PRAVNI POLOŽAJ VJERSKIH ZAJEDNICA U KRALJEVINI … · Ustav iz 1921. nije primijenio sistem rastave Crkve od države, pa se javila potreba uređivanja odnosa Kraljevine i Vatikana

PRAVNI POLOŽAJ VJERSKIH ZAJEDNICA U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI

I POLITIČKO-DRUŠTVENI KONTEKST KONKORDATA SA SVETOM STOLICOM

Blanka Matković

Sažetak

Svi teritoriji koji su ušli u sastav Kraljevine SHS 1918. godine imali su različite pravne poretke, te su i sustavi odnosa između Crk ve i države bili različiti. Ustav iz 1921. nije primijenio sistem rastave Crk ve od države, pa se javila potreba uređivanja odnosa Kraljevine i Vatikana.

Ideja o sklapanju konkordata zaživjela je već početkom 1919., no konkordat je konačno potpisan tek u srpnju 1935. što je izazvalo veoma snažne otpore u redovima Srpske pravoslavne crk ve i novu političku krizu. Konkordat nije nai-šao ni na odobravanje u Hrvatskoj čiji su predstavnici smatrali da je jednostavno riječ o ugovoru između Svete Stolice i Beograda, u čijem donošenju Hrvati nisu sudjelovali. Konkordat nikada nije ratifi ciran, a vjersko-politička kriza popraće-na je i padom Stojadinovićeve vlade koja je na vanjskom planu Jugoslaviju sve više usmjeravala prema Njemačkoj i Italiji.

Ključne riječi: Konkordat, Sveta Stolica, Kraljevina Jugoslavija, kriza.

Utjecaj Crk ve u međunarodnim odnosima i značaj konkordata

U prošlosti međunarodnih odnosa nesumnjivo najveće mogućnosti djelovanja kao subjekta međunarodnih odnosa imala je Katolička crk va i to zahvaljujući tradicionalno dobroj organizaciji, postojanju Vatikana kao crk venog središta (a kasnije i države) te velikom broju katolika rasprostranjenih širom svijeta. Centralizirana shema crk vene organizacije i podređenost rimskom papi, koji čine osnovu tradicije katoličkog djelovanja, omogućili su Katoličkoj crk vi izniman utjecaj na politička zbivanja u srednjem vijeku, pa je Sveta Stolica

108 Blanka Matković

dobila međunarodni i pravni subjektivitet.1 Čvrsto povezani odnosi Katoličke crk ve i države do 1870. ukazuju na to da se radi o sustavu jedinstva, pa je dugo vremena ili crk va bila državna ili država crk vena. Od 1870. godine, kada je Papinsku državu ukinula novoutemeljena Kraljevina Italija, nastupio je postu-pni proces odvajanja Crk ve od države, pa je sa suvremenim razvojem svijeta donekle smanjen njezin utjecaj u međunarodnoj politici. Stoga se u novijoj po-vijesti Sveta Stolica pojavljuje kao ravnopravan međunarodni subjekt zajedno sa ostalim državama, te je prisiljena svoje odnose rješavati ugovorima, tim više jer prihodi i investicije Vatikana kao države i Katoličke crk ve kao orga-nizacije ovise o odobrenju nacionalnih vlasti.2 Osim sklapanja međunarodnih ugovora, Vatikan održava redovite diplomatske odnose s brojnim zemljama, uključujući i nekatoličke, te je član međunarodnih organizacija.

Usprkos smanjenom izravnom utjecaju na međunarodne odnose, djelova-nje Katoličke crk ve značajno je u prvom redu zbog njene uloge inspiratora ili kreatora javnog mišljenja. Posebno se to odnosi na tradicionalno jaka uporišta Katoličke crk ve, u kojima političke stranke u svom nazivu često ističu pripad-nost katoličkoj vjeri (npr. demokrš ćani).

Značaj Crk ve u međunarodnim zbivanjima jasno upućuje na važnost regu-liranja odnosa između Katoličke crk ve i pojedine države, a oni mogu biti regu-lirani na dva načina: državnim zakonom, odnosno jednostranim aktom države, ili konkordatom, odnosno sporazumom između države i poglavara Katoličke crk ve, što je mnogo češ ći slučaj.3 Konkordati se nikad ne odnose na pitanja dogme i vjerovanja, već na crk vena pitanja, ponajprije organizaciju crk venih jedinica u državi, koja konkordat sklapa; odnosno imenovanje biskupa i drugih crk venih službenika, organizaciju svećenstva, svećeničku disciplinu i ostalo.4

U početku je naziv “konkordat” obilježavao sporazume kojima su se rješa-vali sporovi između biskupa i vjerskih zajednica. Prvi konkordat, koji je ozna-čavao sporazum između pape i državne vlasti na teritoriju određene države, bio je onaj između pape Kaliksta II. i njemačkog cara Henrika V., sklopljen 1122. u Wormsu, a njime je privremeno bila okončana borba između pape i carstva u spor oko investiture.

Jedno od najvažnijih pitanja vezanih za konkordate je njihova pravna na-rav, o kojoj su mišljenja podijeljena. Starija i slabo prihvaćena “teorija privi-legija” shvaća konkordat kao povlasticu koju Crk va, kao vlast koja je u du-hovnom smislu nad državnom, podjeljuje državi ili vladaru, odnosno civilnoj

1 Radovan VUKADINOVIĆ, Međunarodni politički odnosi, Barbat, Zagreb 1998, 112.2 Isto, 112.3 Jovan STEFANOVIĆ, Odnos između crk ve i države, Matica hrvatska, Zagreb 1953, 55.

Autor je sklon razmišljanju da problem odnosa Crk ve i države naročito dolazi do izražaja na primjeru Katoličke crk ve koja nije nacionalno, već međunarodna u punom smislu te riječi, no unatoč tome strogo je hijerarhizirana i centralizirana. Isto, 12.

4 Isto, 56.

109Pravni položaj vjerskih zajednica u Kraljevini Jugoslaviji...

vlasti. Jednostavnije rečeno, papa daje državi neke privilegije u predmetima koji spadaju isključivo u nadležnost Crk ve zbog čega ona može odustati od konkordata ili ga promijeniti bez suglasnosti druge strane. “Teorija legaliteta” pak konkordat vidi kao zakon koji donosi država kao vrhovna vlast nadređena crk vi i koja konkordat proglašava zakonom, kojim se uređuju neka crk veno--politička pitanja. Budući da se radi o jednostranom aktu, država je ujedno ta koja sama opoziva ili mijenja konkordat. Kompromisno rješenje predstavlja “teorija konkordata”, koja konkordat smatra ugovorom između Crk ve i države kao ravnopravnih i nezavisnih vlasti.5

Upravo je ta teorija izazvala rasprave o drugom važnom problemu kon-kordata: može li se takav sporazum uvrstiti u kategoriju međunarodnih ugo-vora? Oko tog se pitanja ne slažu niti sami pravnici. Naime, Jovan Stefa-nović, pravnik i autor knjige “Odnos između crk ve i države”, tvrdio je da je konkordat međunarodni ugovor jer se radi o sporazumu koji je postignut između dva subjekta međunarodnog prava, iako je samo jedan od njih drža-va.6 Osim toga, Stefanović smatra da je “teorija privilegija” potpuno neute-meljena jer država, koja jedina ima suverenu vlast na svom teritoriju, daje papi pravo vršenja izvjesne vlasti na tom istom području, a razloge za to pronalazi u unutrašnjem ili međunarodnom političkom oportunizmu. Bitno je reći da bez takvog sporazuma papa nema pravo vršenja vlasti na području neke države, iako mu to neke zemlje dopuštaju i bez sporazuma. Stoga Ste-fanović zaključuje da konkordat može prestati vrijediti u svakom trenutku i to na osnovu jednostrane volje države.7

No, Ivan Mužić, koji je doktorirao upravo na temi konkordata 1935., sma-tra da konkordat nije međunarodni ugovor jer se ne sklapa između vrhovnih vlasti dvaju naroda u raznim zemljama, nego između vrhovnih predstavnika Katoličke crk ve i države za onaj narod koji živi u državi. Konkordat nije ni međudržavni ugovor jer ga s najvišim nositeljem vlasti u jednoj državi sklapa papa kao vjerski poglavar katolika, a ne kao predstavnik Vatikanske države.8 Mužić zaključuje da je konkordat ugovor koji se sklapa u pismenom obliku između predstavnika najviše državne vlasti i pape kao vrhovnog duhovnog poglavara katoličkih vjernika u toj državi, te se njime trajno regulira pravni položaj Katoličke crk ve u državi, s kojom se konkordat potpisuje, i odnos te države s Vatikanom.9

Lujo Vojnović smatrao je da konkordati mogu biti uvelike korisni ugo-vori koji se odlično mogu prilagoditi političkim prilikama jedne zemlje10 te

5 Ivan MUŽIĆ, Katolička crk va u Kraljevini Jugoslaviji, Crk va u svijetu, Split 1978, 13.6 STEFANOVIĆ, 57.7 STEFANOVIĆ, 58.8 MUŽIĆ, 13.9 Isto, 13-14.10 Lujo VOJNOVIĆ, Konkordat sa Sv. Stolicom i naše nacionalno pitanje, Zagreb, 1923., 24.


zaključio da je kooperacija Crk ve i Države u potpunoj nezavisnosti idealna situacija, iako u modernom društvu i neostvariva.11

Unatoč važnosti utjecaja različitih Crkava na politička zbivanja u međurat-noj Jugoslaviji, ta problematika, kao ni pitanje konkordata 1935. godine, nije pomnije proučavana sve do objavljivanja knjige “Katolička crk va u Kraljevini Jugoslaviji” Ivana Mužića 1978. godine. Mužić se, kako sam ističe u Predgovo-ru spomenutog djela, uglavnom morao služiti ilegalnom literaturom nastalom između 1936. i 1938. godine jer se nakon rata o konkordatu nije mnogo ni pisa-lo.12 Dio dokumentacije o konkordatu je uništen ili iznesen iz zemlje, a dio je bio teško dostupan jer se nalazio u arhivima Katoličke crk ve i Srpske pravoslavne crk ve. Konkordatu je posvećen i dio knjižice “Odnosi između crk ve i države” Jovana Stefanovića, no autor nažalost nije uspio prikriti vlastiti negativan stav prema Katoličkoj crk vi i objektivno se osvrnuti na povijesne činjenice. Potrebno je osvrnuti se i na odnos ondašnjeg tiska prema pitanju konkordata. “Politika” mu je posvećivala mnogo više prostora, katkad i dvije do tri stranice, za razliku od “Jutarnjeg lista”, koji je na prvim stranicama uglavnom donosio vijesti iz svijeta, pa je sklapanje konkordata između Vatikana i Jugoslavije ostalo u sjeni najaktualnijeg događaja tog razdoblja – napada Italije na Etiopiju.

Konkordati na južnoslavenskom prostoru do uspostave Kraljevine SHS

Svi teritoriji koji su ušli u sastav Kraljevine SHS 1918. godine imali su razli-čite pravne poretke, te su i sustavi odnosa između Crk ve i države bili različiti. Ustav iz 1921. nije primijenio sistem rastave Crk ve od države, pa se javila potreba uređivanja odnosa Kraljevine i Vatikana državnim zakonom ili kon-kordatom, tim više što su na području nove države u tom trenutku vrijedila čak četiri ugovora s Vatikanom, i to: srbijanski konkordat od 1914. (Srbija i Makedonija), crnogorski konkordat od 1886. (Crna Gora), austrijski konkor-dat od 1855. (Hrvatska i Slovenija) te bosansko-hercegovački konkordat od 1881., koji je vrijedio u Bosni i Hercegovini, ali je samo propisivao stvaranje bosansko-hercegovačke nadbiskupije.

Konkordat s carskom Austrijom potpisan je u Beču 18. kolovoza 1855., a proglasili su ga car Franjo Josip I. patentom od 5. studenog 1855. i papa Pio IX. dana 3. studenog 1855. Ovim je konkordatom crk venoj vlasti prepušteno sudstvo u bračnim sporovima, osim u imovinsko-pravnim sporovima, koji po-tječu od zasnivanja bračnog odnosa, sav unutrašnji crk veni život, uključujući i nesmetanu komunikaciju episkopata, klera i vjernika s Vatikanom te velike kompetencije u nastavi.13 Nakon vraćanja ustava Listopadskom diplomom

11 Isto, 27.12 MUŽIĆ, 5.13 Isto, 16.


1860. godine liberalni i protestantski krugovi zatražili su ukidanje konkordata. U Ugarskoj je 1861. stavljen izvan snage jer se smatralo da je konkordat au-strijske vlade protivan povlasticama ugarskog vladara. U Hrvatskoj i Slavoniji konkordat iz 1855. je i dalje vrijedio kao državni zakon jer je Banska konfe-rencija odlučila da svi zakoni iz apsolutističkog perioda ostaju važećima do daljnjega. U Dalmaciji je na snazi bio članak 3. Zakona od 25. svibnja 1868. po kome su građanski sudovi mjerodavni u svim bračnim sporovima.

Proglašenje dogme o papinoj nepogrešivosti 1870. Beč je iskoristio kao raz log za formalno i potpuno ukidanje konkordata zakonom od 7. svibnja 1874. Konkordat iz 1855. je potpuno ukinut i s crk vene strane 23. svibnja 1921. izjavom pape Benedikta XV.

Mužić ističe da nova srpska država nije pokazivala znakove vjerske tole-rancije, pa je od rujna 1853. zakonski zabranjen prijelaz iz istočno-pravo-slavne vjere u neku drugu.14 Usprkos načelnoj slobodi svih priznatih vjera, Srpska pravoslavna crk va je uživala iznimno povlašten položaj. Muslimani su sustavno istjerivani iz Srbije, a Sveta je Stolica pokušala zaštititi manji broj srbijanskih katolika postavljanjem đakovačkog biskupa J. J. Strossmaye-ra za apostolskog administratora u Srbiji (1851.). On je, doduše bezuspješ-no, pokušavao nagovoriti srpsku i rusku vladu na potpisivanje konkordata s Vatikanom.15 Srpska je vlada bila svjesna političkog značenja takvog spora-zuma. Europu je trebalo uvjeriti u politiku vjerske snošljivosti, a katolike u “srpskim” zemljama osloboditi od austro-ugarskog utjecaja i protektorata. Ne smiju se zaboraviti ni srpske pretenzije na teritorij Bosne i Hercegovine, na kojem je živjelo mnoštvo katolika koje je trebalo privući srpskoj državnoj ideji. No, pregovori s Vatikanom su bili otežani zbog žestokog protivljenja Srpske pravoslavne crk ve.

Srpski političari nisu imali jedinstven stav o “katoličkom pitanju”. Ilija Gara-šanin je smatrao da bi konkordatom katolici u Bosni i Hercegovini i u drugim “srpskim” pokrajinama imali doći pod crk venu zavisnost Srbije. Vlada Nikole Pašića imala je prema Vatikanu izrazito netrpeljiv stav, pa je 1891. strogo zabranila Katoličkoj crk vi “misionarski rad i putovanja verska po Srbiji”.16 Zbog toga je Sveta Stolica 1892. optužila Srbiju za kršenje članka 35. Ber-linskog ugovora iz 1878., kojim je Srbiji bilo zabranjeno provođenje vjerske diskriminacije. Potkraj 19.stoljeća s ciljem potpisivanja konkordata posebno se angažirao Stojan Novaković, koji je u sporazumu s Vatikanom vidio naj-bolji put za privlačenje katolika izvan Srbije srpskoj državnoj ideji. Ideju je podržao i Đ. S. Simić, ali se nova vlada Vladana Đorđevića usprotivila bilo kakvom dogovoru s Vatikanom. Stoga se od 1898. do 1912. više na konkor-datu nije ni radilo.

14 Isto, 20.15 Isto, 20.16 Isto, 21.


Po završetku balkanskih ratova, nakon kojih se povećao broj katolika u Srbiji, obnovljeni su pokušaji da se zaključi konkordat s Vatikanom, između ostalog i zbog slaveniziranja albanskih katolika. Nakon dužih pregovora kon-kordat između Kraljevine Srbije i pape Pija X. je konačno potpisan u Rimu 24. lipnja 1914. Konkordatom je određeno da će se katolička vjera izražavati slobodno i javno. Predviđeno je osnivanje jedne crk vene pokrajine te sjeme-ništa u kojem će se pripremati “srpski mladići za rimokatoličke svećenike” i u kojem će nastavni jezik za necrk vene predmete biti srpski. Mužić ističe da ta klauzula jasno ukazuje na to da su katolici u Srbiji bez obzira na nacionalno podrijetlo tretirani kao Srbi katolici.17 Katolička crk va mogla je po propisima građanskog prava stjecati i držati pokretna i nepokretna dobra i njima slo-bodno upravljati. U dopuni konkordata naveden je pristanak Svete Stolice da katolici latinskog obreda u Srbiji upotrebljavaju u bogoslužju u pojedinim župama staroslavenski jezik i glagoljicu.

Crnogorski konkordat sklopili su papa Lav XIII. i crnogorski knez Nikola I. 18. kolovoza 1886. Ratifi ciran je 7. listopada iste godine, a u povijesti je postao poznat kao prvi konkordat Vatikana s jednom slavenskom državom s većinskim pravoslavnim stanovništvom. Ovim je konkordatom zajamčena sloboda katoličke vjere u Crnoj Gori. Svi crnogorski katolici potpali su pod duhovnu jurisdikciju barskog nadbiskupa, čije je crk vene poslove nadzirala neposredno i isključivo Sveta Stolica. Papa je bio obvezan prije imenovanja barskog nadbiskupa upoznati vladu s osobom kandidata koji je potom prisegu polagao upravo pred knezom.

Sveta je Stolica 29. ožujka 1887. odobrila vršenje bogoslužja na starosla-venskom jeziku na području barske nadbiskupije. Carska vlada u Beču pro-testirala je protiv takve odluke jer je u njoj vidjela sredstvo prodora ruskog panslavizma, pa je caru uspjelo dobiti papino obećanje da se ta povlastica neće proširivati na teritorij Austro-Ugarske. Mužić navodi da se i sama Sveta Stolica pribojavala da bi upravo preko glagoljice katolici mogli prelaziti na pravoslavlje.18

Nakon potpisivanja konkordata Crna Gora je plaćala nadbiskupa i kler, ali druge materijalne obveze nije poštivala. Stoga je barski nadbiskup Šimun Milinović podnio ostavku, koja doduše nije prihvaćena zbog kneževe inter-vencije kod Lava XIII. Zanimljivo je napomenuti i to da je potpisivanju cr-nogorskog konkordata pridonio i biskup J. J. Strossmayer, koji se osim toga zalagao za glagoljicu, smatrajući je sredstvom izmirenja i sjedinjenja Srba i Hrvata, te Zapadne i Istočne crk ve.

Regulacija crk venog života na bosansko-hercegovačkom teritoriju uslije-dila je nakon austro-ugarske okupacije 1878. godine, a za cilj je prvenstve-no imala smanjivanje franjevačkog utjecaja. Austro-Ugarska je odlučila prvo

17 Isto, 23.18 Isto, 17.


urediti pitanje pravoslavne crk ve zbog čega je Monarhija 1880. sklopila sa carigradskim patrijarhom konvenciju na temelju koje je zatim organizirana bosansko-hercegovačka pravoslavna crk va.19 Nakon toga Monarhija je prio-nula na rješavanje problema organizacije Katoličke crk ve, pa je 8. lipnja 1881. potpisala konvenciju sa Svetom Stolicom, kojom je određeno da se u Sarajevu ustanovi nadbiskupija, koja će biti i metropolija. Odlučeno je da se u Banjoj Luci i Mostaru podignu biskupske stolice, koje su trebale biti podređene sara-jevskom nadbiskupu. Značajno je spomenuti da je papa udijelio caru povlasti-cu imenovanja nadbiskupa i biskupa u Bosni i Hercegovini.20

Pravni položaj vjerskih zajednica u Kraljevini SHS

U prvoj jugoslavenskoj zajednici nije bilo najpovoljnije riješeno pitanje ustav-nog uređenja, ali ni odnos države i vjerskih zajednica. Upravo će ta pitanja biti osnovni uzroci političkih previranja i unutrašnje nestabilnosti u višenacional-noj državi, koja u okolnostima vjerske i nacionalne netrpeljivosti, nije mogla ni imati većih šansi za opstanak.

Prema popisu stanovništva od 31. siječnja 1921. u Kraljevini SHS bilo je 48% pravoslavaca, 39% katolika te 13% pripadnika islamske, evangelističke i židovske vjeroispovijesti.21 Sloboda vjere i savjesti, te ravnopravnost svih vjeroispovijesti bile su zajamčene članom 12. Ustava iz 1921. No, postavlja se pitanje da li je taj Ustav uistinu i osigurao ono što je zagarantirao. Stefanović je smatrao da se na to pitanje mora dati negativan odgovor.22 Vidovdanski je ustav, osim što je načelno zajamčio slobodu savjesti i vjeroispovijesti, sadr-žavao i odredbu, po kojoj je uživanje građanskih i političkih prava bilo neza-visno o ispovijedanju vjere, te i odredbu po kojoj nitko nije bio dužan javno iskazivati svoje vjersko opredjeljenje.23 Zahvaljujući tim odredbama ovaj je Ustav u prvi mah mogao izgledati tolerantno i demokratično, pa je stoga još uočljivija odredba u kojoj stoji da nitko nije dužan sudjelovati u vjerskim aktima, svečanostima i obredima “osim kod državnih praznika i svečanosti, i ukoliko to odredi zakon za osobe, koje su podložne očinskoj, tutorskoj i vojnoj vlasti”.24 Taj se dodatak očito protivio biti člana 12, odnosno sloboda savjesti i vjeroispovijesti. “Sloboda” se naravno odnosila samo na priznate vjere koje su se smjele javno ispovijedati. Tim je vjerama dopušteno da samo-stalno uređuju svoje unutrašnje vjerske poslove i upravljaju svojim zakladama i fondovima “u granicama zakona”, pa je tako država ipak kontrolirala rad

19 STEFANOVIĆ, 94.20 MUŽIĆ, 19.21 Ivo PERIĆ, Hrvatska i svijet u 20. stoljeću, Školska knjiga, Zagreb 1993, 105.22 STEFANOVIĆ, 100.23 Isto, 100.24 Isto, 102.


vjerskih zajednica.25 Priznatim je vjerama također priznato pravo da održavaju veze s vrhovnim vjerskim poglavarima izvan granica države, ukoliko to traže duhovni propisi određene vjere, ali je država zakonom regulirala način na koji će se te veze održavati. Usvojene vjere su Ustavom dobile pravo na državnu materijalnu pomoć, ali se predviđena svota morala dijeliti među njima raz-mjerno broju vjernika i stvarno dokazanoj potrebi. Upravo se u ovom dijelu odredbe o “potrebi” krila opasnost od favoriziranja neke vjeroispovijesti od strane države, a to je u ovom slučaj bila pravoslavna vjera.

Ustavom je također zabranjena upotreba duhovne vlasti u stranačke svrhe preko vjerskih bogomolja ili na bilo koji drugi način. Klerikalni po-slanici u Ustavotvornoj skupštini, među njima i dr. Anton Korošec, najžeš-će su istupili protiv te odredbe i one o zakonskoj regulaciji komunikacije s papom jer su ih smatrali napadom na slobodu Katoličke crk ve.26 U povodu zbivanja u Ustavotvornoj skupštini ljubljanski je biskup Jeglič istaknuo da je “upravu crk ve povjerio Gospod isključivo poglavarima crk ve: papi i biskupima. Stoga ima papa od Boga dano pravo da može neposredno općiti s biskupima i s vjernicima. Tome pravu ne može i ne smije država stavljati granica, niti praviti ikakvih teškoća... tu crk va mora da traži pot-punu slobodu...”.27

Odredbu o zabrani upotrebe crk ve za političku agitaciju smatrali su kle-rikalci nedemokratskom jer su bili stava da su u političkom životu postojala pitanja od crk venog interesa na koja su se svećenici trebali osvrnuti s pro-povjedaonice. Stefanović smatra da se zabrana ustvari uopće nije protivila propisima same Katoličke crk ve jer je istu izrekao papa Benedikt XV. 1917. u enciklici “Humani generis redemtionem”, iako je ona doduše bila samo for-malna. Ali, ukoliko bi se takva odredba uvrstila u ustav, zabrana bi postala stvarna, pa su oštri prosvjedi klerikalnih zastupnika i jugoslavenskog katolič-kog episkopata sasvim razumljivi, zaključuje Stefanović.28

Malo je bilo onih koji su u Kraljevini SHS predlagali uvođenje sistema rastave crk ve od države. Među njima je bio i dr. Ante Trumbić, ali ta ideja nikada nije postala općeprihvaćena.

Država je 1929. i 1930. donijela nekoliko zakona kojima se detaljnije re-gulirao odnos s pojedinim priznatim vjerama. Krajem 1929. donesen je Zakon o Srpskoj pravoslavnoj crk vi i Zakon o vjerskoj zajednici Židova, a 1930. Zakon o islamskoj vjerskoj zajednici, Zakon o evangelističko-krš ćanskim crk-vama i Zakon o reformiranoj krš ćanskoj crk vi.29

25 Isto, 102.26 Isto, 103.27 Isto, 104.28 Isto, 105.29 Isto, 107.


Vjerskim se životom pravoslavaca na područjima, koja su 1. prosinca 1918. ušla u sastav Kraljevine SHS, dotad upravljalo iz nekoliko središta. Ujedinje-nje raznih pravoslavnih crkava na području Kraljevine svečano je proglašeno na sjednici svih pravoslavnih arhijereja 26. svibnja 1919. u Beogradu. Srp-skoj pravoslavnoj crk vi pripojena je i Pravoslavna crk va Bosne i Hercegovine za koju je carigradska patrijaršija dobila naknadu od milijun i pol franaka. Regent Aleksandar je potvrdio ujedinjenje pravoslavnih crkava ukazom od 17. lipnja 1920., a ukazom od 30. kolovoza/12. rujna iste godine proglašeno je ustanovljenje srpske patrijaršije sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima, a kasnije u Beogradu. Za patrijarha je izabran Dimitrije Pavlović. Srpska pravo-slavna crk va bila je tijesno povezana s državnom vlaš ću, a njezina organiza-cija bila je izuzetno centralizirana zbog čega se takvom uređenju usprotivilo svećenstvo iz Bosne. No, zahtijevanja prečanskih Srba nisu naišla ni na kakvo razumijevanje u Beogradu. Tako je srbijanska hegemonija ostala bitna karak-teristika Srpske pravoslavne crk ve, te je omogućila srbizaciju onih koji jesu bili pravoslavci, ali se dotada u etničkom smislu nisu smatrali Srbima.

Krajem 1929. donesen je Zakon o Srpskoj pravoslavnoj crk vi, za kojeg Mužić ističe da je ukazao na to da se Crk va nije uspjela osloboditi vrhovnog državnog nadzora.30

U cilju sve veće centralizacije i srbizacije Srpska pravoslavna crk va je 1933. poduzela dva značajna koraka. Raspušteno je Udruženje pravoslavnih svećenika kao jedinstvena organizacija, te je donesen Bračni pravilnik, kojim je određeno da je u predmetima mješovitih brakova isključivo mjerodavna Srpska pravoslavna crk va. Protukatoličke tenzije dosegle su vrhunac u vrije-me patrijarha Varnave, koji je bio školovan u Rusiji, gdje je prihvatio stavove nekih ruskih pisaca da pravi Slaven ne može biti katolik te je stoga podupirao prijelaze nesrba u srpsko pravoslavlje.31 Zbog protukatoličkih istupa morao je intervenirati i ministar pravde, koji je aktom od 21. kolovoza 1931. upozorio duhovne vlasti svih vjera da se klone istupa koji bi mogli vrijeđati pripadnike drugih vjera.32

Poslije osnivanja Kraljevine SHS Židovi su se ujedinili u Savez jevrejskih vjeroispovjednih općina, koje su samostalno donosile vlastite statute. Takvih je općina bilo 121, a brojile su oko 76.000 članova.33 Položaj Židova reguliran je Zakonom o verskoj zajednici Jevreja u Kraljevini Jugoslaviji, kojeg je kralj proglasio 14. prosinca 1929. Vrhovni nadzor nad radom židovskih općina stvarno je pripao državi, iako su one formalno bile samostalne. Vrhovni rabin priznat je kao duhovni poglavar židovske vjerske zajednice, a sjedište mu je bilo u Beogradu. Zanimljivo je spomenuti da je država Židovima dala i više

30 Isto, 29.31 Isto, 31-32.32 Isto, 32.33 Isto, 41.


nego što su oni tražili, pa je vrhovni rabin dr. Alkalaj izrazio “iznenađenje” takvom gestom Kraljevske vlade.34

Nakon raspada Austro-Ugarske položaj muslimanskog stanovništva naglo se pogoršao. Naime, status muslimana nije bio jednak u različitim južnosla-venskim područjima. U Sloveniji i Dalmaciji islam je priznat 1912., a u Hr-vatskoj i Slavoniji 1916. godine. Muslimani u Bosni i Hercegovini izvojevali su određenu autonomiju Statutom za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova od 1909. Time je priznata mogućnost održava-nja vjerskih odnosa s predstavnicima islama izvan zemlje i potvrđena mjero-davnost šerijatskih sudova u određenim imovinskim i obiteljskim poslovima. Ali, u Srbiji i Crnoj Gori pravoslavlje je tretirano kao državna vjera već i prije proglašenja Kraljevine SHS, a islam, iako formalno priznat, nije uživao rav-nopravnost. Zbog otvorene protumuslimanske politike muslimani su se iselja-vali u Bosnu i Tursku. Dolaskom pod vlast Beograda takav se odnos proširio i na muslimane u Bosni i Hercegovini. Vlast gotovo uopće nije reagirala niti je pokušala spriječiti napade na živote i imovinu muslimana čime je povrijedila točku VII. Krfske deklaracije, u kojoj je bila istaknuta ravnopravnost pravo-slavne, rimokatoličke i islamske vjere.35

Krajem 1921. muslimanska je sekcija izrazila svoje zahtjeve i prijedloge u pogledu pravnog reguliranja svog položaja u Kraljevini. Izrađen je nacrt, koji je predviđao jedinstvenu vjersku organizaciju svih muslimana u državi, a jed-noglasno su ga prihvatili predstavnici bosanskih i makedonskih muslimana. Čim je za to saznao, Pašić je izjavio da ne može, dok je on živ, dopustiti da se muslimani sjedine u jedinstvenu vjersku organizaciju, jer će se iz toga razviti jedinstvena politička organizacija.36

Prilike u zemlji su se pogoršale nakon uvođenja diktature 6. siječnja 1929., no početkom 1930. konačno je donesen Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici Kraljevine Jugoslavije, protiv kojeg su istupili patrijarh Varnava i Srpska pra-voslavna crk va. Ipak, nezadovoljstvo muslimana je raslo, pa je Stojadinović, u cilju smirivanja situacije, dao 1935. Mehmedu Spahi položaj ministra pro-meta, koji je Spaho prihvatio pod uvjetom da se donese novo zakonodavstvo o Islamskoj vjerskoj zajednici. Jedan od najvažnijih muslimanskih zahtjeva no-voj vladi bio je da se sjedište reisu-l-uleme prebaci iz Beograda u Sarajevo37, što je i ispunjeno u listopadu 1936. kada je proglašen novi Ustav IVZ.

Iz navedenih zakona iz 1929. i 1930. očito je da je država nastojala kon-trolirati unutrašnje uređenje vjerskih zajednica putem zakonodavstva. Vjerske zajednice imale su karakter pravne osobe i mogle su stjecati imetak, koji im

34 Isto, 41.35 Isto, 34.36 Isto, 35.37 Jutarnji list, 24/8418, 1.


je mogao biti oduzet samo eksproprijacijom na osnovi zakona. Vjerske škole su bile pod vodstvom i upravom vjerskih vlasti, ali je država zadržala pravo vrhovnog nadzora. Značajno je spomenuti da su vjerske zajednice obavljale u prenesenoj nadležnosti neke važne državne poslove, a u tim su slučajevima crk veni organi djelovali kao državni. To je vrijedilo za vođenje knjiga rođe-nih, vjenčanih i umrlih, za sklapanje braka i za suđenje u bračnim sporovima. Vjerska je nastava bila obavezna u državnim školama i vršila se u suglasnosti s nadležnim vjerskim vlastima.

Navedene odredbe dovoljna su potvrda tvrdnje da su odnosi između vjer-skih zajednica i države u Kraljevini bili iznimno tijesni te ukazuju na to da je ideja rastave crk ve od države u takvim okolnostima bila samo utopija.

Položaj Katoličke crk ve u Kraljevini Jugoslaviji do potpisivanja konkordata

a) prve rasprave o konkordatu u novoj državi

Nakon dugog raspravljanja o vjerama i Crk vama na IV.,V.,VI. i VII. sjednici Krfske konferencije 1917. god. zauzeto je stajalište da sve priznate vjeroispo-vijesti u budućoj državi uživaju potpunu ravnopravnost.38 Kralj Aleksandar priznao je na početku svoje vladavine da je jednakost religija jedina moguća politika nove države.39 Ante Trumbić naglašavao je potrebu izuzetno pažljivog odnosa s Katoličkom crk vom i upozoravao na to da se Katolička crk va protivi ujedinjenju Južnih Slavena, te upozoravao da je veliki oprez bio potreban zbog opasnosti da Vatikan preraste u trajnog neprijatelja.40 Stefanović je mišljenja da je Katolička crk va smatrala da je ujedinjenje Južnih Slavena protivno nje-nim interesima zato što nova država ne bi bila pretežno katolička zbog čega je Vatikan i odobrio energični stav Austro-Ugarske prema Srbiji i objavu rata.41 Prema njegovom mišljenju, Vatikan je htio spriječiti raspad katoličkog carstva i postojeću dvojnu pretvoriti u trojnu monarhiju.42 U travnju 1919. državni tajnik kardinal Gasparri je u izjavi, koju je dao pariškom listu “Petit Parisien”, izrazio duboko žaljenje zbog propasti Austro-Ugarske, koja je, po njegovim riječima, mogla dobro poslužiti kao brana protiv nadiranja boljševizma.43

No, treba reći i to da je Biskupska konferencija na svom zasjedanju u Za-grebu od 27. listopada do 2. studenog 1918. pozdravila ujedinjenje Slovenaca,

38 MUŽIĆ, 45.39 Stella ALEXANDER, Život zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca: trostruki mit, TZG

P. Golia, Trebnje 1990, 30.40 MUŽIĆ, 45.41 STEFANOVIĆ, 111.42 Isto, 114.43 Isto, 116.


Hrvata i Srba u jednu državu. Biskupi su pritom izrazili želju da država prizna prava Katoličkoj crk vi i sva pitanja uredi dogovorno sa Vatikanom, te je odlu-čeno da se papi uputi zahtjev za proširenjem bogoslužja na staroslavenskom jeziku na cijeli teritorij nove države.44

Potrebno je naglasiti da Kraljevina SHS nije u početku naišla ni na odobra-vanje pobjedničkih velesila, koje su je priznale tek 1919. Krajem iste godine priznao je i Vatikan, i to ponajviše zahvaljujući zalaganju Svetozara Rittiga, kojeg je u Rim uputio nadbiskup Bauer.

Ideja o sklapanju konkordata zaživjela je već početkom 1919. zbog ne-povjerenja katoličkog klera prema novoj državi i izbjegavanja većih nespo-razuma, pa su akcije za sklapanje konkordata bile vrlo dinamične. Te su se godine u novinama pojavile vijesti da ministar vjera Tugomir Alaupović radi na konkordatu. Povodom toga su tisku pokrenute rasprave o tome hoće li se konkordat Srbije s Vatikanom iz 1914. protegnuti na područje Kraljevi-ne SHS, te hoće li se čekati saziv konstituante, koja je jedina mogla odlučiti između konkordata i načela rastave crk ve i države.45 Osim toga, problem je dodatno zakomplicirao stav nekih pravnih teoretičara da, sa stajališta među-narodnog prava, Kraljevina SHS nije nova država nego stara država Srbija, a na temelju toga se moglo zaključiti da konkordat ne treba ni sklapati jer vri-jedi onaj sklop ljen 1914. godine. Sklapanje konkordata podržala je Hrvatska pučka stranka, u čijem programu iz 1919. ističe zahtjev za ravnopravnoš ću i slobodom svih vjera, te samoupravom svih vjerskih udruženja. Osim toga, Pučka stranka radila je na tome da vjerska udruženja imaju veću nezavisnost od države. Stranka smatra da se sva pitanja između države i pojedine vjere imaju urediti konkordatom.46

Na zasjedanju dijela nižeg katoličkog klera 10. veljače 1919. u Zagrebu također je predloženo sklapanje konkordata s Vatikanom, kojim je trebalo po-stići sljedeće:

a) zagarantirati suverenu vlast u pitanjima vjere i ćudoređa,b) priznati pravo crk ve na stjecanje pokretnog i pravo posjedovanja nepo-

kretnog imetka, c) konkordatom se treba urediti nastavna osnova za biskupska sjemeništa

i bogoslovne fakultete.47

Apeliralo se da konkordat bude demokratičan i bez tajnih klauzula.

Ideju je podržala i Biskupska konferencija na svom zasjedanju u Zagrebu od 15. do 20. srpnja 1919., pa je biskup Antun Jeglič, koji je u kolovozu iste

44 Isto, 45.45 Isto, 46.46 Isto, 46.47 Isto, 47.


godine boravio u Rimu, papi izrazio mišljenje da bi konkordat iz 1914. trebalo proširiti na cijelu zemlju. “Katolički list” prenosi da je Jeglič tom prilikom osjetio strahovanje Kurije da će se katolici posrbiti i da bogoslužje na staro-slavenskom vodi u pravoslavlje.48

Na reakciju iz srpskih krugova nije trebalo dugo čekati. Ponukani strahom od snažne i jedinstvene Katoličke crk ve, Srbi su predlagali osnivanje Srpske katoličke crk ve s barskim nadbiskupom na čelu i sa sjedištem u Beogradu, te po-sebne Hrvatske i posebne Slovenske katoličke crk ve. Osim što se htjelo oslabiti Katoličku crk vu, cilj je te zamisli bio pretopiti dio Hrvata u Srbe katolike.49 Ideja nije bila snažna, pa nikad nije ni zaživjela u vladajućim krugovima.

Početkom 1920. načelnik Katoličkog odjela u Ministarstvu vjera Mihajlo Lanović izradio je Prijedlog zakona o međuvjerskim odnosima u Kraljevini SHS u kojem se izjasnio protiv rastave Crk ve i države i podržao ravnoprav-nost svih vjera.50

Prijedlozi nacrta konkordata počeli su se intenzivnije izrađivati od 1921., a u tisku su se pojavili napisi da bi se kao temelj novog konkordata mogao uzeti austrijski konkordat iz 1855.51 Iste je godine (28.6.) usvojen Ustav o kojem je već ranije bilo govora. S obzirom na to da Ustav nije prihvatio sistem rastave, pitanje konkordata postalo je još aktualnije.

Katolička se crk va oštro pobunila protiv stavka V. čl. 12, kojim je utvrđeno da se veza sa crk venim poglavarom izvan zemlje može održavati na način koji će biti propisan zakonom. Osim toga, Crk va se protivila stavku VII. ko-jim se zabranjivala upotreba duhovne vlasti u stranačke svrhe, pa je Anton Korošec izjavio da usvajanje tog načela onemogućuje sklapanje konkordata s Vatikanom.52 Klerikalni predstavnici su tražili da se u Ustav unese odredba o sklapanju tog konkordata.

Nakon proglašenja Ustava Katolička crk va je naglasila da Sveta Stolica ne može stupiti u pregovore o konkordatu sve dok Kraljevina SHS ne povuče one stavke Ustava koji zadiru u temeljna prava i slobodu Crk ve. Crk va je upozori-la da se bez konkordata u zemlji neće moći osigurati mir i stabilnost.53

b) Počeci ozbiljnijeg rada na konkordatu

Sredinom studenog 1921. održano je u Beogradu nekoliko veoma značaj-nih sjednica predstavnika Katoličke crk ve. Na prvom sastanku 16. studenog

48 Isto, 48.49 Isto, 49.50 Isto, 49.51 Isto, 50.52 Isto, 50.53 Isto, 51.


raspravljalo se o pravnom položaju Crk ve u Kraljevini SHS. Predloženo je sklapanje konkordata s Vatikanom, a ukoliko do toga ne dođe, položaj Crk-ve je trebalo zajamčiti državnim zakonom. Na drugoj sjednici 17. studenog istaknuto je da katoličko crk veno pravo isključuje vrhovni nadzor države nad vršenjem vjerske autonomije i da djeca iz mješovitih brakova moraju slijediti vjeru katoličkog roditelja. Iznesen je i stav da katolicima mora biti zabranjen prijelaz na drugu vjeru. Na trećoj sjednici 18. studenog zatraženo je da se Crk-vi vrate sva oduzeta dobra na slobodnu upravu i potpuno uživanje.54

Novi ministar pravde u Pašićevoj vladi Lazar Marković veoma se kritički postavio prema zahtjevima Crk ve, te je počeo otezati rad na crk venoj pro-blematici.55 U Katoličkoj se crk vi sve više inzistiralo na konkordatu, umjesto državnom zakonu, jer je Vatikan zaključio da postojeći konkordati nisu više obvezni što je istaknuo papa Benedikt XV. u svom govoru pred zborom kardi-nala 21. studenog 1921.56

Vlada je tada odlučila da se svi bivši konkordati zamijene novim. Iako je Nikola Pašić bio izrazito nepovjerljiv prema Katoličkoj crk vi, izrazio je spre-mnost da se s Vatikanom ipak potpiše konkordat. Vladi je predložen “Nacrt konkordata između Svete Stolice i Kraljevine SHS” kao “neofi cijelna osnova katoličkih biskupa”.57 Ustvari se radilo o ponešto izmijenjenom i nadopunje-nom konkordatu Srbije s Vatikanom iz 1914.

S druge strane, Momčilo Ninčić, ministar vanjskih poslova, imenovao je 24. srpnja 1922. “Komisiju za proučavanje pitanja o zaključenju konkordata s Va-tikanom” i od nje zatražio da izradi temelj državnog prijedlog za konkordat. Komisija je na prvoj sjednici izabrala Uži odbor za izradbu nacrta, a nacrt koji je predložen od katoličkog episkopata priložen je zapisniku. U listopadu je Uži odbor predao vladi svoje mišljenje pod naslovom “Zaključci užeg odbora komi-sije za proučavanje pitanja o zaključku konkordata”. Predloženo je da se položaj Katoličke crk ve defi nitivno regulira konkordatom s Vatikanom, istaknuto je pra-vo Crk ve na upravljanje imovinom, te mogućnost direktnog kontakta Crk ve sa Svetom stolicom i služenja staroslavenskim jezikom i glagoljicom. Predložena je zakletva vjernosti vladaru i obavještavanje vlade o imenovanjima na crk vene položaje, što je opet izazvalo burne reakcije u Katoličkoj crk vi. “Katolički list” prenio je članak iz Ljubljanskih novina “Slovenec” u kojima se izražavalo čuđe-nje jer je glavnu riječ u Užem odboru imao Ljuba Davidović, koji je bio poznat po negativnom odnosu prema hrvatskim i slovenskim katolicima, te je isticano da je pitanje jezika također unutrašnja stvar Crk ve.58 Anton Korošec i nadbiskup Bauer javno su iznijeli svoje stavove o zapostavljanju Katoličke crk ve.

54 Isto, 52-53.55 Isto, 53.56 STEFANOVIĆ, 126.57 MUŽIĆ, 54.58 Isto, 56.


U lipnju 1923. doneseni su zaključci Šireg odbora Komisije i to u smislu zaključaka Užeg odbora bez bitnih promjena. Rad na pripremi pregovora za zaključenje konkordata vodio je ministar Ninčić s ciljem unutrašnjeg i vanjskog konsolidiranja Kraljevine SHS. Ninčić je vjerovao da će konkordat pridonijeti uklanjanju nepovjerenja između katolika i pravoslavaca, te katolika prema drža-vi59, ali su rasprave oko crk venih pitanja još više raspirile političku borbu.

c) Pregovori sa Svetom stolicom 1925. godine

Sredinom 20-ih godina započele su intenzivnije pripreme za pregovore s Vati-kanom. Glavna prepreka bila je nejedinstveno stajalište jugoslavenskih politi-čara prema konkordatu prema kojemu su postojala tri različita shvaćanja. Prvu grupu su činili pojedinci okupljeni oko lista “Samouprava” i orijentirani kao masoni, a poduzimali su sve da ne dođe do potpisivanja konkordata. Druga grupa su bili pripadnici centra Radikalne stranke koji su bili protukatolički orijentirani, ali indiferentni prema konkordatu. Treća grupa na čelu sa Stoja-nom Protićem je vodila cjelovitu politiku Radikalne stranke, te je smatrala da Kraljevina SHS mora sklopiti konkordat sa Svetom Stolicom kako bi se osi-gurao vjerski mir u državi. Toj se grupi priklonio i Nikola Pašić, koji je želio da se to pitanje što prije riješi ne bi li se na taj način smirilo šestmilijunsko katoličko stanovništvo u Jugoslaviji. Pašić je težio uspostavi samostalne hr-vatske crk ve koja bi se odvojila od središnje vlasti u Rimu. Smatrao je da prvo treba regulirati odnos države prema ostalim vjeroispovijestima, pa tek onda razmotriti pitanje konkordata s Vatikanom.60

Iako je u privatnoj audijenciji početkom 1924. obećao papi Piju XI. da će zaključiti konkordat, Pašić je ministru vjera u svojoj vladi Vojislavu Janjiću još 1923. naredio da najprije pripremi interkonfesionalni zakon i na temelju tog zakona izradi posebne zakone za pojedine vjere.61 Janjić je čvrsto stajao na stajalištu državnog nadzora nad sjemeništima, te je zahtijevao ukidanje i preustroj pojedinih biskupija.

U povodu rasprave o sklapanju konkordata u zemlju je doputovao i Josip Smodlaka, koji je tada obavljao dužnost poslanika pri Svetoj Stolici. On je izjavio “da je glagoljica privilegij cijelog naroda, a ne pojedinih župa, ta da se može očekivati nakon sklapanja konkordata proglašenje jednog člana našeg episkopata kardinalom”.62

Krajem 1924. otputovao je u Rim ministar Ninčić na razgovore s kardi-nalom Gasparrijem, s kojim se sporazumio da se za temelj novog konkordata uzme onaj iz 1914. Tako se odustalo od ostalih nacrta, pa je Smodlaka u ožujku



1925. otišao u Rim s nacrtom konkordata sličnim srbijanskom. Katoličko no-vinstvo pisalo je u povodu početka pregovora da bi Crk va morala prilično popustiti ukoliko želi udovoljiti svim zahtjevima Pašićeve i Pribićevićeve vla-de koja bi se htjela miješati u unutrašnje poslove Crk ve i ograničiti primanje uputa za biskupe od poglavara u Rimu.63

U travnju 1925. u Vatikan je otišla jugoslavenska delegacija na čelu sa Vojom Janjićem. U ime Vatikana pregovore je vodio msgr. Francesco Borgon-gini Duca. Pregovori su trajali tijekom svibnja i lipnja, ali se nacrtu usprotivio jugoslavenski katolički episkopat, koji se također nalazio u Rimu. Biskupi su osobito bili protiv odredbe koja je dopuštala upotrebu staroslavenskog jezika u svim katoličkim crk vama, iako su upravo oni 1918. i 1919. zauzeli o tom pitanju sasvim suprotan stav.64 Na takvo stajalište biskupa požalili su se Ja-njić i Smodlaka u izvješ ću vladi, kojeg su 2. lipnja 1925. poslali u Beograd. Vatikan se u većini točaka složio, ali je bio nepopustljiv u pitanjima vladine kontrole nad crk venom imovinom, odnosa vlade prema širenju vjerskih re-dova i predlaganja kandidata za biskupe. Pregovori su morali biti prekinuti zbog odobrenja kardinalskog zbora u vezi s oprečnim pitanjima. No, oni nisu ni nastavljeni zbog toga što, prema riječima V. Janjića, jugoslavenska vlada nije smatrala svojom dužnoš ću nastaviti pregovore.65 Osim toga, u ljeto 1925. zaoštrio se odnos Kraljevine i Vatikana zbog Zavoda Sv. Jeronima.

U listopadu 1925. vlada je nastavila rad na pripremama konkordata. Nakon nekoliko sastanaka Ninčić je poslao Smodlaku Stjepanu Radiću da ga obavijesti o zauzetim stajalištima. Radić se složio s radom konferencije, koja je održana 31. listopada 1925. u Ministarstvu i u nazočnosti Ninčića, Miše Trifunovića, Pavla Radića, Ljube Jovanovića, te stručnjaka Lanovića, Čuke i tajnika Anića. Smodla-ka je pročitao vladin tekst za pregovore i izložio mišljenje Vatikana i vladine dele-gacije u svim točkama. Stvoreni su zaključci i upute za delegaciju, a raspravljalo se i o željama katoličkog episkopata. Odlučeno je da vlada u pitanju glagoljice ostane nepopustljiva. Kad su Pašić i Ninčić odobrili već završeni nacrt, njemu se iznenada usprotivio Stjepan Radić. Na sjednici 12. studenog 1925. Radić je zastu-pao oštro stajalište prema Vatikanu u pitanju Zavoda Sv. Jeronima i konkordatu uopće, te je predložio da se odnos države i Katoličke crk ve riješi donošenjem jednog konfesionalnog zakona.66 Stav HSS, objavljen u glasilu “Dom”, bio je da je konkordat samo formalna stvar države, ali da je on stvarno stvar svih katolika u zemlji od kojih su većina Hrvati.67 Stoga se Radić protivio tomu da smjer i sadržaj bilo kakvom sporazumu s Vatikanom diktira beogradska vlada.

63 Isto, 63.64 STEFANOVIĆ, 128.65 MUŽIĆ, 64.66 Isto, 67.67 Stjepan MATKOVIĆ, Stjepan Radić i konkordat, Hrvatska revija, 48, 1/2, Matica hrvatska,

Zagreb 1998, 295.


Dana 24. studenog 1925. sastalo se s Radićem u Beogradu pet katoličkih bis-kupa na čelu s nadbiskupom Bauerom. Tom su prilikom do izražaja došli Radi-ćevi antiklerikalni stavovi. Iako je Radićeva politika polazila od krš ćanstva, Ra-dić je bio protivnik miješanja Crk ve i klera u politiku.68 Bio je svjestan utjecaja Katoličke crk ve u hrvatskom narodu, pa se plašio da vodstvo hrvatske politike ne preuzmu klerikalni elementi vezani uz Vatikan, koji je po Radićevu mišljenju podupirao Rim i talijanske pretenzije na hrvatsku obalu. Stoga je Radić čak raz-mišljao i o odvajanju hrvatske Crk ve od Rima.69 Radićevi stavovi isprovocirali su katolički kler, koji je oštro istupio protiv njegove politike. Stjepan Matković zaključuje da je upravo Radić, koji je odnos između Katoličke crk ve i države navodno htio riješiti donošenjem konfesionalnoga zakona, imao glavnu ulogu u obustavljanju pregovora s Vatikanom 1925. godine.70

Miša Trifunović je, nakon razgovora s biskupima 24. studenog, dao izjavu da će se prije konkordata riješiti pitanje Zavoda Sv. Jeronima.71 Isto je potvrdio i nuncij Pellegrinetti. Poslanik u Vatikanu Jevrem Simić tvrdio je da je pitanje Zavoda Sveta Stolica htjela vezati uz sklapanje konkordata, ali je on to odbijao jer je smatrao da se radi o dva različita pitanja.72 Problem Zavoda Sv. Jeronima nije riješen sve do 1929. kada ga je Vatikan konačno prepustio Kraljevini. Do tada se više ništa konkretno nije napravilo ni po pitanju konkordata.

d) Angažiranje kralja Aleksandra

Nakon donošenja zakona o pravoslavnoj, židovskoj, islamskoj i protestantskoj vjeri 1929. i 1930. godine, jugoslavenska vlada ponovno je započela pripremati radove i za uređenje odnosa sa Katoličkom crk vom. Kralj se oštro suprotstav-ljao protuvatikanskim stavovima masona i starokatolika, ali i “Srba katolika” koji su tražili osnivanje posebne katoličke crk ve za “Srbe katoličke vjere u srp-skim zemljama”.73 Aleksandar je želio riješiti pojedine teškoće režima upravo sa Katoličkom crk vom, pa je stoga održavao odnos s nadbiskupom Bauerom. Međutim, u Katoličkoj crk vi su izgubili povjerenje u mogućnost oživotvorenja odredaba o položaju Crk ve, posebno onih o školstvu i bračnom pravu. Episko-pat se nije mogao složiti s kraljem u nekim pitanjima (npr. glagoljica), pa je Aleksandar odlučio stupiti u pregovore s Vatikanom i potpuno zaobići katolički episkopat u zemlji. Štoviše, kralj je osobno preuzeo brigu nad radom oko kon-kordata, te je stoga u Beograd pozvao Charlesa Loiseaua da se s njim posavje-tuje o bitnim pitanjima. Aleksandar mu je povjerio da mu se čini da ni jedna

68 STEFANOVIĆ, 127.69 ALEXANDER, 30.70 MATKOVIĆ, 296.71 MUŽIĆ, 69.72 Isto, 70.73 Isto, 71.


strana ne pokazuje iskrenu želju za sklapanjem konkordata. Izrazio je mišljenje da se u konkordatu mora potvrditi nazor da katolička vjera zaslužuje jednak po-stupak kao i srpska pravoslavna u pogledu dostojanstva, slobode i materijalnog položaja svih svećenika. Naglasio je da neće dopustiti da Sveta Stolica djeluje mimo države u pogledu imenovanja biskupa, te da bi država trebala zadržati pravo da daje suglasnost na imenovanja vjeroučitelja.74 Mužić ističe da je Alek-sandar konkordatom htio pridonijeti rješavanju hrvatskog pitanja, razbiti HSS, ali i vezati Katoličku crk vu uz državu zbog borbe protiv komunizma, pa je stoga upozoravao patrijarha Varnavu na važnost sklapanja konkordata.75

Dana 4. 3. 1931. predložen je Vatikanu Nacrt konkordata s Kraljevinom Jugoslavijom. Ali, ni ovoga puta posao nije dovršen, pa je nastupilo zatiš-je sve do lipnja 1932. kada je Simić došao u Beograd da okupi stručnjake koji bi pomogli u pregovorima sa Svetom Stolicom. No, u drugoj polovici 1932. zaoštrio se sukob Jugoslavije i Katoličke crk ve zbog sokolskog pokreta, svetosavskih proslava u školama i prijedloga o izgonu isusovaca. Simić je u Rimu čekao da mu vlada pošalje tražene stručnjake, ali ga je Eugenio Pacelli obavije stio da je za vođenje pregovora s Vatikanom određen Moscatello, s kojim je kralj detaljno razmotrio sve članke Nacrta konkordata.

U jesen 1932. ministar vanjskih poslova u vladi Milana Srškića Bogoljub Jevtić nastavio je raditi na Nacrtu konkordata uz pomoć stručnjaka, a po na-redbi kralja koji je to pitanje htio što prije regulirati zbog vanjske politike i odnosa s Italijom. Jevtić je od Moscatella saznao glavne težnje Vatikana i granice do kojih je Sveta Stolica bila spremna popuštati.

No, na planiranju konkordatu se dugo vremena opet ništa nije uradilo. Tek je 1934. Nikola Uzunović dobio Jevtićev Nacrt, pa je obavijestio kralja da Na-crt treba predati ministru pravde Boži Maksimoviću.76 No, Maksimović je bio nezadovoljan, posebno odredbama o vjerskoj nastavi i vjerskim školama, pa je održan sastanak Uzunovića sa Jevtićem i Maksimovićem. Nakon toga Uzuno-vić je savjetovao kralja da Nacrt traži neke promjene i dopune, pa ga je najbolje privremeno odgoditi.77 U prosincu 1934. Uzunovićeva je vlada dala ostavku, a do tog se trenutka također ništa konkretno nije učinilo u pitanju konkordata.

e) Pregovori vlade Bogoljuba Jevtića s Vatikanom

Krajem 1934. na položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova dolazi Bogoljub Jevtić, a kontakti s Vatikanom se ponovno intenziviraju u proljeće 1935. jer je što skorije potpisivanje konkordata odgovaralo Jevtićevoj politici približavanja Italiji. Moscatello je nekoliko puta dolazio u Beograd gdje je



iznosio prijedloge Svete Stolice i vraćao se u Rim s protuprijedlozima beo-gradske vlade. Teškoće su se uglavnom očitovale u pitanju glagoljice, vjerske nastave u školama i razgraničenja područja biskupija. Moscatello nije mogao dobiti od pape pristanak za dozvolu glagoljanja u čitavoj Jugoslaviji, ali je papa naposljetku popustio pa je ta odredba unesena u tekst konkordata. Jev-tić je već u veljači 1935. izjavio da je voljan osobno doći u Rim i potpisati konkordat, a u travnju je Sveta Stolica poručila da je i ona spremna pristupiti sklapanju konkordata.78 Početkom travnja Stepinac je uputio Jevtiću pismo u kojem ističe da državna vlast, izgleda, “kani pošto poto onemogućiti Crk vi svaki i najmanji upliv na odgoj omladine i ljudstva uopće tako, da se izvan crk vene zgrade ne može ni maknuti”, a “kundačenja, zatvori, globe i svećeni-ka i vjernika na dnevnom su redu i nije ih moguće sve izbrojiti”.79

U svibnju 1935. održani su izbori za Narodnu skupštinu, a Jevtić je ra-čunao da će u izbornoj borbi, koju je vodio diktatorskim metodama, privući katolike i oslabiti HSS. Bauer i Stepinac, slijedeći primjer Pija XI., bili su snažno protivni sudjelovanju svećenstva u politici. Bauer je još u veljači te go-dine razaslao okružnicu svećenstvu zabranjujući izrijekom svakom aktivnom članu klera da prihvati kandidaturu bilo koje političke stranke.80 Istu je zabra-nu Bauer ponovno izrekao početkom svibnja. Jevtić je pobijedio zahvaljujući prijevarama i zastrašivanjima, pa je Bauer, potaknut brojnim izvještajima o progonima Hrvata, osobno, u pratnji dr. Dionizija Njaradija, grkokatoličkog vladike iz Križevaca, otišao u Beograd.81 Nadbiskup je 25. svibnja posjetio kneza Pavla i pročitao mu i predao memorandum, kojim je prvi put više pred-stavnika katoličkog episkopata oštro istupilo u obranu hrvatskih narodnih pra-va: “Nipošto se ne želim miješati u kakovu politiku, a najmanje u kakove stra-načke borbe, nego promatram ove patnje kao nadbiskup, koji je dužan starati se za duhovno dobro svojega hrvatskog naroda.”.82 Regent mu je odgovorio da zna da su pritužbe opravdane, ali je nemoćan da protiv brutalnosti išta poduz-me.83 Viktor Novak pak zaključuje da se Jevtić “prevario, jer su klerikalci ili apstinirali ili su glasali za opoziciju…Dakle koncesija kojom je predsjednik vlade mislio privući episkopat, bila je uzaludan pokušaj da se stiša klerikalno neraspoloženje.”, za koje opravdanje nalazi u promišljanju da su “i episkopatu kao i čitavom klerikalizmu bili pred očima izrazito politički ciljevi, a nikako vjerski niti prijateljski odnosi između Jugoslavije i Vatikana.”84

78 Isto, 76.79 Ivan GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, vlast. nakl., Zagreb 2007, 77.80 ALEXANDER, 29.81 Rudolf HORVAT, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb 1992, 548.82 Isto, 548-554.83 ALEXANDER, 29.84 Viktor NOVAK, Magnum Crimen, Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Nakladni zavod

Hrvatske, Zagreb 1948, 431.


U hrvatskoj Katoličkoj crk vi sve su se više izražavale rezerve prema pot-pisivanju konkordata, pa je Sveta Stolica stvarno pregovarala s beogradskom vladom nezavisno od mišljenja katoličkog episkopata u zemlji. Većina kato-ličkih biskupa vjerovala je da se konkordat nikad neće ratifi cirati. Priopćili su svoje sumnje Piju XI., ali su ga samo uspjeli naljutiti.85 Navodno je nadbiskup Bauer osobno intervenirao kod pape da ne potpiše taj konkordat.86

U redovima hrvatske Katoličke crk ve su postojala i shvaćanja, koja su isključivala svaku mogućnost pregovaranja s Beogradom. To je stajalište detaljno razradio Aleksandar Gahs, profesor na Teološkom fakultetu u Za-grebu i jedan od kandidata za zagrebačkog nadbiskupa nakon Bauerove smr-ti. Gahs je pripremio pismene materijale u kojima je istaknuo da državni organi rade samovoljno i krše zakon, pa nema jamstva da bi se konkordat povoljan za Katoličku crk vu uopće izvršavao. Gahs je podsjetio na to da je kralj Aleksandar riješio pitanje svih konfesija, osim katoličke, te je nabrojio primjere netolerantnog odnosa državnih vlasti prema Katoličkoj crk vi.87 Te je materijale Gahs predao bečkom kardinalu Innitzeru, zamolivši ga da se zauzme u Rimu. Stepinac se slagao sa Gahsovim mišljenjem da je bolje ne sklapati konkordat ukoliko Beograd ne prihvati sve zahtjeve Svete Stolice. Svoje je mišljenje priopćio i Bogoljubu Jevtiću prije nego što ga je zamije-nio Milan Stojadinović.88

Usprkos protivljenju hrvatske Crk ve, Jevtićeva vlada i Vatikan su dogo-vorili potpisivanje konkordata za srpanj 1935., a u Rim je trebao otputovati Dragutin Kojić, ministar pravde. No, Jevtićeva vlada pada 20. lipnja, a četiri dana kasnije Milan Stojadinović sastavlja novu vladu.

Potpisivanje konkordata između Vatikana i Jugoslavije

Jedina promjena u pitanju konkordata koju je izazvala smjena vlade bio je datum. Potpisivanje je bilo predviđeno za 15. srpnja, ali je novi ministar prav-de dr. Ljudevit Auer zatražio odgodu zbog nepoznavanja predmeta. Stoga je sklapanje konkordata zakazano za 25. srpnja. Stojadinović je namjeravao ras-pisati izbore u jesen 1935., pa mu je konkordat trebao poslužiti kao sredstvo za smirivanje napetosti u zemlji i pridobivanje hrvatskih narodnih masa. Stra-ni novinari izvještavali su iz Beograda da će Stojadinovićeva vlada biti prije svega vlada stišavanja, čiji će prvi zadatak biti priprema zbližavanja Zagreba i Beograda u cilju konačnog rješavanja hrvatskog pitanja.89

85 ALEXANDER, 32.86 MUŽIĆ, 77.87 Isto, 77.88 ALEXANDER, 32.89 Jutarnji list, 24/8408, 2.


Početkom srpnja Stojadinovićeva je vlada održala prvu sjednicu o konkor-datu, a referat je podnio Auer. Na drugoj sjednici 6. srpnja prijedlog konkordata je prihvaćen. Auer je dobio ovlaštenje od ministarskog savjeta, pa je izjavio no-vinarima da planira otputovati u Rim da potpiše konkordat Vatikana i Jugosla-vije, te da će prije puta dati opširnu izjavu o sadržaju konkordata.90 Tekst kon-kordata bio je ustvari gotov već prije atentata na kralja Aleksandra u Marseilleu 9. listopada 1934., a poslije su učinjene samo neke manje jezične i stilističke promjene. U “Politici” je objavljena vijest da je detaljan sadržaj konkordata poznat samo Vatikanu i vladi, ali i to da se očekuje da će na dan potpisivanja sadržaj biti objavljen istovremeno u Rimu i u Beogradu.91 “Politika” u broju od 25. srpnja 1935. najavljuje na naslovnoj strani potpisivanje novog konkordata sa Svetom Stolicom, te daje opširan i detaljan pregled dotadašnjih konkordata i analizu odnosa Katoličke crk ve i jugoslavenske države.92

Na dan svečanog potpisivanja konkordata u Rimu 25. srpnja 1935. državni tajnik kardinal Eugenio Pacelli istaknuo je da je konkordat djelo, koje kao temelj ima uzajamno poštovanje i priznanje, koje čine dvije suverene vlasti - crk vena i građanska - jedna drugoj, te je odao priznanje kralju Aleksandru i njegovim zalaganjima za konkordat.93 Potpisivanju su također nazočili mon-signor Piccarde, nadbiskup od Nikeje i monsignor Barbetta, koji je u vatikan-skom servisu za vanjske poslove vodio jugoslavenski odsjek, te Jevrem Simić, jugoslavenski poslanik u Vatikanu i njegov savjetnik monsignor Moscatelli.94 Papa se na francuskom jeziku, na kojem je bio sastavljen i konkordat, obratio delegaciji i novinarima, te je blagoslovio Jugoslaviju, kralja Petra, vladu i na-rod. Nakon potpisivanja Konkordata izdano je kratko službeno priopćenje za tisak o sadržaju Konkordata.95

“Jutarnji list” u broju od 26. srpnja izvještava da je potpisivanjem konkor-data konačno riješeno razgraničenje pojedinih biskupija, da je zabranjeno učla-njivanje klera u političke stranke i da je pravno uređena upotreba slavenskog jezika u crk vi te zaključuje da se “ovim konkordatom zapravo završava preko tisućljetna borba Hrvata za pravo upotrebljavanja narodnog jezika u crk vi”.96

Nakon potpisa konkordata dr. Auer je, na povratku iz Rima, stigao u Bo-hinj, gdje je primljen u audijenciju kod kneza Pavla, kojemu je podnio refe-rat o potpisivanju konkordata.97 Nakon dolaska u Beograd Auer je odbio dati

90 Jutarnji list, 24/8421, 1.91 Politika, 32/9756, 2.92 Politika, 32/9761, 1.93 Politika, 32/9763, 2.94 Jutarnji list, 24/8437, 1.95 Politika, 32/9761, 1. NOVAK, 433-434.96 Jutarnji list, 24/8438, 2-3.97 Jutarnji list, 24/8444, 1.


izjavu za tisak dok ne razgovara s predsjednikom vlade. “Jutarnji list” u broju od 2. kolovoza 1935. izvještava da će Narodna skupština ratifi cirat konkordat polovicom rujna, jer se takav čin mora izvršiti u roku od 5 ili 6 tjedana.98

Reakcije u Hrvatskoj bile su izrazito negativne. U katoličkom se tisku isticalo da ne treba imati iluzija da se konkordatom sve rješava i da konkor-dat nije potreban ako se njime samo “de iure” proglašava ono što je do tada “de facto” postojalo.99 Na dan potpisa konkordata neki su listovi prenijeli izjavu Vlatka Mačeka, koju je dao za katolički tjednik “Nedjelja”, a u kojoj je Maček istaknuo da će doći vrijeme kada će Hrvati moći uređivati svoje prilike kako žele, te da će se tada urediti i odnos sa Crk vom tako da ona bude zadovoljna.100 HSS nije priznao konkordat, a Maček je odao priznanje ulozi Katoličke crk ve u hrvatskom narodu te se izjasnio protiv uplitanja svećen-stva u stranačke borbe.

Planovi beogradskog režima, koji su trebali izazvati rascjep hrvatskog po-kreta, doživjeli su neuspjeh jer je upravo u ovom periodu uspostavljena potpuna suradnja između vodstva hrvatske Katoličke crk ve i Hrvatske seljačke stranke.

Problem ratifi kacije konkordata

Člankom 38. Konkordata bilo je ugovoreno da će se sporazum ratifi cirati što je prije moguće. Konkordat je trebala potvrditi Narodna skupština i Senat Kra-ljevine Jugoslavije, a potom i kraljevi namjesnici. Stojadinović je ratifi kaciju predvidio za rujan kada se Narodna skupština sastane nakon ljetnog odmora, pa je to preko Auera poručio i papi. U tisku se pojavila vijest da će konkor-dat biti objavljen već u kolovozu101, ali je nakon dva tjedna Auer izjavio za “Politiku” da će tekst sporazuma biti objavljen nakon što bude ratifi ciran od Narodne skupštine u rujnu.102 U povodu osnivanja Jugoslavenske radikalne zajednice Auer je podnio ostavku smatrajući da kao ministar pravde ne može odobriti osnivanje stranke, koja se po njegovom mišljenju stvara na plemen-skom ili vjerskom temelju. Ostavka je prihvaćena 24. kolovoza103, a za novog ministra pravde postavljen je Milan Miškulin.

U rujnu 1935. Stojadinović uopće nije iznio konkordat na ratifi kaciju, pa ga je Auer kasnije optužio kao glavnog krivca za konkordatsku borbu. Auer je, naime, tvrdio da je iz razgovora sa zastupnicima osjetio da bi konkordat u Skupštini bio s odobrenjem primljen, da je bio iznesen na ratifi kaciju u rujnu 1935., i da bi

98 Jutarnji list, 24/8445, 2.99 MUŽIĆ, 80.100 Isto, 81.101 Jutarnji list, 24/8447, 1.102 Politika, 32/9786, 3.103 Jutarnji list, 24/8462, 1.


samo nekoliko govornika ustalo protiv njega.104 Međutim, Stojadinović je pitanje konkordata vezivao uz svoje dalekosežne političke planove. Njime je nastojao pridobiti katolički kler i hrvatski katolički puk, čvrš će ih vezati uz državnu zajed-nicu i tako riješiti hrvatsko pitanje. Osim toga, Stojadinović je težio uspostavljenju dobrih odnosa s Vatikanom i Italijom, te je smatrao da bi to moglo blokirati rje-šavanje hrvatskog pitanja u međunarodnim okvirima. Planove mu je poremetila Srpska pravoslavna crk va, koja se dugo i ogorčeno suprotstavljala potpisivanju ikakva sporazuma sa Svetom Stolicom. Prema mišljenju Jovana Stefanovića, Ar-hijerejski sabor SPC energično je istupio protiv konkordata zato što je on davao Katoličkoj crk vi prava i privilegije koje ostale vjeroispovijesti nisu imale, a to se protivilo ustavnom načelu o jednakosti svih vjera.105 Perić pak tvrdi da je SPC bila protiv rješavanja do konkordata neriješenih pitanja između države i Katoličke crk-ve zato jer je htjela da Katolička crk va djeluje u otežanim i pravno nereguliranim uvjetima, u kojima bi njena djelatnost bila manje djelotvorna.106

Kada je Stojadinović shvatio da bi konkordatom mogao izazvati protiv sebe i svoje politike srpske pravoslavne vjernike, dakle većinu biračkog tijela, odlučio je odgoditi ratifi kaciju dok se o tom pitanju ne usuglasi sa Srpskom pravoslavnom crk vom. Nakon svjetskog rata Stojadinović je u svojoj knjizi “Ni rat ni pakt” objavio da je Varnava bio upoznat s tekstom konkordata prije njegova potpisivanja i da u početku uopće nije reagirao protiv Nacrta jer je bio svjestan da je zakonodavac već riješio stanje svih drugih Crkava u državi.107 Naime, sam je Auer smatrao da u vezi s konkordatom treba čuti i eventualne želje patrijarha Varnave kao poglavara SPC. Varnava ga je primio vrlo srdačno i rekao da mu je sadržaj konkordata već poznat, a Auer mu je obećao da će se prije konačnog realiziranja konkordata novelirati Ustav SPC. Auer je inzisti-rao kod Stojadinovića da se Ustav SPC uistinu i novelizira prije ratifi kacije konkordata te tvrdi da je Stojadinović to prihvatio.108

Mužić smatra da pobude nekih uznemirenih episkopa protiv konkordata nisu nastale zbog toga što u trenutku potpisivanja sporazuma nisu formalnim zakonskim propisima izjednačena zakonodavstva obiju Crkava, nego zato jer su se ti episkopi osjetili povrijeđeni jer SPC, kao državotvorna Crk va, nije bila konzultirana, i zato što je Katolička crk va konkordatom stekla ravnopravan položaj.109 Jedan od motiva borbe SPC protiv konkordata bio je i strah da će se konkordatom zauvijek onemogućiti stvaranje nacionalne Crk ve i spriječiti duhovno sjedinjenje Hrvata, Slovenaca i Srba, pod kojim se podrazumijevalo pretapanje Hrvata i Slovenaca u srpstvo.

104 MUŽIĆ, 124.105 STEFANOVIĆ, 127-128.106 PERIĆ, 106.107 MUŽIĆ, 127.108 Isto, 127.109 Isto, 128.


Prvi je protiv konkordata ustao mitropolit crnogorsko-primorski Gavrilo, koji je to pitanje pokrenuo u Arhijerejskom saboru. On je smatrao da je Ka-tolička crk va dobila povlašten položaj u odnosu na ostale vjere.110 Sveti arhi-jerejski sabor ga je izabrao za predsjednika “Odbora za proučavanje projekta konkordata”. Nakon toga, Sabor je kraljevskoj vladi podnio peticiju protiv konkordata pod brojem AS Br. Zap. od 13.VIII/13. IX. 1935., koja je utjecala na odgodu ratifi kacije.

Stojadinović se uopće nije zabrinuo zbog odgode jer je, iako je papi obećao ratifi kaciju u rujnu, taj čin smatrao “čistom formalnoš ću”.111 Vatikan je in-tervenirao, pa je Stojadinović predložio promjene nekih odredbi konkordata. Sveta je Stolica taj prijedlog odbila i odgovorila da vlada Jugoslavije može odustati od konkordata. Mužić zaključuje da Stojadinović takav luksuz ipak nije mogao priuštiti jer bi vjersko obespravljivanje milijuna katolika u državi bilo početak kraja njegove politike unutrašnje konsolidacije.112

Pokušavajući dobiti na vremenu radi dogovora sa SPC vlada je privremeno obustavila ratifi kaciju. Ovakav razvoj događaja katolici u Kraljevini Jugosla-viji mogli su doživjeti samo kao izraz srpsko-pravoslavnog šovinizma.

Na problematiku konkordata osvrnulo se i britansko poslanstvo u Beo-gradu u godišnjem izvješ ću za 1935. riječima: “Nije se dogodilo ništa što bi opravdalo nade u brzo ili lako rešenje hrvatskog pitanja, koje leži u korenu jugoslovenskih unutrašnjih teškoća... Potpisivanje Konkordata oduševljeno je pozdravljeno među katolicima u Hrvatskoj, koji su taj čin smatrali i ličnim us-pehom vladajuće ekipe u Beogradu. Pravoslavni crk veni velikodostojnici bili su duboko uznemirani odredbama Konkordata, naročito pravima na versku na-stavu, i priznanjem Katoličke akcije, koji će po njihovom mišljenju predstav-ljati veliku podršku prozelitskim naporima i političkom uticaju rimokatoličke crk ve. Njihovo mišljenje delili su i mnogi konzervativniji pravoslavni Srbi, koji na rimsku crk vu gledaju kao na protivnika jugoslovenskog nacionalnog jedinstva, i energično se protive aktivnostima jezuita u Hrvatskoj, koji pod vodstvom monsinjora Stepinca, energičnog mladog koadjutora zagrebačkog nadbiskupa i njegovog imenovanog naslednika, podržavaju dr Mačeka u borbi za federalističko preuređenje države. Zbog prigovora iz pravoslavnih krugova verovatno i nije došlo do ratifi kacije Konkordata, tokom godine, usprkos tome što je u vladi bio zastupljen i dr Korošec, vođa slovenačkih klerikalaca.”113

Tijekom zime Varnavu je potajno posjetio Stepinac, koji se na to odlučio na-kon mnogo razmišljanja i savjetovanja s nuncijem. Htio je nagovoriti patrijarha

110 Isto, 129.111 Isto, 129.112 Isto, 129.113 Ljubo BOBAN, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 3, Školska knjiga - Stvarnost, Zagreb

1990, 75-76.


da zauzme pomirljiviji stav prema pitanju konkordata.114 Prema priopćenju Pa-ola Bertolia, tajnika nuncijature u Beogradu od 1932. do 1938., svi napori da se SPC privoli na popustljiviji stav prema katolicizmu bili su bezuspješni.115

Zaoštravanje sukoba krajem 1936. i početkom 1937. godine

Svi pokušaji vlade da postigne dogovor sa SPC propali su, pa je u jesen 1936. odlučeno da se ratifi kaciji pristupi bez suglasnosti Patrijaršije. Početkom stu-denog 1936. Kraljevsko je namjesništvo ovlastilo vladu da iznese konkor-dat pred Narodnu skupštinu. Tada se još više zaoštrio sukob države sa Srp-skom pravoslavnom crk vom. Ministarstvo vanjskih poslova dopisom Pov.Br. 27972/1 dne 23. studenog 1936. uputilo je Narodnoj skupštini ukaz Kraljev-skog namjesništva od 5. studenog iste godine, kojim se daje ovlaštenje da u smislu članka 65. Ustava Kraljevine Jugoslavije može rješavati prijedlog zakona o konkordatu. Istog dana je Stojadinović na sjednici vlade obavijestio nazočne da je uputio konkordat pred Narodnu skupštinu.116

Sveti arhijerejski sabor sazvan je na izvanredno zasjedanje 11./24. studenog, a nakon toga je za javnost izdano “Saopštenje o radu Svetog arhijerejskog sabo-ra”, u kojem se ističe da se u nekim donesenim i projektiranim zakonima Srpska pravoslavna crk va stavlja u podređen položaj u odnosu prema drugim Crk vama. Varnava je u ime Sabora uputio početkom prosinca predstavku Stojadinoviću u kojoj se odlučno prosvjeduje protiv ratifi kacije konkordata i traži od vlade da se ozakonjenje ne izvrši.117 Vodstvo SPC tvrdilo je da predloženi konkordat znači protuustavno napuštanje načela državnog suvereniteta, da je u suprotnosti s temeljnim državnim zakonima i da nalaže velike materijalne obveze za državu u korist jedne vjerske organizacije, koja je bogata po sebi i čije je središte izvan države.118 Svim srpskim poslanicima, senatorima i članovima vlade zabranjeno je da glasuju za konkordat, pod prijetnjom uskraćivanja “sveštenodejstva”. To je bilo potpuno neustavno jer je čl. 64 Ustava Kraljevine Jugoslavije osiguravao da poslanici i senatori nikome nisu odgovorni za svoje glasovanje. Predstavka završava prijetnjom da SPC neće priznati konkordat, ukoliko on postane zako-nom, i da će se protiv njega boriti svim raspoloživim sredstvima.119

Stojadinović je odgovorio da te primjedbe ne može prihvatiti i da će konkor-dat biti iznesen pred parlament i ozakonjen.120 Na sjednici Narodne skupštine

114 Vladimir HORVAT, Nadbiskup Alojzije kardinal Stepinac i totalitarni režimi, Obnovljeni život, Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Vol. 51 (1996), No.1-2, 153.

115 ALEXANDER, 32.116 MUŽIĆ, 131.117 Isto, 131.118 Isto, 132.119 ALEXANDER, 32-33.

120 MUŽIĆ, 132.


21. prosinca 1936. izabran je, a 22. prosinca i konstituiran Odbor za proučavanje konkordata na čelu sa Vojislavom Janjićem.

SPC se još žeš će angažirala u radu protiv konkordata. Otvoreno je isticala da je dužna braniti sebe i državu od takvog konkordata. Nepomirljivim su se stajalištem osobito istaknuli episkopi Nikolaj Velimirović i Irinej Đorđević, koji su isticali da konkordat ruši suverenitet države i načelo ravnopravnosti vjera u korist Katoličke crk ve.121 Ta je struja izvršila pritisak na Varnavu. Za-nimljivo je spomenuti da je Varnava propovijedao da je komunizam najstraš-niji otrov na svijetu i da borba Adolfa Hitlera služi na dobro cijelog čovječan-stva, te je svoju ekstremnu nekritičnost pokazao i govorom protiv konkordata uoči nove 1937. godine.122

Početkom 1937. pravoslavni je tisak pokrenuo još oštriju kampanju protiv konkordata i katolicizma uopće. Otvoreno se branila teza da su mnogi današ-nji rimokatolici nekadašnji pravoslavni Srbi. One rimokatolike koji u etnič-kom pogledu nisu Srbi ograničilo se na područje zapadno od linije Senj-Ogu-lin-Glina-Sunja-Virovitica.123 Pisanju protiv konkordata pridružio se i srpski emigrantski tisak, a borba se uskoro prenijela i među šire slojeve. Razne crk-vene pravoslavne općine i svećenička društva počeli su donositi prosvjedne rezolucije protiv konkordata, u kojima se uglavnom ponavlja da konkordat ruši ustavno načelo ravnopravnosti svih priznatih vjera i okrnjuje suverenitet države. Organizirani su prosvjedni zborovi, a država je konačno morala inter-venirati zapljenom nekih pisanih radova protiv konkordata.

Katolička je crk va pažljivo pratila akcije SPC. Za Božić 1936. Stepinac je za “Jutarnji list” izjavio da Crk va ima pravo na sredstva potrebna za posti-gnuće svojih ciljeva neovisno od države i da teoretski nije apsolutno potrebno da Crk va sklapa konkordat, ali je naglasio da se Crk va nikada neće odreći svojih temeljnih prava.124 Bauer je potkraj 1936., prigodom novogodišnjeg čestitanja kleru, izjavio da žali što se srpsko pravoslavno svećenstvo toliko protivi konkordatu jer bi njihov stav mogao samo izazvati vjersku borbu koju katolici nikako ne žele.125 Kad se 8. siječnja sastala Biskupska konferencija, kojoj je prisustvovao monsignor Pellengrinetti, biskupi su odlučili da ne od-govaraju SPC; konkordat je napisan, rekli su, i oni će mirno čekati njegovu ratifi kaciju.126

Kampanji SPC pridružila se i srpska opozicija koja je u problematici oko konkordata ugledala priliku da diskreditira vladu i posebno Stojadinovića, te

121 Isto, 133.

122 Isto, 134.

123 Isto, 135.

124 Isto, 134.

125 Isto, 135.

126 ALEXANDER, 32.


izazove njegov pad. Središnji odbor Narodne odbrane uputio je pod Pov.br. 6/1937 dne 3. veljače 1937. peticiju predsjedniku Narodne skupštine, pred-sjedniku Senata i predsjedniku vlade, potpisanu od glavnog tajnika i pred-sjednika Narodne odbrane Ilije Trifunovića, u kojoj se predlaže odbacivanje konkordata i donošenje međuvjerskog zakona na način da se posebni vjerski odnosi naknadno reguliraju u skladu s tim zakonom.127 U rezoluciji, donese-noj na sjednici Glavnog odbora Jugoslavenske nacionalne stranke od 25. i 26. veljače 1937. u Beogradu, također se napada vlada Milana Stojadinovića i optužuje da su zbog njene politike zemlji zaprijetili vjerski sukobi. Iako je epi-skop Gavrilo prvi ustao protiv konkordata, ipak je bio protiv toga da se sukob zaoštrava do maksimuma i da Crk va postane sredstvo za osobna i politička razračunavanja.128

Stojadinović nije mogao očekivati niti potporu iz Hrvatske. Maček se uopće nije htio miješati u sukobe, a Samostalna Demokratska Stranka je rezolucijom od 25. siječnja 1937. osudila raspirivanje vjerske mržnje. Stojadinović ipak nije popuštao pritiscima, nego je pokušao vršiti utjecaj u samoj Pat rijaršiji preko svojih pristaša u smislu prihvaćanja konkordata. Predsjedništvo vlade (Politički odjel) je aktom Pov.br. 158 od 29. travnja 1937. dostavilo područ-nim organima dopis, u kojem se ističe potreba da se utječe na svećenstvo i narod u sprječavanju širenja vjerske nesnošljivosti.129 No, kako se zaoštravao odnos SPC i vlade sve je žeš će bilo obračunavanje Stojadinovića s Varnavom, pa je naposljetku Stojadinović počeo klevetati patrijarha da ima neku ljubav-nicu Ruskinju.130

Borba protiv konkordata bila je sve manje vjersko, a sve više političko pitanje, pa je Sveti arhijerejski sabor donio u svibnju 1937. rezoluciju kojom su se osudili politički obračuni proizašli iz problematike konkordata. Tako se SPC, na poticaj episkopa Gavrila, ogradila od stranačkih sukoba.

Stojadinović je pokušao uvjeriti episkope da je konkordat potreban radi vanjskopolitičkih, religioznih i unutrašnjopolitičkih razloga. Predložio je SPC da se i njoj zakonom osiguraju sva prava i prednosti na temelju načela rav-nopravnosti, ali je i to ostalo bez pozitivnog odgovora.131 Varnava se toliko žestoko protivio konkordatu da je mogućnost sporazumijevanja s Vladom bila izuzetno mala. Sveti arhijerejski sabor je odlukom od 1./14. srpnja 1937. ASBr. Zap. 18 ovlastio Sveti arhijerejski sinod da u smislu memoranduma iz prosinca 1936., a na temelju člana 102, 129, 208 i 211 Ustava SPC, izradi i eparhijskim arhijerejima dostavi generalnu uputu u cilju jedinstvenog postu-panja u pogledu kazni iz članka 210. Ustava SPC prema svima koji budu na

127 MUŽIĆ, 137.128 Isto, 138.129 Isto, 139.130 Isto, 139.131 Isto, 140.


bilo koji način pridonosili da se konkordat ozakoni i primijeni u Jugoslaviji. Protiv svakog se narodnog zastupnika ili senatora-svećenika, koji bude gla-sovao za ozakonjenje konkordata, trebalo pokrenuti redovni postupak pred sudskim organima SPC.132

Zbog teške bolesti patrijarha Varnave i nemogućnosti njegovog sudjelova-nja u radu Sabora i Sinoda odlučeno je da se bez posebnog ovlaštenja patrijar-ha ni u Saboru ni u Sinodu ne donose važne odluke niti mijenjaju postojeće.

Burni događaji u srpnju 1937. najbolje će posvjedočiti koliko je Srpska pravo-slavna crk va bila spremna daleko ići u borbi protiv konkordata i katolicizma.

Krvava litija

U ljeto 1937. započele su pripreme da se ratifi kacija konkordata konačno sta-vi na dnevni red na zasjedanju Narodne skupštine. Na sjednici skupštinskog Odbora za konkordat 8. srpnja, koju je otvorio predsjednik Janjić u nazočnosti predsjednika Senata Želimira Mažuranića, predsjednika Narodne skupštine Ste-vana Ćirića, članova Odbora za proučavanje konkordata, narodnih zastupnika i senatora, govorio je o konkordatu Milan Stojadinović. Naglasio je da se tim konkordatom SPC ne želi staviti u podređen položaj, te je istaknuo da su napo-mene protiv konkordata neopravdane. Naveo je da će se u tekst zakona, kojim se prima konkordat, dodati jedan član, kojim se SPC i ostalim priznatim vjerama još jednom garantira potpuna jednakost i ravnopravnost.133 Stojadinović je upo-zorio nazočne da bi odbijanje konkordata poslužilo hrvatskim separatistima kao povod za angažiraniju agitaciju o podjarmljenosti Hrvata.134

Nakon toga se prešlo na raspravu u kojoj je odgovore na prigovore davao Stojadinović. Nakon sjednice izdano je priopćenje u kojem se navodi da je većinom glasova odbačen prijedlog Milana Banića da se raspravljanje o kon-kordatu odgodi dok se ne popravi zdravstveno stanje patrijarha Varnave.135

Predsjedništvo Kluba narodnih zastupnika JNS izdalo je 14. srpnja priop-ćenje, u kojem se tvrdilo da predloženi konkordat svojim glavnim odredbama teško pogađa vrlo krupne nacionalne i državne interese i zato klub ne može glasovati za takav sporazum.136

132 Isto, 141.133 Isto, 143.134 Politika, 34/10459, 1-2. MUŽIĆ, 143. Stojadinović je pred Odborom za konkordat postavio

retoričko pitanje “kako li bi tek strahovito oružje dali u ruke hrvatskim separatistima koji žive u inozemstvu da objave cijelom svijetu: ‚Narodna Skupština je odbila Konkordat!’ jer se on tiče katolika a većina katolika su Hrvati i zato što smo Hrvati zato nema Konkordata”, a zatim nastavio: “Prema tome za nas reći će oni: ‚Nema pravde u Jugoslaviji!’ O kako bi to bilo divno sredstvo za separatističku agitaciju”. GABELICA, 82.

135 MUŽIĆ, 144.136 Isto, 144.


Istog je dana u Odboru za proučavanje konkordata 11 nazočnih glasovalo za, a 10 protiv prijedloga konkordata.137 Narednog dana prešlo se na konačno glasovanje u kojemu se 12 članova izjasnilo za, a 9 protiv konkordata.138 Stoga je Odbor uputio dopis Narodnoj skupštini, u kojem se ističe da je predloženi zakonski nacrt o konkordatu prihvaćen u cijelosti, a Skupština je zamoljena da ga usvoji. Članovi Odbora, koji su glasovali protiv, poslali su Narodnoj skup-štini posebno izvješ će, u kojem su zahtijevali odgodu o odluci o prijedlogu zakona o konkordatu jer po njihovom mišljenju takav konkordat nosi u sebi klice vjerskih sukoba.139

Stojadinović i ministar pravde Subotić uputili su već 9. srpnja pred Narod-nu skupštinu dopis u vezi sa svojim pismom od 23. studenog 1936., u kojemu su predložili u ime vlade amandman na nacrt zakona o konkordatu kao članak 2, dok bi dotada predloženi član 2 postao članak 3. Po ovom članku ovlaš ćuje se vlada da na određene prijedloge može putem uredbe sa zakonskom snagom dati i drugim zakonom priznatim vjerama prava, koja su dana konkordatom Rimokatoličkoj crk vi, a u granicama učenja, tradicije i stvarnih potreba do-tičnih vjera.

Međutim, vlada nikakvim dopunama nije uspijevala umiriti SPC, a po-litičku je situaciju pogoršala bolest patrijarha Varnave. Naime, teško stanje poglavara SPC također se iskorištavalo u političke svrhe, pa su se počele širiti priče da je Varnava otrovan. Objavljivani su tekstovi u kojima se isticalo da je Varnava “velikan srpstva i Srpske pravoslavne crk ve, odlučni borac protiv jezuitskog konkordata i mračnih sila.”.140

Debata o konkordatu započela je 19. srpnja 1937. u donjem domu parla-menta, a bila je bučna i žestoka. Mile Miškulin, izvjestitelj odborske većine, pročitao je izvještaj. Nakon njega govorio je kao izvjestitelj manjine Vasa Jo-vanović, a ekspoze o konkordatu održao je ministar pravde dr. Niko Subotić.141 Dr. Vojislav Janjić, bivši ministar vjera i predsjednik skupštinskog Odbora za konkordat, napao je Katoličku crk vu i napose unijate prilično neodmjerenim izrazima, te je pozvao sve pravoslavce u borbu protiv unijatizma. Međutim, na tijek skupštinskog raspravljanja pokušale su utjecati SPC i opozicija uz pomoć beogradskih uličnih masa.

Kancelarija arhijerejskog namjesnika za grad Beograd objavila je da se 19. srpnja priređuje “molepstvije i litija” za ozdravljenje patrijarha Varnave, čije se stanje pogoršalo. Zbor je zakazan za 17 sati u pravoslavnoj sabornoj crk-vi. Na temelju obavijesti da će litija biti pretvorena u političku demonstraciju

137 Politika, 34/10465, 6. MUŽIĆ, 144.138 Politika, 34/10466, 4. MUŽIĆ, 144.139 Isto, 144.140 Isto, 146.141 Politika, 34/10470, 1-2.


upravnik Beograda smjesta je zabranio sve javne demonstracije do 1. kolo-voza. Vlada je dobila obećanje od mitropolita Dositeja da se neće održavati nikakve litije nego samo molepstvija u sabornoj crk vi. Na sjednici Svetog sinoda također je odlučeno da se litija neće održati.

U sabornoj se crk vi okupilo više od tisuću ljudi, a svećenici su se ipak pojavili u svečanoj litijskoj odjeći te je izrečena je molepstvija za patrijar-ha, a kad je stigao Janjić iz gomile se počelo vikati “Živeo Janjić” i “Dole konkordat”.142 Narod je krenuo prema crk venim vratima, formirala se litija, a na čelo su joj stali episkopi Simeon i Platon. Njima se pridružilo nekoliko stotina komunističkih aktivista pod vodstvom Milovana Đilasa, tada mladog studentskog agitatora. Izbili su obračuni sa žandarima, u kojima su sudjelovali i neki svećenici. Episkop Simeon je lakše ozlijeđen u glavu, ali se gradom pročulo da je ubijen.143

Dositej je 19. srpnja poslao knezu Pavlu u Kranj brzojav, u kojem javlja da je litija zabranjena i da Srbi u tome vide nečuveno nasilje i bezakonje. Istog dana uvečer mu je poslao i drugi brzojav o navodnoj divljačkoj intervenciji žandamerije.144

Episkop Nikolaj je brzojavom upozorio Stojadinovića da je narod na grani-ci pobune, te da mora konkordat skinuti s dnevnog reda i tako sačuvati svoju vlast, a u protivnom će biti proklet. Brzojav je Nikolaj poslao i generalu Lju-bomiru Mariću, od kojeg je doslovno zatražio vojnu intervenciju istaknuvši da “u ovom najkritičnijem času narod uzbuđeno gleda u Vas i vojsku”.145

Srpsku su crk vu podržali svi opozicijski elementi. 21. srpnja 1937. održa-na je skupština nacionalnih i kulturnih srpskih društava, na kojoj je osuđeno onemogućivanje održanja litije i izglasana je prosvjedna rezolucija u kojoj se ističe da se protuzakonitim i divljačkim postupcima organa državnosti ruše temelji države, te se traži kažnjavanje krivaca i vraćanje vjerskih i građanskih sloboda. Zatražena je ostavka Stojadinovićeve vlade, a dijelili su se i leci u kojima se upozoravalo na to da će kroz 50 godina nestati Srba i pravoslavlja ukoliko konkordat bude ozakonjen. 146

Neki od vođa opozicije, među kojima i Ljuba Davidović (Demokratska stranka), Aca Stanojević (Radikalna stranka) i Jovan Jovanović (Zemljorad-nička stranka), bili su od početka načelno protiv konkordata, ali se nisu htjeli spustiti na razinu uličnih velikosrpskih elemenata. Smatrali su da odnos izme-đu države i Katoličke crk ve treba regulirati, ali konkordatom koji ne bi dirao u načelo prvenstva državne vlasti ni u načelo ravnopravnosti priznatih vjera.

142 ALEXANDER, 33.143 MUŽIĆ, 151.144 Isto, 152.145 Isto, 153.146 Isto, 154.


Vodstvo opozicijskih stranaka razmišljalo je o mogućnosti osnivanja vlade u koju bi ušli vođe svih stranaka koje imaju podlogu u narodu.147

Dimitrije Ljotić, predsjednik organizacije Jugoslavenski narodni pokret zbor, pozvao je Srbe da likvidiraju vladajući režim i čuvaju Jugoslaviju.148 Komunisti su iskorištavali protukonkordatsku akciju za borbu protiv vlade, ali nisu uspostavili službenu suradnju sa SPC. Hrvatski komunisti smatrali su da je bilo nepotrebno miješanje srpskih komunista u vjerske sukobe, po-gotovo zato što je Pravoslavna crk va imala povlastice veće od drugih Crkava. Protiv konkordata se izjasnio i Adam Pribićević, koji je tvrdio da konkordat nije dobar ni za pravoslavne ni za katolike, ali je ipak pozvao borce protiv konkordata da ustanu protiv onih koji su konkordat sklopili, a ne protiv svih katolika.149 Ustaški pokret je konkordat vidio kao perfi dno sredstvo beograd-ske vlade da izvuče što više koristi u međunarodnom i unutrašnjem pogledu. Maček je javno iskazao svoju nezainteresiranost za dotičnu problematiku, jer je smatrao da se radi o sporazumu koji je, kao i mnogi drugi zakoni, donesen bez sudjelovanja hrvatskog naroda.150 Stav HSS je bio da je konkordat trebao podići prestiž diktatorske vlade u inozemstvu, a posebno se upozoravalo na činjenicu da su na konkordatu od početka surađivali oni koji su kasnije poveli najžučljiviju antikonkordatsku borbu, odnosno pristaše Jugoslavenske nacio-nalne stranke.151

Stojadinović je još početkom srpnja poslao svog osobnog predstavnika dr. Milana Vomačku u posjet Alojziju Stepincu. Vomačka ga je upitao da li bi po njegovom mišljenju potpisivanje konkordata riješilo hrvatsko pitanje i rekao mu da je Stojadinović spreman izvršiti pritisak na Varnavu i to prijetnjom da će izazvati skandal zbog njegovih odnosa sa ženama. Stepinac mu je dogo-vorio da katolici ne bi bili sretni ukoliko se ratifi kacija postigne takvim sum-njivim sredstvima.152 Prilikom njihovog drugog susreta Stepinac je Vomački dao do znanja da mu je draži Stojadinović kao alternativa vladi Jevtića, koji se snažno opirao konkordatu i nije ga htio predložiti Senatu.

U protukonkordatskoj borbi nije se štedjela ni osoba kneza Pavla, koji je bio u velikoj mjeri prožet tradicijama zapadnoeuropske kulture i svoj duh ni-kada nije dao zarobiti ograničenoš ću uskog pravoslavnog gledanja. Njegov odnos s Varnavom bio je korektan. Pavle je bio uvjeren da bi se konkordatom donekle riješilo hrvatsko pitanje i pridobio Vatikan, ali je smatrao da je to problem kojim se treba baviti vlada, a ne on. U srpnju 1937. Sveti arhijerejski sabor zatražio je od kneza Pavla da konkordat defi nitivno skine s dnevnog

147 Isto, 154.148 Isto, 155.149 Isto, 158.150 NOVAK, 447.151 MUŽIĆ, 159-160.152 ALEXANDER, 33-34.


reda i odmah ukloni Stojadinovićevu vladu. Knez je pristao na povlačenje konkordata, ali u pogledu zahtjeva za svrgavanjem vlade nije mogao popustiti jer je to shvaćao kao kapitulaciju državne vlast pred Crk vom.153

Zasjedanje Narodne skupštine i povlačenje konkordata

U namjerno pregrijanoj atmosferi nastavila se debata u Narodnoj skupštini. Namjesnici su, pod pritiskom katoličkog javnog mišljenja u državi, ali i pred poticajima iz Vatikana, izdali ukaz kojim se sugeriralo da se priđe ratifi kaciji konkordata. Narodni poslanik Mirko Komnenović održao je 21. srpnja govor u kojemu je istaknuo da se konkordat tiče svih državljana jer se “sklapa u ime države, a ne u ime jednog dijela” te zaključuje da je konkordat sklopljen 1935. “fatalan za spokojstvo i dostojanstvo naše zemlje”.154 Dana 22. srpnja govorio je u Skupštini i bivši ministar pravde Ljudevit Auer, koji je izjavio da on ne bježi od svoje odgovornosti, ali se čudi što drugi izbjegavaju priznati svoj udio u tako važnom aktu. Podsjetio je i na to da vlada nije ratifi cirala konkordat u roku na koji se obvezala.155

Stojadinovićevoj je vladi uspjelo da 23. srpnja 1937. konkordat bude ko-načno ratifi ciran u Narodnoj skupštini i to sa 167 glasova za i 129 protiv. Iste je večeri umro patrijarh Varnava, pa su se ponovno počele širiti glasine da je otrovan i da mu je srce puklo ne izdržavši udar iz Skupštine.156 Politička se atmosfera još više pogoršala, pa je vlada odlučila, da poslije izglasavanja u Skupštini, ne podnese odmah konkordat Senatu, nego da se pričeka smiriva-nje situacije. Stojadinović je taj potez opravdao riječima da ne želi pokvariti “vjerski mir u istočnim krajevima naše zemlje”.157

Po svemu sudeći Stepinac nije gubio nadu u mogućnost preuređenja Kra-ljevine Jugoslavije. Dana 28. kolovoza 1937. k njemu je došao dr. Mažuranić, predsjednik Senata Kraljevine Jugoslavije, i upitao ga, želi li konkordat po svaku cijenu. Smatrajući Stojadinovića za Hrvate manjim zlom od Jevtića, Stepinac mu je odgovorio: “Ako prijeti pogibelj da padne Stojadinović i opet dođe Jeftić sa svojim režimom, tada je bolje da se pričeka sa ratifi kacijom konkordata i da Stojadinović ostane, jer Jeftić ne bio donio konkordata, a uda-rio bi bijesno po Crk vi, dok je Stojadinović ipak ublažio bijes Hrvata” zbog “strahota koje su preživjeli pod Jeftićevim režimom”.158

153 MUŽIĆ, 183-184.154 Mirko KOMNENOVIĆ, Govor Mirka Komnenovića održan u plenumu Narodne skupštine,

dana 21. jula 1937. god. prilikom debate o konkordatu zaključenom izmedju Sv. Stolice i Kraljevine Jugoslavije, Jugoslavenska štamparija, Dubrovnik 1937, 7.

155 Politika, 34/10473, 1-2.156 PERIĆ, 106.157 GABELICA, 82.158 Isto, 89.


Još u drugoj polovici kolovoza 1937. Stojadinović je bio odlučan da pro-vede konkordat i skrši otpor opozicije i SPC. Smatrao je da je u pitanju kon-kordata angažiran ugled Kraljevine Jugoslavije i vrijednost njezina potpisa. Zbog Stojadinovićeve odlučnosti vlast je 2. rujna 1937. suspendirala cijeli odbor središnje uprave Narodne odbrane i za komesara je doveden general u mirovini Miloš Mihailović.

No, Stojadinović je ipak naposljetku morao popustiti i to na izričito tra-ženje Kraljevskog namjesništva, koje se odlučilo na takav potez zbog teškog stanja u zemlji koje je podsjećalo na predvečerje revolucije. Zato je Stojadino-vić 9. listopada 1937. u Beogradu dao za novinstvo slijedeću izjavu: “Pošto je usvojen u Narodnoj skupštini, projekt Zakona o konkordatu trebalo bi sada da dođe na rešavanje pred Senat. Još onog istog dana, 23. jula, kada je konkordat bio primljen u Narodnoj skupštini ja sam izjavio da mi svi moramo želeti da konkordat prođe u jednoj lepšoj i pomirljivoj atmosferi u narodu. Donošenjem konkordata, dodao sam, ne sme biti poremećen verski mir u našoj zemlji. I onda sam zaključio svoju izjavu time, da Kraljevska vlada neće izneti odmah konkordat pred Senat na dalji rad. O pogledu konkordata prilike se nisu izme-nile u tome pravcu da bih i ja trebao da menjam svoje gledište, izneseno pre dva meseca. Ostajući dosledna tome gledištu, Kraljevska vlada neće iznositi Senatu na pretres i rešavanje predlog Zakona o konkordatu.”.159

Opozicija je i nakon toga inzistirala na ostavci Stojadinovićeve vlade, a Sveti arhijerejski sinod je izjavio da nije primio nikakvu službenu vladinu obavijest u pogledu povlačenja konkordata, pa se stoga odnos SPC prema vladi nije pro-mijenio.160 Zato je Stojadinović aktom Ministarstva vanjskih poslova pod Pov. br. 22430 od 27. listopada 1937. obavijestio Dositeja, kao zastupnika predsjed-nika Svetog arhijerejskog sabora, o izjavi za novinstvo koju je dao 9. listopada. Između ostalog, Dositej je obaviješten i o tome da je Senat na sjednici od 19. lis-topada odlučio da se nacrt Zakona o konkordatu ne prenosi u novi saziv Senata. Želimir Mažuranić, kao predsjednik Senata, na zaključnoj je sjednici redovitog zasjedanja 19. listopada izjavio da je Kraljevska vlada odustala od inicijative u vezi s konkordatom.161 U Zagrebu sastala Biskupska konferencija, koja je 28. lis topada 1937. izdala priopćenje, prema kojemu “Katolički Episkopat drži da mu ne dopušta čast reagirati na uličnjačke napadaje koji su se očitovali u po-sljednje vrijeme proti konačnoj ratifi kaciji Konkordata”, te da on “smatra da nije više potrebno reagirati ni na neiskrenost devetnaestogodišnjeg uvjerava-nja o ravnopravnosti Katoličke Crk ve u Kraljevini Jugoslaviji” i da će “znati u svakom slučaju braniti prava Katoličke Crk ve i šest milijuna katolika u ovoj Državi, te je za reparaciju svih nepravda poduzeo potrebne mjere”.162

159 Jutarnji list, 26/9234, 1. MUŽIĆ, 185.160 Isto, 185.161 Isto, 186. NOVAK, 455.162 GABELICA, 82. NOVAK, 458-459.


Dositej je u ime SPC zatražio zadovoljštinu za događaje od 19. srpnja, pa je Stojadinović kao predsjednik vlade aktom od 6. studenog 1937. Strog. Pov. Br. 36 dostavio Svetom arhijerejskom sinodu odluku vlade u kojoj se izražava duboko žaljenje zbog tih zbivanja.163 Ministar unutrašnjih poslova Anton Koro-šec je 24. studenog poslao okružnicu svim banovima u zemlji da je konkordat defi nitivno skinut s dnevnog reda i da se uopće neće iznositi na rješavanje Se-natu. Korošec je na XXII. Sjednici Financijskog odbora Narodne skupštine 29. prosinca ponovio da se neće donositi ni stari, ni korigirani, ni novi konkordat.164 U izvješ ću britanskog poslanstva u Beogradu politička je situacija prokomenti-rana zaključkom da je “za Jugoslaviju 1937. bila burna godina. Na unutrašnjem planu ona se našla na ivici građanskog rata, a na međunarodnom upustila se u avanturističku politiku… Naknadna vladina odluka da ne podnosi Konkordat na ratifi kaciju u senatu takođe je napravila povoljan utisak i pripremila teren za eventualno pomirenje sa pravoslavnom crk vom... Istovremeno, vlada je i dalje pokušavala da oslabi i izoluje dr Mačeka. To je, kao što smo videli, bio i jedan od razloga za ratifi kaciju Konkordata. Ta je namera stajala iz zbliženja sa Ita-lijom i pregovora sa Mađarskom, od kojih se očekivalo da će hrvatsku stvar lišiti strane podrške... Kriza oko Konkordata, koja je tako duboko potresla srpski element u Kraljevini, primljena je u Hrvatskoj ravnodušno, sa malom dozom zluradosti. Dr Maček držao se upadljivo po strani, otvoreno ističući da se radi o pitanju prema kojem je Hrvatska indiferentna; bilo je očigledno da ratifi kacija Konkordata, ako do nje i dođe, neće oslabiti položaj dr Mačeka u Hrvatskoj...

Do kraja godine nije ostvaren nikakav napredak u rešavanju hrvatskog pitanja. Ukoliko je došlo do promene u odnosima između vlade i Hrvatske seljačke stranke, ta je promena bila nagore. Mali su izgledi da u neposrednoj budućnosti dođe do nekog poboljšanja.”165

U redovima SPC i dalje se osjećao jak utjecaj nepopustljivih elemenata, pa su mnogi episkopi krajem 1937. i početkom 1938. još uvijek istupali s oštrim pro-tukonkordatskim i protukatoličkim stavovima. Janjić u izvještaju, kojeg je uputio 31. siječnja 1938. Svetom arhijerejskom saboru, ističe na temelju svojih tobožnjih informacija, koje je prikupio tijekom prosinca za vrijeme boravka u Rimu, da Vatikan smatra da vlada konkordat mora ozakoniti ili će pasti.166 Arhijerejski je sabor zatražio od vlade preciznu izjavu da je konkordat doista skinut s dnevnog reda. Stoga je Stojadinović uputio Saboru aktom od 28. siječnja 1938. pod. Str. Pov. Br. 2790 priopćenje, u kojem u ime vlade objavljuje da je zaista ovaj i ova-kav zakonski prijedlog o konkordatu konačno skinut s dnevnog reda.167 No, Sveti arhijerejski sabor nije bio ni time zadovoljan, pa je Stojadinović 1. veljače aktom

163 MUŽIĆ, 186.164 Isto, 187.165 BOBAN, 78-82.166 MUŽIĆ, 189.167 Isto, 189.


Pov. Br. 1861 uputio novo priopćenje u kojem garantira da će vlada pri svakom budućem sređivanju odnosa s Vatikanom i pri reguliranju položaja Katoličke crk-ve u Kraljevini Jugoslaviji u potpunoj mjeri poštivati i primijeniti Ustavom za-jamčeno načelo o ravnopravnosti svih zakonom priznatih vjera u državi.168 Na temelju te izjave Sabor je zaključio da službene izjave pružaju dovoljno jamstvo da je konkordat od 25. srpnja 1935. doista konačno skinut s dnevnog reda. Sva dokumentacija objavljena je već u veljači u službenom Glasniku SPP. Jugosla-venska je vlada također morala dati izjavu o dubokom žaljenju zbog događaja pred sabornom crk vom u Beogradu 19. srpnja 1937., ali je Sveti arhijerejski sabor zaključio da to nije dovoljno, pa je zatraženo kažnjavanje onih koji su bili odgo-vorni za taj incident i obustavljanje postupaka protiv svećenika i vjernika u vezi s borbom protiv konkordata. Stoga je Kraljevsko namjesništvo svojim ukazom od 8. veljače 1938. pod brojem 12381 dalo opću amnestiju za sva kaznena djela, koja su učinile duhovne i svjetovne osobe od 1. siječnja 1937. do dana toga ukaza u povodu zakonskog prijedloga o konkordatu.169

Nakon smirivanja situacije izabran je novi patrijarh Gavrilo Dožić, koji je izrekao spremnost Crk ve da surađuje s narodom i državom. Pojedini episkopi odbili su pomiriti se s novonastalom situacijom tvrdeći da žrtve u protukon-kordatskoj borbi nisu dobile zadovoljštinu i da sad nije vrijeme za izbor no-vog patrijarha. Na dan ustoličenja patrijarha Gavrila 9./22. veljače 1938. Sveti arhijerejski sabor je izdao posebnu poslanicu “časnom prezviterstvu, u Hristu đakonstvu, prepodobnom monaštvu i blagočastivom narodu” , u kojoj se oda-je priznanje pokojnom patrijarhu Varnavi i ističe zadovoljstvo što konkordat nije postao zakon, te se apelira na jedinstvo unutar SPC.170

Pod vodstvom patrijarha Gavrila SPC je doista zauzela pomirljiviji stav prema državi. Iako je Gavrilo predstavljao struju koja se zalagala za potpuno povlačenje konkordata, s tim nikada nije nužno povezivao i pad vlade. Stoga su ga nepomirljiviji elementi iz redova SPC proglašavali agentom i plaćeni-kom Austro-Ugarske i optuživali da je zbog njega vjera svetog Save u većoj opasnosti nego ikada.171

S druge strane, u političkim se krugovima otvoreno izražavala misao da je vlada kapitulirala pred Crk vom i da je autoritet države poljuljan.172 Opozicija i dio SPC i dalje su priželjkivali Stojadinovićev pad, do kojeg je konačno i došlo u uvjetima vrlo složene političke problematike.

Stojadinović je pripremao sužavanje ovlasti narodnog predstavništva u ci-lju jačanja njegove osobne vlasti. To bi značilo ograničavanje kompetencija

168 Isto, 189.169 Isto, 191.170 Isto, 192.171 Isto, 193.172 Isto, 193.


kneza Pavla, koji je bio svjestan da bi Stojadinovićev pad pozdravila srpska opozicija, Hrvati i demokratske snage u zapadnom svijetu. Stojadinović je konstantno usmjeravao Jugoslaviju prema Njemačkoj i Italiji i to bez protiv-ljenja kneza, ali je sve više preuzimao vanjsku politiku u svoje ruke zaobi-lazeći u potpunosti Pavla. Neposredan povod Stojadinovićevog pada leži u njegovim pregovorima sa Cianom o podjeli Albanije, o čemu Pavle uopće nije bio obaviješten.173

Izbori od 11. prosinca 1938. potvrdili su Pavlu ozbiljnost hrvatskog pi-tanja. Knez je shvaćao potrebu sporazuma s Mačekom kao predstavnikom najveće hrvatske stranke, a na užurbano rješavanje hrvatskog pitanja tjerala ga je sve kaotičnija međunarodna situacija. Stojadinović je srušen parlamen-tarnom procedurom. Nakon ostavki petorice ministara (Dragiše Cvetkovića, Mihe Kreka, Džafera Kulenovića, Franca Snoja i Mehmeda Spahe), do kojih je došlo na poticaj samog Pavla, knez je zatražio od Stojadinovića ostavku cijele vlade. Stojadinovićevo svrgavanje izazvalo je nepovjerenje Njemačke i Italije, pa se režim pokušao službeno opravdati objašnjenjem da je vlada u dotadašnjem sastavu bila zapreka za rješavanje hrvatskog pitanja.174

Katolička crk va i odustajanje od konkordata

Povlačenje konkordata potvrdilo je hrvatskoj Katoličkoj crk vi, koja u njegovo oživotvorenje nikada nije ni vjerovala, činjenicu da jugoslavenska vlada zbog protivljenja velikosrpskih elemenata nije u mogućnosti ni teoretski osigurati ravnopravnost vjeroispovijesti. Konferencija katoličkih biskupa s rezervom je primila novost o povlačenju konkordata. Krajem listopada 1937. izdano je pri-općenje u kojem stoji da bi bilo ispod njihova dostojanstva reagirati na ulične nemire, te da su shvatili lažnost dvadesetogodišnjih uvjeravanja o jednakosti Katoličke crk ve u Kraljevini Jugoslaviji, ali i to da će oni znati braniti prava Katoličke crk ve i šest milijuna katolika u zemlji te poduzeti sve nužne mjere da se nadoknadi svaka nepravda.175 Izjave za javnost članova episkopata bile su pažljivo stilizirane, prvenstveno zbog obzira prema stajalištu Svete Stolice.

Knez Pavle je 16. studenog, u isto vrijeme kad je Stojadinović nastojao pri-miriti patrijaršiju, rekao Stepincu, koji je bio u posjetu u Beogradu, da je kon-kordat potreban ako se u zemlji želi uspostaviti red i da pitanje konkordata nije defi nitivno odbačeno. Napomenuo je da se mora biti na oprezu i da je potrebno uvesti red u Srpskoj pravoslavnoj crk vi.176 Stepinac je razgovarao s nekoliko mi-nistara i predsjednikom vlade, pa se osvjedočio da je Stojadinović u teškoj situ-aciji. Na sastanku Stepinca i Stojadinovića, kojemu su još prisustvovali splitski

173 Isto, 194.174 Isto, 195.175 ALEXANDER, 34. MUŽIĆ, 196.176 ALEXANDER, 34. MUŽIĆ, 196.


biskup Bonefačić i križevački biskup Njaradi, predsjednik vlade je rekao da će govoriti odlučno o konkordatu i ponašanju SPC, uvjeravajući ih da konkordat mora ostati. U to dakako nije vjerovao ni on sam.

U redovima hrvatske Katoličke crk ve prihvaćalo se Mačekovo stajalište prema konkordatu kao razumno, ali takvo shvaćanje nije dijelila Sveta Stoli-ca. Stoga je Vatikan kod beogradske vlade i dalje iskazivao veliki interes za položaj Katoličke crk ve u državi. Stojadinović se, za vrijeme posjeta Rimu 7. prosinca 1937. godine, pokušao opravdati Piju XI. zbog događaja oko kon-kordata, ali ga je papa prekinuo odgovorivši mu da su nedokučivi putovi Bož-ji.177 Sveta Stolica se ipak nije pomirila s novonastalom situacijom, pa se papa prilikom uvođenja Pellegrinettija u kardinalsku čast 15. prosinca 1937. oštro osvrnuo na jalov ishod tolikih godina pregovaranja i naglasio svoj trajan in-teres za Crk vu u Jugoslaviji.178 Vatikan je naročito zamjerio Korošcu držanje u konkordatskoj borbi krajem 1937., pa je mariborski biskup dobio nalog da protiv njega povede disciplinski postupak.

Sveta je Stolica 15. veljače 1938. formalno poslala protest jugoslavenskoj vladi, kojoj je najviše zamjereno popuštanje pred nekatoličkim pritiscima u pitanjima koja se tiču Katoličke crk ve. 179

Stepinac je, postavši nadbiskupom nakon Bauerove smrti, odbio zahtjev brojnih katolika da se održi miting te istaknuo da ne postoji ravnopravnost među crk vama u Jugoslaviji i da drugi komentar nije potreban.180 U kato-ličkom se tisku, izuzetno važnom zbog velikog utjecaja na mase vjernika, otvoreno izražavalo ogorčenje nad kapitulacijom vlade pred Srpskom pra-voslavnom crk vom i naglašavalo da je borbu protiv konkordata prva za-počela i prvenstveno vodila Srpska crk va identifi cirajući sebe s državom i ne obazirući se na državljane drugih vjera, što je nužno moralo uzrokovati neprestane i duboke krize.181 Katolički episkopat je izdao 4. svibnja 1938. u Zagrebu “Poslanicu katoličkih biskupa vjernicima”, u kojoj se prosvjeduje protiv odbacivanja konkordata. Štoviše, konstatirajući da je ministar unutar-njih poslova Korošec, katolički svećenik, na sjednici Financijskog odbora Narodne skupštine 29. prosinca 1937. izjavio da “Vlada ne će donijeti ni stari konkordat, ni stari korigirani, ni novi, niti uopće ma kakav konkor-dat, jer da Vlada ima prečih stvari, a među prvima je ta, što hoće korektan, normalan i što više prijateljski odnos s pravoslavnom crk vom, jer je to u interesu ne samo crk ve, nego i cijele države”, i da je Stojadinović dao svu zadovoljštinu Srpskoj pravoslavnoj crk vi, u deklaraciji se prosvjeduje protiv cjelokupnog vladina držanja u pogledu konkordata i zbog stavljanja katolika

177 MUŽIĆ, 198.178 ALEXANDER, 35.179 MUŽIĆ, 199.180 ALEXANDER, 35.181 MUŽIĆ, 200.


u neravnopravan položaj, a srpsko-pravoslavne crk ve u položaj državne crk-ve, bilo pravnim, bilo faktičnim putom.182 U poslanici se iscrpno navode sve nepravde što ih je Katolička crk va doživljavala od nastanka jugoslavenske države, izražava se prosvjed protiv svih zbivanja povezanih s odbacivanjem konkordata i zbog uvreda nanesenih najvišim dostojanstvenicima Katoličke crk ve te ističe odlučnost biskupa, da će “braniti prava katoličke Crk ve i ka-toličkih vjernika do kraja”.183

Iako Stojadinović ističe “da je držanje katoličke crk ve u Jugoslaviji bilo vrlo korektno”, ostaje činjenica da je povlačenje konkordata prouzrokovalo promjenu u držanju Svete Stolice prema Kraljevini Jugoslaviji.184 Držanje Srpske pravoslavne crk ve i opozicije shvaćeno je kao izraz uskopravoslavne, velikosrpske isključivosti, i to je u redovima Katoličke crk ve u zemlji dosta pridonijelo slabljenju jugoslavenske državne misli.

Zaključak

Usprkos dugogodišnjem zalaganju za sklapanje konkordata između Kraljevi-ne Jugoslavije i Svete Stolice, možemo zaključiti da ipak nikada nije postig-nut značajniji pomak u odnosu Beograda i Vatikana. Želja za konkordatom iskreno je bila prisutna samo kod jedne strane, a ta je bila Vatikan. Želja za sklapanjem konkordata s Vatikanom bila je ustvari težnja pojedinaca, koji su u uspostavljanju boljih odnosa s Vatikanom vidjeli najbolji put za postizanje ostalih ciljeva svoje politike. Beograd je na taj način imao namjeru riješiti hrvatsko pitanje i neutralizirati utjecaj Mačeka i HSS, koje je podržavala hr-vatska Katolička crk va. Stoga je došlo do pomalo apsurdne situacije u kojoj Svetu Stolicu nije podržao domaći katolički episkopat. Iako se konkordatska borba najviše ticala Hrvatske, ona ju je naprosto zaobišla. Većina Hrvata pri-hvatila je Mačekov stav da je konkordat stvar Beograda i Vatikana, jer se pri njegovom sklapanju zaobišlo mišljenje hrvatske javnosti i katoličkih biskupa u zemlji. Završetak konkordatske borbe pokazao je svu nemoć režima pred agresivnim nastupima srpskih pravoslavnih episkopa.

Odnos države i Crk ve i danas je aktualan problem koji proizlazi iz pitanja sistema rastave države i Crk ve. Proučimo li tekstove nekih suvremenih au-tora vidljivo je da se mnogi ne slažu s idejom o odvajanju Crk ve od države i politike općenito. No, zahvaljujući mogućnosti da izrazito pozitivno djeluje na subjekte međunarodnih odnosa, pojedini autori smatraju da su opravdani zahtjevi da Crk va danas bude aktivnija u političkim zbivanjima.

182 GABELICA, 83.183 Isto, 83.184 MUŽIĆ, 200.


Izvori i literatura

Izvori

1. Jutarnji list, Zagreb (1935)

2. Politika, Beograd (1935)

Literatura

1. Stella ALEXANDER, Život zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, TZG P. Golia, Trebnje 1990.

2. Ljubo BOBAN, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije 3, Školska knjiga – Stvarnost, Za-greb 1990.

3. Ivan GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, vlast. nakl., Zagreb 2007.

4. Rudolf HORVAT, Hrvatska na mučilištu, Školska knjiga, Zagreb 1992.

5. Vladimir HORVAT, Nadbiskup Alojzije kardinal Stepinac i totalitarni režimi, Obnovljeni život, Zagreb, Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove, Vol. 51, No.1-2, siječanj 1996., 149-166.

6. Mirko KOMNENOVIĆ, Govor Mirka Komnenovića održan u plenumu Narodne skup-

štine, dana 21. jula 1937. god. Prilikom debate o konkordatu zaključenom izmedju Sv.

Stolice i Kraljevine Jugoslavije, Jugoslavenska štamparija, Dubrovnik 1937.

7. Stjepan MATKOVIĆ, Stjepan Radić i konkordat, Hrvatska revija, 48, 1/2, Zagreb, Matica hrvatska, 1998.

8. Ivan MUŽIĆ, Katolička crk va u Kraljevini Jugoslaviji, Crk va u svijetu, Split 1978.

9. Viktor NOVAK, Magnum Crimen, Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj, Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1948.

10. Ivo PERIĆ, Hrvatska i svijet u XX. stoljeću, Školska knjiga, Zagreb 1993.

11. Jovan STEFANOVIĆ, Odnos crk ve i države, Matica hrvatska, Zagreb 1953.

12. Lujo VOJNOVIĆ, Konkordat sa Sv. Stolicom i naše nacionalno pitanje, Zagreb 1923.

13. Radovan VUKADINOVIĆ, Međunarodni politički odnosi, Barbat, Zagreb 1998.

Documents

PRAVNI POLOŽAJ VJERSKIH ZAJEDNICA U KRALJEVINI … · Ustav iz 1921. nije primijenio sistem rastave Crkve od države, pa se javila potreba uređivanja odnosa Kraljevine i Vatikana