1

PRILOG ŽIDOVSKOJ POVIJESTI I KULTURIGodište XXIII. broj 4 (133), Zagreb, studeni-prosinac 2016 /hešvan-kislev 5777.

Kantor ili hebrejskim nazivom hazan jest glazbenik uvježban u vokalnoj umjetnosti koji pomaže voditi sina-gogu u pjevanim molitvama. Naziva se još i predmolitelj. Prema babilonskom Talmudu, hazan mora biti obrazo-van čovjek, skroman, prihvaćen od zajednice, uvježban u pjevanju i lijepa glasa, koji poznaje Svete spise, Mishnu i Talmud. Uloga hazana u povijesti židovskog bogoslužja nije uvijek bila jednaka, ali hazanut i sinagogalno pjeva-nje svakako potječu još od levitske službe i njihova muzi-ciranja u Hramu. Iz povijesti Židova u Palestini i Babilo-nu koju opisuje Marko Aron Rothmüller u knjizi Music of the Jews, svaka je sinagoga, na hebrejskom nazvana bet kneset, službu vodila na svoj način, a predvodio ju je roš ha-kneset ili poglavar sinagoge. Pored njega bio je hazan koji je imao zadatak za vrijeme svečane službe izvaditi svitke Tore iz kovčega i čitati ih kongregaciji. Pored nje-ga postojao je kantor ‒ opunomoćenik zajednice (šeliah cibur), koji je bio zborovođa sinagoge. S vremenom su se te dvije uloge stopile i riječ hazan postala je sinonim za židovskog kantora u sinagogi.Polazna je literatura za istraživanje sinagogalnog pjevanja u sjevernoj Hrvatskoj tekst Eriha Eliše Samlaića (Karlov-čići, Srijem, 1913–Jasenovac, 1944), glazbenika, filozofa i glazbenog pisca koji je tridesetih godina 20. stoljeća bio osobito aktivan na području sjeverne Hrvatske zalažući se za proučavanje povijesti židovske glazbe. Njegov tekst pod naslovom Hazan u jevrejskoj sinagogalnoj muzici objav-

Iz povijesti Židova u Hrvatskoj

Kantori i pjevanje u sinagogamaU sinagogama u Hrvatskoj kantori su mahom pjevali napjeve vodećih židovskih skladatelja u svijetu, ali nerijetko i vlastite napjeve, a mnogi su od njih, uz obavljanje sinagogalnih dužnosti, svojom djelatnošću

pozitivno utjecali na cjelokupni lokalni kulturni život

ljen u Jevrejskom almanahu za godinu 5688. (1927–1928) u izdanju Saveza rabina Kraljevine SHS govori: „Hazan je oduvijek bio jedan od najvažnijih čimbenika u židovskoj sinagogalnoj glazbi. Vršeći sam stotinama godina duž-nost nosioca čitavog sinagogalnog bogoslužja, on je bio odgovoran za čuvanje tradicije, ali i za sve ono što se u tu tradiciju unosilo. Iz toga proizlaze dvije uloge hazana u sinagogalnoj glazbi: čuvanje starog, tipičnog, još pret-kršćanskog židovskog melosa, i unošenje novih, stranih motiva, nekad sa više, a nekad s manje opravdanja.“ Tek razvojem same liturgije hazan postaje središtem cijeloga bogoslužja. Sama liturgija, dotad nerazvijena, počinje se popunjavati židovskom religioznom poezijom, tzv. piju-tim, koja datira iz 5. stoljeća, a traje sve do novog vijeka. Hazan je u to vrijeme bio ili sam pjesnik ili je tumačio tekstove drugih autora. Iz toga razdoblja potječe unošenje stranih elemenata u židovsku sinagogalnu glazbu. Cvjeta-nje religiozne poezije utječe i na sam oblik liturgije te ona poprima potpuno lokalna obilježja (ovisno o domicilnoj kulturi u kojoj se židovska dijaspora nalazi, op.a.). Hazan (kantor u zapadnim krajevima), mora imati lijep glas. Či-tavo bogoslužje počiva na njegovoj vještini, a njegov ugled i značaj kroz povijest sve više raste. S druge strane, od 16. stoljeća, pojavljuju se putujući kantori (hebr. hazanim), neka vrsta židovskih trubadura. Oni putuju iz mjesta u mjesto, i izvode svoje virtuozitete sastavljene od tradici-onalnih motiva i opernih bravura. Sve navedeno stvorilo

je priličan nered u kanoniziranju liturgije, koji se prekida tek otvaranjem geta. U tom pogledu najznačajniju ulogu odigralo je tiskanje i zamjena pisanih molitvenika tiska-nim. Daljnji razvoj liturgije ovisio je o samim pokretima i pravcima unutar židovstva, tako da reforme hasidizma odbacuju aškenasku liturgiju i uvode jednostavniju sefar-dsku liturgiju, a haskala koja želi privući što više Židova ubacuje i molitve na narodnom jeziku. Samlaić također ističe pozitivnu ulogu hazana u očuvanju teamim, znako-va za čitanje Tore i načina njihova pjevanja. Sinagogalno pjevanje obuhvaća mnoštvo sinagogalnih melodija, od najstarijih, preko srednjovjekovnih do onih najnovijeg datuma koje su većim djelom objavljene i služe kao temelj za folklorne i komparativne studije i rasprave. Sinago-galno pjevanje također uključuje umjetničku glazbu na-suprot folklornoj, koja se izvodi u sinagogi, a skladali su je poznati i nepoznati židovski skladatelji (Eliša Samlaić, Reforma sinagogalne glazbe, Židov, 18. rujna 1936, br. 38).

Reformatori sinagogalne glazbe Sinagogalna glazba kakvu mi danas poznajemo na područ-ju sjeverne Hrvatske i koja se njegovala na ovom području do 1941. rezultat je emancipiranog razdoblja u židovskoj glazbi koji je nastao na prijelazu 18. u 19. stoljeće u refor-miranim židovskim liturgijama. Neološki smjer kojem je pripadala većina Židova na području sjeverne Hrvatske dopuštao je uporabu pjevanja, orgulja i zbora u sinagoga-ma. Početne reforme sinagogalnog pjevanja započeo je još talijanski skladatelj židovskoga podrijetla Salamone Rossi (oko 1600), aktivan na dvoru obitelji Gonzaga u Mantovi, koji je uveo Palestrinin stil pjevanja u mantovsku sinago-gu. No pravi reformatori i kodifikatori sinagogalne glazbe bili su Salomon Sulzer (1804–1890) i Louis Levandovski (1823–1894). Sulzer, koji je najaktivniji bio u Beču, zaslu-žan je za reformu sinagogalne glazbe jugoistočnih Aške-naza, a Levandovski, koji je djelovao u Berlinu, za reformu sjeverozapadnih europskih Aškenaza. Mnogi su se, u vri-jeme kada su Sulzer i Levandovski u 19. stoljeću provodili reformu sinagogalne službe, protivili otvaranju židovstva suvremenom i aktualnom stilu tadašnjeg vremena i osuđi-vali unošenje svjetovnih elemenata romantizma u sinago-gu. Eliša Samlaić, koji analizira situaciju 1936, ističe kako ih ne treba osuđivati za provođenje reforme, jer su oni bili „djeca svoga doba i kao pravi sinovi emancipacije pisali su takvu muziku, koja nije smjela podsjećati na geto i na njegove zidove iz kojih su tako željno pobjegli.“ Opis skla-dateljskog stila Sulzera i Levandovskog vrijedi za njihove originalne skladbe, no svakako im treba priznati zaslugu što su u bogoslužje uveli red, odredili točnu ulogu kantora i zbora u bogoslužju te prikupili i zabilježili niz tradicional-nih napjeva i sačuvali ih od zaborava.Sulzer i Levandovski prodrli su sa svojim reformama u gotovo sve europske sinagoge. Za njima su krenuli broj-ni školovani hazani, koji su u stilu koji su stvorili Sulzer i Levandovski skladali svoje napjeve, ali pod velikim utje-cajem zakašnjeloga romantizma po uzoru na Schuberta, Schumanna i Mendelssohna, koji se zadržao do polovice 20. stoljeća u reformiranim obredima sinagogalnih službi. Povijesno gledano, u razdoblju između dva svjetska rata, dogodila se reakcija na zakašnjeli romantizam u sinago-galnoj službi. Nova generacija osviještenih skladatelja tzv. Nove židovske glazbe željela je stvoriti novu sinagogalnu glazbu, ali na autohtonim elementima teamima i tropa, neopterećenu romantičnim nasljeđem 19. stoljeća. Ti su skladatelji, prema riječima dr. Levija iz Mannheima (Dr. Jos. Levi, Der Judische Kantor, Hamburg 1932, br. 7, u Samlaić, 1936) trebali biti renesansa, a ne reforma: „Re-nesansni umjetnici quatrocenta i cinquecenta bili su ori-

Piše Tamara Jurkić Sviben

Interijer sinagoge u Slavonskoj Požegi s kantorima

NOVIOMANUT 133

2

ginalni ljubitelji starina koji su izgrađivali sebe, poštujući stara dragocjena djela, i u duhu Staroga stvarali Novo.“ Prema Levijevim riječima „tim putem trebaju krenuti i jevrejski sinagogalni kompozitori jer je to povratak (der Weg Zurück) u jedno doba koje je bilo ispunjeno pravim jevrejstvom i bilo svesno svoga jevrejstva, a ne put u ne-poznato i strano.“ Među takve suvremene kompozitore Samlaić, uz Ernesta Blocha, Lazara Saminskog, Ericha Wernera, Frederica Jacobija, navodi i hrvatskog opernog baritona i skladatelja Arona Marka Rothmüllera sa sklad-bama Haškivenu, Adonoj Moloh i Psalam 13.

Melodije aškenaskog hazanutaAškenaski hazanut originalan je i osebujan način muzi-ciranja, usporediv jedino s nekim orijentalnim stilovi-ma i melodijama. Najveće su mu odlike ekspresivnost i identificiranje zajednice s hazanovim glasom, koji treba općinstvo približiti bogu. Pjevanje treba postići najvi-še religijske osjećaje te snažan i brz odgovor zajednice. Kantorijalna melodija razvija se u monodijskom stilu, sa strukturalnim melodijskim vrhuncima koji su na ra-zličitim mjestima u usporedbi s klasičnom europskom harmonijom. Melodija se kreće u malim pomacima, stvarajući muzičke ćelije, s pomoću kojih se gradi osnov-no tijelo melodije. Ritam nije određen taktovima ni stro-gom simetrijom, nego je slobodan u skladu s istočnim ishodištima i u odnosu sa stilom. Melodije su određene skalama shtayger, a modulacije su po uzoru na prijela-ze iz makama u makam (arhaični element). Još je jedan arhaični element princip variranja, koji vodi melodijske ćelije cijelom strukturom. Obično su oblici dvodijelni: u prvom je dijelu originalna potvrda melodije, a u drugom dijelu njezina varijacija.Shtayger-skale tonski su načini unutar kojih se kreću si-nagogalni napjevi. Oni su različiti od dura i mola, ali i od grčkih modusa i starocrkvenih modusa. Posebnost tih židovskih načina (shtaygera) može se pre-poznati i u glazbi europskih Aškenaza i Sefarda. Upra-vo oblikovanje melodije u ovim tonskim načinima čini slušnu raznolikost, koja židovsku glazbu barem malo ističe u odnosu na okolinu u kojoj se nalazi.Kod izvođenja sinagogalnih pjesama karakteristična je su-radnja hazana i zbora formirana od svih prisutnih na služ-bi. Karakteristično je naizmjenično pjevanje, ovisno o po-djeli liturgijskoga teksta. U bogatijim zajednicama vrlo su često uz glavnog kantora postojala još dva koja su dodatno uljepšavala natkantorovo predvođenje molitvi prateći ga u tercama ili sekstama ili držeći basovu dionicu, dok je glav-ni hazan imao kolorature. U baroknom su razdoblju dva prateća pjevača znala imitirati instrumente ili registre na orguljama i nazivani su fistel singer. Vrhunac takvih aške-naskih službi bio je u 17. i 18. stoljeću. U 17. stoljeću u ponekim europskim sinagogama znali su se naći i instru-menti, ali samo prije službe za subotu kao iskaz velikoga veselja u iščekivanju blagdana. Vokalno muziciranje ostalo je kao trajni oblik muziciranja u sinagogama.

Kantori u kontinentalnoj Hrvatskoj do 1941. Ovaj kratki povijesni pregled o sinagogalnom pjevanju u povijesti europskih Židova Aškenaza i pregled glavnih karakteristika koje trebaju odlikovati dobrog hazana bio je uvod za razumijevanje povijesti sinagogalnoga pjeva-nja na prostoru kontinentalne Hrvatske. Kantori na pro-storu Hrvatske vodili su službu u okviru reformiranoga bogoslužja i pjevali napjeve Sulzera, Levandovskog, Na-umburga, ali i drugih vodećih skladatelja reformiranih službi. Također su nerijetko izvodili i vlastite napjeve koje su skladali za službe u zajednicama u kojima su djelovali.Prvo je ime koje se spominje u kontekstu sinagogalnog muziciranja Antun Schwarz (Zagreb, 1823–Zagreb, 1891), prvi hrvatski skladatelj židovskoga podrijetla koji se školo-vao u kantorijalnoj školi Salamona Sulzera u Beču i kratko vrijeme po povratku sa školovanja u Zagreb, do 1847, bio i sam kantor u staroj sinagogi u Petrinjskoj ulici. Zahvaljuju-ći pjevnomu glasu često bi nedjeljom pjevao i u zboru pr-vostolne crkve, što nije bilo po volji strogo konzervativnom rabinu Paloti. Vjerojatno je razlog brza odlaska Antuna Schwarza iz učiteljsko-kantorske službe bio taj što se u za-grebačkom izraelitskom bogoslužju još sredinom 19. stolje-ća nije uvriježio reformizam, kakav je promicao Sulzer, a u čijem je duhu Schwarz u Beču bio odgajan. Sljedeći je najstariji zabilježen kantor Žiga (Sigmund) Neumann, koji je umro 3. siječnja 1922. u dobi od 67 godina. Po svemu, rođen je oko 1854. ili 1855. U nekro-

logu objavljenu u Židovu nalazi se podatak da je 27 godi-na bio kantor u Zagrebu. Dana 3. siječnja 1920. slavio je 25. jubilej rada i natkantor Josip Rendi mu je pjevao na svečanosti u hramu, a također na pogrebu. Židovska mu je općina kao znak zahvalnosti darovala grob.Suvremenik kantora Neumanna bio je Julije Jozefović (Užgorod, Ukrajina, 1857–Bochum, Njemačka, 1924), kantor u Karlovcu koji je djelovao na prijelazu 19. u 20. stoljeće. Kantor Jozefović bio je otac znamenitoga diri-genta i skladatelja Oskara Jozefovića. Pored kantorijalne djelatnosti poznat je kao vrstan šahovski majstor, učitelj znamenitoga šahista Izidora Grossa. List Židov 1927. bilježi da je u srijedu, 19. siječnja 1927, u 72. godini života umro Žiga Weintraub, umirovljeni kantor i šohet zagrebačke Izraelitske bogoštovne općine. Djelovao je neprekidno četrdeset godina i bio osobito štovan. Pokopan je u židovskom dijelu Mirogoja 20. si-ječnja 1927. uz osobite počasti.

Židovske općine u Karlovcu, gdje je organizirao mješovi-ti zbor u sinagogi. Nakon Josipa Rendija bio predsjednik Saveza kantora Jugoslavije, član Glavnog odbora Saveza Jevrejskih općina (1936–39) i izdavač lista Mjesečnik je-vrejskih kantora (1928–30). Bio je dirigent karlovačkog pjevačkog zbora Nada i lirski tenor Zore, gdje 1921. preu-zima ulogu dirigenta. Zora je uz Meiselovo vodstvo ostva-rila najveći umjetnički uspon, izvodeći hrvatski oratorij Žrtva Abrahamova Božidara Širole, Stabat mater Antonina Dvořáka te Misu u Es-duru Franza Schuberta, koja je bila i prvi izravni radioprijenos iz Karlovca 1928. Na natjecanju svih hrvatskih zborova 1923. Zora je osvojila jedanaesto mjesto. U tom je razdoblju gostovala u Zagrebu, Beogradu, Splitu, Šibeniku i održavala turneje po Njemačkoj i Belgiji, gdje je 1935. pjevala na kraljevskom dvoru.Osječki kantor Aron Kišicki (Slonim, Bjelorusija, 1872–Osijek, 1938) završio je znamenitu kantorsku školu u Če-stohovi (Poljska). Do 1896. djelovao je u Mstibovu (Bje-lorusija), a potom je prihvatio mjesto kantora u Židovskoj općini u Vukovaru. Od 1898. do smrti djelovao je u Osi-jeku kao kantor u gornjogradskoj Židovskoj bogoštovnoj općini. Godine 1909. objavio je pjesme za subotnju minhu za srednjoškolsku omladinu. Bio je dugogodišnji admini-strator mjesečnika Židovska smotra, suradnik u osječkom dnevnom listu Die Drau te u zagrebačkom Agramer Ta-gblattu. Bio je član osječkog Hrvatskoga pjevačkog druš-tva Kuhač, bavio se šahom te crtanjem i slikanjem. U Jevrejskom kalendaru za godinu 5696. (1935/1936) objavljena je novela Arona Kišickog naslovljena Jedna noć pod krevetom u kojoj on na šaljiv način govori o „taj-ni tonarta“ jednoga vrsnoga kantora i kako su njegovi učenici željeli spoznati tajnu glasa svoga učitelja. Godine 1906. u Osijek doseljava i neprekidno djeluje pri Židovskoj bogoštovnoj općini Gornji grad natkantor Jakob Schechter (Mohilovu/Mogilev, Bjelorusija, 1874–Osijek, 1934). Početkom 1931. svečano je proslavljena u krugu židovske općine 25. godišnjica njegova neprekid-nog djelovanja. U Osijeku se još u Donjem gradu spomi-nju kantori Isidor Grün i Jakob Steiner. Dugogodišnji potpredsjednik osječke Židovske bogo-štovne općine u Donjem gradu bio je Žiga Mautner (La-dimirevci, 1895–Golešau, 1942). Godine 1928. zahvalio se na toj dužnosti, ali je ostao član općinskog vijeća, dok 1941. prelazi za upravnika i natkantora u židovsko nase-lje u Tenji. Zajedno s drugim osječkim Židovima depor-tiran je u kolovozu 1942. Umro je na putu u Auschwitz.

U sinagoge privučeni i pripadnici drugih vjeroispovjesti

U Varaždinu je dugogodišnji natkantor Židovske općine i glazbenik bio Sigismund Žiga Vilković (Kolodij, Rusi-ja, 1861–Varaždin, 1934). Kao rabinov sin, Sigismund je kao dijete iskazivao veliku ljubav prema glazbi i pjevanju. Roditelji su ga stoga poslali na školovanje u Marianopol. Nakon završene škole odlazi u Varšavu te u tamošnjoj si-nagogi postaje kantor. Uz novčanu pomoć varšavske ži-dovske zajednice odlazi 1880. na dalje školovanje na Beč-ki konzervatorij, gdje uči pjevanje kod prof. Schmidta. Uz konzervatorij polazi i kantorsku školu kod natkantora Jo-sipa Singera. U toj se školi ubrajao među najbolje učenike. Godine 1883. pozvan je, po preporuci učitelja Singera, u Moravsku Ostravu za natkantora, gdje ostaje dvije godi-ne. U siječnju 1885. dolazi u Varaždin na pokusno pjeva-nje, a od 6. ožujka iste godine imenovan je natkantorom. Znanjem i marljivošću znatno je unaprijedio pjevanje u varaždinskom hramu, a njegov školovani bariton privla-čio je u sinagogu i pripadnike drugih vjera. U Varaždi-nu je sudjelovao na koncertima varaždinskih pjevačkih i dobrotvornih društava. Kao član Hrvatskoga pjevačkog društva Vila često je nastupao kao solist i zborovođa na koncertima društva. Bavio se skladanjem, a davao je i sa-tove glasovira i pjevanja. U povodu 25. godišnjice njegova pjevačkog djelovanja u Varaždinu priređena je 6. ožujka 1910. u sinagogi proslava njegova jubileja. Istim povodom je od Saveza kantora Hrvatske i Slavonije primio srebrni pehar. Pokopan je na Židovskom groblju u Varaždinu.Kantora Vilkovića u Varaždinu je naslijedio Paul Jakob Freilich (kantor Židovske općine u Varaždinu od 1935. do 1937). Bio je vrsni bariton velika raspona, koji je u si-nagogu privlačio i ljubitelje dobra pjevanja drugih vjerois-povijedi. Nastupao je i na gradskim koncertima pjevajući operne arije. Godine 1937. odlazi iz Varaždina za nat-kantora u Osijek. Poslije mu je sudbina nepoznata, jer ga nema ni na popisima stradalih ni na popisima preživjelih.

Kantor Josip Rendi (Slovačka, 1861–Zagreb, 1934), koji je pjevao na oproštaju kantora Weintrauba, bio je nat-kantor u Zagrebu do 1929. Školovao se u domovini, od 1894. živio je u Zagrebu. Savladavši ubrzo hrvatski jezik, postaje tajnik Židovske bogoštovne općine u Zagrebu i povremeno daje koncerte i sklada vlastite napjeve. Godi-ne 1922. izabran je za predsjednika Osnivačke konferen-cije saveza kantora Jugoslavije sa sjedištem u Zagrebu. Kantorski jubileji slavili su se osobito svečano. Tako u Ži-dovu saznajemo da je na 25. jubilej kantora Josipa Ren-dija 29. kolovoza 1920. u hramu pjevao „kor kantora“. Među imenima spominju se: Buchsbaum, Dorf, Katz, Kišicky, Meisl, Weintraub, Wilkowitsch i Wolfensohn. Uz kantora Rendija često se spominje i kantor Ferdinand Jura, ali o njemu nema dosad potpunijih biografskih po-dataka, osim da je stradao u Jasenovcu.Uz kantora Julija Jozefovića u Karlovcu je službovao i kantor Izidor Gross (Kislőd, Mađarska, 1866–Jasenovac, 1942). U Slovačkoj Trnavi završio je ješivu te je od 1884. službovao po raznim mjestima tadašnje Austougarske kao vjeroučitelj i sinagogalni kantor. U Karlovac se doselio 1891, oženio se i dobio mjesto drugoga kantora, uz Julija Jozefovića, koji ga je podučavao šahu, što je bila Grossova najveća i najvaž-nija aktivnost. Kao dobitnik brojnih nagrada u Beču 1893. i Linzu 1898, iste je godine osnovao Karlovački šahovski klub, čiji je bio i prvi predsjednik. Napisao je Šahovsku abe-cedu – prvu šahovsku ediciju na hrvatskom jeziku (1909) te uveo i hrvatske nazive za sve šahovske figure koji se i da-nas upotrebljavaju. Bio je suradnik karlovačkih tjednika i raznih zagrebačkih listova. U Jevrejskom glasu objavljivao je i priče iz židovskog života (23/1939).

Bogat doprinos kulturnom životuU Karlovcu je veliki trag u sinagogalnom, ali i kulturnom životu ostavio kantor i zborovođa David Meisel (Meisl) (Holešov, Češka, 1885–Jadovno, 1941). Glazbenu nao-brazbu stekao je u Brnu, a od 1906. bio je natkantor i tajnik

NOVIOMANUT 133

3

Jedan od najvažnijih kantora u sjevernoj Hrvatskoj između dva rata bio je natkantor Bernard Grüner (Sieniawa, Poljska, 1888–Zagreb, 1955). Osnovnu i trogodišnju ekonomsku školu te ješivu završio je u Budimpešti, a u Szatmáru (Rumunjska) stekao je svje-dodžbu ortodoksnog rabina. Još kao devetogodišnje dijete bio je poznat dječji pjevač u budimpeštanskim židovskim krugovima. Budimpeštanska opera stipen-dirala ga je za studij pjevanja, koji zbog teških okol-nosti Prvoga svjetskog rata nije završio. Godine 1913. prvu službu natkantora dobiva u Nitri (Slovačka), a od 1918. službuje kao natkantor centralne židovske općine u Budimpešti (sinagoga Dohány). Od 1923. do 1929. službuje kao natkantor u Székesfehérváru (Mađarska), kada dolazi u Zagreb, gdje djeluje kao natkantor Zagre-bačke sinagoge do smrti, 1955.

Grünerova zbirka – svjedočanstvo sinagogalne tradicije

U obiteljskoj ostavštini sačuvana je opsežna zbirka od pet rukopisnih knjiga sinagogalnih napjeva. Većinom je riječ o napjevima S. Sulzera, S. Naoumburga, L. Levandov-skog i drugih znamenitih kantora, no nekoliko je i vlasti-tih napjeva sama kantora Grünera. Napjevi su datirani u razdoblju od 1906. (Gyulafehérvár, Mađarska) do 1938. (Zagreb). Napjevi iz te zbirke korišteni su u Zagrebu do 1955, kada je smrću kantora Grünera prestala tradicija sinagogalnog pjevanja na ovim prostorima. Tridesetak napjeva objavljeno je 2011. godine u zbirci Sinagogalni napjevi Bernarda Grünera u izdanju Udruge za prouča-vanje i promicanje kulturne baštine "Tamar" i Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb.U Zagrebu su pored natkantora Grünera u hramu u Praškoj djelovali i drugi kantori: Samojlo Singer (Dolj-nje Durgiče, 1874–Jasenovac, 1942) bio je po zanima-nju pravnik. Spominje se da je 1930-ih bio je nadzor-nik hrama. Od 1931. vodio je odvjetničku kancelariju u Zagrebu, a surađivao je u Agramer Tagblattu, Kroatisc-he Revue, Agramer Presse prilozima o starijoj hrvatskoj književnosti, R. Boškoviću, V. Bukovcu, I. Kukuljeviću. U Hrvatsku se 1931. doselio iz tadašnje Čehoslovačke Re-publike kantor Eugen Mandel (Csepe, Mađarska, 1908–Jasenovac, 1942). Djelovao je do Drugoga svjetskog rata kao kantor kod Židovske bogoštovne općine u Zagrebu. Uz Grünera i Mandela, Isak Hendel (Lipno, Poljska, 1883–Roveredo, Švicarska, 1944) bio je kantor Izraelit-ske bogoštovne općine u Zagrebu od 1926. do 1943. go-dine. Prije dolaska u Hrvatsku bio je kantor u Barcsu u Mađarskoj. Doselivši se 1911. u Slavonski Brod obavljao je službu kantora do 1926, nakon čega se zbog školova-nja djece preselio u Zagreb. U hramu je dirigirao sinago-galnim zborom te bio jedan od osnivača i prvih dirige-nata pjevačkog zbora Ahdut.

Napisao je T’filat arvit, prvo sinagogalno djelo na he-brejskom, uz objašnjenja na hrvatskom i engleskom je-ziku, te ga kao vlastito izdanje tiskao 1940. T’filat arvit sadržava večernje molitve: za subotu, za radne dane i za hodočasne blagdane (Šaloš r’galim). Sve molitve pisane su za kantora uz pratnju orgulja, osim br. 33, Ahavas olom, koji je skladan za kantora, mješoviti zbor i orgu-lje. Školovan na djelima Sulzera i Levandovskog, Hendel je u melodiju napjeva i recitativa, pored utjecaja zapad-noeuropske glazbe, unio i improvizaciju karakteristič-nu za jidiš-popijevke. T’filat arvit je u današnje vrijeme djelo vrijedno pozornosti i u povijesnom i u glazbenom smislu. Njegova je vrijednost višestruka. To je prva zbir-ka sinagogalnih napjeva tiskana s objašnjenjima na hr-vatskom jeziku na ovim prostorima. Godina tiska (1940) govori o stupnju svijesti autora i razini zajednice za koju je djelo pisano. Sastavljeno je za aktivnu uporabu kao pomoć kantorima pri vođenju službe, što svjedoči o prakticiranju glazbe u hrvatskim sinagogama i potrebi autora kao vrsna hazana da svoje iskustvo pretoči u ko-risnu zbirku. Pretisak djela T’filat arvit ostvarilo je 2009. Kulturno društvo Miroslav Šalom Freiberger kao izda-nje Novog Omanuta, Dokumenti glazbene baštine br. 4. Posebno mjesto u hrvatskoj sinagogalnoj povijesti, ali i glazbenoj baštini, zauzima kantor Leon Wolfensohn (Sekurjan, Besarabija, 1879–Jasenovac, 1941). Kao mla-dić 1898. od kuće odlazi u Austriju, gdje pjeva u raznim zborovima i kazalištima. U Koprivnicu je stigao 1915. sa suprugom Sofijom r. Rosenkranz (Gwozdziec, Češka, 1883), gdje postaje natkantorom Židovske općine. Vrlo aktivno sudjeluje u kulturno-glazbenom životu grada organizirajući u sinagogi brojne koncerte sakralne i svje-tovne glazbe. Kao član Hrvatskoga pjevačkog društva Podravec sudjeluje u svim ključnim obljetnicama grada, kao i na priredbama u Bjelovaru, Križevcima, Varaždinu i Zagrebu. Iz zapisnika Podravca vidljivo je kako Wol-fensohn djeluje kao zborovođa od 1927. Ponajviše su se izvodila djela samoga Wolfensohna, ali i Tome Šestaka, Zajca, Stahuljaka, Mokranjca, Resla, Lhotke te podosta narodnih napjeva u obradi Vinka Žganca. Wolfensohn je prema podacima vodio zbor Podravac od 1925. do 1941. i za to vrijeme zbor je bilježio brojne pohvale. Unatoč tragičnoj pogibiji, ime Leona Wolfensohna ostaje trajno zapisano u povijesti glazbenog života Koprivnice.Pored Wolfensohna u Koprivnici ili Meisela u Karlovcu, mnogi su kantori uza svoje sinagogalne dužnosti vodili i zborove te surađivali s kršćanskim orguljašima (Dugan st. i ml. i F. pl. Lučić). Svojom djelatnošću pozitivno su utjecali na kulturni razvoj i glazbeni život lokalnih sredi-na. Navedimo još imena onih koji se spominju u novin-skim člancima i nažalost na listi stradalih u Jasenovcu i drugim logorima, na teritoriju Hrvatske, ali i šire. Adolf Springer (?, 1885– ?) spominje se kao kantor u Virovi-

tici 1930. i 1938. Isidor Dorf spominje se kao kantor u Bjelovaru i u Đakovu, a u Đakovu je uz njega je bio i kantor D. Lindenfeld. Na listi stradalih u Jasenovcu stoji i kantor ortodoksne općine u Zagrebu po imenu Mozes. Na istoj listi Leopold Katz (?, 1893–Auschwitz, 1944) spominje se kao natkantor u Čakovcu 1930, ali i kao ra-bin 1938. Deportiran je 1944. s ostalim međimurskim Židovima u Auschwitz, gdje je stradao.Na listi koju je sastavio natkantor Grüner za vrijeme procesa protiv Andrije Artukovića stoje još imena: Mar-ko Wolfner, kantor, Čakovec, Josip Gillman, kantor, Daruvar, Mayer Silberberg, kantor, Donji Miholjac, Abraham Fingerhut, kantor, Đakovo, Emanuel Weiss, kantor, Ilok, Josip Spiegler, kantor, Koprivnica, Leo-pold (Lavoslav) Buchsbaum, kantor, Križevci te Abra-kam Kamenar, kantor, Orahovica.U Židovskoj općini Zagreb prije Drugoga svjetskog rata spominje se još i kantor Arnold Basch (Sarajevo, 1913–Jasenovac, 1945). U Slavonskom Brodu 1932. djelovao je natkantor Boris Seife. U Vukovaru je boravio kantor Eugene Jenö Goldberger, rođen u Čehoslovačkoj. Nakon studija na konzervatoriju u Beču, gdje završava i kantorsku školu, dolazi na mje-sto kantora u Vukovar. Iz Vukovara odlazi 1932. u Opa-vu (Čehoslovačka), a zatim, potkraj tridesetih, odlazi u Dansku, gdje preuzima službu glavnoga kantora Kopen-hagena. U Vinkovcima je djelovao Mijo Mihael Propper/Proper (Hojdu Šamšo, 1871–Jasenovac, 1942), kamo je doselio 1900. iz mjesta Teto. Otada je bio zaposlen kao natkantor negdje do uoči Drugoga svjetskog rata. Sisak bilježi kantora Isaka Klinkovsteina (Płock, Poljska, 1872–Sisak, 1940), koji je službovao od 1913. do 1940, bio je natkantor u ŽO Sisak. Kantor i skladatelj Josip Weissmann (Tarnovo, Poljska, 1872–Jasenovac?, 1942?) svojom sinagogalnom djelatnošću ostavio je trag u Đako-vu od 1893. do 1904, potom je bio natkantor u Požegi te od 1922. kantor i od 1929. do umirovljenja uoči Drugoga svjetskog rata natkantor u Zagrebu. Na Muzičkoj akade-miji u Zagrebu 1923. položio je ispit za učitelja pjevanja i glazbe. Vodio je zbor sinagoge i predavao pjevanje. Ista-knuo se i kao bas-bariton te skladatelj pjesama za sva bo-goslužja (zbirka pjesama Zemirot šel Šabat i Negimot Jozef. Ovaj pregled povijesti aškenaske liturgije i reformirano-ga sinagogalnog bogoslužja u kontinentalnoj Hrvatskoj ima za cilj, nakon više od šezdeset godina prekida tradi-cije sinagogalnog pjevanja na ovim prostorima, osvijestiti postojanje sinagogalne glazbe u Hrvatskoj do Drugoga svjetskog rata, uputiti na postojanje notnih zapisa koji su preživjeli njihove autore te spomenom imena kantora koji su svoje pjevanje ugradili u duše židovskih i nežidovskih slušalaca odati počast imenima i djelima koji ostaju zapi-sani u povijest židovskoga naroda na prostoru kontinen-talne Hrvatske, ali i u sloj hrvatske kulture.

Zlatko Karač, nastavnik na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, održao je 29. studenog 2016. predavanje na temu Arhitektura sinagoga u Hrvatskoj – memento nesta-loj baštini u velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu. Predavanje je organizirao Matičin Odjel za Arhitekturu. Vrlo zainteresiranoj i brojnoj publici profesor Karač je govorio o povijesti gradnje i nestanka sinagoga u Hr-vatskoj, njihovim specifičnostima, smještaju, važnosti te stilskom oblikovanju.Židovi su sve do Carskog patenta 1859/60. u Hrvatskoj imali zabranu posjedovanja nekretnina i ograničena građanska prava, stoga tek u drugoj polovici 19. stoljeća počinje gradnja posebnih objekata za židovsku vjersku službu koje se stilski uklapaju u razdoblje historicizma. U prvim desetljećima dvadesetog stoljeća na izgradnju

S predavanja u Matici hrvatskoj

Arhitektura sinagoga u Hrvatskoj – memento nestaloj baštiniOd stotinjak sinagoga, koliko ih je postojalo u Hrvatskoj, preostalo je samo devet namjenski građenih sinagogalnih zgrada, od kojih je

tek jedna u svojoj izvornoj funkciji, istakao je, među ostalim, u svom predavanju u velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu, Zlatko Karač,

nastavnik na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu

Piše Ivan Garašić sinagoga utjecala su i neka druga stilska obilježja, npr. obilježja secesije, kasnog akademizma, art deco-stiliza-cije i moderne. Treba naglasiti kako to nisu prve sina-goge na hrvatskom tlu. Tragove građevina za vjersku službu nalazimo već tijekom antike, npr. proseucha u Mursi, ali i tijekom srednjeg vijeka, npr. sdorium u Spli-tu iz 1397, ili zagrebački Domus Judeorum iz 1444. No do pojave samostalnih reprezentativnih sinagogalnih građevina većina sinagoga na području Hrvatske bila je uređena tek interijerski, u adaptiranim prostorima. Najviše je sinagoga bilo u Slavoniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, i to većina njih reformiranog aškenaskog obreda, dok ih je samo nekolicina bila ortodoksnih (Ilok, Zagreb, Rijeka) ili sefardskih u obalnim gradovi-ma (Split i Dubrovnik). U Zagrebu je tijekom povijesti Nekadašnji interijer koprivničke sinagoge

NOVIOMANUT 133

4

registrirano čak dvanaest objekata za židovsku molitvu, ali je tek sinagoga u Praškoj ulici bila projektirana kao veliki hram – sinagoga.Afinitet židovske zajednice prema urbanim prostorima uvjetovao je lokacije sinagoga tijekom povijesti. Većinom su smještene u urbanim sredinama, premda naravno ima iznimaka (selo Srijemski Čakovci i slično). Pozicionira-nost židovskih bogomolja „usred Geta“ u Splitu, u Žu-dioskoj ulici u Dubrovniku, Židovskom sokaku u Iloku, Žido-varoši u Legradu, „u getu“ u Čakovcu, „Židovskoj varoš“ u Karlovcu ukazuje na postojanje židovskih geta, odnosno enklava na rubnim dijelovima gradova u koji-ma su živjeli Židovi. Do druge polovice 19. stoljeća za-bilježeno je tek nekoliko primjera skromne gradnje, dok se većina sinagoga gradi u drugoj polovici 19. stoljeća kao najočigledniji primjer želje za afirmacijom. Od toga razdoblja sinagoge se javljaju kao istaknute gradnje na važnim položajima, u velikom mjerilu, veoma reprezen-tativnih arhitektonskih obilježja. Najvažniji su takvi pri-mjeri vukovarski Templ smješten nad Dunavom, osječka sinagoga u glavnoj ulici kao najviša i najreprezentativnija građevina svoga vremena te naravno sinagoga u Zagrebu – glavnome gradu ‒ uz kompleks doskora uređenih no-vih trgova formiranih od Zrinjevca prema jugu. Obredni razlozi uvjetovali su orijentaciju sinagoga; niša za ormar sa svitcima Tora mora se nalaziti na istočnoj,“ jeruzalem-skoj“ strani.U Hrvatskoj razlikujemo četiri najčešća tipa sinagoga: 1. tzv. sinagoga-kuća (česta u malim gradovima poput Daruvara, Pakraca, Podravske Slatine); 2. tripartit-na sinagoga – hram s povišenim središnjim dijelom i tropoljnom kompozicijom glavnog pročelja po uzo-ru na jeruzalemski Hram (Zagreb, Koprivnica, Sisak, Križevci); 3. sinagoga s parom tornjeva na pročelju s formalnim elementima crkvenog Westwerka (Osijek, Đakovo, Našice, Slavonski Brod); 4. kupolna sinagoga s

naglašenim orijentalnim elementima (Vukovar, Rijeka, Vinkovci).Tlocrti sinagoga ukazuju na poimanje sinagoge, ne samo kao svetog prostora nego i kao kuće okupljanja u dijaspori (bet ha-kneset), kuće učenja (bet ha-midraš) te kuće molitve (bet ha-tefila). S obzirom na navede-ne funkcije, sinagoga redovito sadržava samo nekoli-ko glavnih elemenata: aron ha-kodeš (ormar za svitke Tore pokriven svilenim ili plišanim parohetom) smje-šten u istočnoj niši; bimu (ograđeno propovjedno po-stolje za rabina) i matroneo (odvojene katne galerije za žene) sa zasebnim ulazima i stubištima. U obrednom kontekstu važno je istaknuti i ner-tamid (vječno svjetlo ispred aron ha-kodeša), meil (navlaka sa zlatovezom za Toru), tas (ovješena metalna kartuša), rimonim (metal-ni natikači za drške rotulusa Tore), keter Tora (srebrna ili pozlaćena kruna Tore) i jad („ruka“ s ispruženim kažiprstom za praćenje redaka Tore, koji se ne smiju doticati prstima). Ti predmeti danas se mogu vidjeti u zbirkama judaike u dubrovačkoj sinagogi, nedavno uređenome muzeju Židovske općine Zagreb i Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. U sinagogama reformi-ranog obreda često se nalaze i orgulje (najčešće tvrtke Angster), dok ih u ortodoksnim bogomoljama nema (jer nema ni glazbe u obredu). U sklopu sinagoga često su se nalazile i mikve (prostorija s bazenom za obredno pranje), obvezne kod ortodoksnih zajednica. Danas se u Hrvatskoj mikve još mogu vidjeti jedino u Iloku, u obliku arheoloških ostataka.Sinagoge na području Hrvatske, prema stilskom obli-kovanju, moguće je prepoznati u Rundbogenstilu (Va-raždin), čistoj neoromanici (kuriozitet trobrodne bazi-like s transeptom i križnim (!) tlocrtom u Slavonskom Brodu), ili profane neorenesanse (Križevci). No naj-češće su sinagoge oblikovane u eklektičkom derivatu „maurskog stila“ (neomudejár). Prema riječima profe-sora Karača „vrhunac tog hibridnog stila bila je velika kupolna sinagoga u Rijeci mađarskog arhitekta Lipóta Baumhorna, sagrađena 1903. godine“. Baumhorn je objedinio elemente venecijanske gotike, bizantizma i islamske dekorativne sheme. Recentniji primjeri sina-goga s početka 20. stoljeća obilježeni su posve drugim stilovima, točnije zapadnim stilskim trendovima. Pri-mjeri su secesijska sinagoga Bjelovara te protomoder-na kutinska sinagoga (obje iz 1914). Od judaičke iko-nografije i prepoznatljivih simbola na pročeljima i u interijeru javljaju se: šesterokraka zvijezda (magen Da-vid – Davidov štit ili Salomonov pečat), Mojsijeve plo-če Zapovijedi (luhot), motiv sedmokrakih svijećnjaka (menore) te alegorijski supstituti Petoknjižja (Tore) kao što su pet rozeta na pročelju karlovačke sinagoge ili pet medaljona koji su postojali u osliku interijera zagrebačkog hrama.Brojna je nacrtna dokumentacija sinagoga uz druge važ-ne dokumente većinom uništena, no iz sačuvanog ma-terijala poznata su neka od imena projektanata, kao što su: Domenico Scotti, Giacomo Franzano, Franjo Klein, Lav Hönigsberg, Julije Deutsch, Otto Goldscheider, The-odor Stern, Slavko Löwy, Aleksandar Freudenreich, Pa-vao Deutsch, Slavko Benedik, Ernest Mühlbauer, Ludwig Schöne, W. Stiassny, Lipót Baumhorn... U literaturi se za neke od sinagogalnih zgrada još spominju zasad nepo-tvrđeni projektanti kao što su Ludwig Deutsch, Moses Lorber, Armin Friedmann, Valent Morandini, ing. Ber-nat, Ivan Igrić, Vladimir Gjurin. Među graditeljima i građevinskim poduzetnicima nalazimo imena Ljudevita

Kappnera, Aloisa Flammbacha, Ašera Kabilja, Maxa We-issa, Josipa Röscha, Carla Conighia.Iako su neke sinagoge stradale još u Prvom svjetskom ratu, primjerice stara bjelovarska (1917), najviše hrvat-skih sinagoga ipak je stradalo tijekom sustavna rušenja u Drugom svjetskom ratu. Prva žrtva bila je osječka sinagoga zapaljena na Hitlerov rođendan 20. travnja 1941, samo deset dana nakon uspostave NDH, a ubrzo su uništene i sinagoge u Vinkovcima, Đakovu, Našica-ma, Požegi i mnogim drugim kontinentalnim gradovi-ma. Srušile su ih ili opustošile ustaške vlasti i njemačka vojska, dok su sinagoge u priobalnim gradovima pod talijanskom okupacijom uglavnom uspjele preživjeti to nesretno razdoblje (Split, Dubrovnik). Posebno je dojmljiva bila napomena profesora Karača, kako „u kontekstu rušenja sinagogalnih objekata nije moguće zaobići ciničan razlog zagrebačkog gradonačelnika Iva-na Wernera, koji je 12. listopada 1941. izdao naredbu o rušenju hrama ‘jer hram nije bio u skladu s obćom sredidbenom (regulatornom) osnovom za uređenje gra-da Zagreba’.“ Pojedine sinagoge stradale su kao usputne žrtve u borbama i bombardiranju (Orahovica i Slavon-ski Brod).Nažalost, rušenja nisu bila samo za vrijeme rata već su se nastavila i u poslijeratnom razdoblju. Sinagoge koje su obilježene kao „nepotrebne“ (u gradovima gdje više nije bilo Židova) uglavnom su završile kao građevni ma-terijal (Ilok: obje su srušene 1948/49), Osijek – Gornji grad (1950), Vukovar (1958), Karlovac (1959/60), Kutina (1968/69). Na njihovim parcelama uglavnom su nastale stambene zgrade, čak i robne kuće.Od nekadašnjih stotinjak sinagoga danas ih je sačuvano samo devet objekata koji su izvorno namijenjeni sinago-galnoj funkciji: Varaždin, Koprivnica, Križevci, Daruvar, Bjelovar, Osijek – Donji grad, Rijeka, Sisak te Podravska Slatina. Svi navedeni objekti, osim ortodoksne sinagoge u Rijeci, posljednjih su desetljeća služili u profane svrhe (npr. za kino, glazbenu školu, kazalište, robnu kuću i sl.). Samo neki gradovi postavili su spomen-obilježja na mje-stima negdašnjih sinagoga, dok se jedino u Zagrebu već dulje vrijeme ozbiljno raspravlja o mogućnostima obno-ve sinagoge ili izgradnje suvremenoga centra u Praškoj ulici.

Zgrada sinagoge u BjelovaruZgrada nekadašnje sinagoge u Opatiji

Riječka sinagoga (1903–1944) Sinagoga u Karlovcu (1871–1942)

NOVIOMANUT 133

5

Projekt u Starožidovskoj ulici u srcu staroga grada La-vova najznačajniji je židovski komemorativni pothvat u Lavovu tijekom posljednjih četvrt stoljeća. On je zapra-vo najvažniji poslije Holokausta što se tiče opsega, lo-kacije, isticanja kako fizičkih tragova prijeratnog židov-skog nasljeđa tako i uništenja tih tragova, osmišljavanja spomeničkog prostora kao katalitičkog prostora unutar gradskog kretanja (umjesto inertnog prostora postavlje-nog unutar dnevnog života), kao i njegove sposobnosti da na posjetitelje djeluje emotivno, intelektualno, estet-ski i etički sve u jednom.Bila je bolno očita potreba za jednim takvim ambicio-znim komemorativnim projektom. Prije Holokausta Židovska zajednica u Lavovu postojala je već nekih 700 godina, sudjelovala je u svim aspektima gradskoga živo-ta, a uoči Drugoga svjetskog rata činila je trećinu stanov-ništva grada. Zajednica je imala na desetine sinagoga i drugu imovinu po svim dijelovima grada, ali je simboli-čan za židovski duhovni život bio skup vjerskih zgrada u Starožidovskoj ulici, s najznačajnijom sinagogom Turaj Zahav ili Taz (Zlatna ruža) i pokraj nje s Beis Medras-hom, te s Velikom gradskom sinagogom.Biser među svim tim građevinama bila je Zlatna ruža. Dizajnirao ju je talijanski majstor, arhitekt Paolo Italus, a dovršena je 1582. god. Diljem Europe Zlatna ruža sma-trana je remek-djelom renesansne sakralne arhitekture. Osim dvije gradske prijeratne sinagoge, Nijemci su razo-rili sve, uključujući i vjerske zgrade u Starožidovskoj uli-ci, što je ostavilo ne samo psihičku nego i fizičku prazni-nu, koja je zjapila tijekom sovjetskog i post-sovjetskog

Novi dan za Zlatnu Ružu u Lavovu Svečanostima u rujnu obilježeno je otvaranje prostora sinagoge – novoga židovskoga memorijalnog kompleksa u Lavovu u Ukrajini.

Koordinatorica Jewish Heritage of Europe Ruth Ellen Gruber bila je u međunarodnom žiriju koji je 2010. odabrao plan spomen područja

poslije rekordnog međunarodnoga natječaja.

Piše Jason Francisco

razdoblja. Svrha sadašnjega projekta nije bila popuni-ti tu prazninu – ona se ne može popuniti – nego ob-noviti i odati počast sjeća-nju na duboko ukorijenjenu židovsku prošlost grada, što je značajan korak na dugom putu cijeljenja rana dvade-setog stoljeća toga grada. Upravo je iz tog razloga ši-rina koalicije odgovorne za taj projekt značila ključnu prekretnicu. U tu su koa-liciju bili uključeni Izvršni odbor lavovskog Gradskog vijeća, Gradski ured za očuvanje povijesnih spo-menika, Centar za urbanu povijest istočne Srednje Eu-rope, Njemačko društvo za

međunarodnu suradnju (GIZ), Chesed Arieh – Židovska dobrotvorna zaklada Lavova, Gesher Galicia genealoško udruženje sa sjedištem u SAD-u, kao i Udruženje za spo-men-obilježavanje židovske baštine i lokacija u Lavovu sa sjedištem u Izraelu.Do sada je sama lokalna Židovska zajednica inicirala ta-kve pothvate spomen-obilježavanja – njih nekoliko, što se uglavnom sastojalo od postavljanja manjih informativnih ploča na mjestima porušenih sinagoga, kao i na ključnim lokacijama Holokausta, poput logora u Janowskoj ulici te na željezničkoj stanici Kleparivka, kao i velikog skulptur-nog spomenika kojim se podsjeća na Lavovski geto. Time se prešutno slala poruka kako takvo odavanje počasti nije zadaća šire javnosti te da ono predstavlja tek marginalnu točku interesa izvan okvira dominirajuće strukture nacio-nalne povijesti (bilo sovjetske ili ukrajinske).Mala ploča, koja je postavljena 1980-tih godina pokraj lokacije Zlatne ruže (do koje se do nedavno moglo stići samo preko terase uvredljivo lažnog židovskoga resto-rana), označavala je mjesto kao ruševinu, ali nije ništa objašnjavala – ništa vezano uz Židovsku zajednicu, ili uz veći grad kojem je ona pripadala, ili genocid. Također nije budila uspomenu na bilo što – ništa o glasovima koji su činili tu zajednicu tijekom vremena, ništa o ra-zlikama u tim glasovima, ništa o teškoćama suočavanja s prošlosti putem prijeloma i kolektivne traume. Sama po sebi ruševina ništa ne objašnjava, a još manje praznina bez ruševine. Zato se sadašnjim komemorativnim pro-jektom željelo staviti Starožidovsku lokaciju u drukčiji aspekt poimanja povijesti, usmjereno prema cjelokupnoj javnosti, pod pokroviteljstvom gradskih vlasti na koje se poziva – ali time se ne potvrđuje odozgo nova službena povijest.

Također je važno naglasiti da je provedba projekta ovisi-la gotovo u cijelosti na ne-židovima uglavnom na Sofiji Dyak - ravnateljici Centra urbane povijesti, i Iris Gleich-mann - ravnateljici Njemačkoga društva za međunarod-nu suradnju (GIZ). Njih su dvije vodile projekt s veli-kom umješnošću, često djelujući ispod javnog radara. Za intelektualnu viziju i materijalni integritet novoga spomenika prije svega treba zahvaliti njihovoj profesio-nalnosti, briljantnosti i učinkovitosti.Lokalni i međunarodni Židovi odigrali su ključnu ulogu u tom procesu. Sergei Kravtsov s Hebrejskoga sveučilišta u Jeruzalemu predvodio je obilazak lokacije 2008. god. (pri-likom konferencije koju je organizirao lavovski Centar za urbanu povijest) što je potaknulo raspravu koja je 2010. god. dovela do međunarodnoga natječaja kad je odabran pobjednički projekt njemačkoga arhitekta za prostorno uređenje Franza Reschke-a. Židovski znanstvenici diljem svijeta pridonosili su tekstovima koji su uzimani u obzir kao dio povijesnih natpisa na lokaciji, a Ada Dianova i Rabbi Siva Finerman iz lavovskog Chesed Arieha organi-zirali su široku i često emotivnu raspravu unutar Židovske zajednice koja je odlučivala koji će se tekstovi izabrati.Ali Židovska zajednica nema službenoga vodstva. Pa je to djelomično dovelo do stanja koje je koliko ironično toliko i žalosno – ali više žalosno nego ironično: naime da je glavna smetnja spomen-obilježavanju značajnih židovskih lokacija u povijesnom središtu Lavova – na popisu svjetske baštine UNESCO-a – dolazila sa židov-ske strane. Dolazila je posebno u obliku ljutite opozicije projektu Prostor sinagoga koju je izražavao jedan lavov-ski Židov Meylakh Sheykhet. Sheykhet je grubo vrijeđao građevinske radnike na gradilištu i godinama podnosio sudske tužbe, pisao otrovna pisma i e-mailove, te pred stranim novinarima i drugima inzistirao da je projekt Prostora sinagoga dio protu-ukrajinske, protužidovske, neofašističke zavjere kako bi se nastavilo s oskvrnjiva-njem lokacija židovske povijesti, koja prema njemu s pravom pripadaju tek manjoj skupini ortodoksnih Žido-va u Lavovu koju on sam predstavlja.Često sam posjećivao Lavov tijekom nekoliko posljed-njih godina i mnogo fotografirao gradilište novoga me-morijalnoga kompleksa. Da bi se procijenile promje-ne – radovi na očuvanju ruine Zlatne Ruže, ponovno kreiranje tragova Beisa Medrasha, kao i postavljanje povijesnih natpisa između njih – „sada“ i „prije“ ovoga kompleksa isprepleteno je na nizu slika na ovoj stranici, veliko zapuštanje u prošlosti i „mogućnost da se zna“ što je prema riječima Sofije Dyak put naprijed.Jason Francisco je fotograf, pisac, umjetnik koji oprema knjige, kustos i pedagog. On je autor mnogobrojnih djela o kompleksnosti spomena na Židove u Poljskoj i Ukrajini, kao i djela Nedovršeno sjećanje: Židovska baština i Holo-kaust u istočnoj Galiciji, kritički osvrt na židovsku prošlost u suvremenoj istočnoj Galiciji, što je sada stalni postav u Galicijskom židovskom muzeju u Krakovu. Njegovo djelo sastavljeno od fotografija, tekstova i crteža, Zlatna Ruža, prikazano je 2015. na ogradi kojom je prije bilo ograđeno gradilište sinagoge, kao oproštaj nebrizi za lokaciju i kao prvi korak u njezinoj promjeni.

S engleskog prevela Jasna Čmelić

Memorijal nekadašnjoj sinagog Zlatna ruža u Lavovu

Prostor nekadašnje sinagoge prije rekonstrukcije Prostor nekadašnje sinagoge za vrijeme rekonstrukcije

Iz stranih medija: Jewish Heritage of Europe

Foto

grafi

je Ja

son

Fran

cisc

o

NOVIOMANUT 133

6

Kao i u većini europskih zemalja, povijest Židova u Au-striji vrlo je raznolika. Razdoblja progona i pogroma iz-mjenjivala su se s razdobljima tolerancije. U novije doba opresivna vladavina Marije Terezije (1740–1780), obilježena zlobnim antižidovskim predra-sudama na granici psihopatologije, bila je zamijenjena nešto prosvjećenijom i dobrohotnijom vladavinom Josi-pa II. (1780–1790).Nakon kratke i relativno ugodne vladavine Leopolda II, Franjo II. (I) nasljeđuje prijestolje te se odlučuje slijediti način vladanja zle bake Marije Terezije, radije nego da se ugleda u svoga blagog oca Josipa Drugog, što je re-zultiralo konačnom propašću zemlje i velikom patnjom za Židove. Izloženi hirovima vojvoda i prinčeva, Židovi su se če-sto morali seliti u potrazi za srdačnijom okolinom. Tako je prema kraju osamnaestog stoljeća obitelj Levi morala napustiti gradić Sulz pokraj Felkircha i zaputiti se sjever-nije prema južnoj obali jezera Constanze, gdje su se Jo-sip i njegova supruga Fanny skrasili u gradu Hohenems blizu Rajne. Židovska zajednica u Hohenemsu, koja postoji od po-četka sedamnaestog stoljeća, u to je vrijeme bila spokoj-na, okružena naklonjenim susjedima. Budući da su se neki Židovi koji su bili izbačeni iz Hohenemsa 1676. bili skrasili u blizini Sulza, nije nemoguće da su se Levijevi, emigrirajući sada u Hohenems, zapravo vratili kući. Stvarajući malu manufakturu Levijevi su se priključili zajednici. Dječak Salomon, rođen 30. ožujka 1804, već je u mladosti pokazivao skromnost i urođenu muzikalnost te istančan sopranski glas. Omiljena igra bila mu je obu-ći talit i imitirati pjevanje kantora. Jednom zgodom, dok su ga roditelji panično tražili, pronađen je kako pjeva u sinagogi. Njegov djed Mendel predvidio mu je veliku budućnost kantora. Zamalo tragičan incident odlučio je u izboru njegove ka-rijere. Približivši se previše poplavljenoj rijeci Emsbach, sedmogodišnji Salomon pao je u riječni vrtlog, koji ga je naglo nosio nizvodno. Farmer Karl Hugler, koji je svje-dočio događaju, skočio je u rijeku i spasio preplašeno dijete. (Nekoliko godina poslije Sulzer mu je osigurao doživotnu mirovinu.)Sretno Salomonovo spašavanje potaknulo je njegove ro-ditelje da dječaka posvete Božjoj službi. Kao stalni pod-sjetnik na tu odluku dječak je, kada god je to bilo mogu-će, bio odjeven u bijelo.Salomon je započeo svoje glazbeno obrazovanje s lokal-nim kantorom, Salomonom Eichbergom te je poslije bio naučnik kao zborski dječak kantoru u Endingenu (okrug Baden u sjevernoj Švicarskoj). Za napredni studij glazbe mladić je bio poslan u njemački grad Karlsruhe.Bio je toliko muzikalan i vokalno nadaren, da je na dan kada je vodio ceremoniju svoje bar micve bio angaži-ran kao kantor u Hohenemsu. No s obzirom na njegovu mladost, omogućeno mu je razdoblje dopusta od tri go-dine za dalji studij glazbe, glasa i hazanuta. Sulzer je služio kao kantor u Hohenemsu pet godina. Godine 1825, napunivši 21 godinu, bio je pozvan na raz-govor u Beč, s mogućnošću preuzimanja pozicije kanto-ra u uglednom hramu Seitenstettengasse. Praćen basom i sopranom Sulzer je vodio službu na šabat i istoga trena bilo mu je ponuđeno mjesto glavnoga kantora zajednice u Beču. Tu mu se počinju otvarati novi vidici.Službeno, broj Židova u Beču povećavao se puževim ko-rakom. Godine 1787. u Beču je bilo 66 toleriranih Žido-va. Do 1820. broj se povećao na 125, a do 1844. bilo ih je samo 197. Pa ipak, neslužbeno se procjenjivalo da je do sredine 19. stoljeća u gradu bilo 5.000 tajnih (ilegalnih, op. p.)

Iz stranih medija: Journal of Synagogue Music, New York, 1970.

Salomon Sulzer i sinagoga u bečkoj SeitenstettengasseU želji za primjerenim molitvenim domom, bečki su Židovi 1826. godine izgradili hram u Seittenstettengasse i angažirali Salomona

Sulzera koji je svojim skladbama i pjevanjem u hram privukao brojne posjetioce, uključujući i kraljevsku obitelj i mnoge umjetnike

Piše Max Wohlberg židovskih stanovnika aktivnih u trgovini, dionicama te uvozu i izvozu prehrambenih proizvoda, u tiskarstvu kao i u tekstilnoj industriji. Uprava je, svjesna znatnih ekonomskih prednosti te sredstava koja su se na taj na-čin slijevala u gradsku blagajnu, zažmirila na njihovo ilegalno postojanje. Prvi vjerski objekt, preuređeni stan, bio je posvećen 1812. Obredi su bili glasni, soba je bila prenapučena, žene iza neprozirnoga stakla nisu mogle ni čuti ni vi-djeti što se događa u svetištu. Za blagdane hazan Koppel Markbreiter vodio je službu uz pomoć jednoga basa i dječačkog soprana. Glazba koja se teško čula kroz buku izmjenjivala se sa staromodnom poljskom pučkom pje-smom i opernim arijama. Gradske vlasti zadržale su strogi nadzor nad funkcio-niranjem i financijama židovske zajednice. Detaljni iz-vještaji koji su se podnosili upravi uključivali su sitnice kao što su „2 krune za milodar“ i „36 pfeniga za pisaće potrepštine“. Smrti prijavljenih (registriranih) tolerira-nih Židova morale su se odmah prijaviti jer su njihove udovice i siročad morali napustiti grad.Unatoč tim grubim pravilima, znatan broj bečkih Ži-dova dobio je na važnosti i velik ih je broj dobio trajni status (prebivalište, op. p.). Ubrzo se među njima javila želja za izgradnjom primjerenijega molitvenog doma. Posjed je bio kupljen u Dampfingerhofu na adresi Katzensteig 598 (poslije poznat kao Seitenstettengasse) i, premda ne bez poteškoća, dobivena je dozvola za iz-gradnju sinagoge. Među strogim odredbama dobivene dozvole bio je i zahtjev da se sinagoga ima sagraditi u dvorištu iza privatne kuće koja gleda na ulicu te da se ne smije postaviti znak na ulaz koji vodi iz ulice u dvo-rište. Nakon nekoliko godina ta je posljednja zabrana ukinuta. Arhitekt Kornhausel, koji je sagradio i dvorac Lichten-stein, pokazao se više nego primjeren zadatku. Niti se bojao novih ideja, niti je bio sputavan od poslodavca u njihovoj primjeni. Hram (tada se nije zvao sinagogom) bio je ovalna obli-ka. Mogao je primiti 550 ljudi na sjedećim mjestima. Stajaća soba mogla je primiti još dodatnih 200 ljudi. Bima je bila pomaknuta od središta prema kovčegu. Iznad kovčega bile su umjetnički dizajnirane dvije plo-če. Žene na galeriji uživale su u nesmetanom pogledu na svetište. Akustika je bila izvrsna. Divni kristalni lu-steri i lijepo izvedene reprodukcije palmi i mirti stva-rale su atmosferu svježine i spokoja. U travnju 1826. Hram je bio posvećen. Zajednica je imala sreću da je službu držao rabin Isaac Noah Mannheimer. Prethodno rabin u Kopenhagenu, Mannheimer je u kolovozu/rujnu 1823. bio pozvan na tri pokusne službe u Beč. Primljen je s oduševljenjem. U sljedećoj godini, kada je preminuo lokalni vođa i učitelj Salomon Herz, Mannheimer, obdaren profinjenim zna-čajkama, vatrenim pogledom, nježnim zvonkim glasom i elegancijom u ponašanju, bio je odmah angažiran.U početku je samo propovijedao u posebnim prilikama i vjernici su hrlili na njegovu službu. Zbog toga je počeo češće propovijedati. Nakon posvećenja Hrama propovi-jedao je svaki drugi šabat. Bečki Židovi izbjegavali su racionalističke i univerzali-stičke ideje ekstremne reforme i preferirali su umjeren nacionalistički i povijesni stav, koji se poslije iskristali-zirao u djelovanju Leopolda Zunza, Abrahama Geigera, Zecharije Frankela i čak i Samsona Raphaela Hirscha. Neka bude usput spomenuto da je tijekom desetljeća praktične primjene reformističkih ideja pokret bio ogra-ničen na sadržaj i ponašanje za vrijeme vjerskog obreda. U Hramu u Seitenstettengasse, piyutim i tekstovi poput Bameh Madlikin i Av Ha-Rachamin bili su uklonjeni. Odabrani su primjeri na njemačkom koji su zamijenili Berich Shemei i Yekum Purkon.

Kao jedan od prvih poteza, Mannheimer je preporučio angažiranje Salomona Sulzera, čija je reputacija umjet-ničke i intelektualne nadarenosti već naširoko bila za-pažena. U svom naumu oplemenjivanja sinagogalnog pjevanja pjesama („den Synagogengesang zu veredeln“) Sulzer nije imao prethodnika. Glazba Salomona Rossija skla-dana u 16. stoljeću nije imala ni tekstualno ni stilski ika-kvu poveznicu s liturgijom središnje Europe 19. stolje-ća. Skromni pokušaji pariškoga kantora Israela Lowyja (1773–1832) ostali su neobjavljeni sve do 1862. U nedostatku primjerenoga zborskog materijala Sulzer je naručivao od nekolicine nežidovskih skladatelja, da skladaju glazbu posebice za dulje tekstove za sinagogal-ne službe za šabat i ostale blagdane. Među njima su bili I. R. Seyfried, F. Schubert, F. Volkert, W. W. Wurfel i J. Dreschler. Poslije je također pozvao Židova Josepha Fis-chofa.Kako je Sulzer u recitativima izbjegavao banalnost i sen-timentalnost, neki od njegovih „tradicionalnih“ slušatelja bili su razočarani. Ali ponajprije glazbeni bečki kritičar Hanslik, kao i ostali eminentni glazbenici, smatrali su njegove dobro planirane i sjajno izvedene recitative silno dojmljivim i inspirativnim. Zapravo, Sulzer je u recitativi-ma zadržao dovoljan broj osjećajnih ukrasa i motiva ka-rakterističnih za poljski hazanut. Brojni dijelovi iz njego-va veličanstvenog Shir Ziona (1840–1866) bili su i još su danas pjevani u zapadnom židovskom svijetu. Također su poslužili kao predložak brojnim židovskim skladateljima.Mnoge Sulzerove skladbe, posebice one za Jom Kipur i Roš Hašanu, prožete su dirljivim frazama i produhovlje-nim uvodima koje je moguće pronaći samo u najboljim primjerima našeg repertoara. Njegove obrade napjeva Vese-era, dijelovi za Unesaneh Tokef, Ono Tovo, Teka, Meloch i Al Naharos Bovel (da spomenemo samo neke) izvanredne su. Obrasci koje je postavio, kao na primjer Keduša, koriste se i dan-danas. Iako se tijekom prošlog stoljeća pojavi-lo mnoštvo djela raznih skladatelja, Sulzerovi Ein Ko-mocho, Ki Mitzion, Shema i Adon Olom ostali su kao prepoznatljivi standardi. Krasno pjevanje Sulzera i njegova zbora zadobilo je ta-kvu snažnu reputaciju da je nezamisliv bio posjet Beču bez slušanja Sulzerove službe. Kraljevska obitelj, umjet-nici poput Lablachea, Meyerbeera, Schumanna i gđe Trollope i kler bili su regularni posjetitelji. Franz Liszt i mnogi drugi pisali su oduševljeno o svojoj ushićenosti i inspiraciji.

Natkantor Salomon Sulzer

NOVIOMANUT 133

7

Nakon posjeta večernje ceremonije šabata koju je vodio Sulzer, pjesnik Nikolaus Lenau napisao je: „Večeras sam čuo Sulzera, koji ima najbolji glas od svih. Vrlo rado bih ga čuo kako pjeva moje pjesme.“ U knjizi Beč i Austrijanci Frances Trollope napisala je: „Tamo je zaista tako divlja i čudnovata skladnost u pje-smama Izraela koje se izvode u sinagogi ovog grada da bi bilo teško dati punu afirmaciju raskošnoj izvrsnosti izvedbe a da se ne posegne u jezik entuzijazma. Glas koji je bolji čak i od Brahamova (poznati londonski židovski operni pjevač) u njegovim najboljim danima, izvodi solo dijelove tih izvanrednih himni; dok desetak ili više gla-sova, od kojih su neki dječački, popunjavaju božanstve-ni zbor. Volumen vokalnog zvuka nadilazi sve što sam ikada čula; i bez ikakve pratnje instrumenta proizvodi efekt istovremeno jedinstven i ugodan. Neki odlomci tih maestralnih himni toliko su puni patosa da cijela povi-jest ropstva nacije dolazi u sjećanje dok slušamo; i oči se pune suzama na patnju Božjih ljudi kad se čuju riječi ‘Izrael! Izrael! Izrael!’ izgovorene kao optuženički plač koji predstavljaju tako prekrasnim efektom.“„Rijetko“, napisao je Liszt, „može se iskusiti takvo preplav-ljujuće mnoštvo vibracija akorda božanstvenog bogosluž-ja i ljudske suosjećajnosti kao večeras. U svjetlu brojnih svijeća koje su sjajile na stropu kao mnoštvo zvijezda ču-desni zbor započeo je niskim prigušenim glasovima. Izgle-dalo je kao da su svaka pluća zatvor u dubini iz kojeg raste molitva Bogu Kovčega i Saveza usred egzodusa i nevolje,

zazivajući Ga gorljivom vjerom i punom sigurnošću u ko-načno oslobođenje od beskrajno duga sužanjstva…činilo se kao da psalmi plutaju uzvodno kao duhovi vatre, i po-nizno se klanjaju pod nogama Svevišnjeg.“U povodu proslave Sulzerova sedamdesetog rođendana Društvo prijatelja glazbe Austrijskog Carstva ustanovilo je zakladu koje će prihodi pomagati vrijednim studenti-ma glazbe. Karl Goldmark skladao je posebnu glazbu za koncert koji je bio priređen u čast Sulzeru. Gradonačelnik Beča, u pratnji visokih gradskih dužno-snika, izrazio mu je iskrene čestitke. Njegov odlazak 1890. bio je obilježen u mnogim krajevi-ma svijeta. Na sahrani, kantori Josef Singer i Josef Gold-stein izvodili su spomen-molitve. Ni osamdeset godina nakon smrti Sulzerov ugled nije izgubio sjaj. Utjecaj njegova doprinosa još odzvanja u svijetu židovske glazbe. O autoru:Max Wohlberg (1907–1996) bio je mađarskoga podrije-tla, rođen u mjestu Humenné u današnjoj Slovačkoj. Emi-grirao je u Sjedinjene Države 1923, gdje je pjevao u zboru opere Metropolitan i djelovao kao kantor u nekoliko razli-čitih službi. Od 1952. do smrti bio je profesor liturgije u Kantorijalnoj školi u Jewish Theological Seminary u New Yorku (danas H. L. Miller Cantorial School). Kao sklada-telj, Wohlberg je primarno pisao nove melodije za pratnju liturgijskog teksta. Za života sakupio je impresivnu kolek-

ciju od 2000 autografa i nota, koje je donirao svojoj usta-novi (Jewish Theological Seminary) 1977.

S engleskog prevela Ivana Mihaljinec

NATICK –Sablasni nagovještaj onoga što je moglo biti opsjedao je život Roberta Berkowitza desetljećima. Tu je, u obiteljskom albumu, skladatelj koji se doima starijim nego što jest, u glomaznom kaputu i fedori, dok mu brkovi pokrivaju ožiljak što nagrđuje gornju usnu. U šetnji prometnom mađarskom ulicom nadvija se nad Berkowitzovu majku Paulinu, koja samouvjere-no korača uz svog udvarača – pijanista čiji će se su-radnici poslije naći među titanima glazbe dvadesetog stoljeća.

Iz stranih medija: The Boston Globe

Voljela ga je, umro je kao žrtva Holokausta; sada njezin sin oživljuje njegovu glazbu

Priča o mladenačkoj ljubavi povela je sina na traganje za istinom. Pritom je dugo zagubljena glazbena ostavština pronađena, a jedan

život otkriven.

Piše Malcolm Gay Na fotografiji se čita zub vremena. Gornji lijevi ugao je otrgnut. Nitko se točno ne sjeća kad je snimljena, niti tko ju je snimio, no upravo je taj trenutak – taj trenutak prije rata, Hitlera i ubojite mašinerije koja je razdvojila par – opsjedao Berkowitza i oblikovao ga dok je slijedio trag majčinih sjećanja. „Slušao bih priču kako je udvarao mojoj majci i kako je ušao u geto kako bi je pokušao izbaviti“, kaže Berkowitz, psihijatar s adresom u Naticku, Mass. Taj plemeniti iz-bor, izbor iz ljubavi, bio je ubojit, Pauline bi rekla svom sinu. „Živio je u mojim mislima kao važan primjer“, objašnjava Berkowitz. „Zaista je bio idealizirani čovjek.“

Lajos Delej i Paulina Herzek

Lajos Delej bio je skladatelj koji mnogo obećava, pri-sjećala se Pauline, opisujući aristokratsko držanje glaz-benika, njegov senzibilitet pijanista te ugled koji ga je posvuda pratio. Njegove su se skladbe mogle čuti na mađarskom radiju, o njegovim su nastupima izvješći-vale novine. No onda su Nijemci okupirali Mađarsku. Pauline je poslana u Auschwitz, a o Deleju se više nikad nije čulo – njegov mladi talent ugašen je Hitlerovom drskom okrutnošću.Sumnje su se uvlačile dok Berkowitz, pretražujući arhi-ve, ne uspijeva potvrditi nijedan detalj Delejeva života. Počeo je preispitivati majčinu priču o glazbenom geniju i velikoj izgubljenoj ljubavi. „Bilo je obeshrabrujuće“, kaže Berkowitz, 57, i sam pijanist dostojan divljenja. „Rekla je da je bio tako slavan, da se njegova glazba mogla stalno čuti na radiju. Mislio sam da će biti snimki njegove glaz-be. Ali nisam pronašao ništa.“No tijekom prošle godine Berkowitz je krenuo u potragu za istinom, otkrivajući Delejev život i istovremeno iskapa-jući njegovu glazbenu ostavštinu. Putem je razvio bliske veze s članovima Delejeve američke obitelji, koji su ponu-dili riznicu korespondencije i memorabilija koja je omo-gućila intimni uvid u skladateljev život prije Holokausta, uključujući i pregršt izgubljenih skladbi za klavir solo.Te skladbe nisu bile svirane više od 75 godina u trenut-ku kada ih je Berkowitz premijerno predstavio prošloga proljeća na Glazbenom konzervatoriju Nove Engleske, gdje je student u programu stalnog obrazovanja. „Ne mogu se oteti pomisli da mi je nešto s ovog muč-nog, čudnog putovanja dalo pravo prenijeti nešto o njemu“, kaže Berkowitz. „Taj kanal ljubavi koji se protezao od Deleja do moje majke, a potom od moje majke do mene – zar ne nosi nešto što se može preni-jeti glazbom?“

* * *Život u Berlinu vajmarskoga doba ispunjavao je zado-voljstvom Imru Deleja i njegovu mladu ženu Leonoru. Kao roditelji troje djece – Hillbricha, Livije i dojenčeta Lajosa – Delejevi su bili čvrsto pozicionirani u otmje-nim gradskim židovskim krugovima, održavajući dan otvorenih vrata svake nedjelje gdje su ugošćivali glumce, umjetnike i fizičare. Rođen u bogatoj budimpeštanskoj obitelji, Imre je tečno govorio francuski i često je putovao. Njegove tvornice šešira omogućavale su obitelji lagodan život. Ipak, De-lejevi su ostali autsajderi u Berlinu. Nikad nisu postali

Salomon Sulzer kao mladić

Lajos Delej

NOVIOMANUT 133

8

njemački državljani, a njihov dvojni status manjine učinio ih je posebno ranjivima kada je nacistička stranka došla na vlast. Obitelj se, vođena Imrom, vratila u Budimpeštu ranih 1930-ih, no njihov će se svijet uskoro raspa-sti. Hillbrich je već emigrirao u Buenos Aires, kći Livia brodom je 1937. otputovala u Sje-dinjene Države. Imre je već sljedeće godine izgubio tvornice u Njemačkoj; konfiscirali su ih nacisti. No iako je život u Budimpešti postavljao sve više izazova, Delejevi su se silno ponosili Laj-osem, znanom kao Loulou (ponekad Lulu), u kojem su zarana prepoznali glazbenoga geni-ja. „Sigurno si znatiželjna doznati o Luluovu ispitu“, Leonora je pisala Liviji u rujnu 1938, kada je Delej imao četrnaest godina. „Od-svirao je šesnaest kompozicija napamet, bez greške!“Iako je Imre bio siguran da će se rat izbjeći, obitelj je bila odlučna zaštititi svoga dragocje-nog sina te je Delej počeo učiti engleski prije očekivano-ga preseljenja u Sjedinjene Države, gdje se nadao sam uzdržavati. „Loulou bi želio naučiti svirati saksofon kao drugi instrument“, Imre je pisao kćeri u listopadu 1938. „To se također čini praktičnim zbog mogućnosti zapo-slenja, a što će mu biti potrebno ‘prijeko’.“ Ubrzo je Delej počeo učiti kod proslavljenoga pijanista i skladatelja Pála Kadose, čiji je učenik bio György Ligeti, poslije jedan od najvećih mađarskih skladatelja. „Gos-podin Kadosa nije našao gotovo nijednu grešku“, Leono-ra je pisala Liviji u rujnu 1939. „Samo u recitaciji je nešto sitno upozorio Lulua! Znaš li, anđele moj, što to znači? Već je apsolutno neovisan.“

* * *Robert Berkowitz ništa o svemu tome nije znao kada je s dugogodišnjom partnericom Beverly Benedetti posjetio Memorijalni muzej Holokausta u Washingtonu D. C. u listopadu 2015. Iako je par posjetio muzej već više puta, potraga za Delejevim imenom u velikoj bazi podataka Hitlerovih žrtava nikad nije dala nikakve rezultate, što je učvrstilo Berkowitzeve sumnje da je njegova majka uljepšala priču.A i zašto ne bi?Život nakon rata bio je težak za Paulinu, koja je izgubi-la oca i pomajku za njihova zatočeništva u Auschwitzu. Iako se poslije udala i emigrirala u Sjedinjene Države, životni su se izazovi povećali kada je Berkowitzev otac, Ernest, otišao živjeti u dom za skrb o starijim osobama onesposobljen multiplom sklerozom. S ograničenim en-gleskim i malo formalnog obrazovanja Pauline je sama morala podizati sina istodobno radeći kao švelja u Los Angelesu. „Bili smo samo majka i ja“, sjeća se Berkowitz, koji je započeo s lekcijama klavira negdje u to doba. „Moja je majka možda imala slobodu pričati te priče jer mog oca nije bilo u kući.“ Pauline je povjerila sinu da je upozna-la Deleja na klavirskom recitalu svoje sestrične – vitke i glazbeno nadarene mlade žene, boljega para Deleju. „Od trenutka kad me vidio na neki se način zaljubio u mene“, prisjetila se Pauline Herzek, koja se danas koristi prezimenom svoga pokojnog drugog supruga. „Od tog trenutka mi je pisao i dolazio u posjete.“Herzek je uveseljavala sina pričama o Delejevu umijeću. Posebno dobro svirao je Chopinovu Herojsku polonezu, pa je Berkowitz savladao njezinu pojednostavnjenu ver-ziju. „Iz priča koje sam slušao bilo je jasno da je moja majka smatrala da se zaista trebala udati za tog drugog čovjeka, Lajosa Deleja,“ rekao je Berkowitz. Tražila je utjehu u sjećanju na njega i na život koji je mogla imati. „A ovdje je radila kao švelja ... i sama podizala sina. Sve je to vrlo teško.“„Osjećao sam majčinu tugu i mislim da sam se želio po-brinuti za nju na pravi način“, kaže Berkowitz. „Jedna od stvari koje sam mogao napraviti bilo je postati poput momka s kojim je zapravo željela biti ... Moja će vam majka reći da osjeća kao da sam Delejev sin.“Danas Pauline Herzek, 94, možda i lagano zaboravlja, ali jasno se sjeća da joj je Delej jednom dao prsten. Iako ni-kad nisu bili zaručeni („bilo je prerano“), uvjerena je da bi se vjenčali da nije bilo rata. „Pripadali smo jedno dru-gomu“, gospođa Herzek javila se telefonom iz San Diega, gdje sada živi. „U mom srcu on je uvijek bio sa mnom i bit će sa mnom sve dok sam živa.“

U Auschwitzu je Pauline bila među 60.000 zatvoreni-ka koje su stražari SS-a prisilili na „marševe smrti“ pri evakuaciji logora nakon napredovanja sovjetskih trupa u siječnju 1945. Kada se konačno vratila u rodno selo Nagybányu (danas u Rumunjskoj, Baia Mare) pisala je Deleju nadajući se nastavku romanse. Njegova je majka odgovorila da je poginuo.„Bio je to strašno“, kaže gospođa Herzek. „Ali udaš se i započneš život.“ Pauline se poslije udala za Robertova oca, s kojim se nastanila u Sjedinjenim Državama. No prije odlaska iz Europe Pauline je posjetila dom Dele-jevih, gdje se nadala iskazati poštovanje njegovoj majci. No našla je samo obiteljsku domaćicu, koja joj je rekla da je Delej umro nepotrebno.„Predao se“, rekla je gospođa Herzek. „Njegov je smiješ-ni rezon bio da će me možda naći. Ali on je otišao u geto. Nisi smio raditi takve stvari.“ Delej je nestao ne ostavlja-jući traga koji bi Berkowitz mogao naći tijekom godina istraživanja, tražeći ga putem interneta, u enciklopedija-ma, glazbenim antologijama i arhivima Holokausta. Pri posjetu Muzeju Holokausta s Beverly Benedetti Ber-kowitz je još jednom unio skladateljevo ime u terminal, krivo ga pišući – kao što je to činio cijeloga života – kao D-E-L-E-Y. Zaposlenik muzeja sugerirao mu je da obi-telj vjerojatno ne bi pisala svoje ime s ipsilonom i pre-poručio da, umjesto toga, pokuša s tradicionalnijim De-lej. Opet ništa. Zaposlenik je otišao za svoj stol i počeo prčkati po računalu. Nekoliko minuta poslije okrenuo se Berkowitzu: „Je li taj momak bio glazbenik?“ „Nisam mogao vjerovati“, rekao je Berkowitz, koji je ubrzo po-tom printao desetke dokumenata iz Drugoga svjetskog rata. „Ono što je bio dvodimenzionalni čovjek odjed-nom je postala trodimenzionalna osoba. Bilo je kao da je još jednom umro. Sjećam se ... pomislio sam, možda će sad sve imati drukčiji kraj.“

* * *Pet godina nakon sinove smrti Leonora Delej tražila je informacije o njegovu grobu. Kad je paket od Ber-kowitza nekoliko tjedana poslije stigao na adresu Livi-jina sina Petera Lengyela na Manhattanu, postavljalo se pitanje. „Je li Robert neki čudak?“ pitala je Livijina unu-ka Kristen Lengyel, koju zovu Cricket. No svežanj, koji je sadržavao pismo u kojem je opisao majčinu romansu s Delejem, obiteljske fotografije i riznica dokumenata koje je otkrio u Muzeju Holokausta, bili su odveć primamljivi da bi se prilika propustila. Znali su tako malo o svom da-rovitom ujaku. „Nisam znao ništa osim da su ga pokupili na ulici“, rekao je Peter Lengyel. „Nikad se o tome nije govorilo.“Delej je umro kad je Lengyel bio još dijete. Iako mu je Livia rekla da joj je mlađi brat bio izvrstan glazbenik, rijetko je govorila o Deleju, a i onda samo da je umro ti-jekom rata. Berkowitz, koji je locirao Lengyelove putem interneta nakon što je u muzejskom arhivu našao nji-hovu staru američku adresu, u svome je pismu ispričao majčinu priču o skladateljevu zlosretnu pokušaju da je spasi. Podijelio je s njima da je Delej umro u Buchenwal-du od komplikacija inficirane ozebline 17. veljače 1945. – manje od dva mjeseca prije nego što su američke trupe oslobodile logor. Imao je 21 godinu. Na kraju je Berkowitz uključio i pismo bake Petera Lengyela, Leonore, koje je napisala Međunarodnoj službi za traženje (International Tracking Service, ITS, op. p.)

pet godina nakon Delejeve smrti. „Pitam se možete li mi pomoći pronaći lokaciju na kojoj su smješteni ostaci moga mrtvog sina“, pisala je Leonora 1950. „Ima li neki pisani trag koji dokazuje gdje i u kakvu je grobu pokopan?“„Samo sam plakala“, rekla je Cricket Lengyel, koja je prepoznala Deleja na fo-tografijama i ubrzo počela pregledavati bakinu korespondenciju. „Kad pomislim na tog mladića, koji je istovremeno i moj praujak, ali još važnije, on je [Livijin] mali brat – to je otvorilo cijeli novi svijet.“

* * *Tri tjedna nakon što je Njemačka okupi-rala Poljsku u rujnu 1939. Leonora Delej pisala je kćeri. „Bila bih sretna kada bi otišao za godinu dana“, otkrila je Leonora svoje planove da pošalje Lajosa u Sjedi-njene Države. „Lulu marljivo uči engle-ski, a uskoro ćemo i mi početi.“

U međuvremenu je šesnaestogodišnji Lajos Delej do-lazio na svoje kao glazbenik; prvi javni nastup imao je 5. ožujka 1940. Tjedan poslije diktirao je tri skladbe za klavir solo sestri, što joj je bio dar za dvadeset i peti ro-đendan. Skladbe su bile gotovo zaboravljene kada ih je Cricket Lengyel otkrila iza obiteljskog klavira. Da nas Berkowitz „nije pronašao, Loulou bi zauvijek nestao“, re-kla je Cricket, kojoj je baka umrla u stotoj godini, samo šest mjeseci prije nego što je Berkowitz pisao obitelji. Za Berkowitza, koji je uključio ta djela u svoj repertoar, Delejeve skladbe evociraju složenu mješavinu emocija. „Da je Delej preživio, moja majka i on imali bi djecu, a ja ne bih postojao ... Kao da imamo uzajamno isključive linije na svijetu“, kaže Berkowitz. „Ova glazba jednostav-no traži nekoga da joj udahne određeni način sviranja, pa si mislim: Tko to može bolje od mene?“Do proljeća 1940. Delej je počeo ograničavati ostale ak-tivnosti kako bi se usredotočio na glazbu, što će uskoro uključivati i dirigiranje. Ipak, ostao je rastrzani tinejdžer i dalje odlazio na satove plesa, plivati na bazen i uvjera-vao Liviju da nije zainteresiran za kolegicu glazbenicu. „Mnogo je starija od mene“, pisao je Delej Liviji toga svibnja. „Mislim da ćeš sada opet moći spavati.“ I dok se Delej mučio pronaći vlastite učenike glazbe kako bi zaradio novac, s vremenom je počeo javno nastupati i raditi kao korepetitor preko Glazbene škole Goldmark, konzervatorija za židovske učenike. „Goldmark je bio sigurna luka za židovske učenike i učitelje“, kaže Péter Bársony, violinist i profesor na Glazbenoj akademiji Franz Liszt, koji je mnogo pisao o mađarsko-židovskim glazbenicima tijekom Holokausta. „Bilo je to jedno od rijetkih mjesta u Budimpešti gdje su mogli raditi.“

Na sigurnom, u toj prosvijećenoj sredini, Delej je skla-dao prvu sonatu: skladbu za klavir i violončelo. „Na-vodno je divna“, pisao je Liviji (na engleskom op. p.) u svibnju 1941. Delej, koji je često dodavao kratke poruke sestri pri dnu pisama koja je pisao roditeljima kako bi vježbao engleski. „Jedino je šteta što je ne možeš odmah čuti.“ Bársony, koji je u okviru svoga istraživanja intervjuirao slavnoga mađarskog violončelista Jánosa Starkera, kaže da mu je Starker rekao da je Delej sonatu napisao za nje-ga. Dodaje da mu je Starker, koji je umro 2013, rekao da je jednom imao notni zapis sonate. Ali više ga nema: izgubio ga je kasnih 1950-ih nakon što je svirao Delejevu glazbu u BBC-jevu studiju u Londonu. „Žurio se i ne-kako je zaboravio note“, javio se Bársony iz Budimpešte

Paulina Berkowitz u svome domu u San Diegu

Tri skladbe za klavir solo koje je Delej skladao za sestru na njezin dvadeset i peti rođendan

NOVIOMANUT 133

9

putem Skypea. Čini se da je barem dio sonate snimljen, 2014. Warner Classics objavio je Starkerove izvedbe u deset diskova, uključujući i Scherzo iz Delejeve sonate. „Nevjerojatno je da je Starker izgubio note, ali s njego-vom je izvedbom glazba preživjela“, kaže Bársony koji je intervjuirao Ligetijevu udovicu Veru. Slavni skladatelj „smatrao je da je [Delej] bio izniman talent, genij“, pisao je Bársony. „Cijeloga je života žalio za njim.“U ljeto 1941. Delej je putovao u Kolozsvár (danas Cluj-Napoca u Rumunjskoj), grad u kojem će susresti Ber-kowitzevu majku Paulinu. Možda je išao učiti kod proslavljenoga skladatelja Sándora Veressa. Isprva je sedamnaestogodišnji Delej žene u gradu smatrao nedo-voljno privlačnima.„[Loulou] piše da tamo nema ‘lijepih’ žena“, pisao je Imre 9. kolovoza 1941. „Moj mladi sin postavlja gotovo nemoguće zahtjeve što se tiče ‘ljepote’.“No kasnije toga mjeseca Delejevi su se izgledi za roman-su povećali. „Opet sam se malo zaljubio, ali ne brini se, ništa što bi ugrozilo život“, pisao je Delej 24. kolovoza te nastavio opisivati kako je primljen u Kolozsváru. „Bio sam vrlo, vrlo uspješan; gotovo su me obožavali; bilo je to zaista neugodno i odbojno. Ne smijete zaboraviti da je ovo, napokon, mali grad.“Ali Delej je bio jednako prepoznat i u Budimpešti, gdje je, nakon što je čuo mladoga glazbenika kako svira svoj Intermezzo (skladba za koju se danas ne zna lokacija notnog zapisa), njegov učitelj klavira György Faragó bio toliko zadivljen da se zakleo da će je snimiti. I dok je Delejeva slava rasla, obitelj je grozničavo na-stojala osigurati odlazak u Sjedinjene Države. Livia mu je rezervirala mjesto na brodu SS Serpa Pinto koji je tijekom rata prevozio tisuće izbjeglica od Lisabona do Sjedinjenih Država. „Činilo se da je sve u redu“, kaže Michael L. Miller, pročelnik Odsjeka za proučavanje nacionalizma, suosnivač programa Židovskih studija na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. „Problem je bio što su mu također trebale tranzitne vize za Nje-mačku, Francusku i Španjolsku.“Miller, koji prevodi Delejevu korespondenciju kao dio širega projekta pisanja knjige o mađarskim Židovima, rekao je da su obiteljske neprilike dodatno komplicira-ne američkom imigracijskom politikom, koja je znatno postrožena nakon napada na Pearl Harbor. „Morali su nabaviti jamstva i karte i svašta“, kaže Miller iz Budim-pešte putem Skypea. „Stvari su se razvijale sporije nego što su željeli, ali išle su u pravom smjeru. Nikad nisu izgubili vjeru da će on na kraju doći do Amerike.“Imre i Leonora sanjali su da će se cijela obitelj opet sre-sti u Sjedinjenim Državama. No stalno su iznova morali produživati sinovu kartu u pokušaju da mu osiguraju putovanje. Dva dana nakon što je Delej propustio ukr-cavanje u rujnu 1941. Imre je pisao kćeri. „Serpa Pinot je otplovila točno dvanaestog iz Lisabona. Brod je trebao povesti i Louloua. Samo se pola oka smije što je još on-dje, dok, razumljivo, jedno i pol oka plače.“U istom pismu Delejevo je raspoloženje dobro; konač-no priznaje da je nekoga upoznao. „U Kolozsváru je bio

savršeno, jednostavno sjajno“, piše Delej. „Upoznao sam djevojku; pišemo si svakog tjedna.“Tri mjeseca poslije, Mađarska, pod pritiskom Sila Osovi-ne, objavljuje rat Sjedinjenim Državama. Pauline Herzek upoznala je Deleja na klavirskom recitalu, skladatelj je, čini se, susret dokumentirao u pismu sestri. Je li djevojka iz Kolozsvára bila majka Roberta Berkowitza? Njezin sin definitivno misli da jest. „To mora biti o susretu s mojom majkom“, kaže Ber-kowitz i dodaje: „Kucao sam na vrata kao da je to lice označilo jedan cijeli život. Moja ja majka rekla: Vratio si mi Lajosa Deleja.“Ipak, datumi su zamagljeni. Gospođa Herzek ne sjeća se točno godine kada je upoznala Deleja, ali vjeruje da joj je udvarao više od godine dana prije nego što je 1944. poslana u Auschwitz.Jesu li se zapravo upoznali tri godine prije, tijekom nje-gova putovanja 1941? Obiteljska korespondencija ne daje odgovora i postupno prestaje nakon Imrine smrti 1942.Ostaje samo nekoliko sitnica – isječci iz novina i koncer-tni program od tog lipnja, kada je Delej pratio Starkera svirajući svoju sonatu i predstavio druga djela koja su danas izgubljena. Delej je dobio nagradu za recital 1943, a toga je prosinca njemački pijanist Walter Gieseking bio duboko dirnut Delejevom izvedbom njegove sklad-be Plamen, također izgubljene. „Slavnom se glazbeniku toliko svidjela skladba da ju je uvrstio u svoj repertoar“, izvijestile su budimpeštanske novine.

Nijemci su izvršili invaziju u ožujku 1944, nakon što je Mađarska pokušala pregovarati sa Saveznicima. Pod utjecajem SS-a mađarska je vlada zapovjedila sla-nje Židova iz ruralnih dijelova zemlje u geta te de-portirala njih oko 440.000 – mnoge u koncentracijske logore – ostavljajući otprilike 200.000 Židova u glav-nom gradu.

* * *Tog je srpnja u Budimpeštu stigao Raoul Wallenberg, švedski diplomat i započeo (pridružujući se drugim di-plomatima) distribuirati zaštitne putovnice (Schutzpass) gradskim Židovima. Wallenberg je pomogao uspostaviti tzv. međunarodni geto, arhipelag sigurnih kuća za Žido-ve sa zaštitnim putovnicama. Dom Delejevih postao je jedna od Wallenbergovih si-gurnih kuća, a Leonori i Lajosu izdane su zaštitne pu-tovnice. No u listopadu 1944. Nijemci su organizirali puč preko ekstremno desne partije Strijela križ, inicira-jući klanje stotina i prisiljavanje mnogih drugih na sve brutalniji rad. “Svi oni Židovi koji su uspjeli preživjeti u Budimpešti sada su bili u opasnosti“, kaže Miller. „Ži-dovi u sigurnim kućama bili su u opasnosti. Ubijali su ih i bacali u Dunav. To je bila najgora faza Holokausta u Budimpešti.“Leonora je izbjegla uhićenje skrivajući se u dnu okna dizala, uz pomoć obiteljske domaćice. Kako su sovjet-ske trupe napredovale prema Budimpešti, mađarske su vlasti prisilile Židove bez zaštitnih putovnica u ograđeni geto, dok su drugi ostali u međunarodnom getu. Tjedan dana poslije, 8. prosinca, Delej je majci pisao posljednji put. „Draga moja mamice“, črčkao je u žurbi. „Krenuli smo u smjeru željezničke postaje u Józsefváro-su, ali ne znamo sigurno kamo. Ne očajavaj. Stvarno se

brini za sebe. Baš je šteta što nemam sa sobom svoju opremu. Nažalost nemam ni hrane. Ali nekako ćemo se snaći. Mamice, ničega se ne boj. Naš anđeo čuvar nas neće napustiti. Toplo te ljubim. Živim samo za te, tvoj Loulou.“Na Božić 1944. vlasti su premjestile Deleja u Buchenwald. Je li se Delej sam predao vlastima u nadi da će tako naći Paulinu Herzek, kao što je domaćica rekla, ili su ga pokupili na ulici, kao što su Lengyelovi čuli? Pisma o tome šute. U svakom slučaju Delej je po-slan na prisilni rad nakon njemačke okupacije u ožujku 1944. „Odveli su naše siroče u Albrechtove barake i od tamo ga bijednici više nisu pustili van“, pisala je Leonora 17. svibnja 1945. „Neka ga dobri Bog brzo pošalje kući, jer je ovo užasno čekanje otrov koji polagano ubija ... Ža-lim za Loulouovim klavirom, koji je smrskan u tisuću komada.“Deleja ne spominju do lipnja 1945, kada je Leonora dala oglas u novine:“Zna li netko nešto o njemu? Dana 15. prosinca 1945. Lajos Delej odveden je iz Budimpešte u Buchenwald, a od tamo je navodno stigao bolestan u obližnji logor u siječnju-veljači. Tko god zna nešto o njemu, molim oba-vijestite njegovu majku.“ Saga o Deleju nakon toga pada u tišinu.

Bársonyjevo istraživanje ukazuje da su neke Deleje-ve skladbe puštane na mađarskom radiju 1950-ih, ali dosad je pronađena samo snimka Scherza. Sada kada sluša taj stavak Delejev nećak Peter Lengyel često se prene. „Mislim da je to najljepša stvar koju sam ikada čuo“, kaže. „Samo Bog zna koliko je velik mogao biti.“James Conlon, glazbeni direktor losanđeleske opere, kaže da je Delejeva smrt dio višegeneracijskoga kul-turnog gubitka. „Povijest glazbe 20. stoljeća pisana je s golemim prazninama“, kaže Conlon, koji je osnovao zakladu Orel sa sjedištem u Los Angelesu kako bi skre-nuo pozornost na skladbe koje su nacisti uništili. „Dio gubitka je ono što je moglo biti. Što je ta osoba mogla postati?“Berkowitz sumnja da će ikada naći ostatak Delejeve sonate. Ipak, nada se da će se potomci glazbenika na-vedenih u ranim programima koncerata s vremenom javiti.U međuvremenu Berkowitz priprema recital na Kon-zervatoriju Nove Engleske za 18. siječnja, a nedavno su objavljene i Delejeve klavirske skladbe. Ali ništa se ne može mjeriti sa srpnjem prošle godine, kada mu je nje-gova izvedba tih skladbi donijela prvo mjesto na ama-terskom klavirskom natjecanju u San Diegu – njegova je majka bila u publici.„Uvijek sam osjećala da Robert ima vezu s Delejem; i još to osjećam“, rekla je gospođa Herzek. „Smiješno je reći da je on naslijedio njegov talent, ali u mom srcu on ga jest naslijedio od Deleja.“Berkowitz je također pozvan izvesti solo skladbe s Kalifornijskim komornim orkestrom u travnju ove godine. Pauline Herzek, koja se priprema preseliti u Boston kako bi bila bliže sinu, planira prisustvovati koncertu.„Želim da [Delej] vidi da Robert ima koncert i svi-ra njegovu glazbu“, rekla je gospođa Herzek i izrazila nadu u susret s Delejem u onom životu. „Toliko želim u to vjerovati, ali ne znam kako je zapravo. Nitko ne zna.“

S engleskog prevela Tihana Klepač

Dopisnice iz Buchenwalda

Paulina Herzek srela je Deleja za vrijeme klavirskog recitala što je dokumentirano u pismu njegovoj sestri

Koncertni programi iz ranih 1940-tih

NOVIOMANUT 133

10

Ugledna pijanistica i od nedavno doktorica znanosti na području muzikologije Tamara Jurkić Sviben predstavila je 3. prosinca u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu rezultate svojih istraživanja na temu „Glazbenici židov-skog podrijetla u sjevernoj Hrvatskoj: između tradicije, asimilacije i moderniteta“, teme koju je obradila kao dio svoje doktorske disertacije obranjene na Hrvatskim studi-jima Sveučilišta u Zagrebu pod mentorstvom akademika Stanislava Tuksara. Znanstvenica Jurkić Sviben iscrpno je istražila i obradila odabranu temu tragajući za glazbenici-ma židovskog podrijetla u sjevernoj Hrvatskoj od kojih su neki bili skladatelji, manje ili više do sada poznati, a drugi glazbenici koji su sudjelovali u glazbenoj kulturi sredina u kojima su bili rođeni i školovani. Predstavljanjem odlično pripremljene power-point prezentacije pokazala je Jurkić Sviben rezultate svojih istraživanja, a u svojstvu vrsne pi-janistice izvela je u suradnji s mezzosopranisticom Sofi-jom Cingula odabrane skladbe Žige Hirschlera, Rikarda Schwarza i Arona Marka Rothmüllera.

Hrvatski glazbeni zavod u Zagrebu

Doktorat o židovskim glazbenicima u Hrvatskoj

Pijanistica i i muzikologinja Tamara Jurkić Sviben predstavila je u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu, najzanimljiviji dio

rezultata svojih istraživanja o glazbenicima židovskog podrijetla u sjevernoj Hrvatskoj u razdoblju od 1815. do 1941. godine, do kojih je došla pripremajući svoju, ljetos obranjenu, doktorsku disertaciju

Piše Zdenka Weber Istražujući navedenu temu zaključuje znanstvenica da su glazbenici židovskog podrijetla u sjevernoj Hr-vatskoj bili sastavni dio hrvatske glazbene kulture u 19. i 20. stoljeću, razlikujući pri tome glazbenike koji su prvenstveno brinuli o očuvanju vlastite tradicije u okviru židovskih društava i židovskih hramova, te one koji su se asimilacijom u hrvatsku glazbenu kul-turu javljali kao sastavni dio općenite glazbeničke djelatnosti razdoblja uzetog za pomniju obradu. Hr-vatski glazbeni zavod svojom je glazbenom školom, kao slobodno i otvoreno društvo omogućavao svim članovima, bez obzira na podrijetlo i vjersku pripad-nost, glazbeno obrazovanje i sudjelovanje u glazbe-nim društvenim aktivnostima, pa su shodno tome i glazbenici židovskog podrijetla u toj ustanovi bili ško-lovani i u njezinim su društvenim glazbenim aktivno-stima ravnopravno sudjelovali. Pri tome je, zaključuje Jurkić Sviben, za Židove, kao populaciju koja je glazbi pridavala osobito važno mjesto u cjelokupnom obra-zovanju pojedinca, upravo ta grana umjetnosti bila jedan od putova prema integraciji.

Duhovnu je borbu židovskih glazbenika između tradi-cije i asimilacije Jurkić Sviben iscrpno izučila i istražila na primjerima skladatelja Žige Hirschlera (1894-1941), Rikarda Schwarza (1897-1941/1942?), Arona Marka Rothmüllera (1904-1993) i još nekih drugih, od kojih su svaki na svoj način, kako zaključuje znanstvenica, u svoja ostvarenja uključivali u većoj ili manjoj mjeri ži-dovsku tradiciju i tradiciju europskog društva čijim su se sastavnim dijelom osjećali.Brojni su slušatelji s velikim zanimanjem slušali izla-ganje dr. sc. Tamare Jurkić Sviben budući da je pred-stavljena tema nedvojbena novost u hrvatskim mu-zikološkim istraživanjima, a izvedbe pijanistice i mezzosopranistice popraćene su srdačnim pljeskom. Svakako valja čestitati na angažmanu, znanstvenoj dis-ciplini i odlično obavljenim istraživanjima kojima je Tamara Jurkić Sviben obradila odabranu temu. Stoga valja sa zanimanjem očekivati i objavljivanje njezina doktorata u vidu knjige dostupne onda i najširoj zain-teresiranoj javnosti.

S obzirom da su nedavno u sklopu obilježavanja stogo-dišnjice od izbijanja Prvoga svjetskog rata otvorene neke teme koje su bile zanemarene ili se uopće nisu istraži-vale, na jednoj od međunarodnih konferencija pojavila se tema koja se bavi odanošću i osporavanjem odanosti (lojalnosti) Židova u Prvom svjetskom ratu i nakon nje-gova završetka. Međunarodnu konferenciju u Berlinu koja je trajala tri dana organizirali su: Jüdisches Museum Berlin, University of Sussex, Centar for German-Jewish Studies, Wissenscahf-tliche Arbeitsgemeinschaft des Leo Baeck Instituts in der Bundesrepublik Deutschland, Institut für die Geschichte der Deutschen Juden iz Hamburga te Pears Institute for the Study of Antisemitism Birkbeck, University of London. Konferencija se održavala u novoizgrađenoj dvorani W. Michael Blumenthal Academy nasuprot Jüdisches Muse-um Berlin, tako da su izlagači u pauzama između predava-nja mogli posjetiti stalnu postavu muzeja i trenutnu izložbu o Golemu (23. rujna 2016–29. siječnja 2017). Na konferenciji su radove izložila 23 predavača iz dvanaest zemalja (Njemačka, Austrija, Mađarska, Hrvatska, Sjedi-njene Države, Tunis, Izrael, Bugarska, Rusija, Velika Brita-nija, Nizozemska, Kanada), no najviše ih je bilo iz njemač-koga govornog područja, iako je službeni jezik konferencije bio engleski. Predavači su bili ugledni znanstvenici s raznih sveučilišta i instituta (Freie Universität Berlin, German Hi-storical Institut, University of Oklahoma, Departmen of Hi-story, TU Berlin, Zentrum für Antisemitismusforschung/WAG, University of Luisiana, Lafayette; German Histori-cal Institute London i dr.) raznih profila, tu je bilo najviše povjesničara, potom povjesničara umjetnosti, profesora književnosti (Mirjam Zadoff, Carsten Schapkow, Ulrich Wyrwa, Mirjam Rajner, Gavin J. Wiens, Richard E. Frankel, Ehud Manor), a i teme su bile raznolike. O lojalnosti Židova u povijesti se oduvijek raspravljalo. Prvo se od njih tražilo da konvertiraju, a nakon što bi

Berlin: Međunarodna konferencija o lojalnosti Židova u Prvom svjetskom ratu

Židovi uključeni u rat u zaraćenim stranamaU povodu stogodišnjice Prvoga svjetskog rata, u Berlinu je od 15. do

17. prosinca 2016. održana konferencija o „lojalnosti Židova“ u Prvome svjetskom ratu i nakon njega

Piše Ljiljana Dobrovšak konvertirali, određeni pojedinci raspravljali jesu li dobri kršćani zato što su konvertirali. Pitanje židovske oda-nosti vlastima, državama, sistemima središnja je tema u novijim istraživanjima događaja Prvoga svjetskog rata. I za vrijeme rata i u poslijeratnom razdoblju Židovi su diljem Europe često bili uhvaćeni između fronti – njiho-va lojalnost neprestano se ispitivala i redefinirala s obzi-rom na vjeru, nacionalnost, narodnost i državljanstvo. O njihovoj lojalnosti posebice se raspravljalo u vrijeme ratova, da bi za vrijeme Prvoga svjetskog rata došlo do kulminacije jer su se često istovremeno na bojištu čla-novi jedne obitelji borili na različitim ratnim stranama jedan protiv drugog, a sve pod geslom „za cara i domo-vinu“. Zbog ratnih događaja, ovisno o zemlji u kojoj su boravili, Židovi su se morali prilagoditi ili ne prilagoditi novonastalim ratnim uvjetima. Bez obzira borili se na strani Antante ili Centralnih sila, o njihovoj odanosti vodile su se polemike. Brojni su Židovi stradali, bili ra-njeni, postali invalidi, izgubili imovinu, osiromašili, bili raseljeni, emigrirali, no bilo je i onih koji su se obogatili i utjecali na političke događaje prve polovice 20. stoljeća. Nakon raspada nekadašnjih velikih carstava: Njemačkog, Osmanskog, Habsburškog i Ruskog, Židovi su se našli u novonastalim novim državama, u kojima se ponovno pro-vjeravala njihova odanost te ih se u nekim zemljama sma-tralo glavnim krivcima za poraz u ratu, što je ubrzo dovelo do sve jačeg širenja antisemitizma, koji je opet kulminirao u Drugom svjetskom ratu konačnim „rješavanjem židov-skog pitanja“ i Holokaustom. Od sama početka Prvi svjet-ski rat bio je viđen kao prekretnica u židovskoj povijesti. Pozadina židovske vjernosti nije bilo samo pitanje koje se postavlja izvana, već je to bio i sveprisutni problem za židovske pojedince, obitelji i židovske zajednice. Slijedeći tu problematiku, međunarodna konferencija bila je podi-jeljena na devet sesija pod nazivima: Thinking Loyalties, Dilemmas of Loyalty; From Kaiserreich to Weimar Repu-blic; From Empire to Nation States I: Eastern Europe; From Empire to Nation States II: Austro-Hungary and Successor

States; Balkans and South-Eastern Europe; The Zionist Mo-vement and the World War; Between the Old and the New Worlds i The „Jewish Question“ and the Loyalty Challenge. Iz Hrvatske na međunarodnoj konferenciji izlagala je dr. sc. Ljiljana Dobrovšak s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba i članica uredništva Novog Omanu-ta s temom pod naslovom Živio kralj, mrtav je kralj. U predavanju je govorila o položaju Židova u Hrvatskoj prije Prvoga svjetskog rata i njihovoj lojalnosti prema Habsburgovcima, kao i o položaju Židova nakon Prvoga svjetskog rata i njihovu odnosu i lojalnosti prema dina-stiji Karađorđevića. U predavanju pod naslovom Biti Sefard, cionist i Jugosla-ven – trostruka lojalnost sarajevskog umjetnika Daniela Kabilja  dr. Mirjam Rajner, povjesničarka umjetnosti s univerziteta Bar-Ilan, Izrael, predstavila je umjetnič-ki razvoj židovskog slikara Danijela Kabilja i sredinu iz koje je potekao. Kroz Kabiljove radove, kao i radove drugih sarajevskih slikara aktivnih 20-ih godina pret-hodnoga stoljeća, Mirjam Rajner predstavila je multi-etničku i multikulturnu atmosferu u kojoj se umjetnik prvo identificirao s idejama umjetničkoga modernizma, cionizma i idejom jugoslavenstva, da bi se, s porastom ekonomske i političke krize, sve više posvetio nostalgiji za tradicionalnim sefardskim načinom života i slikanju scena „orijentalnoga“ Sarajeva.

Ljiljana Dobrovšak na Međunarodnoj konferenciji u Berlinu

Tamara Jurkić Sviben

NOVIOMANUT 133

11

Godine 2016. dvojica eminentnih hrvatskih orgulja-ša, Pavao Mašić i Edmund Andler-Borić, gostovali su u Izraelu, pronoseći tako slavu naše orguljaške tradici-je. Edmund Andler-Borić boravio je u Izraelu tijekom ožujka 2015. i 2016, kao gost Izraelske orguljaške udruge (Israel Organ Association) i bio sudionik The Israel In-ternational Organ Festival. Nastupio je na više koncera-ta, na različitim mjestima, s potpuno različito koncipira-nim, vrlo zahtjevnim programima. U Haifi Maestro Andler-Borić svirao je 18. ožujka 2016. u Hechtovoj dvorani (mecena se naime zvao Reuven Hecht) Sveučilišta u Haifi (Haifa University Hecht Museum Audi-torium). Vrlo dekorativne stilske orgulje, koje su zapravo složene od nekoliko starijih orgulja, sagradio je 1998. izrael-ski graditelj orgulja Gideon Shamir. Koncert, pod nazivom Kasni orguljaški romanticizam (Late Organ Romanticism), sastojao se od sljedećeg programa: Charles-Marie Widor (Simfonija br. 6 u g-molu, op. 42, Nr. 2; Max Reger (Fan-tazija iz Sonate u fis-molu Op. 33) i Alexandre Guilmant (Prva sonata za orgulje u d-molu, op. 42). Ovaj zanimljivo koncipiran program slušalo je u prepunoj dvorani više od 500 ljudi.Koncert u Jeruzalemu u crkvi Presvetog Otkupitelja (odnosno Augusta Victoria) na gori Scopus 19. ožujka 2016. bio je naslovljen Utjecaj J. S. Bacha na njemački romantizam te objedinjavao ova djela: Johann Sebastian Bach (korali: Alle Menschen müssen sterben, BWV 643; Ich ruf´ zu dir Herr Jesu Christ, BWV 639) te njemač-ke skladbe romantičnih skladatelja, na koje je Bachov opus ostavio duboki utjecaj, a to su: Felix Mendelssohn-Bartholdy (Sonata u D-duru, op. 65/3; Preludij i fuga u D-molu, op. 37/3); Max Reger (Preludij iz op. 59; Inter-mezzo iz op. 59; Toccata iz op. 59); Johannes Brahms (koral Es is ein Ros` entsprungen, op. 122/8 u F-duru) te na kraju Franz Liszt (varijacije na temu Weinen, Klagen, Sorgen, Zagen). Velike orgulje te crkve slove kao najljep-še u Izraelu, a sagradio ih je Karl Schuke 1971. Koncert je također bio izrazito dobro posjećen. Instrumenti na kojima je Andler-Borić svirao nisu mu bili nepoznati, jer je već u ožujku 2015. imao prilike koncertirati na njima. Tako je 20. ožujka 2015. održao koncert u Haifa Hecht University Concert Hallu, 21.

Gostovanja orguljaša Edmunda Andlera-Borića u Izraelu

Koncerti u Haifi, Jeruzalemu i JaffiNa svojim gostovanjima u Izraelu Edmund Andler-Borić izvodio je i djela hrvatskih skladatelja, kako

ona iz prošlosti, tako i suvremena

Piše Ivan Mirnik

ožujka u crkvi Presvetog Otkupitelja u Jeruzalemu, a 23. ožujka u Jaffi u franjevačkoj crkvi sv. Petra. Tijekom toga gostovanja naš je umjetnik izvodio i djela hrvatskih skladatelja, kako ona iz prošlosti, tako i neka suvremena, npr. Anđelka Klobučara.U Haifi su se na programu koncerta nalazila još i ova djela: Max Reger (Phantasie iz Sonate u fis-molu, op. 33); Philip Glass (Satyagraha, III čin); Charles-Marie Widor (1. stavak Allegro iz Simfonije br. 6 u g-molu, op. 42, br.2); Aivars Kallejs (Toccata na koral Alleine Gott in der Hoeh´ sei Ehr).U Jeruzalemu je auditorij imao prilike slušati još jedan od odlično raznoliko sastavljenih programa: Johann Se-bastian Bach (Preludij i fuga u e-molu, BWV 548; koral Ich ruf zu dir, Herr Jesu Christ, BWV 639; Koncert u G-duru, BWV 592, prema J. E. P. von Sachsen-Weimar); anonimni skladatelj, Hrvatska, 18. stoljeće (tri kratke sonate, u D-Duru, F-duru, C-Duru); Felix Mendelssohn (Sonata u f-molu, op. 65, br. 1); Max Reger (Phantasie iz Sonate u fis-molu, op. 33; Anđelko Klobučar (Intra-da, Pastorale i Toccata) te konačno Jean-Paul Verpeaux (Toccata Negra posvećena Edmundu Andleru).

Zadnji koncert turneje – a organizirali su ga Velepo-slanstvo Republike Hrvatske u Izraelu i Kustodija Svete Zemlje – ostvaren je u Jaffi, u crkvi sv. Petra 23. ožujka 2015. Orgulje u toj crkvi najstarije su sačuvane u Izra-elu i datiraju iz 1847, a izgradila ih je glasovita tvrtka Agati Nicomede e Fratelli iz talijanskoga grada Pistoïa.U Jaffi se koncertni program sastojao od ovih sklad-bi: Girolamo Frescobaldi (Toccata II – dal II libro); Andrea Antico da Montona / Andrija Motovunjanin (dvije frotole); Pietro Alessandro Piavona; anonimni skladatelj, Hrvatska, 18. stoljeće (Pastorella u G-du-ru); anonimni skladatelj, Hrvatska, 18. stoljeće (Sona-ta da chiesa u F-duru / Sonata da chiesa u F-duru / So-nata da chiesa u C-duru); Johann Pachelbel (Ciaccona u D-duru); Baldassare Galuppi (Sonata da chiesa u d-molu); Agostino Tinazzoli (Partite sopra il Passagallo u d-molu); Gaetano Valeri; Julije Bajamonti (Sonata da chiesa u F-duru); anonimni skladatelj, Hrvatska, 18. stoljeće (3 Sonate da chiesa: u D-duru, u F-duru, u C-duru). I ovim koncertima potvrđuje se izrazita važnost glazbe u međunarodnoj kulturnoj suradnji i zbližavanju odnosa između Hrvatske i Izraela.

U poslu s riječima najveći je problem misao, dakle ono što se riječima očituje. Ili ne. Puškin je to izrekao jedno-stavnije: za roman treba imati mnogo ideja. No treba li ih za dobru pjesmu manje? U svakoj umjetnosti govori-mo o mislima.Leonard Cohen jedinstveni je umjetnik. No postavlja se jednostavno pitanje: o kojem Leonardu Cohenu govo-rimo kad govorimo o njemu? O poznatom kanadskom pjesniku i romanopiscu, ili o jednom od najjačih global-nih glasova popa od 70-ih do danas?Preobražaj se dogodio, dakako, sredinom 60-ih, kada je Kanađanin iz Montreala, u pokrajini Quebec, stigao u njujorški Greenwich Village i počeo uglazbljivati svoje stihove. Prve dvije pjesme koje je snimio bile su Suzanne i Dress Rehearsal Rag (Krpa za presvlačenje).

U spomen na Leonarda Cohena

Jedinstveni umjetnik – književnik i glazbenikSjajno je što su dva naša umjetnika – Arsen Dedić i Nikica Petrak –

s Leonardom Cohenom ostvarili djelo kojim su – ma kako nedovršeno ono bilo – učinili Cohena našim, domaćim kantautorom

Piše Željko Ivanjek Te iste 1967. snimio je album The Songs of Leonard Co-hen, nastupio na Newport Folk Festivalu (Rhode Island). A dvije godine poslije objavio je album Songs from a Room, na kome je bila Bird on a Wire. I da, od tada, od 1967. „raspolažemo“ dvama spomenutim Cohenima, književnikom i glazbenikom.Premda ovo nije biografski ogled, treba, ipak, napome-nuti da je Cohenov otac bio trgovac, koji je umro kada je njemu bilo devet godina. Njegov djed po ocu stigao je u Kanadu iz Poljske i utemeljio Kanadski židovski kon-gres i bio mu je prvim predsjednikom. Njegova majka Marsha (Masha) bila je kći talmudskog pisca Rabbi So-lomona Klonitsky-Klinea, podrijetlom iz Litve. Mudro-sti pjesnika Leonarda Cohena imaju itekakvih poveznica s talmudskim zapisima.No preskočio sam prvu profesionalnu dionicu Coheno-va životopisa, njegovo spisateljsko desetljeće, kojem se sada vraćam. Godine 1951. Leonard Cohen upisao se na

Sveučilište McGill i pobijedio na natjecanju za najbolju pjesmu. Tri godine poslije objavio je prve tri pjesme u časopisu (CIV/n), zajedno sa svojim profesorima. Najra-dije je govorio o Yeatsu, Laytonu (profesoru i prijatelju), Whitmanu, Lorci i – Henryju Milleru.Prvu zbirku pjesama (Let Us Compare Mythologies; Uspo-redimo mitologije) objavio je 1956, u izdanju svoga Sveu-

Edmund Andler-Borić i Gerard Levy, tajnik Izraelskog orguljaškog društva

Leonard Cohen

NOVIOMANUT 133

12

čilišta, a godinu nakon diplome. Posvetio ju je ocu. Kritiku o njoj napisao je danas znameniti Northrop Frye, a izrazio joj je „umjerenu pohvalu“ (restrained praise), ali pohvalu.Samo jednu godinu Cohen je studirao na njujorškoj Co-lumbiji, no 1957. vratio se u Montreal pisanju, radeći različite poslove. Tako je nastala njegova knjiga pjesa-ma Kutija zemaljskih mirodija (The Spice-Box of Earth, 1961). Očevo nasljedstvo omogućilo mu je da se posveti pisanju. Kritičar Robert Weaver ocijenio ga je kao „vjero-jatno najboljeg pjesnika Kanade na engleskom“.Cohen je tada bio i, čini se, ostao samotnik. U to doba kupio je kuću na grčkom otoku Hidri. Ondje je završio treću knjigu pjesama Cvijeće za Hitlera (Flowers for Hi-tler) i romane Omiljena igra (The Favourite Game, 1963) i Prekrasni gubitnici (Beautiful Losers, 1966). U Omiljenoj igri opisao je mladoga čovjeka koji prepoznaje svoj iden-titet u pisanju. Kritičari su rekli da je to autobiografski bildungsroman. Drugi roman, Gubitnici, izazvao je kon-troverze zbog dijelova u kojima se otvoreno opisuju sek-sualni odnosi. Te iste 1966. Cohen je objavio knjigu pje-sama Paraziti Raja (Parasites of Heaven). A kritike su bile „miješane“, dok je broj prodanih primjeraka bio „malen“.Ukratko, četiri zbirke pjesama i dva romana za mnoge pisce predstavljaju životni opus, ali to je za Cohena bio tek uvod u novu dionicu, da ne velim poglavlje života. Već iduće, 1967, postao je skladatelj, počeo je pisati note za vlastite stihove i objavio prvi album. Jednako tako, počeo je javno nastupati. Sudbina poznatog, ali niskona-kladnog, pisca ostala je iza njega i svih nas.Trebalo bi, jasno, pratiti Cohenove sljedeće zbirke, ali one se doživljavaju kao „dodaci“ njegovu kantautorskom opusu. Pjesme iz knjiga i pjevane pjesme sam je pjesnik oštro dijelio, sudeći prema naslovu njegovih izabranih pjesama: Čudnovatija muzika: izabrane pjesme i pjevane pjesme (Stranger Music: Selected Poems and Songs, 1993). Doista, kako bi trebalo prevesti songs uz poems? Već je rečeno da je Leonard Cohen „preradio“ svoje „pi-sane“ pjesme, iz knjiga, za pjevanje na zvučnoj snimci. Spomenute su, uostalom, dvije takve pjesme. Da ne ve-lim: adaptirane. Napravio je presudnu razliku između onoga što pjesmi treba na knjižnoj stranici i onoga što joj treba na ploči, ili danas CD-u. Ta i takva, oštra distink-cija, čini Cohena posebnom, iznimnom pojavom među kantautorima, koji su u knjigama, većina njih, objavljiva-li transkribirane stihove s ploča.Cohenov odnos prema „pisanom“ pjesništvu razvidan je i u trenucima kada je koristio stihove drugih pjesnika za svoje note. Ukratko, Cohen pjeva Cohena odgovaralo je onom drugom: Cohen pjeva, primjerice, Konstantina Ka-vafisa (1863–1933). Na povratničkom albumu Ten New Songs (2001) uporabio je pjesmu Konstantina Kavafisa, i to Bog napušta Antuna; ali pjesma grčkog pjesnika iz Aleksandrije, u Egiptu, na spomenutom je albumu dobila novo, drugo ime: Alexandra Leaving (A. odlazi). Promje-ne su, očito, bile tolike da Kavafis nije ni potpisan. Usput, među malobrojnim pjesnicima koje je otpjevao, Cohen je odabrao već spomenutog Lorcu (Take This Waltz, 1988).O Cohenovoj autorskoj dosljednosti i posvećenosti uzvišenim ciljevima dovoljno govore dvije pojedinosti. Godine 1973. Cohen je pjevao za skupinu izraelskih voj-nika, koji su se nalazili na Sinaju tijekom Jomkipurskog rata. Korijena se nikada nije odricao. Jednako tako, dvije

godine nakon prestanka ratnoga stanja, koje je uveo ge-neral Jaruzelski, Cohen je pjevao u zemlji svoga djeda. Njegova pjesma Partizani smatrala se himnom poljske Solidarnosti. Djed i unuk stali su, opet, na stranu siro-mašnih i potlačenih. (Dakako, Partizani su djelo Zareta i Martyja, premda Cohenov prepjev doživljavamo autor-skim; snimio ih je 1968. na albumu Songs From A Room.)Od bezbrojnih Cohenovih pjesama spomenut ću samo još jednu: Hallelujah, koja se prvi put pojavila na albumu Va-rious Positions (1984). Snimilo ju je dvjestotinjak umjetni-ka na mnogo jezika. I postala je jedna od najčešće izvođe-nih skladbi u američkoj glazbenoj povijesti. I proglašena je najboljom kanadskom skladbom svih vremena.

Drugim riječima, doživljavao sam Leonarda Cohena kao studentskoga, mladenačkog glasnogovornika i autora. A to znači buntovnika i autsajdera. Pa kada se medij-sko selo do kraja globaliziralo, uz pomoć interneta, te je on postao samo jedna od uglednih „starijih“ zvijezda iz news-registra, izgubio sam tu i takvu početnu nit o tom stvaraocu. Doduše, samo sam s rijetkima razgovarao o tom pjesniku, skladatelju i kantautoru. Na primjer, s kri-tičarom Darkom Glavanom, dok smo još radili u omla-dinskoj štampi.Svojedobno, kad sam radio intervju s Arsenom Dedi-ćem i pisao nekoliko tekstova o njemu, Cohen nam je postao tema. Trebao sam nekako pretpostavljati da su Arsen i Cohen zajedno počinjali, ali nisam, sve dok mi to Arsen nije nacrtao. Spajalo ih je vrijeme izlaska na glazbenu scenu i njegov kontekst, a ne samo ugledna talijanska nagrada za kantautore Tenco, koju su obojica primila za svoj rad. I opet, na to sam bio zaboravio sve dok nije bio najavljen Cohenov zagrebački koncert u Areni, na Laništu.Na ondašnjoj svjetskoj turneji Cohen je, prije naše uske varoši, svirao u San Joseu, u Kaliforniji, a potom u Salz-burgu i Grazu. U zagrebačkoj Areni nastupao je 25. srp-nja 2010. Po rasporedu trebao je ranije, no ozlijedio je leđa. Bilo kako bilo, najava njegova koncerta navela me na tipično nemoguću novinarsku ideju. Kako bi bilo ra-diti intervju sa Cohenom i Dedićem, spojiti dvije legen-de s dva različita kraja svijeta?Na žalost, to mi nije uspjelo. Tek sam susreo Arsena i njegovu Gaby pred Arenom na Laništu, pa smo odslušali Cohenov koncert. Pomišljao sam na onu TV-emisiju u kojoj je Arsen Dedić izvodio, u pratnji gitarista Marija-na Makara, četiri Cohenove skladbe s riječima pjesnika Nikice Petraka (Muzički album, 1981). Namjeravao je raditi album s tim istim prepjevima, ali o rezultatu toga znano je vrlo malo. Navodno su snimke bile izgubljene u tonskom studiju.(Na Arsenovu dvostrukom albumu Kantautor (Disko-ton, 1985) nalazi se Cohenova pjesma To sve je davno sad – izvorno Seems So Long Ago, Nancy. Međutim, uz nju se ne spominje Petrakovo ime. U navedenoj pak TV emisiji navodi se da je riječ o Petrakovu prijevodu. Pored nje Petrak je još preveo, a Arsen Dedić otpjevao: Ulične priče, Strančevu pjesmu i Partizane. Snimke postoje na internetu.)O svemu tome već sam pisao žalosnim povodima: u po-vodu Dedićeve smrti, prošle godine, i Petrakove, ovog kolovoza. A danas je otišao i treći iz stvaralačkoga tro-lista, Leonard Cohen, i moje ponavljanje, naposljetku, završava. U svakom slučaju, sjajno je to što su se dva naša umjetnika udružila s Kanađaninom i ostvarila djelo koje, ma kako nedovršeno, svjedoči o sazvučjima svemira. Učinili su Cohena našim, domaćim kantauto-rom.Posljednji, četrnaesti studijski album Leonarda Cohena – You Want It Darker (2016) – bio je objavljen nekoliko tjedana prije njegove smrti. A kritičari su ga ocijenili kao remek-djelo autorova kasnoga razdoblja.Tekst Željka Ivanjeka skraćena je verzija njegova predava-nja koje je, u povodu smrti Leonarda Cohena, 13. prosinca 2016. održao u Židovskoj općini Zagreb, na tribini Kultur-nog društva Miroslav Šalom Freiberger.

Leonard Cohen

Partizani

Moje ime peru kiše,Žene, djece nemam više.

Samo drugovi,Što uvijek sa mnom idu.

*Jedna starica je bila,

U svom domu nas je krila,Došli su po nju.

Ni mrtva nije rekla.*

O ti vjetri što se ruše,Preko groblja vjetar puše:

Sloboda je tu,Iz mraka će izaći.

Preveo Nikica Petrak

Progon i segregacija Židova, koji su započeli u prvom stoljeću drugog tisućljeća n. e., posebno su u Njemačkoj poprimili zloćudne i ubojite oblike kad su sudionici kri-žarskih pohoda na svom putu u Svetu zemlju pljačkali

Iz stranih medija: Illustrierte Neue Welt 2/2016

Car Franjo Josip I – Rex IudaeorumNakon dvije tisuće godina progonstva i beskrajnih lutanja kako bi

pronašli sigurno mjesto na svijetu, Židovi su u Habsburškoj Monarhiji pod žezlom Franje Josipa osjećali kao da su konačno stigli na cilj, ali, nakon što je car, njihov veliki prijatelj i zaštitnik, umro, za samo dvadeset godina olujni požar sručio se na njih te je većina njih, od

najstarijeg čovjeka do novorođenčeta, pobijena

Piše Rita Koch i uništavali prosperitetne židovske zajednice te su zada-li snažan udarac aškenaskom judaizmu. Opasnosti su i dalje vrebale unutar Carstva, čak i nakon više povoljnih razdoblja, kao što je npr. bilo razdoblje vladavine Mak-similijana I, te posebno u vrijeme njegova unuka Karla V, koji je rabina Josepha od Rosheima, prijatelja i osobu

od povjerenja, imenovao guvernerom Židova u Svetom Rimskom Carstvu, kako bi se brinuo o Židovima te ih štitio. Židovi su se prvobitno u Njemačku doselili kao slobodni rimski građani zajedno sa Julijem Cezarom, njihovim prijateljem i zaštitnikom. Ondje su postigli mnogo, stekli su domovinu, a zatim su mnogo izgubili. Bečka židovska zajednica, stoljećima poznata na nje-mačkom govornom području, doživjela je u 15. stoljeću veliku katastrofu: ljudi su bili živi spaljivani, tek su ri-jetki uspjeli pobjeći. Kad su se ponovno smjeli nastaniti u Beču te su uz dozvolu tadašnjeg cara Ferdinanda II. osnovali veliku zajednicu uz rukavac Dunava, bili su – tek što su se tamo smjestili – opet prognani; nakon što su se ponovo vratili, nakon nekoliko godina morali su opet napustiti glavni grad carstva. Marija Terezija, od-

Nakon skice umjetničke osobnosti Leonarda Cohena, za-vršio bih ovo izlaganje nesuđenim Cohenovim albumom na hrvatskom jeziku. Njime se pozabavio baš Arsen De-dić, koji je započeo intenzivnu glazbenu karijeru kad i Cohen. Koliko je držao do Kanađanina, dovoljno govori činjenica da se za prijevod Cohenovih pjesama obratio jednom od najuglednijih hrvatskih pjesnika, Nikici Pe-traku.Iz te trojne suradnje, koja se sada nastavlja u onostrano-sti, trebao je nastati album: Dedić pjeva Cohena. O njemu postoje priče i glasine, navodno je bio izgubljen nakon snimanja u studiju Jugotona. Kako god bilo, kao trag tog umjetničkog napora ostala je zabavnoglazbena emisija od prije 35 godina. O tome sam svojedobno pisao, pa mi dopustite da citiram ranije bilješke. U mome „središtu na rubu“ Leonard Cohen bio je i ostao izdvojeno mjesto. Za njega sam čuo na Filozofskom fa-kultetu, i to od kolege, pjesnika Ljube Pauzina.Putovao je 70-ih u London i ondje nabavio nešto od Co-hena, ploču ili knjigu. Čini mi se da se zaljubio u curu koju je Kanađanin opjevao u jednoj svojoj pjesmi. Tu pjesmu, a zvala se Suzanne, poznavao sam i prije, poslu-šao sam je prvi put s nekim studentima Michiganskog sveučilišta, u Ann Arboru 1972.

NOVIOMANUT 133

13

gojena u strogo katoličkom duhu, načelno nije voljela Židove; tek je rijetkima dopustila da se nastane u Beču, no imala je dva istaknuta suradnika židovskoga podri-jetla: portugalskoga Sefarda markiza de Aguilara i po-krštenoga Josepha von Sonnenfelsa, potomka poznate moravske rabinske obitelji, koji joj je otvorio put prema novom dobu. Razdoblje je prosvjetiteljstva za Židove unutar Carstva započelo vladavinom Josipa II, sina i nasljednika Marije Terezije, koji je 1782. svojim povijesnim ediktom – Pa-tentom o vjerskoj toleranciji – stvorio novo doba za Ži-dove. Nasuprot tomu Napoleon Bonaparte, dok je još bio konzul, radio je na demokratskom ustavu Francuske te je prvi put u povijesti tim dokumentom omogućio Židovi-ma ista građanska prava kao i svim ostalim Francuzima. Stigma – biti Židov, i time biti podvrgnut posebnim kri-terijima, bila je izbrisana za sva vremena, a Napoleonov ustav iz 1804, nazvan Code Napoléon, još i danas za ži-dovstvo slovi za neku vrstu svete knjige...Daleko je od toga bio udaljen jozefinski dokument ko-jim je Židovima i protestantima bilo tek dopušteno di-zati vlastite božje kuće, ali tako da izvana nisu bile pre-poznatljive kao hramovi ili crkve... Kako je samo morao biti loš ondašnji položaj Židova! On objašnjava veliku radost koju je edikt izazvao, no do istinske promjene à la française došlo je tek 85 godina poslije: 1867. s carem Franjom Josipom I. Nakon toga nastupaju desetljeća vla-davine Kralja Židova – Rex Iudaeorum. Franju Josipa I. volio je svaki Židov u Habsburškoj Mo-narhiji, bilo da se radilo o djetetu ili odraslom, muškarcu ili ženi, bogatom ili siromašnom, plemenitašu ili socijali-stu, duboko religioznoj ili osobi nevezanoj uz vjeru; voljeli su ga od prvoga dana, kada se u dobi od osamnaest godina u prosincu 1848. uspeo na prijestolje, pa sve do njegove smrti sredinom strahovitoga Prvog svjetskog rata 1916. Iako je moralo proći gotovo dvadeset godina da bi Franjo Josip mogao i zakonom zajamčiti ravnopravnost i slobo-de što ih je „svojim Židovima“ od početka osobno pri-znavao, podario mu je dragi Bog još pedeset godina kako bi mogao ostati njihov car, podržavan od strane građana svoje monarhije, u svemu ravnopravnih. To je njemu, koji nikada nije smio javno pokazati osjećaje, donijelo veliko veselje. Franjo Josip I. znao je da su mu

njegovi židovski sugrađani odani i da bi za njega učinili baš sve. Predstavljali su mu sigurnost u okruženju laska-nja, neiskrenosti i intriga. Religiozni Židovi sa svoje su strane punili svoje molitvenike hebrejskim blagoslovima za cara i caricu. I bogati i siromašni željeli su mu vjerno služiti u svemu u čemu je to bilo moguće, pa su pomogli u nastanku jednog neizmjerno lijepog i modernog Beča te u održanju i napretku Habsburškog Carstva. Kad je car Fra-njo Josip 1869. posjetio Jeruzalem, financijski je podupro gradnju najvažnije i najraskošnije sinagoge u Starom gra-du Jeruzalemu te je dio božjeg doma koji se naziva Tiferet Israel dobio carevo ime. Godine 1948. sinagogu su uništili Arapi (Tiferet Israel, Slava Izraela, op. ur.).Kada je car sredinom Prvoga svjetskog rata umro u du-bokoj starosti, Židovi nisu bili samo ispunjeni dubokom

tugom, nego su se osjećali kao napuštena djeca koja su izgubila oca... Nemojmo zaboraviti da su Židovi upo-znali i zavoljeli Franju Josipa kada je bio mladić u dobi od osamnaest godina. Pratio ih je kroz tri generacije kao vjeran zaštitnik, kao čvrsta stijena.Nakon dvije tisuće godina progonstva i beskrajnih luta-nja kako bi pronašli sigurno mjesto na svijetu, Židovi su u Habsburškoj Monarhiji pod žezlom cara Franje Josipa osjećali kao da su konačno stigli na cilj. Nakon što je car, njihov veliki prijatelj i zaštitnik, umro, za samo dvadeset godina olujni požar sručio se na njih te su većinu njih, od najstarijeg čovjeka do novorođenčeta, od djevojčice u kolijevci do bake, okrutno pobili.I carica Elizabeta, voljena supruga Franje Josipa, bila je izrazito sklona Židovima. Izvrsno obrazovana i vrlo na-čitana, razvila je naklonost židovskoj inteligenciji. Ona sama osobno se rado izražavala u stihovima. Njezin je idol bio Heinrich Heine te mu je podigla veliki spome-nik u vrtu svoga dvorca na Krfu. Tamo se prepuštala sa-njarenjima o svom idolu. Najljepšu princezu kršćanstva, kako su je nazivali, snašla je, slično kao i Židove, užasna sudbina, koja ju je doduše poštedjela toga da mora pro-matrati propast carstva i kraj tadašnjega svijeta. S druge strane, car je naslućivao kraj svijeta o kojem je tako dugo suodlučivao i koji se nikada više neće moći vratiti. Ostao je pošteđen promatranja istrebljenja Židova od strane njegovih drugih podanika.Za vrijeme svoga dugog života Franjo Josip dodijelio je plemićki naslov nešto više od dvadesetorici Židova, a vi-soki židovski časnici mogli su služiti u vojsci bez obveze pokrštenja. Ciljevi cara za Židove unutar cijele Habsbur-ške Monarhije bili su ukidanje diskriminacije i segrega-cije te uspostavljanje pune ravnopravnosti, unatoč ra-stućem antisemitizmu. Poznato je da je Franjo Josip dva puta odbio imenovati vodećeg antisemita svog doba, dr. Karla Lugera, širitelja mržnje iz Kršćansko-socijalistič-ke stranke, gradonačelnikom Beča, no ipak na kraju bez uspjeha. Fanatična borba protiv Židova doduše tada nije jako pogodila one na koje se odnosila, jer su se osjećali sigurno i zaštićeno. Nitko nije tada mogao naslutiti što se već tada bilo zakuhalo u Europi...Najveći i posljednji otac nacije vratio je dostojanstvo Ži-dovima. Ono na čemu smo mu zahvalni trajat će vječno.

S njemačkog prevela Martina Žanić

Car Franjo Josip I i carica Elizabeta Austrijska

Prije nekog vremena na albumu pjesama Von Goethe in-spiriert (Inspirirano Goetheom) naišla sam na meni još ne-poznatu skladateljicu Helene Liebmann rođ. Riese (1795–nakon 1859), dalju rođakinju obitelji Mendelssohn. Poznatu pjesmu Mignon iz Goetheova Wilhelma Meiste-ra uglazbila je već u dobi od petnaest godina. Time je izazvala toliku pažnju da je 21. kolovoza 1811. časopis Allgemeine Musikalische Zeitung o njoj izvještavao s naj-

većim pohva-lama: „Prvi je dio dobar, iako se možda baš ne ističe; izvan-redan je drugi dio (Kennst du es wol? Da-hin... itd.). U tih nekoliko jednostavnih nota leži istin-ski nježan i iskren izraz te je ono što je kod drugih če-sto promašena izvještačenost ovdje upravo primjeren izri-čaj bez ikakve usiljenosti.“

Iz stranih medija: Illustrierte Neue Welt 3/2015.

Helene Liebmann – pijanistica, pjevačica i skladateljicaVrlo često nastupala je u koncertnoj dvorani Kraljevskog nacionalnog

kazališta na Gendarmenmarktu

Piše Andrea Schwab Helene Riese rođena je 1795. u imućnoj bankarskoj obi-telji Jitel (rođ. Baer) i Meyera Riesea (1764–1825). Nje-zina nadarenost došla je do izražaja već u dječjoj dobi, već je s devet godina u Berlinu prvi put nastupala u jav-nosti. Roditelji su joj omogućili poduku kod najugledni-jih berlinskih učitelja kao što su npr. Wilhelm Schneider (pijanist i skladatelj, 1781–1811) i Franz Lauska, tako-đer skladatelj i pijanist (1764–1825) te Joseph Augustin Gürrlich (1761–1817). Muzikologinja Freia Hoffmann navodi kako su ondje zabilježeni i Helenini redoviti pi-janistički nastupi, pouzdano je dokazano da je nastupi-la trinaest puta. Svirala je u nizu koncerata pretplate, iz čega proizlazi da je bila prisutnija na pozornicama nego njezine kolegice. Bila je vrlo omiljena umjetnica. Vrlo če-sto nastupala je u Koncertnoj dvorani Kraljevskoga naci-onalnog kazališta na Gendarmenmarktu.Istaknuti umjetnici kao što su bili pjevačica Anna Mil-der-Hauptmann (1785–1838), odrasla u Beču, ili violini-stički virtuoz Carl Müller te Caroline Longhi (nepoznati datumi rođenja i smrti) pozivali su Helene Liebmann na zajedničke koncerte. I Clara Schumann (1819–1896) visoko ju je cijenila. Potrebno je napomenuti da je i He-lenin mlađi brat, Friedrich Wilhelm Riese (1805–1879), djelovao pod pseudonimom Friedrich Wilhelm kao dra-matičar i libretist u kazalištu Thalia u Hamburgu.U rujnu 1813. Helene Riese udala se za engleskoga tr-govca Johna Josepha Liebmanna, nakon što je nekoliko dana prije udaje prešla na katoličku vjeru. Zanimljivo je da je njezin suprug na kršćansku vjeroispovijed prešao tek nekoliko godina poslije, 1819. Liebmann je najvje-rojatnije podupirao Helenino umjetničko djelovanje, s

obzirom na to da je ona pod njego-vim prezimenom objavila broj-ne kompozicije. U travnju 1814. bračni par Lieb-mann nastanio se u Londonu. Helena se nasta-vila školovati kod Ferdinanda Riesa (1784–1838). Na-kon četiri godine Liebmannovi su se vratili u Nje-mačku, doselili su se u Hamburg. U Hamburgu je umjetnica nastu-pala ponajprije kao pjevačica. Zbog rasta antisemitizma oko 1820. skla-dateljica i njezin suprug promijenili su prezime iz Lieb-mann u Liebert. Djela Helene Liebmann/Liebert i dalje su objavljivana u Londonu. Za razliku od drugih skladateljica njezina doba (Fanny Hensel, Clara Schumann, Jeanette Bürde…) vrlo je teško utvrditi da li je Helene Liebmann stvorila i druga djela osim poznatih i objavljenih. Muzikološka istraživanja s pravom ističu da Helene Liebmann nije imala poznatoga supruga ili brata kao Clara Schumann ili Fanny Hensel, zahvaljujući kojima bi bila sačuvana i njezina ostavština. Može se sa sigurnošću pretpostaviti da je John Joseph Liebmann podupirao suprugu, no posljednja je sačuvana skladba Helene Liebmann ona iz 1816, kad je Helene već

Helene Liebmann: Sonata za glasovir i violončelo

Helene Liebmann – naslovnica Sonate za violončelo i glasovir

NOVIOMANUT 133

14

nici. Helene Liebmann Riese nedvojbeno se kretala u najvišim društvenim krugovima Berlina.Djela je posvetila među ostalima i velikoj vojvotki-nji Mariji Pavlovnoj od Rusije (1786–1859) i kraljevni Wilhelmini od Prusije (1774–1837). Komponirala je i složene skladbe za glasovir te komor-nu glazbu. Kao i većini skladateljica njezina doba, važ-no joj je bilo da joj djela mogu izvoditi pripadnice viših društvenih slojeva, radi čega se morala prilagoditi nji-hovim sposobnostima interpretacije. Pri komponiranju

živjela u Londonu. Freia Hoffmann spominje koncert Clare Schumann održan 1835. u Hamburgu, na kojem je Helene Liebmann nastupila kao pjevačica. Pretpostavlja se da je umrla nakon 1859, kada se odjavila u Hamburgu kako bi mogla putovati po Saskoj, Austriji i Italiji. Kao što je već prije spomenuto, u časopisu Allgemeine Musikalische Zeitung iznimno su hvaljene njezine skla-dateljske sposobnosti. U tom smislu objavljena iscrpna recenzija njezinih Sonata za glasovir, op. 1 i 2 hvali nje-zino umijeće i pruža izvanredno svjedočanstvo o umjet-

vokalne glazbe utječe se često Strophenliedu, u kojem je naglasak na tekstu, s klavirskom pratnjom u pozadini – potpuno u duhu berlinske škole Lieda.Nije poznato jesu li Helene i njezin muž John Joseph imali djece. Kao i Fanny i Felix Mendelssohn – Heleni-ni dalji rođaci s majčine strane – Helene se odlučila za prelazak na kršćanstvo u doba kada je antisemitizam, probuđen nakon razdoblja prosvjetiteljstva koje je obe-ćavalo, ponovno zaprijetio.

S njemačkog prevela Martina Žanić

Zahvaljujući stilu kojim piše Amos Oz, njegovim reče-nicama koje su pune mudrosti i humora, pripovijedaju-ći povijesnu i političku priču o Jeruzalemu nova knjiga Juda, u izvorniku objavljena 2014, zainteresirat će mno-ge pa će je uzeti u ruke. Naravno, s posebnim odušev-ljenjem očekuju svaku Ozovu knjigu oni koji poznaju opsežno autobiografsko remek-djelo Priča o ljubavi i tmini ili još pamte susret u Zagrebu s izraelskim piscem u prepunoj dvorani kina Europa. U novom romanu Juda u prvom je planu priča o tragičnim gubicima, povijesti i religiji, zabludama, posljedicama rata u Izraelu, gdje se isprepleću prošlost i sadašnjost. Ujedno je to roman osa-mljenosti, melankolije te potrage za ljubavlju i pravim rješenjima. Roman je pisan slojevito, u više razina, pa će svaki čitatelj pronaći nešto za sebe obogaćen novom spoznajom o specifičnoj zemlji u kojoj se radnja događa. Istodobno prepoznat ćemo i mnoge općeljudske proble-me i dileme, što je i cilj i vrijednost dobre literature, pa zato nije čudo da se o Amosu Ozu često govori kao o piscu koji bi trebao dobiti Nobelovu nagradu. Na prošlo-godišnjem zagrebačkom sajmu knjiga Interliberu u stu-denom 2016. dočekana je s velikim zanimanjem deveta knjiga Amosa Oza, već tradicionalno tiskana u nakladi Frakture i u prijevodu Andree Weiss Sadeh. Dosad su u izdanju istog nakladnika izašle knjige Amosa Oza: Izne-nada u dubini šume, Kako izliječiti fanatika, Među svoji-ma, Pantera u podrumu, Priče o ljubavi i tmini, Prizori iz seoskog života, Rimovanje života i smrti i Židovi i riječi (s Fanijom Oz-Salzberger).Sjajnim je opisom u Judi Amos Oz, po mnogima veliki „čarobnjak jezika i pripovijedanja“, dočarao slike Jeruza-lema, ali možda onoga koji manje poznajemo. U svakoj rečenici opisana je posebna atmosfera, osjećamo miris zimske kiše koja danima ne prestaje u tom gradu, čuje-mo vjetar koji povija vrhove čempresa u vrtu s kućom u koju pisac početkom prosinca 1959. smješta radnju romana. Ali Amos Oz opisujući ljudsku samoću daje i prikaz osamljenosti u pogledu političkog promišljanja i djelovanja, a osjećaj depresije potpuno ovladava glavnim likom. Zato ne čudi izjava jedne čitateljice da joj je knji-ga rastopila srce. Na više mjesta u recenzijama se kaže da je to knjiga koja se ne ispušta iz ruke u neprestanoj na-petosti iščekivanja u atmosferi sumornih jeruzalemskih dana. Naime, po nekima riječ je o dirljivom ljubavnom romanu, ali osjećaj izgubljenosti i melankolije pa i potra-ga za ljubavlju ili tek prolaznom avanturom posljedica je situacije u kojoj su se našli likovi romana. Glavni je lik mladić Šmuel Aš, koji dolazi iz Haife na fakultet u Jeruzalem, ali s obzirom da su mu roditelji iznenada osi-romašili izgubivši svu životnu ušteđevinu pa je uz nemo-gućnost nastavka studija povijesti i religijskih znanosti zapeo i njegov istraživački rad – pisanje smjele rasprave o Isusu iz perspektive Židova – te ga istodobno ostavlja djevojka Jardena i vraća se bivšem dečku. Njegov je je-dini izlaz u pronalaženju posla pa se javlja na neobično sročen oglas. Njegova je naime zadaća da boravi u kući svoga poslodavca, invalidnog starca Geršoma Valda, koji je ostao sam pa on treba biti nekoliko sati svako poslije-podne njegovo društvo za beskonačne razgovore. Zauz-vrat Šmuel dobiva skromni džeparac i smještaj u maloj sobici u potkrovlju s pogledom na popločeno dvorište koje mokro blista od kiše, a u daljini je pogled na Dolinu raspeća, što ga potiče da si postavlja pitanja o temi svoje propale studije. No tu su i mnoga pitanja i još više neiz-govorenih odgovora u trenucima osamljenosti i kratka

NOVE KNJIGE Amos Oz: JudaU Judi, novom romanu Amosa Oza, u prvom je planu priča o

povijesti, religiji i o posljedicama rata u Izraelu, a ujedno je to roman osamljenosti, melankolije i potrage za ljubavlju

Piše Narcisa Potežica ljubavnog zanosa u vezi s tajnovitom Atalijom, od njega dvostruko starijom udovicom ratnika, poginula sina čo-vjeka o kojem on svaki dan vodi brigu i s njim razgova-ra. Te su rasprave silno zanimljive kao odraz povijesne i političke situacije u Izraelu, s jedne strane stav invalid-nog starca – cionistička ideja i priča o osnivanju države Izrael u doba Ben Guriona, što se ostvaruje pod cijenu rata u kojem je i poginuo njegov sin jedinac. Starac se teško miri s gubitkom djeteta, osjeća grižnju savjesti jer se njegov sin javio dobrovoljno u vojsku pod utjecajem očeva zanosa, a s druge je strane ideja da takvu državu nije trebalo osnovati, da je rat besmislen i treba uspo-staviti zajedništvo dva naroda – Židova i Palestinaca na istom prostoru, što je bilo mišljenje oca Atalije Abarba-nel, jer mnogi su uzalud poginuli pa je i njegova kći osta-la udovica. Atalija očarava mladića kao i nekolicinu onih koji su bili zaposleni u toj kući prije njega. Nedodirljiva i tajanstvena Atalija i njezini postupci u potrazi za prola-znim trenucima ljubavi ipak su plod tragičnoga gubitka muža i osamljenosti života u sumornom okruženju sje-ćanja na oca i sa svekrom o kojem se brine.Gotovo kao epizoda opis je Šmuelova djetinjstva i veze s roditeljima jer je u roman umetnuto pismo njegove se-stre koja piše iz Milana, gdje sada studira medicinu i radi na dva mjesta da bi mogla financirati studij te brata poti-če da nastavi studij i svoj znanstveni rad. U njegovoj ne-dovršenoj raspravi o Judi provlače se pitanja poput: tko je uopće bio Juda, što je s Isusom, je li on bio kršćanin ili Židov? Šmuel postavlja provokativnu tezu i propituje što je bilo s Judom i što bi bilo bez njega, jer svaki je Ži-dov u očima vjernika ionako izdajica, no Juda je zapravo Isusov prvi i najveći obožavatelj koji ga je prokazao vje-

rujući u njegovo čudo da će sići sam s križa i spasiti se kao sin Božji. Kada Isus umre, Juda je slomljen i počini samoubojstvo, ali on i dalje, pa i svaki Židov već osam-deset generacija, za vjernike ostaje utjelovljenje izdaje. A tako i mnoge druge zablude postaju činjenice koje se provlače do današnjega doba i postaju tragična stvarnost junaka romana.Osim o religiji, o kršćanstvu i judaizmu, vjeri i sumnji u knjizi se raspravlja o političkim pitanjima – o mržnji prema Židovima, stvaranju države Izrael, jednosmjernoj židovskoj migraciji i jedinom izlazu poslije Holokausta, postavlja se pitanje Židova bez domovine, ali tu je i strah od neprestana židovskog jačanja snaga i njihovih ambi-cija. S druge strane suživot je Arapa i Židova upitan jer Arapi nikada nisu vjerovali u cionističko objašnjenje po kojem su se Židovi doselili da pronađu svoje mjesto za život i kako bi se sakrili od progona u Europi kojima su bili izloženi. Suprotstavljena mišljenja dvojice staraca u sumornoj kući dileme su koje se postavljaju u Izraelu, pa i na svjetskoj političkoj sceni – a Amos Oz i ovdje kroz svoje likove zagovarajući pacifističke stavove ima mnogo protivnika u svojoj zemlji, iako je jedan od najvažnijih suvremenih izraelskih književnika.Amos Oz rođen je kao Amos Klausner 4. svibnja 1939. u Jeruzalemu, odrastao je u Jeruzalemu u Ulici Amos, a tu je smještena radnja najvećeg broja njegovih romana. Djetinjstvo pod očevim utjecajem ispunjeno knjigama i tragičan gubitak majke, odlazak u kibuc, kao i stvaranje države Izrael, opisao je u opsežnom romanu Priča o ljuba-vi i tmini. Njegova prva zbirka priča, Gdje šakali zavijaju, izlazi 1965, a prvi roman, Negdje drugdje, 1966. Dosad je objavio tridesetak knjiga priča, romana i eseja. Djela su mu prevedena na četrdeset svjetskih jezika, dobitnik je prestižnih nagrada: Izraelske nagrade za književnost 1998, Mirovne nagrade njemačkih nakladnika i knjižara 1992, Goetheove nagrade grada Frankfurta 2005, fran-cuske nagrade Senders (2004), Heineove nagrade, Legije časti, nagrade Princ Asturias, nagrade Franz Kafka i mno-gih drugih svjetskih nagrada i priznanja. Sada je profesor književnosti na Sveučilištu Ben Gurion u Be’er Shevi.Iz mnogih članaka i već prvih djela poznati su njegovi pacifistički stavovi, jer je zagovarao rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba nakon Šestodnevnog rata, u kojem je i sam sudjelovao (1967. o tome piše u članku Zemlja naših predaka), a utemeljitelj je pokreta Peace Now. Piše i zalaže se za po njemu bolja rješenja arapsko-izrael-skog sukoba te tako stječe velik broj neistomišljenika. U ovom romanu može se u liku mladića Šmuela prepoznati personifikacija mlade izraelske države u kojoj se na kraju nazire razrješenje, jer poslije njegova tri siva zimska i kiš-na mjeseca u tajnovitoj i sumornoj kući uz dva oprečna pogleda na povijesni put Izraela, vrteći se oko povreme-nih ljubavnih susreta s Atalijom, udovicom tragično stra-dala izraelskog vojnika, uz usputna promišljanja o religiji i politici, pokušavajući naći sebe i izlaz iz situacije u kojoj se našao – sve to ostavlja iza sebe. On napušta kuću u kojoj vlada melankolična bezizlaznost, sredinu u kojoj kao da je stalo vrijeme, i vraća se normalnom životu nadajući se uz brojna pitanja i neizvjesnost najboljem razrješenju pa roman završava rečenicom: „Šmuel je ostao stajati nasred prazne ulice. Skinuo je naprtnjaču s ramena. Spustio ju je na prašnjavi asfalt. Na naprtnjaču je oprezno položio kaput, štap i kapu. Stajao je tamo i pitao se.“Na kraju treba podsjetiti i upozoriti da je na omotnici ove knjige gotovo kao podnaslov navedeno kao prepo-ruka: „Pravo remek-djelo, roman mudrosti, melankolije i humora“ (Hannes Stein, die Welt), ali izdvajam kao naj-bolju i objektivnu kritiku rečenicu iz New York Timesa – Book Review: „Oz je nenadmašan, maštovit kroničar unutarnjih i vanjskih transformacija svoje zemlje.“

NOVIOMANUT 133

15

NOVE KNJIGE

Roman Dojča druga je knjiga Adriane Altaras, poznate po prvoj knjizi Titove naočale, u originalu Titos Brille. Njen prvijenac objavljenoj je na hrvatskom jeziku u izdanju Mozaik knjige, u prijevodu Branke Grubić, koja potpisuje i prijevod njezine najnovije knjige pod naslovom Dojča (2016), također u izdanju Mozaik knjige.Spisateljica Adriana Altaras u rujnu 2016. boravila je u Hr-vatskoj, gdje je o svojem književnom stvaralaštvu i umjet-ničkim interesima govorila kao gošća Festivala svjetske književnosti (FSK). Sada već tradicionalan jesenji festival, na kojem se predstavljaju nove knjige suvremenih pisaca koji dolaze kao gosti, održan je u organizaciji nakladnika Frakture od 4. do 11. rujna uZagrebu te od 5. do 14. rujna u Splitu.Ovaj put pozvana gošća Adriana Altaras skrenula je po-zornost na svoj drugi roman Dojča (Doitscha, Verlag Ki-epenheuer/Witsch, Köln, 2014, napisan na njemačkom jeziku), s podnaslovom Ispovijed jedne židovske majke. Adriana Altaras njemačka je glumica i spisateljica rođena 1960. u Zagrebu, u židovskoj obitelji, kao dijete Jakova Al-tarasa i Thee Fuhrmann, gdje je provela prve četiri godine, a poslije toga sve do danas živi u Berlinu. U karijeri u ka-zališnom i filmskom svijetu (upućenima u njemačku scenu njezino je ime poznato jer je redateljica brojnih predstava i opera), primila je više nagrada (Saveznu filmsku nagra-du, kazališnu nagradu pokrajine Nordrhein-Westfalen te Srebrnog medvjeda za glumu). Donedavno bili su njezini interesi samo gluma i redateljski rad, no odlučila se okušati i u pisanju te godine 2012. izlazi njezin roman Titove na-očale. Autobiografski zapisi imaju podnaslov Povijest moje naporne obitelji. Roman Titove naočale duhovita je priča, a o navodnim Titovim naočalama na tek pola stranice knji-ge usput priča spisateljica. Možda je njemački nakladnik u dogovoru s autoricom želio atraktivan naslov kao poziv čitateljima da knjigu sa znatiželjom uzmu u ruke i požele pročitati. Zapravo tu se pripovijeda o raznim događajima u autoričinoj nekoć imućnoj i utjecajnoj obitelji, najviše o njezinu ocu, vojnom liječniku, njegovu sudjelovanju u par-tizanima, njegovim ljubavnicama, novootkrivenoj sestri i uopće o jednoj, kako ona sama kaže „napornoj“ židovskoj obitelji. Ujedno je to na neki način njezin obračun s obi-teljskim duhovima. U knjizi autorica otvoreno progovara o tajnama i skrivenim događajima iz života roditelja, što je za mnoge čitatelja njezine knjige gotovo šokantno. Kritika je hvali kao autoricu snažne autoironije i humora. Usput napominjem: znamo da su se mnogi svjetski poznati knji-ževnici kao primjerice Ephraim Kishon i Etgar Keret svijetu predstavili kao Židovi sa smislom za humor. Tako u knjizi kao i u brojnim intervjuima Adriana Alta-ras govori šaljivo i s ironijom: „Prvo mi je umro otac, a ubrzo potom i majka. Dobro, to se događa. No, misliš li da je normalno to što roditelji desetljećima nisu ništa bacili? Osim toga, otac je imao hrpu ljubavnica, koje mi još uvi-jek pišu, ja imam polusestru, kojoj nisu sve koze na broju, i najmanje jednog brata, kojeg ne poznajem... “ U intervjuu koji je dala na televiziji u emisiji Damin gambit ponavlja: „Našla sam sve što nisam htjela znati. Poslije rata su sve čuvali. Nisu ništa bacili.“ Autorica otkriva životne putove članova svoje obitelji, u kojima će mnogi čitatelji pronaći paralele s vlastitim životom, a mlađi upoznati događaje iz Drugoga svjetskog rata i u poslijeratnoj Jugoslaviji. Tako Adriana Altaras piše o roditeljima koji su preživjeli logor na Rabu i rat u partizanima, da bi iz Titove Jugoslavije morali pobjeći 1964, kada je Adriana imala svega četiri godine. Na kraju svoje „autobiografske ispovijedi“ sama spisateljica kaže: „To je jedna vrlo europska priča. Želje-la sam da na neki način ta priča ostane sačuvana. Knjiga mi se učinila kao dobar način da opišem svoja sjećanja na djetinjstvo i roditelje.“ Adriana Altaras, autorica dva romana s elementima au-tobiografije, napominje: „Sve moje priče odavno čekaju da budu ispričane; budući da pišem jako brzo, vrlo suhim tonom, nekako u tom procesu to što pričam postaje za-

Adriana Altaras: DojčaNjemačka spisateljica i glumica Adriana Altaras, rođena 1960. u

židovskoj obitelji u Zagrebu, kojoj je 2013. godine objavljen hrvatski prijevod njezina književnog prvijenca – romana Titove naočale – sada

je pred hrvatskim čitateljima sa svojim novim romanom Dojča

Piše Narcisa Potežica bavno. Ali i moj je život zabavan, iscrpljujuć, ali i zabavan. Zato ga i zapisujem.“ Druga knjiga svojevrstan je nastavak prve, Titovih naočala, ali sada ona ne traži svoje židovske korijene ni prošlost svo-je obitelji, već je njezin sin u potrazi za identitetom. Naime i roman Dojča autobiografski je ili barem ima mnogo ele-menata autobiografije. No u njemu se ne bavi obiteljskom poviješću iako u jednom poglavlju piše o roditeljima – o ocu, liječniku i Titovu partizanu, koji kasnije u Njemačkoj postaje uspješan specijalist i angažira se oko gradnje si-nagoge, te o majci koja je bila partizanka i do kraja živo-ta ostala odana mladenačkim idealima – već je u središtu sadašnjost i životni problemi njezine suvremene njemačke obitelji. Tako ona u ovoj knjizi piše o sebi, svojem suprugu Nijemcu, skladatelju klasične glazbe, s kojim ima dva sina, te o sinovima u pubertetu. Knjiga je najavljena kao čarobni portret židovsko-njemačke sadašnjosti prepun tragikomič-nih priča o sukobima identiteta i vjere. Zanimljiva je tema – suprug, zet i otac – Nijemac u obitelji Židova, pa otuda i naslov Dojča. Središnja priča u knjizi je sukob – odnosno opisan odnos oca Nijemca, katolika, i sina Davida, koji se u pubertetskoj potrazi za identitetom smatra stopostotnim Židovom. Naslov se odnosi na pobunu sina protiv oca, kojega redovito podrugljivo zove „Hej, Dojča!“ U jednom poglavlju njihov odnos i komunikaciju opisala je s pomoću imaginarnih SMS-poruka između oca i sina, koji su u suko-bu, ali se vole i zapravo su u mnogočemu slični.

Knjiga je koncipirana tako da u svakom poglavlju govori jedan lik – tako u prvom pripovijeda autorica, Adriana, u drugom njezin stariji sin David, koji govori o proble-mima odrastanja, prijateljima u Berlinu, a u jednom pri-povijeda i mlađi sin Samy. Jedno od posebno zanimljivih poglavlja je ono u kojem govori Davidov kum Aron, koji ga je učio o židovstvu i koji mu je veliki i jedini uzor. Aron je Adrianin prijatelj iz mladih dana i upravo on je i nju uveo u svijet židovstva, jer u roditeljskom domu nije se toliko držalo do vjere ili običaja. Kada Davidov kum i njezin prijatelj Aron umre, ostavi iza sebe veliku prazni-nu. Zatim u knjizi progovara suprug Georg, beskrajno strpljiv i tolerantan prema ženi, koji obožava sinove, a važno mjesto zauzima teta Jele u Mantovi, koja se udala za Talijana i kod koje je ona odlazila i dugo boravila dok je bila djevojčica.Adriana govori u ovom romanu i o snimanju filma pre-ma njezinoj prvoj knjizi. Naime, na osnovi romana Ti-tove naočale snimljen je cjelovečernji film, a Adriana je glavni lik koji pripovijeda, putuje iz Njemačke u domo-vinu roditelja, zapravo pojavljuje se u dokumentarcu koji je bio i kod nas prikazan, na Festivalu tolerancije, i mnogi ga se sjećaju. Film je sniman u Zagrebu, na Bledu, u Splitu – gradu njezinih roditelja, na Rabu, gdje su bili u logoru, pa na Visu, kada govori o partizanskom dobu, zatim u Njemačkoj, jer su tamo otišli i živjeli do kraja ži-vota, a i ona sada tamo živi. Adriana sama glumi i govori o roditeljima i o djetinjstvu, a uspomene prepričava na lepršav i duhovit način. Tako u knjizi Dojča saznajemo o zgodama i nezgodama sa starim automobilom koji ona vozi u filmu i s njim putuje po staroj domovini. Tijekom vožnje priča svoju životnu priču, kao i o tome kako po-slije smrti roditelja, koji su vodili bitke s njemačkom bi-rokracijom, i ona sada vodi spor oko povrata svoje imo-vine u suvremenoj Hrvatskoj. A usput spominje i druge događaje uz epizodu sa starim automobilom jer svašta se zanimljivog, smiješnog i nevjerojatnog događalo za vri-jeme snimanja i tijekom tog njezina životnog i filmskog putovanja.Ideju da napiše knjigu Dojča autorica je objasnila u razgo-voru na Festivalu – naime, ona smatra da njezina obitelj i odnosi unutar nje odražavaju i šire društvene odnose Židova i Nijemaca u suvremenoj Njemačkoj. Ona sa su-prugom Nijemcem ima dvoje djece i neprestano balansira između profesionalnih obaveza, obitelji, židovske kulture i običaja te prošlost koja počinje navirati nakon smrti ro-ditelja. Najdojmljiviji dio knjige kratka je rečenica: „Moja teta je u pravu: prošlost je sada.“ Adriana Altaras kaže „svi smo mi unuci rata na neki način“ i dodaje: „Pomislila sam da je struktura odnosa unutar naše male obitelji vjerojat-no ista ona koja vrijedi na široj, društvenoj razini. No, naš se obiteljski dojča, moj suprug, emancipirao – nisam si-gurna vrijedi li to za sve Nijemce.“ U romanu se zapravo isprepleće nekoliko tema: migracij-ska prošlost i život druge generacije, zatim položaj žene Židovke u Njemačkoj, očuvanje tradicije, obilježavanje običaja, Holokaust koji jest i nije prisutan, uza stalnu au-toričinu ironiju i humor – sve u svemu, pun pogodak za čitatelja koji traži lagano štivo, ali i više od toga. Naime, Adrianin sin David svaki dan hoće biti nešto novo, a kada prvi put ode u Izrael, čitava obitelj ide za njim pa to posta-je i turističko putovanje. Posebno je slikovito opisan obi-lazak Jeruzalema i susret sa zidom plača te zajednički sre-tan povratak. Na kraju romana David donosi odluku da ponovno ode u Izrael i da se tamo bori. Majka se naravno brine, no uza sve napore ne može ga odgovoriti – no baš tada događa se da teti Jeli, koja živi sama u Mantovi bude pregažen pas i ona je očajna. Adriana u spasonosnu misiju šalje Davida da teti Jeli nabavi drugoga psa iste vrste – to putovanje u inozemstvo bude mu dovoljno i potpuno ga ohladi od žarke želje da ide u Izrael.Objašnjavajući razloge pisanja nove knjige autorica ističe kako nastoji pisati „i politički korektno i politički nekorek-tno“ pa dodaje: „Zanimalo me također kako se djeca nose s našom pričom; moramo li mi Židovi i dalje iskorištavati sram Nijemaca kako bismo se slagali, ili je došao trenutak za promjene? Također, koja je uloga nežidova u toj igri?“ Sama je autorica rekla na Festivalu svjetske književnosti, što je više puta ponovljeno na predstavljanjima knjige: „Do sad se pokazalo da se knjiga sviđa i Židovima i onima koji to nisu, da se podjednako i jedni i drugi smiju čitajući je. Mož-da nam je svima baš takva knjiga i bila potrebna.“

To je obiteljska priča, a sama autorica već na početku ističe: „Dobronamjerni bi sada mogli reći da bi od-nos između Židova i Nijemaca mogao biti pozitivan. Uskoro će biti sedamdeseta obljetnica završetka rata, gotovi svi preživjeli sada su već mrtvi. Novi početak je tu. Da, da, da. U Bundestagu sigurno, ali kod nas kod kuće ne vidi se da je rat završio, a to kod kuće je stvarnost.“ Njen stariji sin David – u potrazi za identitetom – želi biti Židov i ona kaže: „Davide, tvoj otac je Nijemac. Ja sam Ži-dovka. Prema starom Mojsiju, to ti ne moram ni govoriti, i ti i brat ste, naravno, Židovi. Ali prema modernoj geneti-ci, ti si pedeset posto Nijemac i pedeset posto Židov, htio ti to ili ne. I možeš osporavati koliko želiš, ali to se neće promijeniti. To je posebna mješavina na jednoj, recimo, ‘posebnoj osnovi’. Da sam se udala za Indijca, možda bi bilo lakše. Ali ti onda uopće ne bi postojao ... Tvoj otac nije bio ni na istočnom frontu ni u Hitlerovoj mladeži. On čak ni ne dolazi iz Münstera, nego iz jednog malog sela u blizini, a njegove ubilačke sklonosti ograničene su na ubijanje komaraca.“

NOVIOMANUT 133

16

NOVI OMANUTPrilog židovskoj povijesti i kulturi

Broj 4 (133) Zagreb, studeni-prosinac 2016 / hešvan-kislev 5777 – ISSN 1331-8438Časopis izlazi tromjesečno

Izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”Zagreb, Palmotićeva 16, tel.: ++385 (01) 4817 655, fax: ++385 (01) 4922 694Žiro račun kod ZAP: 2360000-1101558364Savjet časopisa: August Kovačec, Viktor Žmegač, Arijana KraljGlavna urednica: Tamara Jurkić Sviben (novi.omanut@yahoo.com)Uredništvo: Ljiljana Dobrovšak, Živko Gruden, Ivan Mirnik, Spomenka Podboj, Vesna Domany HardyInozemni dopisnici: Alexandra Armstrong (Durham), Suzana Glavaš (Napulj), Josef Kodet (Jihlava), Mirjam Steiner-Aviezer (Tel Aviv)Lektorica: Saša Vagner Grafička priprema: Vjesnik d.d., Tisak: Vjesnik d.d.

Cijena 10 kn – za inozemstvo 20 kn

pretplata za šest brojeva 60 kn, za inozemstvo 20 EURIBAN: HR4023600001500332212

SWIFT: ZABAHR2XMišljenjem Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske od 8. srpnja 1994., ur. broj 532-03-1/7-95-01, periodična tiskovina “Novi omanut” koju izdaje Kulturno društvo “Miroslav Šalom Freiberger”, ubilježena pod brojem 719, oslobađa se plaćanja poreza na promet.NOVI OMANUT se izdaje zahvaljujući donacijama Savjeta za nacionalne manjine RH, Ministarstva kulture RH i Grada Zagreba, Ureda za kulturu.Ovaj časopis u cjelini, kao i prethodnih devet počevši od broja 112 iz 2012. godine, te mjesečni pro-

gram kao i više pojedinosti o radu našeg Društva možete vidjeti na stranici www.kd-miroslavsalomfreiberger.com

Marianna D. Birnbaum: 1944 – A Year Without GoodbyesMarianna Birnbaum, profesorica Sveučilišta u Kaliforniji, Los Angeles, u dvama je izdanjima – na mađarskom (2015) i na engleskom jeziku (2016) – u Budimpešti, kod izdavačke kuće Corvina, objelodanila je

djevojačke uspomene iz nesretne 1944. godine (1944 – Godina bez pozdrava)

Piše Ivan Mirnik „Dvije peštanske slastičarnice. Tijekom ljeta 1944, budući da sam već navršila šestu godinu života, i ja sam morala nositi žutu zvijezdu. … Nikad nisam smjela izići sama iz kuće. I ovaj put istrčala sam potajno, uglavnom zbog toga što više ni-sam mogla izdržati veliki broj ljudi naguranih u tu kuću, neprestanu glasnu viku i mnogo druge buke. Zaokrenula sam oko ugla Požunske (Poszony) ulice, no nisam se usudila približiti parku, jer je Židovima ulaz bio zabranjen, već sam stala pred jednom dobro poznatom tamošnjom slastičarnicom. S mukom guta-jući slinu, promatrala sam djecu u njoj, kako sjede na klupama i ližu sladoled. I odavde su Židovi bili isklju-čeni, a ja nisam dobila sladoleda od prethodnog ljeta, jer u ono doba nije bilo u modi jesti sladoled zimi, a kad je opet došlo proljeće, više nisam smjela ulaziti na takva mjesta. – Odjednom se pojavila sjena preko izloga i kad sam se okrenula, vidjela sam njemačko-ga vojnika, kako stoji uz mene. Mora da je bio oficir, jer je na odori imao zvijezde. ‘Was magst Du? Willst Du ein Buntes?’ (Koji bi željela? Jedan miješani?) ‘Ja bitte…’ (Da, molim). Kako sam bila preplašena, moj odgovor jedva se čuo. Uzeo me za ruku i ušao u sla-stičarnicu sa mnom, sa žutom zvijezdom na mojoj haljinici, i naručio dvije kugle miješanoga sladoleda za mene. Naravno, on je bio taj kojeg su poslužili, ali uvjerena sam da su ljudi koji su unutra sjedili razu-mjeli što se dogodilo.Oficir je kornet stavio u moju ruku, platio i krenuo pre-ma izlazu. Slijedila sam ga, sa sladoledom u jednoj ruci, a druga ruka, koju časnik više nije držao, nespretno je

visjela, kao uz mene. Promrmljala sam zahvalu dok se on požurio dalje, a da se nije osvrnuo. Bio je to jedan i jedini njemački vojnik s kojim sam se susrela za vri-jeme rata. Da iz toga susreta izvučem neki zaključak o odnosu njemačke nacističke armije i Židova?“D. Marianna Birnbaum, hrvatskom čitateljstvu već po-znata profesorica (emerita) University of California, Los Angeles, u dvama je izdanjima – na mađarskom i na engleskom (skupa s autoricom knjigu je na engle-ski prevela Judith Flesch Rose) jeziku – u Budimpešti, kod vrlo ugledne i stare izdavačke kuće Corvina, obje-lodanila djevojačke uspomene iz nesretne 1944. godine – Marianna D. Birnbaum: 1944 – A Year Without Go-odbyes Corvina Books Ltd., Budimpešta, 2016. / Ma-rianna D. Birnbaum: Emlékalbum 1944-ből. Corvina Kiadó, 2015. (1944 – Godina bez pozdrava). Nažalost, nisu sve priče u toj knjizi sretno završile, kao ona pret-hodno citirana. Većina ljudi, djece, odraslih, prijatelja, rođaka, znanaca, školskih drugova, nestali su te 1944. I da se njihova imena ne zaborave, Marianna Birnbaum ih mnoga spominje, a neke od spomenutih možemo vi-djeti i na fotografijama. Začudo sačuvanima. „Godina 1944. bila je najvažnija godina u mome životu. Moje djetinjstvo prestalo je 1944, a ono što sam tada doživje-la odredilo je desetljeća, koja su uslijedila. Otkada mi je bilo deset godina, gledam svijet onako kako sam ga tada vidjela. U borbi između Boga i Sotone, Sotona je pobijedila, ali nam to nisu kazali.“Među „nestalima“ nižu se mnoga imena kao Nyuzsó B., Évike Schönberger (autoričina sestrična, koja nije doži-vjela jedanaestu godinu, a kojoj je knjiga i posvećena), tetka Hermina i ujak Iszák, Ferenc Molnár Jr., Sándor László, Ármin Löwinger i mnogi druga. Često čitamo

i njihove nadimke, neka se ni oni ne zaborave. Ipak, nekolicina je imala sreću. Marianna Birnbaum nam na početku knjige priča kako je 2002. srela neke od svojih prijateljica iz razreda, a jedna od njih joj je rekla: „Ne možeš si zamisliti kako smo ti zavidjeli nakon rata!“ Nisam razumjela njezinu opasku i odgovorila sam joj: „Zašto biste mi zavidjeli? Tada više nismo bili tako bo-gati.“ „Stoga jer je oboje tvojih roditelja ostalo živo“, kazala mi je.Marianna Birnbaum predavala je mađarsku i sred-njoeuropsku literaturu i kulturu, a redovito predaje na Odsjeku za srednji vijek Srednjoeuropskog sveu-čilišta. Od njezinih djela spomenimo samo neka: Be-hind the Image: Another Text. Six Essays on Art and Literature (Iza slike: drugi tekst. Šest eseja o umjetnosti i književnosti; Argumentum, Budimpešta, 2008), Fro-met Mendelssohn. A Life Beneath the Bonnet (Fromet Mendelssohn. Život ispod kape; Argumentum, Buda-pest, 2012) – riječ je o ženi glasovitoga filozofa Mosesa Mendelssohna i baki skladatelja Felixa Mendelssoh-na-Bartholdyja. Vrlo je zanimljiva i knjiga Esterházy, Konrád, Spiró in Jerusalem (Esterházy, Konrád, Spiró u Jeruzalemu; Nischen Verlag, Beč, 2014), u kojoj objelo-danjuje razgovore koje je vodila s poznatim mađarskim piscima: nedavno preminulim Péterom Esterházyjem, kao i Györgyjem Konrádom te Györgyjem Spiróom u Jeruzalemu.Nama je najpoznatija njezina knjiga The Long Journey of Gracia Mendes (Central European University Press, Budimpešta – New York, 2003), koju je na hrvatski preveo naš nezaboravni Branko Polić: Dugo putovanje Gracije Mendes (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006).

S A D R Ž A JKantori i pjevanje u sinagogama (Tamara Jurkić Sviben) .................................................................................................................................. 1Arhitektura sinagoga u Hrvatskoj – memento nestaloj baštini (Ivan Garašić) ............................................................................................ 3Novi dan za Zlatnu Ružu u Lavovu (Jason Francisco) ....................................................................................................................................... 5Salomon Sulzer i sinagoga u bečkoj Seitenstettengasse (Max Wohlberg) .......................................................................................... 6Voljela ga je, umro je kao žrtva Holokausta Sada njezin sin oživljuje njegovu glazbu (Malcolm Gay) ............................................. 7Doktorat o židovskim glazbenicima u Hrvatskoj (Zdenka Weber) .................................................................................................. 10Židovi uključeni u rat u zaraćenim stranama (Ljiljana Dobrovšak) ................................................................................................. 10Koncerti u Haifi, Jeruzalemu i Jaffi (Ivan Mirnik) ............................................................................................................................. 11Jedinstveni umjetnik – književnik i glazbenik (Željko Ivanjek) ....................................................................................................... 11Car Franjo Josip I – Rex Iudaeorum (Rita Koch) .............................................................................................................................. 12Helene Liebmann – pijanistica, pjevačica i skladateljica (Andrea Schwab) ..................................................................................... 13

NOVE KNJIGEAmos Oz: Juda (Narcisa Potežica) ...................................................................................................................................................... 14Adriana Altaras: Dojča (Narcisa Potežica) ......................................................................................................................................... 15Marianna D. Birnbaum: 1944 – A Year Without Goodbyes (Ivan Mirnik) ...................................................................................... 16

NOVE KNJIGE