Vladimir Horvat - Primjedbe na životopis Ote HorvataMislim da su Zorkove primjedbe u redu, možda bi se kada se sve riješi, trebali naći i „uravnotežiti“ sav taj materijal. Drašku svaka čast, dao si je puno truda ali ima par grešaka pa sam si dozvolio ispravke i nadopune.Primjedbe idu redom, po stranicama. Neke su primjedbe ispravak tipfelera i gramatike, neke su nadopuna i ispravak činjenica.

Str.6. u ulici Andrija Kačić Miošić ili Andrije Kačića Miošića.?Str.7. Red 10 umjesto Pećuha treba Pečuha,Str.8., red 17 iza „Hrvatski Sokol“ dodati – otac Ote H. Franjo je volio društvo i pjevao je u Hrvatskom pjevačkom društvu Rodoljub. Mislim da Mišo Nikolić ima sliku, molio sam ga da mi pošalje.Dodatak na str 8. ili 11.(?) 02.03.1920. – Molba za oprost plaćanja školarine. U prilogu fotokopija.Str.9. uz sliku bake M. C. Horvat treba dodati sliku dide Franje, pa tek onda tete Ružice.Str.15. Dr. Oto Gavrančić, odvjetnik, bio je važna osoba za Viroviticu, te je bio Voditelj – zapovjednik(?) Vatrogasne postrojbe u Virovitici. Godine 1976-e sam surađivao sa vatrogascima VT te sam u Vatrogasnim domu vidio izložene na zidu neke njegove fotografije. Kreditirao je Otin studij strojarstva, te je Oto bio sav sretan kada je svom ujaku sve vratio, nakon zapošljavanja.. Str.16. Oto Gavrančić se na studiju prava u Zagrebu sukobio sa kolegom Antom Pavelićem. Politički, bio je projugoslavenski nastrojen, priman u kraljevskoj obitelji i član masonske lože. Kada je dospio u logor Jasenovac, masoni su ga pokušavali izvući, ali osobnim zalaganjem fakultetskog kolege Ante Pavelića koji je u međuvremenu postao Poglavnik, to nije realizirano. Mučen je u nekakvom ukopanom kavezu i umro – ubijen je kao jedini mason u Jasenovcu.Str. 23. iza red 5. U školu je krenuo sa 6 godina, tako da je bio najmlađi diplomirani inženjer strojarstva u Kraljevini J.Str.28. Supruga Matejka je bila učiteljica i posao –mjesto zaposlenja je dobivala po potrebi službe. Radila je na školama u Ferdinandovcu i Noskovcima. Nakon rođenja drugog sina Zorislava prestala je raditi.Str.31. Početkom rata Oto je bio mobiliziran kao mornarički oficir te je bio u Boki u vojnoj luci u Kumboru. Mislio je svojom glavom i prečesto je svoje mišljenje iznašao pred „prijateljima“ te je stigao biti nepodoban i sumnjiv u svim sistemima.Dolaskom na brod, dobio je uniformu i ostalo, sve osim osobnog naoružanja što ga dobiva svaki oficir – časnik. Izgovori su se mijenjali – te nema futrola, te nema municije za njegov pištolj i slično. Svi ostali oficiri su bili uzdanice Kralja i Države.Nakon nekog vremena, flotu u Kumboru su napali talijanski bombarderi Breda. Bačene bombe nisu napravile materijalnu štetu jer su padale u more ili brda, ali su se mnogi „pouzdani“ zabrinuli. Slijedećeg jutra na brodu je uz kapetana ostalo par oficira, pa i nenaoružani nepodobni Oto. Kraljevina Juga je potom kapitulirala i tih par

oficira je dobilo „otpust“ iz vojske. „Pouzdani“ oficiri su bježeći sa brodova, na rivi trgali epolete i bacali na kameni pod. Oto je tvrdio da je tih epoleta bilo toliko da se moglo hodati samo po njima a da se ne stane na kameni pod. Tako je Oto, „nepodoban“ oficir bio na dužnosti na ratnom brodu dok nije otpušten.Nastavak nevolje je bio u Bečkereku (Zrenjaninu) gdje ga je lokalna folksdojčerska udruga na prijekom sudu osudila na smrt. Srećom, došao je kasno i prvi su ga sreli prijatelji i upozorili da bježi. Druga verzija te priče je da je kasno navečer zakucao ženi Matejki na prozor, ona je skoro pala u nesvijest, znajući za osudu prijekog suda. Ljudi koji misle svojom glavom, ( pogotovo ako su pričljivi i skloni inatu) su očita prijetnja svakom grubom sistemu. (Tada je bila parola - Ili si sa nama ili si protiv nas!)Str.35. Nakon što se cijela obitelj (sretno) preselila u Viroviticu, Oto se zaposlio u Ministarstvu šuma i ruda NDH, te radi kao rudarski inspektor i kao ravnatelj Tehničke škole u Klaićevoj ulici. Istovremeno piše „Mehaničku tehnologiju“Poslije rata ostaje na istom – sličnom poslu te osniva Rudarski nabavni zavod (preteča kasnijeg „Rudara“) i biva postavljen za direktora. Ni novi sistem nije volio ni prigovaranje ni kritike. Oto je jednom političkom moćniku prigovorio što je za pomoćnike dobio partijski pouzdanog čovjeka (UDBA?) a ne tehnički osposobljenog zamjenika da ga obuči poslu. Mislim da je bio sretan što nije nestao, nego je dobio „premještaj“ (izgon?) u Novi Sad, u ožujku 1946.godine, po nalogu Ministarstva industrije FNRJU lipnju se u Virovitici rodio treći sin Vladimir. Kada je bio prijavljivan u općini, njegova teta Marija je tražila da ime bude Vlatko. U to doba je još tinjao HSS i Vlatko Maček je bio živ i opasnost (?) za režim. Matičar je inzistirao da sin bude Vladimir po slavnom Vladimiru (Lenjin) iz tog doba. Dogovoreno je da ime bude Vladimir – Vlatko. Matičar nije imao petlje niti to upisati te je upisao Vladimir – Ratko, što je isplivalo tek trideset godina kasnije, uvidom u originalni krsni list. To samo oslikava doba i način razmišljanja toga doba.Krajem 1946 Oti umire majka Marija a 1950 u travnju se rađa i najmlađi sin Branimir.Str. 38. Oto je svima, pogotovo svojoj djeci govorio da se na studij ide da bi se naučilo inženjerski misliti. Tvrdio je da se takvo veliko i sistematizirano znanje može i mora koristiti u bilo kojem poslu.Str. 42. Na pecanju, ranih pedesetih godina, je i sin Vlatko (službeno Vladimir) žustro pomagao u ribolovu. Kada je ulovio ribicu zvanu balavac (bila je puna sluzi), uhvatio ju je punom šakom. Međutim, ta riba ima oštre bodlje na bočnim i leđnoj peraji, na koje se on odmah ozljedio. Kada je sluz ušla u ranu (ranicu) to je jako peklo i on trk tati. On je ranu obrisao, pogledao da nije ništa ozbiljno. Junački sin je i dalje cvilio da ga to još boli. Odgovor je bio „Psa boli, pas trpi“. S obzirom da je to i dalje peklo, cendranje se nastavilo. „ Na psu rana , na psu i zarasla“ glasio je odgovor. Ukratko, nije bila riječ o nedostatku suosjećanja nego lekcija – život je takav, koji put – često - se mora trpjeti jer nema druge pomoći.Str.45. Mislim da numerologija uopće ne paše cijelom materijalu. Stari je bio predstavnik tehničke inteligencije, razmišljao je znanstveno – tehnički a ne tako.Str. 47. Dodatak – Gosp. Kislovski je bio i arheolog amater te je sudjelovao u iskapanju neolitskih kultura u Vojvodini. Nama je ispričao da sve kulture vremenom

pokazuju napredak, vidljiv na razvoju sačuvanih ostataka keramike Ona je bivala sve ljepša i bolja ali je svaki vrhunac razvoja pokrivao sloj pepela, pa onda opet – slabo, bolje pa jako dobra keramika, pa sloj pepela. Time nam je stavio do znanja da je svaki razvoj grupe ljudi ograničen u vremenu, jer je u te krajeve svako malo dolazila druga grupa ljudi koja je prvo zatrla dostignuća starosjedilaca a potom ih prihvatila stopivši se sa njima. Sa druge strane to je govorilo da su naši krajevi naseljavani u više navrata te da smo mi potomci ljudi koji su jednom međusobno ratovali,Na jednom arheološkom simpoziju je pobijao tada uobičajenu tezu da se poljoprivreda razvila za stotinjak godina. Napala ga je grupa profesionalnih arheologa sa tvrdnjom da nije kompetentan jer je on ipak samo arheolog amater. On je odgovorio da je amater arheolog ali da je profesionalni agronom. Vrijeme je kasnije pokazalo da je ljudima za razvoj poljoprivrede trebalo nekoliko tisuća godina i da se poljoprivreda širila seobama poljoprivrednika a ne razvojem starosjedioca, lovaca i sakupljača. Oni su poljoprivredu preuzimali miješanjem sa poljoprivrednicima.Str. 54. Trovanje ugljičnim monoksidom je bilo na velikoj peći u Osijeku, u OLT-u..Na platou na vrhu peći, visoko iznad poda, opslužitelj peći je pao u nesvijest. Oto se popeo do njega, spustio ga stepenicama -odvukao ga do poda, pa je i sam pao u nesvijest. Da tata nije išao spašavati tog poslužitelja, taj poslužitelj bi sigurno umro od trovanja smrtonosnim monoksidom. Obojica su se od trovanja oporavljali par dana u bolnici.Na jednom službenom putu u Bosni, za vrijeme rata „ zaradio“ je pjegavi tifus i jedva ostao živ. To mu je dodatno oštetilo srce, te je i umro od srčanog udara u snu, noću 07. 12 .1978.Str.70. Osim što je puno radio i bio udarnik, bio je i dobrovoljni davalac krvi u par navrata.Str.89. Malo dotjerati – Snimak je sa sigurne udaljenosti. Pa stari nije bio špija.Str. 90. Izbaciti – „ Iako ni tamo nije bilo dozvoljeno snimanje“Str. 98. Bio je simpatizer Vlatka Mačeka, bio je član HSS-a i zato mu se doma jedan sin i zove Vlatko. Nije bio član KP, kao ni jedan njegov potomak.Str. 99. U tvornici (Novkabel?) je jedan radnik tvrdio da je sreo Ota Horvata krajem rata, u svibnju 1945 kod Dravograda, da je bio ustaški oficir te da mu je on tada skinuo čizme. Za to doba je to bila smrtonosna objeda. Kada su prijatelji upozorili Otu na to, on je odmah, čim je čuo za to, uzvratio tužbom za klevetu. S obzirom na tadašnje doba, ( pa zar će ustaški oficir voditi tehniku tvrtke?) sve je završilo dobro, radnik se ispričao, zabunio se, a Oto je izjavio da bi mu on mogao samo mrtvom skinuti čizme. Slučaj je digao dosta prašine jer su tadašnji vlastodršci stalno sumnjičili sve intelektualce kao nepouzdane, bez obzira na njihov doprinos. Sedamdesetih godina, u razgovoru o tim vremenima je to spomenuto, i neko iz društva su znali za taj slučaj, i rekli su da je bilo gusto. Nakon suđenja na kome su u sjeni bili i ljudi iz raznih službi to se još godinama provjeravalo. Ispada da u ovim krajevima takav profil ljudi jednostavno ne može biti podoban.Str. 100. Red 6. Ako Srbi u Hrvatskoj (Hrvatski Srbi) prihvate ...Kao što su to činili Slovenci, Česi, itd ...... i drugi pripadnici nacionalnih manjina.Modeli su pokretani izmjeničnom strujom napona do 24 V preko transformatora.

Str. 102. Sva Otina djeca su više ili manje bila uključena u igre sa Marklinom (kasnija kopija je bila Mehanotehna ) i vlakovima. U to su bili uključeni i njihovi brojni prijatelji i svi iz tog društva su se nastavili dalje školovati i baviti nekim vidom tehnike.

Moji komentari nisu pokušaj uvađanja politike u taj materijal, ali mlađi ljudi jednostavno ne znaju da je nekoć bilo dosta teško izraziti mišljenje različito od mišljenja što ga je odredio CK ili neki lokalni moćnici. Puno toga je bilo dobro, ma odlično, ali je to bilo doba da su neki neistomišljenici jednostavno nestajali.

Vladimir Horvat