POSLOVNO ODLUČIVANJE

POSLOVNO ODLUČIVANJE

PREDAVANJA

Proces odlučivanja

Odlučivanje je stalan proces (čovjek uvijek donosi neke odluke)

Razlikujemo odlučivanje u privatnom životu i profesionalno odlučivanje

Manje važne odluke i odluke koje se odnosi samo na onoga tko odlučuje (ili na uski krug ljudi oko njega) često se vrši na temelju intuicije

Proces odlučivanja

Poslovno odlučivanje zahtjeva više odgovornosti i sistematičnosti u odlučivanju jer se tiče većeg broja članova organizacije

Ako poslove u organizaciji podijelimo na izvršne i poslove odlučivanja onda menadžeri isključivo se bave poslovima odlučivanja

U strukturi odluka niže razine menadžmenta donose operativne i rutinske odluke, a više razine (top menadžeri) donose taktičke i strateške odluke

DEFINICIJA ODLUČIVANJA

To je proces koji obuhvata uočavanje problema, pripremu odluke, donošenje odluke i kontrolu provođenja

Odlučivanje je izbor između više mogućnosti rješavanja nekog problema

Provođenje odluke je rješenje problema zbog kojeg je poduzeto odlučivanje

Poslovno odlučivanje je izbor između dvije ili više alternativa rješavanja nekog problema u poslovnim situacijama

PRISTUP POSLOVNOM ODLUČIVANJU

Zbog važnosti poslovnog odlučivanja nužno je korištenje znanstvenih dostignuća u okviru teorije odlučivanja.

Znači, pristup poslovnom odlučivanju treba biti racionalan, logičan i sistematičan.

Jedan od najutjecajnijih zastupnika racionalnosti u odlučivanju bio je Max Weber.

Racionalnost u odlučivanju znači da donositelj odluke ima sve potrebne informacije za odlučivanje, ali i jasno postavljene ciljeve što želi postići donošenjem odluke.


Racionalnost može biti objektivna i subjektivna. Objektivna racionalnost se temelji na pretpostavki

poznavanja svih mogućnosti u odlučivanju. Donositelj odluke se ponaša po modelu “ekonomskog čovjeka”, koji korištenjem različitih modela odlučivanja može donijeti optimalnu odluku. Ovaj pristup u odlučivanju bio je dominantan poslije drugog svjetskog rata, kada su modeli odlučivanja razvijeni uglavnom za potrebe rješavanja vojnih situacija našli široku primjenu u rješavanju poslovnih problema.

Prijedlog odluke korištenjem ovih modela smatra se najbolje moguće rješenje problema.


Kritičari ovakvog pristupa upozoravaju da se realne poslovne situacije ne mogu u potpunosti modelirati statističkim i matematičkim modelima. Ovi modeli se mogu koristiti, ali je nužno sagledati i njihovu ograničenost.

Subjektivna racionalnost u odlučivanju uvažava pristup traženja najbolje odluke prema ekonomskim kriterijima, ali ističe da odluke donose ljudi i način donošenja odluka zavisi od njihovih osobnih kvaliteta. Među prvim zagovornicima ovakvog pristupa bio je H. Simon.

Simon smatra da se odluke donose po modelu “administrativnog čovjeka”. Donositelj odluke koristi modele koji su približna slika stvarnih situacija, uvažavaju ograničenja u odlučivanju i donose odluke koje predstavljaju “zadovoljavajuće rješenje”.

PROBLEMI U ODLUČIVANJU

Proces odlučivanja može biti pokrenut samo onda ako se uoči postojanje nekog problema. Djelokrug čovjekovih problema je raznovrstan i nesaglediv, a čovjekovom mišljenju i opažanju nameće se samo mali broj problema.

Svijet problema određen je granicama čovjekovih shvaćanja, pa je za njihovo uočavanje nužno određeno znanje iz oblasti kojoj pripadaju problemi. Veća znanja o značenju i svojstvima nekih elemenata u strukturi određenog problema olakšavaju njegovo uočavanje.


Kod problema razlikujemo:- vrijeme nastanka problema- trenutak uočavanja problema Idealno bi bilo kada bi se ova dva vremena poklapala, međutim

vrlo često to nije slučaj. Uglavnom treba proći izvjesni vremenski period da bi se nastali problem uočio, na temelju nekog signala ili kroz posljedice.

Razlika između ova dva trenutka može biti veća ili manja, a zavisi od:

- znanju, vještini, sposobnostima i iskustvu donositelja odluke- intuicije i karaktera donositelja odluke


Za svaki uočeni problem neće biti poduzete odgovarajuće aktivnosti na njegovom rješavanju. Potrebno je da onaj koji uoči problem bude motiviran za njegovo rješavanje, što često nije slučaj.

Razlog za nerješavanje problema može biti visok stupanj rizika u poduzimanje neke aktivnosti zbog čega se teško usuđuje pristupiti rješavanju problema

Jedan od razloga može biti i visok stupanj socijalizacije, ako drugi ne ističu problem onda i pojedinac koji ga uoči neće ga istaknuti.


Rezimiranjem psiholoških aspekata uočavanja problema može se ukazati na to da na definiranje problema utječe:

- Položaj i horizont gledanja onoga koji uočava problem,

- Želja i osjećaj potrebe rješavanja problema, relativna važnost problema,

- Stupanj rizika i neizvjesnosti,- Iskustvo onoga tko treba definirati problem.


U rješavanju različitih problema često dolazi do raskoraka između želja i mogućnosti koje stoje na raspolaganju (sredstva koja su na raspolaganju).

Raskorak između želja i mogućnosti u rješavanju problema otežava donošenje odluke i može dovesti do greške u odlučivanju, odnosno donošenje pogrešne odluke.

S obzirom na odnos želja i mogućnosti mogu se javiti četiri slučaja, i za svaki od tih slučajeva imamo različite vjerojatnosti da se napravi greška u odlučivanju.


Moguće situacije odlučivanja su:- ako su želje male, ali su male i mogućnosti

odlučivanje je relativno teško a mogućnost pogreške postoje

- ako su želje velika a mogućnosti male tada je najteže odlučiti, a mogućnost grešaka u odlučivanju je velika

- ako su želje male a mogućnosti velike odlučivanje je najlakše, a mogućnosti pogreške su vrlo male

- ako su velike želje ali i mogućnosti odlučivanje je relativno lako, ali postoje mogućnost i greške

Okolina u kojoj se odlučuje

Okolina u kojoj se donose odluke može biti stabilna i nestabilna.

- Stabilna okolina znači spore i predvidive promjene u području provođenja odluke, što proces odlučivanja čini jednostavnijim.

- Nestabilna (ili turbulentna) okolina znači kompleksno područje provođenja odluka, česte promjene uvjeta odlučivanja koje se mogu predviđati samo uz određenu (veću ili manju) vjerojatnost.


Okolina je područje koje ima utjecaj na provođenje odluke, ali nije pod kontrolom donositelja odluke. U teoriji odlučivanja za okolinu odlučivanja se koristi naziv stanja prirode.

Donositelj odluke treba informacije o stanju okoline u vrijeme provođenja odluke. U zavisnosti kakve informacije ima razlikujemo odlučivanje u uvjetima sigurnosti, odlučivanje u uvjetima rizika i odlučivanje u uvjetima nesigurnosti.

Odlučivanje u uvjetima sigurnosti imamo kada donositelj odluka ima potpune informacije o stanju prirode, što je vrlo rijedak slučaj.


Odlučivanje u uvjetima rizika imamo kada donositelj odluke raspolaže informacijama o mogućim stanjima prirode i vjerojatnostima da će se svako od tih stanja javiti. Najveći broj poslovnih odluka se donosi u uvjetima rizika.

Odlučivanje u uvjetima nesigurnosti imamo kada donositelj odluke raspolaže informacijama o mogućim stanjima prirode, ali nema informacije o njihovim vjerojatnostima. Neke odluke se donose i na ovaj način.

Ako donositelj odluke ne raspolaže informacijama niti o mogućim stanjima prirode, onda takvo odlučivanje je stihijsko i nema karakter racionalnog, logičkog i sistematičnog procesa.


Stanje prirode ili okolina u kojoj se odlučuje kod poslovnog odlučivanja je vrlo složena i kompleksna.

Između ostalog nju čini:- makroekonomska okolina (zakonski propisi,

gospodarski sustav kojeg određuje monetarna, fiskalna i dr. politike, razvijenost tržišta roba i financijskih tržišta, razvoj tehnologije, socijalno okruženje i dr.)

- mikroekonomska okolina (tržište na kojem nastupa, konkurencija, financijeri, poslovni partneri i dr.)


Poslovno odlučivanje uglavnom pripada odlučivanju u nestabilnoj okolini. Zbog toga donositelji odluka trebaju stalno prati promjene u okolini i učiniti da većina odluka se donosi uz rizik, a što manje u neizvjesnosti.

Pored toga uspješan donositelj odluke u takvoj situaciji treba:- Biti stalno u toku i stalno prikupljati informacije o situaciji u

poduzeću,- Kod donošenja odluka treba generirati veći broj varijanti

rješenja i birati bolja,- Konzultirati suradnike koji mogu biti od pomoći u rješavanju

problema,- Voditi računa da se odluke donose na vrijeme


Svaki problem se može riješiti na različite načine, što znači da postoji više varijanti odluke. Svaka od mogućih varijanti je više ili manje dobra, što znači da se u odlučivanju može pogriješiti i donijeti lošu odluku.

U okolini brzih promjena mogućnosti greške su veće jer se situacija odlučivanja može znatno promijeniti dok se donese odluka.

Loše odluke se trebaju mijenjati, jer puno opasnije od same greške je inzistiranje menadžera da se odluka mora provesti.

Stilovi odlučivanja

Stilovi odlučivanja u poslovnom svijetu se kreću u rasponu od dvije moguće krajnosti; a te krajnosti su autokratski ili demokratski stil odlučivanja

- Autokratski stil odlučivanja znači da jedna osoba donosi sve odluke, može biti djelotvoran u manjim poduzećima, ali ne u velikim; ovakav stil je čest u našim poduzećima

- Demokratski stil odlučivanja znači prenošenje odluka na odgovarajuću nižu razinu, veći broj sudjeluje u odlučivanju; različiti oblici participacije u odlučivanju

ODLUKA, DEFINICIJA I VRSTE ODLUKA

Ako odlučivanje definiramo kao proces, onda je odluka rezultat tog procesa. Odluka predstavlja izabranu alternativu kojom se postiže željeni cilj.

Znači proces odlučivanja obuhvaća pripremu odluke, donošenje odluke i kontrolu provođenja.

U pripremi odluke je trebalo (1) jasno definirati problem, (2) prikupiti informacije o sadašnjem stanju prirode (ili okolini) i predvidjeti moguća stanja prirode kad odluka bude provođena (po mogućnosti i vjerojatnosti njihovog nastupanja) i (3) generirati moguće akcije, alternative ili varijante rješavanja problema.


Donijeti odluku znači izabrati alternativu koja najbolje pridonosi rješavanju definiranog problema s obzirom na predviđeno stanje prirode.

Za izbor najbolje alternative treba definirati kriterije odlučivanja, a oni proizlaze iz ciljeva poduzeća.

Odlučivanje se u teoriji odlučivanja prikazuje pomoću tzv. matrice odlučivanja.


Alternative Stanje prirode

o1

Stanje prirode

o2

..... ...... Stanje prirode

om

a1 k11 k12 ..... ...... k1m

a2 k21 k22 ..... ..... k2m

..... ... .... ..... ..... ....

..... .... .... ..... ..... ......

an kn1 kn1 ..... ...... knm


Alternative su moguće akcije ili način rješavanja problema. U teoriji odlučivanja za alternative koriste se još izrazi varijante ili strategije. U donošenju odluka treba generirati veći broj alternativa čime se povećava mogućnost izbora bolje odluke.

Stanja prirode su karakteristike relevantne okoline kakve su moguće u vrijeme provođenja odluke.

Elementi matrice kij su efekti koji se očekuju ako se poduzme alternativa ai i nastupi stanje prirode oj. Ovi efekti se iskazuju pomoću nekog od pokazatelja uspješnosti poslovanja, koji se definira prema izabranom kriteriju odlučivanja.


Ako smo odlučivanje definirali kao proces, onda je odluka rezultat toga procesa. Odluka predstavlja izbor između više alternativnih pravaca djelovanja orijentiranih k ostvarivanju cilja.

Koko bi odluka mogla dovesti do postizanja postavljenih ciljeva ona mora biti: nedvosmislena, precizna, realna, jasna i donesena na vrijeme.


Poslovne odluke su često kompleksne i svaka odluka bi trebala sadržavati:

- Strukturu ili sustav na koji se odluka odnosi i subjekte koji trebaju provesti odluku,

- Aktivnosti koje treba izvršiti radi provođenja odluke,- Sustav ciljeva koje treba ostvariti kroz realizaciju odluke,- Sustav ograničenja ili limitirajućih faktora, - Termine i rokove provođenja odluke- Sustav materijalno-tehničkog, financijskog i drugog osiguranja

realizacije odluke....

VRSTE ODLUKA

Podjelu odluka možemo izvršiti po različitim kriterijima Prema važnosti odluke se uobičajeno dijele na strateške,

taktičke i operativne odluke. Strateške odluke spadaju u najznačajnije odluke u

poduzeću. One predstavljaju izbor strategije (između više mogućih) koja je najbolja prema definiranom kriteriju i koja bi trebala pridonijeti ostvarivanju strategijskih ciljeva. Posljedice pogrešne strategijske odluke su dalekosežne i zbog toga treba posvetiti posebnu pozornost izboru najbolje strategije koristeći znanstvena dostignuća. Strategijske odluke čine okvir koji određuje donošenje taktičkih odluka.

VRSTE ODLUKA

Taktičke odluke su odluke nižeg reda, one se izvode iz strateške odluke. Preko taktičkih odluka vrši se operacionalizacija strateških odluka. Taktičke odluke su jednostavnije i usmjerene su uglavnom na efikasnost, kako povećati odnos outputa prema inputima.

Operativne odluke su odluke najnižeg ranga, putem kojih se realiziraju taktičke odluke. Vezane su uglavnom za niže razine menadžmenta. Koriste se uglavnom za rješavanje rutinskih problema u situacijama koje se ponavljaju.

VRSTE ODLUKA

Prema subjektima odlučivanja razlikujemo odluke organa upravljanja, odluke menadžmenta i izvršne odluke.

Organi upravljanja su tijela koje čine vlasnici poduzeća. U njihovoj domeni su uglavnom odluke koje se odnose na ulaganja, restrukturiranje poduzeća i odluke o raspodjeli dobiti.

Menadžerske odluke donose menadžeri različitih razina (upravni odbor, direktor kao i menadžeri različitih razina). Na menadžerske odluke se odnosi najveći broj odluka u poduzeću i potrebno im je posvetiti posebnu pozornost.

Izvršne odluke su odluke najniže razine i odnose se odluke koje donose zaposleni u okviru svog radnog mjesta.

VRSTE ODLUKA

U zavisnosti od toga da li je subjekt odlučivanja pojedinac ili kolektiv, odluke se mogu podijeliti na individualne, grupne i kolektivne odluke.

Individualne odluke donosi pojedinac i u zavisnosti od njegovog položaja u poduzeću odluke su različite po značenju. Direktor i šefovi organizacijskih dijelova poduzeća mogu donositi taktičke odluke, dok izvršni radnici donose izvršne odluke. Strategijske odluke uglavnom neće donositi pojedinci.

Grupne odluke donosi veći broj pojedinaca koji rade na rješavanju nekog problema. Ove odluke su važne i spadaju u strategijske ili taktičke.

VRSTE ODLUKA

Kolektivne odluke donosi cijeli kolektiv. Ako se radi o upravljačkim odlukama onda kolektiv čini skupština dioničara koja donosi odluke o razvoju poduzeća i politikama. Ako se radi o odlukama bitnim za sve zaposlene onda to kolektiv čine svi zaposleni u nekom poduzeću. Istina procedura za ovakve odluke je komplicirana i pretpostavlja prihvaćen sustav participacije svih zaposlenih u odlučivanju.

VRSTE ODLUKA

Prema razini odlučivanja možemo govoriti o odlukama najviše razine menadžmenta, odluke srednje razine i odluke najniže razine menadžmenta.

Postoji povezanost između razine odlučivanja i podjele odluka prema važnosti. Niže razine menadžmenta donose uglavnom rutinske operativne odluke, srednja razina menadžmenta donosi taktičke odluke, dok više razine menadžmenta donose strateške odluke koje su uglavnom nerutinske.

Ova povezanost razine menadžmenta i značenja odluka nije isključiva, menadžeri viših razina jednim dijelom donose i manje važne odluke. Naročito je to izraženo u našim uvjetima gdje glavni menadžeri nisu spremni delegirati odgovornost i dio odluka nižim razinama.

TEORIJA ODLUČIVANJA

Teorija odlučivanja je interdisciplinarnog karaktera. Znanstvena područja čija dostignuća se koriste u teoriji odlučivanja su:

Ekonomija – prema ekonomskim kriterijima definira se korisnost odluke. Postizanje postavljenih ciljeva mjeri se odgovarajućim ekonomskim pokazateljima koji proizlaze iz usvojenih kriterija odlučivanja.


Matematika i statistika – pri odlučivanju koriste se matematički modeli odlučivanja, korištenjem odgovarajuće tehnike odlučivanja vrši se optimizacija modela i moguće je vršiti simulaciju modela. Pri određivanju parametara modela često se koriste podaci dobiveni statističkom metodom.

Pravo, antropologija i političke znanosti - sve odluke se donose u okolini koja je definirana odgovarajućim pravnim propisima, usvojenim političkim vrijednostima i antropološkim dostignućima.


Filozofija – definira sustav vrijednosti i etičke norme kojih se treba pridržavati pri odlučivanju.

Psihologija – odluke donose ljudi i svaka odluka pored komponenti koje se mogu izmjeriti i znanstveno dokazati nosi i pečat koji proizlazi iz karakternih osobina onoga tko odlučuje.

Sociologija i socijalna psihologija – ako je subjekt odlučivanja grupa, onda treba uvažiti karakteristike grupnog ponašanja.


Podjela teorija odlučivanja Klasična podjela teorije odlučivanja polazi od

podjele na normativnu i deskriptivnu teoriju odlučivanja. Za prevladavanje slabosti svakog od ovih pristupa, neki autori predlažu uvođenje treće vrste koja ima različite nazive, kao perspektivna, organizacijska ili bihevioristička teorija odlučivanja.


Normativna teorija odlučivanja uglavnom koristi dostignuća kvantitativnih disciplina kao što su ekonomija, matematika i statistika.

Temeljna pretpostavka ovog pristupa je racionalni model odlučivanja, dok zanemaruje kognitivna i psihološka ograničenja donositelja odluke.

Pretpostavlja potpunu racionalnost donositelja odluke, a zanemaruje jaz između teorije (prikaz stvarnosti pomoću modela) i stvarne situacije.


Racionalan model odlučivanja pretpostavlja - postoji definiran cilj koji se može kvantificirati,- donositelj odluke ima sva informacije relevantne za

odlučivanje,- skup potencijalnih posljedica je konačan, može se

predvidjeti i evaluirati u okviru stabilnog i dobro definiranog cilja,

- Potencijalna stanja prirode se mogu predvidjeti bez velikih iznenađenja.


Normativna teorija odlučivanja bira odluku koja maksimizira funkciju cilja uz postojeća ograničenja definirana modelom odlučivanja.

Vremenom u teoriji odlučivanja ova savršena, sveznajuća racionalnost se ublažava optimizacijom koja uvažava i neka dodatna ograničenja.

Ta ograničenja se odnose na čovjekove mogućnosti sagledavanja realnih situacija, što stvara pojednostavljene modele. Dodatna ograničenja se odnose na vrijeme i novac kao bitne ograničavajuće faktore u spoznaji i proučavanju problema odlučivanja.

Umjesto potpune racionalnosti zagovara se ograničena racionalnost i postizanje zadovoljavajućih rješenja.


Deskriptivna teorija odlučivanja pokušava opisati ono što se zbiva u realnoj situaciji odlučivanja bez stvaranja vrijednosnih sudova o kvaliteti odluke.

Značajna karakteristika deskriptivne teorije odlučivanje je korištenje eksperimenta.

Deskriptivna teorija odlučivanja predstavlja skup mnogobrojnih doprinosa odlučivanju svih znanstvenih disciplina koje se bave individualnim ponašanjem, pri čemu se smatra da će takav pristup dovesti do boljeg razumijevanja odlučivanja.

Pri definiranju situacije odlučivanja deskriptivna teorija koristi dostignuća ekonomske teorije, sociologije, filozofije, psihologije i sl.


Razgraničenje između normativne i deskriptivne teorije je više teorijske naravi jer se ne može povući jasna granica između ova dva pristupa. U razmatranju i rješavanju problema odlučivanja autori uvažavaju i jedan i drugi pristup, pri čemu im daju različito značenje.

Naglašavanje normativno-deskriptivne dihotomije omogućava stvaranje okvira za iznalaženje temeljnih ideja relevantnih za potpunije razumijevanje značajki poslovnog odlučivanja.

Organizacijski (bihevioristički) model odlučivanja polazi od koncepta ograničene racionalnosti i zadovoljavajućeg ponašanja, kombiniranjem biheviorističkih disciplina i kvantitativne analize nastoji stvoriti model odlučivanja koji će biti što sličniji realnoj situaciji odlučivanja.


Temeljne karakteristike ovog modela su:- Postavljanje mnogostrukih ciljevi sa definiranim prihvatljivim

razinama ostvarivanja,- Razmatranju alternativa rješavanja problema se pristupa

aproksimativno i sekvencijalno,- Nesigurnost se izbjegava na taj način da se umjesto

predviđanja okoline definiraju procedure i politike reagiranja na povratnu vezu, a umjesto predviđanja budućih reakcija konkurenta raditi na stvaranju pregovaračke okoline i uspostavljanje standarda “dobre poslovne prakse”,

- u donošenju i implementaciji izbora organizacije koriste se standardne operativne procedure

FAZE U PROCESU ODLUČIVANJA

Priprema odluke – može se podijeliti u više faza. U prvom redu treba formulirati problem, što znači definirati sve komponente problema. Zatim se kreira odgovarajući model, što omogućava analizu problema koji se rješava i iznalaženje optimalnog rješenja problema.

Donošenje odluke – ova faza znači određivanje vrijednosti parametara odluke i naređivanje.

Provođenje odluke – ova faza obuhvata samo provođenje odluke (implementaciju), kao i kontrolu provođenja (evaluaciju rješenja).

FAKTORI ODLUČIVANJA

Faktori koji utječu na odlučivanje u najopćenitijem smislu možemo podijeliti na objektivne i subjektivne.

Među najvažnije faktore odlučivanja mogu se navesti:- Ograničenja u odlučivanju- Okolina u kojoj se odlučuje- Tehnologija i metode odlučivanja- Međusobna povezanost odluka- Sposobnost menadžera


Ograničenja u odlučivanju – najvažnija ograničenja u odlučivanju su nedovoljna i ograničena sredstva, informacije i vrijeme.

Prilikom odlučivanja potrebno je utvrditi raspoloživa sredstva koja se mogu koristiti za rješavanje problema. U odlučivanju se često javlja slučaj nesklada između želja (ciljeva u poslovnom odlučivanju koji se žele postići) i mogućnosti poduzeća (raspoloživa sredstva). Najteže je odlučiti u situaciji kada su želje velike a mogućnosti male.

U slučaju nedostatka raspoloživih sredstava potrebno je postaviti prioritete u odlučivanju.


Informacije su vrlo bitan resurs u odlučivanju. Kao svaki drugi resurs ima i svoju cijenu. Donositelj odluka uvijek mora voditi računa o odnosu između vrijednosti informacije potrebne za odlučivanje i cijene koja se treba platiti za pribavljanje informacija. Ovaj odnos može biti linearan, progresivan i degresivan.

Kod linearnog (proporcionalnog) odnosa imamo slučaj da za svaku novu informaciju vrijednost dodatnih informacija je jednaka cijeni koju treba platiti za pribavljanje informacije. (Dodatnim informacijama će se donijeti odluka čiji efekti će biti veći za određeni iznos, ali za pribavljanje dodatnih informacija treba se platiti isti taj iznos).

Pribavljanje novih informacije u ovom slučaju neće rezultirati većom zaradom i donositelj odluke treba odrediti koje su nužne informacije i kada će prestati tražiti nove informacije.


Kod progresivnog rasta cijene informacije imamo slučaj da je u početku prikupljanja informacija cijena dodatne informacije manja od vrijednosti koju ta informacija ima u procesu odlučivanja. Što je više prikupljeno informacija cijena dodatne informacije postaje sve veća. Donositelj odluke će prekinuti prikupljanje novih informacija kada se cijena dodatne informacije izjednači sa njezinom vrijednosti.

Kod degresivnog rasta cijene informacije imamo slučaj da je u početku prikupljanja informacija nova informacija vrlo skupa, veća od vrijednosti informacije. Stalnim prikupljanjem novih informacija cijena dodatne informacije postaje sve niža.

Kod degresivnog rasta cijena donositelj odluke treba odrediti dokle prikupljati nove informacije, bez obzira što je cijena stalno niža treba prekinuti dotok novih informacija jer priprema odluke može preći raspoloživo vrijeme.


Znači i vrijeme je bitan ograničavajući faktor kod poslovnog odlučivanja.

Razlozi zbog kojih treba posvetiti pažnju vremenu kao ograničavajućem faktoru u poslovnom odlučivanju su:

- Jedan od razloga je što su neki poslovi prirodno vremenski determinirani (npr. poslovi u poljoprivredi) i pojedine odluke vezane uz takve poslove potrebno je donositi na vrijema.

- Ponekad odluke treba donijeti iznenada, jer odluka može imati pozitivne efekte samo ako se donese hitno. U takvim slučajevima nema vremena za prikupljanje novih informacija niti generiranje većeg broja alternativa.

- Treći razlog važnosti vremena kao ograničavajućeg faktora jeste što produženjem vremena odlučivanja prikupljene informacije mogu znatno izgubiti na vrijednosti zbog zastarjevanja.


Svaki od navedenih ograničavajućih faktora (sredstva, informacije, vrijeme) je bitan u odlučivanju i treba mu posvetiti pažnju. Kojem od njih treba posvetiti više pažnje zavisi od konkretne situacije.

Svaka odluka zahtjeva kompromis između utroška sredstava za pripremu odluke, zahtjeva za što veću informiranost o problemu odlučivanja i vremena utrošenog za pripremu odluke


Okolina u kojoj se odlučuje – to je dio vanjskog svijeta s kojim organizacija dolazi u kontakt.

Faktori iz okoline koji mogu imati utjecaj na odlučivanje unutar organizacije su mnogobrojni od političkog i pravnog okruženja, makroekonomskog sustava, konkurencije,... do kulturoloških razlika između pojedinih zemalja.

U odlučivanju se moraju analizirati ovi faktori, ali zbog njihove brojnosti u obzir se uzimaju najvažniji. Prikupit će se informacije o okolini onda kada je dodatna vrijednost odluke veća od cijene informacije i ako ne ugrožava vremenske rokove do kada treba donijeti odluku.


Općenito okolina prema složenosti može biti jednostavna i složena, a s obzirom na promjenjivost može biti stabilna i promjenjiva.

Kombiniranjem tipova okoline prema ova dva kriterija dobivamo četiri vrste okoline (jednostavna-stabilna, jednostavna-promjenjiva, složena-stabilna i složena-promjenjiva).

U konkretnom poduzeću donositelj odluke treba prepoznati karakteristike okoline u kojoj se nalazi poduzeće.

U suvremenim uvjetima okolina poslovnog odlučivanja je složena i promjenjiva, čak i turbulentna.


Tehnologija i metode odlučivanja – ova skupina faktora se odnosi na način odlučivanja u organizaciji i uobičajene procedure kod donošenja odluka.

Načini donošenja odluka mogu se razlikovati po brzini, jednostavnosti, postojanju definiranih procedura odlučivanja za svaku vrstu odluke, korištenje različitih matematičko-statističkih metoda i sl.

Svaka odluka ne zahtjeva isti pristup u odlučivanju. Prema važnosti odluke treba definirati pristupe odlučivanju i to da se

- za rutinske odluke ubrza odlučivanje uz korištenje tipskih informacija i precizno definiranih mjesta odlučivanja, odnosno razine odlučivanja,

- Za važne odluke u poduzeću treba definirati timove za odlučivanje, predvidjeti korištenje sredstava i različitih modela odlučivanja


Međusobna povezanost odluka - Odluke u poduzeću su međusobno povezane i o tome treba voditi računa prilikom odlučivanja. To se posebno odnosi na niže razine odlučivanja koje se trebaju uklapati u odluke više razine.

Međusobna povezanost odluka dovodi do toga da svaka odluka pored efekata koje se željelo postići, ima utjecaj i na druge elemente organizacije, a taj utjecaj može biti pozitivan ili negativan.

Zbog toga kod donošenja odluke mora se voditi računa o povezanosti odluka i to o horizontalnoj i vertikalnoj povezanosti.


Vertikalna povezanost odluka zahtjeva da se odluke niže razine uvijek uklapaju u odluke više razine odlučivanja.

Horizontalna povezanost odluka znači da poslovna odluka u jednom sektoru izaziva određene efekte u drugom organizacijskom sektoru. Ti efekti se ogledaju u definiranju raspoloživih resursa ili utjecaju na poslovne rezultate drugog sektora.

Zbog navedene povezanosti odluka nužno je usklađivanje različitih razina odlučivanja, kao i međusektorsko usklađivanje odluka.


Sposobnost menadžera – je jedan od najvažnijih faktora koji utječu na kvalitetu odlučivanja. Ovo je objektivni faktor odlučivanja i on uključuje znanja i vještine koje objektivno donositelj odluke ima. Koliko će donositelj odluke koristiti svoja objektivna znanja i vještine u odlučivanju zavisi od njegove motiviranosti što predstavlja subjektivni faktor i tome će se posebno govoriti.

Pod sposobnostima menadžera kao objektivnog faktora odlučivanja podrazumijeva se:

- određena je znanjem i iskustvom koje posjeduje menadžer,- njegovom sposobnosti razumijevanja i shvaćanja problema,- njegovom sposobnosti analize i sinteza,- zatim karakteristike ličnosti (intelektualne i karakterne osobine

menadžera).


Subjektivni faktori odlučivanja- u ovu kategoriju se ubrajaju ostali faktori koji zavise od donositelja odluka.

To može biti:- informiranost donositelja odluke, - njegovo opće obrazovanje i posebno o poslovnom

odlučivanju - motiviranost donositelja odluke - odgovornost u poduzeću - moć i utjecaj koju u poduzeću ima donositelja odluke.

NAČINI ODLUČIVANJA

Podjela načina odlučivanja moguća je po različitim kriterijima.

S obzirom na probleme o kojim se odlučuje razlikujemo programirano i neprogramirano odlučivanje.

S obzirom na subjekte odlučivanja razlikujemo individualno i grupno odlučivanja.

S obzirom na značenje pripreme odluke razlikujemo intuitivno odlučivanje, odlučivanje na temelju prosuđivanja i racionalno odlučivanje.


Programirano odlučivanje koristi se kod rješavanja rutinskih problema, problemi su dobro strukturirani, kriteriji odlučivanja poznati i jasni, poznate i lako dostupne informacije potrebne za

odlučivanje, lako i jednostavno određivanje alternativa, zbog toga postoji relativna sigurnost da će izabrana

alternativa biti uspješna.


Neprogramirano odlučivanje koristi se kod rješavanja problema u novim situacijama,

koje se javljaju prvi put, problemi nestrukturirani i treba dobro analizirati problem, kriteriji nisu poznati i treba posvetiti značajnu pažnju

definiranju kriterija, treba pronaći odgovarajuće informacije složeno određivanje alternativa, pa se obično određuje

mali broj alternativa zbog svega navedenog rijetko se primjenjuje, samo u

izvanrednim i važnim situacijama


Individualno odlučivanje subjekt odlučivanja je jedna osoba, pojedinac, vrijeme trajanja procesa odlučivanja je relativno kratko, kvaliteta odlučivanja zavisi isključivo od znanja,

sposobnosti i motiviranosti onoga tko odlučuje pogodno je za jednostavnije i dobro strukturirane

probleme pogodno je i za neke značajnije i složenije probleme u

slučaju postojanja jednog stručnjaka koji je meritoran za određeni problem

rizik pogrešne odluke snosi pojedinac


Grupno odlučivanje subjekt odlučivanja je skupina ljudi vrijeme trajanja procesa odlučivanja je relativno dugo kvaliteta odlučivanja zavisi od znanja i sposobnosti

pojedinaca članova skupine, ali i o funkcioniranju skupine

pogodno je za značajnije i složenije probleme u odlučivanju gdje se traže znanja iz različitih oblasti

rizik pogrešne odluke se dijeli na sve članove skupine


Vrste grupa formalna i neformalne privremene i trajne homogene i heterogene velike i male


Problemi grupnog odlučivanja polarizacija između članova grupe grupno mišljenje participacija u procesu odlučivanja


Intuitivno odlučivanje odlučivanje na temelju intuicije ili osjećaja donositelja

odluke vrijeme potrebno za pripremu odluke kratko kvaliteta određena brojem mogućih alternativnih

rješenja i vjerojatnostima nastupanja svakog od njih uglavnom nije pogodno za poslovno odlučivanje


Odlučivanje na temelju prosuđivanja odlučivanje na temelju prosuđivanja donositelja

odluke kako se ponašati u programiranim, dobro strukturiranim situacijama odlučivanja

vrijeme potrebno za pripremu odluke je relativno kratko

kvaliteta odlučivanja je znatno veća nego kod intuitivnog odlučivanja

pogodno je za poslovno odlučivanje, naročito za programirano odlučivanje


Racionalno odlučivanje odlučivanje na temelju analitičkog postupka, koji se

sastoji od određenih faza i koristi se u situacijama koje se ne ponavljaju

vrijeme trajanja procesa odlučivanja je znatno duže kvaliteta odlučivanja je dosta visoka pogodno je za poslovno odlučivanje, i to koristi se

kod neprogramiranog odlučivanja, u rješavanju novih i složenih problema


Odlučivanje se odvija u različitim okolnostima Okolnosti u kojima se odlučuje mogu se promatrati s različitih

aspekata. Okolnosti mogu biti povoljne ili nepovoljne. Zatim mogu biti poznate i jasne, djelomično poznate ili potpuno

nepoznate. Ako su potpuno poznate okolnosti onda se radi o

determinističkom odlučivanju. Ako se raspolaže potrebnim informacijama sa sigurnošću se može utvrditi koja odluka će rezultirati najboljim rezultatima. Ovakve situacije u poslovnom odlučivanju su dosta rijetke.


Druga krajnost je potpuno nepoznate okolnosti u kojima se donosi i u kojima će se provoditi poslovna odluka. Ovakav način odlučivanja je također rijetkost, jer su rijetki poduzetnici koji su spremni prihvatiti rizik potpuno nepoznatih okolnosti.

Najviše odluka se donosi u uvjetima postojanja određenih, nepotpunih informacija o okolini u kojoj se odlučuje.

Ako su poznate, ili se mogu procijeniti, vjerojatnosti nastupanja pojedinih stanja prirode (odnosno okolnosti odlučivanja) onda se govori o odlučivanju u uvjetima rizika.


Poznavanjem distribucije vjerojatnosti za svako moguće stanje prirode može se izračunate prosječno odstupanje od očekivane vrijednosti. U statistici se ta veličina zove standardna devijacija ili standardna greška.

Standardna greška u biti predstavlja prosječno odstupanje nekog od mogućih rezultata od očekivanog efekta neke odluke. U biti to je rizik ostvarenja očekivanih rezultata, pa se odlučivanje zove odlučivanje u uvjetima rizika.

Znači, prema okolnostima u kojima se odlučuje imamo odlučivanje u uvjetima a) sigurnosti, b) rizika i c)nesigurnosti

MODELI ODLUČIVANJA

Model u najopćenitijem smislu predstavlja aproksimaciju stvarnosti. Kod modeliranja jedan sustav (stvarnost) prikazuje se drugim sustavom (model).

Zbog toga što je stvarni sustav složen i dinamičan nužno je pojednostaviti sustav pomoću modela da bi se moglo upravljati sustavom. Pojednostavljenjem se ne smiju izgubiti bitni elementi sustava.

Korištenje modela u znanosti ima za cilj da kroz prikaz objekta ispitivanja omogući predviđanje promjena na objektu i kontrolu nad funkcioniranjem.

Upravljanje modelom kroz eksperimentiranje je jednostavnije, brže i zahtjeva manje troškove, dok eksperiment na stvarnim objektom je složen, nekad i nemoguć.

Zbog toga u različitim područjima istraživanja se koriste modeli.

MODELI ODLUČIVANJA

Zbog čega je povoljnije eksperimentirati na modelu nego u stvarnosti:

model je namijenjen rješavanju jednog problema, pa zbog toga se lakše mogu istaći relevantni elementi problema i njihova međuzavisnost,

na modelu se može eksperimentirati, što je jeftinije i brže od eksperimenta u stvarnosti,

brzo i jednostavno se mogu uključiti u model promjene u ograničenjima i okolnostima, što je vrlo bitno u uvjetima brzih promjena.

MODELI ODLUČIVANJA

Podjela modela Moguća je podjela prema različitim

kriterijima. Prema načinu prikazivanja problema modele

dijelimo na: fizičke, analogne i simbolične

MODELI ODLUČIVANJA

Fizički modeli – prikazuju stvarnost onakvu kakva jeste, sa svima bitnim karakteristikama, ali su te karakteristike podložne metričkoj transformaciji (uobičajeno umanjivanje).

Prikladni su za prikazivanje statičkih situacija, pa se često koriste u prirodnim znanostima.

Nisu prikladni za istraživanje efekata nastalih uslijed promjena u procesima unutar sustava, pa je njihov značaj u poslovnom odlučivanju mali.

MODELI ODLUČIVANJA

Analogni modeli – predstavljaju modele kod kojih se jedan skup karakteristika prikazuje drugim skupom karakteristika, pri tome moraju biti precizno definirana pravila transformacije.

Najčešće se koriste različite vrste slika, crteža i grafikona za analogan prikaz komponenti originala kao i procesa unutar sustava.

Transformacijom originalnih karakteristika u analogne omogućava lakše ugrađivanje promjena u model.

Prikladan je za poslovno odlučivanje. (mrežno planiranje, stablo odlučivanja i sl.)

MODELI ODLUČIVANJA

Simbolični (matematički) modeli – komponente stvarnosti i njihove međusobne odnose prikazuju pomoću simbola.

Mogu biti verbalni i matematički. Verbalni modeli koriste govor za opis modelirane stvarnosti. Može se koristiti obični govor, ali se uglavnom u okviru različitih znanstvenih disciplina razvio vlastiti stručni jezik za modeliranje problema iz predmetne oblasti.

U okviru matematike se razvio poseban jezik, jezik matematike koji koristi simbole za prikazivanje realnosti. Tako nastaju matematički modeli, koji su pogodni za korištenje u poslovnom odlučivanju.

MODELI ODLUČIVANJA

Svrha matematičkog modela je odrediti optimalne (zadovoljavajuće) vrijednosti varijabli modela, koje poboljšavaju performance sustava unutar ograničenja.

Varijabla modela je veličina na koju se, više ili manje, može utjecati, promjenjiva je i može se kvantificirati. U matematičkim modelima imamo zavisne i nezavisne varijable.

Performance koje se žele postići se definiraju ciljevima sustava, iz kojih se definiraju kriteriji odlučivanja, a izražavaju se matematičkom funkcijom.

Ograničenja se prikazuju uglavnom pomoću matematičkih jednadžbi ili nejednadžbi.

MODELI ODLUČIVANJA

Podjela modela prema namjeni: Modeli utvrđivanja – služe za utvrđivanje odgovarajućeg

rezultata na temelju dane strukture modela. Primjer modela utvrđivanja imamo u računovodstvu, bilance, kalkulacija cijene, obračun troškova po nositeljima i sl.

Modeli odlučivanja su takvi modeli kod kojih se pomoću algoritma vezano uz funkciju cilja i barem dva ili više mogućih alternativnih rješenja dolazi do optimalnog rješenja. Optimalno rješenje može biti ono za koje se postiže ekstremna (max-min) vrijednost funkcije cilja ili se traži optimalno rješenje za koje se postiže zadana vrijednost ciljne funkcije.

MODELI ODLUČIVANJA

Podjela modela prema karakteru funkcionalnih odnosa u modelu:

Deterministički modeli su oni kod kojih su funkcionalni odnosi u modelu nedvojbeno određeni. Varijable determinističkog modela se mogu odrediti sa visokom pouzdanošću, njihove vrijednosti se mogu utvrditi bez određenog rizika u danim uvjetima i okolnostima.

Stohastični modeli se koriste kada funkcionalne odnose unutar sustava odlučivanja se ne može sa sigurnošću i u potpunosti odrediti. Zbog toga ovi modeli koriste statističke distribucije, izvođenje eksperimenta uzorkovanjem u okviru modela, a rješenje modela odlučivanja je formulirano kao očekivani intervali vrijednosti performansi sustava sa odgovarajućom vjerojatnostima ostvarivanja

MODELI ODLUČIVANJA

Podjela modela s obzirom na faktor vremena: Statični modeli su oni kod kojih se svi elementi modela

odnose na isti trenutak. Najčešće su to fizički modeli, ali analogni i simbolični modeli mogu prikazivati samo strukturu objekta (modela odlučivanja).

Dinamični modeli pored strukture sustava prikazuju promjene unutar sustava. S obzirom na pojednostavljenje stvarnosti pomoću modela iskazuju se samo značajne promjene do kojih dolazi u toku vremena.

Dinamičkim modelima se može vršiti ispitivanje ponašanja nekog sustava u vremenskom tijeku. Nužna je stalna kontrola karakteristika modela i ugrađivanje nastalih promjena

MODELI ODLUČIVANJA

Podjela modela prema mogućnosti kvantikikacije elemenata modela:

Kvalitativni modeli su oni koji koriste opisno prikazivanje stvarnosti korištenjem odgovarajućih stručnih pojmova iz određenog područja.

Kvantitativni modeli su oni koji koriste kvantifikaciju elemenata modela. Postoji vrlo veliki broj različitih kvantitativnih modela odlučivanja koji se koriste u poslovnom odlučivanju. Neki od njih su modeli prognoziranja, modeli matematičkog programiranja, modeli igara, redovi čekanja i sl.

MODELI ODLUČIVANJA – izgradnja i rješavanje

Formulacija problema i izbor odgovarajućeg modela.

Definiranje varijabli odlučivanja. Definicija funkcije cilja Definicija ograničenja Određivanje koeficijenata u funkciji cilja i

(ne)jednadžbi ograničenja

MODELI ODLUČIVANJA

0,....,,

),,(....

..........................

),,(...

),,(...

...

21

2211

222222121

11212111

2211

n

mmmnmm

n

nn

nn

xxx

bxaxaxa

bxaxaxa

bxaxaxa

xcxcxcZ

MODELI ODLUČIVANJA

Rješavanje modela- Analitički- Simuliranjem- heuristički

MODELI ODLUČIVANJA

Analitička metoda- grafički ili računski se dolazi do optimalnih vrijednosti varijabli modela za koje se postiže optimalna vrijednost funkcije cilja.

Metoda simulacije na modelu- kod poslovnog odlučivanja uglavnom se radi o kompjutorskoj simulaciji simboličkih modela.

Simulacija prolazi kroz određen broj iteracija. Na taj način se provodi eksperiment na modelu prije nego realni sustav bude operativan, odnosno prije donošenja konačne odluke.

MODELI ODLUČIVANJA

Simulacijom na modelu se prati kako promjene parametara modela utječu na vrijednost kriterijske funkcije.

Heurističke metode (gr. Heuriskein-otkriti) – probleme odlučivanja rješava metodom “pokušaja i grešaka”

Sustavi za podršku grupnom odlučivanju

(Group Decision Support Systems – GDSS) Koriste se kod donošenja složenih i važnih odluka

koje se uobičajeno donose kao grupne odluke, a to mogu biti najvažnije odluke kao što su politike poduzeća, uvođenje i kreiranje novog proizvoda i sl.

GDSS su interaktivni, kompjutorski bazirani sustavi koji olakšavaju rješavanje nestrukturiranih problema skupini donositelja poslovnih odluka.


Komponente GDSS Baze podataka koje koriste GDSS obično su

relacijske baze podataka. Relacijski sustav organizacije podataka osigurava pristup i stvaranje baze ovisno o potrebama procesa odlučivanja koji je najčešće vrlo slabo strukturiran.

Baze modela se sastoji od većeg broja različitih modela i alata koji mogu pomoći pri odlučivanju


Interaktivni komunikacijski interfejs omogućava korisnicima postavljanje pitanja te davanje i primanje uputa, mišljenja, ideja i komentara. S obzirom da se radi o grupnom odlučivanju veoma je važno ostvariti interakciju između sudionika u odlučivanju.

U projektiranju interaktivnog komunikacijskog interfejsa treba voditi računa da se svi sudionici u odlučivanju izravno uključuju u rješavanje problema. To se postiže definiranjem uloge moderatora grupe u njihovoj interakciji


Vrste GDSS prema vrsti problema- Za rješavanje jedne vrste problema,

namijenjeni su za rješavanje specifičnih, precizno definiranih problema, npr. uvođenje novog proizvoda, odlučivanje o investicijskim projektima itd.

- Za „opću namjenu“ tj. za različite vrste problema, kada jedan sustav može poslužiti za rješavanje problema iz različitih oblasti.


Vrste GDSS prema obliku sastanaka Sobe odlučivanja, sudionici u odlučivanju sjede u

jednom prostoru koji je opremljen specijalnom opremom koja omogućava grupno donošenje odluka. Grupe uglavnom imaju do 15 članova koji sjede za stolom u obliku slova U. Oprema se sastoji od terminala ili računala za svakog sudionika i velikog projekcijskog ekrana na kojem se prokazuju informacije potrebne za odlučivanje kao i ideje koje je stvorila grupa


Povezane sobe odlučivanja su pogodne za odlučivanje kod poduzeća koja imaju dislocirane poslovne jedinice. Sobe su opremljene kao u prethodnom primjeru. Sobe su povezane video kamerama tako da diskusije se prezentiraju na projekcijskom ekranu u svim sobama.

Mreže odlučivanja omogućavaju spajanje pojedinaca uključenih u proces odlučivanja preko kompjutorskih mreža.

Ekspertni sustavi - ES

Ekspertni sustav je inteligentni računarski programski paket koji upotrebljava znanje i procedure zaključivanja radi rješavanja problema, čija je težina takva da je za njihovo rješavanje potrebna ekspertiza posebnih stručnjaka.

Ekspertni sustav projektiran je tako da oponaša ponašanje eksperta pri donošenju odluka u njihovoj stručnoj domeni.


Funkcije ekspertnih sustava: pružanje stručnih savjeta menadžerima koji nisu

eksperti u tom području davanje stručne potpore ekspertima poduzeća, kako

bi se bolje sagledala situacija putem dodatnih informacija ili procjene situacije

zamjena eksperata u nekim situacijama pomoć u procesu kontinuiranog učenja djelatnika

poduzeća, kako bi oni vidjeli kako rezoniraju obučeni profesionalci


Obilježja ekspertnih sustava: Intenzivni su u pogledu znanja Rabe različite vrste podataka Imaju sposobnost zaključivanja Rabe heuristike u rješavanju problema Objašnjavaju zaključivanje Funkcioniraju čak i sa nedostajućim problemima Toleriraju nejasnost Fokusirani su na ograničeno problemsko područje


Komponente ekspertnih sustava Baze znanja sadrže stručno znanje o određenoj

problemskoj oblasti, koje obuhvaćaju činjenice i relacije koje se mogu uspostaviti između tih činjenica. Znanje u bazi može biti predstavljeno u obliku pravila “AKO ONDA”, ili u obliku “okvira”

Mehanizam zaključivanja je softver koji je sposoban srediti informacije iz baza znanja i na osnovu toga izvući zaključke.

Podsustav za objašnjavanje, programski paket koji korisnicima omogućava analizu procesa rješavanja problema upotrebom ekspertnog sustava.


Podsustav za prikupljanja znanja,inženjeri znanja oblikuju i održavaju bazu znanja. Znanja se prikupljaju od eksperta odgovarajuće oblasti. Ovaj podsustav je programska jedinica koja pomaže inženjerima znanja u prilagođavanju prikupljenog znanja zahtjevima pojedinog ekspertnog sustava.

Podsustav za vođenje dijaloga-korisnički interfejs omogućava komunikaciju korisnika sa ekspertnim sustavom.

Sustavi za podršku vrhovnom rukovodstvu (Executive Sypport Systems – ESS)

Namijenjeni su top menadžmentu, što znači da moraju respektirati karakteristike odlučivanja na toj razini menadžmenta, a to su: nestrukturiranost odluka, visok stupanj neizvjesnosti, orijentirani prema budućnosti, neformalni izvori informacija, uopćenost informacija.


Razlozi zašto vrhunski menadžeri upotrebljavaju ESS

da bi bili informirani da bi brzo razumjeli novu situaciju da bi pretraživali kroz podatke da bi se omogućio nadzor nad procesima u

poduzeću da bi se izvršilo strateško pretraživanje da bi analizirali podatke da bi izravno pristupili podacima


Malo se koriste čak i u najvećim kompanijama. Razlozi za to su mišljenje da DSS i GDSS mogu pružiti sve potrebne informacije za donošenje odluka i u domeni top menadžmenta, ali i odbojnost vrhunskog rukovodstva da ima vezu sa računarskom i informacijskom tehnologijom.

Documents

POSLOVNO ODLUČIVANJE