, a njemu su bila

najdraža ona u kojima je glavnu ulogu igrao otrov. Otrov je bio

oružje kojim bi se on najradije poslužio. Nema nereda. Nema krvi.

Ostaje samo truplo. Tiho truplo. Truplo koje ne kriješti. Truplo koje

ne prigovara. Mjesecima je čitao i ponovno čitao knjige Agathe

Christie. Noćima ju je sanjao. Sve su se njegove misli vrtložile oko

teme savršenog zločina. Svako ubojstvo u kojem je korišten otrov

razradio je do detalja, no ubojstvo čajem od posebne vrste tise bilo

mu je najdraže. Otrov se u krvi ponašao kao da je mrtvac doživio

srčani arest i ništa nije ukazivalo na zločin. Savršeno ubojstvo.

Maštao je o danu kada će doći u posjed te čudesne biljke kojom će

jednom zauvijek začepiti usta svojoj goropadnoj supruzi.


U stanu je bilo tiho. Čulo se samo uporno kapanje vode u slivniku.

Na stolu je bio ispisani papir. Izvadio je naočale iz džepića i počeo

čitati :

Otišla sam zauvijek. Sada više ne trebaš noću patiti za Agatom.

Možeš ju dovesti u stan. Barem dok ti se ne javi moj odvjetnik sa

zahtjevom za podjelom imovine.Tebi i tvojoj Agati želim da trunete u

paklu, jer ništa bolje niste ni zaslužili.


Petra

Tvoja budućnost je među knjigama

‐ Dobar dan, pročelnice, imam jedan problem. Naime, ja sam

trudna. Što trebam napraviti da zaledim godinu?

To su prije više od godinu dana bile riječi devetnaestogodišnje

brucošice odjela za knjižničarstvo. U strahu, u nepoznatom, ništa

nije znala sa sigurnošću osim da je u životu ludo zaljubljena u jednu

jedinu stvar: knjigu.

‐ Petra, nipošto! Koliko možete dolaziti, dolazite, pa ćete ispite

polagati u jesenskim rokovima.

To su bile presudne riječi za njezinu najzahtjevniju životnu

avanturu. Bez novca, bez podrške, bez iskustva, krenula je biti

studentica‐trudnica.

Mučnina, pregledi...

‐ NE... MORAM NA FAKS... DIGNI SE, PETRA... HAJDE... MORAŠ...

KNJIGA, PETRA... TVOJA BUDUĆNOST JE MEĐU KNJIGAMA... ‐

ponavljala si je svakog jutra. I kad nije bila dobro, na pitanje kako je

odgovarala je sa smiješkom. Htjela je dijete, a htjela je i studij. Ne

toliko sam studij, koliko posao među knjigama. Knjižnica je bila

njezina oaza mira, izvor snage. Sama pomisao na knjižnicu podigla bi

temperaturu njezina tijela. Ali kako? Trudnoća, pa porod? Ima li

ikakve šanse?


‐ Nema šanse, Petra, uništila si si život, gotovo ti je sa studijem.

Okreni se oko sebe! Dijete je obveza. Nećeš to moći. I druge bi majke

onda studirale. Pa ni ti ni on ne radite...

To su bile riječi njezine okoline.

Nije joj ništa drugo preostalo nego obratiti se svojoj najboljoj

prijateljici ‐ knjizi i iz nje crpiti snagu. Odabirala je samo pozitivne

naslove, prepisivala citate, iščitavala, ponavljala... Prije svakog

učenja, učila bi najprije iz “pozitivnih knjiga”. Pisala je seminare,

pisala kolokvije.

‐ Kolegice, za koliko mjeseci vam je termin?‐ upitala ju je

profesorica dok je “gorljivo slušala” Osnove nakladništva i

knjižarstva.

‐ Pa, profesorice, ja sam u devetom mjesecu! ‐ odgovorila je.

‐ Vi ste još tu??? ‐ pomalo u strahu začudila se profesorica. A

Petra nije mogla reći koliko obožava što je tu, koliko osjeća da joj je

mjesto tu, koliko voli učiti o knjigama, koliko cijeni svoje profesore,

koliko bi nekada htjela stati na mjesto predavača i pokazati i

drugima moć knjige.

Svi oko nje bili su začuđeni i brižni. Nije im bilo jasno kako ona sve

stiže i koliko je aktivna. A ona je sve vrijeme bila povezana sa svojom

bebom. Znala je prvi put u životu svoj pravi put. Želi biti majka, a želi

biti i knjižničarka. Nije htjela svoju želju za majčinstvom podrediti

nikakvom sustavu ni tuđem određivanju. Nije znala kako, ali znala je

da je sigurna.

‐ Petra, što nosiš toliko teško u torbi? ‐ svakodnevno je

interesiralo kolege. A ona je jednostavno morala imati knjige uza se.

Zadnje dane trudnoće bila je spojena na uređaju kod liječnika koji

mjeri otkucaje djetetova srca. Dok je tako ležala, medicinska sestra


bi joj nudila časopis za čitanje, a ona je ponosno vadila svoju knjigu o

majčinstvu i savjetovala liječniku da ju pročita.

Došlo je vrijeme da napokon spremi svoje stvari za bolnicu i ode

donijeti dijete na svijet. Na vrhu popisa stvari za ponijeti bile su

knjige i skripte za učenje. Čitala je u predrađaoni, u rađaoni... Čak su

i liječnici uzimali knjigu i čitali. U Gradskoj knjižnici posudila je

meditacije. I doista su joj pomogle!

Rodila je prekrasnu djevojčicu. Čim je porod završio, javila je

majci da odnese kolače na Odjel za knjižničarstvo. Kad žena rađa,

posebno je osjetljiva na ljude koji su joj u srcu. A njezini profesori u

njezinu najtežem životnom razdoblju bili su joj najveća podrška.

Petra je s vrlo dobrim uspjehom položila godinu, još u ljetnom roku.

Danas je redovna studentica na drugoj godini. Uvijek je na

predavanjima i u knjižnici. S kolicima, medvjedićima, pelenama...

Profesori znaju reći da njezina curica zna sve gradivo knjižničarstva s

prve godine i da će joj upisati ocjene u indeks.

Priča je istinita. Slobodno Petru potražite na Odjelu za

knjižničarstvo u Zadru. Ili je se bar sjetite kao inspiracije i poticaja da

posegnete za svojom knjigom.


Gordana Radaković

Čitaonica

Nije lako čitati knjige. Ako se namjestiš da ti bude lijepo i ugodno,

ispadne da je bolje spavati nego čitati. A ako ne pronađeš dobar položaj, zaboli te ili vrat ili ruka, uvijek ti nešto utrne, i čitanje se pretvara u težak fizički rad.

D. Radović Kupujete li knjige ili ih posuđujete u čitaonici, zateklo me strogo

pitanje tečaja Strop želja. S olakšanjem sam potvrdila svoju vjernost Gradskoj knjižnici Orahovica koja i za mene čuva više od trideset pet tisuća naslova!

‐ S tvrdim „č“, molit ću! Kao da vi to ne znate, ne propuštam se praviti pametna, a gdje mi

je ta pamet bila dok sam u zadaćnici moga starijeg sina ispravljala naslov: „domača zadača“!

S gotovo pola stoljeća čitalačkog staža, o čitanju i čitaonicama mogu vam ispričati štošta.

I to, pričala mi je moja suradnica, kako je još u prošlom stoljeću, ali samo pedeset godina prije, u njezinu selu bila knjižnica i čitaonica u kojoj su se knjigoljupci okupljali oko dobre knjige kao pčele oko meda, a bili su posluživani čajem i koktom!

Koliko je čitanje (ne)zahvalna tema, potvrđuje pitanje moga suradnika tadašnjem Predsjedniku radničkog savjeta u poduzeću u kojem radim, pokušavajući početi razgovor:

‐ Što čitaš?


‐ U životu nisam pročitao ni jednu knjigu! ‐ iskreno će on. Oni koji knjige ne čitaju, nas knjigoljupce smatraju u najmanju

ruku čudnim, gotovo otkačenim, pa bi mogli zaključiti da se sa takvim čudakom ne bi bilo zdravo družiti. Čak se čitanje proglašava atavizmom!

Čitam u Rječniku stranih riječi da je atavizam pojava neke tjelesne ili duševne osobine predaka. Tu spada, primjerice, micanje ušima, ostatak repa i tome slično. Ako ste dovoljno zaostali da još uvijek ne samo što čitate, već u tome i uživate, neka vam ne bude zbog toga neugodno.

I ja sam jedna od njih. Nisam vas utješila? Čitam u novinama kako neki mudrijaši, gotovani, slušaju kazetu

na kojoj je snimljen čitav roman! Čitam da još veći gotovani, da ne bi morali čitati slova teksta dok

gledaju strani film, tonski ga obrade da bude na njihovu jeziku! U Gradsku knjižnicu Orahovica dolazila sam, a dolazim i sada radi

lektire. Da vi lektiru (ni)ste čitali, to ste mi već priznali! Ja sam ju čitala ‐ dvaput! Od trećeg čitanja spasio me internet!

Kapa dolje suosjećajnim dušobrižnicima, koji razumiju djecu, a još više njihove roditelje. Što je pjesnik mislio reći, pitanje je koje može deprimirati i duševno najzdravijeg roditelja! Sve mislim da bi i dotični pjesnik volio da to negdje pročita (čitaj=koja je poruka ove knjige?). Da djeca, a još više (pre)zaposleni roditelji ne bi dangubili čitajući djela poput Dunda Maroja i Pakla, na web stranici imate sve na tanjuru, na obostrano zadovoljstvo i roditelja i njihove djece!

Jedan je student uspješno izbjegao pročitati Ilijadu i Odiseju i u osnovnoj i u srednjoj školi. Bila je to samo odgoda, ne i pomilovanje. Upisao je studij povijesti na kojem ga je lijepo dočekala preskočena domaća zadaća radi koje je i on postao redovan član knjižnice!


Većina od nas prošla je onu fazu čitanja kada smo (ne)uspješno u (ne)omiljenom obaveznom štivu pred roditeljima skrivali i čitali omiljeni roman!

Jesu li i vas roditelji pročitali ili su se samo pravili da ne vide kamuflažu ‐ pitanje je sad!

Čitanje knjige može vam se uračunati u ozbiljnu osobnu grešku, i to ako čitate na pogrešnom, i još na javnom mjestu.

Čitam u novinama ozbiljnu zamjerku jednoj našoj poznatoj političarki koja je i snimljena kako tijekom sjednice Gradske skupštine ‐ čita knjigu!

Blago knjigoljupcima koji si mogu priuštiti svakodnevno čitanje pa knjige troše kao strastveni pušači duhan!

Ne, ne mislim da u njih duhan i motaju! A znate li da je od silne zadubljenosti u čitanje jedno zlato

majkino (čitaj=moj stariji sin) isparalo cijelu Zlatnu knjigu bajki sjedeći na noni!

Očigledno sam mu tu igračku za čitanje kupila mrvicu prerano?!? Naša poznata književnica, doktorica i profesorica na fakultetu,

obrazlaže kako je njoj čitanje nasušna potreba te da ona svakodnevno čita kao što pekar svakodnevno peče kruh! Ona, doduše, može kupiti vrijeme za čitanje tako da plati i kućnu pomoćnicu i dadilju.

Profesorica književnosti, koja je predavala u gimnaziji u Orahovici, nije si to financijski mogla dozvoliti, ali je držala tempo čitanja od jedne knjige na dan. Zbog toga joj je stan izgledao kao priručno skladište, jer se dobro vidjelo kako se njezin muž i dva sina u tom skladištu (čitaj=stanu ) slabo(vidno) snalaze.

Valjda im ni pas tragač ne bi pomogao da nađu čiste rifle. Dok majka čita svoju „knjigu na dan“, treba se sjetiti prljavo rublje

staviti u perilicu, a onda u sušilicu! Muški mozak, po svemu sudeći, za to nije programiran!


Da niste vi od onih koji knjige kupuju isključivo u dekorativne potrebe?

Jeste li čuli za tečaj brzog čitanja? Kome je to stalo da knjigu brže‐bolje pročita? To mi sliči na brzo jedenje, nakon čega vas mora boljeti želudac! A od brzog čitanja?

Ako ste ljubitelji krimića, oprez! Pričao Tarik Filipović na televiziji kako je posudio jedan krimić, a

na prvoj stranici jedan čitatelj napisao tko je ubojica! Naravno da taj primjerak više nije posuđivan!

Pričam ja mojem starijem sinu kako jedna od mojih prijateljica, koja jako puno čita, ima jako debele cvikere.

‐ Eto, vidiš da je čitanje štetno!, zaključi dijete. Da čitanje može biti i korisno, potvrđuje ova istinita priča. Moja rođakinja, u školi za učiteljicu, nije stigla pročitati Kroz

pustinju i prašumu, ali pročitala ja i prepričala mojoj sestri, a ona njoj, i profesor ništa nije posumnjao. Položila moja rođaka ispit na osnovi prepričane knjige!

Čitate li između redaka, pitam ja vas? Još i to?, čudite se vi! A znate li vi da je jedna zaljubljena šiparica morala prvo zapaliti

ljubavno pismo da bi ga mogla pročitati! Zašto, pitate se? Jer je bilo napisano sokom od limuna!

Foto: Arhiv

grada

Orahovice


Marija Rakić Mimica

Knjižnica na Kvatriću

Ema je žurno protrčala niz stepenice ne bi li uhvatila tramvaj broj

12 do fakulteta. Raščupane kose, zamagljenih očiju od sinoćnjih

tragova šminke i još maglovitijeg pogleda, pokušavala se sjetiti

rasporeda današnjih predavanja kolutajući očima na promet oko

sebe. I tog jutra bilo je na Kvatriću sve sivo. Žurno i sivo. Takva

jutarnja sivila utjecala su na njezino raspoloženje svakodnevno,

mada se trudila ne razmišljati o nekim ljepšim jutrima malo južnije.

Razmišljala je o Splitu svako jutro ‐ to je već postala rutina. Prvi dani

studentskog života već su iza nje, potpuno privikavanje na novi život

baš i ne. Tog jutra nije imala volje ni za što. Provela je noć u domu sa

svojom novom ekipom ‐ nekakva zabavica uz vino i filmove. Na

početku je bilo čudno družiti se s ljudima iz Slavonije koji su, osim

potpuno drukčijeg mentaliteta, i fizički odskakali od svih njezinih

dotadašnjih prijatelja: debeli obrazi, široke glave i široka konstitucija

tijela, nekakav čudan smisao za humor koji nikako nije mogla

shvatiti iako se trudila uklopiti svim silama.

Pogotovo na početku. Svaki početak je isti; trudiš se pronaći svoj

način, svoje mjesto i što lakše egzistiranje među okolinom. Gorak

okus u ustima koji pritom gutaš i ne mora vječno trajati; nekad

prođe prije, a nekad se vuče danima. Ipak je najokrutniji onaj grč u

prsima koji priteže unazad, prikuje te za stolicu i ne da glasu van iz

grla. Kao da te zakopa u trenutku, slika zastane i sve djeluje


nestvarno. Na sreću, Ema tih trenutaka nije imala mnogo. Ipak je

bila otvorena i spremna pokazati sve što umije, pa taman i s grčom

na licu. Ali, sve je bilo drukčije od života u njezinu gradu. Nekako

brže, hirovito i nemilosrdno. Ljudi su trčali kako bi stigli na posao,

prodavači novina su svakim jutrom bili sve glasniji, studenti na

fakultetu su se laktovima probijali do dvorane, a ugostitelji na

kavama nakon predavanja gotovo uvijek su imali smrznuto lice.

Kroz prozorsko staklo tramvaja ugledala je studente s knjigama u

ruci. Vjerojatno su ih posudili u Gradskoj knjižnici u koju je i ona

često zalazila. Knjige su bile njezina velika ljubav. Još od drugog

srednje gutala je romantičarsku prozu i sanjarila o Pečorinu. Uz

nekoliko redaka prije spavanja odlazila je gotovo svake večeri na

spavanje. U studentskom domu to nije bilo baš jednostavno; trebalo

se prilagoditi cimerici koja je odlazila rano na spavanje i nije

podnosila ni svjetlo istrošene lampe pokraj kreveta. Često je bila

čangrizava i pitala se čemu čitanje svaku večer. Emu je to veselilo,

pogotovo nakon cjelodnevnih predavanja u golemim

predavaonicama, s hrpom nepoznatih i hladnih ljudi. Čak su i oni iz

njezina kraja bili pomalo hladni ‐ valjda promjena sredine tako

djeluje na ljude. Promatrala je studente i razmišljala kako joj se ne

da ići u onu sivu zgradu gdje će većina predavača pričati o nečemu

što ona uopće ne razumije. Kako bi sad bilo zgodno ne otići tamo!

Sjetila se one knjižnice na Kvatriću u koju ode ponekad prije

predavanja. Dvije malene prostorije koje su odisale prašnjavim i

zagušljivim zrakom, onim mirisom starih knjiga koji je Emu

podsjećao na tatinu knjižnicu sa sela koju je uvijek proučavala u

dnevnoj sobi. Tata ju je uvijek pitao zašto ne čita knjige. Tada bi

pomislila kako je naporan sa svojim propovijedima i zašto stalno

nameće te svoje knjige. Knjige i samo knjige! Kako mu ne dosadi


gledati u papir po cijele dane?! On je to zaista i radio, i to čitavog

njenog djetinjstva. Njemu bi se zasigurno svidjela knjižnica na

Kvatriću. Ušao bi baš poput Eme, stavio ruke iza leđa i izvio pomalo

vrat. Znala bi tamo satima stajati pokraj redova naslaganih knjiga

nikakvim redoslijedom, ali je tu uživala. Poseban joj je užitak

predstavljalo traženje određenog naslova i onaj osjećaj

zadovoljštine kad bi ga pronašla. A znalo bi to potrajati, i neki bi

sigurno zatražili pomoć od žene za pultom. Ipak, Ema je uvijek sve

pronalazila sama. Čak i stručnu literaturu koja se može koristiti samo

unutar prostorija knjižnice. Nije imala običaj čitati tu ‐ samo listati i

birati nove naslove. Zaigrano bi pogledala u neki naslov iz

suvremene hrvatske književnosti. Tada bi pomislila kako to obvezno

mora pročitati. I to bez zakasnine. Odlazila bi sva važna s knjigama u

ruci do tramvajske stanice. Poželjela se i sada tako osjećati, a ne

sjediti u golemoj predavaonici.

Ustala se jednoj starijoj gospođi u tramvaju te, umjesto da

produži Ilicom, izašla je na Trgu. Prešla je ulicu i sjela na stanicu.

Čekala je opet tramvaj broj 12. Ovoga puta do Kvatrića.


Marija Seba

Kad bih mogla

Kad bih mogla svoj um pretvoriti u knjižnicu, napravila bih tri velika kata.

Na prvom katu bile bi knjige iz mog djetinjstva. Knjige bi bile šarene, i vesele, velike i male. Stajale bi na policama valova mora i držačima od zraka sunca. Knjige bi plesale, smijale se i igrale se loptom. Jedna knjiga bi radila dvorce od pijeska, a druga bi brala tratinčice po livadama. Jele bi gumene bombone i čokoladne pudinge.

Spavale bi pod žutim toplim dekama i gledale bi smiješne crtane filmove. Šarenim bojicama bi crtale ružičaste kućice s crvenim krovom i smeđom ogradom. Glavni likovi bili bi majke i očevi, braća i sestre. Glavni likovi bi se voljeli, išli na izlete i pjevali uspavanke. Bili bi sretni i kuhali bi nedjeljni ručak. Radili bi snjegoviće i lijepili mjesece i zvijezde na staklenim prozorima. U tim knjigama ne bi bilo riječi rastavljanje, tuga, svađe, nemir i mrak.

Na drugom katu bile bi knjige mog odrastanja. Knjige bi bile uske i elegantne, s ljubičastim obrubima. Stajale bi na srebrnim policama i sjajile se. Knjige bi svakim danom bile drugačije, uljepšavale bi se sjajnim ružom i blago ružičastim rumenilom. Neke od knjiga bile bi čudne, pune matematičkih foruma, znanstvenih


radova i različitih svjetskih podataka, dok bi druge bile simpatične i zabavne te pile ananas koktele i sjedile na visokim barskim stolicama. Neke bi se ponekad skrile u tamnim redovima i tamo slale poljupce i tihe dodire. Gledale bi zajedno nebo i zoru i maštale o sadržaju nekih drugih knjiga, o dalekim otocima, visokom nebu i kućicama u planini. Te knjige bi bile uvijek jedna uz drugu, budile se na uzglavljima jutra i nikad ne bi pale s police. Neke od knjiga bi putovale, pretraživale svijet, bježale s kata i rijetko bivale uhvaćene. Glavni likovi bili bi prijatelji i ljubavnici, a happy end zajamčen. Taj kat bi bio dug, a oba kraja bi osvjetljivali visoki reflektori, dok bi pod bio prekriven crvenim tapisonom.

Treći kat bi bio zlatni. Tamo bi stale proročanske knjige, knjige budućnosti. Bile bi debele i misteriozne. Glatke i sjajne. Te knjige bi se suptilno i nježno otvarale svaki dan i zrak bi upijao njihov sadržaj, a nebo bi klizilo po njemu. Ispuštale bi sonatu sastavljenu od vibrirajućih nota koje nikada ne bi prestajale. Taj kat bi bio sastavljen od mnogo različitih putokaza koji bi vodili k istom cilju. Glavni likovi u tim knjigama bili bi nepoznati, da ne pokvare iznenađenje. Na tom katu ne bi postojale stepenice ‐ kat bi bio skriven, a knjige se ne bi mogle posuđivati, već bi samo letjele k nama, poput ptice koja ne zna svoj put, ali zna da treba ići na Sjever…

Ali moj um ne mogu pretvoriti u knjižnicu. Moje knjige se ne mogu posuđivati. Moje knjige su pročitane i ne mogu se zaboraviti. Njihovi sadržaji su skrili u svakoj stanici mog uma, a likovi su se lukavo isprepleli tako da ih ne mogu dohvatiti i izbaciti iz priče. Moje knjige su sastavljene od nula i jedinica, od različitih sustavskih veza i logičkih formula. One su nepredvidljive i nekategorizirane. U


mojim knjigama ima svaki djelić nepotrebnih sekunda, sažeto strukturiran, iritatan i bolan.

Postoji mjesto koje svaki dan posjećujem. Ime mu je knjižnica. Materijalizirani umovi tuđih života. Gledam ih. Dodirujem. Otvaram. Gutam. Oni se lagano uvlače u moj um, penju na moje poglede i grebu svaki dio mog tijela. Miješaju se s mojim likovima, mojim dramama i tragedijama, i na trenutak mi pune prazne katove.

Jednom dnevno spavam toplo pokrivena lelujavim pokrivačem lebdeći između svojih katova, a trenutak potom prelazim u jedinice i nule, zatvarajući velika barokna vrata i provjeravajući sutrašnje radno vrijeme.

Kad bih mogla svoj um pretvoriti u knjižnicu, napravila bih tri velika kata.

Foto: Domagoj Busija


Jasmina Sertić


Kraj rijeke, na uglu dvije ulice, stajala je velika stara kuća, ali ne

onakva u kakvoj bi živio običan puk, već neki bogataši i plemenitaši.

Pročelje joj urešeno rascvjetanim balkonima, a teška vrata

mjedenim ukrasima. Ta je vrata otvarao i zatvarao razni svijet.

Ulazio je i izlazio. Netko bi ostao kratko, a netko ne bi izašao po čitav

sat. Neki su bili vedri, a neki umorni i mrki poput mrka uglja. Neki su

žurili, trčali uz stepenice, a neki šetali polako s noge na nogu. Sve to

nagledali su vrapci ispod strehe, pitajući se što je to natjeralo te

ljude da stalno putuju ovamo. Odlaze pa ponovno dolaze, uvijek

noseći nešto u rukama ili pod pazuhom.

‐ To je sigurno nekakvo blago... – mislili su vrapci gledajući ljude

kako prolaze ispod njih stiščući velike i male knjige u rukama.

Poslijepodnevno sunce doplivalo je iznad zapadnog dijela

knjižnice. Crvene pelargonije na klupčici ponovno mu se obradovaše

baš kao i jučer. Narančasta svjetlost oblije redove visokih polica

nasuprot prozora, a uske zrake dovršavahu posao gurajući se

između knjiga i ne ostavljajući mjesta sjeni. Osvijetljena prašina

postade vilinski prah i stade plesati po zraku.

‐ A‐ćuh! ‐ kihnu netko glasno.

‐Opet ste me probudili! ‐začu se još glasnije.

Nitko se ni ne trže. Mir i tišina i dalje su vladali. Gospođe u

knjižnici ni ne okrenuše se.

‐ Dobro jutro! ‐ pozdravi netko s druge strane.


‐Dobro jutro! Dobro jutro! Dobro jutro! – stadoše se nizati

pozdravi raznih glasova, različitih tonova. Probuđene knjige

pozdravljahu kimajući jedna drugoj.

‐ Oh, lijepa li dana! Još malo pa će nam doći ljeto.

‐ Uh, ne ljeto, mrzim ljeto, od njega mi samo korice poblijede!

‐ Pogledaj samo moje korice! Tako su zamazane i oštećene!

‐ A vidi moje listove! Koliko ih je savijeno, sve od silna listanja!

Žalile se tako i prepirale knjige svaki dan. A kao što sama riječ da

naslutiti, sve su one bile dame, iako neke više, a neke manje.

Najsigurnije je ipak bilo kad se rasprava vodila o vremenu, jer ako su

raspravljali o nečemu drugom, znala je izbiti gadna svađa. Kao što je

to kod svakog naroda, tako ni kod knjiga nije bilo puno drugačije.

Narod je imao državnika, a knjige su imale knjigu – doduše,

najpametniju među njima. Ta je knjiga znala gotovo sve objasniti,

znala je što svaka riječ znači i kako je što nastalo, jer je u njoj sve

bilo zapisano. Ona je imala pravo na zadnju riječ, i kad je ona rekla

svoju, tomu se nije smjelo prigovoriti. Poput suca, određivala je što

je točno, a što nije te tko je u pravu, a tko u krivu. No nije se ni ona

odviše htjela miješati u njihove svađe. Znala je i sama da je pomalo

ostarjela i da ju već sutra može zamijeniti neka nova knjiga, puno

pametnija i deblja. Stoga je sudila samo kad je morala.

– Kako sam se lijepo jučer provela ‐ hvalila se najdeblja od njih. ‐

Bila sam na selu, na livadi pod suncem. Čitala me jedna djevojka. Još

mirišem po cvijeću i travi.

‐ Ja sam bila u sobici, na majčinu krilu. Čitala me majka da

uspava dječaka ‐ hvalila se druga.

‐ Oh, pa to je divno, pa to je divno, divno... ‐ začu se žamor

oduševljenja. Prva se knjiga naljuti, ali ništa ne pokaza.


‐ A ti, susjedo, gdje si ti nedavno bila? ‐ upita ljutita knjiga

kolegicu na vrhu police. Mala bijela knjižica sva se prene od straha.

Još se nije ni razbudila jer sunce uvijek zaboravi osvijetliti gornje

redove.

‐ Oprostite, nisam vas čula ‐ ljubazno se obrati gospodični ispod

sebe.

‐ Kako me nisi čula? ‐ prijekorno ponovi, a stara znatiželjna lipa

približi grane prozoru.

‐ Gdje si ti bila? ‐ upita opet.

Zavidnu knjigu nije zapravo zanimao odgovor jer ga je i sama

znala. Bijela knjižica nije bila nigdje, nikada nije izašla iz knjižnice.

Nitko ju nije čitao jer, kako je mislila većina knjiga, nikoga nije ni

zanimala. Sigurno je u njoj pisalo nešto bezvezno i tko zna na kojem

jeziku. Nitko ju nije ni htio pitati o čemu je.

‐ Znate da nisam nigdje bila – odgovori knjižica i uzdahne.

Debela knjiga stane hihotati zlobno, a još joj se nekoliko do nje

pridruži u naslađivanju.

‐ Nije bila nigdje... ‐ čulo se kroz prigušeni smijeh.

Mala se knjižica stade pretvarati da je zaspala jer ju je pjesničko

srce boljelo. Najstarija se sažali pa vikne:

‐ Tišina! Dolazi čovjek!

Knjige se umiriše. I doista, nakon nekoliko minuta u knjižnicu

ušeta mladić i zađe u red između polica. Uzme jednu knjigu pa ju

otvori, pročita rečenicu pa zatvori. Uzme drugu pa ju prolista. Ni ta

mu se ne svidi. Čitavih pola sata prelistavao je mladić knjige, no

nikako da nađe što želi.

Knjige se počnu pogledavati. Mladić posegne rukom na najviši

red u polici i dohvati malu bijelu knjižicu. Otvori prvu stranicu i

počne čitati. Otvori drugu, pa treću. Čitao je još pola sata, a sve su


knjige zbunjeno gledale, razmišljajući što je to toliko zanimljivo u

njoj.

Mladić zaklopi knjigu, na sreću svih ostalih zavidnica. Pogleda joj

još jednom u korice, privine ju na prsa i zagrne jaknom.

Užasnute knjige stadoše vikati:

‐ Lopov, lopov!

Ali, nitko ih nije čuo. Nitko osim lipe i pelargonija na prozoru.

Mladić je izlazio, privijajući knjigu uz sebe. Srce mu je tuklo, ali nije

ju ispuštao. Napokon, obasjan suncem, izađe iz knjižnice te izvadi

pjesmaricu.

‐ Evo još jedan izdaleka! ‐ zaživkaše vrapci ispod strehe. ‐ Nosi

svoje blago!

Vrapčići siročići nisu znali što su to knjige. Njima je svaka knjiga

bila blago...


Pamela Sever

Matilda B. kreće u akciju

Opet radna subota. Ako išta mrzi na svijetu, to je dići se iz kreveta

u subotu. Nije baš poanta to što se mora dići rano, nego što će

navečer izgledati kao zombi s tim crnim podočnjacima. Nabacila je

malo maskare na oči i sjajilo na usta. Kao da joj treba nešto više! Pa

ide na posao! Tko ju tamo može vidjeti? Sigurno neće komadi

pohrliti subotom ujutro u knjižnicu. Svaki komad, koji se može

okarakterizirati kao pravi primjerak muškarca, spava u subotu

ujutro. A kada se lagano oko jedanaestice iskobelja iz kreveta, odlazi

na kavu. Ne u knjižnicu.

Otvara vrata knjižnice. Svog kazališta. Počinje gluma. Nabacuje

lažirani osmijeh. Kroz još stisnute zube od hladnoće koju je donio

listopad, prozbori pozdrav. Malo veselja u glupom jutru. Nema

Štefice i ostatka škvadre sa spikama o pilećoj juhici za sutra i

obiteljskim izletima na koje će otići u uvjerenju da im klinci i muževi

u tome uživaju. A Tilda zna da im klinci cijelo vrijeme u autu i na

izletu uživaju na chatu preko mobitela, a muževi jedva čekaju da se

vrate dome na svoj kauč pred telkom.

Skinula je jaknu, sjela za pult, upalila kompjuter. Ratko ju je već

čekao sa šalicom kave u ruci. Kako miriši! Samo je koma što moraju

ići na terasu jer se nigdje unutar zgrade ne smije pušiti. Glupi zakon i

oni koji su ga izglasali! Kao da je itko prestao pušiti zbog toga. Samo


se svi nacrtaju na toj terasi ili na stepenicama na ulazu s cigaretom u

jednoj i kavom u drugoj ruci. A one silne prodavačice koje stoje

ispred raznih dućana i čikaju cupkajući s lijeve na desnu u svojim

štiklicama na hladnoći. To nam je sada nova slika Lijepe naše.

Prekrasno! Sva sreća što bar Ratko puši, jer bi inače stajala sama na

tom jadnom balkonu.

U knjižnicu je već ušlo nešto umirovljenika čitati novine. Sjela je

do Morane. To je jedna od rijetkih normalnih u ovoj zgradi.

Komentiraju novinske članke. Jedna lista Jutarnji, a druga Večernji.

Jedino s Moranom može pričati o politici i svim tim ostalim sranjima

koja se događaju u državi. Obje su duhovite. Često se i zezaju. Sad su

zaključile da se moraju preseliti u Remetinec ako se žele dobro

udati. To je sad elitno naselje u kojem trenutačno žive zgodni

menadžeri i političari… Hm…

Stranke se smjenjuju kao na traci. Pokretna traka. Tvornica

Vindija. Piceki na traci. Ha! Koje asocijacije! Morana je skoknula u

pekaru. Pojest će bureke sa sirom. Obje stavljaju šećer na burek.

Ovisnice o slatkom. Blažena ova mala kuhinjica i projektant koji ju je

smislio za knjižnicu. Unutra je toplo, burek miriši, a ona i Morana su

živnule jer im je šećer počeo kolati po žilama. Ne kuži Tilda zašto se

škvadra drogira. Pa dovoljna ti je hrpa fine čokolade, kava i cigarete.

Navečer si drmne malo domaćeg višnjevca, i to je to.

Vratile su se za pult za kojim je Ratko. On ne jede. Hrani se

kavom i cigaretama. Do ručka ga hrana ne zanima. Kreće stampedo.

To je vrijeme između jedanaest i trinaest sati. Naravno, sad su svi

lijepo popili kavice po kafićima, obavili plac, obrstili Bille, Kauflande,

Konzume i sve ostale hale diljem grada. I eto ih. Došli u knjižnicu.

Tilda se spotiče o njihove cekere i vrećice iz kojih pršte razni

miomirisi. Svi su isti u toj gužvi. Nekad ni ne stigne pogledati stranku


koja stoji ispred nje. Dobar dan, ovo vraćate, a ovo ste uzeli, evo

izvolite, doviđenja. Iskaznica, kompjuter, knjige, čitač bar koda,

smiješak. Sljedeći, sljedeći… A onda ‐ paf! „Dobar dan!“ Duboki

baršunasti glas proparao je Tildine bubnjiće. Skrenula je pogled s

ekrana kompjutera na stranku kojoj je glas pripadao. Sjajni bijeli zubi

zabljesnuli su je kroz najslađi osmijeh koji joj je ikada upućen.

Jednom rukom se nalaktio na pult i shvatila je da mu se usnice miču.

Ali ona ga ništa ne čuje. Paralizirana. Kuži da se glupavo smješka, ali i

dalje ga ne čuje. Usta mu se ne miču, više se ni ne smješka. Panika.

Zna da se mora pomaknuti, nešto napraviti, ali ne zna otkud da

krene. Je li rekao da želi nešto posuditi, produžiti knjige ili se tek

učlaniti? Da, to je sigurno to! Sigurno se želi učlaniti. Da je već

učlanjen, Tilda bi ga već skenirala. Opet se glupavo smješka.

Pogledava u Moranu. Trepće očima i malo joj fali da se ne stropošta

u nesvijest. Totalno se zblesirala. Morana konačno snimi situaciju.

Tilda vidi da se Moranine usne miču, miču se i njegove. Vraća mu se

osmijeh na lice. Morana odlazi među police, donosi knjigu. Članska

iskaznica, kompjuter, čitač bar koda. Lice s osmijehom i bijelim

zubima odlazi. Tilda ga skenira straga. Ima dobru guzu. Vraća joj se

sluh. Morana joj nešto govori. Dolazi polako svijesti, sastaje se s

pameću, krv joj počinje kolati žilama.

Stolac. Sjeda na njega. Baca se na kompjuter. Kako se zove?

Koliko ima godina? Gdje stanuje? Pita Moranu je li snimila vjenčani

prsten na ruci. Akcija je počela. Lov je krenuo. Lov na muškarca

njezinih snova…


Đurđica Stubičan

Mačak Pero

Mačak Pero bio je križanac između obične crne domaće mačke

i sivog perzijskog mačka, uzgojen 1991. od veterinara zaposlenog na

Veterinarskom fakultetu u Zagrebu gdje je proveo život kao

Fakultetska maskota i skončao polovinom svibnja 1999. pod

kotačima nesavjesnog vozača u Planinskoj ulici na ulazu u Fakultet.

Proživio je sve zagrebačke uzbune tijekom Domovinskog rata,

ogledao se u razrješavanju životnog prostora s miševima, drugim

mačkama, golubovima, terijerkom Teri i mnogim studentima,

profesorima, asistentima i svim dobronamjernicima koji su ga mazili.

Volio je društveni život s dvonošcima sve do neugodnog iskustva

prije pet godina kada je doživio udarac nogom i iščašenje kuka. Od

tada je u velikom luku zaobilazio ljude, osim onih koje je sam

odabrao za podobne družbenike. Sudjelovao je na studentskim

predavanjima i vježbama i nekim pomno odabranim proslavama. U

Knjižnici je svesrdno svojom nazočnošću podržavao radnu

atmosferu i tijekom neuredovnih sati i vikendom. Tetošen

sveobuhvatnom njegom većine zaposlenih na Veterinarskom

fakultetu, volio je pokazati svoj image pred dekanom rasprostrvši se

u svoj svojoj veličini. Njegovo mjesto na stolici respektirao je čak i

uvaženi akademik. Mnogi čitatelji Knjige o mački i Bibliografije

Veterinarske stanice vidjeli su ga na crtežu a da nisu ni znali za

njegove sposobnosti modela dok se kao dvogodišnjak oporavljao od


rutinske operacije kojom je izgubio neka vidljiva obilježja mačka.

Kada nije bio zadovoljan društvom ili je instinktivno predosjetio

gužvu, udaljio se u smireni prostor iza lončanica cvijeća, pod granu

araukarije ili je jednostavno izabrao ležaj gdje nije bio vidljiv, ali je

ipak birao uzglavlje od knjiga i časopisa. Imao je pravu mačju narav i

nije se dao ni od koga smetati. Bio je vrlo obazriv pri korištenju

prostora, opreme, ljudi, biljaka i drugih životinja, iako je pred Teri

uvijek pokazao primjerenu brzinu u alpinističkom penjanju prema

najvišim granama drveća. No zato je prema psu Điđiju ‐ kad je bio

na dvotjednom gostovanju na kirurškoj klinici ‐ pokazao

zadovoljavajuću toleranciju dopuštajući da zajedno koriste odmore

u knjižnici. Dočekivao je svoje dvonožne ljubimce pri njihovu dolasku

na posao, u društvu svog vlasnika, njegove djece i svojih dvonožnih

odabranika obilazio ujutro i uvečer Fakultet. Njegovo crno krzno na

zelenom travnatom sagu bilo je uvijek zamjetljivo, ili kad je pred

vratima čekao da svojim sputanim hodom ušeće u prostor koji mu je

odgovarao. Imao je svog doktora internistu koji ga osnaživao

vitaminima i antibioticima kada je bilo potrebno, redovno je

cijepljen protiv bjesnoće, a svoju prvu međunarodnu knjižicu dobio

je neposredno pred smrt. Plijenio je svojom svojstvenom

smirenošću i samostalnošću, ali je pri prekidu svojih dnevnih

fizioloških seansi uvrijeđenim ignoriranjem kažnjavao osobu koja bi

to prouzročila. Znao je biti bespomoćno malo dojenče u izložbenoj

pozi na rukama, volio se nositi s capama na ramenu i uguranim

noktićima u ruku. Znao je i frktajuće režati i čvrstim ugrizom

upozoriti da mu je dosta iščešljavanja dlake češljem posebno

kupljenim za njega, ili kad je trebao ugodne prostorije zamijeniti

svježinom klupice u predvorju ili fakultetskim okolišem. Volio je

hranu Hills za mačke s okusom piletine i janjetine, krti pršut i šunku,


ribe bez začina i fine kolače, lizati jogurt iz porculanskog tanjurića i s

prsta – sve ono što mu se dopalo. Iako ja bio zapravo domaći mačak,

nije se nikada prepustio obilju udomaćivanja. Zov prirodne

radoznalosti bio je jači od opreznosti; prijelaz preko ceste uračunat

je u cijenu života te svibanjske večeri. Muzika životnih radosti naglo

je prekinuta. Osobitost Gershwinova zvuka u svijetu glazbe poklopila

se s osobitošću postojanja mačka Pere u svijetu mačaka. Zato i

ukratko završavam priču rečenicom koju je pisac John O`Hara rekao

kada je umro George Gershwin:

”Ako ne želim, ne moram vjerovati da je mrtav.”

Foto: Đurđica Stubičan


José Š.

Teorija velikog praska

Gospodin Zvonimir je veoma usamljen čovjek.

Živi svoj monotoni život. Nikad se nije ženio. Nema djece. Živi u

Splitu na Pujankama u starom stanu u potkrovlju stambene zgrade.

Bojler u kuhinji mu ne radi već tri godine pa nema tople vode i to je

vjerojatno najgore što mu se u životu dogodilo.

Bivši slastičar čiji se posao nikad nije rascvjetao. Unatoč tome,

gospodin Zvonimir imao je gorak život, ako se njega pita. Njegovo

srce oduvijek je žudilo za pustolovinom ali, kao rob navika, nikada

se nije odvažio prekinuti svoju dosadnu životnu rutinu.

Nije bio nekog naročitog izgleda; onako žilav, ćelav i brkat, s

manjkom pouzdanja, nije baš neka prilika na prvi pogled. Slabo je

izlazio i radije bi ostao u stanu i liječio svoju koniofobiju, strah od

prašine, sa svojom pouzdanom Super Dusty krpom u jednoj ruci i

dobrim štivom u drugoj.

Zvonimir je volio čitati dok oprašuje po stanu. Nije ga bilo briga

jesu li to novine, časopisi, krimići, ljubići, poezija, stripovi, moja

tajna, tvoja tajna, kuharice ili čak obični sastojci u miligramima na

pozadini ambalaže prehrambenih artikala. Čitanje je bila jedina

strast u njegovu životu. Nikada nije bio sa ženom. U kasne se

večernje sate volio opuštati uz lagano štivo, veoma lagano, što

manje slova, što više slika. Tako bi se uspavao i pripremio za novi

dan.


Jednog dana gospodin Zvonimir je osjetio kako ga sustiže njegov

život. Nije mogao više tako nastaviti. Oduvijek je fizički bio zdrav ali

imao je potrebe koje je cijeli život potiskivao i uskraćivao svom

tijelu. Nije više mogao spavati. Postao je nervozan. Svaki dio tijela

mu je bio u grču. Jedva je mogao razmišljati. Znao je da za takvo

stanje mora postojati lijek, mora postojati knjiga u kojoj sve piše.

U vezi s ovim problemom nema hrabrosti tražiti pomoć doktora i

najvjerojatnije bi u zemlju od srama propao kad bi se saznalo.

Mora sam pronaći rješenje.

Sutradan, nakon duge neprospavane noći, gospodin se Zvonimir

uputio u najbližu knjižnicu. Izjurio je iz svog stana a da nije oprao

zube točno sedamdeset pet puta gore‐dolje, šezdeset pet puta

lijevo‐desno i pedeset pet puta unutra‐van, zalizao svoju masnu

kosicu na stranu i zakopčao svaki gumb na svom odijelu sve do

vrata. Shvatio je da se nalazi u teškoj situaciji i da mu je hitno

potrebna pomoć .

Ušao je kroz ogromna vrata knjižnice razmišljajući o tome koliko

prašine ima u tako visokom i velikom prostoru, ali ni to nije bilo

dovoljno da ga spriječi u njegovu naumu. Ne gledajući gore, brzim se

hodom provukao kroz uski prolaz ne dotičući prašnjave police. Htio

je pitati gdje je odjel za stručnu literaturu. U medicinskim knjigama

mora postojati nekakvo objašnjenje.

Podigao je pogled tek kada je prišao pultu ‐ i tada se desilo.

Gospodin Zvonimir ju je ugledao!

Više nije znao u kojem je vremenu. Pred njegovim očima letjeli su

space shutlovi, eruptirali vulkani, eksplodirale atomske bombe.

Osjećao je kao da će i on eksplodirati. Sve se zbilo u jednom trenu

nakon kojeg je gospodin Zvonimir uspio izustiti samo:

„ Molim vas, pomozite!"


Ona se okrenula veoma brzo i zabrinuto. Sad joj je mogao vidjeti i

lice. Imala je špicaste naočale i izgledala je fino.

Došao je k sebi tek nakon što mu je dala vode u neopranoj čaši

koja je zaudarala na jeftin rum.

Uvjeravajući ju da se napokon osjeća bolje, shvatio je da ga drži

za ruku. Gledala ga je poput južnoameričke anakonde, a njezin

pogled i govor ga je pomalo hipnotizirao. U isto vrijeme počeo se

osjećati bolje. Ona mu je nešto govorila. Nije bilo bitno što, jer ju on

ionako nije slušao. Samo je htio znati njezino ime, ali nije imao

hrabrosti upitati je. Na trenutak su im se pogledi sreli.

„Moje ime je Milena " ‐ preduhitrila ga je.

Nije znao kako, ali imao je osjećaj da u tom imenu leži odgovor za

sve njegove probleme.

Milena je bila strpljiva. Željela je pomoći pod svaku cijenu. Sat

vremena je pokušavala uvjeriti gospodina Zvonimira da joj kaže što

točno traži. On je za to vrijeme nervozno čupao knjigu po knjigu s

police, prašina je padala, a Zvonimir se izmicao poput gimnastičara

ne bi li je izbjegao. Nije mogao reći o čemu se zapravo radi. Milena

bi shvatila da nije normalan i više ju nikad ne bi mogao vidjeti, a to

bi ga uništilo. S druge strane, njemu je bilo sve lošije i više nije

mogao izbjegavati pitanja koja mu je Milena postavljala. Želio je

vikati, ali u knjižnici je obvezna tišina, a on je sramežljiv.

Uhvatila ga je za ruku i posjela za stol. Rekla je kako sumnja da će

rješenje svog problema pronaći u knjigama, kakav god problem bio.

Počela je bez povoda pričati o svom životu i iz priče izvlačiti

zaključke koji bi gospodinu Zvonimiru trebali pomoći, samo ako ih

on shvati ozbiljno. On ju i dalje nije slušao. Gospodinu Zvonimiru je

bilo lakše već od same pomisli na Milenu. Problem je što svaki put

kada Milena prestane pričati, njemu opet onaj pritisak ne da disati,


razmišljati, stajati ili gledati. Hipnotiziran Milenom ‐ samo da ne

bude one neugodne tišine ‐ počeo je nesvjesno pričati točno što ga

muči i u čemu je problem. Kada je shvatio što se desilo, bilo je

kasno.

Nastao je muk, a njegovo je lice izgubilo boju. Poželio je da se

nikada nije rodio. Poželio je smrt. Poželio je Milenu.

Kada je podigao pogled, Milenin izraz lica nije se promijenio.

Njezine oči gledale su gore desno, kao da razmišlja, i u trenu je

rekla: „ Mislim da znam što bi moglo pomoći."

Rekla je da za nekoliko minuta dođe za njom.

Nije mogao vjerovati! Ne samo što mu nije zamjerila zbog

neugodne situacije, već mu nudi i rješenje njegova problema.

Gospodin Zvonimir, u blagom šoku, polako polazi za Milenom.

Nije ju trebao dugo tražiti. Ona se udaljila samo malo od

središnjeg dijela glavne prostorije.

Pogledao je iza police i napokon shvatio.

Milena ga je čekala odjevena u svoju poludugu haljinicu s

naočalama na glavi i Kamasutrom u ruci. On joj je prilazio blijed i na

rubu plača, sa zgnječenom knjigom u ruci i blagim srčanim udarom.

Dok je gospodina Zvonimira polako svladavala astma, Milena je

uzela njegov prst, prislonila ga na svoje usne i tiho ga ušutkala:

„Šššššššššššššššššš! "

Starija gospođa, s druge strane polica, tražila je lektiru za svog

unuka. Među knjigama je vidjela gospodina Zvonimira s najvećim

smiješkom na licu i suzom u oku. Sat vremena padali su

Shakespearei, padali su Dostojevski, Tolstoji i Faulkneri, padali su

čak i Dickensi, ali nije padao samo gospodin Zvonimir.

Tog je dana među policama knjižnice vladala neuobičajena

živost. Zvonimir je pobrisao svu prašinu s njih i usput pronašao


upravo ono što je bilo potrebno da ga spasi. Starija gospođa,

međutim, nije pronašla lektiru za unuka. Nestala je bez traga

brzinom munje. Milena je bila zadovoljna. Znala je da ono što je

mučilo i gušilo Zvonimira, što mu nije dalo disati i izgledalo kao da će

eksplodirati, da je to bio njegov život koji je napokon htio izaći van.

Ona mu je pokazala kako i spasila ga. Njihova veza se produbila i

postajala sve strastvenija. On više nije bio ni sam ni tužan. Njegova

ljubav prema književnosti je porasla do neslućenih visina.

Čak je i bojler u kuhinji popravljen.

Gospodin Zvonimir je postao veoma običan čovjek.

Foto: Slavica Čizmić


Snježana Šamanić

Jeste li čitali Saramaga?

Opet kiša! ‐ uzdahnuo je Vjeko pogledavši kroz prozor svog

ureda na mokru ulicu. ‐ Kiša, kiša... Opet neću moći u šetnju, u

kupovinu, na kavu, kiša mi je opet pokvarila sve planove ‐ kukao je u

sebi...

‐ A ni cipele mi nisu baš za mokro vrijeme ‐ pomislio je oblačeći

jaknu u namjeri da skokne do biblioteke i posudi nove knjige.

‐ Uh! Što da čovjek radi po mokru vremenu? ‐ zastenjao je

silazeći stubama na mokri pločnik. Odmah vlaga, hladnoća, žurba u

prazan stan. Tako nije zamislio slobodno predvečerje...

‐ I što da čovjek radi ako nije zadovoljan svojim poslom? ‐

nezadovoljno je škrgutnuo zubima kratko pozdravivši šeficu na

stubištu.

‐ Jeste završili ono izviješće? ‐ prenula ga je usput svojim

graktavim glasom već spomenuta nalickana spodoba. Zamucao je i

dodao:

‐ Sutra će biti, nisam stigao...

‐ Hm, dajte to već završite! ‐ viknula je iritantno i odjurila kao

vjetar ostavivši za sobom miris mrskoga mu parfema.

‐ Ma nemoj! Dajte to već završite... ‐ došlo mu je da vikne iz

petnih žila i pljusne ju svom snagom. ‐ Ma što pljusne, da gurne

babetinu niz stube pa nek se sva živa polomi! Nasmijao se u sebi pri


toj pomisli i zamišljao polomljenu šeficu zamotanu u zavoje, zapravo

u gips, čitavo tijelo joj je moglo biti u gipsu, samo bi joj ljutita glava

izvirivala kao krpena lutka, a stravičan miris njezina parfema

pomiješan sa znojem..

Zagrcnuo se od smijeha i, otvorivši svoj mali, polomljen

kišobran, uputio u najdraže mjesto u gradu ‐ u knjižnicu. U hram

tišine, znanja, mudrosti, mirisa, spokoja I, naravno, ljepote! Jer,

nikad se ne zna ‐ možda baš vidi svoju omiljenu knjižničarku, svoju…

Više nije ni znao kako da ju nazove; simpatiju, muzu, nadahnuće,

ljepoticu, vilu ‐ jednostavno, svoju božicu...

Ušavši u knjižnicu odložio je svoj mali, poderani kišobran i bacio

kratak pogled na pult. Nije je bilo! Baš šteta! Uzdahnuo je i zaputio

se na odjel inozemnih autora i s guštom počeo tražiti svoje omiljene

pisce; Saramago, Vargas, Bergmann...Uh, kako je volio te trenutke

mira i samoće... Možda i kiša prestane pa napravi đir po Korzu ‐

ponadao se zamišljeno gledajući kroz prozor.

Miris knjiga, šapat knjižničarki, nečije lagano listanje ponuđenih

naslova na stoliću, ležernost (zbog kiše) malobrojnih posjetitelja,

čitav taj prostor činio ga je spokojnim, pa je i nedavna ljutnja na

omraženu šeficu već polako počela jenjavati, a i drsko smijuljenje se

već izgubilo... Saramagova djela sva je pročitao, kao i Vargasova, i

Bergmanna, i Zweiga je više puta posuđivao...

Polako je kružio prema desnom dijelu knjižnice, prema slovu H.

Da vidimo... Hessea je odavno pročitao, Hamsuna, dobrog, starog

Hamsuna je znao u jednoj noći progutati, koji je to mačak...

Odjednom je u blizini naglo zagrmjelo pa je, prestrašen, gotovo

ispustio knjigu iz ruke.

‐ Vidi ti to, koje nevrijeme, još mi i to treba...

Naglo je uzdahnuo zagledavši se u policu sljedećeg reda.


‐ Što uzeti? ‐ razmišljao je zamišljeno. Možda opet Ulickaju, hm?

Ona je stvarno zanimljiva sa svojim kratkim pričama...

Dok je tako neodlučno obilazio dobro znane police, učini mu se

da čuje poznati glas. U trenu se okrenuo i susreo s blagim, toplim

pogledom svoje omiljene knjižničarke i, još u nevjerici, klimnuo

glavom i prošaptao:

‐ Dobra večer!

Mahnula mu je i vedro se nasmiješila. Nastavio je sa svojom

potragom, naglo probuđen. Bože, evo je, evo je, nakon toliko

vremena, hvala Ti...

Razmišljao je gdje je nestala. Nije ju vidio mjesecima... Da nije

bila bolesna? Ili na porodiljnom...

Prenuo se kao u košmarnom snu i iz prikrajka provirivao u

njezinom smjeru.

‐ Ma ne! Valjda nije... ‐ zaključio je kratko smišljajući kako da joj

se obrati. I što uopće posuditi večeras, iz ovog nepreglednog mora

ljepote i zanosa? Ni sam više nije znao što uzeti. Već je bio malo i

zbunjen spoznajom da je ona tu, u blizini, i da će uskoro biti pred

tim ljupkim, mirnim licem, gledajući njezine živahne, njegovane

prste...

Okrenuo se i uputio na drugu stranu, prema domaćim autorima,

i susreo se s njezinim plahim, radoznalim očima.

‐ Bože, hvala Ti na ovom susretu... ‐ drhturio je u sebi glumeći

nezainteresiranost i samouvjerenost koja ga je odavno napustila,

možda baš onog trena kad je kročio u taj svoj ured, u blizinu velike

šefice i njezinih naredbi koje su pljuštale baš kao ova grozna kiša...

U tom trenu pomisli kako bi ju jednostavno mogao priupitati,

naravno, odglumivši nonšalantnost, možda, slučajno, njihova

knjižnica treba jednog knjižničara, da... Zašto bi to bila loša ideja,


možda zaista kane uposliti takvu osobu, baš će ju pitati, nikad se ne

zna... Možda trebaju pomoćnog knjižničara… Eto, toliko je Vjeko bio

spreman napustiti svoj ogavni ured i zaposliti se u svijetu mira,

tišine, blagoslova i te žene, te...čarobnice! Pri toj pomisli lice mu se

razvedri kao da ga je obasjalo sunce te se on, nakon što se onako

zbunjen nije uopće još mogao odlučiti za bilo kakav naslov, ponovno

vrati na suprotni dio, na onaj isti odjel od maloprije. Njegova vila je

sjedila za računalom i uputila mu značajan pogled.

‐ Treba li vam pomoć, gospodine? ‐ odjednom ga iznenadi njezin

grlen glas i čitava njezina radosna pojava. Ustala je i pošla mu u

susret. Stajala je pred njim kao pred nekim kipom kojem se divi, i to

ga toliko raznježi da se osjećao poput kakva dječarca.

‐ Oh! Pa ne znam, nisam se još odlučio... ‐ progovorio je

promuklo I, zbunjeno pogledavši u njezine blage, tople oči, spustio

pogled u smjeru zakačene pločice na njezinim grudima. Pisalo je:

Vlasta. Kojeg li imena... Mirisalo je na neka stara, dobra, davna

vremena i to ga podsjeti na njegovu sestričnu Vlastu iz Zagreba koju

nije vidio godinama.

‐ Vidim da volite Nobelovce, hm... da vidimo... ‐ povela ga je

naprijed, prema slovu S i zastala.

‐ Jeste čitali Saramaga?

Prije nego što je uspio odgovoriti, ona nastavi:

‐ Nedavno sam opet čitala njegov Ogled o sljepoći, fantastično

nešto!

Pogledao je u njezine oči koje su blistale poput dva mala, sjajna

dragulja, i zbunjeno se osmjehnuo:

‐ Da, da... To je genijalac, čitao sam ga dosta davno.


‐ Ili pak njegova Sva imena... ‐ nastavila je vedro. ‐ I to je

nešto...nešto iznimno. Pokazuje koliko je čovjek spreman ići daleko

da bi ostvario svoju zamisao, svoj cilj...

Pogledala ga je upitno.

‐ Hm, da. Čini mi se da sam čitao ovu drugu, ali Ogled ‐ to nisam

siguran, ne mogu se sjetiti ‐ nakašljao se Vjeko.

‐ Fantastično! Nećete požaliti, gospodine... ‐ nastavila je krećući

se prema svojoj stolici. ‐ Hoćete uzeti još nešto?

Došlo mu je kaže:

‐ Vas, Vlasta, vas bi najradije uzeo, i nosio vas kao vilu iz svog

sna...

No pribrao se i promucao :

‐ To bi bilo sve, zasad.

‐ Jooooj, koja kiša... ‐ namrštila se pogledavši na jednog

muškarca koji je upravo ušao, potpuno mokar. ‐ Stvarno toliko

pada?

‐ Kao iz kabla! ‐ viknuo je ovaj odlažući svoju kabanicu uz prozor.

‐ To se ne pamti, čini se da neće ni prestat' tako skoro... ‐ dodao je

zabrinuto.

‐ Ja ne znam kako ću doma ... ‐ rekla je tiho pružajući Vjeki

knjigu. ‐ Morat ću zvati taksi ili...

‐ Nemate kišobran? ‐ zapitao je pun nade.

‐ Joj, ne! Možda koja kolegica ima nešto... ‐ izgubila se

odjednom iza pulta i dodala:

‐ Nešto ću valjda naći...

Stajao je kao kip i čekao; možda je vrijeme da ostvari svoj cilj ‐

kao Saramago...


‐ Evo me! Nitko nema rezervni kišobran, baš neobično... ‐

uzdahnula je u svojem ljupkom proljetnom kostimiću, već spremna

za odlazak.

‐ I ja upravo idem... Da vas otpratim možda dio puta? U kojem

ćete smjeru?

‐ Ma, nije bitno, samo do prve autobusne... ‐ dodala je vedro.

‐ Krenimo onda! Istina, moj kišobran nije baš reprezentativan,

ali poslužit će, ipak.

‐ Nije bitno, zaista. Samo da se dočepam busa, jako žurim...

Otvorio je vrata i propustio ju da izađe van.

‐ Bože, ovo stvarno nije normalno, smočit ćemo se kao miševi! ‐

nasmijala se i uhvatila ga nježno ispod ruke. ‐ Vi volite kišu?

‐ Ja?

Pomislio je na maloprijašnji bijes zbog nevremena, no sada…

Bilo mu je svejedno; mogle su i sjekire padati, sada kad je Vlasta

stajala uz njega.

‐ Obožavam kišu ! ‐ izletjelo mu je iz usta. ‐ Kišu, grmljavinu,

maglu... to je ... to je tako inspirativno. ‐ pogledao ju je duboko

udahnuvši njezin ugodan miris i prisjetio se neugodna parfema svoje

šefice.

‐ Ah, da... I ja je volim, ali kad sam doma i ne moram nigdje van.

Nisam se uopće pripremila, a i frizura će mi se pokvariti...

‐ I moje mokasinke... totalno će se raspasti! ‐ dodao je kroz

smijeh. – Čujte… ‐ pročistio je grlo naglo ohrabren i vedro izustio:

‐ Ako ne žurite, možda bismo mogli na neku kavu, tu u blizini

ima neki kafić, možda se i vrijeme smiri...

‐ Joj, ne! ‐ odmahnula je glavom kao da se ispričava i dodala:

‐ Moram doma...


Pomislio je kako ju kod kuće čeka muž, djeca... Sigurno takva

ljepotica ima svoju obitelj... Napeto je uzdahnuo očekujući njezin

odgovor.

‐ Moram doma ‐ ponovila je. ‐ Otac me čeka, obećala sam mu

da ću doći na vrijeme... Sam je i... samo mene ima, znate kako je...

Moram požuriti... ‐ blago je šapnula.

‐ Naravno, jasno mi je ‐ zbunjeno ju je pogledao i pun nade

šapnuo:

‐ Možda sutra imate vremena? Stvarno bih volio da odemo na

neko piće, kad stignete...

‐ Sutra, hm! Jedino ako ne bude padalo! Jer ovo sada je...strava!

‐ Nadam se da neće... ‐ nasmijao se blaženo. ‐ Zapravo sam

siguran da neće biti kiše.

‐ Sutra... da, mislim da bismo mogli sutra... Inače, malo sam i

umorna, posao iscrpljuje... A vi? Vi također s posla?

‐ Ja? I ja sam radio, da...‐ zamišljeno je pomislio na hrpe

nedovršena posla i pun nelagode zavrtio glavom. ‐ Posao stvarno

jako zna iscrpiti...

‐ A gdje radite, oprostite...

‐ Hm, evo tu, u blizini. U Uredu za statistiku! ‐ rezignirano je

slegnuo ramenima pokušavajući se svojim jadnim kišobranom boriti

protiv naleta vjetra.

‐ O, kako krasno! ‐ uzviknula je neočekivano. ‐ To mora da je

jako zanimljivo!

Uzdahnuo je smišljajući novi odgovor:

‐ Daaaa, nije loše, znate, čovjek se jednostavno navikne na te

brojčice i zapravo ih zavoli na jedan način... ‐ nasmijao se u sebi.

‐ Prekrasno, i znate što ‐ to je ipak jedan pravi, siguran posao. U

današnje vrijeme...


‐ Tako je, tako je! A i vaš, vaš je također sjajan. Među tim

knjigama, ljudima... Mora da je pravi užitak raditi u biblioteci.

‐ Joj, nekad sam tako mislila, ali sada... Ima raznih ljudi, znate, i

čudnih situacija, čovjek se umori od svega, znate već. Sada treba

čuvati ovo što imamo, vremena su grozna...

‐ Znam, kako ne! Sve mi je jasno... ‐ šapnuo je vedro, do kože

mokar, ali sjajno raspoložen. Stigli su i do njezine autobusne

stanice.

‐ Evo, ja ću sada malo pričekati svoj bus, pa se vidimo. Zapravo,

evo ga, stiže...

‐ Sutra u isto vrijeme, gospođa Vlasta?

‐ Može, gospon Vjeko, i na istom mjestu...

‐ Dogovoreno, baš se radujem!

Požurio je prema kući, mokar, gladan, s knjigom ispod ruke, ali

pun radosti, očaran... Pogledao je knjigu, svoj Ogled o sljepoći, i

pažljivo ju uvukao dublje, da ju zaštiti od kiše.

‐ E, moj Saramago, prijatelju moj dragi, opet ćemo se večeras

družiti, opet...

Potrčao je Korzom, odmaknuo svoj ubogi kišobran i, raširivši

ruke, radosno, pred očima iznenađenih prolaznika, zapjevao u sebi:

‐ Bože, hvala Ti na ovoj kiši!


Ljiljana Šorgić

Corason

Danica K.; Zagreb Ana S.; Prelog Marija J.; Zagreb Margita H.; V. Pisanica Anica P.; okolica Zagreba Sedmi kat KBC Dubrava. Nekako u istom vremenskom razdoblju

našle smo se s istim i sličnim problemima na odjelu za uho‐grlo‐nos: Danica K., Ana S., Marija J., Margita H. i Ljiljana Š. Bile smo različitih godina, različitih životnih iskustava, različitih vjeroispovijesti, pa čak i nacionalnosti, ali jedno nam je bilo zajedničko: osjećaj solidarnosti.

Ovo je moj prvi dolazak u bolnicu, ako ne računam tri poroda od prije gotovo dvadeset osam godina. Svi ostali dolasci u bolnicu bili su posjeti prijateljima ili rođacima koji su u bolnici ležali poradi svojih zdravstvenih tegoba ili su se oporavljali od nekih operacija. Širom otvorenih očiju, puna povjerenja i bez straha od onoga što me očekuje, došla sam na operaciju štitnjače zakazanu za 22. listopada 2009. godine.

Zapravo, došla sam dan ranije, uredno se rano ujutro prijavila na odjelu i prijemnom šalteru u prizemlju. Dugo sam čekala krevet. Dok osobe koje taj dan idu kući ne isprazne svoj ormarić, ležaj i ne odjave se – morate čekati.


Sobu broj 3 i krevet pokraj prozora taj dan je napustila jedna časna. Nisam ni znala da je časna sestra dok nije spakirala sve svoje krpice i presvukla se u odoru. Otišla je s nekoliko torba i vrećica – kao da sav svoj život nosi sa sobom.

A ja sam u bolnicu došla sa samo jednom manjom torbom i najnužnijim stvarima: pidžama, vlažne bezalkoholne maramice, sapun, toaletni papir, šampon, čarapice, natikače, nivea‐crema, češalj, ogledalce i dvije‐tri kopčice za kosu ( mrzim kada mi kosa pada u oči).

Eh, da, imala sam sa sobom i kućni ogrtač te dva‐tri ručnika. Na papiriću, koji sam ranije dobila, bile su upute da sve to ponesemo + ledeni čaj.

Kupila sam i nekoliko bočica ledenog čaja – tako je pisalo – a ni danas ne znam zašto baš ledeni čaj, a ne obična flaširana voda.

Kad sam se oko 12,30 smjestila na ležaj u sobi broj 3, bilo je vrijeme ručku. U sobi je ostala gospođa Danica K. koja se sljedećih dana trebala biti puštena iz bolnice na kućnu njegu. Ubrzo smo dobili još jednu cimericu. Gospođa Marija J. trebala je biti operirana kod istog kirurga kao i ja, sljedeći dan.

Soba broj 3 imala je nove privremene stanovnike i popunjena sva tri kreveta. Uredna, čista soba s pogledom na maksimirski perivoj i Medvedgrad koji je jutrom izranjao iz magle, a uvečer tonuo u mrkli mrak. Bila sam dobro raspoložena, pozitivna, bez posebnih zahtjeva, te iznenađena dobrotom i plemenitošću koja me okružila.


U sobu su nam donijeli ručak. Iako bolnički, nema se što prigovoriti ni kvaliteti ni količini. Gospođa Danica podijelila je s nama novima svoja iskustva. Tako nas je pripremila na ono što nas čeka sutra. Jesti i piti smjele smo samo do ponoći.

Kasnije, to popodne, u sobi su nas obilazile žene iz susjednih soba. Razgovaralo se o zdravlju, o ovom i onom što smo ostavile kod kuća. Razmjenjivale smo novine: Večernji list, Jutarnji, 24 sata. Iako su novinski stupci ispunjeni manje‐više istim sadržajima na različitim stranicama i pod drugačijim udarnim naslovima, ti su nam tekstovi kratili vrijeme.

Gospođa Ana S. iz Preloga ima supruga i dvije kćeri koje ( jedna udana, jedna neudana ) žive u Zagrebu. U Prelogu ima kuću i okućnicu. Živi čestito i skromno i sa suprugom dijeli brigu o djeci, uzgaja vrt i zelenilom iz svoga vrta puni zamrzivač sebi i svojima u Zagrebu. Ona kupuje Jutarnji list. Kad ga pročita, donese nam u sobu i ostavi da i mi čitamo. Imala je prijatelje u Sisku pa me pitala da li slučajno znam za tu obitelj. Voljela bi s njima ponovo stupiti u kontakt. Obećala sam da ću, kad se vratim kući, pokušati pronaći adresu ili telefonski broj te obitelji ‐ da se ponovno povežu.

Gospođa Ana jedan je dan gotovo sramežljivo donijela knjižuljak u izdanju Jutarnjeg i rekla da su ga oni svi u sobi pročitali, pa ako želim i ja, dat će mi. Naravno da sam uzela. Sve što sam ponijela sa sobom već sam bila pročitala.

Knjižica koju mi je ostavila bila je «Roman o Korini». Roman o mačkama i mačjem životu ili roman o nama ljudima i našim životima, našim sudbinama. Napisao Miljenko Jergović. Iznenađena?


Sto posto iznenađena, kratkoćom, sadržajnošću, toplinom, dobro «skinutim» pravim dubrovačkim govorom pa i navikama dubrovačkog puka. Roman o Korini ili Corason odmah sam proslijedila dalje. Pročitali su ga svi privremeni stanovnici odjela uho‐grlo‐nos na 7. katu KBC Dubrava.

Gospodinu Jergoviću, koji mi je svojevremeno bio gost u knjižnici, poslala sam poruku da nam Roman o Korini svima krati bolničke dane. Istoga jutra, nakon doručka, dobila sam poruku:

«Baš mi je drago, i svima vama želim što skoriji povratak kući.»

mj


Jelena Štetić

Reč ‐ kanibal

... za tobom žeđam... Ja sam reč. Prostirem se od margine do margine. Ja sam reč‐

kanibal. Proždirem druge reči. Hranim se njihovim sočnim mesom. Ja sam reč‐lovac na redak plen. Više me ne može zasititi čak ni neka mala vrckava kovanica. Ni zavodljiva ukradenica. Prođe i po nekoliko dana provedenih u strašnoj i nezamislivoj gladi. Ni slova za ubaciti u ždrelo, pa kao prokletnik lutam od stiha do stiha, unosim se ljudima u poglede ne bih li ih isporovocirala na reč, prisluškujem i šunjam se po tuđim ljubavima, kradem tuđa pisma, uvlačim se u paučinu i memlu. Ali nje nema pa nema. I onda iznenada, pod tušem, dok mi se mlaz vode sliva niz dve paralelne bore na čelu, njuhom gladne zveri, osetim je. Zgrabim peškir i izletim iz kupatila. Umirim se. Vrebam.

,,... za tobom žeđam...” Zgrabim je u trenu. Tu najbolju definiciju ljubavi koju sam ikada čula. Zatvaram oči, sita i najednom usporena.

Muzika se utiša baš u trenutku kada mi aviončić od hartije ulete u sobu. Skočim i razmotam požuteli papirić. Čudno je mirisao. Osetih miris kolonjske vode, neobično oštar ali i prijatan istovremeno, kao da je neko nastojao da tim mirisom prikrije vonj prašine, hartije koju vreme ujeda, vlage, znoja, čamotinje, petrolejke, sveća, dima iz visoke zidane peći u uglu sobe sa visokom tavanicom.... Bio je to nekakav račun. U zaglavlju je stajao odštampan naziv Grand Hotel Splendid, Proprietaire T H. ISSARIS


ATHENES... Broj 12, i rukom ispisano prezime Kavafis, godina 1903. Moje srce je najednom počelo da urla. Kao na derbiju.

Na poleđini računa na grčkom ispisano rukom: ,,Lena, dođi za pola sata u biblioteku kraj hotela ,,Ilios”. I u potpisu: ,, Konstantin”.

Neko se igra sa mnom. Neko ko me dobro zna. Neko ko već danima pokušava da me izvuče napolje, kao žrtvu ispod ruševina, kao taoca svoje sopstvene opsesije Kavafisom, i tom Apologijom na kojoj radim već četiri puna meseca.

Stojim na vratima biblioteke, u koju redovno svraćam po dozu reči, injekciju mirisa požutele hartije sa visokih polica, pre dogovorenog vremena. Bibliotekar me pogleda i osmehnu mi se. Znamo se dugo, a znali smo se i pre zvaničnog upoznavanja, kao i svi kanibali koji se namirišu u gomili. Sve manje sit, sve nervozniji, sve mahnitiji, skoro da nije odlazio kući, a kuća je bila mali stan nad bibliotekom, što je još jedino ostalo u vlasništvu njegove porodice.

Zakoračim u dobro poznati miris knjiga, lakovanog drveta, vanile i velike vode. U dnu prostorije, do plafona ispunjene knjgama, stajao je čovek u crnom sakou, beloj košulji sa visokim štirkanim okovratnikom, sa dijamantom iglom u širokoj svilenoj kravati. U desnoj ruci je držao šešir i štap. Kosa mu je bila crna, sa razdeljkom sa strane, lice duguljasto, oči tamne, bademaste, žive, iza okruglih naočara. Kad me ugledao, samo se osmehnuo, pokazao na jednu knjigu izdvojenu od ostalih na polici, okrenuo se i nestao među rečima.

Na koricama je pisalo: ,,Zidovi,, Konstantin Kafavis. Zgrabila sam je i pritisla na grudi. Srce mi je mahnitalo. Nisam ni znala za ovo izdanje. Otvorila sam prvu stranicu, pa drugu, pa nasumice jednu po jednu... Među koricama je bilo jedno veliko belo ćutanje. Samo tišina, bez i jedne jedine reči. Niz ukoričenih praznih listova... Namrštena počinjem da izgovaram stihove:


,,Ali od tih graditelja ne čuh nikakav zvuk. Neprimetno, od vanjskog me odvojiše sveta.“ Moji zidovi... moji pakleni zidovi...zidovi...i tada shvatih... sve... Sledila sam mu korake, miris. Gladna. Luda. Žeđala sam. On je

koračao mirno. Njemu se više nikuda nije žurilo. Mrtvi imaju vremena. Živi su žurni. Na drugoj knjizi stajao je natpis:,,Grad,,. Medju koricama tišina koja je postajala sve glasnija...

,,Uvek ćeš u ovaj grad stizati.

Da nekud drugde odeš – ne nadaj se ‐ nema za tebe broda, nema puta.

Kao što si svoj život ovde proćerdao, u ovom tako malom kutu,

straćio si ga i na celoj kugli zemaljskoj.“

Konstantin je izvirio iza jedne police i osmehnuo se. Na njoj me čekala ,,Itaka,,. Zvala me na put, sa vetrom u jedra, sa nadom u jedra, sa slobodom u jedra.

Koraknula sam odlučno ka mestu koje je dobro poznavalo moje potpetice. Tamo, na trećoj polici, stajala je moja Apologija Kafavisova. Lena Kovač. Sa korica, kroz svoje srebrne naočare, posmatrao me Konstantin Kavafis. A iza korica još jedno ime ‐ Miha Ivezić, ilustrovao, voleo me, pa prestao da žeđa... Ceo moj život među ovim koricama. Moje materijalizovano ludilo. Crtice o jednoj ljubavi koja je strunula među koricama, pod žicama Mihine gitare, u divljim potezima njegovog kista... Ovo je bila moja odbrana od sebe same.

Konstantin mi je prišao i okrenuo na gore desni dlan. Položila sam mu svoj prvenac, a on se naklonio, bez reči, vratio šešir na glavu i tiho izašao.


Bibliotekar je dremao iza nekog pozamašnog rukopisa, mada sam sumnjala da on ikada spava. Kao i ostali kanibali. Da li ga je video? Da li je video gospodina sa šeširom?

‐ Ovaj gospodin... ‐ pokušala sam. Osmelila se. Izustila. ‐ Koji gospodin? ‐ trepnuo je na mene kao stara sova. ‐ Gospodin sa šeširom... Bleda nada, još bleđi odgovor: ‐ Odavno ovde ne ulaze gospoda... sa šeširom. Samo izgubljene

duše da pozajme reč... Tragači za retkostima... Putnici i skitnice, draga moja...

‐ Ali, ja sam ga upravo srela... Konstantina. Konstantina Kavafisa sam srela ovde među knjigama...

‐ Ne sumnjam, draga. Ne sumnjam... Zato i dolaziš ovamo... Nekako me sažaljivo pogledao. Bila sam još jedan izgladneli

mahniti putnik. A takve je sretao svakodnevno. Odavno je prestao da nam se čudi.

Primakla sam kažiprst svojim stisnutim usnama dajući mu tako znak da ovo mora ostati među nama, a on je spustio glavu, ne komentarišući ovaj moj nepotrebni ispad.

Na ulici me dočekao hladan jesenji dan. Neki crveni auto mi je trubio, trubio trubio, trubio.... Skočila sam i peškir mi je skliznuo sa tela. Drhtala sam od hladnoće. A Giboni mi je šapnuo tu reč još jednom pre nego što sam maljem počela da udaram u zidove koji su pucali, jedan po jedan, kao da su od stakla... Slomljena stakla... Nekada sam volela taj glas i monsunske vetrove...


Emilija Tatar

Samo jedan dio srebra

‐ Ovaj internet je stvarno naporan, gdje god krenem samo pišu o

hrani. Ovo je dobro za blagdane, ovaj kolač je savršen, u ovom nema kalorija… Ma samo lažu! ‐ isfrustrirano sam se iživljavala na mišu. Prvo, njegova žnora mi je prekratka, laser mi ne funkcionira kako bih ja htjela, a glupe lampice ispred monitora me ubijaju.

‐ Što misliš? Stoji li ravno? ‐ Ena me je probudila iz dnevne noćne more. ‐ Stvarno?! Misliš da nam treba još jedna girlanda? Knjige se ne vide od njih!

‐ Ne budi smiješna! Izgleda fantastično! ‐ Studenti će nam zamijeniti knjižnicu sa šumom! ‐ Gunđalo! Joj, jesam li ti rekla za Nikolu? ‐ Da, da, već si mi danas to sto puta ispričala! Imala si

najromantičniji Božić ikada… ‐ okrenula sam očima što je moguće uočljivije.

Drago mi je zbog cure, no nekada stvarno više ne mogu slušati o njezinim dogodovštinama.

‐ Nikada nisam mislila da će me pitati baš na taj dan ‐ ushićeno je govorila, dok mi je ispred nosa mahala ogromnim prstenom.

‐ Ni ja, osobito ne da ćeš ti biti prije mene… Ipak, zajedno smo tri godine!

‐ Lily, daj ne brini, garantiram ti da si ti sljedeća na redu. ‐ Da, u našem društvu sto posto! Pa zadnja sam i ostala!


‐ Gle, koliko je još blagdana ostalo? Nova godina, Valentinovo, Uskrs, tvoj rođendan, Dan neovisnosti?!

‐ Dan neovisnosti?! ‐ I to je blagdan! Neradni dan, ne? U nevjerici sam sjedila na onom polutvrdom stolcu, čije su mi

opruge već polako činile trajnu tetovažu na nogama. Ponekad, kad obučem suknju, izgleda kao da imam žigosan znak "copyright".

‐ Što kažeš, fali li nam još koja kuglica? Dignula sam pogled. Ispred mene se nalazilo prostranstvo kiča. ‐ Pa, srušit ću nešto kad budem tražila knjigu! ‐ Nećeš, samo malo razgrneš i vidi… Voilà! Dok je Ena nespretno nabadala novim čizmurinama po knjižnici,

ja sam pokušala, samo iz znatiželje, izvaditi knjigu iz police. ‐ Ups! Pala je prva! ‐ umiljato sam se okrenula ne bih li možda

mogla izbjeći Enino predavanje o mojoj nespretnosti. ‐ Ama, smotana si k'o sajla! Što sam ti bila rekla, razgrni, uzmi i ne

polomi ništa! ‐ Priče, priče… ‐ Hajde, deset do jedan je! Više nikoga u zgradi nema. Mogle

bismo i kući. ‐ Nikome više nije do posla, idemo! Brzinom munje pokupile smo svoje stvari, mahnule ljudima

uokolo i crta do naših auta. ‐ Javi mi ako se što bitno dogodi! ‐ Ena je bila uporna u svom

stavu. ‐ Aha, znaš da neću! ‐ s osmijehom sam sjela u auto pa polako do

svog stana. Još samo dva sata do ponoći. Nervozo sam gledala na sat. Cijelo

vrijeme me bockala ta Enina priča.


‐ Hm, jesam li stavila kremu na ruke? ‐ pričala sam s francuskom salatom.

Gogi je mirno sjedio na svom mjestu, udubljen u smisao crtića. Ni jednim svojim pokretom nije odavao nikakvo htijenje za nekakvim novim uzbuđenjem. Pogledala sam nalijevo. Možda se nešto nalazi u njegovoj jakni. Nevoljko sam ostavila onu salatu i krenula prema hodniku.

‐ Gdje ćeš? ‐ Skrenuo je pogled s televizora. ‐ Moram do WC‐a. Provukao je rukom kroz svoju svježe opranu kosu, kao iz reklame

za novu liniju šampona. Malo se promeškoljio na trosjedu i vratio u svoje prijašnje stanje mira.

Zgrabila sam jaknu i uletjela u kupaonicu. ‐ Džepovi, džepovi! ‐ prepipavala sam svaki prostor u koji je

moglo išta stati. ‐ Aha! Osjetila sam nešto pod prstima. Pažljivo sam izvukla iz jakne. Bila

je to tamnoplava kutijica. Izgleda nešto veće nego što mi se čini u filmovima.

‐ S koje strane se otvara?! Postajala sam pomalo živčana. Gdje god okrenem ‐ isto. Osjećala

sam se kao plavuša iz onog vica s papirom: "Na obje strane napisano 'okreni'!".

Kutijica se valjda od muke, napokon, uz moje velike napore otvorila. Milimetarski sam počela dizati poklopac. Jasno sam vidjela srebrni odsjaj.

‐ Mora biti da je skup! Što sam više otvarala, mogla sam vidjeti crvenu boju. Rubin?

Crveni cirkon? Ne, privjesak za ključeve! Razrogačenih očiju sjedila sam na rubu kade. Tada mi je sinulo: Pa on je išao tražiti kredit! Valjda mu je banka iz pristojnosti dala privjesak da ga se riješe.


‐ Lily! ‐ Gogi se približavao vratima kupaonice. ‐ Da?! ‐ Pokušavala sam zvučati što normalnije. ‐ Trebam skoknuti do auta, brzo ću se vratiti… Nadam se da ćeš

izaći uskoro, nema još puno do ponoći. ‐ Evo, završavam! ‐ OK? Previše informacija, ljubavi, previše informacija… ‐ Naravno! Pa u autu je! ‐ udarila sam se prosvijetljeno rukom u

čelo. Čim sam čula da je zalupio vrata, izletjela sam van. Iz pećnice se

poprilično osjetio onaj slatki miris pečene janjetine. Pregledala sam je li sve na svom mjestu. Uzela sam si sekundu kako bih se sabrala.

‐ Ljube, evo me! ‐ Evo i mene! ‐ rekla sam u potpunosti neuočljivo nervozno. ‐ Smijem li ti nešto reći? ‐ Kako da ne… Pokušavala sam izvana izgledati sasvim smireno, premda sam

htjela skočiti na njega i daveći ga iz njega izvući mjesto gdje skriva moj "poklon".

‐ U posljednje vrijeme sam te promatrao. Moram si priznati, što si starija to si sve ljepša. Jutra koja čekam s tobom toliko su mi urezana u sjećanje. Nema više trenutaka koje ne želim provesti kraj tebe.

Pomalo mu se u glasu osjetilo uzbuđenje i strah. ‐ Sinoć, dok si spavala, milovao sam ti kosu… Počupao si me, no nećemo cjepidlačiti. ‐ …i njezin miris, tako poznat. Tek sam onda shvatio ‐ ti si ta.

Nisam nešto, Bog zna kakav, ali eto takav ti se sviđam. Pa me samo zanimalo…

‐ Zvrrrrrrr! ‐ pećnica je zazvonila. Naša, čini se, prva prava zajednička klopa je gotova. Malo sam otvorila vrata, da ne izgori.


Najednom, sva vrela para koja se nalazila u njoj izletjela mi je direktno u lice. Nisam vidjela prst ispred sebe. Oči su mi se zasuzile više nego što sam mislila.

Okrenula sam pogled. Goran je kleknuo na pod. Kroz suzne oči mogla sam vidjeti da je držao kutijicu u ruci. Srce mi je lupalo kao ludo. U jednom trenutku pomislila sam da riskiram i srčani u ovakvom lijepom trenutku.

Treptala sam kako bi mi se izoštrio vid, no para je očito učinila svoje. Vidjela sam jedan predivan sjaj. Iz jednog kuta gledanja mogla sam vidjeti da je nešto srebrno u pitanju. Samo se nadam da nije još jedan privjesak za ključeve.

Protrljala sam desno oko, što sam detaljnije mogla. Ajme, cirkoni, nisam ni mislila da će takav biti. Premda sam u ovom trenutku vidjela duplo, nisam marila, jer je to najljepši prsten koji sam ikada ugledala.

Očekivala sam da će mi, sa svakom sekundom, vid biti jasniji, no ja sam još uvijek vidjela duplo. Nisam vjerovala da sam od uzbuđenja njegovo lice vidjela jasno kao dan, a u kutijici dva prstena. Kako mi se disanje usporavalo, tako mi je u glavi bilo bistrije, i tek tada shvatih: On mi ne nudi dva prstena, nego par naušnica.

‐ Zaprosio te je s naušnicama? ‐ Ena je znatiželjno stajala ispred mene s nekoliko knjiga u rukama, dok sam joj prepričavala.

‐ Ne, nije ni imao namjeru… ‐ Pa zašto je onda kleknuo? ‐ Ah, ispala mu kuhinjska krpa… ‐ Dobro, gledaj to s pozitivne strane, ima još puuuuuuuno

praznika. ‐ Da, Dan neovisnosti…


Iva Tkalec

8:00

7:30, ponedjeljak, i ja idem na posao. I tako već prolazi petnaesta

godina. Probudim se, skuham kavu, spremim se, obujem cipele,

izađem iz stana, zaključam vrata, razmislim, otključam vrata još

jednom, uđem u stan i provjerim jesam li isključio kuhalo za vodu ‐

isključeno. Izađem po drugi put i put pod noge. Prođem nekoliko

metara i razmišljam jesam li isključio kuhalo za vodu. Krenem

natrag, na pola puta se predomislim, sigurno je sve u redu.

Napravim nekoliko koraka, ipak se okrenem, dođem do stana,

otključam vrata, ulazim u stan i provjeravam jesam li isključio kuhalo

za vodu. Jesam, isključeno je. Izlazim, zaključavam vrata i krećem na

posao. Putem ponavljam u sebi: «Isključio sam kuhalo, isključio sam

kuhalo», tako dugo dok se u to ne uvjerim. U 8:00 ja sam na poslu.

Na radnom mjestu. Više ne razmišljam o kuhalu. I tako svaki dan.

Već petnaest godina. Moj posao nije ni zanimljiv ni dosadan. Nije

najbolji, nije najgori. Recimo, srednji. Sredina je dobra. Što si više

zadovoljan, više se možeš razočarati. Zato ja volim sredinu.

‐ «Ja bih trebala, ako imate možda... Joj, sad sam zaboravila

naslov... Ma sad to moramo svi čitati, za lektiru, u četvrtom

srednje... O tipu koji je ubio neku staricu i samo o tome priča kroz

cijelu knjigu...»

‐ Dostojevski, „Zločin i kazna“ ‐ odgovaram.


Još točno 4 sata do 15:00. Nakon toga uzimam svoje stvari i

odlazim kući. Dolazim u 15:20. Kuham instant tjesteninu i čekam 15

minuta. Tako piše, i nikad me nisu prevarili. Vadim tanjur i odvajam

polovicu. Za dvije osobe – piše na vrećici. Treba mi 10 minuta za

ručak. Dignem se, vratim stolicu na mjesto, uzmem posuđe i

stavljam u sudoper. Pospremim cijelu kuhinju. Uzimam novine i

pročitam aktualne vijesti iz zemlje i svijeta, crnu kroniku i vijesti iz

kulture. Trošim 1 sat. U 23:30 obavezno sam u krevetu.

Utorkom, isto kao i ponedjeljkom, srijedom, četvrtkom i petkom, u

8:00 dolazim na posao. Tri sam puta provjerio jesu li vrata stana

zaključana i na putu do posla ponavljao: «Vrata su zaključana, vrata

su zaključana». U 8:00 počeo sam raditi.

‐ Ste dobili nastavak „Sumraka“? Imate možda još o vampirima

koju knjigu?

‐ Knjige o vampirima su na polici desno ‐ odgovaram.

Volim realnost. Čvrsto stajati na zemlji. Ne volim se isticati. Kad

svi idu na more, idem i ja. Kad je sezona loša, kuka se oko plaća, i ja

ostanem kod kuće. Uzmem godišnji, ali provedem ga u poslovima

koje treba dovršiti. Tako provodim i vikend. Svaki dan u 19:30

gledam Dnevnik. Pogledam i prognozu. Potom pripremim cipele i

odjeću za drugi dan. Za novi radni dan i posao koji počinje u 8:00.

8:00 pa do 15:00. U 15:00 spremim se i odem kući. Utorkom

poslijepodne u 18:00 nalazim se s poznanicima. Popijemo čaj i

raspravimo o aktualnim događanjima. Nakon sat vremena razgovora

odlazim kući. Prije spavanja malo čitam. Sutra je novi radni dan.

8:00. Došao sam na posao. Moj radni dan je uvijek isti. Puno

srednjoškolaca, nekoliko studenata, dva‐tri bibliofila, pokoji klinac


opsjednut vampirima i tu i tamo pokoji umirovljenik koji si još može

priuštiti dobre naočale.

‐ Ja bi trebal za lektiru onog Goreota. Imate još kojega?

‐ Otac Goriot? Trenutak! ‐ odgovaram.

I tako svaki dan. O knjigama znam dovoljno. To mi je opis posla.

Ako netko traži knjigu, ja ju donesem. Ako traži preporuku, uputim

ga na odgovarajuću policu. Svaku večer prije spavanja, od 23:00 do

23:30, čitam. Čitam povijesne romane. Oni su realistični. Uvijek sam

smatrao da knjige kvare ljude. Bajke ne postoje. Nisam primijetio da

netko može izazvati vatru samo pogledom, isto kao što se ne

proizvode ni staklene cipele. A nisam ja niti žaba koja će se pretvoriti

u princa. Knjige pune glavu glupostima. Jedino što uzrokuju je da

čovjek postane nesretan. Zato preferiram povijesne knjige. U njima

nema nestvarnih događaja.

Četvrtkom u 8:00. dolazim na posao.

‐ Joj, mladi gospon, pa ak bi vi meni mogli preporučiti kakav dobar

novi ljubić? A bi vam bil problemček? Tak ste mladi još. Joj, kak je

lepo videti takve mlade ljude. Sigurno znate neki dobar... To mladi

vole čitati.

‐ Nove knjige su izložene na polici lijevo ‐ odgovaram.

Srednju sam školu završio s vrlo dobrim. To je sredina. Niti

najbolji, niti najgori. Ni iz hrvatskog nisam bio najbolji. Pročitao sam

što se trebalo pročitati. Seciranje na biologiji nisam podnosio. Na

tjelesnom sam često uganuo gležanj. U debatama se nikad nisam

snašao. A matematiku razumijem samo kad se radi o vremenu. I

tako sam se odlučio za knjižničarstvo. To je dobar posao. Nema

iznenađenja. Od 8:00 do 15:00 radim s knjigama.


‐ Ovaj novi Jergović je stvarno dobar. Jeste pročitali? Stvarno je

jako dobar. Sad sam čula da mu izlazi i nova knjiga. Dajte me

zapišite, čim dođe, meni prvoj u ruke mora doći, ste razmeli? Moram

ga prva imati!

‐ Zapisani ste, gospođo ‐ odgovaram i zapisujem gospođu na listu

čekanja.

U 15:00 uzimam stvari i odlazim kući. Kućnog ljubimca nemam.

Nikad nisam previše volio životinje. Rade previše nereda i baš kad se

na njih privikneš, ili ih tresne auto ili uginu. A i bilo bi mi naporno

mijenjati svoj raspored. Pokazao se efektivnim. Četvrtkom pišem

knjigu. Temelji se isključivo na činjenicama. Zahtjeva truda, ali

izračunao sam da ću ovim tempom za dvije godine završiti s

pisanjem. U 19:00 večeram ostatak ručka. U 19:30 gledam Dnevnik

pa prognozu.

Zadnji radni dan u tjednu, u 8:00 dolazim na posao.

‐ Dobar dan. Vraćam knjige. Ispričavam se, ja malo kasnim s

vraćanjem, željela sam ovu knjigu pročitati još jednom. Jeste

pročitali „Nerudinog pismonošu“?

‐ Dobar dan. Ovoga, da, dobro, ma, aha, da, joj, nema problema,

ovoga, nije strašno, pa dogodi se svima nama, evo sad ću ja to

srediti, nema problema. Nisam, joj, ispričavam se ‐ mislim da sam

odgovorio. Ili nešto jako slično.

I to je bilo to. Ispred mene je stajala najljepša žena koju sam u

životu vidio. Više nisam znao što mi je činiti. Gledao sam minutu,

dvije, tri, tko zna. Prvi sam put u životu izgubio pojam o vremenu.

Uzeo sam knjige, toga se sjećam. Vratio sam joj iskaznicu. Mislim da

je rekla „hvala“. Nisam siguran. Nisam zaboravio pogledati ime na

iskaznici, sva sreća! Ana. Savršeno. Dva puta slovo «a» i jedno «n» u

sredini. Ana... Ana... Ana... Izgubio sam se. Čekao sam kraj radnog


vremena. Još malo, još samo malo... Zašto vrijeme tako sporo ide?

15:00! Odlazim do police s bajkama. Gledam, tražim, čitam naslove.

15:13. Odabirem jednu bajku. Listam... 15:32? 15:33? Ma nije

važno... Uzimam tri bajke... Odlazim do druge police i uzimam

Nerudinog pismonošu. Jedva čekam da ih pročitam... Jedva čekam

ponedjeljak... Možda dođe... Ana... Ana... Ana... Vratio sam se u

stan, više ne znam koliko je sati bilo. Počeo sam čitati. Odjednom

sam pogledao na sat i shvatio da sam prvi put u petnaest godina

propustio Dnevnik. Ponoć je već bila prošla. I tada, u tom trenutku,

negdje iza ponoći, shvatio sam da sam prvi put u životu stvarno

izgubio pojam o vremenu. Ponedjeljak... Ana... Ponedjeljak... Ana...


Typist

Isporučitelj snova

Nije to običan autobus. To je autobus ‐ biblioteka, transporter

snova do čitatelja koji žive udaljeni od gradskih biblioteka.

Nedimovo područje su bili južni dio Geteburga i sela uz obalu mora.

‐ Imam najbolji posao na svijetu – znao je govoriti. – Isporučujem

ljudima radost, donosim sve tajne ovoga svijeta na kapiju njihovih

domova.

Autobus je bio preuređeni gradski autobus opremljen tako da su

umjesto sjedišta postavljene police s knjigama. Tako je 5000 knjiga

bilo uvijek u pokretu u potrazi za čitateljima.

Danas je bio poseban dan. Danas će ga u jednom malom selu na

raskršću kod crkve, jednoj od njegovih današnjih stanica, čekati Britt‐

Louise, njegova redovna čitateljica. Zvao ju je, za sebe, Plavi leptir

zbog duge plave kose i nestvarno plavih očiju.

‐ Danas ću joj predložiti da odemo na kavu ‐ mislio je svaki put kada

bi se približavao raskršću gdje ga je ona čekala i kada bi iz zvučnika

na krovu autobusa pustio melodiju koja je stanovnicima sela

najavljivala da je autobus‐biblioteka stigao. No nikada se nije usudio

izgovoriti prijedlog i svaki put se sve završavalo na razgovorima o

knjigama i narudžbama novih.

Tek kada bi krenuo i vidio u retrovizoru kako, s ruksakom na

leđima, vozeći bicikl, odlazi prema selu, rekao bi tiho:

‐ Sljedeći put, Plavi leptiru, sljedeći put.


Pričao joj je o piscima iz njegove domovine, otkrio joj Andrića,

Krležu, Selimovića, nove pisce Hemona i Jergovića, pisce koji su bili

prevedeni na švedski ili engleski jezik.

Jednom prilikom je, vraćajući Andrićevu Travničku kroniku, rekla:

‐ Čudan ste vi narod, sve je vatra, sve su strasti.

Kada je pročitala Hemonovog "Čovjeka niotkuda " pitala ga je:

‐ Osjećaš li se i ti kao junak ovog romana?

‐ Ne, ja se osjećam kao ‐ bibliotekar niotkuda, odgovorio je.

Samo se jednom dogodilo da ga nije čekala. Za taj dolazak je

naručila pet knjiga. Bilo je vrijeme oko Božića. Padao je snijeg i

puhao jak vjetar, ali se to događalo i ranije i nije moglo biti razlogom

njezina nedolaska. Ostao je duže od predviđenog vremena na tom

mjestu, ali se nije pojavila. Bilo mu je teško jer se radovao tom

susretu.

Tada je uzeo knjige koje je naručila, spakirao ih u raznobojne

plastične vrećice i privezao ih na smrznute grane stabla jabuke.

Kasnije mu je Britt‐Louise pričala da su svi mještani sela znali za

koga su knjige i da sada, kad čuju zvuk njegove melodije iz zvučnika

autobusa, govore: "Dolazi romantični bibliotekar".

Danas je sunčani lipanjski dan. Upravo je zatvorio vrata autobusa,

mahnuo dvjema gospođama i uputio se prema selu gdje je živjela

Britt‐Louise.

‐ Danas je veliki dan, Plavi Leptiru, danas ću ti predložiti da u

subotu odemo zajedno na kavu ‐ mislio je.

Kada se približio raskršću i pustio melodiju iz zvučnika, vidio je da

nije bila na uobičajenom mjestu. Zaustavio je autobus kraj stabla

jabuke i na najnižoj grani primijetio plastičnu vrećicu i u njoj knjigu.

Prišao je, odvezao vrećicu i izvadio knjigu koju je posljednji put bila

posudila. Bila je to Andrićeva "Staze, lica, predjeli", jedna od


posljednjih koju još nije bila pročitala.

Na platnenom povezu našao je zalijepljen papirić na kojem je

pisalo:

Otputovala sam u tvoju zemlju da vidim mostove, gradove i ljude.

Pozdrav, Britt-Louise


Snježana Vasić

Portret

Znala sam da će mi se baš u knjižnici dogoditi nešto zbilja super. I

je! Ljubav! I to na prvi pogled! Ljubav na prvi pogled, u knjižnici!! Iako sam Robija gledala punih pet i pol godina. Ali, očito ga nisam dobro vidjela. Ne mogu vjerovati! Pa gdje su mi bile oči? Jesu kratkovidne, ali zar toliko!? Ili se trebao dogoditi pravi trenutak na pravom mjestu, pa da ga ugledam. I zaljubim se! Hvala Bogu, dogodio se! (Mislim, pravi trenutak na pravom mjestu).

Bilo je to u 6. razredu. Ona grozna zima konačno je otišla u kratkotrajni zaborav, a proljeće je zazelenjelo u svom punom sjaju. Toga dana morala sam u knjižnicu. Ma, morala sam ja svaki dan u knjižnicu, neka tajanstvena sila nezadrživo me vukla u to carstvo knjiga. Jer, da znate, meni se već dogodila ljubav, još u prvom razredu. I to je bilo zaljubljivanje na prvi pogled, ali u – knjižnicu! Kad nas je učiteljica vodala po školi da je upoznamo, knjižnicu je ostavila za kraj. I imala je pravo. „Šećer dolazi na kraju“, rekli bi Nijemci (na njemačkom, naravno, ali meni njemački baš i ne leži). Većini je knjižnica sol, a ne šećer, i stavljati sol na čitateljsku ranu za njih je nešto najgore na svijetu. Ali, što im ja mogu kad su glupi i neuki.

Sve one prostorije kroz koje smo prošli mi mali uplašeni prvašići nisu me se posebno dojmile. Dvorana za tjelesni, to da. A onda smo ušli u školsku knjižnicu! Ma, bila sam ja bezbroj puta u velikim gradskim knjižnicama, vodila me moja baka, učiteljica u mirovini. I


sviđaju mi se sve. Ali, naša školska knjižnica!! To je prostorija u kojoj od prvog razreda najviše volim boraviti. Čak više nego i u vlastitoj sobi. A nju sam uredila po svome ukusu.

Ima naša školska knjižnica stari, izlizani parket koji bi trebalo prelakirati, i fleke od prokišnjavanja na plafonu, i stari namještaj, i netko bi rekao da nije Bog zna što. Ali, kad uđem u tu našu knjižnicu, zapuhne me miris knjiga i ovije plašt čarolije kojima ne mogu odoljeti. Ožive likovi iz knjiga u mojoj mašti, razigraju se dogodovštine o kojima sam čitala, zaplešu plakati po zidovima koje najčešće radim s našom knjižničarkom. A knjižnice ne bi bilo bez naše knjižničarke. Čim netko uđe, proviri ona iza zaslona kompjutera, nasmije se i kaže: „ Dobar dan! Izvoli, sunce, koju knjigu trebaš?“ Svako dijete je njoj „Sunce“, čak i oni grozni hahari koji je naljute, pa počne vikati. Da, da, i razljuti se naša teta knjižničarka i kaže da bi rado namlatila te galamdžije koji se ne znaju ponašati u hramu pisane riječi. Ali, znam ja da se naša teta knjižničarka šali i ne bi ona njih mlatila, ali zato ja bih. Ljute me ti koji dolaze u knjižnicu samo da bi pravili nered. Jako volim razgovarati s našom knjižničarkom, njoj mogu povjeriti sve svoje tajne i probleme.

U drugom razredu, kada je bio Mjeseca školskih knjižnica, zamolila nas je da napišemo što nam znače knjižnica, knjiga i čitanje. Ja sam napisala da je čitanje za mene najljepši doživljaj, putovanje u druge, neistražene, tajanstvene svjetove. Knjiga je za mene najbolji prijatelj, ona me neće nikada iznevjeriti, ali će me nečemu naučiti i zabaviti. I napisala sam da je knjižnica moj drugi dom. Onda su mi se oni mulci smijali i rugali. Ali, mene vam nije bilo briga za njih. Bolje bi i njima bilo da poslije nastave dođu u knjižnicu jer ih tamo dočeka nasmijana knjižničarka. Ona pušta lijepu glazbu i uvijek priča s nama. A kod kuće nikog nema, a kada i ima, mama i tata samo se svađaju, ili je mama ljuta ili je boli glava. Naša teta knjižničarka s nama se šali, a kad smo bili u nižim razredima, često nam je čitala i pričala priče. A


najbolje je bilo u prvom razredu kada nas je učlanila u knjižnicu. Cijeli razred došao je s učiteljicom u knjižnicu. Knjižničarka nam je zaželjela dobrodošlicu, podijelila nam članske iskaznice i naučila nas kako se moramo ponašati u knjižnici. Ali, najzanimljiviji dio sata bio je sam početak kada je knjižničarka odglumila priču „Miš u knjižnici“. Napravila je lutke miša i mačka i glumila njihove uloge. Na kraju nas je, kroz priču, naučila što sve knjige ne vole, odnosno da moramo jako čuvati knjige. To su vam zapamtili čak i oni mulci koji baš i ne dolaze u knjižnicu i ne čitaju.

A sada ću vam, konačno, ispričati kako mi se desila prava ljubav u knjižnici. Tog proljetnog dana, još u šestom razredu, obećala sam našoj knjižničarki stavljati žigove u nove knjige. To obožavam. Poslije mirisa kruha najviše volim miris novih knjiga. I obožavam lijepiti datumnike. I zaduživati i razduživati korisnike, tj. one bedake koji dođu samo po lektiru, jer moraju, a druge knjige u životu nisu vidjeli, a kamo li pročitali. Taj posao knjižničarka, otkad je informatizirala knjižnicu, daje samo meni jer sam osoba od povjerenja. Tako kaže naša teta knjižničarka. I zato jer sam ja pročitala sve knjige u našoj školskoj knjižnici, a skoro sve i u Knjižnici Vladimira Nazora, Špansko jug. Pa me onda naša knjižničarka pita koje knjige da kupi za slobodno čitanje. Jer, ona ne stigne sve to pročitati, a njezina kćerka je sada već studentica i čita ozbiljnije knjige. Inače joj je ona savjetovala što da nabavi za knjižnicu. I uvijek me moja knjižničarka vodi na Interliber, i to je onda prava uživancija. Nas dvije ostanemo tamo satima, ne smetaju nam ni gužve jer onda biramo li biramo, i nakupujemo hrpu knjiga po povoljnim cijenama, a sve od zakasnine. Kaže moja knjižničarka: “Pa, nekad je i dobro da djeca malo kasne s vraćanjem, barem tako skupimo novaca i kupimo nove knjige.“

Dakle, sunce je sjalo svojim pravim proljetnim sjaje, sve je mirisalo na procvjetale voćke, a na travnjaku pokraj škole maslačci


su stidljivo pokazivali svoje žute glavice. Sve je mamilo na šetnju s mojom Beti po naselju. Ali, ja sam odbrzala u knjižnicu. Čim sam otvorila vrata, ugledala sam – njega. Roberta, zvanog Robi. Sjedio je sav okupan proljetnim suncem i čitao knjigu. Zbog buke koju sam napravila otvarajući vrata, podigao je svoje kratkovidne oči s knjige i prostrijelio me strogim zelenim pogledom. A onda se strogoća njegova pogleda ublažila. Odgurnuo je knjigu i gledao me. A ja? Ja sam stajala zatravljena* na vratima i buljila u njega kao da ga vidim prvi put. Njegova riđa kosa ljeskala se na suncu kao plamen, a pjegice razbacane po nosu i obrazima kao da su poskakivale poput tisuću užarenih iskrica. Stajala sam pogođena zelenim strelicama njegova pogleda čitavu vječnost. Malo mi se zavrtjelo u glavi i nisam ispuštala kvaku na vratima.

‐ Stigla si, Ema, sunce! – prekinula je ovu neugodnu situaciju knjižničarka koja je skužila da se ovdje nešto desilo.

‐ Oprostite, malo kasnim. Beti me nagovarala da idemo u šetnju, ali ja više volim knjižnicu ‐ smeteno sam petljala. Sva sreća što u knjižnici nije bilo nikoga osim nas troje.

‐ Nema veze. Evo, i Robert te čeka, pa da krenemo s poslom. – rekla je knjižničarka, a ja sam drhtavim rukama pokupila hrpu novih knjiga i stavila ih na radni stol. „Što on sad tu radi, otkad i Robi voli stavljati žig na nove knjige?“, razmišljala sam. Ali, bilo mi je drago.

Kad je zvonilo, rekla sam knjižničarki da danas moram ranije kući. Bilo mi je žao što ne govorim istinu, ali nisam mogla više ostati. Nisam znala što ću sa sobom i bilo je sigurno tako vidljivo da su me Amorove strelice izbockale od glave do pete, a ne samo u srce.

Od toga dana Robi i ja viđali smo se u knjižnici skoro svaki dan. Viđali smo se i u razredu, zapravo neprekidno sam gledala u njegov potiljak jer je sjedio u prvoj klupi ispred mene, ali to nije bilo to. Ovo u knjižnici bilo je nešto posebno. I on se priključio uređivanju našeg


lista „Knjiški moljac“, a knjižničarka nas je odjednom počela slati na zajedničke novinarske zadatke.

Tako je prošao šesti razred, u mojoj zaljubljenosti. Uopće nisam znala sviđam li se Robiju, bar malo. Ali, često smo se „sudarali“. Na primjer, kad smo išli na izlet, kao slučajno nije bilo u busu više mjesta, pa se ubacio između mene i Beti na zadnjim sjedalima. Ili, kad smo s raskom išli u kazalište, opet je dobio mjesto do mene.

E, da se i ja sviđam Robiju, saznala sam tek u sedmom razredu. I to krajem drugog polugodišta. Opet je tu knjižnica odigrala glavnu ulogu. Pitate se, kako? E, pa ovako! Toga dana imali smo likovni, ali u kabinetu se pokvario radijator i bilo je strašno hladno. Onda se profa iz likovnog sjetila da bismo mogli otići u knjižnicu. Tamo je topla, ugodna i inspirirajuća atmosfera. Knjižničarka nas je, naravno, primila, pustila je tihu glazbu i mi smo mogli raditi. Profa je najavila da danas ugljenom crtamo portret. Nakon kratkih uputa, pola razreda je trebalo izabrati onoga koga će portretirati, a ostali su, naravno, bili modeli. Na moje veliko čuđenje, ali i radost, Robi je odmah izabrao mene. Sjela sam nasuprot njega, a on me počeo portretirati. Svako malo pogledavao je prema meni. A onda bi spuštao svoj zeleni pogled na papir i crtao. Ja sam ga zaljubljeno gledala, mogla sam ga sada bez bojazni promatrati cijeli sat, proučavati njegove pjegice i riđe čuperke. A osmijeh mi nije silazio s lica.

‐ Ma, što se stalno ceriš? – odjednom je rekao. – Ne mogu uhvatiti onaj tvoj intelektualni pogled. Budi ozbiljna!

Pokušala sam, ali nije išlo. Osmijeh naprosto nije htio s moga lica. Jer, smijalo se moje srce.

Onda se odjednom Robi zabuljio u mene i počeo se i on osmjehivati.

‐ Dobro, neću crtati tvoju ozbiljnu facu. Još bolje. – rekao je i uzeo drugi list papira. – Ali, molim te, skini naočale, tako ću lakše


uhvatiti ovaj tajanstveni sjaj u tvojim očima. – dodao je tiho, kao da želi da ga nitko drugi ne čuje.

‐ Ma, neću, ja sam ja s naočalama. – rekla sam osupnuto jer je Robi nakon svojih riječi lagano pocrvenio.

‐ Ali, molim te! – tiho je dodao. Skinula sam naočale, ali ne i osmijeh. I Robi se stalno osmjehivao.

Odjednom smo postojali samo mi. Kad je Robi završio portretiranje, okrenuo je list papira prema meni. Ali, Beti je bila brža.

‐ Pa to uopće nije Ema. – rekla je. ‐ Bolje da si meni pozirala. ‐ Ne, meni se baš sviđa. – iskreno sam rekla jer sam to baš bila ja.

A Beti nije ništa razumjela. Ona nije kužila izreku da su oči ogledalo duše.

Onda su Robijev portret mene pogledale profa iz likovnog i knjižničarka.

Knjižničarka je rekla da se njoj baš sviđa jer je Robert uspio uhvatiti neki tajanstveni pogled u mojim očima. „Pa, što je ovoj mojoj knjižničarki?“, prostrujalo mi je kroz glavu. „Još će i ovi bedaci skužiti, a onda smo gotovi. Zafrkavanju neće biti kraja“.

‐ Da, da, druga Mona Lisa! – mrmljala je Beti sebi u bradu. Ali, onda je zvonilo, tako da profa iz likovnog nije uspjela

komentirati ni Robijev, niti ostale portrete jer je pola razreda već izletjelo iz knjižnice. Pao mi je kamen sa srca. Robi i ja samo smo se s razumijevanjem pogledali, pozdravili profesorice i zavjerenički otišli iz knjižnice.


Nada Vukašinović

Knjižnica iz susjedstva

Knjižnica moga djetinjstva bilo je posebno mjesto, gdje si uvijek bio dobro došao. Bila je smještena u stambenoj zgradi i trebalo je prijeći samo preko tada ne baš suviše prometne ceste da bi se u trenu našao u prostoru knjižnice i čitaonice. Bile su to dvije za mene tada ogromne prostorije s policama po sredini i uzduž zidova, a uz prozore su bila smještena dva stola za čitanje. Uvijek sam se osjećala ugodno. Bilo je toplo i tiho. Najljepše je bilo s jeseni kada su dani postajali kraći, a iz knjižnice dopiralo treperavo svjetlo i pozivalo nas s ulice da još malo produljimo dnevni izlazak. Tako smo mogli nakon igre graničara ili rolanja na cesti ostati još koji sat dulje jer smo bili u susjedstvu i na sigurnom.

Knjižnica je bila poput zajedničkog dnevnog boravka čija su vrata bila otvorena svima. Knjižničarka je bila sitna, plava žena s dobroćudnim izrazom lica i govorila je uvijek tiho, gotovo šapćući. To je bio i nama znak da se u knjižnici mora razgovarati poluglasno. Ulazili smo tiho, tiho zatvarali vrata i šaptali između polica. Mislim da nas je knjižničarka sve jako dobro poznavala, jer je često s nama razgovarala o roditeljima, braći, školi...

U knjižnici smo uglavnom bili samostalni, dobro smo se snalazili između redova polica. Tražili smo knjige na policama s kartonskim označivačem, po naslovima i po piscima. Karton bismo stavili policu na mjesto knjige koju smo prelistavali. Nitko nas nije odmah s vrata bombardirao s onim neljubaznim: „Što trebaš?" Najčešće nismo


trebali nešto određeno, ali smo rado istraživali, otkrivali nepoznate naslove i nepoznate pisce i tako širili svoj svijet.

Knjižnica je tada meni mirisala nekako čudno. Bila je to mješavina mirisa boja, papira i nekakav slatkasti miris poput vanilije. To je bilo najuzbudljivije mjesto na svijetu iako je vladala tišina i mir. Privlačila me prigušena svjetlost između polica i slatkasti miris knjiga. Birala sam knjige prema tome koliko je neki naslov bio neobičan i tajanstven. Zamišljala bih likove i u mašti stvarala priču. Tada mi se činilo da su te knjige upravo izabrale mene, jer su me dozivale s polica.

Svijet koji su mi otkrivale knjige bio je čudesan, živopisan i stvaran. Zaboravljala bih na vrijeme listajući stranice zanimljivih knjiga, promatrajući fotografije dalekih i nepoznatih gradova i krajolika. Likovi pročitanih knjiga postajali su moji poznanici, prepoznavala sam ih na policama i kao da su mi mahali i pokazivali smjer kojim se moram kretati u knjižnici. U središtu mog interesa bili su vršnjaci koji su iz knjižnice izlazili s knjigama pod rukom.

Voljela sam se igrati knjižnice. Iz kartona sam izrezivala džepiće i kartice za svoje knjige koje bih posuđivala prijateljima iz razreda. Ne moram reći kako bih najčešće ostala bez svojih najnovijih i najljepših knjiga.

Nekoliko godina kasnije počela sam i ljude promatrati iz perspektive knjižnice. Moju pozornost su plijenili i postali su mi jako zanimljivi oni ljudi koji su iz knjižnice nosili više knjiga u naručju. Zamišljala sam što zapravo čitaju, kakve su to knjige. O čitateljima sam pak stvarala predodžbe o njihovim zanimanjima i životima kakve žive.

Danas mogu reći da su se u tišini knjižnice iz susjedstva, između polica, među knjigama stvarale moje prve slike o životu, formirale prve vrijednosti kojih ću se držati, jednom riječju: stvarao se nekakav plan mog budućeg života.


Moje odrastanje je bilo vezano uz nekoliko prijateljica, ali samo jednu pravu. Odrastale smo na istoj literaturi, uz istu knjižnicu. Raspravljale bismo i problematizirale klasična djela, ali i suvremenu literaturu. Tada se čitala Oriana Falacci, Musil, Kafka, Camus, ali i ruski, francuski i domaći klasici. Gledale su se predstave u teatru ITD i Gavelli, išlo se u kino u Studentski centar, ali i obilazili plesnjaci poput Vrbika i Kulušića.

Upisale smo isti fakultet i istu studijsku grupu. Moja prijateljica nakon završenog studija ostaje raditi u knjižnici, a ja u školi.

Trideset godina kasnije evo me u školskoj knjižnici. Završila sam dodiplomski studij bibliotekarstva sa 53 godine i počinjem raditi u novoj knjižnici. Pokušavam u svojoj školi formirati svoju knjižnicu iz susjedstva. Puno puta se prisjetim svoje prve knjižničarke. Željela bih da se moji učenici osjećaju onako kako sam se ja osjećala u svojoj knjižnici.

Moja knjižnica je nova i svijetla prostorija, nema onu tajanstvenost, polumrak i tišinu između polica. Ona je poprilično prometno mjesto, multimedijski i informacijski centar škole. Ona je dnevno okupljalište učenika i profesora i nastojim da im taj prostor ponudim kao utočište od buke i stresa tijekom nastavnog dana. Boravak u knjižnici je mojim učenicima i kratak predah između dva nastavna sata i stroga želim da se osjećaju kao u svom dnevnom boravku. Često im ponudim nešto što će ih rasteretiti kako bi malo razbistrili misli. Puštam laganu glazbu, izložim različite fotografije, ponudim radionicu. Na stol im stavljam časopise, flomastere, slagalice, a više puta i bombone, čokoladice, kokice. Nudim im viziju života iz perspektive knjižnice, kvalitetniji život uz literaturu ili s literaturom, i tišinu knjižnice.


Lada Vukić

U paukovoj mreži

Da vam se predstavim: Ja sam kućni pauk, od one vrste za koju vi

ljudi govorite da nosi sreću. E, taj sam vam ja, glavom i ticalima. Moj dom je Gradska knjižnica u gradu, nevažno kojem. Čim sam stupio na ovo sveto tlo književnosti i znanja znao sam da će mi se tu jako dopasti. Vječna živost ljudi, glazba u pozadini, TV kada ti je dosadno, možeš pogledati vijesti, ali i sapunice. Trenutačno napeto pratim 1001 noć s jednom knjižničarkom koja jako čezne za ljubavlju. Moram vam ju opisati jer, kako sad izgleda i kako se ponaša, ta neće u svoju ljubavnu mrežu uloviti nikoga, a možda bih ju ja mogao podučiti umijeću pletenja mreže… hm… morat ću o tome razmisliti.

Dakle, cura izgleda kao potencijalna novakinja za samostan, suknja do pola lista noge, kariranog uzorka kao da će na škotsku paradu, vrećasti džemper poširok, nedefiniranih boja, koji sve živo skriva tako da se pitaš ima li što ispod ili nema, a na nosu očale koje stalno diže prstom prema gore tako da mislim da joj je to već tik od nervoze. Znam po tome jer čim uđe kakav zgodan frajer, ona počne prtljati po očalima i po kompjuteru kao da nešto traži, a mislim da najviše želi propasti u zemlju. Ima tu još zanimljivih likova, al ona mi je nešto najdraža takva smotana kakva je ‐ nešto mi je baš omiljela srcu.

Da vam opišem mjesto gdje sam spleo svoju mrežu (na knjižničarku ćemo se kasnije opet vratiti ), jer pitat ćete se gdje se to u knjižnici može napraviti dom za pauka i njegovu mrežu. Naravno, izabrao sam mjesto gdje se najviše skuplja prašina, shvaćate? To


vam je odjel tehničkih knjiga na najvišem katu police ‐ nema šanse da knjigu dohvatite osim ako ste Michael Jordan. Knjiga se zove Tehnički problemi izgradnje mosta. Razmislite malo, tko bi normalan to uzeo sebi doma? Ljudi vole čitati ljubavne romane, drame, trilere, na policama tih knjiga nikad nema prašine, a knjige se sjaje i maste od bezbrojnih dodira tuđih prstiju. A meni je trebalo mirno mjesto za spavanje, lov i ljubavno gnijezdo.

Ali, samo da znate, sagradio sam ja i vikendicu na nešto atraktivnijoj lokaciji, jer ne možete baš ljubavnicu odvesti na neko sumorno mjesto, ali ni na prebučno i izloženo svačijim pogledima. Tako, ljubavničku vikend‐mrežu smjestio sam uz police iz prirodnih znanosti, treća polica lijevo, red botanike i cvijeća. Nije baš da je nešto prometno, ali knjižničari uz tu policu vole otvarati prozor pa vam u trenucima opuštanja puca lijep pogled na vrt i more. A kad zatvore prozor, onda možete opet zagnjuriti pipke po cvijeću u stranicama knjige ili po svojoj ljubljenoj paučici, kako vam drago.

Najomraženiji lik iz knjižnice je sam voditelj. Taj lik je neki mlad i nadobudan egocentrik koje voli maltretirati osoblje knjižnice. Stalno im puše za vratom, ništa mu ne valja i stalno traži da se briše prašina – fuuuj! ‐ a kako ću ja bez prašine? Knjižničari se bune da oni nisu čistačice i da se nisu školovali da bi čistili prašinu, ali egocentrik veli da ne može čistačica sve sama i neka ženi malo pomognu. Hm, nije li vam ovo malo sumnjivo? E, pa vidite, ne da je sumnjivo, nego smrdi na Dalmine, ali knjižničari ne znaju ono što ja znam, a to je da naš voditelj plete ljubavnu mrežu s čistačicom. Ulovio sam ih jednom na djelu dok je knjižnica bila zaključana i kad su oni mislili da su sami. Heheheheh!

I tako, prašina se skuplja, a muškarcima ne pada na pamet brisati ju, jer tko je vidio da muškarci drže krpu u ruci, a mogu vam reći da ni žene nisu lude za tim poslom. Ova naša smotana sa škotskom suknjicom odmah počne kihati ko luda.


E, i tako jednog dana u predvečerje, sjela naša knjižničarka u fotelju da pogleda seriju na TV, a ja se objesio kao Tarzan na nevidljivoj niti s najviše police, jer nisam ni ja imun na ljubavne scene, i zapravo nikad dovoljno inspiracija. I sve tako skupa gledamo i uzdišemo, ona kriomice briše suze, a ja muški razmišljam kakvih li sve dobrih komada ima u ovoj sapunici kad li kroz vrata knjižnice uđe jedan lik od gotovo 2 metra. Odmah mi je došlo slabo jer, razmišljao sam, evo jednog M. Jordana, izgleda baš onako kao da će sagraditi most na rijeci Kwai, neće njemu trebati pomoć oko najviših katova polica. Slutio sam ja i znao da taj ne čita ljubiće ‐ čisti tvrdi intelektualac, knjiški moljac s debelim očalima, pomalo ćelav od muke i učenja… Toliko sam se uživio u njegov lik da sam propustio vidjeti što radi moja knjižničarka.

A ona, zadojena na ljubavnim sapunicama, trenutačno je shvatila da upravo ulazi ljubav njezina života. Pogurala očale na nosić, digla se s fotelje i ostavila TV serijal šprinterskom brzinom kao da je kroz vrata ušao glavom i bradom Brad Pitt, a ne Woody Allen. Vidim, čeznete da vam i njega opišem.

Na njemu hlače à la „ sad će poplava“, uske, cjevaste, potpuno out što se tiče današnjeg modnog trenda, njegov vuneni angora džemper (ručno pleten, nagađam da mu je mama ili baka splela to vuneno čudo za rođendan pod parolom: Sine, nek je tebi toplo u zimskim noćima) kratak i uzak ‐ skužio sam, samac bez žene pa ga je u muškom neznanju ubacio u perilicu, a vunu naravno ne smiješ prati u perilici već ručno… Eh, treba mu žena pod hitno… Dalje, cipele, koncertne crne lakirane na špic… Ej, čim sam to ugledao, razvalio sam se od smijeha. Malo je nedostajalo da mi pukne ona nevidljiva nit o koju sam se zakačio. Nema sumnje, Woody Allen od 2 metra upravo je ušao u knjižnicu i obraća se našoj knjižničarki, a ona odjednom niti muca niti prtlja po očalima niti bulji u kompjuter. izgleda da joj je jasno što treba činiti.


‐ Izvolite, što trebate? ‐ Hm, trebao bih jednu knjigu iz tehničkih znanosti. ‐ Recite, ako imamo, tu sam da vam pomognem i budem na

usluzi. Ma gle ti zavodnice, „tu sam da vam pomognem“, a do jučer je

bila nemoćna i jadna. ‐ Knjiga se zove Tehnički problemi izgradnje mosta. Bacila cura pogled u kompjuter da vidi imaju li je jer nikad u

životu to nitko nije tražio i nemalo se iznenadila i razveselila kao da joj je netko ispričao dobar vic ‐ knjiga je bila na polici samo je čekala da je netko podigne.

‐ Dođite da ju skupa pronađemo. Malo stoji visoko pa ju neću moći dohvatiti, ali vi se tako zgodni, visoki…

Hej, ostao sam bez teksta, jel to moja omiljena knjižničarka, ona smotana, kad li se odmotala? I dolaze k meni da mi razbiju mrežu. Pomakao sam se u stranu sveudilj napeto prateći razvoj situacije.

‐ Evo, vidite, zadnja polica do zida, ako vam ne bi bio problem jer ja ju ne mogu dohvatiti. Stavite nogu na donju stepenicu, taaaakoo, pridržat ću vas da ne padnete.

Ma jel vi to pratite, još će ga i pridržati, za što?, pitam se, za stisnut džemper, e, možda se i otegne od pridržavanja, neka. Čim je dohvatio knjigu, puhnuo je u nju i prokomentirao.

‐ Ima na njoj paučine i prašine, vidim nikome nije trebala i baš kao da je mene čekala.

‐ Da, baš tako, dobro govorite. A, slušajte, danas je tako teško naći učene ljude, prave intelektualce kao što ste vi. Svi čitaju ljubiće, prate sapunice i… nitko ne diže prave knjige, a o stručnima da ne i govorimo… ccc...

I dalje sam bio bez teksta, ali od sada i bez kuće. Ma nije me toliko zabrinjavala razbijena mreža ‐ spletem ja nju u tren oka, a privremeno imam i vikendicu u Odjelu prirodnih znanosti ‐ već ova


moja nekadašnja miljenica koja se tako nabacuje ovom jadniku sa skraćenim džemperom.

‐ Dođite da vam zadužim knjigu – rekla je najslađim mogućim glasom pa nastavila:

‐ Imate lijepo ime, a po adresi vidim da stanujete blizu mene. Pa kako li se nismo nikada sreli? – guguće ona i dalje.

A ja mislio da ja nju moram podučiti kako li se plete ljubavna mreža, ma postidjela me, mislim da ću morati malo pozornije pratiti sapunice, nešto mi je očito promaklo. I već je vidim: pretvara se u Šeherezadu iz 1001 noći.

Znao sam da ću odsad pa nadalje naš zajednički serijal gledati sam ili možda ipak s nekom paučicom. Morat ću malo pretražiti neke udaljene i slabo posjećene police ove moje knjižnice.

Zaljuljao sam se na mojoj niti, prebacio se na zid i dao se u potragu za netaknutim divljinama ovog mjesta zvanog Gradska knjižnica. Ako je istina što kažu ljudi da nosim sreću, onda neka im bude tako. Ja svoju idem tražiti dalje, jer dok je prašine, bit će i mreža i paučica.


Emilia Wolf

Plavokosi knjižničar

Dolazila je u knjižnicu samo zbog njega ‐ plavokosog i plavookog

knjižničara nježnih bijelih ruku. Kako li je samo bio ljubazan! A tek

strpljiv! Ni čangrizave usidjelice, koje su redovito navraćale po

ljubiće i prigovarale što nema baš te i te knjige (premda su je

pročitale pedesetak puta), nisu ga mogle izbaciti iz takta. I, da: nije

bio oženjen. Doznala je to posluživši se jednom sitnom lukavštinom

(odsustvo vjenčanog prstena više nije relevantan podatak jer ga

prave muškarčine rijetko nose) ‐ naime, kod informatorice u

prizemlju tražila je gospođu V. koja joj je rezervirala knjigu

(plavokosi je, dakako, radio na katu). Informatorica se podrugljivo

nacerila i odgovorila kako tu ne radi nikakva gospođa V. već samo

gospodin V. koji ‐ hm! ‐ "neeeema gospođu V."

Kakva li olakšanja! Grabila je po dvije stepenice, uspinjući se

prema plavokosom. Dugo je prelistavala knjige na policama, pazeći

da joj uvijek u vidokrugu bude objekt njezina interesa. A on je

zdušno radio svoj posao, svima na usluzi, s pomalo tugaljivim

smiješkom na usnama.

Je li zaljubljen? ‐ pitala se. ‐ I tko li je ta sretnica koju grle njegove

bijele njegovane ruke...


Premda je odjenula izazovnu majicu duboka dekoltea i napadnu

minicu za kojom su se okretali svi oženjeni muškarci u njezinu

uredu, plavokosi joj se nasmiješio kao i svakom drugom korisniku ‐

uljudno, profesionalno, ali nije mu u pogledu zamijetila "ono nešto"

što žene odmah opaze kao nepogrešiv signal da su poželjna lovina.

‐ Nisam njegov tip! ‐ rezignirano je konstatirala. ‐ To mi je odmah

moglo biti jasno. Za mene se lijepe samo oženjeni i oni koji su "pred

rastavom", ili oni koji su sa ženom još "samo zbog djece".

Uzela je s pulta svoj priručnik o konjogojstvu i zamišljeno se

spuštala niz stepenice.

‐ Jeste li pronašli gospođu V.? ‐ dobacila joj je informatorica.

‐ Gospođu V.? ‐ trgnula se.

‐ Oprostite, gospooodina V.!

Značajno namigivanje kojim je popratila svoj "ispravak" upalilo je

alarmnu lampicu.

‐ Tako, dakle! ‐ slegnula je ramenima, zabacivši bujne uvojke. ‐ Još

jedan od "onih". A već sam se počela pitati što meni nedostaje.




Pogovor

Knjiga „Pod krovom stare knjižnice“ zbirka je priča i pripovijedaka

na temu „knjižnice, knjižničari, knjižničarstvo“, objavljenih na portalu

www.knjiznice.info tijekom 2010. i 2011. godine.

Autori priča su knjižničari, ali i „obični“ zaljubljenici u knjige, pa

slijedom toga i u knjižnice kao oaze u kojima se knjige najbolje

osjećaju, gdje traju svoje dane voljene, mažene i pažene od ljudi

kojima one „život znače“.

Ova je knjiga svojevrstan hommage knjižničarkama i knjižničarima

koji knjigama posvećuju ne samo svoje radno vrijeme, već i svoje

slobodne trenutke. Oni su prvi kroz čije ruke „prolazi“ svaki novi

primjerak, a najčešće i prvi u čijim će se rukama knjiga uvečer udobno

smjestiti i ispripovijedati im svoju priču koju će potom knjižničari

nesebično podijeliti sa svojim korisnicima.

„Pod krovom stare knjižnice“ prva je knjiga u biblioteci „Priče iz

knjižnice“. U njoj su knjižnice ponegdje osnova, ponegdje potka

radnje, a najčešće i jedno i drugo. Mogućnosti za stvaranje priča i

pripovijedaka na temu knjižnica bezbrojne su, pa slijedom toga i

uredništvo ovoga prvog izdanja najavljuje čitateljima nove naslove u

svojoj novoj biblioteci.

Uredništvo



Kazalo

Vladimira Becić

Tajna seoske knjižnice 5

Zdenka Mija Brebrić

Lista za Antu 16

Katarina Brbora

Fimbulvinter 18

Bartul Gašperov

Tajno društvo visokoobrazovanih miševa 22

Sonja Gašperov

U sjeni kralja 27

Nina Govedar

Prašina 31

Goran Grgić

Nina 33

Irena Grubišić‐Čabo

Skulptura 40

Lorena Monica Kmet

Noću 44

Davor Kolenc

Pričajuće priče 49

Željka Košarić ‐ Safiris

Knjižnica „Božja ljekarna“ 53

Zlatko Kraljić

Kako sam pokušao ukrasti knjigu 55


Ksenija Kušec

Šund knjiga 59

Saša Madacki

Jedan zabranjeni bibliotečni rad 63

Sandra Marelja‐Muić

Nestala 68

Damir D. Ocvirk

Sjećanje na braću Marx 75

Pabla

Pokvareni telefon 80

Mario Pejaković

Ljudi s ulice 82

Biserka Pelegrini

Ubojstvo po Agathi 91

Petra

Tvoja budućnost je među knjigama 96

Gordana Radaković

Čitaonica 99

Marija Rakić Mimica

Knjižnica na Kvatriću 103

Marija Seba

Kad bih mogla 106

Jasmina Sertić



Pamela Sever

Matilda B. Kreće u akciju 113

Đurđica Stubičan

Mačak Pero 116

Jose Š.

Teorija velikog praska 119

Snježana Šamanić

Jeste li čitali Saramaga? 124

Ljiljana Šorgić

Corason 132

Jelena Štetić

Reč – kanibal 136

Emilija Tatar

Samo jedan dio srebra 140

Iva Tkalec

8:00 145

Typist

Isporučitelj snova 150

Snježana Vasić

Portret 153

Nada Vukašinović

Knjižnica iz susjedstva 159

Lada Vukić

U Paukovoj mreži 162

Emilia Wolf

Plavokosi knjižničar 167


www.knjiznice.info

www.webstilus.info

Documents

Pod krovom stare knjižnice - knjiznice.infoknjiznice.info/priceizknjiznice.pdf · 9 Pod krovom stare knjižnice ‐ Pa naravno da je živa. Rekla sam ti da su ove knjige drugačije