PRIRUČNIK O PREPOZNAVANJU DISKRIMINACIJE OSOBA S

Projekt „Use Your Rights! Ensuring Equal Opportunities and Non-discrimination at the Local Level“ / „Koristi svoja prava! Ostvarimo jednake mogućnosti

i suzbijmo diskriminaciju na lokalnoj razini“ izvode Hrvatski pravni centar, Društvo distrofičara Istre, „BUBAMARA“ Udruga osoba s invaliditetom

Vinkovci i Društvo distrofičara, invalida cerebralne i dječje paralize i ostalih tjelesnih invalida Grada Varaždina

PRIRUČNIK O PREPOZNAVANJU DISKRIMINACIJE OSOBA S

INVALIDITETOM I MOGUĆNOSTIMA ZAŠTITE NJIHOVIH

PRAVA

Ovaj projekt financira Europska unija i sufinancira Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske. . Za sadržaj ovog dokumenta isključivo je odgovoran Hrvatski pravni centar i ne može se smatrati službenim stavom Europske unije. Stajališta izražena u

ovoj publikaciji ne odražavaju nužno stajalište Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske.

1

SADRŽAJ

GRAĐANSKI AKTERI U ZAŠTITI PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM (SRĐAN

DVORNIK, NEOVISNI KONZULTANT I PUBLICIST IZ ZAGREBA) 4

1. Potreba za građanskim angažmanom 4

2. Specifičnosti ljudskih prava osoba s invaliditetom 5

3. Izazovi u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom 6

4. Značenje građanskog angažmana 8

5. Specifičnosti djelovanja u lokalnoj zajednici 10

6. Glavni načini javnog djelovanja 11

7. Postavljanje problema na 'dnevni red' 11

8. Rješenja i odgovornosti 13

9. Potkrepa javnih aktivnosti 14

10. Odnosi s medijima 16

11. Obavještavanje javnosti 16

12. Aktivnosti nakon akcije/kampanje 19

KAKO PREPOZNATI DISKRIMINACIJU? (DOC. DR. SC. SNJEŽANA VASILJEVIĆ,

PRAVNI FAKULTET U ZAGREBU) 20

1. Uvod 20

2. Diskriminacija i oblici diskriminacije 23

3. Dokazivanje diskriminacije i teret dokazivanja 42

4. Alati za dokazivanje diskriminacije 45

5. Sankcije za diskriminaciju 45

SUDSKA ZAŠTITA I NAKNADA ŠTETE ZBOG DISKRIMINACIJE (DOMAGOJ

FRANJO FRNTIĆ, PREDSJEDNIK OPĆINSKOG RADNOG SUDA U ZAGREBU) 48

1. Uvodne napomene 48

2. Općenito o antidiskriminacijskom uređenju u Republici Hrvatskoj 48

2

3. Sudski postupak i naknada štete zbog diskriminacije 55

4. Zaključne napomene 68

POSTUPANJA PRAVOBRANITELJICE ZA OSOBE S INVALIDITETOM NA PODRUČJU

SUZBIJANJA DISKRIMINACIJE NA OSNOVI INVALIDITETA I ZDRAVSTVENOG

STANJA (URED PRAVOBRANITELJICE ZA OSOBE S INVALIDITETOM) 69

1 O pravobraniteljici za osobe s invaliditetom 69

2. Koje su nadležnosti pravobraniteljice za osobe s invaliditetom 69

3. Što pravobraniteljica za osobe s invaliditetom ne može? 70

4. Kako postupa pravobraniteljica za osobe s invaliditetom? 71

5. Ovlasti pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u primjeni Zakona o

suzbijanju diskriminacije 71

6. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom i načelo razumne prilagodbe 72

7. Nesavršenosti ZSD-a kao alata u borbi za postizanje jednakosti osoba s

invaliditetom 75

8. Praksa Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u primjeni Zakona o

suzbijanju diskriminacije 78

9. Primjeri postupanja pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u slučajevima u

kojima je utvrđena sumnja na diskriminaciju na osnovi invaliditeta 83

SUDSKO OSTVARIVANJE GRAĐANSKOPRAVNE ANTIDISKRIMINACIJSKE ZAŠTITE

– PODSJETNIK O POJEDINIM RADNJAMA KOJE TREBA PODUZIMATI (PROF. DR.

SC. MIHAJLO DIKA, PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU) 93

1. Prethodne pripremne radnje 93

2. Udružna tužba 95

3. Ovrha 95

4. Sporovi protiv države. 95

SASTAVLJANJE INDIVIDUALNE ANTIDISKRIMINACIJSKE TUŽBE – SAŽETE UPUTE

(MR. SC. OLGA JELČIĆ, SUTKINJA VRHOVNOG SUDA RH U MIROVINI) 96

1. Sadržaj tužbe 96

2. Nadležnost 96

3

3. Stranke i umješač na strani tužitelja 96

4. Činjenični navodi i predlaganje dokaza u tužbi 98

5. Tužbeni zahtjev 99

PRIMJERI DOBRE PRAKSE 104

REZULTATI ISTRAŽIVANJA DISKRIMINACIJE OSOBA S INVALIDITETOM 106

1. Rezultati analize standardnog upitnika za osobe s invaliditetom 106

2. Rezultati analize upitnika za osobe s intelektualnim teškoćama 120

KOME SE OBRATITI U SLUČAJU DISKRIMINACIJE? 128

OBRAZAC PRIJAVE PRAVOBRANITELJICI ZA OSOBE S INVALIDITETOM 129

OBRAZAC PRITUŽBE UREDU PUČKOG PRAVOBRANITELJA 131

OBRAZAC KAZNENE PRIJAVE DRŽAVNOM ODVJETNIŠTVU REPUBLIKE

HRVATSKE 134

4

GRAĐANSKI AKTERI U ZAŠTITI PRAVA OSOBA S INVALIDITETOM

(Srđan Dvornik, neovisni konzultant i publicist iz Zagreba)

1. Potreba za građanskim angažmanom

Što su uopće prava? Najkraće, ona su garancija ljudske slobode. Prava postoje u društvu

u kojem se sve članice i članovi međusobno priznaju kao slobodna bića. Iz toga slijedi i da

se svakoj ljudskoj osobi priznaje ne samo pravo na život, nego i dostojanstvo, tj.

sposobnost da sama, bez tuđeg tutorstva, može odlučivati o svojim postupcima,

raspolagati svojom imovinom i uređivati svoj život. Pravo je naprosto zaštita slobode i

dostojanstva koja je nužna jer inače – budući da ljudi ne mogu živjeti izvan odnosa s

drugim ljudima – sloboda jednog čovjeka može prekoračiti granicu slobode drugoga.

U tome leži opravdanje odnosno legitimnost zakonā i drugih propisa koji ograničavaju

slobodu djelovanja i nameću neke obaveze. Njihovo bi donošenje, pod pretpostavkama

demokratskog poretka, trebalo biti pod utjecajem onih na koje se odnose i za koje ih se

donosi, kao što i njihovo provođenje u krajnjoj liniji ne može služiti ničemu drugome doli

optimalnoj zaštiti slobode svih i svakoga. No, budući da je cjelokupan taj posao zaštite

ljudske slobode i dostojanstva delegiran državnim institucijama – od zakonodavne, preko

izvršne, do sudske vlasti – i institucijama regionalne i lokalne samouprave, uvijek postoji

raskorak između potreba društva i akata tijela državne i lokalne vlasti. Periodična kontrola

koju društvo vrši biranjem članica i članova predstavničkih tijela (od općinskih vijeća do

Sabora) često nije dovoljna. Premda propise donose predstavnici i predstavnice građanki i

građana, nije zajamčeno da će oni uvažiti sve njihove legitimne potrebe. U društvu postoje

bitne razlike, i u bogatstvu, i u moći, i u interesima, pa i na ishod izbora više utjecaja imaju

oni moćniji. K tome, i na izborima i u predstavničkim tijelima odlučuje većina, pa legitimne

potrebe manjine mogu biti zapostavljene. Konačno, oni koji djeluju u institucijama vlasti

stječu i neke zasebne interese, vezane uz pogodnosti vlasti, pa se još više otuđuju od onih

koje bi trebali predstavljati i čiju bi slobodu trebali jamčiti.

Čak i kada su propisi te politički programi i mjere njihove promjene najbolji mogući,

iskustvo nas uči da to ne znači i njihovo stvarno provođenje, na dosljedan i nepristran

način. Neka su prava priznata na riječima (uključujući i tekst propisa) jer je to politički

oportuno, ali za njihovo ostvarivanje nema realnog interesa, što se vidi po manjkavim

provedbenim propisima, neodgovornosti i nedjelotvornosti institucija koje bi ih trebale

provoditi, nejasnim procedurama za zahtjeve, pritužbe i tužbe korisnika, te po

neadekvatnim ili nikakvim sankcijama za propuste i uskraćivanje prava.

Zbog svega toga nije dovoljno što je priznavanje i provođenje prava organizirano kroz

institucije vlasti i javne službe i ustanove. Građanke i građani moraju sami osvijestiti svoje

potrebe i artikulirati ih kao interese, organizirati se oko interesa i društvenih vrijednosti do

kojih im je stalo te se za njih javno zalagati. Da bi potrebe ili vrijednosti bile priznate kao

prava, nužno je uvjeriti većinu u društvu da su ti zahtjevi legitimni i pretvoriti ih u

5

demokratski pritisak koji će dovesti do njihovog pravnog priznanja, kako u normama tako i

u provedbi.

2. Specifičnosti ljudskih prava osoba s invaliditetom

Kada se kaže da pravo znači uzajamno priznanje svih ljudi kao slobodnih, s osobnim

dostojanstvom, uzima ih se apstraktno. Apstrahira se sve individualne i posebne razlike, a

uzima se samo to da ih se sve smatra slobodnima i sposobnima po vlastitu nahođenju

upravljati svojim životom i svojom imovinom. Na toj pretpostavci operiraju prava tzv. prve

generacije, kao što su pravo na život, slobodu kretanja i nastana, izbora i obavljanja

djelatnosti, nepovredivost doma, tajnost osobnih komunikacija i slično. Tu pripadaju i prava

na javno djelovanje – udruživanje, okupljanje, priopćavanje, sudjelovanje u raspravi... Sva

ona kao da kažu: "pustite me na miru, mogu sam/a odlučivati o sebi i onome što mi

pripada". Ta se 'poruka' ne odnosi samo na druge ljude, nego i na državu odnosno tijela

vlasti, koja trebaju imati moć neophodnu za zaštitu prava, ali ne smiju tu moć zlorabiti

zadiranjem u slobodu građanki i građana.

Ljudi su, međutim, ovako jednaki samo u apstrakciji. To nipošto ne znači da su osobna i

građanska prava, prava 'prve generacije' beznačajna ili lažna; da bi čovjek doista bio

slobodan i dostojanstven, nužno je da ta prava budu doista priznata i da ih se poštuje.

Samo što to nije dovoljno. Razlike među ljudima nisu samo 'horizontalne', kao što su

razlike u izboru zanimanja, mjesta za život ili u stilu života, nego i 'vertikalne', tj. razlike po

tome koliko različite kategorije ljudi imaju uvjeta i mogućnosti za slobodan i dostojanstven

život. Dobro je poznato da razlike u bogatstvu dovode do toga da jedni, koji nemaju svojih

sredstava, moraju raditi za druge, koji mogu koristiti tuđi rad i postajati još bogatiji. Također

je dobro poznato da ljudi manjinske etničke kulture ili manjinske seksualne orijentacije

imaju otežan pristup nekim društvenim dobrima zbog netolerancije većine ili zbog toga što

su određene institucije ili sadržaji 'skrojeni' restriktivno, samo po mjeri većinske grupacije.

Jedna od najtežih takvih posebnosti vezana je uz invaliditet. Zbog urođenih značajki, zbog

bolesti ili ozljeda, jedan dio društva nema sve fizičke, osjetilne, komunikacijske ili

intelektualne mogućnosti da djeluje onako kako to može većina. I ne može to promijeniti

kao što se mijenja zanimanje ili stil života. Osobe s invaliditetom stoga ne mogu u punoj

mjeri, ili ne mogu uopće, koristiti sve ono što se za većinu podrazumijeva, npr. sredstva

prijevoza, stanovanja, komuniciranja, obrazovanja, rada... ako su oblikovana samo po

mjeri onih bez invaliditeta. Potrebuju posebna pomagala, posebne načine prenošenja

informacija, posebno uređena mjesta obrazovanja, radna mjesta i prijevozna sredstva i

sve drugo što je nužno da bi imali pristup društvenim dobrima jednak kao i ostali.

Što to znači za ljudska prava? Prije svega to da nije dovoljno reći "svatko je slobodan

živjeti kako želi". Nije dovoljno da čovjek bude slobodan od presizanja drugih ljudi i od

zadiranja vlasti u domenu njene/njegove slobode. Za osobe s invaliditetom nije dovoljno

da se društvo i država uzdrže od uplitanja u njihove živote; nužno je da im aktivno pruže

pomoć za kvalitetan osobni život i sudjelovanje u svim aspektima društvenog života: u

6

radu i zapošljavanju, kulturi, političkom djelovanju, razonodi i drugima. Drugim riječima,

potrebno je efektivno priznanje specifičnih potreba osoba s invaliditetom i osiguranje

sredstava za njihovo zadovoljavanje.

To nas dovodi do pojma ljudskih prava tzv. druge generacije. Dok se ona prva zasnivaju

na individualnoj slobodi, ova druga se zasnivaju na socijalnoj solidarnosti. Ona počivaju na

načelu da svakome, unatoč osobnim, socijalnim i kulturnim razlikama, treba osigurati

osnovne uvjete za dostojanstven život i na uvažavanju činjenice da, zbog raznih

društvenih i individualnih okolnosti, nisu svi u mogućnosti sve to osigurati isključivo

vlastitim snagama.

3. Izazovi u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom

Ako preskočimo ono što je kroz velik dio ljudske povijesti obilježavalo sudbinu ljudi s

invaliditetom – predrasude, zanemarivanje, skrivanje, otvorena diskriminacija – u

današnjem društvu, u kojem je barem načelno prihvaćeno da bi svi ljudi trebali imati

jednaka prava, glavni izazov za osobe s invaliditetom jest indirektna diskriminacija. Kao

što je poznato, nju se pravno definira kao normu (i njenu provedbu) koja je naizgled,

formalno, jednaka za sve, ali koja odnose regulira na način da zanemaruje posebne

potrebe ili uvjete života neke društvene skupine, i tako je neizravno stavlja u nepovoljniji

položaj. Na primjer, pravilo koje svima jamči upotrebu javnog prijevoza, ali ne predviđa

uređaje za osobe s poteškoćama u kretanju ili zvučne signale za slijepe osobe, indirektno

diskriminira osobe s invaliditetom.

Tu bi se definiciju moglo proširiti: nisu diskriminatorni samo propisi koji reguliraju stvari po

mjeri većine a zanemaruju manjinu; diskriminatorna je i politika koja uopće ne donosi

nikakve propise za aspekte života važne za manjine u jednom društvu, u našem kontekstu

za pripadnike kategorije osoba s invaliditetom.

Drugi je, s time povezan izazov priznanja prava. Naime, dok se kod osnovnih prava svake

osobe radi o općem priznanju putem ustava i zakona koji važe jednako za sve, ovdje je

nužno priznanje čitavog niza posebnih potreba, koje proizlaze iz specifične vrsti

invaliditeta. Uz to je nužno i priznanje uvjeta njihovog zadovoljavanja. Invaliditet pogađa

mnoge, ponekad čak i sve aspekte čovjekovog života: osoba s poteškoćama u kretanju

nailazi na prepreke posvuda – od izlaska iz kuće, preko korištenja javnog prijevoza, do

ulaska u zgrade javnih ustanova, službi, ugostiteljskih objekata, korištenja toaleta...

Slijepoj osobi su uskraćene mnoge informacije oblikovane pod dominacijom vizualnoga,

od kućnog ambijenta, preko medija i obrazovanja do sudjelovanja u javnom kulturnom ili

političkom životu. Svim su osobama s invaliditetom znatno smanjene šanse za

obrazovanje, zapošljavanje, ili za izbor na razne javne funkcije. Da bi se njihove

mogućnosti barem donekle približilo mogućnostima osoba koje ne pate od invaliditeta, nije

dovoljno priznanje njihovih specifičnosti, nego i priznanje čitavog niza sasvim konkretnih

potreba te donošenje i provođenje vrlo specifičnih mjera u uređivanju javnih i stambenih

prostora, te osiguranje zdravstvenih i socijalnih usluga, pomagala, pomagača itd.

7

To uključuje i treći izazov – afirmaciju pozitivne diskriminacije. Sve norme i mjere koje

slijede iz priznanja specifičnih potreba osoba s invaliditetom, naime, trebale bi im donijeti

odgovarajuće specifične pogodnosti. To što osoba s invaliditetom ima pravo na osobnog

asistenta ne znači da svatko ima to pravo; to što bi slijepim osobama trebalo osigurati

posebnu kompjutersku opremu koja bi pružila bitne informacije bez upotrebe vida ne znači

da svatko ima pravo na javnu potporu u nabavci kompjuterske opreme. Formalno, to je

diskriminacija, ali ta je diskriminacija opravdana jer ona samo (i to nikada potpuno)

nadoknađuje umanjene mogućnosti što ih uzrokuje invaliditet. Zbog toga je i nazivamo

pozitivnom: ona ne umanjuje, nego nešto dodaje životnim mogućnostima osoba s

invaliditetom. Međutim, u društvu nerazvijene socijalne solidarnosti povlastice što ih pruža

pozitivna diskriminacija lako mogu biti shvaćene samo kao povlastice odnosno kao puka

diskriminacija (često, premda posve deplasirano pitanje: "a tko štiti većinu?"). Zbog toga je

nužan poseban angažman da se u društvu afirmira pozitivnu diskriminaciju kao način

poništavanja barem dijela izravne i neizravne negativne diskriminacije.1

Uz ovo je blisko vezan i četvrti izazov – troškovi. Prilagodba javnih površina i zgrada,

prijevoznih sredstava, stanova i obrazovnih ustanova; angažiranje asistenata; zdravstvena

skrb, pomagala i ostale mjere koje su nužne osobama s invaliditetom u svakodnevnom

životu, obrazovanju, na poslu itd. – sve to znači i određene troškove. U vremenima

ekonomskih poteškoća (a Hrvatska je, čini se, u ekonomskim poteškoćama otkad postoji

kao samostalna država) često se poseže za tim 'argumentom' kao opravdanjem za razna

ograničenja. Iza njega se, dakako, ne krije neka apsolutna nestašica, nego određeni

prioriteti.

Svaki argument koji se poziva na troškove implicira bilo usporedbu dvaju dobara, bilo

tvrdnju o teškoj skučenosti resursa: kaže li se da ispunjavanje određenih prava iziskuje

preveliku cijenu, zapravo se kaže da se za isti trošak može dobiti nešto vrednije, ili da ono

što bi se uz dani trošak dobilo nije dovoljno vrijedno. Ako je jednom normativnom poretku

temelj ravnopravnost svih ljudi, onda je očevidno da izjednačavanje mogućnosti slobodnog

i kvalitetnog života za sve ne može biti uvjetovano troškovima, jer je to postignuće jedna

od najviših vrijednosti. Jedini slučaj u kojem bi pozivanje na troškove bilo opravdano bio bi

kada bi troškovi posebnih prava osoba s invaliditetom ugrozili osnovne uvjete života

društva, što je zaista teško zamislivo. Pored svih neracionalnih troškova i troškova za

aktivnosti koje nisu vitalno važne, praktički je nemoguće da bi upravo troškovi ostvarivanja

pravā osoba s invaliditetom doveli do gladi i nestašice osnovnih sredstava za život.

Pozivanje na 'previsoke' troškove zapravo prikriva raskorak između normativno

deklariranog i realnog poretka.

1 Nelagoda pri upotrebi termina pozitivna diskriminacija očituje se i u čestom pribjegavanju nazivu

"afirmativna akcija", koji nije nikakav opći termin, nego naziv političkih programa i mjera koje su vlasti Sjedinjenih Američkih Država primjenjivale da bi ublažile djelovanje rasne diskriminacije. Naziv je odabran upravo kao eufemizam, da se izbjegne nepopularnu riječ "diskriminacija". Kako izbjegavanje odgovarajućih riječi više odmaže nego pomaže u suočavanju s problemom, i pozitivnu diskriminaciju treba označavati njenim pravim imenom.

8

4. Značenje građanskog angažmana

Ovi izazovi definiraju 'bojno polje' na kojem djeluju organizacije koje se bore za prava

osoba s invaliditetom i ljudska prava općenito. Za to nije dovoljno pozivati se na zakone,

nacionalne programe i strategije, ustav i međunarodne konvencije, premda se u svima

njima može naći važna uporišta u zalaganju za ljudska prava. Donošenje jedne pravne

norme, a pogotovo njeno stvarno provođenje, iziskuje nešto više od formalnog aranžmana.

Ono traži određen odnos snaga u društvu, takav da je društvo kadro primorati nadležne

institucije da se drže vlastitih propisa, tako da oni ne obavezuju i ograničavaju samo

građanke i građane, nego i samu vlast.

Snaga građanskih skupina koje se zalažu za ljudska prava leži u tome što one imaju

bogato, konkretno znanje o mnogim, gotovo bezbrojnim pojedinačnim slučajevima u

kojima se raskorak između važećih normi i stvarne potrebe za zaštitom slama na leđima

stvarnih, živih ljudi. O mnogim takvim slučajevima one obavještavaju ili čak alarmiraju

javnost kada valja pomoći žrtvama. Također, o ukupnim razmjerima i pojavnim oblicima

kršenja ljudskih prava informiraju i u svojim periodičnim izvještajima, kao što čine i

pravobranitelji. Iz svih tih informacija može se izvući bolne pouke o tome gdje propisi nisu

dovoljno dobri, gdje postoje ali nemaju "zube" (tj. odgovarajuće sankcije i mehanizme

efektivne provedbe), a gdje ih sistem primjene prava naprosto zanemaruje ili tiho opstruira.

Na području prava osoba s invaliditetom posebno je važan angažman organizacija koje

predstavljaju same te osobe, jer one najbolje poznaju krajnje učinke propisa, programa i

mjera koje bi im trebale osigurati normalan život i ravnopravnost. Kako invaliditet djeluje na

mnoga područja života, a za ostvarivanje prava nadležno je više različitih resora i službi,

postoji stalan problem njihove 'horizontalne' koordinacije. Oni koji u svakodnevnom životu

na svojoj koži doživljavaju stvarno djelovanje pravā i njihove provedbe mogu

najkonkretnije uočiti nedostatke u toj koordinaciji. Također, oni najbolje vide gdje su

praznine u propisima, programima i mjerama, odnosno koje prepreke i poteškoće na koje

nailaze osobe s invaliditetom nisu pokrivene na odgovarajući način – ili nisu uopće.

Budući da uglavnom rade s najslabijima (drugi za zaštitu svojih prava angažiraju

profesionalce, a služe se i svojim 'socijalnim kapitalom' - osobnim vezama i utjecajem),

organizacije za ljudska prava stječu još neka iskustva. Radeći u neposrednom kontaktu sa

žrtvama, ljudima koji se uglavnom nemaju kome drugome obratiti, saznaju mnogo o

njihovim sudbinama, uključujući i ono što isprva nije bilo predmet pritužbi na povrede

konkretnih prava. Tako mogu otkriti da osoba nije 'samo' žrtva uskraćivanja ili

neadekvatne primjene određenih prava, nego i teških ekonomskih i socijalnih prilika, da je

zapravo žrtva višestruke marginalizacije i izravne i/ili neizravne diskriminacije.

U isto vrijeme, praćenjem postupanja socijalnih i zdravstvenih ustanova te drugih

odgovornih javnih službi može se ustanoviti da se s mnogim takvim slučajevima postupa

upravo kao da su samo pojedinačni, izdvojeni problemi. Pri tome svaka služba ili institucija

više ili manje korektno obavlja svoj dio posla, previđajući 'faktor' višestruke marginalizacije

ili diskriminacije, čime se neizravno i sam sistem pridružuje diskriminaciji. Međutim, u

9

suočavanju sa stvarnom ljudskom sudbinom na vidjelo izlaze raskoraci između formalnog

prava i realnih uvjeta, ali i raskoraci između 'pozitivnog', važećeg prava i moralnog prava,

tj. između onoga što sistem faktički priznaje i onoga što bi trebao normirati i ostvariti kada

bi dosljedno priznavao "prirođeno dostojanstvo i vrijednost te jednaka i neotuđiva prava

svih članova ljudske zajednice"2.

Indirektnu, pa time često i skrivenu diskriminaciju u širem smislu najbolje mogu detektirati

upravo oni što rade s ljudima koji su u tako specifičnom položaju kao što su osobe s

invaliditetom, položaju koji iziskuje posebne napore ili sredstva da bi došli do onoga što

opća prava jamče svima. Dugo se, na primjer, zanemarivalo, a donekle se još uvijek

zanemaruje što opći propisi o prometu i uređenje javnog prijevoza nisu dovoljni da bi se

osobe koje se zbog invaliditeta otežano kreću mogle nesmetano služiti istim onim

mogućnostima kakve imaju osobe bez takvih poteškoća. Ima i mnogo drugih propisa koji

su naizgled fer i jednako tretiraju sve, ali su neizravno diskriminatorni upravo zbog toga što

ignoriraju neke bitne razlike koje ljudi nisu odabrali, pa ih ne mogu sami od sebe ni

promijeniti. Potrebna je neprestana borba za uvažavanje svih prepreka koje ometaju punu

uključenost osoba s invaliditetom u cjelokupan društveni život, ali također i za shvaćanje

da problem nije u samim osobama s invaliditetom i njihovim 'nedostacima', nego u društvu,

koje ne vidi prepreke i ne uklanja ih.3

Organizacije civilnog društva koje se zalažu za prava osoba s invaliditetom mogu djelovati

na nekoliko načina. One mogu, u suradnji s nadležnim institucijama sudjelovati u

obavljanju raznih funkcija podrške i pomoći osobama s invaliditetom i tako, kroz pružanje

određenih društvenih usluga, nadopunjavati ili poboljšavati postojeći sistem. Nadalje,

mogu svoje informacije i iskustva kroz različite izvještaje i prijedloge stavljati na

raspolaganje donosiocima propisa i mjera kako bi potaknule šire i trajnije promjene u

sistemu. Konačno, kada vide da je sistem previše trom, a nosioci odgovornih funkcija

slabo reagiraju na uočene probleme i na konstruktivne prijedloge, organizacije civilnog

društva mogu i trebaju učiniti sve da javnost postane svjesna problema te potaknuti njenu

podršku zahtjevima za bolja rješenja.

Iz ove perspektive treba gledati i na često istican 'ideal' po kojem bi organizacije civilnog

društva s jedne, a javne institucije i tijela vlasti s druge strane trebali djelovati u

partnerstvu, kao 'sektori' koji se međusobno dopunjuju. To je – uvjetno – moguće samo u

prvom i donekle drugom načinu djelovanja: ondje gdje organizacije građana preuzimaju ili

pridonose neke socijalne funkcije i gdje javne institucije prihvaćaju njihove informacije i

sugestije kao osnovu za donošenje propisa i praktičkih programa i mjera. 'Partnerstvo' tu

djeluje u onoj mjeri u kojoj javne institucije priznaju da su im potrebne usluge, informacije i

savjeti. Međutim, stvarno partnerstvo podrazumijeva odnos ravnopravnosti, u kojem jedna

2 iz preambule Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, točka (a)

3 Zbog toga Konvencija o pravima osoba s invaliditetom polazi od načela "da je invaliditet koncept koji se

još uvijek razvija te da invaliditet nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s oštećenjima i prepreka koje proizlaze iz stajališta njihove okoline te iz prepreka koje postoje u okolišu, a koje onemogućuju njihovo puno i djelotvorno sudjelovanje u društvu na izjednačenoj osnovi s drugim ljudima" (ibid., točka (e)).

10

strana ne ovisi samo o dobroj volji druge, a da ne važi i obrnuto. Prema tome, partnerski

odnos je moguć s vlastima i javnim institucijama koje su socijalno odgovorne pa stoga i

zainteresirane za suradnju s onima koji im mogu pomoći da izvrše svoje zadaće.

Pa i tada kada postoje odnosi suradnje ne radi se uvijek o partnerstvu, budući da

organizacije financijski ovise o potpori za projekte koju dodjeljuju javne institucije. Ako je

na građanske udruge preneseno pružanje neke socijalne usluge, to bi iziskivalo i

odgovarajući aranžman, recimo u obliku ugovora o uzajamnim obavezama. Projektno

financiranje na rok od jedne ili par godina, koje se može ali i ne mora obnavljati, drži

organizacije u stalnoj neizvjesnosti, dok se od njih očekuje trajno održanje kapaciteta za

obavljanje usluge.

Socijalna odgovornost nije stvar osobnog stava ljudi u institucijama i na funkcijama, nego

društvenog odnosa: ondje gdje je društvo spremno i sposobno pozivati 'na red' javne

institucije i njihove službenike, gdje su oni izloženi javnoj kritici (koju ne treba brkati s

ressentimentom i neartikuliranim općim nezadovoljstvom) i gdje je rizik 'kazne' na izborima

velik, odgovoran odnos spram javnih funkcija je svojevrstan društveni imperativ. Ako takav

odgovoran odnos tek treba uspostaviti, organizacije civilnog društva su među onima koji

'pozivaju na red', ističu propuste, upozoravaju na povrede ljudskih prava što ih izazivaju

oni koji bi ih trebali štititi itd. Tu niti može niti treba biti ikakvog partnerstva. 'Partner'

organizacija civilnog društva tu nisu vlasti i javne službe, nego javnost, koju valja uvjeriti da

onima koji neodgovorno vrše javne funkcije treba uskratiti povjerenje i podršku.

5. Specifičnosti djelovanja u lokalnoj zajednici

U lokalnoj zajednici mnogi vide najpogodniji okvir za djelotvorne građanske inicijative. Ona

je manja, pa stoga i preglednija, lakše je doći do osoba odgovornih za donošenje odluka i

provođenje odgovarajućih programa i mjera, više je osobnih kontakata, što pogoduje

udruživanju, i lakše je okupiti kritičan broj građanki i građana.

To, međutim, važi samo pod određenim pretpostavkama: da u zajednici postoji barem

donekle razvijena participativna politička kultura, pluralistička struktura političkih i

društvenih odnosa te neovisnost institucija kao što su mediji i sudstvo. Drugim riječima, da

stanovništvu nije strano samostalno udruživanje i poticanje promjena vlastitom akcijom, te

da je na djelu relativna autonomija privatnih poslovnih aktivnosti, institucija javnih službi i

institucija vlasti. Takvi odnosi pogoduju postupanju u skladu s procedurama i pravilima,

umjesto premoći osobnih utjecaja.

U mnogim lokalnim zajednicama te pretpostavke nisu ispunjene. Utjecajne osobe iz

različitih 'sektora' – od privatnog biznisa, preko javnih institucija i službi do tijela vlasti –

često sačinjavaju prilično povezanu lokalnu elitu u kojoj se odluke donosi na osnovi

neformalnih dogovora i interesnih bliskosti. Lokalni mediji često su u vlasništvu pripadnika

istog kruga. Premda su institucije poput policije i sudstva izvan nadležnosti lokalnih vlasti,

neformalni utjecaji djeluju i na ljude koji rade u tim institucijama.

11

U takvom kontekstu bit će osobito važno da organizacije civilnog društva djeluju kao

korektiv djelovanja javnih službi i politike lokalnih, regionalnih i nacionalnih vlasti. Unatoč

ograničavajućim uvjetima, mogućnosti za neovisno djelovanje postoje. I u medijima i u

politici postoji barem minimum pluralizma, a podršku se može dobiti od drugih organizacija

za ljudska prava te od pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, pučkog pravobranitelja i

drugih.

6. Glavni načini javnog djelovanja

Organizacije civilnog društva nemaju veliku moć. Ne raspolažu velikim novcem niti

izravnim političkim utjecajem (ako imaju na raspolaganju takve 'resurse', vjerojatno se ne

radi o organizacijama civilnog društva). Međutim, one mogu utjecati na promjene ako

zadobiju podršku javnosti. Zbog toga je nužno procijeniti što za javnost znači problem koji

žele riješiti, postoji li uopće svijest o njemu i kakva bi rješenja javnost bila spremna

podržati.

7. Postavljanje problema na 'dnevni red'

Velika je razlika između slučajeva u kojima društvena sredina u osnovi shvaća da postoji

legitimno pravo ljudi koji su, unatoč tome, ostavljeni bez odgovarajuće zaštite ili čak

izloženi diskriminaciji, slučajeva u kojima javnost nije svjesna povrede prava ili smatra da

su žrtve u mnogome same odgovorne za svoju situaciju i slučajeva u kojima društvo

prešutno odobrava uskratu nekih prava. To se može događati – i događa se – zbog

nepoznavanja stvarne životne situacije osoba s invaliditetom, zbog opće teške ekonomske

situacije, zbog nedostatka solidarnosti uslijed niske društvene kohezije, zbog predrasuda

da je svatko sam odgovoran za svoju sudbinu i da se sam/a mora snalaziti u datim

okolnostima...

Budući da specifična ljudska prava osoba s invaliditetom (kako je već rečeno o pravima

'druge generacije') počivaju na solidarnosti i društvenoj podršci, bitno je pitanje na čemu

se zasniva solidarnost. Uobičajeno je očekivanje da ljudi budu solidarni s onima u čiju se

situaciju, pa i nevolju, mogu uživjeti. Kako osobe s raznim oblicima invaliditeta čine nešto

više od 12 % stanovništva Hrvatske4, lako je pretpostaviti da većina ljudi teško može

zamisliti sebe u njihovoj situaciji. Iskustva su različita. Ljudi su sposobni za empatiju i s

onima koji su različiti, odnosno s onima koji žive u jako različitim uvjetima, ako ih dožive

realno, u njihovoj konkretnosti, bez 'filtera' i iskrivljavanja. Međutim, 'filtera' i iskrivljavanja

ima mnogo, i djeluju posvuda. Prvi je ona posve normalna sebičnost koja vlada u

individualiziranom društvu u kojem svakoga pogađaju ekonomske i druge neizvjesnosti, i

svakome treba podrška i razumijevanje drugih. Pogotovu u društvu koje pati od manjka

4 prema izvještaju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo za 2012., na osnovi podataka registra o osobama

s invaliditetom

12

ljudske sigurnosti i koje je k tome u ekonomskim poteškoćama, mnogi će reagirati kao da

kažu "da, znam, ti ljudi su u nevolji, ali i ja sam, a meni nitko ne pomaže".

Jednakost u pravima ili ravnopravnost pripada u temeljne elemente pravednosti, i uz

dodatan se napor javnosti može pokazati da ona uključuje i posebna prava za kategorije

kojima njihova posebnost onemogućava ono što većina dobiva već na temelju općih

prava. Zbog toga je osnovna zadaća onih koji žele zaštititi i unaprijediti prava osoba s

invaliditetom javno pokazati koliko sve postojeće prepreke (ne samo fizičke) i manjak

adekvatnih mjera ometaju uključivanje osoba s invaliditetom u normalan život. Široj

javnosti treba pokazati kako, i unatoč nekim usvojenim pravilima i provedenim mjerama,

za osobu s invaliditetom u mnogim situacijama još uvijek nije moguće ostvariti ono što

osobe bez invaliditeta ostvaruju relativno lako.

"Informiranje" pritom ne znači apstraktan podatak o toj-i-toj povredi prava definiranoj u

formalnim odrednicama prekršenih propisa, nego živu priču o stvarnim ljudima i o tome što

povreda prava konkretno znači u njihovom svakodnevnom životu. Bitno je dati problemu

ljudsko lice, tj. pokazati kako u realnom svakodnevnom životu izgleda obavljanje

uobičajenih životnih funkcija kao što je kretanje ulicama, odlazak u kupovinu, posjet raznim

institucijama i službama, čitanje, kućanski poslovi, higijena, komunikacija... Time se ne

mora apelirati na sve da se zamisle u koži osobe s invaliditetom, ali se svakako apelira na

njihov moralni osjećaj, po kojem se nikome ne smije uskratiti ono što po pravu pripada

svakom ljudskom biću: vođenje normalnog života dostojnog čovjeka.

Ako se u tome i ne možemo osloniti na solidarnost koja dolazi iz sposobnosti uživljavanja

u nevolju drugoga i u identifikacije sa žrtvom, oslonac su nam neke opće prihvaćene

vrijednosti. Ako je svakome zajamčena sloboda kretanja, onda onima koji zbog fizičkih

teškoća tj. invaliditeta ne mogu koristiti uobičajena, većini dostupna sredstva treba

omogućiti posebna sredstva za istu svrhu – slobodno kretanje. Ako je svima priznato

pravo na obrazovanje, mora ga se osigurati i za djecu koja su gluha ili slijepa. Taj je uvid

osnova za razumijevanje da invaliditet ne smije biti samo problem osoba s invaliditetom,

nego problem cijele društvene sredine. Težište treba prebaciti s 'nedostataka' osoba s

invaliditetom na nedostatke u organizaciji društvenih funkcija, poput prijevoza i prometa,

socijalne skrbi, komunikacije, obrazovanja...

Ovdje je nužna jedna posebna napomena: kada se pred javnost izlazi s informacijama i

prikazima konkretnih životnih situacija osoba s invaliditetom, time se nužno neke

konkretne osobe, žrtve raznih oblika nedostatne brige o pravima osoba s invaliditetom

stavlja 'pod reflektore'. Premda se time želi pomoći i njima i svima drugima u sličnoj

situaciji, time se i narušava njihovu privatnost i izlaže ih se mogućim neželjenim

reakcijama (premda se nadamo da će najvećim dijelom odziv javnosti biti pozitivan). Stoga

se u takvu akciju ne smije ni krenuti bez pristanka osoba o kojima se radi, s punom

sviješću o mogućim poteškoćama. To nije samo taktičko, čak ni samo strategijsko pitanje,

nego temeljna moralna obaveza: ni u kojoj varijanti, ni u kojoj fazi javne akcije ili kampanje

žrtva ne smije postati sredstvo za tzv. više ciljeve i šire vrijednosti. Njezin slučaj dakako

jest i sredstvo za utjecaj na sistem zaštite prava, ali ona sama, njeni interesi i dobrobit

13

tome nikada ne smiju biti podređeni. Ako se u borbi za maksimalno zadovoljenje prava

žrtve može postići i šire i dalekosežnije učinke – tim bolje; ali ako se do njih dolazi uz

dodatnu patnju i traumu žrtve, a da ona sama, uz punu svijest i potpuno obaviješteno te

bez manipulacije nije odabrala tu opciju, od takva postupka treba odmah odustati. Sve

vrijeme mora biti potpuno jasno, i usvojeno kao izričito pravilo, da žrtva u svakom trenutku

ima pravo odustati i povući se, i da će i u tome imati razumijevanje i podršku, kako ne bi

bila čak ni pod neiskazanim emocionalnim ili moralnim pritiskom.

Upečatljiv prikaz problema kroz jedan ili nekoliko individualnih primjera treba nadalje

dopuniti podacima koji pokazuju da se ne radi samo o pojedinačnim slučajevima, takoreći

izuzecima, nego o sistematskoj pojavi. Za to su nužni podaci o broju osoba koje su uslijed

određenog tipa invaliditeta pogođene nedostatkom adekvatnih rješenja. Korisne mogu biti i

zdravstvene, socijalne i pravne analize o tome što postojeća rješenja pružaju a što im

nedostaje, a također i analize društvenih i humanističkih znanosti o problemima u

psihičkom i društvenom životu, u obrazovanju, sudjelovanju u javnom i političkom životu

itd.

U svakom slučaju, osnovna je pouka: u zalaganju za ljudska prava partner nam je javnost,

a ne (samo) javne institucije i tijela vlasti. Javnost treba poštivati i uvjeriti je u opravdanost

naših protesta i zahtjeva; ne može se očekivati da njena podrška dođe sama od sebe.

8. Rješenja i odgovornosti

Tek kada je u javnosti razvijena svijest o konkretnom problemu koji pogađa osobe s

invaliditetom, ali i svijest da to nije samo njihov problem, stvorena je podloga za zalaganje

za određena rješenja. Ta rješenja leže u uklanjanju raznih vrsta fizičkih, komunikacijskih i

organizacijskih prepreka, u organiziranju službi i usluga točno primjerenih različitim

tipovima invaliditeta (a pogotovo višestrukom invaliditetu), osiguranju odgovarajućih

pomagala, pomoći itd. Udruge osoba s invaliditetom ili udruge za ljudska prava koje im

nastoje pomoći ne moraju i ne mogu do kraja tehnički, pravno i uopće stručno razraditi sva

rješenja, ali je važno da pokažu kako rješenja postoje i da ih je realno moguće primijeniti.

Tek ako je moguće rješenje, javnost može prihvatiti da se radi o problemu s kojim nešto

treba učiniti, jer inače bi to bila samo nevolja ili tegoba zbog koje možemo žaliti i

suosjećati, ali je ne možemo ublažiti ili ukloniti.

Postoje tri glavna pristupa problemima invaliditeta, po kojima se može formirati tri osnovna

modela:

Medicinski, koji težište stavlja na zdravstvene probleme i zdravstvenu intervenciju. Osoba

s invaliditetom tu je predmet brige i pomoći (više ili manje kvalitetne), a u fokusu su njeno

zdravlje i fizički uvjeti. Čak i kad je najkvalitetnije zbrinuta i tretirana, sama osoba ostaje

objekt zaštite i skrbi.

14

Socijalni, koji težište stavlja na društvenu solidarnost izraženu kroz razne socijalne usluge i

pomoć. On pruža sigurnost i sućut koju se osobi s invaliditetom iskazuje kao priznatoj,

punopravnoj članici zajednice, ali nju se i dalje gleda kao pasivnu primateljicu.

Pristup ljudskih prava u žarištu ima samu osobu s invaliditetom kao onu čiji glas mora biti

presudan u biranju rješenja i njihovom provođenju. Skrb, zaštitu i pomoć koju prima ne

dobiva zbog milosrđa društva i njegovih institucija, nego zbog toga što na to ima pravo kao

dostojanstveno ljudsko biće. Pružanje pomoći i uklanjanje prepreka uključivanju osoba s

invaliditetom u sva područja života je društvena obaveza. Nju se tek postupno, i nikada do

kraja, priznaje kroz propise te provedbene programe i mjere, a u njihovom donošenju

same osobe s invaliditetom moraju neposredno sudjelovati. Tako osobe s invaliditetom

nisu sam objekti i primaoci pomoći, nego i aktivne nositeljice traženja i donošenja rješenja.

Po načelu "ništa o nama bez nas".

Gdje postoji pravo, postoji i obaveza neke suprotne strane da to pravo poštuje i

odgovornost da ga provede, te sankcije ako to ne učini. Prema tome, javno zalaganje za

određena prava osoba s invaliditetom obvezno uključuje i određivanje odgovornih instanci

i osoba. Bilo da se radi o potrebi za donošenjem nekog propisa ili akta, ili o provođenju

propisanih obaveza i postupaka, treba odrediti metu koju javnim djelovanjem treba

direktno pogoditi. To ne mora značiti konfrontaciju, ali je nužno da odgovornost bude jasno

određena i vidljiva. To omogućuje da se kasnije, kada i ako javna akcija ili kampanja

uspije, provjerava koliko se usvojeno rješenje stvarno provodi.

9. Potkrepa javnih aktivnosti

Do nekih rješenja može se doći relativno kratkom, fokusiranom javnom akcijom, ali često

će biti potrebna kampanja u nešto dužem trajanju. Nekada je javnost već upoznata s

problematikom barem u osnovnim crtama, i dovoljno osjetljiva na poteškoće svojih

sugrađanki i sugrađana s invaliditetom, mediji su spremni dati problemima i traženim

rješenjima primjeren publicitet i tražiti izjašnjavanje od odgovornih. U drugim pak

slučajevima trebat će kroz duže razdoblje uporno graditi i informacijsku osnovu i

senzibilitet koji su nužni da problem zadobije pravu važnost i da tražena rješenja imaju širu

podršku.

Podaci i dokumentacija koju prikupljaju organizacije za ljudska prava osoba s invaliditetom

tu mogu biti dragocjeni. Ako surađuju s drugim organizacijama ili su s njima povezane

putem mreža, mogu doći i do drugih informacija. Izvještaji pravobraniteljice za osobe s

invaliditetom pokazuju koliko su određeni problemi prisutni na razini cijelog društva.

Informacije o širem spektru pojava osobito su značajne u borbi protiv diskriminacije. Da bi

se postiglo da teret dokazivanja bude prebačen na osobe ili institucije koje nejednako

tretiraju osobe s invaliditetom ili ih, iza zavjese jednakih pravila za sve, ostavljaju u

nepovoljnijem položaju zbog njihovih specifičnosti, treba raspolagati pouzdanim i

provjerenim podacima koji ukazuju na to. Učestalost pritužbi, statistički podaci o broju

15

osoba kojima, primjerice, jest ili nije omogućeno zaposlenje ili obrazovanje, mogu otkriti

obrasce postupanja odgovornih, koji ukazuju na potrebu za sistemskim promjenama.

Javnost ne treba samo informirati i senzibilizirati. U njoj se može i direktno djelovati tako

da je se bolje upozna s problematikom i mogućim rješenjima. Među takve aktivnosti

pripadaju:

Javne rasprave – tribine, panel-diskusije, okrugli stolovi, konferencije. Na njima se može

podrobnije i opsežnije prikazati problematiku vezanu uz životne uvjete osoba s

invaliditetom i njihova prava, objašnjavati razloge za određene zahtjeve i očekivanja

rezultata, čuti različite argumente te u suočenju s njima dodatno potkrijepiti stav koji se

zastupa.

Izložbe: u nekom javnom prostoru može se javnosti predstaviti vizualni materijal koji

prikazuje situaciju zbog koje se pokreće akciju za 'korekciju' sistema zaštite ljudskih prava.

To mogu biti prikazi uvjeta života ljudi izloženih kršenju prava, fotografije kritičnih

događaja, ako postoje (to se može učiniti u suradnji s medijima ili fotografima), faksimili

značajnih dokumenata, video- ili audio-snimci.

Javni performans ili provokativna akcija koja simbolički prikazuje situaciju vezanu uz

sistematsko kršenje prava i omogućuje i građanima da se simbolički uključe.

Ovo su, dakako, samo neke od mogućih aktivnosti. Kreativna primjena iskustava

organizacija civilnog društva pruža još mnogo mogućnosti.

U posebnim slučajevima moguće je pokrenuti i pravosudnu proceduru radi dokazivanja da

postojeći sistem ne pruža odgovarajuću zaštitu prava osoba s invaliditetom. Ponekad je

nužno na egzemplarnom slučaju potaknuti pravosuđe da, odgovarajućom interpretacijom,

konkretno primijeni neko opće načelo (na primjer, iz Ustava RH ili iz Konvencije o pravima

osoba s invaliditetom), premda o tome nije donesen poseban propis ili provedbeni akt. Na

taj se način može pridonijeti stvaranju sudske prakse u zaštiti prava osoba s invaliditetom i

posredno potaknuti donošenje odgovarajućih propisa. Čak i ako postoji rizik neuspjeha u

pojedinom slučaju pred sudom, to može imati strategijski učinak jer pokazuje bitan

nedostatak samog normativnog sistema.5

Pa i medije se može koristiti na način neovisan o novinarima i urednicima informativnih

sekcija – napisima samih onih koji sudjeluju u aktivnostima zaštite ljudskih prava.

5 O tome se podrobno govori u posebnom priručniku o strategijskoj litigaciji koji su objavili Hrvatski pravni

centar, Zagreb, udruga Homo, Pula, i The Equal Rights Trust, London.

16

10. Odnosi s medijima

Kao što osjetljivost javnosti treba razvijati stalno, tokom svih aktivnosti i akcija, tako i

odnose s medijima kao nezaobilaznim posrednicima u odnosima s javnošću6 treba

kontinuirano razvijati i održavati. Kako se u nastojanjima da pomognu žrtvama kršenja

prava moraju obraćati i javnosti, organizacije za ljudska prava na dobrim i lošim iskustvima

saznaju i to na koja su prava mediji i društvo osjetljivi, a na koja nisu; u kojim je

slučajevima riječ o neznanju i neinformiranosti, a u kojima se radi o manjkavoj kulturi prava

ili čak i prešutnom (pa čak i otvorenom) odobravanju kršenja prava. Treba ih obavještavati

o svim značajnim aktivnostima i saznanjima te uočiti ona glasila, novinarke/novinare te

urednice i urednike koji pokazuju veći interes i razumijevanje za problematiku ljudskih

prava. Njima je dobro ponuditi i informacije koje nisu od efemernog, dnevnog značaja, koje

im mogu dobro doći kada istražuju pozadinu neke pojave.

Ako se nudi obrazovanje za medije o nekom specifičnom području ljudskih prava,

konkretno: o pravima osoba s invaliditetom, poseban napor treba uložiti da se uključi i

urednike, jer bez njih čak i oni novinari koji dobro razumiju ljudska prava i osjetljivi su na

njihovo kršenje nemaju dovoljno mogućnosti da to ostvare kroz medijske priloge.

Kada se organizira javne rasprave, panel-diskusije ili okrugle stolove o problemu nekog

tipa ljudskih prava i odnosu društva spram njih, dobro je uključiti neke od

urednika/urednica i kao aktivne sudionike ili paneliste, kako bi se vidjelo i pogled s 'druge

strane', tj. na koji način mediji selektiraju teme, kako apsorbiraju informacije koje potječu iz

'civilnih' izvora i kako ih prezentiraju, što izostavljaju ili modificiraju.

U lokalnim sredinama važno je paziti da se podjednako uključuje lokalne medije i lokalne

dopisnike nacionalnih medija, jer samo dobra 'diversifikacija' može pomoći da se zaobiđe

moguće blokade. Također, treba uvažavati vrijednost novih medija pa osim

'konvencionalnih', kao što su novine i magazini, radio i televizija, pozivati i news-portale i

druge medije na novim tehničkim platformama.

11. Obavještavanje javnosti

U povodu nekog značajnijeg događaja te uoči pokretanja javne akcije ili kampanje javnost

je najpogodnije obavijestiti putem konferencije za medije. Inače, treba cijeniti vrijeme

novinara i ne sazivati press-konferencije prečesto, ali one su dobar način da se javnost

putem medija obavijesti o nekom značajnom slučaju kršenja ljudskih prava, o pokretanju

određenog zahtjeva u vezi s tim, ili o nekim krupnijim saznanjima o toj problematici.

6 Izraz "odnosi s javnošću" ovdje se rabi u izvornom smislu, kao oznaka za stvarno aktivno odnošenje s

javnošću, informiranja, komuniciranje i nastojanje da se dobije aktivan odziv, a ne kao eufemizam za reklamu, manipulaciju i 'obradu' tržišta mnijenja.

17

Na press-konferenciji trebaju govoriti pokretači i nosioci javne akcije, u slučaju pristanka i

sama osoba koja je žrtva kršenja ili neadekvatne zaštite prava, te jedna ili dvije osobe

stručne za najvažnije aspekte (medicinski, pravni, socijalni itd.).

U organizaciji press-konferencije treba paziti na nekoliko bitnih stvari:

- U najavi/obavijesti treba jezgrovito istaknuti ono što je bitno i novo – određenu povredu

ljudskih prava, kao i to da se u akciju ide s ciljem da se postigne ne samo individualnu,

nego i socijalnu pravdu, tj. da se traži rješenje koje će pomoći svim pripadnicima

određene društvene kategorije. Time će se konferenciju izdvojiti kao poseban događaj,

a poziv se neće opteretiti informacijama koje će biti saopćene na samoj konferenciji.

Novinarke/novinare i urednike/urednice s kojima već postoje dobri odnosi može se

usmeno dodatno obavijestiti o značaju događaja i potaknuti da se odazovu pozivu, ali

glavne informacije treba ostaviti za samu konferenciju, kako se ostali ne bi osjećali

prevareni jer su neki već ranije dobili povlaštene informacije.

- Sama konferencija treba imati voditeljicu/voditelja koji će predstaviti govornike, voditi

računa o trajanju izlaganja i davati riječ novinarima/novinarkama koje postavljaju

pitanja. Press-konferencija nije javna tribina i govornike treba unaprijed upozoriti da

govore kratko i jezgrovito, usredotočeni na bitne teze, dok će sve ostalo imati prilike

reći u odgovorima na novinarska pitanja ili, ako ostane vremena, na poticaj

voditelja/voditeljice. Najbolje je da konferenciju vodi osoba koja je i inače u redovnom

kontaktu s medijima i koja poznaje barem dio novinara i novinarki.

- Za novinare treba pripremiti i kratak pisani materijal u kojem su navedeni najvažniji

podaci. Svaki od govornika treba dati sažetak svojeg izlaganja u 10-15 redaka, koji će

biti uključen u pisani materijal. To pomaže novinarima da izbjegnu greške u

zapisivanju podataka kao što su brojke, imena, zakonske odredbe ili nazivi institucija,

a govornicima pomaže da već u pripremi izdvoje ono što je bitno. Može se uključiti i

informacije o izvještajima, dokumentima i drugim izvorima kojima raspolažu

organizacije za ljudska prava koje podržavaju akciju i organiziraju konferenciju, i koje

novinari mogu dobiti na zahtjev. Ako postoji neki osobito rječit kratak dokument koji

dobro pokazuje problematiku slučaja o kojem je riječ, može se priložiti i njegovu kopiju.

Taj pisani materijal, dakako, treba novinarima i novinarkama podijeliti tek na kraju

konferencije.

Konferencije za medije može se sazivati i u vezi s drugim značajnim događajima u toku

javne akcije ili kampanje: u slučaju nekog značajnog preokreta; u slučaju nekog akta

pritiska, nekorektne izjave predstavnika institucije vlasti ili bilo čega drugoga što može

utjecati na rješavanje problema prava osoba s invaliditetom; konačno, nakon postizanja

neke konkretne odluke, bila ona povoljna ili ne.

Ako se mediji zainteresiraju, moguće je posredovati i u dogovaranju intervjua s bitnim

akterima, u najmanju ruku pomažući novinarima u uspostavljanju kontakta. Jasno, ni to se

18

u slučaju žrtve povrede prava ne smije činiti bez njenog slobodnog i informiranog

pristanka.

Za sve ostale obavijesti za medije može se koristiti priopćenja za javnost. Kako mediji

dobivaju mnogo takvih informacija, uvijek postoji opasnost da ih ignoriraju, pa ih se ne

preporuča za nove i osobito značajne pojave, akcije ili događaje. Međutim, pošto je slučaj

već postao poznat, a njegovi nosioci su stekli kredibilitet, za dodatne informacije dovoljna

su priopćenja. Pri njihovom sastavljanju također treba voditi računa o bitnim elementima

zanimljivosti i relevantnosti:

- moraju imati prepoznatljiv činjenični povod, a ne samo iznositi mišljenja; njih se i može

i treba iznijeti, ali kao odgovor, komentar odnosno reakciju na konkretan i aktualan

povod: nečiju izjavu, postupak, pojavu novih informacija i sl.; i sam taj odgovor mora

biti potkrijepljen činjenicama, navodima ili podacima;

- glavnu, udarnu točku treba iznijeti odmah na početku; to može biti povod na koji se

reagira ili vlastita teza koja se tome suprotstavlja, a nipošto neka opća postavka (kao

npr. "svi znamo da ljudska prava treba dosljedno štititi"...);

- sve bitne okolnosti i druge značajne informacije treba uključiti, ali na najsažetiji mogući

način;

- korisno je citirati neku konkretnu informaciju iz neovisnog izvora koja potkrepljuje naš

stav, ili (u upravnom govoru) izjavu nekog od značajnih aktera;

- priopćenje može također biti popraćeno i kopijom nekog značajnog i/ili ilustrativnog

dokumenta, informacije, fotografije;

- na kraju priopćenja treba dati i podatke za kontakt s osobom/osobama kojima se

novinari mogu obratiti za dodatne informacije, izjave ili intervju.

Ostali oblici izvještavanja: Izvještaji o stanju i kršenju ljudskih prava mnogo su

obuhvatniji od informacija ciljanih direktno na medije. To su redovni godišnji izvještaji o

djelovanju organizacija za ljudska prava, analize i izvještaji o nekim posebnim pojavama,

paralelni ili 'shadow' izvještaji za međunarodne organizacije i institucije. Svi oni pomažu da

se bolje shvati kontekst slučaja u kojem se pokreće akciju ili kampanju, da se vidi njegov

značaj koji nadmašuje individualni slučaj i da se sagleda šire obrasce kršenja ljudskih

prava.

Zbog toga je veoma važno da organizacije koje izrađuju te izvještaje, osim pristupa onih

kojima su izravno upućeni (donatori, mreže organizacija, institucije, međunarodne

organizacije i tijela...), omoguće i otvoren javni pristup. Najpovoljniji je, dakako, medij

interneta, koji je lako dostupan, omogućuje ciljano pretraživanje i izdvajanje relevantnih

informacija, i ne donosi dodatne troškove kopiranja ili štampanja.

19

Osobito izvještaji izrađeni u sklopu praćenja poštivanja međunarodnih normi mogu biti

značajni da se, po potrebi, za akciju ili kampanju pribavi i međunarodnu podršku.

12. Aktivnosti nakon akcije/kampanje

U slučaju povoljnog ishoda, tj. donošenja traženih propisa, mjera i sl.: Praćenje

provedbe: U društvima poput hrvatskoga notorno je da 'nije gotovo kad je gotovo', naime

da i važeće propise, a pogotovo 'mekane' akte poput strategija i programa, ne mora

automatski pratiti korektno i potpuno provođenje. Kao što su se institucije pokazale

nepouzdanima kada je trebalo pokrenuti građansku akciju radi zaštite nekog ljudskog

prava, tako se ni sada ne može potpuno pouzdati u to da će savjesno i do kraja postupati

u provedbi njenih rezultata.

Građanski aktivisti morat će institucijama 'disati za vrat' na isti način kako to čine kada

nastoje intervenirati u korist ljudi koji su im se obratili pritužbama zbog kršenja prava. U

svemu će tome trebati privlačiti i održavati i pozornost javnosti.

U slučaju nepovoljnog ishoda ostaju dva bitna pitanja: Je li i nakon svega određeno

ljudsko pravo ostalo bez stvarne zaštite? Drugim riječima, jesmo li bili u pravu kad smo

pokretali akciju, ili je negativan ishod pokazao da smo bili u zabludi? Ako pravo nije zaista

zadovoljeno, borba se naprosto nastavlja. Treba prije svega obavijestiti javnost o

razlozima zbog kojih se odluku odgovorne instance ne smatra legitimnom i do kraja

zadovoljavajućom. Te će razloge trebati podrobno i uporno objašnjavati, ne ograničavajući

se samo na obavještavanje medija, nego pomoću svih drugih navedenih načina javnog

djelovanja.

Međutim, treba biti kritičan i spram sebe: oslanjanje na moralne imperative, premda

apsolutno neophodno u zalaganju za ljudska prava, sadrži i moguću zamku da se moralni

imperativ pobrka i zamijeni subjektivnim osjećajem pravednosti. Nitko od nas nije iznad

pristranosti, čak i kad ona nije koristoljubiva i kad djeluje nesebično. Zbog toga je

nepovoljan ishod akcije ili kampanje, tj. pitanje "jesmo li bili u pravu ili u krivu?", nužno

temeljito prodiskutirati sa sudionicima izvan našeg kruga, ali također angažiranima i/ili

stručno kompetentnima za problematiku ljudskih prava. Ako naše uvjerenje da je dotično

pravo trebalo braniti izdrži tu provjeru, možemo s punim samopouzdanjem nastaviti javnu

borbu.

KAKO PREPOZNATI DISKRIMINACIJU?

(doc. dr. sc. Snježana Vasiljević, Pravni fakultet u Zagrebu)

“Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i sviješću te trebaju jedna prema drugima postupati u duhu bratstva”.7

1. Uvod

Hrvatski zakoni mnogim antidiskriminacijskim odredbama štite građane i građanke, a sam

Zakon o suzbijanju diskriminacije8 prepoznaje 18 osnova prema kojima je zabranjeno

dovođenje osoba u nepovoljan položaj.

U svakodnevnom životu borba protiv diskriminacije podrazumijeva jednako postupanje,

osim u slučajevima kada postoje iznimke od zabrane diskriminacije koje su zakonom

taksativno (pojedinačno) navedene, uključujući i posebne mjere. Jednako postupanje je

koncept utemeljen u pravu koji uključuje brigu o tome da se nikoga ne isključuje ili stavlja u

nepovoljniji položaj zato što posjeduje određenu individualnu karakteristiku kao što je spol,

etnička pripadnost, dob i dr., pa čak i ako imamo pogrešnu predodžbu o tome.

Ako diskriminaciju ne prepoznajemo, znači da je prešutno toleriramo! Danas se

događa drugima, sutra se može dogoditi i vama!

Diskriminacija je zabranjena u svim područjima, a osobito u sljedećim područjima: rada i

radnih uvjeta (mogućnosti obavljanja samostalne ili nesamostalne djelatnosti, uključujući

kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju te napredovanju, pristup svim vrstama

profesionalnog usmjeravanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja te prekvalifikacije);

obrazovanja, znanosti i sporta; socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi,

mirovinskog i zdravstvenog osiguranja te osiguranja u slučaju nezaposlenosti; zdravstvene

zaštite; pravosuđa i uprave; stanovanja; javnog informiranja i medija; pristupa dobrima i

uslugama te njihovu pružanju; članstva i djelovanja u sindikatima, organizacijama civilnog

društva, političkim strankama ili bilo kojim drugim organizacijama te sudjelovanja u

kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu.

Primjer 1. Diskriminatorna praksa pri zapošljavanju

Osoba smatra da je po osnovi invaliditeta – profesionalne nesposobnosti za rad zbog

duševne bolesti bila diskriminirana u području rada te je tako dobila otkaz protivno Zakonu

o radu zato što je njezin poslodavac bio uvjeren da ona sa tom vrstom duševne bolesti nije

sposobna obavljati bilo kakve poslove. Poslodavac je, osim toga, izjavio da ne želi

7 Opća deklaracija o pravima čovjeka, članak 1.

8 Zakon o suzbijanju diskriminacije, NN 85/08, 112/12

21

zapošljavati duševno bolesne žene. Tužiteljica je podnijela tužbu zbog nezakonitog otkaza

na osnovi diskriminacije te se očekuje presuda suda prvog stupnja.

RAZMISLITE:

Je li tužiteljica bila izložena izravnoj ili neizravnoj diskriminaciji?

Ima li u ovom slučaju elemenata spolne diskriminacije?

Postoje li elementi višestruke diskriminacije?

Je li tužiteljica bila izložena uznemiravanju?

Postoji li dovoljno dokaza u činjenicama slučaja za prebacivanje tereta dokaza?

Što bi tužiteljica u ovom slučaju trebala dokazati i na koji bi to način mogla učiniti?

Kako tužiteljica može doći do učinkovite pravne zaštite?

U ovom slučaju riječ je o izravnoj diskriminaciji na temelju spola i zdravstvenog stanja,

budući da je poslodavac izravno naglasio da ne želi zapošljavati žene s duševnim

smetnjama. Osim toga, takvom izjavom nije samo izravno diskriminirao tužiteljicu, već sve

žene temeljem njihovog zdravstvenog stanja ili invaliditeta, što također spada u izravan

oblik diskriminacije, iako nema konkretne žrtve.9

Osoba s duševnim smetnjama je prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s

duševnim smetnjama10, duševno bolesna osoba, osobna s duševnim poremećajem,

nedovoljno duševno razvijena osoba, ovisnik o alkoholu ili drogama ili osoba s drugim

duševnim smetnjama. Definicija se odnosi na sve duševne poremećaje iz 10. izdanja

Međunarodne klasifikacije bolesti Svjetske zdravstvene organizacije (ICD-10).11

Prema Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom12, osobe s invaliditetom su one

osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja, koja u

međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito

sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima.

Usporedbom ovih zakonskih pojmova primjećuje se da ne moraju sve osobe s duševnim

smetnjama biti istovremeno i osobe s invaliditetom jer neke mogu imati kratkotrajna

9 Predmet C-54/07, Centrum voor gelijkheid van kansen en voor racismebestrijding v. Firma Feryn NV [2008]

ECR I-05187.

10 Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, NN 111/97, 27/98, 128/99, 79/02.

11 Klasifikacija dostupna na: http://www.who.int/classifications/icd/en/

12 Zakon o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju

o pravima osoba s invaliditetom, NN-MU 06/07.

http://www.who.int/classifications/icd/en/

22

mentalna oštećenja, dok neke mogu čak imati i dugotrajna takva oštećenja bez da postoje

prepreke koje ih sprečavaju u punom i učinkovitom sudjelovanju u društvu na ravnopravnoj

osnovi s drugima. To se ne odnosi samo na osobe s duševnim smetnjama, već na sve

osobe koje mogu bolovati od bilo koje druge bolesti ili imati kakvo tjelesno, intelektualno ili

osjetilno oštećenje. Zato je namjera zakonodavca bila Zakonom o suzbijanju diskriminacije

zaštititi sve kategorije građana koji mogu potencijalno biti ugroženi diskriminacijom. Prema

tome, bez obzira da li se neka osoba s duševnom smetnjom može smatrati osobom s

invaliditetom ili ne, na nju se podjednako primjenjuje Zakon o suzbijanju diskriminacije ako

je zbog svoje bolesti bila stavljena u nejednak položaj prema drugima. Tužiteljica bi trebala

dokazati osnovu sumnje da je do diskriminacije došlo na temelju navedene izjave, nakon

čega se teret dokaza prebacuje na suprotnu stranu, u ovom slučaju na poslodavca koji

mora dokazati da nije počinio diskriminaciju.

Osnova sumnje je pretpostavka na temelju koje žrtva nastoji uvjeriti sud ili neko drugo

nadležno tijelo koje donosi odluku, odnosno učiniti vjerojatnim, da je njezina tvrdnja (iskaz)

istinita. Ako žrtva pred sudom ili nekim drugim nadležnim tijelom predoči činjenice (prima

facie) iz kojih se može zaključiti da je došlo do izravne ili neizravne diskriminacije, teret

dokaza prebacuje se na počinitelja u skladu s načelom učinkovite pravne zaštite.13

Osim što bi se moglo učiniti vjerojatnim da je počinio izravnu diskriminaciju na temelju

spola i zdravstvenog stanja, vrlo je vjerojatno da je poslodavac prekršio i ustavno načelo

ravnopravnosti građana, zabrane diskriminacije te načelo ravnopravnosti spolova. Načelo

ravnopravnosti spolova i diskriminacija na temelju spola definirani su u hrvatskom pravu u

Zakonu o ravnopravnosti spolova (ZRS)14.

Ravnopravnost spolova znači da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima

javnog i privatnog života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih

prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata. Diskriminacija na temelju spola

označava svaku razliku, isključenje ili ograničenje učinjeno na osnovi spola kojemu je

posljedica ili svrha ugrožavanje ili onemogućavanje priznanja, uživanja ili korištenja

ljudskih prava i osnovnih sloboda u političkom, gospodarskom, društvenom, kulturnom,

građanskom ili drugom području na osnovi ravnopravnosti muškaraca i žena, obrazovnom,

ekonomskom, socijalnom, kulturnom, građanskom i svakom drugom području života.15

Također, Ustavom Republike Hrvatske određeno je sljedeće:

Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo,

socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i

13 Predmet C – 109/88 Danfoss [1989] ECR 3199.

14 Zakon o ravnopravnosti spolova, NN 82/08.

15 Ibid., čl. 5. i 6. (st. 1.)

23

čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote

ustavnog poretka Republike Hrvatske.16

Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože,

spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu,

imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama.17

U gornjem primjeru tužiteljica nije bila izložena uznemiravanju u smislu Zakona o radu,

budući da da nisu ispunjeni uvjeti iz zakonske definicije uznemiravanja (definiciju

uznemiravanja i spolnog uznemiravanja analiziramo u nastavku). Osim toga, ovdje je riječ i

o višestrukoj diskriminaciji koja je zabranjena Zakonom o suzbijanju diskriminacije budući

da istodobno dolazi do preklapanja dvaju diskriminatornih osnova, spolne i zdravstvenog

stanja/invaliditeta. Kod višestruke diskriminacije postoji mogućnost podnošenja

višestrukog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju. To je važno pri odmjeravanju

odštetnog zahtjeva za više počinjenih diskriminatornih radnji.

Europska Direktiva o rasnoj jednakosti18 zabranjuje višestruku diskriminaciju, ali je

posebno ne definira. Višestruka diskriminacija predstavlja diskriminaciju počinjenu na dvije

ili više zakonom zabranjenih osnova. Višestruka diskriminacija može biti počinjena više

puta (ponovljena diskriminacija) ili može biti činjena u dužem vremenskom periodu

(produžena diskriminacija) prema istoj ili grupi osoba. Prema Zakonu o suzbijanju

diskriminacije, višestruka diskriminacija predstavlja teži oblik diskriminacije.

U smislu učinkovite pravne zaštite, tužiteljica se prije pokretanja sudskog spora može

obratiti Pučkom pravobranitelju, Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova,

Pravobraniteljici za osobe s invaliditetom ili nekoj od nevladinih organizacija koje se bave

izravnom zaštitom ljudskih prava.19

2. Diskriminacija i oblici diskriminacije

Europski pravni okvir prepoznaje nekoliko diskriminacijskih osnova: spol, rasa i etnička

pripadnost, religija i vjeroispovijest, dob, invaliditet i spolna orijentacija. Radi se zatvorenoj

listi osnova, odnosno europsko antidiskriminacijsko pravo nije bilo sklono širenju

postojećih osnova. Državama članicama ostavljena je mogućnost da prošire listu osnova

što je u većini država članica i učinjeno. Tako naš Zakon o suzbijanju diskriminacije

prepoznaje čak osamnaest diskriminacijskih osnova koje su taksativno navedene uz

zatvorenu listu. Drugim riječima, ukoliko se smatrate žrtvom diskriminacije po nekoj

16 Čl. 3. Ustava RH, NN 135/97, 28/01.

17 Čl. 14. Ustava RH, NN 135/97, 28/01.

18 Direktiva o rasnoj jednakosti 2000/43/EZ.

19 Nadležnosti Pučkog pravobranitelja i posebnih pravobranitelja određene su Zakonom o suzbijanju

diskriminacije (NN 85/08), Zakonom o ravnopravnosti spolova (NN 82/08), Zakonom o pravobranitelju za djecu (NN 96/03), Zakonom o pravobranitelju za osobe s invaliditetom (NN 107/07).

24

osonovi koju Zakon ne navodi, nećete uživati pravnu zaštitu. Specifičnost osnove

invaliditeta je što je tumačenje invaliditeta u praksi Suda Europske unije, konkretno

Europskog suda pravde (dalje u tekstu: ESP)20 još uvijek restriktivno.

Pojam invaliditeta, prema mišljenju ESP u predmetu Chacón Navas, treba tumačiti kao

ograničenja koja su osobito posljedica tjelesnih, mentalnih, ili psiholoških oštećenja, a koja

ometaju sudjelovanje osoba s navedenim ograničenjima u profesionalnom životu te

vjerojatno traju dulje vrijeme.21 Bolest koja ne zadovoljava ove kriterije, ne smatra se

invaliditetom.

U nastavku ćemo definirati i obrazložiti pojedine oblike diskriminacije.

2.1. Izravna diskriminacija

Izravna diskriminacija događa se kada se po nekoj od zabranjenih osnova diskriminacije

nekoga bez pravno opravdanog razloga stavlja u nepovoljniji položaj od drugih osoba u

usporedivoj situaciji.

U tom slučaju kriterij nejednakog postupanja neposredno je neka od zabranjenih osnova

diskriminacije. Zabranjene su osnove diskriminacije: rasa, boja kože, spol, spolno

opredjeljenje, bračno stanje, porodične obveze, dob, jezik, vjera, političko ili drugo

uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovno stanje, rođenje, društveni položaj,

članstvo ili nečlanstvo u političkoj stranci, članstvo ili nečlanstvo u sindikatu, te tjelesne ili

duševne teškoće.

Čl. 2. ZSD-a:

(1) Izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1.

ovoga Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u

nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

U sljedećoj tablici razlučeni su elementi definicije izravne diskriminacije i primjeri za

pojedini element.

Elementi definicije Primjeri

20 Sud Europske unije (engl. Court of Justice of the European Union) najviše je sudsko tijelo Europske unije. Njega čine tri suda što djeluju u njegovu sastavu: Europski sud (European Court of Justice - ECJ), Opći sud (General Court, ranije Prvostupanjski sud ili Court of First Instance - CFI) i Sud za službenike EU-a (Civil Service Tibunal - CCT). Glavna je zadaća Europskoga suda (European Court of Justice – ECJ), čije je sjedište u Luksemburgu, osigurati pravilno tumačenje i primjenu prava Unije te spriječiti zlouporabu ovlasti institucija i tako zaštititi interese građana Unije. Europski sud trenutačno broji 28 sudaca iz svake države članice koji sude u sudskim vijećima. U radu Europskog suda sudjeluju i nezavisni odvjetnici (engl. Advocates general) koji sastavljaju neovisna i nepristrana mišljenja o pojedinom predmetu.

21 Slučaj C-13/05 Sonia Chacón Navas v. Eurest Colectividades SA (2006) ECR I-06467, para 43 i 45.

25

Treba utvrditi postojanje nepovoljnog postupanja.

Nisam dobila posao jer sam osoba s invaliditetom.

Manje sam plaćena za isti ili sličan posao od svojih muških kolega.

Nisam mogla ući u zgradu državne uprave na razgovor za posao jer nemaju ulaz prilagođen osobama s invaliditetom.

Potrebno je pronaći komparatora, tj. osobu koja se nalazi u usporedivoj situaciji, koja ima suprotne karakteristike od onih koje obično posjeduje većina.

Ja sam osoba s invaliditetom, on nije.

Ja sam lezbijka, on je heteroseksualac.

Ja sam Muslimanka, on je Hrvat.

Kao usporedba može nam poslužiti komparator iz prošlosti, hipotetski ili instrumentalizirani komparator, te možemo uspoređivati postupanje prema idealnom minimumu standarda u odnosu prema ponašanju koje je društveno prihvaćeno.

U tvrtki postoje zaposlenici koji su za isti rad prije dobivali veću plaću.

Kada postoji slučaj jednake plaće osobe koja je na istoj hijerarhijskoj razini kao i zaposlenik koji se nalazi u sličnoj situaciji.

Odluka o otkazu zaposlenice, zato što je

zahtijevala određenu prilagodljivost

svojega radnog vremena kako bi se mogla

brinuti o djetetu s invaliditetom, smatra se

izravnom diskriminacijom na temelju

invaliditeta, iako tužiteljica sama nije

pripadala toj skupini.

Općenito, izravna se diskriminacija ne može opravdati osim u slučajevima izuzeća od zabrane diskriminacije, koji su zakonom posebno navedeni.

U praksi, najčešće su to slučajevi u kojima se navodi najniža i najviša dob.

Najčešći oblici izravne diskriminacije su spolna i rasna odnosno etnička diskriminacija.

Primjeri izravne diskriminacije:

Odbijanje zapošljavanja kandidata na temelju neke zakonom zabranjene karakteristike,

npr. invaliditeta.

Diskriminatorni oglasi za zapošljavanje.

Razlika u plaćama među ženama i muškarcima ili u odnosu prema ženama koje nemaju

utvrđeni invaliditet.

Ako restorani, klubovi ili neki drugi ugostiteljski objekti nemaju osiguran pristup osobama s

invaliditetom ili zabranjuju ulaz pripadnicima različitih etničkih skupina Ako agencije za

nekretnine ne žele iznajmiti stan osobama drugačije rasne ili etničke pripadnosti ili

osobama s invaliditetom.

26

Ograničenja nošenja vjerskih obilježja ili odjevnih predmeta.

Određivanje granice za mirovinu u 58-oj, 60-oj ili 65-oj godini.

Rasna i etnička segregacija u školama.

Na nekim primjerima iz prakse Europskog suda pravde (ESP) i Europskog suda za ljudska

prava vidjet ćemo u kojim je slučajevima najčešće riječ o izravnoj diskriminaciji.

Razlika je između ova dva suda u tome što ESP daje tumačenja europskog prava u tzv.

prethodnom postupku (tzv. prethodno pitanje, engl. preliminary ruling), nakon što mu

nacionalni sud uputi takvo pitanje. Nacionalni sudovi niže instance mogu uputiti, dok

sudovi najviše instance (protiv čije odluke više nema mogućnosti ulaganja pravnog lijeka)

moraju uputiti prethodno pitanje. U tom slučaju nacionalni sud i tijela koja imaju svojstvo

sudišta (npr. Centar za socijalnu skrb) zastaju s postupkom i čekaju tumačenje ESP-a o

tome je li nacionalno pravo protumačeno u skladu s europskim.

Republika Hrvatska posjeduje takvu obvezu od trenutka postanka punopravnom državom

članicom Unije (1. srpnja 2013.), kao i mogućnost da se obrati ESP-u u Luksemburgu.

Ipak, praksa je ESP-a legitiman izvor prava u europskom pravnom poretku, a presude

utjelovljuju sadržaj u normativni okvir europskog prava.

S druge strane, Europski sud za ljudska prava (ESLJP) u Strasbourgu nadležan je za sve

povrede prava sadržane u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih

sloboda, čija je Republika Hrvatska stranka od 1997. Pojedinci i pojedinke svoj zahtjev

ESLJP-u mogu uputiti tek nakon što iscrpe sva domaća pravna sredstva. Više riječi o

postupku pred oba suda bit će na samom kraju.

U predmetu Coleman22, u kojem je gospođa Coleman zahtijevala određenu prilagodljivost

svojeg radnog vremena kako bi se mogla brinuti o svojem djeteta s invaliditetom čije je

stanje zahtijevalo dodatnu njegu i skrb, zbog čega je dobila otkaz. Nakon što je tužila

poslodavca zbog diskriminacije, i slučaj je dospio pred ESP, taj sud odlučio je da je riječ o

izravnoj diskriminaciji na temelju invaliditeta (kao pripojene karakteristike). Prema

tumačenju suda, načelo jednakog postupanja koje proizlazi iz Direktive 2000/78 mora se

tumačiti što šire, na način da se zabrana izravne diskriminacije odnosi i na slučaj kad je

netko stavljen u nepovoljniju situaciju od ostalih radnika u usporedivoj situaciji, na osnovi

invaliditeta njegovog djeteta, bez obzira što sama ta osoba nije osoba s invaliditetom.

Relevantna su pitanja sljedeća: je li ovaj problem u nadležnosti europskog prava i je li

diskriminatorna osnova (invaliditet kao pripojena karakteristika) zaštićena europskim

pravom; je li područje zapošljavanja u nadležnosti europskog prava (prema direktivama o

jednakim mogućnostima jest); odnosi li se primjena europskog prava na veći ili ukupni dio

vremenskog razdoblja u kojem se diskriminacija dogodila, a računajući od datuma kada je

22 Predmet C-303/06 Coleman v. Attridge Law and Steve Law [2008] ECR I-5603.

27

Direktiva o jednakom postupanju prilikom zapošljavanja implementirana u nacionalno

pravo (uznemiravanje se dogodilo nakon što je Direktiva o jednakom postupanju prilikom

zapošljavanja prenesena u nacionalno pravo); postoji li pravno pitanje koje zahtijeva

interpretaciju od Suda Europske unije, konkretno Europskog suda pravde (ESP), u smislu

tumačenja ključnih koncepata koji nisu pravilno ili nisu uopće preneseni u nacionalno

pravo ili nacionalni sud nije poštovao načela koja proizlaze iz prakse ESP-a (postoji

uznemiravanje koje je definirano direktivom, a uključuje diskriminatornu osnovu invaliditeta

u obliku pripojene karakteristike). S obzirom na to da su odgovori na postavljena pitanja

pozitivni, nacionalni sud trebao bi Europskom sudu uputiti prethodno pitanje u vezi s

tumačenjem nacionalnog prava u svjetlu europskog.23

U predmetu Dekker v. Stiching24 Elizabeth Dekker (ED) prijavila se na mjesto instruktorice

u centru za mlade koji vodi Stichting Vormingscentrum voor Jong Volwassenen (VJV-

Centrum), obavijestivši odbor za odabir kandidata da je u drugom stanju. Odbor ju je

odabrao kao najbolju kandidatkinju i preporučio je VJV-Centrumu da je zaposli. Prema

nizozemskom pravu zaposlenice u javnom sektoru koji su smanjenih sposobnosti za rad

zbog trudnoće ili porođaja zaslužuju jednako postupanje kao i zaposlenice i zaposlenici

koji nisu sposobni obavljati radne dužnosti kao rezultat bolesti. Zaposlenice i zaposlenici

imaju pravo na stopostotan iznos prosječne mjesečne plaće prve godine i

osamdesetpostotan druge godine. VJV-Centrum je bio zabrinut budući da se odsutnost ED

s posla mogla predvidjeti već u vrijeme podnošenja prijave za posao. Njegov osiguravatelj

nije htio isplatiti VJV-Centrumu iznos od osiguranja u slučaju bolesti, koji bi se trebao

isplatiti ED. Ako VJV-Centrum ne dobije taj iznos od osiguranja, ne bi bio u mogućnost

zaposliti nekoga u zamjenu za ED tijekom njezina rodiljskog dopusta i tako bi izgubili

spomenuto mjesto instruktora. Iz tog je razloga VJV-Centrum odbio zaposliti ED.

Nizozemski je sud zaključio da je došlo do kršenja Zakona o jednakim mogućnostima, ali

također je rekao da je VJV-Centrum uspješno obrazložio vlastiti postupak koji je

diskriminatoran. Nizozemski Vrhovni sud povodom tog je slučaja poslao upit ESP-u.

Stajalište je suda da poslodavac koji odbije zaposliti odgovarajuću kandidatkinju na

temelju mogućih nepovoljnih posljedica za njega, koje proizlaze iz činjenice da je

kandidatkinja u drugom stanju u vrijeme prijave za posao, izravno je u suprotnosti s

Direktivom o jednakom postupanju. Je li riječ o istoj stvari u slučaju ED ovisi o prosudbi

najvažnijeg razloga za odbijanje zaposlenja, odnosno bi li se isto dogodilo da je kandidat

bio muškarac?

23 Jednom kad Europski sud protumači neku odredbu europskog prava, takva interpretacija obvezuje i izvan

spora, odnosno djeluje prema svima (lat. erga omnes), a ne isključivo prema strankama u sporu (za razliku od klasičnih sudskih postupaka) te je ujedno i retroaktivna jer objašnjava značenje norme od trenutka nastanka. Nacionalni sudovi ujedno su i „europski sudovi“ i stoga odgovornost primjene europskog prava leži ponajprije na njima, a uloga je Europskog suda ujednačavanje sudske prakse i razvoja prava Europske unije.

24 Predmet C-177/88, Dekker v. Stiching [1991] IRLR 27 ECJ.

28

Odbijanje zaposlenja iz financijskih razloga zbog nepojavljivanja na poslu za vrijeme

trudnoće temelji se isključivo na faktoru trudnoće. Budući da samo žena može biti trudna,

odbijanje zaposlenja u ovom slučaju smatra se izravnom diskriminacijom. Činjenica da su

svi kandidati koji su se prijavili na natječaj ženskog spola ne znači da ovdje nije riječ o

spolnoj diskriminaciji. Budući da je riječ o odbijanju zbog trudnoće, izravno je vezano za

spol i riječ je o diskriminaciji. Nije važno jesu li se na natječaj prijavili muškarci.

U trećem predmetu Hertz v. Aldi Marked25 gospođa Hertz bila je zaposlena kao blagajnica i

prodavačica na pola radnog vremena. Tijekom trudnoće bila je na bolovanju. Vratila se na

posao nakon rodiljskog dopusta i idućih šest mjeseci nije imala zdravstvenih problema.

Ipak, sljedeće je godine bila sto dana na bolovanju; njezina je bolest bila izravno povezana

s trudnoćom. Njezin ju je poslodavac otpustio zbog učestalog izostanka s posla zbog

bolesti. Danski sud poslao je ESP-u prethodno pitanje tražeći od suda da razjasni pruža li

Direktiva o jednakom postupanju zaštitu ženama koje su dobile otkaz kao posljedicu

odsutnosti s posla zbog bolesti koja je vezana za trudnoću i rađanje. Ako pruža, danski je

sud upitao postoji li vremensko ograničenje unutar kojeg se takva zaštita primjenjuje. ESP

je odlučio da je žena zaštićena od otkaza u slučaju bolesti tijekom trajanja rodiljskog

dopusta, ali nakon njegova završetka nema razloga za razlikovanje bolesti vezane za

trudnoću i ostalih oblika bolesti. Otpuštanje žene zbog bolesti tijekom trudnoće ili rodiljskog

dopusta automatski će se smatrati izravnom diskriminacijom, ali uručenje otkaza zbog

bolesti nakon povratka s rodiljskog dopusta smatrat će se diskriminacijom samo ako se

dokaže da bi se u takvom slučaju postupalo povoljnije prema muškarcu.

I Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu (ESLJP) sudi u slučajevima diskriminacije.

Prema Europskoj konvenciji za zaštitu temeljnih prava i sloboda (EK) u smislu

diskriminacije najvažniji je članak 14. koji je opća klauzula ravnopravnosti i kojim se

zabranjuje diskriminacija osoba samo u smislu uživanja prava i sloboda zaštićenih

Konvencijom i njezinim dopunskim protokolima. Članak 14. nije samostalan, odnosno ako

se pozivate na zabranu diskriminacije u postupku pred ESLJP morate se pozvati na zaštitu

još nekog prava zaštićenog Konvencijom koje je u svezi s diskriminatornim postupanjem.

Članak 14. EK glasi:

Uživanje prava i sloboda koja su priznata u ovoj Konvenciji osigurat će se bez

diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed,

političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj

manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.26

25 Predmet C-179/88 Hertz v. Aldi Marked [1991] IRLR 31 ECJ. Vidjeti još i predmet Predmet C-66/96

Pedersen v. Kvickly Skive, [1999] IRLR 55 ECJ.

26 Europska konvencija za zaštitu temeljnih prava i sloboda, NN/MU 06/99.

29

U predmetu Abdulaziz, Kabales i Balkandali protiv Velike Britanije27, podnositeljice

predstavki zakonito su i stalno nastanjene u Velikoj Britaniji. U skladu s imigracijskim

propisima koji su bili na snazi u vrijeme ovoga predmeta, gospodinu Abdulazizu,

gospodinu Kabalesu i gospodinu Balkandaliju odbijena je dozvola da ostanu sa svojim

suprugama ili da im se pridruže u toj zemlji kao supruzi. Podnositeljice predstavki tvrdile su

da su zbog toga bile žrtve diskriminacije na temelju spola i rase, a u slučaju gospođe

Balkandali i na osnovi rođenja, i da je došlo do kršenja članka 3. EK (nečovječno ili

ponižavajuće postupanje) i članka 8. (povreda prava na obiteljski život), posebno ili u vezi

s člankom 14. (zabrana diskriminacije). Dalje su tvrdile da suprotno članku 13. nije

postojao nikakav domaći pravni lijek za navedene žalbe.

U spomenutom predmetu ESLJP je utvrdio da, budući da je unapređenje i promicanje

jednakosti spolova jedan od ključnih ciljeva država članica Vijeća Europe, moraju biti

predočeni „vrlo ozbiljni razlozi“ da bi se razlika u postupanju na temelju spola mogla

smatrati kompatibilnom s Konvencijom. Presuda u predmetu Abdulaziz bila je prva

presuda u vezi s diskriminacijom na temelju spola u kojoj je ESLJP primijenio formulu o

„vrlo ozbiljnim razlozima”. Otada je u svakoj presudi u predmetu o diskriminaciji na temelju

spola ukazivano na to da je potrebna povećana budnost i pozornost, i pritom se ESLJP

pozivao upravo na test „vrlo ozbiljnih razloga”. Važan je dio presude Suda upravo analiza

opravdanja. Država je nastojala opravdati tu razliku u postupanju tvrdeći da je tu riječ o

dvjema kategorijama koje se nalaze u različitim situacijama. Država je tvrdila da su supruzi

imigrantkinja imali drukčiji utjecaj na tržište rada od žena, budući da, statistički gledano,

postoji veća vjerojatnost da će muškarci tražiti posao nego što će to činiti žene. Sud je,

priznajući da je zaštita tržišta rada legitiman cilj, ipak utvrdio da statistički dokazi nisu

dovoljno uvjerljivi i da mogući drugi različit utjecaj na tržište rada nije dovoljno važan da bi

predstavljao „vrlo ozbiljan razlog”. ESLJP je zaključio da je u ovom slučaju prekršen članak

14. zbog diskriminacije na temelju spola, budući da britanski imigracijski propisi dovode

žene u nepovoljniju situaciju nego muškarce kada je riječ o mogućnosti stjecanja dozvole

da ostanu sa svojim stranim supružnicima. Štoviše, ESLJP je odbio razmotriti dokaze za

neizravnu diskriminaciju na temelju rase. Sporni zakonski propisi o kojima je u ovom

predmetu riječ (imigracijski propisi) bili su na prvi pogled neutralni, ali podnositeljice su

predstavke tvrdile da se prema njima primjenjuje neizravna diskriminacija na temelju rase.

ESLJP je odbacio tvrdnju da činjenica da ti propisi nerazmjerno pogađaju osobe koja

pripadaju jednoj skupini koja se može identificirati znači neizravnu diskriminaciju. To što

sporni propisi više utječu na jednu nego na druge etničke grupe izazvano je činjenicom da

su među onima koji žele imigrirati neke etničke grupe brojnije od drugih. ESLJP je

zaključio da su pravila primijenjena bez pravljenja razlike među osobama na osnovi rase ili

etničkog podrijetla i da je, u imigracijske svrhe, legitimno favorizirati osobe koje imaju

bliske rodbinske veze u Velikoj Britaniji.

27 Predmet Abdulaziz, Cabales i Balkandali v. United Kingdom, (No. 9214/80; 9473/81; 9474/81) (1985) 7

EHRR 471.

30

Na taj način ESLJP je priznao postojanje dominantnog oblika diskriminacije (na temelju

spola), ne priznajući mogućnost postojanja i etničke, odnosno višestruke diskriminacije

(jednostruki pristup diskriminaciji).

2.2. Neizravna diskriminacija

Dok je izravna diskriminacija lako uočljiva i relativno lako otklonjiva u postupku kontrole

ustavnosti i zakonitosti, neizravna se diskriminacija teže uočava i sprečava, a često

promiče pozornosti sudova, posebice u pravnim sustavima koji još nisu razvili posebne, u

tu svrhu prilagođene mehanizme sudske zaštite.

Neizravna diskriminacija postoji kada određena naizgled neutralna odredba, kriterij ili

praksa, osobu zbog njezina određenog obilježja, statusa, opredjeljenja, uvjerenja ili

vrijednosnog sustava, koji čine temelje za zabranu diskriminacije, stavlja ili bi stavila u

nepovoljniji položaj u odnosu prema drugim osobama. Iz ovakve zakonske definicije može

se zaključiti da je i neizravna diskriminacija moguća na normativnoj i stvarnoj razini.

Neizravna diskriminacija vrlo je čest oblik diskriminacije iako na prvi pogled nije odmah

uočljiva. Kod nje stvarno diskriminirajući učinci posredno i prikriveno proizlaze iz primjene

nekih naizgled neutralnih pravnih normi (kriterija ili prakse).

Osnovna je razlika između izravne i neizravne diskriminacije to što kod neizravne

diskriminacije osnova razlikovanja nije neka zakonom zabranjena osnova diskriminacije,

već dopuštena osnova. Međutim, takva na prvi pogled neutralna ili pravno korektna norma,

kriterij ili praksa stvarno dovode ili mogu dovesti do diskriminacije određene osobe ili

skupine osoba prema zabranjenoj osnovi diskriminacije.

Članak 2. ZSD-a:

(2) Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa,

stavlja ili bi mogla staviti osobe u nepovoljniji položaj po osnovi iz članka 1. stavka 1.

ovoga Zakona, u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se takva

odredba, kriterij ili praksa mogu objektivno opravdati zakonitim ciljem, a sredstva za

njihovo postizanje su primjerena i nužna.

U sljedećoj tablici razlučeni su elementi definicije neizravne diskriminacije i primjeri za

pojedini element:


Nepovoljno djelovanje naizgled neutralne

mjere – tzv. neravnomjerni učinak.

Pravila odijevanja na radnom mjestu ili

neuvažavanje vjerskih obilježja.

Uvjetovanje povlastica u osiguravajućim

31

kućama postojanjem bračnog statusa.

Osmosatna struktura radnog vremena

(predmet Jenkins)28.

Neutralna mjera (odredba, kriterij ili

praksa) koja se dokazuje pomoću:

1. Komparatora (usporedivih situacija).

2. Povezanosti nepovoljnog položaja s nekom od diskriminatornih osnova (statistički ili uz povezanost povrede interesa tužitelja vezano za pripadnost određenoj skupini).

Činjenica da je poslodavac određenoj

skupini radnica isplaćivao niže plaće bilo je

dovoljno da se utvrdi postojanje neizravne

diskriminacije u svrhu ostvarivanja prava

na učinkovitu pravnu zaštitu (predmet

Danfoss)29.

U statističku skupinu30 ulaze pripadnice i

pripadnici svih društvenih skupina koje su

važne za konkretan predmet (npr. Romi ili

heteroseksualne, odnosno homoseksualne

skupine).

Objektivno opravdanje nepovoljnog učinka

– načelo razmjernosti.

1. Uvjet legitimnog cilja

2. Uvjet prikladnosti mjere

Mjera kojom su osobama koje rade

skraćeno radno vrijeme uskraćene

određene povlastice, što je imalo

nerazmjeran učinak za zaposlene žene, ne

može se opravdati tvrdnjom da se na taj

način štitila učinkovitost poduzeća jer

osobe koje rade skraćeno radno vrijeme

nisu jednako predane ili integrirane u

poduzeće kao i osobe koje rade puno

radno vrijeme (predmet Rinner-Kühn). Isto

tako, povećanje dobiti poduzeća ne može

poslužiti kao legitiman cilj jer bi se time

prekršila zabrana neizravne diskriminacije.

O tome je li mjera prikladna, odlučuju

28 Predmet C-96/80 Jenkins v. Kingsgate (Clothing Productions) Ltd. [1981] ECR I-911. U

predmetu Jenkins postavilo se pitanje može li razlika između plaća za skraćeno radno

vrijeme i onih za puno radno vrijeme biti diskriminacija. Europski sud ovdje je uveo pravilo

o prebacivanju tereta dokaza na način da su zaposlenice morale dokazati osnovu sumnje

kako su oni koji primaju manje plaće većinom istog spola te da je to neproporcionalno s

ukupnim brojem radnika. Tada se teret dokaza prebacuje na poslodavca koji mora dokazati

da postojeća razlika nije usmjerena na diskriminaciju, već da ima svoje objektivno

opravdanje.

29 Predmet C-109/88 Danfoss [1989] ECR 3199.

30 Dominantan statistički pristup u europskoj sudskoj praksi potvrđuje to da činjenica da je znatno veći broj

osoba jedne skupine stavljen u nepovoljan položaj nekom neutralnom mjerom dovoljna je da Sud pretpostavi da je njezina neutralnost prividna, odnosno da je njezin učinak uvjetovan pripadnošću tužitelja određenoj zaštićenoj skupini. Predmet C-170/84, Bilka-Kaufhaus GmbH v. Karin Weber von Hartz, [1986], ECR 1607.

32

3. Uvjet nužnosti mjere

nacionalni sudovi u konkretnom slučaju.

Zahtjev da tuženik dokaže da legitiman cilj

ne bi mogao biti ostvaren bez sporne

mjere, odnosno da ne postoji nijedna

druga mjera koja može ostvariti legitiman

cilj na jednak način.

Primjeri neizravne diskriminacije:

Osiguran stražnji ulaz u zgradu za osobe s invaliditetom iako postoji mogućnost prilagodbe

glavnog ulaza u zgradu.

Navođenje uvjeta poznavanja jezika nije neophodno prilikom sastavljanja oglasa za niže

rangirana radna mjesta (time se neizravno mogu diskriminirati pojedinci koji nisu državljani

države članice u kojoj traže posao i još su uz to pripadnici neke od etničkih manjina.

Uvjet visokog stupnja obrazovanja iako on nije neophodan za oglašeno radno mjesto.

Određivanje pravila oblačenja.

Uvjet posjedovanja vozačke dozvole u natječaju iako njezino posjedovanje nije nužan

uvjet zaposlenja.

ESP nastavio je razvijati koncepciju neizravne diskriminacije u različitim smjerovima, a

daleko je otišao u slučajevima koji analiziraju problem rada jednake vrijednosti. Takav je

bio predmet Enderby31. Enderby je bila govorna terapeutkinja i tvrdila je da su pripadnici

njezine struke, koja je uglavnom ženska, znatno slabije plaćeni od pripadnika usporedivih

struka koje su tipično muške (npr. farmaceuti). Sud je odlučio da u ovakvim slučajevima

radnici moraju dokazati svoju tvrdnju o zastupljenosti spolova u određenoj struci, pri čemu

se zapravo koriste statističkim podacima. Na nacionalnom je sudu da nakon toga utvrdi

koliko su oni pouzdani i relevantni jer je moguće da je riječ samo o nekom prolaznom

fenomenu. Osim toga, u ovom slučaju postoji problem utvrđivanja poslova jednake

vrijednosti. Na kraju se primjenjuje jednaki mehanizam prebacivanja dokaza kao i u

ostalim slučajevima neizravne diskriminacije.32

31 Predmet C-127/92, Enderby v. Frenchay Health Authority and the Secretary of State for Health, [1993],

ECR 5535.

32 Direktiva o prebacivanju tereta dokazivanja

33

Korak naprijed prema priznavanju neizravne diskriminacije Europski sud učinio je u slučaju

Zarb Adami protiv Malte33. Sud je u presudi Zarb Adami protiv Malte utvrdio da „smatra

kako statistički podaci pokazuju da građanska dužnost porotničke službe predominantno

leži na muškarcima. Prema tome, postoji razlika u postupanju između dviju skupina –

muškaraca i žena – koje su u odnosu prema toj dužnosti bile u sličnoj situaciji”, za što ne

postoji objektivno opravdanje čime se može potvrditi da je došlo do diskriminacije.

U presudi D.H. protiv Češke Republike34 ESLJP je prvi put utvrdio povredu članka 14.

Konvencije na temelju neizravne diskriminacije i dao okvirne smjernice o tome kako se

ona dokazuje. Navodi podnositelja u konkretnom slučaju ne odnose se na to da su oni bili

u drugačijoj situaciji od neromske djece, što pokazuje različito postupanje ili to da je

odgovorna država propustila primijeniti posebne mjere kojima bi ispravila činjenične

nejednakosti ili različitosti među njima. U njihovu podnesku sve što se treba utvrditi jest da

su oni, bez objektivnog i razumnog opravdanja, tretirani nepovoljnije od neromske djece u

usporedivoj situaciji i da je to u njihovu slučaju dovelo do neizravne diskriminacije. Sličnom

logikom sud se vodio i u predmetu Oršuš protiv Hrvatske35. Dokazivanje navoda

diskriminacije često je problematično. Neizravnu je diskriminaciju posebno teško dokazati,

budući da je za to potrebno dokazati nerazmjerne posljedice. U mnogim slučajevima ne

postoje raspoloživi statistički podaci kojima bi se mogla podržati teza o neizravnoj

diskriminaciji.

2.3. Višestruka diskriminacija

Treći tip diskriminacije koji je sve više prisutan u svakodnevnom životu jest višestruka

diskriminacija koja uključuje situaciju kada se jedna ili više osnova međusobno isprepliću

na način da su potpuno neodjeljive.

Višestruka diskriminacija predstavlja diskriminaciju počinjenu na dvije ili više zakonom

zabranjenih osnova. Višestruka diskriminacija može biti počinjena više puta (ponovljena

diskriminacija) ili može biti činjena u dužem vremenskom periodu (produžena

diskriminacija) prema istoj ili grupi osoba.

Članak 6. ZSD-a:

(1) Težim oblikom diskriminacije u smislu ovoga Zakona smatrat će se diskriminacija

počinjena prema određenoj osobi po više osnova iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona

(višestruka diskriminacija), diskriminacija počinjena više puta (ponovljena diskriminacija),

33 Predmet EctHR Zarb Adami v. Malta (17209/02), (2006) 8 EHRR 78.

34 Predmet EctHR D.H. v. the Czech Republic [GC] (57325/00) (2007) 43 EHRR 41.

35 Predmet EctHR Orsus and others v. Croatia [GC] (15766/03) (2010) ECHR 649.

34

koja je počinjena kroz dulje vrijeme (produljena diskriminacija) ili koja posljedicama

posebno teško pogađa žrtvu diskriminacije.

Primjeri višestruke diskriminacije:

Pripadnice etničke manjine zarađuju manje u odnosu prema ženama i muškarcima

većinskog naroda.

Pripadnica etničke manjine, nižeg stupnja obrazovanja, ne može napredovati na radnom

mjestu.

Žena s invaliditetom i članica sindikata ne može dobiti povišicu iako je odradila svoj

mjesečni plan.

Etnička silovanja žena u ratu.

Jednostruka diskriminacija na temelju jedne od zakonom zaštićenih osnova počinje se

prepoznavati i kažnjavati. S druge strane, dvostruka (npr. žena s invaliditetom) ili

višestruka diskriminacija (trudna Romkinja s invaliditetom) s kojom se najčešće suočavaju

žene s invaliditetom, nije prepoznata u dovoljnoj mjeri. Žene s invaliditetom češće se

zapošljavaju na radnim mjestima za koje je potrebna niža kvalifikacija ili su to poslovi koji

su slabo plaćeni. Nedostatak razumne prilagodbe i znanja dva su glavna razloga

isključivanja i izolacije žena s invaliditetom na tržištu rada. Poslodavci vrlo često nisu

svjesni važnosti prilagodbe za sve zaposlene s invaliditetom. Nedostatak znanja o

invaliditetu i stigma koja je povezna s istim doprinose stvaranju prepreka pri zapošljavanju.

Iako obveza “razumne prilagodbe” omogućuje svim osobama s invaliditetom zaposlenje na

radnom mjestu koje je prilagođeno njihovim potrebama, ne znači ujedno da će stavovi

drugih prema njima iščeznuti. Kada je riječ o tržištu rada, mnogi poslodavci se ne

pridržavaju politika o jednakim mogućnostima.

Žena, crnkinja s invaliditetom Žena, bjelkinja s invaliditetom

Muškarac, crnac s invaliditetom Muškarac, bijelac s invaliditetom

Promatrajući problem na horizontalnoj i vertikalnoj razini može se uočiti da zakon dopušta

usporedbu isključivo na horizontalnoj (žena, crnkinja s invaliditetom; žena, bjelkinja s

invaliditetom) ili isključivo vertikalnoj razini (žena, crnkinja s invaliditetom; muškarac, crnac

s invaliditetom). Usporedba na dijagonalnoj razini nije dopuštena (žena crnkinja s

invaliditetom; muškarac bijelac s invaliditetom).

Ovu vrstu diskriminacije za sada još ne prepoznajemo u europskom pravnom okviru, iako

je ona samo deklarativno zabranjena na razini sekundarnog prava Europske unije

35

(Preambulom Direktive o rasnoj jednakosti). U europskoj sudskoj praksi nailazimo na

primjer u kojem je riječ o višestrukoj diskriminaciji, međutim, sud je nije prepoznao. Takav

primjer nalazimo u predmetu Bahl v. Law Society 36 Upravo u slučaju Bahl postavilo se

pitanje može li se postojeće zakonodavstvo i na koji način primijeniti u slučajevima

diskriminacije, što je ključno za pozitivan ishod slučaja. U slučaju Bahl, Azijka je tvrdila da

je žrtva diskriminacije na temelju spola i rasne pripadnosti. U prvom stupnju radni sud

(Employment Tribunal) odlučio je da bi se njezina situacija mogla usporediti s bijelcem

tako da se uzmu u obzir obje karakteristike, rasa i spol. Ipak, radni sud i žalbeni sud

odlučili su da to nije moguće, što je bilo neispravno tumačenje zakona. Kao što se može

vidjeti iz ovog stajališta i presude žalbenog suda, smatra se da je potrebno odvojeno

razmotriti svaki pojedini oblik diskriminacije i donijeti posebnu odluku čak i ako tužitelj tvrdi

da se sve osnove za diskriminaciju međusobno isprepliću.37 Jednostruki pristup

diskriminaciji zauzima i Europski sud za ljudska prava38

2.4. Uznemiravanje i spolno uznemiravanje

Prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije (ZSD) uznemiravanje je svako neželjeno

ponašanje uzrokovano nekim od zakonom zabranjenih osnova koje ima za cilj ili stvarno

predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koje uzrokuje strah, neprijateljsko,

ponižavajuće ili uvredljivo okruženje39. Spolno uznemiravanje svako je verbalno,

neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno

predstavlja povredu dostojanstva osobe, koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće

ili uvredljivo okruženje40. Prema uzoru na europske direktive, uznemiravanje i spolno

uznemiravanje predstavljaju oblik diskriminacije, međutim za njihovo dokazivanje nije

potrebno postojanje komparatora, odnosno žrtva ne mora dokazati da se prema njoj

postupalo manje povoljno nego prema nekome drugome. Ono što je potrebo dokazati jest

da je konkretno postupanje:

36 Predmet Bahl v. Law Society [2003] IRLR 641, Employment Appeal Tribunal.

37 U žalbenom je postupku sudac Lord Peter Gibson istaknuo: „U našoj presudi bilo je neophodno da radni

sud utvrdi primarne činjenice u vezi sa svakim pojedinim oblikom diskriminacije protiv navodnog počinitelja diskriminacije i da onda obrazloži njihovo međusobno ispreplitanje u korist dr. Bahl na kojoj počiva teret dokazivanja. S obzirom na to da to nije učinjeno, radni sud donio je ispravnu odluku.“ European Commission, 2007. Tackling Multiple Discrimination: Practices, Policies and Laws. Dostupno na: http://ec.europa.eu/employment_social/fundamental_rights/pdf/pubst/stud/multdis_en.pdf (posjećeno 20.ožujka 2012.).

38 Predmet Leyla Sahin v. Turkey, (44774/98) (2004) ECHR 299. U predmetu pred Europskim sudom za

ljudska prava u Strasbourgu našao se slučaj Leyle Sahin, turske državljanke islamske vjeroispovijesti, koja je podnijela tužbu Europskoj komisiji za ljudska prava i Europskom sudu za ljudska prava budući da je smatrala da su turski propisi kojim se na sveučilištu zabranjuje nošenje marame na glavi kao simbola islamske vjeroispovijesti kršenje Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i kršenje njezina Protokola 1.

39 Čl. 3. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, NN 85/08, 112/12.

40 Ibid., čl. 3. st. 2.

http://ec.europa.eu/employment_social/fundamental_rights/pdf/pubst/stud/multdis_en.pdf

36

s njihove strane bilo neželjeno,

bilo uvjetovano njihovom pripadnošću određenoj skupini,

kao cilj ili učinak imalo povredu dostojanstva tužitelja,

uzrokovalo strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

Razlika između spolnog uznemiravanja i uznemiravanja je ponajprije u vrsti neželjenog

postupanja, budući da je kod spolnog uznemiravanja neželjeno postupanje seksualne

naravi.

Primjeri spolnog uznemiravanja:

Prijedlozi ili ucjene zahtijevanjem seksualnog odnosa.

Vicevi i šale sa seksualnim konotacijama.

Dodirivanje intimnih dijelova tijela.

Zahtijevanje da se na posao dolazi izazovno obučen/a.

Vješanje postera seksualnih sadržaja na uredske zidove i dr.

Kod uznemiravanja neželjeno postupanje nema neki posebni karakter, već je primarno da

je ono na neki način uvjetovano pripadnošću osobe određenoj zaštićenoj skupini.

Primjeri uznemiravanja:

Različiti vicevi o pripadnicima etničkih manjina

Rasističke, seksističke, homofobične… uvrede.

Prigovori na način odijevanja ili ponašanja, odnosno komentiranje fizičkog izgleda. To su,

primjerice, učestali prigovori upućeni ženama da se odijevaju prenapadno, odnosno

„preseksi“, ili da se ponašaju muškobanjasto, a muškarcima da se oblače feminizirano,

odnosno da se ponašaju kao „ženskice“. Istoj skupini pripadaju i komentari o higijeni

osoba romskog etniciteta ili inteligenciji osoba bošnjačkog etniciteta, osobama s

invaliditetom, ili o seksualnim navikama homoseksualnih osoba ili oponašanje govora

pripadnika neke skupine.

U posljednje vrijeme ovakvi su se postupci u Hrvatskoj počeli prepoznavati kao tzv.

mobing. No ono što treba jasno naglasiti jest to da, ako je ovakvo ponašanje uvjetovano

pripadnošću osobe određenoj skupini, ono je uznemiravanje, odnosno diskriminacija, a ne

37

mobing. Razlika je bitna jer se svođenjem takvog ponašanja na mobing žrtvi uskraćuje

korištenje pogodnosti antidiskriminacijskih instrumenata, kao što su prebacivanje tereta

dokazivanja ili učinkovita naknada štete. Ipak, zbog straha od stigmatizacije, žrtve koje se

odlučuju za sudski postupak radije odabiru put u građansku parnicu koju započinju tužbom

za mobing, odnosno povredu dostojanstva.

Da bi došlo do uznemiravanja, nepoželjno ponašanje treba dovesti do povrede

dostojanstva tuženika, a koja uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo

okruženje.

Članak 3. ZSD-a:

(1) Uznemiravanje je svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz članka 1.

stavka 1. ovoga Zakona koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe,

a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

(2) Spolno uznemiravanje je svako verbalno, neverbalno ili fizičko neželjeno ponašanje

spolne naravi koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, koje

uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje.

U sljedećoj tablici analiziramo definiciju uznemiravanja i spolnog uznemiravanja.


1. Quid pro quo uznemiravanje (cijena,

usluga za protuuslugu) koje je

karakteristično samo za spolno

uznemiravanje.

Tuženik uvjetuje seksualnim odnosom određenu

korist koja je važna za tužiteljicu, poput

napredovanja ili ocjena na ispitu. Činjenica da je

tužiteljica „dobrovoljno“ pristala na ovakav odnos, ili

je čak bila u nekoj vrsti veze s nadređenim, odnosno

tuženikom, nevažna je za nastanak spolnog

uznemiravanja.

2. Neprijateljsko okruženje do kojeg

može doći na bilo kojoj zabranjenoj

osnovi.

Kod ovog oblika uznemiravanja stvara se okruženje

u kojem osobi kao pripadnici ili pripadniku neke

skupine postaje teško normalno obavljati svoje radne

zadatke.

Ono što pristup koji nalazimo u ZDS-u i direktivama Europske unije razlikuje od ovog

klasičnog pristupa uznemiravanju jest ustrajanje na povredi dostojanstva (kontinentalna

paradigma zaštite dostojanstva).41

41 Vasiljević, S. 2013. Izazovi europskog i američkog antidiskriminacijskog prava: svjetlo na kraju tunela?

Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu (u pripremi).

38

Članak 4. ZSD-a:

(1) Poticanje na diskriminaciju, ako je počinjeno s namjerom, smatrat će se

diskriminacijom u smislu članka 1. ovoga Zakona.

Iako naš Zakon o suzbijanju diskriminacije inzistira na postojanju namjere za poticanje na

diskriminaciju, europski sudovi ne traže postojanje namjere.

2.5. Posebne mjere

Posebne mjere su specifične pogodnosti kojima se osobama s određenim obilježjem koje

može biti osnova za diskriminaciju omogućava ravnopravno sudjelovanje u javnom životu,

otklanjaju postojeće nejednakosti ili im se osiguravaju prava u kojima su ranije bili zakinuti.

Posebne mjere uvode se privremeno radi ostvarivanja stvarne ravnopravnosti i ne

smatraju se diskriminacijom. Posebne mjere moraju težiti ostvarenju legitimnog cilja.

Primjer 3.

Uredu Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom se obratila stranka, diplomirana

pravnica, jedna od najboljih studenata u svojoj generaciji. Nakon višegodišnjih

brojnih bezuspješnih pokušaja zapošljavanja, prijavila se sredinom 2012. na natječaj

za radno mjesto tajnika jedne osnovne škole, budući da ispunjava sve tražene

uvjete navedene u natječaju. Premda se u zamolbi pozvala na prednost pri

zapošljavanju te priložila rješenje HZMO-a da je osoba s utvrđenim 80% tjelesnim

oštećenjem, u školi joj je priopćeno da rješenje o tjelesnom oštećenju nije valjani

dokaz invaliditeta.

U ovom slučaju škola je upozorena na činjenicu da zbog neprovedivosti članka 3. toč. 6.

tada važećeg Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom42,

osobe sa znatnim tjelesnim oštećenjima, a koje ne pripadaju onima koje se smatraju

osobama s invaliditetom sukladno članku 3 toč. 1-5, ne bi smjele biti dovedene u

neravnopravni položaj. Stoga je škola upućena da u ovom slučaju može izravno

primjenjivati Konvenciju o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom

(NN MU 11/03) koja u članku 1 st. 1 daje definiciju osobe s invaliditetom kako slijedi:

I. Definicija i primjena, članak 1.

U svrhu ove Konvencije, pojam osoba s invaliditetom „znači pojedinca čiji su izgledi

osiguravanja i zadržavanja odgovarajućeg zaposlenja i napredovanja u okviru njega

znatno smanjeni zbog propisno priznatog tjelesnog ili duševnog oštećenja.“

42 Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, NN 143/02, 33/05.

39

Osim toga, praksa je da se određena prava po posebnim zakonima i propisima, kao i

određene povlastice iz raznih društvenih područja (oslobađanje od plaćanja cestarine,

porezne olakšice, pravo na znak pristupačnosti i dr.) priznaju isključivo temeljem rješenja

HZMO-a o tjelesnom oštećenju. Međutim, HZMO provodi vještačenja na temelju Liste

tjelesnih oštećenja sukladno Zakonu o listi tjelesnih oštećenja43 koja je primarno

namijenjena pravima iz mirovinskog osiguranja, a ne sadrži oštećenja koja nisu tjelesna,

kao i mnoge bolesti i stanja koja dovode do teških onesposobljenja pa i teškog invaliditeta

(poput cistične fibroze i dr.). Na kraju je ova stranka ipak primljena na radno mjesto tajnika.

Primjer 4.

Da se ne poštuje prednost pri zapošljavanju i onda kad postoji relevantni dokaz

invaliditeta govori i slučaj stranke, osobe oštećenog vida, po zanimanju

fizioterapeuta koji je primao naknadu do zaposlenja u sustavu socijalne skrbi.

Prijavio se na natječaj za radno mjesto fizioterapeuta u zdravstvenoj ustanovi.

Premda je ispunjavao uvjete tražene natječajem, priloživši dokaz o invaliditetu i pozvavši

se na prednost prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s

invaliditetom, izabrani su kandidati koji niti po kojem osnovu nemaju prednost pri

zapošljavanju. Državni inspektorat je nakon prijave i provedenog inspekcijskog nadzora

potvrdio da je poslodavac bio dužan dati prednost pri zapošljavanju stranci kao osobi s

invaliditetom koja zadovoljava sve tražene uvjete propisane oglasom, sukladno odredbi

članka 10 st. 3. Zakona, što poslodavac nije učinio. Slijedom toga nadležna područna

jedinica državnog inspektorata podnijela je optužni prijedlog Prekršajnom sudu protiv

navedenog poslodavca i odgovorne osobe zbog počinjenog prekršaja kažnjivog po

odredbi čl. 35 st. 1. toč. 1. i st. 2. Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju

osoba s invaliditetom. Međutim, državni inspektorat nema zakonsku ovlast da poništi

natječaj, niti donese rješenje kojim će se utvrditi da tako sklopljeni ugovor nema pravni

učinak. U takvim slučajevima inspektorima je dopušteno samo sastaviti optužni prijedlog

zbog povrede prekršajno sankcionirane odredbe koji dostavljaju prekršajnom sudu.

Uobičajeni ishod je da nastupi zastara ili prekršitelj plati kaznu dok je osoba s invaliditetom

i dalje nezaposlena.

Posebne ili pozitivne mjere nastale su u SAD-u 60-tih i 70-tih godina 20. stoljeća i u

početku su upotrebljavane samo u kontekstu rasne diskriminacije. U europskom pravu

posebne se mjere upotrebljavaju primarno kao mjera koja će ženama osigurati jednakost

na radnom mjestu. Oba sustava priznaju da su posebne mjere odstupanje od osnovnog

načela formalne jednakosti i upravo zbog tog odstupanja zahtijevaju njezino daljnje

opravdanje. Koncept stvarne diskriminacije usko je povezan i s posebnim (pozitivnim)

mjerama (engl. affirmative action; specific measures). U stranoj literaturi za taj je koncept

nekad upotrebljavan izraz „pozitivna diskriminacija“, no on je napušten. Posebne su mjere

privremene mjere i njihov je učinak ograničen samim postizanjem cilja zbog kojeg se

43 Zakon o listi tjelesnih oštećenja, NN 162/08.

40

primjenjuju. Onog trenutka kad tim mjerama postignemo razinu stvarne jednakosti, one se

prestaju primjenjivati jer bi inače dovele do suprotnog učinka, odnosno do diskriminacije. U

tom smislu katkad se u literaturi navodi razlikovanje pozitivne diskriminacije od negativne.

Kod pozitivne diskriminacije određena osoba ili skupina osoba stavlja se u povoljniji

položaj od druge osobe ili skupine osoba. Kod negativne diskriminacije određena se osoba

ili skupina osoba stavlja u nepovoljniji položaj od druge osobe ili skupine osoba. O

diskriminaciji govorimo samo kada je riječ o razlikovanju koje je pravom zabranjeno

(nedopušteno). Stoga se u pravnoj literaturi sve rjeđe upotrebljava izraz pozitivna

diskriminacija. Dakle, najprikladniji je izraz „posebne mjere“ koji upotrebljavaju i hrvatski

Zakon o suzbijanju diskriminacije, Zakon o ravnopravnosti spolova i Zakon o radu.

Slično stajalište zauzimaju i europske direktive o jednakom postupanju koje predviđaju

mogućnost uvođenja posebnih mjera: „u smislu postizanja potpune ravnopravnosti u

praksi, načelo jednakih mogućnosti neće spriječiti države članice da usvoje posebne mjere

kako bi spriječile ili kompenzirale podzastupljenost u odnosu prema nekoj zaštićenoj

karakteristici.“44

Žrtve koje posjeduju neku zakonom zaštićenu karakteristiku mogu doživjeti situacije u

kojima je upitno je li neka mjera doista posebna mjera. Primjerice, mjere koje su određene

kao posebne mjere mogu poslužiti kao opravdanje za postavljanje gornje granice u smislu

postotka zapošljavanja etničkih manjina ili broja mjesta određenih za osobe s

invaliditetom. Ako takva mjera dovodi u nepovoljan položaj zaštićenu skupinu, onda će se

smatrati diskriminatornom i ne može predstavljati izuzetak od zabrane diskriminacije.

Direktive o jednakim mogućnostima dopuštaju državama članicama da uvedu posebne

mjere kako bi ostvarile jednake mogućnosti u praksi za pojedinke i pojedince koji

posjeduju neku od zakonom zaštićenih karakteristika. Za razliku od direktiva, Konvencija o

uklanjaju svih oblika rasne diskriminacije, čije su stranke sve države članice Europske

unije, propisuje da su posebne mjere obvezatne. Takva razlika u obvezi može ići na ruku

žrtvama koje kao argument za primjenu posebnih mjera navode da je njihova primjena

obvezatna. Sud Europske unije u nekoliko je slučajeva donio odluku o primjeni posebnih

mjere, ali isključivo kada je riječ o ravnopravnosti spolova. Za sada ne postoje odluke o

44 Predmet C/476/99 Lommers [2002] ECR I-2891. U predmetu Lommers riječ je o pravilu prema kojem

poslodavac u javnom sektoru omogućava subvencionirana mjesta u vrtiću isključivo zaposlenicama, uz iznimku opravdanog izuzetka. ESP zaključio je da je riječ o usporedivim situacijama između zaposlenica i zaposlenika, iako je riječ o različitom postupanju. ESP razmatrao je je li ta mjera dopuštena prema europskom pravu. Zaključio je da je riječ o dopuštenoj mjeri budući da spada u kategoriju mjera kreiranih kako bi se uklonili uzroci smanjenih mogućnosti žena u pristupu zapošljavanju i karijeri. ESP se složio da svako izuzeće od načela jednakog postupanja mora biti u skladu s načelom razmjernosti ili proporcionalnosti. ESP je stoga kao moguće opravdanje razmatrao nedostatak slobodnih mjesta u vrtiću za sve žene koje su tražile slobodno mjesto, mogućnost pronalaska alternativnog mjesta u vrtiću na tržištu i činjenicu da određeni broj mjesta može biti dodijeljen i muškim zaposlenicima u opravdanim slučajevima. ESP je zaključio da je ovakvo rješenje u skladu s europskim pravom. Ipak, u slučaju muških zaposlenika, izuzetak je dopušten samo onim muškarcima koji su samohrani roditelji, i pod istim uvjetima kao i ženskim zaposlenicima.

41

primjeni posebnih mjera u slučaju ostalih zaštićenih karakteristika. Europska praksa u

svezi diskriminacije na temelju invaliditeta vrlo je ograničena i oskudna.

Važno je napomenuti, da se prednost podzastupljenoj skupini može dati ako se na taj

način ne daje automatska i bezuvjetna prednost kandidatu određene karakteristike zbog

pripadnosti zaštićenoj skupini, te ako se o kandidatima odlučuje na temelju objektivne

procjene koja uzima u obzir posebnosti osobne situacije svih kandidata i kandidatkinja.45

I u hrvatskom su pravu propisane posebne mjere Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji

zapošljavanju osoba s invaliditetom.46 Članak 9. stavak 1. navedenoga Zakona utvrđuje

pravo prednosti pri zapošljavanju osobi s invaliditetom:

Čl. 9.:

(1) Tijela državne uprave, tijela sudbene vlasti, tijela državne vlasti i druga državna tijela,

tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, javne službe, javne ustanove,

izvanproračunski i proračunski fondovi, pravne osobe u vlasništvu ili u pretežitom

vlasništvu Republike Hrvatske, pravne osobe u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu jedinica

lokalne i područne (regionalne) samouprave te pravne osobe s javnim ovlastima dužni su

prilikom zapošljavanja osobi s invaliditetom dati prednost pod jednakim uvjetima.

Također, sukladno čl. 8. istog Zakona, za poslodavce koji zapošljavaju više od 20 radnika,

postoji tzv. kvotna obveza zapošljavanja osoba s invaliditetom:

Čl. 8.:

(1) Poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika, osim stranih diplomatskih i

konzularnih predstavništava, integrativnih radionica i zaštitnih radionica, dužni su zaposliti,

na primjerenom radnom mjestu prema vlastitom odabiru, u primjerenim radnim uvjetima,

određeni broj osoba s invaliditetom, ovisno o ukupnom broju zaposlenih radnika i

djelatnosti koju obavljaju.

(2) Kvota iz stavka 1. ovoga članka može biti različita, ali ne može biti manja od 2% niti

veća od 6% od ukupnog broja zaposlenih radnika kod poslodavca koji je obveznik kvotnog

zapošljavanja osoba s invaliditetom.

45 Kao primjer za to može nam poslužiti predmet Kalanke iz 1993. Molba gospodina Kalanke za unapređenje

odbijena je jer je u konkretnom slučaju nadležni državni organ odlučio dati prednost kandidatkinji. Njemačko pravo predviđa mogućnost da se pozitivna diskriminacija iznimno ne primjenjuje na poslove vezane za stručno usavršavanje. Pitanje je je li takvo rješenje prikladno u hrvatskim uvjetima s obzirom na to da stručno usavršavanje često predstavlja ulazak u određenu profesiju (npr. specijalizacija).

46 Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji zapošljavanju osoba s invaliditetom, NN 157/013.

42

3. Dokazivanje diskriminacije i teret dokazivanja

Dokazivanje diskriminacije vrlo je kompleksno i zahtjevno područje. U građanskim i radnim

parnicama teret dokazivanja prebacuje se na suprotnu stranu ako tužitelj/tužiteljica (žrtva)

dokaže postojanje osnove sumnje. Pokretanje postupka u svezi diskriminacije isključivo je

na žrtvi.

Osnova sumnje pretpostavka je na temelju koje žrtva nastoji uvjeriti, odnosno učiniti

vjerojatnim, sud ili neko drugo nadležno tijelo koje donosi odluku da je njezina tvrdnja

(iskaz) istinita. Ako žrtva pred sudom ili nekim drugim nadležnim tijelom predoči činjenice

(prima facie) iz kojih se može zaključiti da je došlo do izravne ili neizravne diskriminacije,

teret dokaza prebacuje se na počinitelja u skladu s načelom učinkovite pravne zaštite.

Pravilo o prebacivanju tereta dokazivanja ne vrijedi u kaznenim i prekršajnim postupcima,

a često i u upravnim postupcima budući da su nadležna tijela dužna provesti učinkovitu

istragu kako bi utvrdili određeni stupanj vjerojatnosti da je do diskriminacije došlo. U

kaznenim postupcima (npr. za kazneno djelo rasne i druge diskriminacije, povreda

prava na rad i drugih prava iz rada, spolno uznemiravanje, i dr.) potrebno je dokazati

osnovanu sumnju (što je puno veći stupanj vjerojatnosti od osnova sumnje) te

dokazati diskriminatornu namjeru što u građanskim i radnim parnicama nije

potrebno. To je važno zato što kazneno pravo propisuje puno teže sankcije te je stoga i

kazneni postupak puno kompleksniji i zahtjevniji u smislu dokazivanja krivnje.

Prebacivanje tereta dokazivanja u kaznenom postupku bilo bi izravno suprotno načelu

presumpcije nevinosti (nitko nije kriv dok mu se pravomoćnom presudom ne utvrdi krivnja).

Zato je žrtvama puno jednostavnije pokrenuti građansku ili radnu parnicu u vezi s

diskriminacijom jer je vjerojatnije da će puno lakše uspjeti dokazati stupanj vjerojatnosti da

je do diskriminacije došlo.

Tipični dokazi koji se upotrebljavaju u diskriminacijskim sporovima izjave su

svjedoka, različiti dokumenti te općepoznate činjenice. Osim toga, kao dokaz se mogu

upotrijebiti različite vrste pritužbi, testiranje okolnosti, upitnici, audio i videosnimke (u nekim

državama), mišljenja stručnjaka i poklapanje određenih činjenica. Tako je, primjerice, u

Njemačkoj izjava poslodavca da zapošljava previše stranaca utjecala na stvaranje

pretpostavke da su trenutačni otkazi zaposlenicima utemeljeni na njihovoj etničkoj

pripadnosti.47 U Mađarskoj sud je činjenicu da je u određenoj školi izrazito visok postotak

romske djece uzeo kao općepoznatu u smislu utvrđivanja osnove sumnje o postojanju

segregacije.48

Analiza situacije ili testiranje situacije (engl. situation testing) često se upotrebljava

kao metoda usporedbe u svrhu otkrivanja diskriminatorne prakse u situacijama kao što su

47 Bremen Regional Labour Court, od 29. lipnja 2010.

48 Debrecen Appeals Court Judgement No. 13. P. 21. 660/2005.

43

pristup barovima, restoranima, iznajmljivanju stanova ili zapošljavanju. Najčešće se

upotrebljava za dokazivanje izravne diskriminacije. Analiza situacije ne znači to da bi se

usporedba trebala ograničiti na identične situacije koje se vrlo rijetko događaju, već na

situacije koje su „usporedive“. Situacije se trebaju analizirati kroz dubinsko ispitivanje

materijalnih okolnosti, koja provode na objektivan način, bez utjecaja stereotipa. Ovakav

način dokazivanja već se dugo primjenjuje u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj, a sve se češće

primjenjuje i u Bugarskoj, Češkoj, Danskoj, Finskoj, Francuskoj, Mađarskoj, Latviji i

Slovačkoj. Upravo ovakav način dokazivanja u Mađarskoj je doveo do niza pozitivnih

presuda u slučajevima diskriminacije Roma. Nevladine organizacije i tijela za jednakost u

Austriji, Cipru i Italiji počinju se koristiti ovim dokaznim sredstvom. Analiza situacije

zakonski je definirana u Mađarskoj, Francuskoj i Belgiji. Prema mađarskom pravu analiza

situacije definira se u vezi s postupanjem navodnog diskriminatora.

Nadležno tijelo za jednake mogućnosti stavit će u identične situacije osobe koje su različite

u odnosu prema zakonom zaštićenoj karakteristici, ali između kojih postoji sličnost s

obzirom na neke druge karakteristike. Također će ispitati akt navodne diskriminacije u

odnosu prema osobama na koje se takvo ponašanje odnosi kako bi se utvrdilo je li

poštovano načelo jednakog postupanja. Osim toga, važno je uspostaviti uzročnu vezu

između nepovoljnog postupanja i pravno zaštićene osnove. Za zadovoljenje tog kriterija

dovoljno je pitanje: bi li se s određenom osobom nepovoljnije postupilo da je bila drugog

spola, rase, dobi, ili u različitom položaju po bilo kojoj drugoj zaštićenoj osnovi? Doktrina

„da nije“ („but for“) pristup je izravnoj diskriminaciji koji se upotrebljava u usporedivim

situacijama. Odredba ili praksa koja se primjenjuje ne mora se nužno izričito odnositi na

„zaštićenu osnovu“. Dovoljno je da se odnosi na kakav uzrok koji se ne može razlučiti od

zaštićene osnove.

Lokalne vlasti donijele su odluku o besplatnom pristupu bazenu umirovljenim osobama,

što je izravno diskriminirajuće za muškarce koji se nalaze u dobnoj skupini od 60. do 65.

godine (prema britanskom zakonu žene odlaze u mirovinu sa 60, a muškarci sa 65

godina), u odnosu prema njihovim vršnjakinjama koje su napunile 60 godina. U

konkretnom slučaju, da tužitelj nije bio muškog spola, iako još nije navršio 65 godina , bila

bi mu dostupna pogodnost besplatnog korištenja bazena koja je dostupna svim

umirovljenicima. Također je utvrđeno da u ovom slučaju nisu bili važni namjera i motiv

postupanja, već samo postupanje.49

Postupak slanja upitnika počinitelju diskriminacije jedan je od načina dokazivanja

diskriminacije. Prije počinjanja formalnog postupka, žrtva može zatražiti da navodni

počinitelj diskriminacije objasni razloge različitog postupanja, odnosno obrazloži svoju

verziju događaja. Ako odgovor tuženika nije zadovoljavajući, ili tuženik uopće ne odgovori

na upit, dovoljna je osnova sumnje da je počinjen akt diskriminacije. U Irskoj se nadležna

tijela u postupcima u vezi s diskriminacijom vrlo često koriste ovakvim postupkom.

49 Predmet James v. Eastleigh Borough Council (1990) 2 AC 751; C-249/96, Lisa Jacqueline Grant v. South-

West Trains [1998] ECR I-621.

44

Statistički dokazi navedeni su kao moguće dokazno sredstvo u Direktivama o jednakom

postupanju, posebno kod dokazivanja neizravne diskriminacije. U nacionalnom pravu

država članica ovakva vrsta dokaza nije zakonom predviđena, ali njihova je uporaba

dopuštena. Primjena statističkih dokaza najčešća je u slučajevima nejednake plaće s

obzirom na spol te segregaciju na temelju etničke pripadnosti. Osim toga, ovakva vrsta

dokazivanja ima pozitivan psihološki utjecaj na žrtvu, budući da na taj način postaje

svjesna da postoji značajan postotak ljudi koji trpi sličan ili isti oblik diskriminacije. Takva

vrsta dokazivanja vrlo se često upotrebljava pred njemačkim i irskim sudovima koji se

najčešće oslanjaju na statistike koje su predočile žrtve, a ako one nisu dostupne, onda na

statističke podatke koje prikuplja poslodavac. Prilikom oslanjanja na takve podatke mora

se razmotriti je li period njihova prikupljanja dovoljno dug da bi iz njega bio vidljiv

neravnomjeran učinak, koji je najbolji raspon statističkog uzorka primjeren za usporedbu

(npr. zaposlenici/zaposlenice stariji/e od pedeset godina u odnosu prema

zaposlenicima/zaposlenicama starijim ili mlađim od trideset godina), i nalaze li se skupine

koje se uspoređuju na sličnim radnim mjestima. Mađarsko tijelo za jednake mogućnosti

vrlo se često oslanja na statističke podatke u slučajevima kada se žrtva žali da nije

primljena na radno mjesto zbog svoje dobi, čime se stavlja u statistički omjer u odnosu

prema dobi ostalih koji su istodobno dobili zaposlenje. Ipak, vrlo često statistički podaci

nisu dovoljni kako bi se utvrdilo postojanje diskriminacije te je potrebno prikupiti i druge

dokaze.

Za usporedbu, mađarski zakon o suzbijanju diskriminacije uključuje koncept presumpcije

vjerojatnosti, što je još niži stupanj vjerojatnosti od osnove sumnje, a to žrtvama daleko

olakšava dokazivanje vjerojatnosti o počinjenoj diskriminaciji, što je dovoljno za

prebacivanje tereta dokazivanja na suprotnu stranu.

Postojanje komparatora u usporedivim situacijama može biti problematično u određenim

situacijama. Ako sud usporedbu u konkretnom slučaju doživi neprimjerenom, žrtva može

izgubiti spor.

Nadalje, sud može usporediti žrtvu sa skupinom pojedinaca koji imaju slične ili iste

karakteristike, najčešće u situacijama kada je riječ o diskriminaciji na temelju etničke ili

religijske pripadnosti. Primjerice, ako u državi živi 95 posto katolika, a ostalih 5 posto čine

pripadnici pravoslavne, islamske i židovske religije, vrlo će vjerojatno sud svaku žrtvu iz

manjinske religije uspoređivati s katolicima. Nadalje, sud će radije uspoređivati osobe s

teškim invaliditetom s osobama s manjim stupnjem invaliditeta, nego sa zdravim osobama.

Također, postoje situacije u kojima je komparator neprimjereno dokazno sredstvo, kao što

je u slučajevima višestruke diskriminacije, o čemu smo već ranije govorili. Osim toga, u

slučajevima u kojima ne postoji stvarni komparator možemo se poslužiti hipotetskim

komparatorom (npr. u slučajevima jednake plaće osoba koje su bile zaposlene kod istog

poslodavca). Ipak, komparator nam nije potreban u slučajevima uznemiravanja,

viktimizacije, poticanja na diskriminaciju ili propuštanja razumne prilagodbe. U nekim

45

slučajevima diskriminacija se može utvrditi u odnosu prema idealnom minimalnom

standardu postupanja, npr. u odnosu prema mjerilu povrede ljudskog dostojanstva.

4. Alati za dokazivanje diskriminacije

Vodite dnevnik, tj. sustavno zapisujte sve podatke o diskriminaciji sa što više detalja kao što su datum i vrijeme događaja, imena svjedoka, ishod događaja.

Čuvajte sve materijalne dokaze, sve kopije pisama, e-pošte, faksova i poruka koje dobivate od zlostavljača.

Obratite se liječniku opće prakse koji će vam dati uputnicu za specijalista/specijalisticu psihijatrije te medicine rada s kojima poslodavac ima ugovor za pružanje usluga specifične zdravstvene zaštite ili opće/obiteljske prakse. Liječnika je potrebno izvijestiti o svim psihofizičkim posljedicama i o svim posljedicama na socijalne odnose.

Informirajte se i potražite pravni savjet pravnika.

Navedite razloge zbog kojih se smatra da je riječ o povredi ljudskog dostojanstva kako bi se takvo ponašanje prekinulo.

Ako stres i napetost postanu neprihvatljivi, poželjno je otići na bolovanje.

Obratite se nevladinim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava.

5. Sankcije za diskriminaciju

Pravne norme ili odluke koje su dovele do diskriminacije ništetne su, odnosno pravna

norma, bez obzira na to bila ona izravno ili neizravno diskriminirajuća, može se ukinuti ili

poništiti, a ako se takva diskriminacija provodi zakonom ili drugim propisom, odluku o

ukidanju ili poništenju te norme donosi Ustavni sud.

Ako je subjekt diskriminacije pogođen primjenom pravne norme, može zahtijevati da sud

utvrdi ništetnost odluke donesene na temelju zabranjenog diskriminirajućeg kriterija. Pravo

na naknadu štete pravo je subjekta diskriminacije da potražuje novčani iznos zato što mu

je uskraćeno neko pravo koje mu po zakonu pripada (npr. pravo na zaposlenje), ali ne

samo pravo na naknadu troškova sudjelovanja u, primjerice, postupku natječaja, već i

pravo na izmaknulu dobit. Svrha ovakvoga pravnog rješenja jest djelovati preventivno,

odnosno spriječiti druge da diskriminiraju. Takvo je razmišljanje u skladu s praksom Suda

Europske unije.

Usklađujući svoje zakonodavstvo s Europskim direktivama, države članice (i buduće

države članice) trebaju osigurati „učinkovite, razmjerne i odvraćajuće sankcije“ za

diskriminatorno postupanje.50

50 Predmet C-14/83 Von Colson i Kamman [1984] ECR I-1891.

Upozoriti na problem i zahtijevati da se riješi brzo i „mirnim“ putem.

Obratiti se Pučkom pravobranitelju i Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova.

46

Izbor vrste sankcija ostavljen je državama članicama. Hrvatsko antidiskriminacijsko

pravo predviđa građanskopravnu, prekršajnu i kaznenopravnu odgovornost i

sankcije. Zakonom o suzbijanju diskriminacije predviđene su prekršajna i

građanska odgovornost. Zakonom o suzbijanju diskriminacije previđena je

prekršajna odgovornost samo za dva oblika diskriminatornog postupanja (oblika

diskriminacije): za uznemiravanje i za spolno uznemiravanje.

S gledišta Europskog prava građanskopravne sankcije najpoželjnija su vrsta

sankcija jer se njima žrtvi diskriminacije omogućava kompenzacija; žrtvi diskriminacije

omogućava se da izabere želi li pokrenuti postupak te ne zahtijeva postojanje namjere kao

uvjeta za postojanje diskriminacije zbog čega se naginje upravo građanskoj odgovornosti i

tom tipu sankcija. Stoga je prednost građanskog postupka i pripadajuće sankcije da se

istodobno obavljaju dvije funkcije: osigurava se naknada štete onima koji su bili

diskriminirani, a sankcioniraju se oni koji diskriminiraju. Međutim, ovo je ujedno i mana

prekršajnih sankcija, s obzirom na to da se isključivo sankcioniraju oni koji diskriminiraju

dok žrtve diskriminacije od toga imaju samo posredno zadovoljenje.

Tipičan je oblik građanske odgovornosti naknada nematerijalne štete u novčanom iznosu

za izgubljeni prošli i budući dobitak (najčešće), naknada za povredu prava osobnosti,

naknada za pretrpljenu štetu u obliku povreda mentalnog zdravlja. Europsko pravo ne

određuje donju i gornju granicu visine naknade štete, taj je izbor ostavljen državama

članicama. Neke su države postavile gornju granicu naknade štete, poput, primjerice, Irske

i Finske, iako i ta granica može biti pomaknuta u iznimno opravdanim slučajevima. U

Poljskoj je minimum naknade štete izjednačen s minimalnom plaćom. U Irskoj je prosječna

naknada oko 14 431 eura, a najviša je dodijeljena naknada je 125 000 eura. U Švedskoj je

iznos naknade štete za diskriminaciju određen u rasponu od 3 700 do 10 000 eura. U

Velikoj Britaniji radni su sudovi posljednjih nekoliko godina izricali sankcije u rasponu od 9

430 do 18 000 eura.

Kaznenopravne sankcije očituju se najčešće u novčanim kaznama i kaznama zatvora.

Kazneni postupak počinje prijavom diskriminacije policiji koja istražuje slučajeve

diskriminacije. U kaznenom pravu ne primjenjuje se prebacivanje tereta dokazivanja te se

mora dokazati diskriminatorna namjera počinitelja utvrđivanjem postojanja osnove sumnje.

Kazneni postupak vodi se pred nadležnim sudovima u kaznenim predmetima u kojima

državni odvjetnici imaju najznačajniju ulogu, dok je uloga žrtve vrlo ograničena i uglavnom

se svodi na svjedočenje. U većini država, ako državno odvjetništvo ne želi procesuirati

slučaj, žrtva može pristupiti sudu kao privatni tužitelj.

Zakon o suzbijanju diskriminacije propisuje prekršajne sankcije za utvrđenu diskriminaciju,

a Zakom o radu propisuje prekršajne kazne za poslodavca (npr. nalaže da poslodavac

prekršajno može odgovarati samo ako ne imenuje osobu ovlaštenu za primanje pritužbi,

ali ne i u slučaju kada ne poduzme potrebne mjere kojim bi radnika zaštitio od daljnjeg

uznemiravanja).

47

ALATI ZA SUZBIJANJE DISKRIMINACIJE

Antidiskriminacijska strategija i politika

Edukacija i podizanje svijesti

Medijacija ili mirenje predstavlja izvansudski način rješavanja sporova. Jedan je od

najčešćih i najbržih, a moglo bi se reći i najučinkovitijih načina rješavanja postupaka

u vezi s diskriminacijom, budući da je kratkotrajniji i jeftiniji u usporedbi sa sudskim

postupcima. Zakonom o mirenju predviđeni su načini počinjanja mirenja, kao i

neovisna tijela koja su za to posebno zadužena te imaju listu miritelja s koje stranke

mogu izabrati osobu koja će ih voditi u tom postupku.

Neovisna vanjska revizija (analiza politika i pravilnika koje je poslodavac izradio)

SUDSKA ZAŠTITA I NAKNADA ŠTETE ZBOG DISKRIMINACIJE

(Domagoj Franjo Frntić, predsjednik Općinskog radnog suda u Zagrebu)

1. Uvodne napomene

Zaštita od diskriminacije jedan je od prioriteta u modernim pravnim porecima, pa tako i

Republika Hrvatska posvećuje posebnu pažnju navedenom, osobito od kada je (2009.)

stupio na snagu tzv. paket antidiskriminacijskog zakonodavstva, među kojim propisima

najistaknutije mjesto ima Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji će u bitnim crtama biti

predstavljen u nastavku.

Bitan dio sadržaja predmetnih propisa, uključujući i spomenuti Zakon o suzbijanju

diskriminacije, predstavljaju odredbe koje se odnose na sudsku zaštitu od diskriminacije, o

čemu će više riječi biti nastavno.

Također, obradit će se i materija naknade štete zbog diskriminacije, budući da je upravo

institut naknade štete jedan od najčešće korištenih u kontekstu sudske zaštite od

diskriminacije.

2. Općenito o antidiskriminacijskom uređenju u Republici Hrvatskoj

2.1. Uvodne napomene

Zakon o suzbijanju diskriminacije usvojen je u Hrvatskome saboru 9. svibnja 2008. te je

objavljen u Narodnim novinama, broj 85/2008 od 21. svibnja 2008., a u primjeni je od 1.

siječnja 2009.

Predmetni Zakon, kao opći zakon antidiskriminacijske zaštite, svojim sveobuhvatnim

pristupom i usklađivanjem pojedinih instituta, na jedinstven je način uredio problematiku

suzbijanja diskriminacije, s obzirom da do donošenja Zakona Republika Hrvatska nije

imala cjeloviti propis koji bi na jedinstven način uređivao problematiku suzbijanja

diskriminacije te su pojedini zakoni u svom sadržaju uključivali antidiskriminacijske

odredbe. Donošenje Zakona o suzbijanju diskriminacije smatra se iskorakom u području

suzbijanja diskriminacije, a osobito u odnosu na unesene diskriminirajuće osnove koje

nadilaze međunarodne standarde na ovom području, s tim da naknadno doneseni, i sada

važeći Zakon o radu,51 s obzirom na postojanje Zakona o suzbijanju diskriminacije nije

imao posebne odredbe o zaštiti o diskriminacije.

S obzirom na postojanje određenih primjedbi i komentara, osobito od strane Europske

komisije, a koji su izneseni nakon praćenja primjene Zakona o suzbijanju diskriminacije,

51 Narodne novine 149/09

49

naknadno se pristupilo i donošenju izmjena i dopuna Zakona o suzbijanju diskriminacije52

radi dodatnog usklađivanja s odgovarajućom pravnom stečevinom Europske unije.

2.2. Izvori antidiskriminacijskog prava

U vrijeme donošenja Zakon o suzbijanju diskriminacije bio je novina u hrvatskom pravnom

sustavu, ali sama zabrana diskriminacije nije bila novost. Naime, Ustav Republike

Hrvatske53 te brojni zakoni i međunarodni ugovori koji su dio pravnog poretka izvori su

hrvatskog antidiskriminacijskog prava, i moguće ih je podijeliti na norme nacionalnog

prava, norme međunarodnog prava u širem smislu te norme prava Europske unije.

2.2.1. Antidiskriminacijsko pravo Republike Hrvatske

2.2.1.1. Ustav Republike Hrvatske

Zabrana diskriminacije je u pravnom sustavu Republike Hrvatske ustavna kategorija,

budući da su u čl. 3. Ustava Republike Hrvatske propisane najviše vrednote ustavnog

poretka Republike Hrvatske, jedna od kojih je jednakost, a to su i nacionalna

ravnopravnosti te ravnopravnost spolova. Nadalje, Ustav Republike Hrvatske u svom čl.

14. zabranjuje diskriminaciju proglašavajući da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i

slobode neovisno o svojoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom

uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom

položaju ili drugim osobinama54.

2.2.1.2. Antidiskriminacijsko zakonodavstvo u Republici Hrvatskoj do donošenja

Zakona o suzbijanju diskriminacije iz 2008.

Hrvatsko antidiskriminacijsko zakonodavstvo do donošenja Zakona o suzbijanju

diskriminacije sastojalo se od većeg broja zakona koji sadrže antidiskriminacijske odredbe,

kao što su Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina55, Zakon o radu56, Zakon o

52 Narodne novine, 112/12

53 Narodne novine, 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01M, 76/10, 85/10.

54 Radilo bi se o tzv. otvorenoj listi diskriminacijskih razloga

55 Narodne novine, 155/02.

56 Narodne novine, 38/95 i dr.

50

ravnopravnosti spolova57, Zakon o istospolnim zajednicama58, Zakon o državnim

službenicima59 te Kazneni zakon60.

Tako je, na primjer, Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina jamčio pravo na

slobodno izjašnjavanje o pripadnosti nacionalnoj manjini te ostvarivanju posebnih prava i

sloboda pripadnika nacionalnih manjina i izričito se zabranjivala bilo kakva diskriminacija

temeljena na pripadnosti nacionalnoj manjini te se pripadnicima nacionalnih manjina

jamčila jednakost pred zakonom i jednaka prava zaštita.

Nadalje, Zakonom o ravnopravnosti spolova utvrđene su općenite osnove za zaštitu i

promicanje ravnopravnosti spolova te su određeni i uređeni načini zaštite od diskriminacije

na temelju spola i stvaranje jednakih mogućnosti za žene i muškarce, na način da se

zabranjuje izravna i neizravna diskriminacija, uznemiravanje i spolno uznemiravanje, a

zabranjuje se i diskriminacija na temelju bračnog i obiteljskog statusa te diskriminacija na

temelju spolne orijentacije.

Zakon o istospolnim zajednicama, kojim se uređuje postojanje istospolnih zajednica i

pravni učinci postojanja takvih zajednica, također zabranjuje diskriminaciju na temelju

spolne orijentacije, pri čemu se zabranjuje izravna i neizravna diskriminacija te poticanje

na diskriminaciju na osnovi istospolne zajednice i homoseksualne orijentacije.

Također, Zakonom o državnim službenicima propisano je da državni službenici u svojem

postupanju ne smiju diskriminirati ili povlašćivati građane prema dobi, nacionalnosti,

etničkoj i teritorijalnoj pripadnosti, jezičnom i rasnom podrijetlu, političkom ili vjerskom

uvjerenju ili sklonosti, invalidnosti, obrazovanju, socijalnom položaju, spolu, bračnom ili

obiteljskom statusu, spolnoj orijentaciji ili nekim drugim razlozima. Jamči se i pravo na

pravedno i jednako postupanje prema svim državnim službenicima, bez obzira na njihovu

rasnu pripadnost, političko uvjerenje, spol, bračni ili obiteljski status, spolnu orijentaciju,

osobne uvjete, dob ili etničko podrijetlo te im se omogućavaju jednaki uvjeti za

napredovanje, nagrađivanje i pravnu zaštitu.

Kazneni zakon koji je bio važeći u vrijeme donošenja Zakona o suzbijanju diskriminacije

zabranjivao je zločin iz mržnje te je propisivao posebna kaznena djela vezana za rasnu i

drugu diskriminaciju te povredu ravnopravnosti građana, na način da se određuje

kažnjavanje onog tko na temelju razlike u rasi, vjeri, jeziku, političkom ili drugom uvjerenju,

imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama, spolu, boji kože,

nacionalnosti ili etničkom podrijetlu, krši temeljna ljudska prava i slobode priznate od

međunarodne zajednice, s tim da je bio inkriminiran i govor mržnje. Bilo je propisano i da

će se kazniti onaj tko na temelju razlike u rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili





51

drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi,

društvenom položaju ili drugim osobinama, ili zbog pripadnosti etničkom i nacionalnoj

zajednici ili manjini u Republici Hrvatskoj, uskrati ili ograniči slobodu ili pravo čovjeka i

građanina utvrđeno Ustavom, zakonom ili drugim propisom, ili koji na temelju te razlike ili

pripadnosti daje građanima povlastice ili pogodnosti.

Konačno, i Zakonom o radu bila je uređena zabrana diskriminacije na području rada i

radnih odnosa. Bila je tako zabranjena izravna i neizravna diskriminacija, uznemiravanje i

spolno uznemiravanje na temelju rase, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, bračnog

stanja, obiteljskih obveza, dobi, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili

socijalnog podrijetla, imovnog stanja, rođenja, društvenog položaja, članstva ili nečlanstva

u političkoj stranci, članstva ili nečlanstva u sindikatu te tjelesnih ili duševnih poteškoća.

Diskriminacija se zabranjivala i u pogledu uvjeta za zapošljavanje, uključujući kriterije i

uvjete za izbor kandidata za obavljanje određenog posla, u bilo kojoj grani djelatnosti i na

svim razinama profesionalne hijerarhije, napredovanja u poslu, pristupa svim vrstama i

stupnjevima stručnog osposobljavanja, dokvalifikacije i prekvalifikacije, uvjeta zaposlenja i

rada te svih prava iz radnog odnosa i u svezi s radnim odnosom, uključujući jednakost

plaća, otkaza ugovora o radu, prava članova i djelovanja u udrugama radnika ili

poslodavaca ili u bilo kojoj drugoj profesionalnoj organizaciji, uključujući povlastice koje

proizlaze iz tog članstva.

2.2.2. Međunarodno pravo

2.2.2.1. Dokumenti Ujedinjenih naroda i Međunarodne organizacije rada

Najvažniji antidiskriminacijski dokumenti Ujedinjenih naroda su Opća deklaracija o ljudskim

pravima iz 1948., Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966.,

Međunarodni pakt o građanskim, socijalnim i kulturnim pravima iz 1966., Konvencija o

uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965., Konvencija o uklanjanju svih oblika

diskriminacije žena iz 1979., Konvencija protiv torture i drugih okrutnih, nečovječnih ili

ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja iz 1984., Konvencija o pravima djeteta iz 1989.,

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom iz 2007., Konvencija Međunarodne

organizacije rada (br. 100) o jednakosti plaća radnika i radnica za rad jednake vrijednosti

iz 1951. te Konvencija Međunarodne organizacije rada (br. 111) o zabrani diskriminacije u

zvanju i zapošljavanju iz 1958..

Počevši od Opće deklaracije o ljudskim pravima gotovo svi značajniji međunarodni

dokumenti za zaštitu ljudskih prava zabranjuju diskriminaciju. Neki dokumenti sadrže manji

broj odredbi kojima se zabranjuje diskriminatorno postupanje, a neki dokumenti su, poput

Konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije (CERD) ili Konvencije o uklanjanju

svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), u cijelosti usmjereni na suzbijanje diskriminacije

određenog tipa te su osobito kroz djelovanje u tu svrhu osnovanih odbora iznimno značajni

instrumenti u borbi protiv diskriminacije. Republika Hrvatska je stranka naprijed navedenih

52

međunarodnih sporazuma te su oni u skladu s Ustavom dio pravnog poretka s pravnom

snagom iznad zakona.

2.2.2.2. Dokumenti Vijeća Europe

Poznatiji i značajniji antidiskriminacijski dokumenti Vijeća Europe su Konvencija (ETS br.

5) za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950., Europska povelja (ETS br. 148) o

regionalnim ili manjinskim jezicima iz 1992., Okvirna konvencija (ETS br. 157) za zaštitu

nacionalnih manjina iz 1995. kao i Konvencija o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva

ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencija o ljudskim pravima i

biomedicini (ETS br.164) iz 1997..

Najveću važnost među naprijed navedenim dokumentima ima Konvencija za zaštitu

ljudskih prava i temeljnih sloboda (Europska konvencija), uključujući i Protokol 12.. Tako

odredba čl. 14. Europske konvencije zabranjuje diskriminaciju pri uživanju prava i sloboda

koja su priznata u toj Konvenciji, dok Protokol br. 12 sadrži tzv. opću zabranu

diskriminacije, odnosno, za razliku od čl. 14. Europske konvencije koji zabranjuje

diskriminaciju pri uživanju prava i sloboda koju su priznati u Europskoj konvenciji,

Protokolom se zabranjuje diskriminaciju pri uživanju svih prava određenih zakonom (tj.

svim zakonima koji su na snazi u pojedinoj državi). Taj Protokol je Republika Hrvatska

ratificirala te je stupio na snagu 01. travnja 2005., na koji način je i temeljem Protokola br.

12 u Republici Hrvatskoj od 2005. zabranjena diskriminacija na osnovi spola, rase, boje

kože, jezika,vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla,

pripadnosti nacionalnoj manjini, imovine, rođenja ili drugog statusa pri uživanju svih prava

određenih zakonima koji su na snazi. Na kraju, za napomenuti je da prilikom tumačenja

Europske konvencije valja uzimati u obzir i praksu Europskog suda za ljudska prava.

2.2.2.3. Pravo Europske unije

Sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju iz 2001. godine Republika Hrvatska

se obvezala na usklađivanje svog zakonodavstva s propisima Europske unije, a time i s

propisima s područja suzbijanja diskriminacije. Upravo je ta obveza usklađivanja bila

osnovni razlog pokretanja postupka izrade Zakona o suzbijanju diskriminacije.

Europsko pravo se dugo ograničavalo na borbu protiv diskriminacije na osnovu spola pa

zbog toga vezano za spol kao diskriminacijsku osnovu postoje brojne direktive na području

ravnopravnosti spolova te značajna sudska praksa. Ugovor o Europskoj zajednici

zabranjuje i diskriminaciju na osnovu državljanstva (u čl. 12. Ugovora), no ne radi se o

klasičnoj osnovi diskriminacije, već se zabrana diskriminacije odnosi samo na

diskriminaciju na osnovu državljanstva države članice Europske unije s ciljem

omogućavanja slobodnog kretanja radnika.

Ključna promjena za razvoj antidiskriminacijskog prava dogodila se 1997. nakon usvajanja

Amsterdamskog ugovora, koji u čl. 13. Ugovora o Europskoj zajednici, dakle na taj način u

europsko pravo, po prvi puta uvodi nove diskriminacijske osnove, i to: rasno ili etničko

podrijetlo, vjeru ili uvjerenje, invaliditet, dob i spolnu orijentaciju. Na temelju čl. 13.

53

usvojene su i dvije direktive: Direktiva Vijeća 2000/43/EZ od 29. lipnja 2000. o primjeni

načela jednakog postupanja prema osobama neovisno o rasnom ili etničkom podrijetlu,

koja se odnosi na rasno ili etničko podrijetlo i Direktiva Vijeća 1000/78/EC od 27. studenog

2000. o općem okviru za jednako postupanje pri zapošljavanju i odabiru zvanja, koja se

odnosi na dob, invaliditet, spolnu orijentaciju i vjeru. Usklađivanje hrvatskog prava s

dvjema navedenim direktivama izvršeno je donošenjem Zakona o suzbijanju

diskriminacije.

Ukratko, može se reći da su glavna obilježja direktiva 2000/43/EZ i 2000/78/EZ da

zabranjuju izravnu i neizravnu diskriminaciju, uznemiravanje, poticanje na diskriminaciju te

propuštanje razumne prilagodbe kod osnove invaliditeta. Obje direktive primjenjuju se na

sve osobe (pravne i fizičke), kako u privatnom, tako i javnom sektoru. Obje direktive

donose određene iznimke te dopuštaju, ali ne zahtijevaju pozitivne mjere, a također se u

objema traži od država osiguravanje sudskog i/ili upravnog postupka, propisuje se

inverzija tereta dokazivanja, zatim pravo udruga, organizacija i drugih tijela da sudjeluju u

postupku kao zastupnici ili potpora tužitelju, kao i zaštita od viktimizacije te sankcije koje bi

trebale biti učinkovite, proporcionalne i usmjerene na odvraćanje.

Pritom Direktiva 2000/43/EZ, koja se odnosi na rasno ili etničko podrijetlo, ima šire

područje primjene od Direktive 2000/78/EZ, iako se obje odnose na: (a) pristup

zapošljavanju, (b) pristup stručnom osposobljavanju i usavršavanju, (c) rad i radne uvjete i

(d) članstvo i djelovanje u organizacijama radnika ili poslodavaca. No, Direktiva

2000/43/EZ o primjeni načela jednakog postupanja prema osobama neovisno o rasnom ili

etničkom podrijetlu odnosi se i na : (e) socijalnu zaštitu, uključujući socijalnu sigurnost i

zdravstvenu zaštitu; (f) socijalne pogodnosti; (g) obrazovanje te (h) dobra i usluge; s tim da

se u navedenoj Direktivi propisuje i obveza uspostave tijela za suzbijanje (rasne i etničke)

diskriminacije61 62.

2.3. Zakon o suzbijanju diskriminacije kao novina u vrijeme donošenja te sadašnje

stanje

Iz naprijed navedenog proizlazi da je Zakonom o suzbijanju diskriminacije predmetna

materija razrađena konkretnim odredbama kojima se osigurava zaštita od diskriminacije, a

došlo je i do objedinjavanja antidiskriminacijske materije u jednom (krovnom) zakonu.

Predmetni Zakon, kao opći zakon antidiskriminacijske zaštite (lex generalis),

konceptualnim pristupom i usklađivanjem pojedinih instituta, na jedinstven način uređuje

problematiku suzbijanja diskriminacije, s obzirom da do donošenja tog Zakona Republika

Hrvatska nije imala cjeloviti zakon koji bi na jedinstven način uređivao problematiku

suzbijanja diskriminacije te su, kako je već rečeno, pojedini propisi u svom sadržaju

61 U vrijeme donošenja Zakona o suzbijanju diskriminacije pravo Europske unije nije zahtijevalo postojanje

sličnog tijela za suzbijanje diskriminacije po ostalim osnovama.

62 Više o izvorima antidiskriminacijskog prava vidjeti "Vodič uz Zakon o suzbijanju diskriminacije", Ured za

ljudska prava Vlade Republike Hrvatske, Zagreb, 2009.

54

uključivali antidiskriminacijske odredbe,.Donošenjem Zakona napravljen je iskorak u

području suzbijanja diskriminacije, a osobito u odnosu na unesene diskriminirajuće osnove

koje nadilaze međunarodne standarde na ovom području.

Tako su Zakonom o suzbijanju diskriminacije određena postupanja koja se smatraju

diskriminatornim (oblici diskriminacije) i dana su objašnjenja takvih postupanja te je

unesena odredba o prenošenju tj. inverziji tereta dokazivanja, što i nisu bili noviteti u

pravnom sustavu Republike Hrvatske, no do tada je ovakva zaštita od diskriminacije

postojala samo prema Zakonu o ravnopravnosti spolova za spolnu diskriminaciju na

različitim područjima i prema Zakonu o radu za diskriminaciju na području rada, da bi

spomenutim Zakonom o suzbijanju diskriminacije došlo do objedinjavanja te uvođenja

zaštite od diskriminacije u odnosu na veći broj diskriminacijskih osnova i za najšire

područje.

Nadalje, Zakon je sadržavao i detaljno razrađene postupovne odredbe, uvodeći npr.

posebne antidiskriminacijske tužbe i kao i institut tzv. udružne tužbe, a unesene su i

prekršajne odredbe koje imaju za cilj sankcionirati ponašanja suprotna odredbama tog

Zakona. Uvedeno je i središnje tijelo nadležno za suzbijanje diskriminacije, čime je znatno

proširen djelokrug rada pučkog pravobranitelja.

Mada je po nekim svojim karakteristikama Zakon o suzbijanju diskriminacije u svom

izvornom obliku bio vrlo napredan i znatno je prelazio obveze koje proizlaze iz Direktiva

2000/43/EC i 2000/78/EC, ipak su i tada postojale određene kritike, tako da se naknadno

pristupilo spominjanim izmjenama i dopunama Zakona o suzbijanju diskriminacije, te je

predmetnim izmjenama i dopunama Zakon usklađen s Direktivama Europske unije i to:

Direktivom Vijeća 2000/43/EZ, od 29. lipnja 2000., o primjeni načela ravnopravnosti osoba

bez obzira na njihovo rasno ili etničko podrijetlo (dalje: Direktiva Vijeća 2000/43/EZ),

Direktivom Vijeća 2000/78/EZ, od 27. studenoga 2000., o uspostavi okvira za jednak

tretman na području zapošljavanja i odabira zvanja (dalje: Direktiva Vijeća 2000/78/EZ),

Direktivom Vijeća 2004/113/EZ, od 13. prosinca 2004., kojom se primjenjuje načelo

ravnopravnosti muškaraca i žena u mogućnosti dobivanja i nabave roba, odnosno

pružanja usluga (dalje: Direktiva Vijeća 2004/113/EZ63) i Direktivom 2006/54/EZ

Europskog parlamenta i Vijeća, od 5. srpnja 2006., o provedbi načela jednakih mogućnosti

i jednakog tretiranja muškaraca i žena u pitanjima zapošljavanja i obavljanja zanimanja

(dalje: Direktiva 2006/54/EZ), tako da je sada važeći Zakon o suzbijanju diskriminacije u

obliku koji sadržava i predmetne izmjene i dopune.

63 Tako je npr. za napomenuti da je u svrhu usuglašavanja s Direktivom 2004/113, navedeno da se ne

smatra diskriminacijom razlikovanje temeljem spola ili invaliditeta u pristupu i pružanju dobara i usluga i pristupu sportu ako je pristup dobru i/ili usluzi, odnosno sportu, namijenjen isključivo ili prvenstveno pripadnicima jednog spola ili osobama s invaliditetom i pod uvjetom da je takvo postupanje objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem te ako su upotrijebljena sredstva primjerena i nužna cilju koji se želi postići.

55

3. Sudski postupak i naknada štete zbog diskriminacije

3.1. Općenite napomene

Kako je već rečeno, bitan dio sadržaja antidiskriminacijskih propisa, uključujući i sam

Zakon o suzbijanju diskriminacije, predstavljaju odredbe koje se odnose na sudsku zaštitu

od diskriminacije, o čemu će se nadalje govoriti, s posebnim osvrtom na mogućnost

naknade štete zbog diskriminacije.

3.2. Uvodne napomene

Jedan od mehanizama zaštite od diskriminacije prema odredbama Zakona o suzbijanju

diskriminacije jest i reagiranje na već uočene pojave diskriminacije, dakle radi se o

restitutivnom i represivnom djelovanju, što uključuje prekršajnu, kaznenu i građansku

odgovornost o kojoj se odlučuje u odgovarajućim tipovima sudskih postupaka.

Peta glava Zakona o suzbijanju diskriminacije64 posvećena je građanskopravnoj zaštiti,

kao najvažnijem te izravnom aspektu zaštite povrede prava žrtava diskriminacije, u vezi

kojeg Zakon sadrži i određene procesne odredbe. Iako je i prije donošenja Zakona o

suzbijanju diskriminacije u praksi postojala sudska zaštita od diskriminacije, zakonodavac

je slijedeći noviju europsku praksu pokušao poboljšati postojeći model zaštite.

3.3. Individualna antidiskriminacijska sudska zaštita

Zaštita prava na jednako postupanje ponekad se pojavljuje u vezi sa zaštitom drugih prava

te se stoga antidiskriminacijska zaštita može ostvarivati na dva načina: u postupku u

kojem se odlučuje o pravima koja se zbog diskriminacije krše ili u samostalnom sudskom

postupku.

Na taj način proizlazi da postoje dvije postupovne mogućnosti koje stoje na raspolaganju

osobi koja smatra da su joj zbog diskriminacije povrijeđena prava:

1. podnošenje tužbe u kojoj će se tražiti zaštita subjektivnog prava (npr. prava iz radnog

odnosa), a pritom se pozivati da je do povrede prava došlo zbog diskriminacije

(incidentalna antidiskriminacijska zaštita), i kada se odluka o postojanju ili nepostojanju

diskriminacije u incidentalnom postupku neće unositi u izreku, već u obrazloženje

sudske presude, i o tom pitanju neće se zasnivati litispendencija, niti će se ono

pravomoćno rješavati, ili

2. podnošenje tužbe u kojoj će se tražiti da se o diskriminaciji odluči kao o glavnom pitanju

(posebna individualna antidiskriminacijska tužba), kako je to propisano u članku 17.

64 "Postupak pred sudom"

56

Zakona, s tim da se u takvoj tužbi može iznijeti više različitih posebnih

antidiskriminacijskh zahtjeva, i to:

a. zahtjev za utvrđenjem diskriminacije (deklaratorni antidiskriminacijski zahtjev), i u

vezi kojeg se u slučaju usvajanja u sudskoj presudi utvrđuje diskriminirajuću narav

tuženikovog djelovanja, a presuda kojom je diskriminacija pravomoćno utvrđena ima

snagu presuđene stvari (res iudicata),

b. zahtjev za zabranu diskriminacije (prohibitivni antidiskriminacijski zahtjev), tj. zahtjev

kojim se traži zabrana poduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo

pravo na jednako postupanje,

c. zahtjev za uklanjanje diskriminacije ili njenih posljedica (restitutivni

antidiskriminacijski zahtjev), kojim se traži da tuženik izvrši radnje kojima se uklanja

diskriminacija ili njene posljedice, budući da je cilj takvog zahtjeva da se situacija vrati u

stanje u kojoj je bila prije povrede prava na jednako postupanje,

d. zahtjev za naknadom štete uzrokovane diskriminacijom (reparacijski

antidiskrimacijski zahtjev), te

e. zahtjev za objavom presude kojom je utvrđena diskriminacija (publikacijski

antidiskriminacijski zahtjev), tj. zahtjev da se presuda kojom je utvrđena povreda prava

na jednako postupanje objavi u medijima na trošak tuženika. Da bi bila dopustiva, ova

se tužba po prirodi stvari mora kumulirati npr. s deklaratornom antidiskriminacijskom

tužbom, a sud će je usvojiti samo ako deklaratorni zahtjev usvoji, tj. ako utvrdi

postojanje diskriminacije. Uz to, uvjeti za usvajanje zahtjeva za objavom presude su još

i (alternativno) da je do diskriminacije došlo bilo putem medija (npr. kroz javne medijske

istupe pojedinih osoba) ili da su mediji o diskriminatornom djelovanju izvještavali, s tim

da je potrebno i da sud smatra da bi objava presude pridonijela naknadi nematerijalne

štete, ili da bi pridonijela generalnoj prevenciji diskriminatornog djelovanja; javni medij

koji objavi presudu ima pravo da mu budu plaćeni svi odgovarajući troškovi i naknade

koje će snositi tuženik65 .

3.4. Objektivna kumulacija i pitanja nadležnosti

O svim antidiskriminacijskim zahtjevima odlučuje se u parničnom postupku, uz

supsidijarnu primjenu odredbi Zakona o parničnom postupku66 . U jednoj se tužbi može

zajedno istaknuti tj. kumulirati više antidiskriminacijskih zahtjeva te tako tužitelj može npr.

65 članak 17. st. 1. t. 4. i članak 17. st. 6. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

66 članak 17 st. 2 Zakona o suzbijanju diskriminacije.

57

samo tražiti da se u određenim pitanjima utvrdi postojanje diskriminacije, ali može isto tako

uložiti i tužbu u kojoj će se simultano tražiti i utvrđenje diskriminacije, i zabrana buduće

diskriminacije i uklanjanje posljedica diskriminacije i naknadu štete i objava osuđujuće

presude. O tome koje će zahtjeve postaviti u konkretnoj parnici odlučuje po svojoj

slobodnoj dispoziciji tužitelj.

Antidiskriminacijski zahtjev može se istaknuti i uz svaki drugi zahtjev o kojem se odlučuje u

parničnom postupku, pod uvjetom da su svi zahtjevi u međusobnoj vezi, i da isti sud bude

za njih stvarno nadležan. K tome, uvjet iste stvarne nadležnost mora biti ispunjen samo za

druge zahtjeve jer se antidiskriminacijski zahtjevi s njima mogu kumulirati bez obzira na to

je li za te zahtjeve propisano rješavanje u redovitom ili u posebnom parničnom postupku

(posebna kvalificirana atrakcija nadležnosti) te će se tako npr. antidiskriminacijski zahtjevi

moći postaviti i u redovnom parničnom sporu pred općinskim sudom, i u posebnom, npr.

radnom ili obiteljskom sporu pred općinskim sudom, i u trgovačkom sporu pred trgovačkim

sudom, zajedno uz posebne zahtjeve iz tih sporova.

Za individualne antidiskriminacijske tužbe po članku 17. Zakona bit će stvarno nadležan

općinski sud67, a u slučaju da se one ističu zajedno s drugim zahtjevima za koje bi mogao

biti nadležan drugi sud (npr. trgovački sud), nadležan će biti taj sud. Što se tiče mjesne

nadležnosti, tužitelj po svojem izboru može podnijeti tužbu bilo u sudu koji bi bio mjesno

nadležan za tuženika (sud opće mjesne nadležnosti, u pravilu sud sjedišta ili prebivališta

tuženika), bilo u sudu koji bi bio mjesno nadležan za tužitelja (sud mjesta u kojem tužitelj

ima prebivalište ili boravište trajnije naravi), bilo u sudu mjesta gdje se dogodila šteta ili je

počinjena radnja diskriminacije. Na taj način - širokim propisivanjem izberive (elektivne)

nadležnosti - željelo se izići u susret tužiteljima kako bi im se olakšao pristup sudskoj

zaštiti i omogućio izbor foruma koji je za njih najpovoljniji.

3.5. Sudionici (stranke i treće osobe) u antidiskriminacijskom postupku

Stranke u posebnim individualnim antidiskriminacijskim parnicama jesu s jedne strane

navodna žrtva diskriminacije, kao tužitelj, te s druge strane, kao tuženik, osoba u odnosu

na koju se traži antidiskriminacijska zaštita, a to je u pravilu osoba za koju se tvrdi da

svojim djelovanjem krši ustavna i zakonska jamstva jednakog postupanja i stavlja neku

osobu u nepovoljniji položaj po osnovama određenima u Zakonu.

Tužitelj je u pravilu fizička osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije, dok je tuženik u

postupku osoba za koju se tvrdi da je povrijedila ili ugrozila tužiteljevo pravo na jednako

postupanje, i to može biti bilo koja pravna ili fizička osoba (npr. poslodavac, službena

osoba i sl.). U slučaju da se pokreće postupak zbog tvrdnje da je diskriminacija počinjena

67 članak 18 st. 1 Zakona o suzbijanju diskriminacije.

58

postupanjem državnog tijela (npr. tijela državne uprave ili suda), tužbu će trebati podnijeti

protiv Republike Hrvatske jer njena tijela nemaju stranačku sposobnost. Isto vrijedi i za

tijela područne (regionalne) samouprave gdje je pasivno legitimirana odgovarajuća

jedinica, a ne njen dio (dakle, županija ili grad, a ne njezin ured ili služba).

Po općim procesnim pravilima postupak može zajednički pokrenuti više tužitelja, a tužba

može biti podnesena protiv više tuženika ako su ispunjeni formalni i sadržajni uvjeti za

suparničarstvo. U slučajevima kada se radi o tvrdnjama o diskriminaciji širih razmjera, u

kojoj bi broj potencijalnih tužitelja bio velik, zakon otvara i alternativu tj. mogućnost

podnošenja udružne antidiskriminacijske tužbe.

Kao procesna posebnost uvedena Zakonom o suzbijanju diskriminacije pojavljuje se

široka mogućnost da u postupku povodom individualne antidiskriminacijske tužbe

sudjeluju i treće osobe68 te tako postoji mogućnost da u postupku interveniraju „tijelo,

organizacija, ustanova, udruga ili druga osoba“ koja se u okviru svoje djelatnosti bavi

zaštitom prava na jednako postupanje u odnosu na skupine o čijim se pravima odlučuje u

postupku, i proizlazi da bi takav uvjet zadovoljavale organizacije civilnog društva koje se

bave promicanjem i zaštitom interesa skupina u pogledu kojih se pojavljuju pojedine

osnove diskriminacije iz članka 1. Zakona, a legitimni interes za miješanje imale bi i

organizacije koje se općenito bave ljudskim pravima i zaštitom od diskriminacije.

Pri propisivanju mogućnosti da intervenira i pojedino državno ili drugo tijelo, posebno se

imala u vidu mogućnost da se u nekim postupcima kao umješač pojavi pučki pravobranitelj

ili neki od specijaliziranih pravobranitelja (npr. pravobranitelj za ravnopravnost spolova ili

za osobe s invaliditetom).

Sud može dopustiti miješanje samo uz pristanak tužitelja i njegovo protivljenje ima

značenje apsolutne zabrane, pa sud u tom slučaju neće imati nikakve diskrecijske ovlasti,

nego će zahtjev za miješanjem morati odbiti, dok se u ostalom dijelu, na miješanje trećih

osoba prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije supsidijarno primjenjuju odredbe Zakona

o parničnom postupku.

3.6. Teret dokazivanja

Jedan od najznačajnijih instrumenata koji bi trebali povećati učinkovitost

antidiskriminacijske sudske zaštite jest odredba o prenošenju tereta dokazivanja.

Naime, prema općenitim standardima procesnog prava, osoba koja treba u postupku

dokazati za sebe povoljnu činjenicu, ima i teret dokazivanja (onus probandi), što znači da

je dužna s potrebnim stupnjem izvjesnosti dokazati činjenicu na koju se poziva, i ako ne

uspije u tome, sud će, primjenjujući pritom pravila o teretu dokazivanja, u pravilu uzeti da

68 članak 21. Zakona o suzbijanju diskriminacije.

59

činjenica koja nije dokazana ne postoji, i na temelju takvog utvrđenja može doći i do

gubitka parnice (actore non probante, reus absolvitur).

Budući da je u kontekstu zaštite od diskriminacije iznimno teško sa sigurnošću dokazati da

je nejednakost u postupanju motivirana nekom od nedopuštenih osnova diskriminacije, u

Zakonu o suzbijanju diskriminacije odstupa se od standardnih zahtjeva za dokazivanje

pojedinih činjenica. Tako prema članku 20. Zakona, stranka koja se poziva na

diskriminaciju, nije diskriminaciju dužna dokazati s potrebnim stupnjem sigurnosti, već je

dovoljno da "učini vjerojatnim da je do diskriminacije došlo". Ako ispuni taj (prima facie)

uvjet, protivna strana (navodni diskriminator) dužna je dokazivati da diskriminacije nema.

Ako ne dokaže sa stupnjem sigurnosti da diskriminacije nema, tijelo koje vodi postupak je

dužno uzeti da je pravo na jednako postupanje povrijeđeno.

Vezano za daljnje dokazivanje u postupcima, npr. u odnosu na okolnosti koje je potrebno

utvrditi u postupcima za naknadu štete, za ukazati je na to da se radi utvrđenja postojanja i

visine štete primjenjuju opće odredbe o dokazivanju. To znači da bi tužitelj trebao

dokazivati da je do štete uopće došlo, kao i opseg nastale štete. Navedeno se dokazuje

svim dokaznim sredstvima predviđenim u parničnom postupku69, npr. ispravama,

uviđajem, a osobito saslušanjem svjedoka i stranaka. Također, od osobitog je značaja i

dokaz vještačenjem, naročito medicinskim, kojim se, uz druge dokaze, posebno

medicinsku dokumentaciju, u pravilu utvrđuje je li do štete došlo i koji joj je opseg, ako se

radi o narušavanju zdravstvenog stanja, kao jednog od elemenata prava osobnosti, kako

ga propisuje i štiti Zakon o obveznim odnosima70 71.

To iz razloga što je okolnost postojanja štete jedan od elemenata potrebnih da bi do

naknade štete i došlo72, kao što je i opseg štete, o kojem ovisi i visina naknade73 koja se

dosuđuje. Međutim, u slučajevima kada nije nužno došlo do pogoršanja zdravstvenog

stanja oštećenog, a utvrđeno je diskriminatorno ponašanje (protupravnost), postojanje

štete se može utvrđivati i drugim dokazima, a bez medicinskog vještačenja, s tim da se i

novčana naknada određuje prema okolnostima slučaja, što uključuje i ocjenu prirode

ugrožavanja zaštićenog dobra, intenzitet i trajanje i slične okolnosti74.

3.7. Druga posebna procesna pravila u antidiskriminacijskim postupcima

69 Glava osamnaesta - "DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA"

70 Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11.

71 Odredbe članaka 19. te 1046, 1100 i dr. Zakona o obveznim odnosima

72 Elementi naknade štete su: postojanje štetnika i oštećenog, postojanje štetnog događaja, zatim postojanje

štete i njezin opseg, uzročno-posljedična veza (kauzalni neksus) te protupravnost

73 Zakon o obveznim odnosima koristi pojam 'pravične novčane naknade'

74 Npr. moguće je odrediti pravičnu novčanu naknadu bez provođenja medicinskog vještačenja, a u situaciji

kada je utvrđeno postojanje diskriminacije ili uznemiravanja u smislu odredbi Zakona o suzbijanju diskriminacije, odnosno ranije sadržanih u pojedinim propisima.

60

U kontekstu ostvarenja načela hitnosti pri pružanju antidiskriminacijske sudske zaštite,

Zakon o suzbijanju diskriminacije sadrži nekoliko normi koje bi trebale bitno pospješiti i

ubrzati reakciju na moguća diskriminatorna djelovanja. To su, s jedne strane olakšana

mogućnost izricanja privremenih mjera, a s druge strane omogućavanje da se u

nepravomoćnoj presudi skrati rok za dobrovoljno izvršenje, ili čak odredi da žalba neće

zadržavati ovrhu presude.

Zakon o suzbijanju diskriminacije u članku 23. također propisuje i da je u

antidiskriminacijskim postupcima revizija uvijek dopuštena.

Za spomenuti je i da se u tužbama može koristi i već spomenuti institut zaštite prava

osobnosti, na način kako je uređen Zakonom o obveznim odnosima75, budući da uređenje

predmetnog instituta također sadrži deklaratorne, prohibitivne, restitucijske, reparacijske i

publikacijske elemente.

Konačno, na području radnih odnosa tj. radnog prava uređen je i poseban institut zaštite

dostojanstva radnika76 koji u takvim situacijama pruža zaštitu radniku i neovisno od uzroka

ugrožavanja dostojanstva. Taj institut uključuje i mogućnost napuštanja radnog mjesta radi

ugroženosti, uz zadovoljavanje za to propisanih uvjeta.

3.8. Neka pitanja sudskog postupka

3.8.1. Prikaz tijeka postupka

Uz naprijed spomenuta posebna procesna pravila u antidiskriminacijskim postupcima, u

takvim se postupcima inače primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom

postupku77, s tim da se primjenjuju i posebna pravila za pojedine vrste postupaka (npr. za

radne ili obiteljske odnose), ako je pitanje diskriminacije vezano za neki od takvih odnosa.

To onda znači da parnični postupak počinje tužbom, u kojoj je naveden jedan od naprijed

pobliže naznačenih zahtjeva, ili je navedeno više zahtjeva, kada se radi o već spominjanoj

objektivnoj kumulaciji.

Zakon o parničnom postupku, uključivo i njegove posljednje izmjene i dopune iz 2013.

predvidio je prvo stadij prethodnog ispitivanja tužbe, te zatim (ako je tužba uredna za

75 Vidjeti bilješku 42.

76 Članak 130. Zakona o radu (Narodne novine, broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13).

77 Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11,

148/11, 25/13.

61

postupanje) slanje tužbe na odgovor tuženiku, nakon čega slijedi zakazivanje glavne

rasprave, sve u slučaju da se tuženik protivio tužbi i tužbenom zahtjevu, tj. da nije došlo

do ogluhe.

Zadaća je stranaka da već u tužbi i odgovoru na tužbu te najkasnije na pripremnom ročištu

iznesu sve dokazne prijedloge, kao i sve procesne zahtjeve, npr. za miješanjem,

određivanjem prethodnika i slično, s tim da su izuzeci od takve prekluzije vrlo skučeni78.

Nakon zaključenja prethodnog postupka prelazi se na stadij glavne rasprave, koji

prvenstveno uključuje izvođenje dokaza, nakon čega slijedi zaključenje glavne rasprave,

te donošenje, objava te otprema presude. Nezadovoljna stranka žalbu može uložiti

višem (županijskom) sudu, putem prvostupanjskog suda, a koji sud o prvostupanjskoj

presudi može odlučiti na način da je djelomično ili u cijelosti potvrdi, preinači ili ukine i vrati

na ponovno suđenje, pred istog ili drugog suca, kao i da sam provede raspravu i donese

odluku. Pri tome postoji ograničenje na način da je moguće samo jedno ukidanje, što znači

da prilikom ponovnog odlučivanja o žalbi drugostupanjski sud mora donijeti pravomoćnu

odluku, tj. nije više moguće više od jednom ukidati presudu i vraćati je na novo suđenje.

Kako je već rečeno, revizijska zaštita je uvijek osigurana u slučaju primjene

antidiskriminacijskih zakona, dok je u slučaju primjene Zakona o obveznim odnosima

ovisna o visini predmeta spora, odnosno, moguće je ulaganje tzv. izvanredne revizije, pod

za to propisanim uvjetima. Naknadna zaštita uključuje (također uz ispunjenje uvjeta) i

moguće obraćanje Ustavnom sudu Republike Hrvatske te Europskom sudu za ljudska

prava.

Tijekom postupka moguće je tražiti i privremenu zaštitu, putem već spominjanih

privremenih mjera, dok nije isključeno predlaganje i tzv. prethodnih mjera. Primjenu

usvojene privremene ili prethodne mjere u pravilu žalba ne zaustavlja (nema suspenzivnog

efekta), s tim da se radi promptnog postupanja predmet (spis) po kojem se postupa

povodom žalbe u preslici šalje na odlučivanje višem sudu, dok se nastavlja raspravljanje i

postupanje po glavnoj stvari.

3.8.2. Postupanje kod deklaratorne tužbe i tužbenog zahtjeva

Tužbom za utvrđivanje diskriminacije (deklaratorni antidiskriminacijski zahtjev)

pretpostavljeno diskriminirana osoba štiti svoje pravo na jednako postupanje tražeći od

suda da utvrdi da je tuženi povrijedio njeno pravo na jednako postupanje, odnosno da

radnja koju je preduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na

jednako postupanje. Dakle, zahtjev kod ove tužbe nije ograničen samo na utvrđenje da je

do povrede prava na jednako postupanje već došlo, već i na utvrđenje da bi djelovanje

(činjenje, propuštanje) tuženika moglo neposredno dovesti do diskriminacije. Radi se o

tužbi za utvrđenje koja je načelno normirana i odredbama Zakona o parničnom postupku.

78 Radi se o tzv. prethodnom postupku.

62

Pravna zaštita koja se pruža usvajanjem ovog zahtjeva je preventivnog karaktera, i za

ovakvom tužbom diskriminirana osoba poseže naročito onda kada diskriminator smatra da

ima pravo vršiti diskriminatorsku radnju ili da održava stanje diskriminacije. Odluka o

zahtjevu uklanja neizvjesnost i djeluje obavezujuće u svim budućim odnosima između

stranaka.

Naime, u svim budućim postupcima između tužitelja i tuženika presuda kojom je

diskriminacija pravomoćno utvrđena imat će snagu presuđene stvari. Tako naprimjer,

tužitelj bi mogao tražiti utvrđenje da mu je tuženi nedopušteno uskratio pristup u neki

objekt79 ili da je nedopušteno postavio vjersku, nacionalnu ili spolnu pripadnost kao uvjet

za zapošljavanje.

U zahtjevu za utvrđenje povrede prava na jednako postupanje mora se navesti konkretno

postupanje tuženika kojim je to pravo bilo povrijeđeno u odnosu na tužitelja, odnosno

članove grupe čija prava tužitelj štiti (u tom smislu v. rješenje VSHR, broj Gž 34/09-2 od

16. prosinca 2009. godine). Tužitelj nije dužan dokazati pravni interes za podnošenje ove

tužbe, a niti pitanje namjere nije od značaja za postojanje i utvrđivanje diskriminacije, tako

da namjera nije predmet dokazivanja u sudskom postupku po bilo kojoj

antidiskriminacijskoj tužbi.

3.8.3. Postupanje kod prohibitivne tužbe i tužbenog zahtjeva

Prohibitivni antidiskriminacijski zahtjev je zahtjev kojim se traži zabrana (propuštanje)

poduzimanja radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiočevo pravo na jednako postupanje.

Ova tužba je kondemnatornog (osuđujućeg) karaktera, a u slučaju usvajanja od tuženog

se traži pasivnost, odnosno suzdržavanje od daljeg djelovanja. Njome se spriječava

odnosno prevenira diskriminacija. Zaštita se može tražiti sve dok postoji opasnost da će se

diskrimnatorska radnja izvršiti, nastaviti da se vrši ili ponoviti.

Po tužbi za zabranu diskriminatorske radnje sud će pružiti zaštitu samo ako u vrijeme

podnošenja tužbe postoji konkretna i ozbiljna opasnost da će se diskriminatorska radnja

izvršiti, nastaviti ili ponoviti. Da li je opasnost upravo takva sud će prosuditi imajući u vidu

konkretne okolnosti svakog pojedinog slučaja, tj. u slučaju utvrđenja da takve opasnosti

nema, tužbeni zahtjev treba odbiti.

Ako se tužba podnosi da bi se spriječilo da diskriminator izvrši radnju koja tek predstoji, a

kojom bi nastupila diskriminacija, tada se traži da sud diskriminatoru zabrani npr. da

postavi najavljeni natpis, kojim se recimo određenoj kategoriji osoba zabranjuje pristup, ili

da se diskriminatoru zabrani provođenje natječaja za zapošljavanje koji je diskriminirajući.

79 Npr. šire je poznat predmet "Krsmanovača" koji se odnosi na slučaj u kome su tužitelji, isključivo zbog

pripadnosti romskoj etničkoj zajednici, dana 8.srpnja 2000. godine bili spriječeni od strane radnika tuženika pristupiti bazenu unutar navedenog sportsko rekreativnog centra.

63

Ukoliko se tužba podnosi zbog povrede koja nastaje nastavljanjem diskriminacije koju

diskriminator već vrši, u tom slučaju od suda se traži da diskriminatoru tu radnju zabrani,

odnosno da zabrani buduće ponavljanje takve radnje (ukoliko se radi o radnji za koju

postoji opasnost da će se ponoviti). Postojanje takve opasnosti se pretpostavlja kada

postojeće stanje stvari tužitelju ne daje sigurnost da neće doći do daljnjih povreda

njegovog prava na jednako postupanje. Isključeno je postojanje takve opasnosti samo

ukoliko je počinjena diskriminatorska radnja po svojoj prirodi jednokratna i ne može se

ponoviti. Prilikom odlučivanja o pitanju postojanja daljnje opasnosti ponavljanja

diskriminacije može se uzeti u obzir i ponašanje tuženika u parnici.

Značajno kod ove tužbe je svakako i pitanje sadržaja tužbenog zahtjeva i izreke presude80.

U literaturi81 se tako zauzimao stav da "... p(P)osebne teškoće kod tužbi za propuštanje

izaziva kako formulirati tužbeni zahtjev i izreku presude kojom će on biti prihvaćen da i

slične radnje kojima bi tuženik mogao zaobići nalog na propuštanje budu obuhvaćene

pravomoćnošću. Njemački je Bundesgerichtshof zauzeo stajalište da su pravomoćnošću

obuhvaćene one izmjene koje se u svojoj biti (jezgri) podudaraju sa zabranjenim radnjama

i za koje se tumačenjem može zaključiti da se nalaze unutar granica presude. ... To

rješenje, međutim, zakazuje kada je izreka preusko formulirana zbog čega ne može biti

protumačena tako da se njome u potpunosti obuhvaća stanje stvari na kome se temelji. U

suprotnom bi se ovršnom tijelu pridale kognicijske funkcije.

Stoga se smatra da treba težiti tome da se već u tužbi zahtjev za zabranu određene radnje

poveže (dopuni) preventivnim zahtjevom za propuštanje. To znači da bi u tužbi za

propuštanje pored zahtjeva za zabranu radnje kojom je već povrijeđeno pravo, odnosno

radnje čije preduzimanje akutno prijeti trebalo tražiti i zabranu drugih mogućih radnji

kojima bi se umjesto te radnje mogla počiniti (ponoviti) povreda prava tužitelja (zaobilazne

radnje), pri čemu bi i te druge moguće radnje također trebale biti precizirane."

S tim u vezi valjalo bi upozoriti i da je pravna teorija zauzela stav da uobičajeni dodatak u

petitu tužbe "i druge slične radnje" nije adekvatan iz više razloga, i to kao prvo, zbog

nepreciznosti, kao drugo, ovršnom sudu nameće zadatak da interpretirajući izreku presude

dopunski sudi, što nije njegova funkcija; i konačno, kao treće, jer uskraćuje tuženiku pravo

na obranu, odnosno mogućnost da u parničnom postupku dokazuje da zaobilazne radnje

nisu diskriminirajuće.

3.8.4. Postupanje kod restitutivne tužbe i tužbenog zahtjeva

Restitutivnim zahtjevom žrtva diskriminacije ili ovlašteni tužitelj traži da tuženik izvrši

radnje kojima se uklanja diskriminacija ili njena posljedica. Cilj takvog zahtjeva jest da se

80 U zahtjevu za zabranu diskriminacije moraju biti opisane i određeno navedene pojedine radnje tuženog za

koje se traži zabrana (rješenje VSRH broj Gž 35/09-2 od 22. prosinca 2009. godine).

81 V. Alaburić, M. Dika i dr. – "Odgovornost za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti", Narodne

novine d.d., Zagreb 2006. godine.

64

situacija vrati u stanje u kojem je bila prije povrede prava na jednako postupanje. Radi se

o kondemnatornoj tužbi kojom se traži aktivno djelovanje tužene strane. Naprimjer,

moguće je u izreci presude naložiti tuženiku da poduzme neophodne zakonom predviđene

korake i radnje s ciljem da se prestane sa daljim kršenjem prava tužitelja na jednako

postupanje, te da se osigura daljnje postupanje koje neće biti takvog (diskriminatornog)

karaktera.

3.8.5.Postupanje kod tužbi za naknadu štete

U smislu već iznesenog, za ponoviti je da se kod tužbe za naknadu štete radi o

kondemnatornom, reparacijskom zahtjevu kojim se traži naknada štete uzrokovane

nezakonitom povredom prava na jednako postupanje. Zahtjevati se može kako naknada

imovinske, tako i naknada neimovinske štete. Naprimjer, tužitelj bi mogao zahtijevati

naknadu materijalne štete zbog smanjenog prometa, naknadu izgubljene zarade zbog

izostanka zapošljavanja, naknadu štete zbog toga što mu je uskraćeno pravo na liječničku

pomoć, a što je primjerice imalo za posljedicu pogoršanje zdravstvenog stanja i slično,

odnosno naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti,

povrede ugleda i časti, za pretrpljene fizičke bolove ili strah.

Prilikom vođenja antidiskriminacijskih potupaka, a osobito kod onih za naknadu štete,

postavilo se pitanje potrebe za vještačenjem, najčešće medicinskim odnosno

psihijatrijskim. Naime, odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku upućuju na

provođenje vještačenja u situacijama kada je za utvrđenje činjeničnog stanja potrebno ono

stručno znanje koje po prirodi stvari sud nema.

Iz toga bi proizlazilo da je vještačenje u pravilu potrebno provesti kada se istim utvrđuje

postojanje štete, npr. pogoršanje zdravstvenog stanja, uz utvrđenje opsega štete, kao i

uzročno-posljedična veza između jednog ili više štetnih događaja (diskriminatornih

postupanja) i nastalih posljedica. Tako je za ukazati na slučaj kada je (vezano za

spomenuto utvrđenje postojanja uzročno-posljedične veze) vještak psihijatar utvrdio da je

tužitelj (sporne događaje koji su predmet postupka) doživljavao tj. percipirao kao

posljedicu subjektivnog osjećaja osujećenosti, odnosno subjektivnog doživljaja

narušavanja svog dostojanstva, te je stoga i trpio povremeni slabiji do umjereni oscilirajući

strah, dok ne proizlazi da bi zbog navedenog došlo do smanjenja opće životne aktivnosti.

U ovom slučaju, uz ocjenu drugih provedenih dokaza u smislu članka 8. Zakona o

parničnom postupku, upravo je prvenstveno vještačenjem utvrđeno nepostojanje uzročno-

posljedične veze te protupravnosti između spornih događaja i mogućeg narušavanja

dostojanstva pojedinca.

Što se tiče samog načina provođenja vještačenja, modus operandi tj. način postupanja je

u rukama vještaka kao medicinskog profesionalca, i najčešće uključuje uvid u medicinsku

dokumentaciju te klinički pregled i opservacije. Vještak u pravilu dostavlja pisani nalaz i

mišljenje, koje se po potrebi može i usmeno obrazlagati, što uključuje i neposredno

odgovaranje na pitanja stranaka i drugih sudionika u postupku. Moguće je da se

65

vještačenje i dopunjuje, kako pisano tako i usmeno, s tim da Zakon o parničnom postupku

propisuje i mogućnost određivanja novog vještačenja, ako prvotno ne zadovoljava zadatku

zadanom od strane suda.

Pritom je teret dokazivanja naprijed navedenih okolnosti koje su predmet medicinskog

vještačenja (postojanje štete, opseg štete, kao i uzročno-posljedična veza između jednog

ili više štetnih događaja tj .diskriminatornih postupanja i nastalih posljedica) na tužitelju, što

onda znači da se vještačenje provodi na teret i rizik tužitelja82.

Međutim, u slučajevima kada nije nužno došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja

oštećenog, a utvrđeno je diskriminatorno ponašanje (protupravnost), postojanje štete se

može utvrđivati i drugim dokazima, a bez medicinskog vještačenja, s tim da se i novčana

naknada određuje prema okolnostima slučaja, što uključuje i ocjenu prirode ugrožavanja

zaštićenog dobra, intenzitet i trajanje i slične okolnosti. Tako je npr. moguće odrediti

pravičnu novčanu naknadu kod slučajeva diskriminacije, uznemiravanja ili spolnog

uznemiravanja i bez utvrđenja da je došlo do pogoršanja zdravstvenog stanja, ako se radi

o slučajevima za koje je utvrđeno da narušavaju dostojanstvo osobe, a s obzirom na

proživljeno diskriminiranje, uznemiravanje ili spolno uznemiravanje, pri čemu visina

naknade ovisi o prethodno spomenutim kriterijima kao što su priroda ugrožavanja

zaštićenog dobra, intenzitet i trajanje te tome slično.

Tako je u pregledima sudske prakse83 iznesen i slučaj povrede prava iz radnog odnosa

temeljem spolnog uznemiravanja84, pri čemu je predmet spora u toj pravnoj stvari bio

zahtjev tužiteljice za naknadu štete zbog povrede njezinih prava iz radnog odnosa,

počinjenih od strane tuženika kao poslodavca, koji je bio dužan zaštititi dostojanstvo

radnika za vrijeme obavljanja posla od spolnog uznemiravanja.

Pritom je drugostupanjski sud u svojoj odluci naveo da je, ocjenjujući izvedene dokaze,

prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tužiteljica, u smislu tada važećeg članka 6.

Zakona o radu (Narodne novine, broj 38/95 i dr.) iznijela činjenice koje opravdavaju

sumnju da je poslodavac postupio protivno odredbama članka 2. tog Zakona kojim je

zabranjena diskriminacija, s tim da je člankom 4. stavak 1. istog Zakona određeno da

uznemiravanje i spolno uznemiravanje predstavljaju diskriminaciju u smislu članka 2. tog

Zakona.

Također je u drugostupanjskoj odluci navedeno da je, ocjenjujući nadalje dokaze

provedene tijekom postupka, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tužiteljica bila

82 Propuštanjem predlaganja i predujmljivanja potrebnog iznosa za provođenje takvog vještačenja može

dovesti do propuštanja utvrđenja relevantne činjenice, i posljedično odbijanja tužbenog zahtjeva.

83 Informator, broj 6198-6199, 31. srpnja i 03. kolovoza 2013.

84 Radi se o odluci Županijskog suda u Bjelovaru Gž-2000/12-2 od 11. listopada 2012., čija sentenca glasi:

Ako je radnica u obavljanju poslova telefonistice (tarot i sl.) bila izložena telefonskim pozivima vulgarnog (pornografskog) sadržaja jer je poslodavac, protivno ugovoru o radu s tom radnicom, na istoj telefonskoj liniji objavio i pružanje usluga seksualnog sadržaja, radi se o obliku spolnog uznemiravanja (diskriminaciji).

66

izložena spolnoj diskriminaciji, budući da tuženik nije dokazao suprotno. Vezano za pitanje

naknade štete, za ukazati je da u citiranom predmetu nije provođeno vještačenje (npr.

psihijatrijsko), što stranke nisu niti predlagale, već je pravična novčana naknada određena

tužiteljici uzimajući upravo u obzir prethodno spominjane kriterije kao što su priroda

povrijeđenog dobra, učestalost i intenzitet uznemiravanja.

Dodatno valja napomenuti i da se iz postojećeg uređenja ne bi ukazivala mogućnost

određivanja i tzv. kaznenih odšteta, no nije isključeno da jedan od kriterija prilikom

određivanja odštete bude i odjek kojeg je neki slučaj imao u javnosti i slično.

Sve naprijed navedeno, a vezano za postupanje kod tužbi za naknadu štete, odnosi se i

kada se zaštita traži pozivajući se na odredbe Zakona o obveznim odnosima tj. kada se

traži zaštita prava osobnosti, uz posebnu napomenu da se u takvim slučajevima zaštita ne

mora povezivati s nekim od diskriminacijskih temelja. Također, primjenjivala bi se i

općenita pravila o teretu dokazivanja, budući da je inverzija tereta dokazivanja prisutna

samo u slučaju pozivanja na postojanje diskriminacije.

3.8.6. Primjer tužbenog zahtjeva u antidiskriminacijskom postupku85:

1. Utvrđuje se da je ………. iz Z. uznemiravala tužitelja na način da je 8. srpnja 2009.

usmeno izjavila poslovnom partneru da tužitelj više ne radi kod poslodavca (tuženik), i o

čemu je poslovni partner pismeno izvijestio tužitelja 10. srpnja 2009..

Utvrđuje se da je ………. iz Z. uznemiravao tužitelja na način da je odobrio drugom

radniku korištenje radnog stola tužitelja i uklanjanje njegovih radnih predmeta s radnog

stola.

Utvrđuje se da je ………….. iz Zagreba uznemiravala tužitelja na način da je 21. ožujka

2010. pismeno ovlastila nadređenog djelatnika da prebaci pristup informatičkom

sustavu s tužitelja na drugog radnika, na koji način je tužitelj onemogućen u obavljanju

svakodnevnih radnih zadataka, dok mu je informacija o tome bila uskraćena.

Utvrđuje se da je ………… iz Z. uznemiravao tužitelja na način:

- da je porukom elektronske pošte od …… iznio lažnu informaciju o sporazumu po

kojem tužitelj odlazi od poslodavca,

85 U navedenom predmetu tužitelj u bitnome navodi da ga je poslodavac uznemiravao na način da ga je

faktički prisiljavao da raskine radni odnos, i to na način da su širene (netočne) informacije da tužitelj odlazi, da je bio izostavljan iz zajedničkih aktivnosti te su mu uskraćivane informacije i računalni pristup.

67

- da je ….. na poslovnom skupu usmeno iznio lažnu informaciju da tužitelj odlazi od

poslodavca,

- da je organizirao poslovni sastanak za članove svog tima na koji nije pozvao tužitelja,

isto tako člana njegovog tima.

Alternativno, u slučaju da se šiti pravo osobnosti:

Utvrđuje se da je ………. iz Z. povrijedila pravo osobnosti tužitelja na način da je 8.

srpnja 2009. usmeno izjavila poslovnom partneru da tužitelj više ne radi kod poslodavca

(tuženik), i o čemu je poslovni partner pismeno izvijestio tužitelja 10. srpnja 2009..

2. Zabranjuje se tuženiku svako daljnje isto ili slično uznemiravanje, pod prijetnjom

novčane kazne.

3. Nalaže se tuženiku da poduzme mjere radi sprječavanja daljnjeg uznemiravanja.

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 25.000,00 kn sa zateznim kamatama

tekućim od ……pa do isplate, sve u roku od 8 dana.

3.9. Kolektivna antidiskriminacijska sudska zaštita

Na kraju, u najkraćem je za navesti i da se u svrhu ojačanja mogućnosti pružanja pravne

zaštite u specifičnim slučajevima u Republici Hrvatskoj tek u posljednje vrijeme počeo

koristiti model tzv. udružne tužbe (Verbandsklage), i to isprva na područuju zaštite prava

potrošača, da bi Zakonom o suzbijanju diskriminacije taj model bio proširen i na

antidiskriminacijske tužbe. Za njihovo je u prvom stupnju nadležan županijski sud, čime je

mogućnost za vođenje postupaka kolektivne zaštite prava (tzv. apstraktna sudska zaštita)

znatno povećana, a za organizacije koje se bave tematikom ljudskih prava i

promoviranjem interesa ugroženih skupina otvorio se dodatni prostor za djelovanje u

promicanju antidiskriminacijske zaštite kroz strateško vođenje sudskih postupaka.

68

4. Zaključne napomene

Zaštita od diskriminacije jedan je od prioriteta u modernim pravnim porecima, pa tako i u

Republici Hrvatskoj, koja je u svrhu ojačanja zaštite te približavanja europskoj pravnoj

stečevini86, uvela i posebno antidiskriminacijsko zakonodavstvo, među kojim propisima

najistaknutije mjesto ima Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji se primjenjuje od 1.

siječnja 2009., s tim da je naknadno mijenjan i dopunjavan.

Bitan dio sadržaja predmetnih propisa, uključujući i spomenuti Zakon o suzbijanju

diskriminacije, predstavljaju odredbe koje se odnose na sudsku zaštitu od diskriminacije, s

tim da je od posebnog značaja i materija naknade štete zbog diskriminacije, budući da je

upravo taj institut jedan od najčešće korištenih u kontekstu sudske zaštite od

diskriminacije, s tim da je pravnu zaštitu moguće ostvarivati i temeljem drugih propisa, npr.

Zakona o obveznim odnosima.

86 Poglavlje 19. - Socijalna politika i zapošljavanje

POSTUPANJA PRAVOBRANITELJICE ZA OSOBE S INVALIDITETOM NA

PODRUČJU SUZBIJANJA DISKRIMINACIJE NA OSNOVI INVALIDITETA I

ZDRAVSTVENOG STANJA (Ured pravobraniteljice za osobe s

invaliditetom)

1 O pravobraniteljici za osobe s invaliditetom

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom kao samostalna i nezavisna institucija osnovana

je temeljem Zakona o pravobranitelju za osobe s invaliditetom (NN, br. 107/07) koji je

donesen 3. listopada 2007. godine. 30. svibnja 2008. godine jednoglasnom odlukom

Sabora Anka Slonjšak imenovana je za prvu hrvatsku pravobraniteljicu za osobes

invaliditetom na mandat od 8 godina.

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom kao opunomoćenica Sabora u zaštiti, praćenju i

promicanju prava osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj je ujedno i nezavisna

institucija za zaštitu, praćenje i promicanje UN-ove Konvencije o pravima osoba s

invaliditetom sukladno članku 33. stavku 2. te Konvencije.

Stručna služba Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom je Ured pravobraniteljice za

osobe s invaliditetom koji je započeo s radom 1. srpnja 2008. godine, a zapošljava 11

djelatnika. Poticaj za donošenje Zakona o pravobranitelju za osobe s invaliditetom bila je

ratifikacija UN-ove Konvencije o pravima osoba s invaliditetom koja je usvojena 13.

prosinca 2006., a Republika Hrvatska bila je među prve četiri europske zemlje koje su

Konvenciju potpisale i ratificirale. Nakon ratifikacije u Hrvatskom saboru, Konvencija je

sukladno Ustavu Republike Hrvatske kao međunarodni dokument postala dio pravnog

poretka Republike Hrvatske koji je po pravnoj snazi iznad hrvatskih zakona i ispod Ustava.

Konvencija je stupila na snagu nakon što ju je potpisalo prvih 20 zemalja, odnosno 3.

svibnja 2008. godine.

2. Koje su nadležnosti pravobraniteljice za osobe s invaliditetom

U slučaju kršenja prava osoba s invaliditetom, Pravobraniteljica je ovlaštena:

upozoravati

predlagati mjere

davati preporuke

obavještavati te

zahtijevati izvješća o poduzetom.

Sukladno Zakonu o pravobranitelju za osobe s invaliditetom svatko se može obratiti

pravobranitelju za osobe s invaliditetom i podnijeti mu prijedlog za razmatranje pitanja od

značaja za zaštitu prava i interesa osoba s invaliditetom. Pravobranitelj za osobe s

70

invaliditetom obavijestit će podnositelja o aktivnostima poduzetim povodom njegova

prijedloga u roku od 60 dana. (Čl. 15. Zakona).

Prilikom obraćanja stranke, pravobraniteljica, njezini zamjenici ili savjetnici preispituju

slučaj, pri čemu mogu od podnositelja zatražiti dodatnu dokumentaciju. Tijekom ispitnog

postupka najčešće se traži i očitovanje stranke strane na koju se osoba pritužila. Ovisno o

zaključcima nakon provedenog ispitivanja činjenica slučaja, Pravobraniteljica će upozoriti

kršitelja prava i preporučiti da otkloni nepravilnost ili prestane s radnjama koje krše prava.

Pravobraniteljica i njezini zamjenici i savjetnici također savjetuju stranke o tome koje

radnje poduzeti ili kojoj se izvršnoj instituciji obratiti kako bi se zaštitila ili ostvarila neka

prava.

Ukoliko Pravobraniteljica uvidi da neko zakonsko rješenje ide na štetu osoba s

invaliditetom ili djece s teškoćama u razvoju, da ih se zakida ili dovodi u nepovoljniji

položaj u odnosu na osobe bez invaliditeta, Pravobraniteljica će dati prijedlog za izmjenu

tog zakonskog rješenja.

Pravobraniteljica može predlagati i zalagati se za primjerenija rješenja, ali ne može izravno

utjecati na njihovo donošenje.

Tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne (regioanlne) samouprave, pravne i

fizičke osobe obavezni su surađivati s pravobraniteljicom za osobe s invaliditetom i na

njezin zahtjev podnositi izvješća i odgovarati na upite.

Tijela državne uprave, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne i

fizičke osobe dužne su odmah, a najkasnije u roku od 15 dana izvijestiti pravobraniteljicu o

poduzetom u povodu njezinog upozorenja, prijedloga ili preporuke.

Ako ne postupe prema zahtjevu, pravobraniteljica će o tome obavijestiti tijelo koje obavlja

nadzor nad njihovim radom, a ako ni to tijelo u roku od 8 dana ne izvijesti o utvrđenim

činjenicama i poduzetim mjerama, pravobraniteljica o tome obavještava Vladu Republike

Hrvatske.

Ako u obavljanju dužnosti pravobraniteljica za osobe s invaliditetom sazna da je osoba s

invaliditetom izvrgnuta diskriminaciji,nasilju, spolnoj zlouporabi, zlostavljanju, izrabljivanju,

zanemarivanju ili nehajnom postupanju, dužna je odmah podnijeti prijavu nadležnom

državnom odvjetništvu te upozoriti nadležno tijelo državne uprave i predložiti mjere za

zaštitu prava i interesa osoba sinvaliditetom.

3. Što pravobraniteljica za osobe s invaliditetom ne može?

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom ne može stranke zastupati na sudu, ne može se

miješati u tijek sudskih i upravnih postupaka niti mijenjati ili utjecati na rješenja sudskih i

upravnih tijela.

71

Pravobraniteljica savjetuje osobe s invaliditetom o njihovim pravima i načinima na koje ih

mogu ostvariti, ali nije ovlaštena za pružanje besplatne pravne pomoći niti može za

stranke pisati podneske, žalbe, prijave i slično. U takvim slučajevima potrebno se obratiti

uredima državne uprave za opću upravu (pri županijama) koji će stranke uputiti na načine

ostvarivanja besplatne pravne pomoći, a pravobraniteljicu se može obavijestiti ukoliko

stranke naiđe na teškoće ili nemogućnost u ostvarivanju tog prava.

4. Kako postupa pravobraniteljica za osobe s invaliditetom?

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom zaprima individualne pritužbe osoba s

invaliditetom i onih koji rade u njihovu korist, razmatra slučajeve u kojima se pritužuje na

povredu prava osoba s invaliditetom i u kontaktu s institucijama koje su zadužene

zarješavanje tih pitanja, nastoji ishoditi najpovoljnije rješenje.

Ako na temelju postupanja po prijavama stranaka, pravobraniteljica uvidi kako zakonske

odredbe ne vrše svoju ulogu zaštite osoba s invaliditetom, može potaknuti donošenje

izmjena zakona i drugih propisa koji se odnose na prava i zaštitu osoba s invaliditetom.

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom pruža savjetodavnu pomoć osobama s

invaliditetom o načinu ostvarivanja i zaštite njihovih prava i interesa. Pored toga, Ured

ostvaruje uvid u prostorije u kojima borave, rade ili su privremeno ili trajno smještene

osobe s invaliditetom. Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom surađuje s udrugama

osoba s invaliditetom i udrugama koje programski djeluju u korist osoba s invaliditetom.

5. Ovlasti pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u primjeni Zakona o suzbijanju diskriminacije

Zakon o suzbijanju diskriminacije u primjeni je u RH od 1. siječnja 2009. godine, a

Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom nadležna je postupati u slučajevima kada se radi

o prijavama diskriminacije s osnove invaliditeta i zdravstvenog stanja. Važno je ponoviti da

pravobraniteljica ne može stranke zastupati na sudu, ali može poduzimati takozvane meke

mjere iz svoje nadležnosti kojima se može suzbiti diskriminatorno ponašanje, a koje ćemo

opisati u nastavku.

Sukladno članku 12. ZSD-a, Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom obavlja sljedeće

poslove vezane uz suzbijanje diskriminacije:

1. zaprima prijave svih fizičkih i pravnih osoba iz članka 10. Zakona, 2. fizičkim i pravnim osobama koje su podnijele pritužbu zbog diskriminacije pruža

potrebne obavijesti o njihovim pravima i obvezama te mogućnostima sudske i druge zaštite,

3. ako nije započet sudski postupak, ispituje pojedinačne prijave i poduzima radnje iz svoje nadležnosti potrebne za otklanjanje diskriminacije i zaštitu prava diskriminirane osobe,

4. upozorava javnost na pojave diskriminacije,

72

5. uz pristanak stranaka provodi postupak mirenja uz mogućnost sklapanja izvansudske nagodbe,

6. podnosi kaznene prijave u vezi sa slučajevima diskriminacije nadležnom državnom odvjetništvu.

Nakon provođenja ispitnog postupka, Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom utvrđuje

sumnju na postojanje diskriminacije dok postojanje diskriminacije može utvrditi jedino sud.

6. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom i načelo razumne prilagodbe

Nakon što su Ujedinjeni narodi u prosincu 2006. godine usvojili Konvenciju o pravima

osoba s invaliditetom niti o jednom pitanju vezanom uz osobe s invaliditetom i djecu s

teškoćama u razvoju pa tako ni o diskriminaciji ne može se govoriti bez da se uzimaju u

obzir odredbe ovog najmlađeg međunarodnog pravnog dokumenta za zaštitu ljudskih

prava. Stoga, kad se govori o osnovi invaliditeta i zdravstvenog stanja, se i Zakon o

suzbijanju diskriminacije uvijek mora koristiti i tumačiti zajedno s Konvencijom o pravima

osoba s invaliditetom koja pojašnjava razumnu prilagodbu i definira što ljudska prava

znače u kontekstu invaliditeta u svim područjima života i djelovanja.

Kao što ćemo vidjeti iz sljedećeg citata osobe s invaliditetom, jasno je da u hrvatskom

društvu ne postoji namjera da se osobe s invaliditetom diskriminira. Naprotiv, o osobama s

invaliditetom se bez izuzetka govori s vrlo velikim pijetetom (koji razdvaja i podvlači njihovu

različitost) i s puno lijepih riječi, na kojima uglavnom sve ostaje. Oni koji izgovaraju lijepe

riječi i puni su dobre volje da uistinu ravnopravno uključe osobe s invaliditetom zapravo ne

razumiju da osobe s invaliditetom traže ravnopravnost, a ne poseban tretman i da traže

podršku zahvaljujući kojoj bi mogle koristiti svoje preostale potencijale, a ne 'oslobađanje'

od dužnosti i aktivnosti, odnosno pasiviziranje i isključivanje.

Zbog toga je edukacija, informiranje i podizanje razine svijesti o pravom značenju

ravnopravnosti kad se govori o invaliditetu izuzetno važno i na prvom mjestu u suzbijanju

diskriminacije na osnovi invaliditeta.

“Sukladno iskustvima osoba s invaliditetom nedostatak senzibiliteta ovisi u većini

slučajeva o nedostatnoj educiranosti o problematici pristupačnosti i primjeni zakonskih

smjernica. Rijetko nailazimo na diskriminirajuće pozicije iz osobnih uvjerenja, već su ona

posljedica nepoznavanja materije i/ili pogrešnog mišljenja kako takve prilagodbe

zahtijevaju velike izmjene u financijskom smislu, što u većini slučajeva nije točno.”

Nadovezujući se na ovaj citat, mogli bismo reći da je diskriminacija posljedica neznanja,

no ono ipak nikoga ne oslobađa odgovornosti. Kao što ćete vidjeti u nastavku, upravo iz

ovog razloga prva intervencija Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom je uvijek

informiranje i educiranje da je nečinjenje (ili jezikom Zakona o suzbijanju diskriminacije -

propuštanje razumne prilagodbe) diskriminacija. To je uvijek popraćeno informiranjem i

73

educiranjem o tome što bi razumna prilagodba u konkretnom slučaju bila, kao i o zaokretu

u shvaćanju invaliditeta koji je uvela Konvencija o pravima osoba s invaliditetom.

6.1. Od medicinskog modela invaliditeta prema socijalnom modelu i modelu

ljudskih prava

Najznačajniji zaokret koji Konvencija uvodi je odmicanje od medicinskog modela

invaliditeta i usvajanje socijalnog modela. Socijalni model invaliditeta uključuje

razumijevanje invaliditeta kroz interakciju oštećenja i okoline koja uslijed svoje

neprilagođenosti oštećenje pretvara u invaliditet, odnosno ograničavanje aktivnosti

(funkcioniranja) neke osobe i njezinog sudjelovanja u društvu na ravnopravnoj osnovi s

drugima. Novi pristup invaliditetu ostvaruje se kroz fokusiranje na preostale sposobnosti i

oslonjen je na procjenu sustava potpore koje društvo treba osigurati osobi kako bi se

njezine mogućnosti izjednačile s mogućnostima ostalih građana bez oštećenja.

Konvencija je težište odgovornosti za umanjivanje prepreka iz okoline prenijela na državu

potpisnicu (odnosno njezina tijela i institucije) kroz obavezu osiguravanja razumne

prilagodbe.

Na primjeru obrazovnog sustava nailazimo na primjere diskriminacije u kojima ravnatelj

objašnjava da dijete s teškoćama ne može pohađati nastavu. To je odraz medicinskog

shvaćanja invaliditeta prema kojem se smatralo da je oštećenje prirodno ograničenje

ljudskih prava. Ravnatelj zapravo kaže kako nije on/ona taj koji zabranjuje djetetu

pohađanje nastave nego je problem u djetetu odnosno u njegovim teškoćama.

Upoznavanjem aktera u takvim situacijama sa zaokretom u shvaćanju invaliditeta koji je

unijela Konvencija, educiramo ih da invaliditet odnosno nemogućnost sudjelovanja nije u

osobi odnosno u njezinom oštećenju nego da dijete ne može sudjelovati zbog

međuodnosa svog oštećenja i prepreka u okolini. Okolina je ta koja oštećenje neke osobe

pretvara u invaliditet što znači da se prilagodbom okoline osobi može omogućiti

sudjelovanje u aktivnostima na ravnopravnoj osnovi s drugima. Zakon o suzbijanju

diskriminacije uvijek koristimo u paru s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom kako

bismo pojasnili razumnu prilagodbu. Ravnatelja u ovom izmišljenom, ali u praksi vrlo

tipičnom primjeru, pitat ćemo koje je mjere razumne prilagodbe škola poduzela kako bi

djetetu omogućila pohađanje škole: jesu li iskorišteni resursi kako bi se educirali

nastavnici, je li se napravila procjena o potpornoj tehnologiji koja će možda trebati slijepom

djetetu, je li razmotrena mogućnost da se djetetu osigura asistent u nastavi, što se može

učiniti kako bi se zaobišla arhitektonska ograničenja?

6.2. Razumna prilagodba kao temeljno načelo ostvarivanja ravnopravnosti za

osobe s invaliditetom

Razumna prilagodba uvedena je u pravo Europske unije Direktivom 2000/78/EZ od 27.

studenog 2000. godine o uspostavi okvira za jednako postupanje u području zapošljavanja

74

i odabira zvanja. Članak 5. Direktive Razumna prilagodba za osobe s invaliditetom

propisuje sljedeće:

„kako bi se zajamčilo poštivanje načela jednakog postupanja u odnosu na osobe s

invaliditetom, osigurati će se razumna prilagodba. To znači da su poslodavci dužni

poduzeti odgovarajuće mjere, tamo gdje je to potrebno, kako bi omogućili osobi s

invaliditetom pristup zapošljavanju, sudjelovanje ili napredovanje u poslu ili pohađanje

izobrazbe ukoliko takve mjere ne bi za poslodavca predstavljale nerazmjeran teret. Taj se

teret neće smatrati nerazmjernim ukoliko se u dovoljnoj mjeri podupre mjerama koje

postoje u okviru politike za zaštitu osoba s invaliditetom dotične države članice.“

Ta direktiva je u procesu usklađivanja Hrvatske s pravnom stečevinom Europske unije

transponirana u nacionalno zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona u suzbijanju

diskriminacije 1. siječnja 2009. godine. Hrvatski zakonodavac išao je i šire od Direktive

2000/78/EZ pa su svi oblici diskriminacije uključujući i uskraćivanje razumne prilagodbe

zabranjeni u svim područjima, a ne samo u području rada i zapošljavanja. Time je hrvatsko

zakonodavstvo ujedno izvršilo i svoju obvezu usklađivanja s Konvencijom o pravima

osoba s invaliditetom koju je Republika Hrvatska ratificirala 1. lipnja 2007. godine.

Konvencija u članku 2. definira razumnu prilagodbu na sljedeći način:

„Razumna prilagodba znači potrebnu i prikladnu preinaku i podešavanja, koja ne

predstavljaju nerazmjerno ili neprimjereno opterećenje, da bi se u pojedinačnom slučaju,

tamo gdje je to potrebno, osobama s invaliditetom osiguralo uživanje ili korištenje svih

ljudskih prava i temeljnih sloboda na ravnopravnoj osnovi s drugima.“

Kao takva, razumna prilagodba jedan je od osnovnih preduvjeta ostvarivanja svih ljudskih

prava osoba s invaliditetom.

Zakon u suzbijanju diskriminacije u članku 4., stavku 2. navodi da će se:

(2) Diskriminacijom u smislu ovoga Zakona smatrati i propust da se osobama s

invaliditetom, sukladno njihovim specifičnim potrebama, omogući:

– korištenje javno dostupnih resursa,

– sudjelovanje u javnom i društvenom životu,(…)

prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije

nerazmjeran teret za onoga tko je to dužan omogućiti.

Kriteriji koji se uzimaju u obzir kod procjene da li je tražena prilagodba u granicama

pravnog standarda razumne prilagodbe definirani su u Preambuli Direktive 2000/78/EZ u

alineji 21, članak 5:

- financijski i ostali troškovi koji nastaju prilagodbom,

- veličina i raspoloživa sredstva organizacije, te

75

- mogućnost pokrivanja troškova prilagodbe iz javnih fondova ili raspoloživost nekih drugih

sredstava pomoći.

U slučajevima kao što je gore spomenuti primjer uključivanja u redovni obrazovni sustav,

nakon što smo postavili pitanje o mjerama razumne prilagodbe koju su poduzete,

upućujemo na resurse koji postoje u zajednici, a koji vrlo često ne iziskuju dodatna

financijska sredstva. U slučaju visokoškolskog obrazovanja razumna prilagodba odnosi se

na osiguravanje digitalizirane nastavne literature, mogućnost prilagodbe nastavnog

procesa (dopuštanje audio-snimanja predavanja, osiguravanje proširenog i prilagođenog

tiskanog nastavnog materijala, alternativnih sadržaja za npr. terensku nastavu,

pristupačnosti e-sadržaja koji se koriste u nastavi, mogućnost prilagodbe načina

ispitivanja, osiguranje pomoći asistenta u nastavi, vršnjačke podrške, osiguravanje

potporne tehnologije i ostalo.

Čak se i arhitektonske barijere mogu prevladati kako bi se osobi s invaliditetom ili djetetu s

teškoćama u razvoju trenutno, kad im to treba, omogućilo sudjelovanje na nastavi ili

nekom događanju koje se organizira. Ukoliko školska zgrada ili druga obrazovna ustanova

nema lift, prilagodbu je moguće izvesti organiziranjem nastave u prizemlju. Kod

organizacije različitih skupova i manifestacija moguće je kao mjesto događanja odabrati

ono koje ima osigurane elementi pristupačnosti za osobe s invaliditetom.

U slučaju zapošljavanja razumna prilagodba može se izvesti korištenjem sredstava Fonda

za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom što je jedan od kriterija

koji navodi i Direktiva: mogućnost pokrivanja troškova prilagodbe iz javnih fondova.

7. Nesavršenosti ZSD-a kao alata u borbi za postizanje jednakosti osoba s invaliditetom

Zakon o suzbijanju diskriminacije kao alat u borbi za ostvarivanje društva u kojem osobe s

invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju neće biti isključena i marginalizirana društvena

skupina je nesavršen. Ne možemo se složiti s često ponavljanom konstatacijom da su

zakoni dobri i da je samo njihova provedba loša. O tome koliko je neki zakon dobar najviše

govori njegova primjena u praksi: jesu li njegove odredbe dovoljno konkretne i u doticaju

sa stvarnim stanjem stvari tako da se mogu primijeniti u praksi ili su više popis lijepih želja

koji ne uvažava stvarnost u kojoj živimo?

Općenito postoji percepcija da je Zakon o suzbijanju diskriminacije donesen i sve

aktivnosti vezane uz suzbijanje diskriminacije učinjene kako bi se ispunili uvjeti za

ispunjavanje pretpristupnih pregovora. Pri tome je Zakon o suzbijanju diskriminacije išao

dalje od europskih direktiva koje je trebalo transponirati u hrvatsko zakonodavstvo

propisujući više diskriminacijskih osnova nego što ih ima u zakonodavstvu Europske unije i

zabranjujući diskriminaciju u više područja, a ne samo u području rada i zapošljavanja.

Istovremeno, sama praksa je nerazvijena, a hrvatsko sudstvo nepripremljeno za

postupanje u postupcima koji zahtijevaju primjenu drugačijih pravnih postulata, što je

apostrofirano i u Nacionalnom planu za borbu protiv diskriminacije za razdoblje od 2011.

76

do 2013. godine koji predviđa edukaciju sudaca i odvjetnika o diskriminacijskom pravu.

Zakonodavni okvir za suzbijanje diskriminacije sadržan u Zakonu o suzbijanju

diskriminacije uvodi niz novina koje su strane hrvatskom pravnom sustavu pa postoji

bojazan hoće li se u praksi takva pravna zaštita i ostvarivati. Činjenica da i više od tri

godine nakon stupanja na snagu tog zakona gotovo da i nema sudske prakse potvrđuje

opravdanost te bojazni. Upravo bi ta sudska praksa dala pravo značenje i osnažila

aktivnosti podizanja razine svijesti, informiranja i edukacije.

Slučajevi tužbi na sudovima zbog diskriminacije s osnove invaliditeta su izuzetno

malobrojni budući da se osobe s invaliditetom teško odlučuju na traženje sudske zaštite.

Razloge za to ne nalazimo samo u nedostatku informiranosti o mogućnostima sudske

zaštite koju jamči ovaj Zakon, već u izostanku sudske prakse, odnosno nepovjerenju u

institucije i osjećaju da se ništa ne bi promijenilo podizanjem tužbe već da bi se težak

položaj osobe s invaliditetom mogao i još dodatno pogoršati narušavanjem međuljudskih

odnosa. Uz već navedeno postoje rizici kao što su izloženost troškovima utuživanja, te

dugotrajnost sudskih postupaka s neizvjesnim ishodom. Osim toga, osobe s invaliditetom

u su pravilu iscrpljene borbom za bolje uvjete liječenja, rehabilitacije, ostvarivanje prava iz

različitih sustava i osiguranjem minimalnih egzistencijalnih uvjeta, što ne ostavlja prostor

za pokretanje sudskih postupaka.

Zakon o suzbijanju diskriminacije, ako se pravilno koristi, može biti snažan alat za

ostvarivanje stvarne jednakosti osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. Kad bi

bilo više sudskih tužbi, povećala bi se percepcija javnosti ne samo o teškoćama i

preprekama na koje nailaze osobe s invaliditetom nego i svijest da je korištenje društvenih

resursa za provođenje razumne prilagodbe zakonska obaveza, a ne pitanje dobre volje

pojedinaca.

Diskriminacija na osnovi invaliditeta u hrvatskom društvu toliko je sveprisutna i

svakodnevna da gotovo da smo se svi na nju navikli. Svaki put kad osoba s invaliditetom ili

dijete s teškoćama u razvoju ne može sudjelovati u nekoj aktivnosti svakodnevnog života,

možemo reći da je osoba stavljena u nepovoljni položaj u odnosu na osobu bez invaliditeta

u usporedivoj situaciji što je prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije definicija

diskriminacije: nemogućnost ulaska u javne prostore zbog njihove arhitektonske

nepristupačnosti, propuštanje osiguravanja tumača za znakovni jezik, neprihvaćanje djece

s teškoćama u redovne škole, neosiguravanje stomatološke zaštite kad su za njezino

pružanje zbog invaliditeta potrebni posebni uvjeti – sve su to primjeri u kojima su osobe s

invaliditetom gotovo na svakom koraku stavljane u nepovoljni položaj zbog svog

invaliditeta.

PRIMJER NORVEŠKE

Norveška ima poseban zakon koji se odnosi na zabranu diskriminacije na osnovi

invaliditeta: Zakon o pristupačnosti i suzbijanju diskriminacije (Br. 42 – The Anti-

discrimination and Accessibility Act). Zakon je donesen 20. lipnja 2008. godine, a stupio je

na snagu 1. siječnja 2009. godine.

77

U prvom članku se kao svrha zakona navodi da će Zakon pomoći u uklanjanju

onemogućujućih prepreka koje stvara društvo i spriječiti stvaranje novih. Zakon zabranjuje

izravnu i neizravnu diskriminaciju. Izravnom diskriminacijom smatra se ona u kojoj je cilj ili

učinak nekog čina ili propuštanja taj da su osobe na temelju invaliditeta tretirane

nepovoljnije nego što su, što su bili ili što bi bili drugi ljudi u sličnoj situaciji. Neizravnom

diskriminacijom smatra se naizgled neutralna odredba, praksa, djelovanje ili propuštanje

koje dovodi do toga da je osoba na temelju invaliditeta stavljena u nepovoljniji položaj od

drugih ljudi.

Zakon govori o obavezi da se osigura opća prilagodba (univerzalni dizajn) od strane javnih

i privatnih subjekata kako bi njihove usluge bile dostupne što većem broju ljudi. Svako

kršenje obaveze da se osigura univerzalni dizajn smatra se diskriminacijom. Zahtjevi koji

se tiču osiguranja univerzalnog dizajna izričito se propisuju za zgrade, objekte i vanjske

prostore kao i za informacijsko-komunikacijske tehnologije.

Članak 12. posebno je zanimljiv jer govori o potrebi za individualnom prilagodbom.

Zakon nalaže da će poslodavci razumno individualno prilagoditi radna mjesta i zadatke

kako bi se osiguralo da zaposlenici ili kandidati za posao s invaliditetom mogu dobiti ili

zadržati posao, imati pristup edukaciji i drugim mjerama kroz koje mogu razvijati svoje

kompetencije, izvršavati zadatke i napredovati na poslu na jednak način kao i drugi ljudi.

Škole i obrazovne institucije će razumno individualno prilagoditi nastavne lokacije i

nastavu kako bi osigurali da učenici i studenti s invaliditetom dobiju jednake obrazovne

mogućnosti.

Jedinice lokalne samouprave će razumno individualno prilagoditi dječje vrtiće kako bi se

osiguralo da djeca s teškoćama u razvoju dobiju jednake mogućnosti za razvoj i aktivnost.

Jedinice lokalne samouprave će razumno individualno prilagoditi svoje usluge u skladu sa

Zakonom o socijalnim uslugama i Zakonom o zdravstvenim uslugama jedinica lokalne

samouprave na trajan način kako bi osobe s invaliditetom dobile jednaku uslugu. Te

obveze ne uključuju prilagodbe koje bi zahtijevale nerazmjeran teret. Kada se razmatra

uključuje li prilagodba nerazmjeran teret posebna pozornost će se obratiti učinku

prilagodbe na uklanjanje onemogućujućih prepreka, potrebnim troškovima prilagodbe i

sredstvima kojima raspolaže poduzeće. Kršenje obveze da se osigura individualna

prilagodba smatra se diskriminacijom.

Hrvatski zakon o suzbijanju diskriminacije također zabranjuje diskriminaciju u

zapošljavanju i na radu, u obrazovanju, u dječjim vrtićima i u pružanju zdravstvenih i

socijalnih usluga:

Članak 8. ZSD-a:

78

Ovaj se Zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela, tijela jedinica lokalne i

područne (regionalne) samouprave, pravne osobe s javnim ovlastima te na postupanje

svih pravnih i fizičkih osoba, osobito u područjima:

1. rada i radnih uvjeta; mogućnosti obavljanja samostalne ili nesamostalne djelatnosti,

uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju te napredovanju; pristup svim

vrstama profesionalnog usmjeravanja, stručnog osposobljavanja i usavršavanja te

prekvalifikacije,

2. obrazovanja, znanosti i športa,

3. socijalne sigurnosti, uključujući i područje socijalne skrbi, mirovinskog i zdravstvenog

osiguranja te osiguranja za slučaj nezaposlenosti,

4. zdravstvene zaštite,

5. pravosuđa i uprave,

6. stanovanja,

7. javnog informiranja i medija,

8. pristupa dobrima i uslugama te pružanju istih,

9. članstva i djelovanja u sindikatima, organizacijama civilnoga društva, političkim

strankama ili bilo kojim drugim organizacijama,

10. sudjelovanja u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu.

Iz usporedbe ova dva primjera, primijetit ćete da jezik ZSD-a nije ni približno toliko

konkretan jer govori o pristupu dobrima i uslugama: usluge koje nude vrtići jesu takva

dobra i usluge, ali postavlja se pitanje je li korištenje apstraktnog jezika ZSD-a za razliku

od vrlo eksplicitnih odredbi norveškog zakona doprinijela njegovom slabom korištenju u

praksi kao alata za zaštitu prava na jednako postupanje prema osobama s invaliditetom.

8. Praksa Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u primjeni Zakona o suzbijanju diskriminacije

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u svojem je postupanju razvio određenu

praksu korištenja Zakona o suzbijanju diskriminacije kao jednog od alata u zaštiti prava

osoba s invaliditetom. U slučajevima prijava na diskriminaciju, Ured postupa primjenjujući

antidiskriminacijske odredbe temeljnog Zakona o pravobranitelju za osobe s invaliditetom,

odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije, ali i odredbe Konvencije o pravima osoba s

invaliditetom.

79

Po zaprimanju prijave, provodi se ispitni postupak u svrhu prikupljanja relevantnih dokaza i

činjenica te traži očitovanje od prituženoga tijela, institucije ili drugog pravnog subjekta,

pozivajući se na oba zakonska propisa. Ima slučajeva u kojima već i samo traženje

očitovanja ima odvraćajući učinak odnosno dovodi do odustajanja od diskriminatornog

postupanja. Preporuke koje Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom upućuje imaju

edukativnu ulogu jer upoznaju osobu ili instituciju s pravnim načelima i zakonskim

obvezama u postupanju prema osobama s invaliditetom, pojašnjavaju što te odredbe

znače u konkretnom slučaju te predlažu konkretna rješenja o tome kako ih primijeniti u

praksi.

Takvo postupanje je vrlo važno budući da određeni broj diskriminatornih postupanja, kao

što smo ranije opisali, proizlazi iz nepoznavanja zakonskih obaveza, a posebice

nepoznavanja zaokreta prema invaliditetu koje je unijela Konvencija o pravima osoba s

invaliditetom kao i dužnosti osiguravanja razumne prilagodbe.

OBLICI DISKRIMINACIJE S OSNOVE INVALIDITETA I ZDRAVSTVENOG STANJA

SUKLADNO ZSD-u:

Diskriminacija je stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi njenog

invaliditeta te stavljanje u takav položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju

invaliditeta.

Izravna diskriminacija je postupanje uvjetovano invaliditetom kojim se netko stavlja ili je bio

ili bi mogao biti stavljen u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

Neizravna diskriminacija postoji kada naizgled neutralna odredba, kriterij ili praksa stavlja

ili bi mogla staviti nekog u nepovoljniji položaj na osnovu invaliditeta u odnosu na druge

osobe u usporedivoj situaciji, osim ako se to može objektivno opravdati legitimnim ciljem, a

sredstva za postizanje su primjerena i nužna.

Težim oblikom diskriminacije smatra se:

- višestruka = ona počinjena po više osnova; invaliditet i još jedan ili više osnova (spol,

jezik, vjera itd.)

- ponovljena = ona počinjena više puta

- produljena = ona počinjena kroz dulje vrijeme

- koja svojim posljedicama osobito teško pogađa žrtvu.

U praksi su rijetki slučajevi da se osobu s invaliditetom ili dijete s teškoćama u razvoju

izravno diskriminira. Kao što smo ranije naveli, ravnatelj škole neće odbiti upisati dijete u

80

redovnu školu jer se radi o djetetu s teškoćama već zato jer 'dijete ne može pohađati i/ili

pratiti nastavu'. Budući poslodavac u praksi neće odbiti zaposliti osobu s invaliditetom

zbog njezinog invaliditeta nego će to obrazložiti činjenicom da osoba ne može obavljati

posao. Kad osobu s invaliditetom nisu pustili u noćni klub, nisu joj rekli da ne žele osobe

koje se kreću uz pomoć kolica u svom prostoru, nego su to obrazložili svojom zabrinutošću

za njezinu sigurnost.

U takvim slučajevima govorimo o nepovoljnom postupanju u odnosu na osobe u

usporedivoj situaciji jer se dijete s teškoćama neće upisati u redovnu školu za razliku od

svog vršnjaka bez teškoća, osoba s invaliditetom neće dobiti posao, a osoba koja se kreće

uz pomoć kolica neće moći boraviti u noćnom klubu.

U primjeru osobe koja se kreće uz pomoć invalidskih kolica i kojoj je uz obrazloženje da se

radi o njezinoj sigurnosti onemogućen boravak u noćnom klub moglo bi se reći da se radi

o neizravnoj diskriminaciji. U tom slučaju sigurnosne razloge mogli bismo promatrati kao

naizgled neutralnu odredbu i mogli bi raspravljati o legitimnosti i opravdanosti cilja koji se

takvom odredbom želi postići, odnosno je li osobi uistinu ugrožena sigurnost.

Međutim, čak i kad to ne bi bila izlika da se napravi nedopušteno razlikovanje između

osobe s invaliditetom i drugih posjetitelja kluba, Zakon o suzbijanju diskriminacije obvezuje

pružatelja usluge da svoju uslugu učini dostupnom svim potencijalnim korisnicima bez

diskriminacije, odnosno nedopuštenog razlikovanja. To bi u konkretnom slučaju značilo da

vlasnik treba poduzeti mjere kojima bi se otklonili eventualni sigurnosni rizici, a ne da mu

njihovo postojanje opravdava nejednako postupanje.

Kad se govori o diskriminaciji na osnovi invaliditeta gotovo uvijek će se raditi o propuštanju

razumne prilagodbe kao obliku diskriminacije. Čak ako i neko stavljanje u nepovoljniji

položaj započne kao izravna diskriminacija vrlo brzo se pokaže da se zapravo radi o

uskraćivanju razumne prilagodbe.

Onaj tko osobu na taj način stavlja u nepovoljniji položaj donošenjem zaključka da osoba

zbog svog invaliditeta ne može obavljati radne zadatke, pohađati nastavu, biti dobar

roditelj, itd. iz jednadžbe isključuje mogućnost da će funkcioniranje osobe biti znatno

drugačije ukoliko joj se osigura podrška i prilagodba.

Oštećenje + razumna prilagodba = sudjelovanje u skladu s preostalim sposobnostima

81

Oštećenje + uskrata razumne prilagodbe = stavljanje u nepovoljniji položaj (diskriminacija)

PRIMJER:

Visoko slabovidna osoba javlja se na natječaj za radno mjesto sudskog zapisničara. Zbog

straha da će biti odbijena, ne spominje svoj invaliditet. Na testiranju kojim se provjerava

sposobnost za obavljanje poslova radnog mjesta kaže joj se da osoba s tako visokim

oštećenjem vida ne može biti sudski zapisničar pa da je se neće ni testirati.

Nakon upozorenja da je takvo ponašanje diskriminatorno i da je budući poslodavac dužan

osigurati razumnu prilagodbu prilikom provođenja postupka testiranja, osobu se ipak

poziva na testiranje. Testiranje se sastoji u tome da se određeni tekst treba prepisati u

računalo. Provoditelj testiranja tiska zadani tekst u povećanom fontu, ali osoba ne vidi

komande na tipkovnici kao ni one na ekranu i ne može samostalno spremiti test koji je

pretipkala. Ispostavlja se da je osoba u dosadašnjem obrazovanju koristila čitač ekrana.

Potencijalni poslodavac u ovom primjeru nije uzeo u obzir adekvatnost prilagodbe

odnosno lepezu mogućnosti koja postoji. Od prvotnog diskriminatornog stava da osoba

zbog svog invaliditeta taj posao ne bi mogla obavljati, postalo je jasno da se stvarno

izjednačavanje mogućnosti testiranja za tu osobu može ostvariti jedino tako da se osobi

omogući razumna prilagodba odnosno korištenje pomagala koje je dosad koristila u

obrazovanju i koji će, u slučaju da dobije posao, koristiti i prilikom obavljanja radnih

zadataka. Poslodavac je pokazao spremnost da stvori jednake uvjete, ali i neinformiranost

o tome što odgovarajuća prilagodba u konkretnom slučaju znači. Naravno da upada u oči i

izostanak komunikacije od strane osobe s invaliditetom koja nije unaprijed poslodavca

upoznala sa svojim teškoćama kao i vrstom prilagodbe koju koristi zbog straha da će se

pri samog spominjanju toga biti diskvalificirana iz daljnjeg postupka.

U Velikoj Britaniji je još 1995. godine donesen Zakon o diskriminaciji na osnovi invaliditeta

(Disability Discrimination Act) koji je 2010. zamijenjen Zakonom o jednakosti (Equality

Act)87. Zakon o jednakosti kao osnove nedopuštenog razlikovanja navodi dob, invaliditet,

rod, spol, brak i civilno partnerstvo, rasu, vjeru, spol i spolnu orijentaciju. Dovoljno je reći

da Zakon ima 251 stranicu u kojima se, među ostalim, detaljno propisuju i objašnjavaju

mjere potrebne za suzbijanje diskriminacije po ovim osnovama pri čemu se ujedno

definiraju i obveznici njihove provedbe.

Na temelju tako duge zakonodavne tradicije zabrane diskriminacije osoba s invaliditetom

razvila se i dobra praksa poslodavaca po kojoj poslodavci pri pozivu kandidata da pristupe

razgovoru za posao pitaju postoji li potreba za razumnom prilagodbom i što bi ta

prilagodba uključivala:

Obrazac za prijavu sadrži izjavu „Molimo javite nam ako vam je potrebna bilo kakva

razumna prilagodba zbog invaliditeta kako bi vam se omogućilo prisustvovanje razgovoru

87 http://www.legislation.gov.uk/ukpga/2010/15/contents

http://www.legislation.gov.uk/ukpga/2010/15/contents

82

ili što želite da uzmemo u obzir prilikom razmatranja vaše prijave. Razumna prilagodba

odnosi se na primjerice tumače za znakovni jezik, mijenjanje vremena razgovora ili

osiguravanje prostorije za razgovor koja vam je pristupačna. Ako imate dodatnih pitanja o

potrebama vezanim uz vaš invaliditet, kontaktirajte voditelja ljudskih potencijala. To neće

biti diskriminirajuće“. 88

Takva praksa tek se treba razviti u Republici Hrvatskoj, a primjer visoko slabovidne osobe

u gore opisanom primjeru pokazuje da je ona prijeko potrebna kako bi se ne samo uklonilo

diskriminirajuće postupanje prema osobama s invaliditetom, nego i potaknulo njihove

zapošljavanje moguće u većoj mjeri nego što će tome pridonijeti kazne za poslodavce koji

ne zapošljavaju određeni broj osoba s invaliditetom u uvjetima kad oblici razumne

prilagodbe koji bi im omogućili zapošljavanje i rad nisu propisani.

Upravo ovaj primjer pokazuje kako nedovoljno razvijen pravni okvir otežava stvarno

zapošljavanje osoba s invaliditetom.

U Priručniku za savjetnike na tržištu rada o metodama sveobuhvatnog promicanja

zapošljavanja osoba s invaliditetom koji je nastao u sklopu projekta Poticanje intenzivnijeg

uključivanja osoba s invaliditetom na tržište rada opisuju se primjeri razumne prilagodbe i

pozitivne akcije u Velikoj Britaniji.

Primjer testiranja osobe s disleksijom: Čovjek s disleksijom prijavljuje se na posao koji

uključuje pisanje pisama. Poslodavac daje svim kandidatima test kako bi provjerio njihovu

sposobnost pisanja pisama. Čovjek je općenito vrlo dobar u pisanju pisama, ali ne u

stresnim situacijama i kratkim rokovima. Dano mu je više vremena da napiše tekst.

Ovakva prilagodba je vjerojatno razumna za poslodavca.89

Kandidat oštećenog sluha obavještava potencijalnog poslodavca da može čitati s usana,

ali će trebati biti u mogućnosti vrlo jasno vidjeti ispitivačevo lice. Ispitivač osigurava da mu

lice bude dovoljno osvijetljeno, da je okrenutu prema kandidatu, da govori glasno i da je

spreman ponoviti pitanje ukoliko kandidat odmah ne razumije. To će vjerojatno biti

razumna prilagodba koju će poslodavac trebati učiniti.

Poslodavac organizira tumača znakovnog jezika koji će prisustvovati intervjuu s gluhim

kandidatom koji koristi znakovni jezik za komunikaciju. Ispitivač također dopušta dodatno

vrijeme za provođenje razgovora. To će vjerojatno biti razumna prilagodba koju će

poslodavac trebati učiniti.

88 Priručnik za savjetnike na tržištu rada o metodama sveobuhvatnog promicanja zapošljavanja osoba s

invaliditetom, Zagreb, veljača 2011., Primjer razumne prilagodbe i pozitivne akcije u Velikoj Britaniji, dr. Lisa Waddington, profesor europskog prava vezanog uz osobe s invaliditetom sa Sveučilišta u Maastrichtu, str. 316.


invaliditetom, str. 312.

83

Poslodavac omogućuje kandidatu koji ima teškoće s učenjem da povede svoju osobu za

podršku na razgovor za posao kako bi mu pomogao odgovarati na pitanja koja nisu dio

same procjene. To će vjerojatno biti razumna prilagodba koju će poslodavac trebati učiniti.

Poslodavac plaća troškove dolaska na razgovor za posao. Osoba s invaliditetom dovodi

svog osobnog asistenta. Poslodavac također plaća troškove i za osobnog asistenta. To će

vjerojatno biti razumna prilagodba u odnosu na uobičajenu politiku po kojoj se plaćaju

samo troškovi kandidata.90

9. Primjeri postupanja pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u slučajevima u kojima je utvrđena sumnja na diskriminaciju na osnovi invaliditeta

U nekoliko slijedećih primjera prikazat ćemo načine rada u slučajevima u kojima je

utvrđena sumnja na diskriminaciju s osnove invaliditeta odnosno zdravstvenog stanja.

SLUČAJ 1.

Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom obratili su se roditelji djece s teškoćama u

razvoju koji su odbijeni u svom zahtjevu za ostvarivanjem dječjeg doplatka za svoju djecu

koja imaju teže oštećenje zdravlja nakon navršene 27. godine, te su time stavljeni u

neravnopravan položaj naspram onih roditelja koji su to pravo ostvarili do 01.01.2002.

godine i kojima po spornom članku 38. Zakona o doplatku za djecu (NN br. 94/01, 138/06,

107/07. i 61/11) pripada doplatak za djecu i nakon navršene 27. godine života, do

donošenja posebnog propisa o pravima osoba s invaliditetom.

Naime, po članku 17. prijašnjeg Zakona o doplatku za djecu iz 1999. (NN br. 77/99,

145/99, 25/00, 41/00. i 64/00), djetetu koje je postalo nesposobno za život i rad prije

navršene 15 godine života pripada doplatak za djecu za sve vrijeme trajanja te

nesposobnosti, te za sve vrijeme osposobljavanja za život i rad bez obzira na životnu dob

(pa i nakon 27 godine života).

Novim Zakonom o doplatku za djecu (NN br. 94/01, 138/06, 107/07 i 61/11; u daljnjem

tekstu ZDD) ukinuto je pravo na doplatak za djecu, djetetu navršavanjem 27 godine života

unatoč postojanju nesposobnosti za samostalan život i rad, jer je po članku 12. novog

zakona doplatak za djecu sa težim oštećenjem zdravlja ograničen do 27. godine, ali je

napravljen izuzetak člankom 38. novog zakona koji u prijelaznim odredbama govori:

„Korisnicima koji su ostvarili doplatak za djecu s težim oštećenjem zdravlja, utvrđenom

prema propisima iz socijalne skrbi, do dana primjene ovog Zakona, pripada pravo na


invaliditetom, str. 314

84

doplatak za djecu i nakon navršene 27. godine života, do donošenja posebnog propisa o

pravima osoba s invaliditetom.“

Na osnovu toga članka napravljena je diskriminacija svih novih korisnika doplatka za djecu

s težim oštećenjem zdravlja koji imaju pravo na doplatak za djecu samo do 27. godine,

naspram prijašnjih korisnika koji imaju pravo na doplatak za djecu i nakon 27. godine

života, jer nije donesen poseban zakon koji bi jednako za sve regulirao novčano primanje

koje nakon 27. godine pripada za potpuno nesposobno dijete (osobu s težim oštećenjem

zdravlja). Država se obvezala donijeti zakon o osobama s invaliditetom (koji već 10 godina

nije donijela) u kojem bi na jednaki način za sve bila regulirana naknada (primanja) s

osnove težeg oštećenja zdravlja koja bi bila supstitut za doplatak za djecu nakon navršene

27. godine života.

Zbog navedenog je pred Ustavnim sudom RH pokrenut postupak za ocjenu

suglasnosti s Ustavom članka 12. novog Zakona o doplatku za djecu, kojim se ukida

dotadašnje pravo djeci s težim oštećenjem zdravlja na doplatak za djecu nakon 27.

godine. Međutim, Ustavni sud svojim rješenjem broj: U-I-1812/2006, nije prihvatio prijedlog

za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 12. ZDD-a, s obzirom da

je po ocjeni Ustavnog suda prijedlog neosnovan jer: „…zakonodavac, prema stajalištu

Ustavnog suda, ima pravo mijenjati zakonske uvjete uređenja socijalnih i drugih odnosa u

društvu, pod pretpostavkom da su te izmjene u skladu sa zahtjevima koje pred njega

postavljaju načela vladavine prava i socijalne pravde, propisana člankom 3. Ustava…“.

Međutim, stajalište je i Ustavnog suda i da socijalna politika ne smije davati jednoj te istoj

skupini osoba nejednaka prava, odnosno diskriminirati jedne u odnosu na druge. Ustavni

sud je povodom toga uputio Izvješće Hrvatskom saboru i Vladi Republike Hrvatske

upozoravajući na neodrživost prijelazne odredbe članka 38. ZDD-a koji glasi:

Korisnicima koji su ostvarili doplatak za djecu s težim oštećenjem zdravlja, utvrđenom

prema propisima iz socijalne skrbi, do dana primjene ovog Zakona, pripada pravo na

doplatak za djecu i nakon navršene 27. godine života, do donošenja posebnog propisa o

pravima osoba s invaliditetom.“

Premda je ovo izvješće Ustavni sud uputio Vladi RH 2008. godine, od čega je prošlo skoro

4 godine, nadležno Ministarstvo, odnosno Vlada RH nisu poduzeli ništa kako bi ispravili

nezakonitost, što znači da poseban propis nije i dalje donesen već 10 godina, unatoč tome

što je sam Zakon o doplatku za djecu mijenjan 20. svibnja 2011. (NN 61/11), ali sporni

članci 12. i 38. nisu mijenjani.

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom smatra prihvatljivim stajalište koje zastupa

Ustavni sud da svaka država pa tako i Republika Hrvatska ima ovlast, sukladno svojim

gospodarskim prilikama i mogućnostima, samostalno uređivati svoju socijalnu politiku,

odnosno djelokrug i načine ostvarivanja prava pojedinih skupina osoba s invaliditetom

pozivajući se pritom na članak 2. stavak 4. alineja 1. Ustava prema kojem je Hrvatski

85

sabor ovlašten samostalno odlučivati o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih

odnosa u Republici Hrvatskoj.

Jednako tako nesporno je da zakonodavac ima ustavnu ovlast mijenjati zakonsko

uređenje podsustava doplatka za djecu radi njegova prilagođavanja promijenjenim

gospodarskim i socijalnim prilikama u zemlji, što uključuje i redefiniranje kataloga prava

osiguranih u sustavu mirovinskog osiguranja.

Stoga je Vladi i Saboru RH upućena sljedeća preporuka, upozorenje i zahtjev:

Zakonodavac nije smio na ovaj način zakonski odrediti prava roditelja djece s teškoćama u

razvoju jer se ovdje radi o istoj skupini osoba s invaliditetom (djeci s težim oštećenjem

zdravlja prema propisima iz socijalne skrbi), pa upozoravamo da se ovdje radi o povredi

načela jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, propisanom

u članku 3. Ustava RH, te s načelom jednakosti svih pred zakonom, propisanim člankom

14. Stavkom 2. Ustava. Također ovakvo uređenje nije u suglasnosti s odredbama članka

5., članka 62., članka 63., članka 64. stavka 3. Ustava., te članka 65. stavka 1. Ustava.

Ovdje se radi i o kršenju članka 2. stavka 1. i članka 3. stavka 2., članka 26., odredbi

Konvencije o pravima djeteta (NN MU br. 12/93).

Također radi se i o kršenju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom (NN MU br. 6/07,

3/08 i 5/08) u člancima 4., članku 5., članku 7., članku 12., članku 23. te članku 28.

O navedenom govori i Europski sud za ljudska prava, koji u svojim odlukama navodi:

»Diskriminacija je različito postupanje, bez objektivnog i razumnog opravdanja,

prema osobama u relativno sličnim situacijama.« (predmet Nachova i drugi protiv

Bugarske, presuda, veliko vijeće, 6. srpnja 2005., zahtjevi br. 43577/98 i 43579/98, §

145.).

Nema dvojbe da postupanje nadležnih tijela na temelju osporene zakonske odredbe

dovodi do nejednakosti u stjecanju novčanog prava, kao što je pravo na doplatak za djecu,

između osoba s težim oštećenjem zdravlja, utvrđenom prema propisima iz socijalne skrbi,

koje su doplatak za djecu ostvarivale u 2001. godini i onih koji su pravo na doplatak za

djecu stekli poslije 01.01.2002. godine. Naime, ovi prvi i nakon 27. godine imaju pravo na

doplatak za djecu, dok ovi drugi to pravo nemaju. Ne bi bilo ništa sporno da zakonodavac

nije to njihovo pravo vremenski vezao donošenjem novog zakona o osobama s

invaliditetom kojim će biti regulirano novčano primanje koje će primati djeca s težim

oštećenjem zdravlja nakon završetka školovanja (27. godine) i koje bi zamijenilo doplatak

za djecu. S obzirom da i nakon 10 godina zakonodavac navedeni zakon nije

donio,nepravedno se podržava nejednaki položaj ove dvije skupine koji se ogleda u

nejednakom položaju glede financijskih primanja i uključenosti u zajednicu na

ravnopravnoj osnovi s drugim građanima te poboljšanju kvalitete života.

Razvidno je, nadalje, da u konkretnom slučaju nije riječ o »klasičnoj« diskriminaciji po

osnovi invaliditeta (discrimination based on disability) budući da nije riječ o nejednakosti

86

između invalidnih i neinvalidnih osoba, već o nejednakosti unutar iste skupine osoba s

invaliditetom s istim stupnjem invaliditeta. Njih u ostvarivanju navedenog prava jedino

razlikuje vrijeme podnošenja zahtjeva za doplatak za djecu, sukladno čemu se prema

njima različito postupa.

Europski sud je u odnosu na značenje i sadržaj članka 14. Konvencije u svojim odlukama

navodio sljedeće: »Članak 14. štiti pojedince, stavljene u slične situacije, od

diskriminacije.« (predmet Van der Mussele protiv Belgije, presuda, 23. studenoga 1983.,

zahtjev br. 8919/80, § 46.); »U smislu članka 14. razlika u postupanju (difference of

treatment) bit će diskriminatorna ako 'nema nikakvo objektivno i razumno opravdanje', što

znači ako ne postiže 'legitiman cilj' ili ako ne postoji 'razuman odnos razmjernosti između

uporabljenih sredstava i cilja koji se nastoji postići'.« (predmet Abdulaziz Cabales i

Balkandali protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, 28. svibnja 1985., zahtjevi br. 9214/80,

9473/81 i 9474/81, § 72.; isto i predmet Unal Tekeli protiv Turske, presuda, 16. studenoga

2004., zahtjev br. 29865/96, § 50.).

Međutim, legitiman cilj koji se osporenim člankom 38. ZDD-a želio postići priznavanjem

prava na doplatak za djecu i nakon navršene 27. godine života, - materijalna (novčana)

pomoć, kojom država, u okviru Ustavom zajamčene posebne i povećane skrbi za zaštitu

osoba s invaliditetom, podupire uzdržavanje osoba s težim invaliditetom radi udovoljavanja

osnovnim životnim potrebama tih osoba i njihovog uključivanja u društveni život -

objektivno nije ostvaren budući da ostvarivanje prava na doplatak za djecu osporenim

normiranjem nije omogućen svoj djeci s težim oštećenjem zdravlja.

Drugi problem koji proizlazi iz članka 38. ZDD-a je što se može tumačiti na razne načine,

te se postavlja pitanje u dijelu: „koji su ostvarili doplatak za djecu s težim oštećenjem

zdravlja“, da li to znači: ako su ikada ostvarili, što znači, bilo koje godine prije stupanja na

snagu novog ZDD-a, odnosno prije 01.01.2002., ili to znači: ako nisu nikada ostvarili nego

samo zadnju godinu prije stupanja na snagu novog ZDD-a? Ne moramo niti naglasiti da

Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje primjenjuje negativnu soluciju tumačenja ovog

članka na način da to pravo nakon 27. godine imaju samo oni koji su doplatak za djecu

primali kroz 2002. godinu, odnosno godinu prije stupanja na snagu novog ZDD-a. Što je s

onim roditeljima koji su imali dijete s težim oštećenjem zdravlja, ali nisu primali doplatak za

djecu po toj osnovi već po imovinskom cenzusu (jer ih nitko nije upoznao s pravom na

uvećani doplatak za djecu s obzirom na teže oštećenje zdravlja neovisno o imovinskom

cenzusu).

Zbog svega gore navedenog zahtijevamo da se postupi po Izvješću Ustavnog suda te da

se pristupi žurnoj promijeni spornog zakona te da se ukine članak 12. i da se pravo iz

članka 38. protegne na sve slučajeve djece s težim oštećenjem zdravlja (teškoćama u

razvoju) ili da se žurno donese jedinstveni zakon koji će regulirati prava osoba s

invaliditetom kako to i stoji u članku 38. ZDD-a.

87

ISHOD: Zahtjev upućen krajem 2011. nije pozitivno riješen i do danas nije donesen

jedinstveni zakon o pravima osoba s invaliditetom niti su uslijedile izmjene Zakona

o doplatku za djecu.

SLUČAJ 2.

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom zaprimio je pritužbu sindikalne službe pri

zaštitnoj radionici koja zapošljava preko 50% osoba s invaliditetom. U pritužbi navode da

ravnatelj zaštitne radionice namjerava ishoditi odluku Upravnog vijeća Ustanove temeljem

koje bi se samo osobama s invaliditetom - radnicima Ustanove, umjesto dosadašnje

naknade troškova prijevoza s i na posao, a koja se isplaćivala u novcu, dao besplatni

pokaz subvencioniran od grada za sve osobe s invaliditetom u gradu, dok bi se ostalim

„zdravim“ radnicima Ustanove naknada troškova prijevoza isplaćivala, kao i do sada, u

novcu.

Temeljem pritužbe uputili smo upozorenje sljedećeg sadržaja Upravnom vijeću ustanove,

osnivaču, gradonačelniku i sindikalnoj podružnici:

Na temelju čl. 9. st. 1. Zakona o pravobranitelju za osobe s invaliditetom („NN“ br. 107/07.)

i čl. 13. Zakona o suzbijanju diskriminacije („NN“ br. 85/08.), Ured pravobraniteljice za

osobe s invaliditetom u p o z o r a v a da bi takva odluka Upravnog vijeća Ustanove, u

slučaju da bude donesena, bila diskriminirajuća prema osobama s invaliditetom -

radnicima Ustanove.

Obrazloženje;

Na temelju čl. 1., 2. i 4. Zakonu o suzbijanju diskriminacije, osnova diskriminacije takve

Odluke bio bi invaliditet, a oblik diskriminacije neizravna diskriminacija odnosno

propuštanje razumne prilagodbe.

Naime, donošenjem takve Odluke osobe s invaliditetom - radnici Ustanove bili bi nesporno

stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na „zdrave“ radnike Ustanove i to zato jer su

osobe s invaliditetom; - invaliditet (osnova diskriminacije)

Njihov nepovoljniji položaj ogledao bi se u činjenici što dobivanjem besplatnog pokaza s

osnova naknade troškova prijevoza više ne bi imali pravo na slobodu izbora kako će

dolaziti odnosno odlaziti s posla (npr. automobilom, autobusom, taxijem ili sl.) već bi se

isključivo morali koristiti javnim gradskim prijevozom. Za razliku od njih, „zdravi“ bi radnici

imali predmetno pravo jer bi i dalje s osnova naknade troškova prijevoza primali novac, a

time i dalje mogli birati kako će dolaziti odnosno odlaziti s posla (npr. automobilom -

kupnjom goriva za isti, autobusom - kupnjom autobusne karte, taksijem - plaćanjem usluge

taksi prijevoza ili sl.). Ovakva Odluka ne bi se mogla objektivno opravdati zakonitim ciljem,

a sredstva za njeno postizanje definitivno nisu primjerena i nužna, s obzirom da je

poslodavac do sada svim radnicima Ustanove troškove prijevoza naknađivao u novcu; -

neizravna diskriminacija (oblik diskriminacije)

88

Nadalje, ograničavanje osoba s invaliditetom - radnika Ustanove na korištenje isključivo

javnog gradskog prijevoza, koji većinom (riječ je pretežno o autobusima) njima još nije

prilagođen u smislu da u iste mogu samostalno ući odnosno izaći, došlo bi do propuštanja

razumne prilagodbe od strane poslodavca. Naime, smisao poslodavčeva davanja novca

na ime naknade troškova prijevoza osobama s invaliditetom - radnicima Ustanove upravo i

je u tome da im na taj način poslodavac omogući, sukladno njihovim specifičnim

potrebama, pristup radom mjestu.

Među spisima predmeta nalaze se i tumačenja RRiF-a i Radnog prava vezana za primjenu

radno-pravnih i poreznih propisa u ovom predmetu.

Ured pravobraniteljice s istima se može složiti, ali predmet na jednak način treba sagledati

i kroz propis odnosno Zakon o suzbijanju diskriminacije, na kojeg se, činjenica je, RRiF i

Radno-pravo u svojim tumačenjima ne osvrću.

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom u predmetu je konzultirao istaknutu

stručnjakinju u području anti-diskriminacijske zaštite u RH s Katedre za Europsko javno

pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, koja je sudjelovala i u izradi Zakona o suzbijanju

diskriminacije te koja se nakon uvida u dokumentaciju složila s našim mišljenjem.

Slijedom navedenog, a prihvaćanjem ovog upozorenja izbjeći će neugodnosti povezane s

dodatnim troškovima. Na kraju smo ih zamolili da postupe sukladno čl. 10. st. 2. Zakona o

pravobranitelju za osobe s invaliditetom.

ISHOD: Ravnatelj je povukao spornu odluku.

SLUČAJ 3.

Uredu pravobraniteljice za osobe s invaliditetom obratila se stranka zbog poteškoća s

uključivanjem i boravkom svojeg sina s teškoćama u razvoju u redovnom dječjem vrtiću.

Dječak ima utvrđene dijagnoze disharmoničan razvoj, sindrom deficita pažnje te

poremećaj jezičnog izražavanja i razumijevanja, zbog čega je uključen u individualnu

rehabilitaciju u posebnom vrtiću, te logopedsku terapiju. Zbog sumnji na poremećaj iz

autističnog spektra u programu je intenzivne rehabilitacije od svoje treće godine života.

Nakon jednogodišnjeg individualiziranog programa i praćenja od strane stručnog tima

dječjeg vrtića koji provodi program prilagođen djeci s poremećajima iz autističnog spektra,

a u kojem je boravio do 2009., stručni tim ovog vrtića utvrdio je da se kod dječaka ne radi

o poremećaju iz autističnog spektra, te da je napredovao u gotovo svim razvojnim

područjima.

Majka se do sada više puta prituživala raznim institucijama zbog poteškoća koje ima pri

uključivanju i boravku dječaka u dječjem vrtiću, a koje smatra diskriminirajućim za svoje

dijete. Dječaku je bez prihvatljivih argumenata i unatoč preporukama rehabilitatora i drugih

stručnjaka onemogućen boravak u vrtiću dulje od 4 sata. Uz to, svake pedagoške godine

ugovor je jedino za dječaka terminiran s 30. lipnjem tekuće godine premda je zakonsko

trajanje pedagoške godine do 31. kolovoza.

89

Povodom te pritužbe, a postupajući sukladno svojim ovlaštenjima, Pravobraniteljica za

osobe s invaliditetom zatražila je provođenje stručno-pedagoškog nadzora od strane

Agencije za odgoj i obrazovanje, inspekcijskog nadzora od strane Prosvjetne inspekcije

Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, očitovanje dječjeg vrtića, održala sastanak s

ravnateljicom dječjeg vrtića te nakon tako provedenog postupka utvrđivanja činjenica i

okolnosti uputila Upravnom vijeću vrtića preporuku za preispitivanjem diskriminirajuće

odluke o trajanju dnevnog boravka dječaka u vrtiću.

Tijekom ispitnog postupka u dječjem vrtiću nije predočeno da su poduzete mjere razumne

prilagodbe potrebama djeteta kako bi se pokušalo produžiti dječakov dnevni boravak uz

dodatne oblike potpore kao što su primjerice veći broj odgajatelja u grupi, manji broj djece

u grupi, kontakt sa specijalistima-rehabilitatorima vezano uz preporuke za dulje

uključivanje dječaka, ostvarivanje prava na pomoć pri integraciji temeljem Zakona o

socijalnoj skrbi i sl.

Dodatnu težinu ovom slučaju dala je činjenica da je ovakvo postupanje vrtića trajalo kroz

duži vremenski period od dvije godine kroz koje je bio ograničen boravak djeteta i dnevno i

kalendarski.

U svojoj preporuci Pravobraniteljica je na temelju čl. 9. st. 1. Zakona o pravobranitelju za

osobe s invaliditetom i čl. 13. Zakona o suzbijanju diskriminacije, preporučila ustanovi da

prekine s diskriminatornim postupanjem zbog propuštanja razumne prilagodbe u korištenju

javno dostupnog resursa, te preispita diskriminirajuću odluku o boravku djeteta s

teškoćama u razvoju u vrtiću u trajanju od 4 sata dnevno s ciljem da mu se omogući

boravak u vrtiću u trajanju od 6 sati dnevno, makar i postupno.

Vrtić je upozoren da je na temelju čl. 1. i 4. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije,

osnova diskriminacije invaliditet, a oblik diskriminacije propuštanje razumne prilagodbe

onemogućavanjem korištenja javno dostupnog resursa prilagodbom infrastrukture i

prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onoga tko je to

dužan omogućiti.

Onemogućavanjem korištenja javno dostupnog resursa koji je u ovom slučaju bio boravak

u dječjem vrtiću u trajanju od 6 sati dnevno, dječak je osnovom svojeg invaliditeta kao

dijete s teškoćama u razvoju stavljen u nepovoljniji položaj u odnosu na ostalu djecu i to

propuštanjem razumne prilagodbe kao oblikom diskriminacije.

U preporuci Pravobraniteljice istaknuto je da je vrtić dužan stvarati primjerene uvjete za

rast i razvoj svakog djeteta, posebno djeteta s teškoćama u razvoju, u njegovom najboljem

interesu. Princip jednakih prava podrazumijeva i pravo na jednako dostupne javne usluge i

resurse. Obzirom na resurse vrtića te financijske resurse lokalne zajednice kao njegovog

osnivača, istaknuli smo da smatramo kako osiguravanje potrebnih oblika potpore

uključivanju djeteta s teškoćama u razvoju u vidu 2 sata dužeg dnevnog boravka nego do

sada niti stručno, organizacijski niti financijski ne bi predstavljalo nerazmjeran teret za

90

onoga tko je to dužan omogućiti (vrtić i osnivač) sukladno specifičnim potrebama djeteta s

teškoćama u razvoju.

Navedeni su i kriteriji za procjenu je li tražena prilagodba u granicama pravnog standarda

razumne prilagodbe sukladno europskoj Direktivi 2004/78/EZ: financijski i ostali troškovi

koji nastaju prilagodbom; veličina i raspoloživa sredstva organizacije ili poduzeća; te

mogućnost pokrivanja troškova prilagodbe iz javnih fondova ili raspoloživost nekih drugih

sredstava pomoći.

Na temelju tako utvrđenog stanja, donijeli smo mišljenje prema kojem je makar postupno

produljenje dnevnog boravka dječaka u vrtiću do 6 sati dnevno, sukladno preporukama

rehabilitatora, u granicama pravnog standarda razumne prilagodbe.

Ishod: Povodom ove preporuke pravobraniteljica je zaprimila odgovor dječjeg vrtića

u kojem je obaviještena da će vrtić produžiti vrijeme boravka djeteta na 6 sati

dnevno do 31. ožujka 3012. nakon čega će stručno-razvojna služba vrtića evaluirati

dječakov napredak i u suradnji s majkom odlučiti o daljnjim koracima.

Opaska: Učestale su pritužbe osoba s invaliditetom na diskriminaciju po osnovama koje

nisu propisane Zakonom o suzbijanju diskriminacije kao što su vrsta i uzrok invaliditeta.

Premda prema Zakonu takvo razlikovanje nije zabranjeno, pravobraniteljica je postupala i

u ovim slučajevima u cilju otklanjanja diskriminatornog postupanja.

SLUČAJ 4.

Pravobraniteljici za osobe s invaliditetom u 2011. godini obratilo se više osoba s

invaliditetom/njihovih roditelja s pritužbama koje se odnose na pravno uređenje instituta

„roditelja njegovatelja“ u odredbama Zakona o socijalnoj skrbi.

Najučestalije se pritužbe odnose na pravo roditelja djece s intelektualnim teškoćama,

psihičkom bolesti, ali i nekim drugim težim oštećenjima koji ne mogu ostvariti pravo na

status roditelja njegovatelja zbog činjenice da njihovo dijete nema „težinu oštećenja zbog

kojega je u potpunosti nepokretno i uz pomoć ortopedskih pomagala“.

Naime, odredba čl.77.a. tadašnjeg Zakona o socijalnoj skrbi definira uvjete koji moraju

postojati na strani djeteta, a koji su osnova za ostvarivanje navedenog prava. Tako je kao

prvi uvjet definirano da će status roditelja njegovatelja ostvariti roditelj za dijete „kojemu je

zbog održavanja kvalitete života potrebno pružanje specifične njege izvođenjem

medicinsko-tehničkih zahvata, a za koje je…roditelj osposobljen“. U stavku 2. navedenog

članka, definirano je da se, iznimno, pravo može ostvariti ukoliko dijete ima „težinu

oštećenja zbog kojega je u potpunosti nepokretno i uz pomoć ortopedskih pomagala“ ili

„postoji više vrsta težih oštećenja, zbog čega je potpuno ovisno o brizi roditelja“.

Dakle, navedena odredba Zakona o socijalne skrbi propisuje da roditelj može ostvariti

pravo na status roditelja njegovatelja ukoliko je:

91

- djetetu potrebno pružanje medicinsko-tehničkih zahvata radi održavanja kvalitete života

- dijete u potpunosti nepokretno i uz pomoć ortopedskih pomagala

- dijete ima više vrsta težih oštećenja zbog kojih je potpuno ovisno o brizi roditelja.

Odredbe Pravilnika o sastavu i načinu rada tijela vještačenja u postupku ostvarivanja

prava iz sustava socijalne skrbi i drugih prava po posebnim propisima propisuje vrstu,

stupanj i težinu oštećenja (tjelesnog, mentalnog i psihičke bolesti), a čl. 38. Pravilnika o

vještačenju definirana su mjerila za utvrđivanje težeg oštećenja zdravlja. Prve tri alineje

čl.38.st.2. odnose se uglavnom na područje tjelesnog oštećenja, a ostale dvije na područje

uspostavljanja socijalnih odnosa s drugih osobama, te intelektualnog, emocionalnog i

socijalnog funkcioniranja, uz potpunu ovisnost o brizi druge osobe.

Jasno je, dakle, da je osnova za odobravanje roditeljima prava na status roditelja

njegovatelja – teže oštećenje zdravlja i potpuna ovisnost o brizi druge osobe. Međutim,

teže oštećenje kod kojeg je dijete potpuno nepokretno i uz pomoć ortopedskih pomagala

na neki je način favorizirano u odnosu na ostale vrste težih oštećenja, jer u drugim

slučajevima težina jednog njihovog oštećenja nije dovoljna, nego je potrebno utvrditi

postojanje dvije vrste težih oštećenja.

Zakon je nepokretnim osobama priznao da su „najteže“ činjenicom postojanja tjelesnog

oštećenja, dok su ostale osobe s drugim vrstama težih oštećenja zdravlja koje nije tjelesno

stavljene u neravnopravan položaj u odnosu na prve jer uvjetuje dva takva oštećenja kako

bi njihovi roditelji ostvarili pravo na status roditelja njegovatelja ili njegovatelja.

Tako su na primjer, osobe s teškim intelektualnim oštećenjima ili autizmom, koje su zbog

težine toga oštećenja nesposobne primati i pamtiti informacije i uspostavljati socijalne

odnose s drugim osobama zbog čega su u potpunosti ovisne o brizi druge osobe stavljene

u nepovoljniji položaj, jer Zakon ne priznaje da je „dovoljno“ postojanje jednog teškog

oštećenja koje nije nepokretnost, već one uz neku drugu vrstu teško oštećenje trebaju

imati barem još jedno isto tako teško oštećenje zdravlja.

Pravobraniteljica je upozorila tadašnje Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi da su

ovakvim zakonskim odredbama osobe s teškim intelektualnim teškoćama, autizmom,

teškim psiho-socijalnim teškoćama te gluho-slijepe osobe koje potpuno ovise o brizi druge

osobe stavljene u nepovoljan položaj (da bi ostvarile navedeno pravo, nametnuti su im

dodatni kriteriji) u odnosu na nepokretne osobe pozivajući se na odredbe Zakona o

suzbijanju diskriminacije kojim je zabranjeno svako postupanje, odluka, kriterij ili praksa

kojom se osoba stavlja ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na drugu

osobu u usporedivoj situaciji.

Budući da je bilo u tijeku donošenje novog Zakona o socijalnoj skrbi, nadležnom

Ministarstvu je dostavljena preporuka da se u budućim odredbama Zakona koje se odnose

na pravo na status roditelja njegovatelja izbjegne svako razlikovanje po osnovi

zdravstvenog stanja odnosno različitih vrsta teškog invaliditeta na način da se svakoj osobi

92

koja je u potpunosti ovisnoj o brizi i njezi druge osobe zbog jedne vrste teškog oštećenja

(mentalnim ili tjelesnim ili psihičkom bolesti) omogući da ostvari pravo na roditelja

njegovatelja ili njegovatelja. Preporučeno je da se prilikom izmjene odredbi koje se odnose

na status roditelja njegovatelja ili njegovatelja kao osnova za ostvarivanje ovog prava

definiraju jasniji kriteriji, odnosno da ti kriteriji ne budu diskriminatorni u odnosu na bilo koju

vrstu težeg oštećenja zdravlja, koja za posljedicu ima potpunu ovisnost o podršci druge

osobe.

Ishod: Nadležno ministarstvo nije izmijenilo odredbe Zakona na koje smo upozorili da su diskriminatorne. Stoga je Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom uputio Prijedlog za ocjenu suglasnosti predmetne odredbe Zakona o socijalnoj skrbi s Ustavom RH.

SUDSKO OSTVARIVANJE GRAĐANSKOPRAVNE

ANTIDISKRIMINACIJSKE ZAŠTITE – PODSJETNIK O POJEDINIM

RADNJAMA KOJE TREBA PODUZIMATI

(Prof. Dr. Sc. Mihajlo Dika, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

1. Prethodne pripremne radnje

1.1. Identificiranje diskriminacijskog delikta te aktivno i pasivno

antidiskriminacijski legitimiranih osoba

Prije pokretanja sudskog postupka trebalo bi ispitati:

(1) je li počinjena diskriminirajuća radnja i u čemu se sastoji (2) je li tu radnju počinila osoba na koju se primjenjuje zakon koji zabranjuje takve radnje

(diskriminacijski pravno odgovorna osoba; pasivna legitimacija) (3) je li radnja počinjena u odnosu na osobu koja ima status zaštićene osobe (osoba

ovlaštena tražiti zaštitu od diskriminacije; aktivna legitimacija) (4) je li riječ o radnji koja ima značenje izravne ili neizravne diskriminacije (pravna

kvalifikacija diskriminacijskog ponašanja, delikta)

1.2. Određivanje sadržaja antidiskriminacijske zaštite koja će se tražiti.

Prije pokretanja sudskog postupka treba ispitati kakva se zaštita u vezi s identificiranim

diskriminacijskim ponašanjem može tražiti i hoće ostvariti. U tom smislu treba se utvrditi

ima li mjesta odnosno hoće li se tražiti:

(1) (samo) deklaracija (utvrđenje) diskriminacijskog ponašanja (2) zabrana određenog diskriminacijskog ponašanja i nalaganje određenih radnji radi

njegova otklanjanja ili sprečavanja ubuduće (3) naknada štete. Tu treba ispitati o kakvoj bi šteti moglo biti riječi (imovinskoj,

neimovinskoj itd.), koliko bi mogla iznositi (4) objava u medijima da je određena osoba određenim ponašanjem počinila

diskriminacijski delikt prema određenoj osobi (5) kumulaciju svih ili samo nekih od navedenih oblika zaštite

1.3. Stranke i zastupnici

U stadiju pripremanja pokretanja sudskog postupka treba ispitati i:

(1) je li osoba koja namjerava zatražiti sudsku zaštitu ovlaštena tražiti i koje od oblika zaštite pod 2.2.1.

(2) tko je ovlašten zastupati osobu koja traži zaštitu i na temelju čega. Tu bi trebalo razjasniti je li riječ o individualnoj ili kolektivnoj sudskoj zaštiti, je li osoba koja bi

94

trebala nastupiti kao punomoćnik ovlaštena na to s obzirom na odredbe ZPP-a o punomoćnicima (odvjetnik, član sindikata, udruge, bliski srodnik, itd.); kad je u pitanju, udružna tužba, je li je potpisalo ovlašteni zastupnik, odnosno je li on izdao punomoć

(3) protiv koga se zaštita traži.

1.4 Nadležnost suda

Prije podnošenja tužbe treba ispitati i koji je sud stvarno i mjesno nadležan, eventualno

postoji li i tzv. međunarodna nadležnost hrvatskih sudova.

1.5. Pravno relevantne činjenice i dokazi

Prigodom pripremanja tužbe trebalo bi, polazeći od propisa koji definiraju i sankcioniraju

određeno diskriminacijsko ponašanje, ispitati koje bi činjenice bile pravno relevantne za

traženje određenog oblika zaštite te jesu li i na koji način nastupile u konkretnom slučaju.

trebalo bi povezano s time utvrditi i kojim bi se dokazima mogle potkrijepiti tvrdnje o tim

činjenicama (individualiziranje i prikupljanje, ako je to moguće, npr. isprava, snimaka,

dokaza).

1.6. Osiguranje dokaza

Prije pokretanja parnice trebalo bi ispitati i eventualno inicirati postupak osiguranja dokaza.

1.7. Privremene mjere

Prije pokretanja parnice treba ispitati mogu li se i koje privremene mjere zatražiti u vezi sa

zaštitom koja se namjerava zatražiti:

(1) radi osiguranja novčane tražbine

(2) radi osiguranje nenovčane tražbine

(3) radi privremenog uređenja odnosa među strankama

(4) hoće li se privremene mjere zatražiti prije pokretanja postupka ili (zajedno s tužbom) u parnici

1.8. Miješanje.

Prije pokretanja parnice bilo bi korisno provjeriti tko bi sve mogao intervenirati u parnicu i

uz koje uvjete (npr. pučki pravobranitelj, određena udruga, neke druge zainteresirane

osobe itd.).

1.9. Projekcija troškova i pribavljanje sredstava.

Prije pokretanja parnice trebalo bi orijentacijski procijeniti koliki bi bili mogući troškovi

njezina vođenje, eventualno i troškovi koji bi se morali naknaditi protivniku. Takva bi

procjena mogla biti odlučujuća za izbor zastupnika, povezivanje s drugim udrugama kod

udružne tužbe, poduzimanja aktivnost8i radi prikupljanja potrebnih sredstava itd.

1.10. Anticipiranje odluke suda o nesuspenzivnosti žalbe.

95

Prije podnošenja tužbe trebalo bi ispitati bi li se već u njoj moglo predložiti da sud u svojoj

presudi odluči da žalba ne zadržava ovrhu.

2. Udružna tužba

Prigodom koncipiranja udružne tužbe trebalo bi ispitati:

(1) je li podnositelj osnovan u skladu sa zakonom

(2) ima li opravdani interes za podnošenje takve tužbe

(3) bavi li se u okviru svoje djelatnosti zaštitom prava na jednako postupanje

(4) je li povrijeđeno pravo na jednako postupanje većeg broja osoba koje pretežno pripadaju skupini čija prava tužitelj štiti

(5) je li ono što je hoće tražiti ono što se takvom tužbom može tražiti

(6) je li tuženik postupao tako da je (1) povrijedio pravo na jednako postupanje u odnosu na (2) članove zaštićene i zastupane skupine

(7) ima li mjesta da se zatraži zabrana poduzimanja radnji kojima se krši ili kojima se može kršiti pravo na jednako postupanje

(8) treba li i jesu li ispunjeni uvjeti da se traži objava presude u medijima

3. Ovrha

Nakon što se u parničnom postupku pribavi ovršna odluka, trebalo bi ispitati:

(1) jesu li ispunjeni uvjeti za traženje ovrhe radi ostvarenja novčane ili nenovčane tražbine, tražbine na strogo osobnu radnju, tražbine na pozitivnu radnju koju može obaviti i druga osoba, tražbinu na trpljenje ili propuštanje;

(2) mogu li se tražiti sudski penali

(3) mogu li se tražiti različiti oblici ovrhe

Nakon toga bi tome trebalo pripremiti odgovarajuće prijedloge za ovrhu i inicirati ovršne postupke.

4. Sporovi protiv države.

U sporovima protiv države trebalo bi, po svemu sudeći, provesti prethodni postupak radi pokušaja mirnog rješenja spora (čl. 186. a ZPP).

SASTAVLJANJE INDIVIDUALNE ANTIDISKRIMINACIJSKE TUŽBE –

SAŽETE UPUTE

(mr. sc. Olga Jelčić, sutkinja Vrhovnog suda RH u mirovini)

1. Sadržaj tužbe

Svaka tužba mora sadržavati oznaku suda, ime, prebivalište odnosno boravište stranaka,

njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika ako ih imaju, oznaku i vrijednost predmeta

spora, te činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice

i određeni pravozaštitni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, te na kraju

potpis podnositelja (čl. 106. i 186. ZPP).

U vezi s pravnom osnovom tužbe upozoravamo da se u sporovima radi zaštite od

diskriminacije supsidijarno primjenjuje odredba čl. 186. st. 3. ZPP-a, prema kojoj će sud

postupiti po tužbi i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je

pravna osnova navedena, sud nije za nju vezan.

2. Nadležnost

Za postupanje po posebnoj tužbi radi zaštite od diskriminacije iz čl. 17. ZSD-a koju

pokreće žrtva diskriminacije (čl. 18. st. 1. ZSD-a) stvarno je nadležan općinski sud. U

slučaju da se posebna tužba podnosi zajedno s nekim drugim zahtjevima za koje bi bio

stvarno nadležan drugi sud (npr. trgovački) onda će za postupanje biti nadležan taj drugi

sud.

Mjesna nadležnost suda je izberiva tako da tužitelj može po svojem izboru podići tužbu

sudu opće mjesne nadležnosti (prema prebivalištu odnosno boravištu tuženika, a za

pravne osobe sjedištu tuženika) ili sudu na čijem području tužitelj ima prebivalište,

odnosno boravište ili sudu mjesta gdje se dogodila šteta odnosno gdje je počinjena radnja

diskriminacije.

3. Stranke i umješač na strani tužitelja

3.1. Tužitelj

Svaka osoba kao žrtva diskriminacije, odnosno osoba koja smatra da joj je zbog

diskriminacije povrijeđeno neko pravo ovlaštena je u svojstvu tužitelja sudu podnijeti

tužbu radi zaštite od diskriminacije. To znači da je žrtva diskriminacije aktivno legitimirana

u antidiskriminacijskom sporu. Tužitelj može biti i osoba na koju se ne odnose osnove

diskriminacije određene zakonom (spol, rasa, političko uvjerenje i dr.), ako je ona zbog

povezanosti rodbinskim ili drugim vezama s osobom kod koje takva osobina postoji,

97

stavljena u nepovoljniji položaj (čl. 1. st. 2. ZSD-a; primjerice stavljanje u nepovoljni

položaj jednog bračnog druga zato što je drugi bračni drug obolio od AIDS-a). U

specifičnim situacijama moguće je stavljanje u nepovoljniji položaj i pravne osobe

primjerice zbog etničke pripadnosti njezina vlasnika, u kom je slučaju takva pravna osoba

aktivno legitimirana za podnošenje tužbe za zaštitu od diskriminacije.

Tužba se može podnijeti osobno ili putem zakonskog zastupnika odnosno punomoćnika. U

postupku pred sudom tužitelj može sudjelovati osobno ili ga kao punomoćnik može

zastupati odvjetnik, osoba koja je s tužiteljem u radnom odnosu i srodnik po krvi u pravoj

liniji, brat, sestra ili bračni drug pod pretpostavkama predviđenim u ZPP-u (čl. 89.a ZPP-a).

Udruga, ustanova ili druge organizacije koje se u okviru svoje djelatnosti bave zaštitom

prava na jednako postupanje nisu ovlaštene podnositi posebnu antidriskriminacijsku tužbu

u svoje ime umjesto žrtve diskriminacije niti su je ovlaštene u sporu zastupati (one su

ovlaštene na podnošenje udružne tužbe.) Takve se pravne osobe u ovoj vrsti postupaka

mogu pridružiti tužitelju u svojstvu umješača uz njegov pristanak.

Prema odredbi čl. 16. ZSD-a posebni postupci za zaštitu od diskriminacije u području rada

i zapošljavanja smatraju se sporovima iz radnih odnosa, zbog čega se i na radne sporove

vezane uz zaštitu od diskriminacije primjenjuje odredba čl. 434.a ZPP-a (poseban

postupak u radnim sporovima) prema kojoj radnika, ovdje tužitelja, može kao punomoćnik

zastupati osoba koja je u radnom odnosu u sindikatu čiji je on član ili u udruzi sindikata u

koju je udružen sindikat čiji je on član.

3.2. Tuženik

U sporu za zaštitu od diskriminacije pasivno legitimirana osoba odnosno tuženik je osoba

za koju tužitelj tvrdi da je svojim postupanjem, radnjama, propuštanjima ili namjernim

poticanjem na diskriminaciju, tužitelja stavila u nepovoljniji položaj tj. povrijedila

njegovo pravo na jednako postupanje u odnosu na druge osobe u usporedivoj situaciji ili

povrijedila dostojanstvo tužitelja, koje uzrokuje ili je uzrokovalo strah, neprijateljsko,

ponižavajuće ili uvredljivo ponašanje (čl. 3. ZSD-a).

Tuženik u sporu za zaštitu od diskriminacije može biti fizička ili pravna osoba (u radnim

antidiskriminacijskim sporovima poslodavac). Prema ZSD-u izričito je određeno (čl. 8.) da

se taj zakon primjenjuje na postupanje svih državnih tijela, tijela jedinica lokalne i područne

(regionalne) samouprave, pravnih osoba s javnim ovlastima te na postupanje svih pravnih

i fizičkih osoba. Kada je prema tvrdnji tužitelja diskriminacija u širem značenju toga pojma

(uznemiravanje, segregacija) učinjena od strane državnog tijela tužba se podnosi protiv

Republike Hrvatske, a u slučaju takvog postupanja tijela jedinice lokalne i područne

(regionalne) samouprave, tuženik je odgovarajuća jedinica lokalne ili područne

samouprave (općina, grad, županija).

Sukladno odredbi čl. 186.a ZPP-a osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike

Hrvatske prethodno se je dužna obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora

98

općinskom državnom odvjetništvu koje je mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred

kojim namjerava podnijeti tužbu, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima

određen rok za podnošenje tužbe (primjerice spor na temelju čl. 130. Zakona o radu –

Narodne novine 149/09 i 61/11; dalje ZR). U zahtjevu za mirno rješenje spora moraju se

iznijeti pravozaštitni zahtjev i činjenice te dokazi na kojima se temelji.

Prije podnošenja tužbe radi zaštite dostojanstva radnika od uznemiravanja i spolnog

uznemiravanja radnik treba dostaviti pritužbu poslodavcu zbog konkretne diskriminacije

povodom koje je poslodavac najkasnije u roku od osama dana dužan ispitati pritužbu i

poduzeti potrebne mjere radi sprječavanja nastavka diskriminacije. Ako poslodavac odbije

pritužbu ili u propisanom roku ne poduzme mjere za sprječavanje uznemiravanja ili

spolnog uznemiravanja ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik ima

pravo u daljnjem roku od osam dana tražiti sudsku zaštitu (čl. 130. st. 4. ZR-a). Rok od

osam dana za traženje sudske zaštite je prekluzivan, što znači da bi tužba podnesena

nakon isteka toga roka bila odbačena. Jedino kada nije opravdano očekivati da će

poslodavac zaštiti dostojanstvo radnika, radnik mu nije dužan dostaviti pritužbu.

3.3. Umješač na strani tužitelja

U nastojanju da u sudskom antidiskriminacijskom sporu tužitelju omogući bolji procesni

položaj i stručnu pomoć ZSD-om dana je mogućnost da na strani tužitelja sudjeluje treća

osoba u svojstvu umješača. Kao umješač na strani tužitelja može sudjelovati tijelo,

organizacija, ustanova, udruga ili druga osoba koja se u okviru svoje djelatnosti bavi

zaštitom prava na jednako postupanje u odnosu na skupine o čijim se pravima odlučuje u

sudskom postupku (čl. 21. st. 1. ZSD-a). Da bi treća osoba mogla sudjelovati kao umješač

na strani tužitelja ne mora dokazivati pravni interes da u parnici koja teče tužitelj uspije

u sporu, dovoljno je da se kao svojom djelatnošću bavi zaštitom i promicanjem interesa

skupina (primjerice djece, žena, nacionalnih manjina, invalida i dr.) čiju zaštitu tužitelj

tužbom u sporu traži, s tim da je za sudjelovanje umješača nužan pristanak tužitelja.

Svoj zahtjev da sudjeluje u parnici umješač može postaviti već uz tužbu, ali u parnicu

može stupiti sve do njezinog pravomoćnog okončanja. Umješač je u postupku ovlašten

stavljati prijedloge i poduzimati druge parnične radnje kao i tužitelj. Na sudjelovanje

umješača u parnici supsidijarno se primjenjuju pravila ZPP-a (čl. 206.- 208.).

4. Činjenični navodi i predlaganje dokaza u tužbi

Bez obzira na tužbeni zahtjev kojeg će postaviti žrtva diskriminacije u tužbi treba iznijeti

činjenice i ponuditi dokaze da je tuženik učinio radnju zbog koje je tužen (primjerice

dijete čiji je roditelj obolio od AIDS-a u školskom razredu je raspoređeno da samo sjedi u

klupi i u dokaz te tvrdnje predlaže se saslušanje učiteljice ili drugog učenika u razredu ili

poslodavac je otkazao ugovor o radu radniku za koga se saznalo da je homoseksualac,

što se može dokazivati pisanim otkazom, saslušanjem tužitelja kao stranke i dr.).

99

Prema odredbi čl. 20. st. 1. ZSD-a ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je

povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo

do diskriminacije. Na tuženiku je stoga teret dokaza da diskriminacije nije bili ili je nema.

Dosljedno tome tužitelj u tužbi odnosno u sudskom postupku nije dužan sa stupnjem

izvjesnosti (sigurnosti) dokazati da je nejednakost u postupanju motivirana nekom od

nedopuštenih osnova diskriminacije, nego treba učiniti vjerojatnim da je zbog njegovog

osobnog svojstva (etnička pripadnost, spol, zdravstveno stanje i dr.) „došlo do

njegovog stavljanja u nepovoljniji položaj, te da bi bilo moguće (po redovnim pravilima

iskustva i na temelju indicija u konkretnom slučaju) da je do toga došlo zbog izravne ili

neizravne diskriminacije“ (A. Uzelac, „Postupak pred sudom“ u Vodiču uz Zakon o

suzbijanju diskriminacije).

Za podnošenje tužbe zbog diskriminacije žrtva diskriminacije nije dužna dokazivati da ima

pravni interes za tužbu.

5. Tužbeni zahtjev

Posebnom tužbom za zaštitu od diskriminacije moguće je tužbenim zahtjevom tražiti (čl.

17. st. 1. ZSD-a):

1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno

da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na

jednako postupanje,

2. da se zabrani poduzimanje radnji kojima se krši ili može prekršiti tužiteljevo pravo na

jednako postupanje, odnosno da se izvrše radnje kojima se uklanja diskriminacija ili

njezine posljedice,

3. da se naknadi imovinska i neimovinska šteta uzrokovana povredom prava zaštićenih

ZSD-om i

4. da se presuda kojom je utvrđena povreda prava na jednako postupanje na trošak

tuženika objavi u medijima.

Tužitelj može u istoj tužbi zajedno istaknuti više tužbenih zahtjeva iz čl. 17. st.1. ZSD-a

(primjerice da se utvrdi postojanje diskriminacije i zabrana buduće diskriminacije) ili takav

zahtjev može postaviti uz tužbeni zahtjev u nekom drugom sporu pod uvjetom da su ti

zahtjevi u međusobnoj vezi.

Uz glavni tužbeni zahtjev tužitelj može zahtijevati da sud tuženiku naloži da tužitelju

naknadi troškove parničnog postupka.

5.1. Tužba za utvrđenje diskriminacije

100

Tužbenim zahtjevom na utvrđenje (deklaratorni tužbeni zahtjev) žrtva diskriminacije traži

da se utvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje. Deklaratornu tužbu

diskriminirani će podnijeti u situaciji kada diskriminator smatra da ima pravo činiti

diskriminaciju ili stvara ili održava stanje diskriminacije ili zbog toga što bi njegovo

djelovanje moglo dovesti do diskriminacije (primjerice ako se u javnom natječaju kao uvjet

za zapošljavanje traži da natjecatelj nije invalid). Pravni učinak pravomoćne presude

kojom je utvrđeno postojanje diskriminacije je u tome, što se među strankama definitivno

uklanja dvojba predstavlja li određeno postupanje tuženika naspram tužitelja

diskriminaciju. Nadalje u eventualnom budućem sporu kojim bi žrtva diskriminacije

zahtijevala određivanje neke zabrane ili nalaganje neke činidbe tuženiku zbog

diskriminacije čije postojanje je sudskom presudom pravomoćno utvrđeno, ne bi se više

moglo ni kao o prethodnom pitanju utvrđivati predstavlja li se određena radnja

diskriminaciju. U deklaratorni tužbeni zahtjev ne unosi se paricijski rok, jer se od tuženika

ne zahtjeva činidba.

Deklaratorni tužbeni zahtjev bi primjerice mogao glasiti:

„Utvrđuje se da je tuženik (ime) kao poslodavac povrijedio pravo tužiteljice (ime) na

jednako postupanje, time što je tužiteljici za obavljanje poslova na radnom mjestu

„Skladištara“ odredio nižu plaću od one koju primaju radnici muškarci za rad iste vrste na

istom radnom mjestu.“

5.2. Tužba za zabranu ili otklanjanje diskriminacije

5.2.1. Tužba za zabranu diskriminacije

Tužba za zabranu diskriminacije može sadržavati zahtjev da se tuženiku nalaži da

prestane poduzimati radnje (tužba na propuštanje) kojima dovodi tužitelja u nejednak

položaj u odnosu na usporedivu skupinu ili da ne poduzima radnje kojima vrijeđa

dostojanstvo tužitelja s obzirom na pripadnost zaštićenom entitetu (primjerice verbalno

vrijeđanje na rasnoj osnovi). Ovom tužbom bi se mogla zahtijevati zabranu tuženiku

određenih postojećih i budućih diskriminacijskih ponašanja.

Tužbom za zabranu diskriminacije (tužba na trpljenje) može se zahtijevati da se tuženiku

zabrani poduzimanje radnji kojima bi onemogućavao ili ometao poduzimanje određene

radnje od strane tužitelja ili trećih (primjerice zabrana onemogućavanja i obveza

tuženika da trpi da se tužitelj bez obzira što je Rom koristi javnim bazenom; vidjeti o tome

M. Dika „Sudska zaštita u diskriminacijskim sporovima“ u Primjena antidiskriminacijskog

zakonodavstva u praksi, izdavač Centar za mirovne studije 2011.).

Tužba za zabranu diskriminacije može se podnijeti sve dok postoji opasnost da će se

radnja koja predstavlja diskriminaciju čini ili će se ponoviti.

Tužbeni zahtjev za zabranu diskriminacije bi primjerice mogao glasiti:

101

„Zabranjuje se tuženiku (ime) da po osnovi nacionalne pripadnosti diskriminira tužitelja

zato što je Rom, tako da mu onemogućava ulaženje i korištenje ugostiteljskog objekta „A“

u A., vlasništva tuženika.

5.2.2. Tužba za otklanjanje diskriminacije

Tužbom za otklanjanje diskriminacije (tužba na činidbu) tužitelj zahtijeva da se tuženiku

naloži da poduzme određenu radnju radi otklanjanja stanja izazvanog diskriminacijom koje

još uvijek traje (primjerice da otkloni arhitektonsku prepreku koja onemogućava pristup

osobama s invaliditetom). U tužbenom zahtjevu treba određeno navesti radnju koju je

tuženik dužan učiniti i paricijski rok za njeno izvršenje, radi mogućnosti određivanja

datuma ovršnosti presude.

Tužbeni zahtjev za otklanjanje diskriminacije glasio bi:

„1. Nalaže se tuženiku/cima da sa zemljišta na kojemu su postavljene dvije kamp kućice

za smještaj tužitelja i njegove obitelji romske nacionalnosti skinu žičanu ogradu, koju su

postavili 30. travnja 2012. i zemljište dovedu u stanje kakvo je bilo prije ograđivanja sve u

roku od 8 dana, te im se zabranjuje da ubuduće poduzimaju takve i slične diskriminacijske

radnje.

2. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak ovog postupka u iznosu od…. u

roku od 15 dana.“

5.3. Tužba za naknadu štete zbog diskriminacije

Žrtva diskriminacije ima pravo na naknadu imovinske štete, samo ako je zbog učinjene

diskriminacije došlo do umanjenje njezine imovine (obična šteta) ili se ta imovina nije

očekivano povećala (izmakla korist), kao i neimovinske štete zbog povrede prava

osobnosti (tjelesno i duševno zdravlje, dostojanstvo, čast, ugled i slično). Obveza štetnika –

osobe koja je izvršila radnju diskriminacije, da tužitelju naknadi štetu postoji samo ako je

šteta prouzrokovana njegovom krivnjom (namjerno ili nepažnjom), pri čemu štetnik dokazuje

da ne postoji njegova krivnja.

U tužbi oštećenik- tužitelj treba navesti činjenice i dokaze koje se odnose na diskriminatornu

radnju i u čemu se ona sastoji, uzročnu vezu između te radnje i nastale štete kao i visinu

konkretne štete. Sama činjenica da je tužitelj žrtva diskriminacije ujedno ne znači da je time

pretrpio štetu.

Tužbeni zahtjev za naknadu štete može se kumulirati s bilo kojim pravozaštitnim zahtjevom iz

čl. 17. st. 1. ZSD-om.

Tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog diskriminacije glasio bi:

102

„Nalaže se tuženiku da tužitelju plati ukupno …… (slovima:) kuna sa zateznim kamatama

koje teku od …..(navesti datum dospijeća) do isplate po stopi 14% godišnje (vidjeti čl. 29.

Zakona o obveznim odnosima) a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema

eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je

prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od promjene kamatne

stope do isplate u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu ….., sa zateznim kamatama

(kao gore), sve u roku od 15 dana.“

5.4. Tužba sa zahtjevom da se naloži da presuda kojom je utvrđena povreda prava

na jednako postupanje na trošak tuženika objavi u medijima

Kada je do diskriminacije došlo posredstvom medija (primjerice u određenoj novini je za

konkretnu saborsku zastupnicu napisano da je „ženska guska“) žrtva diskriminacije ima

pravo zahtijevati da sud naloži da se na trošak tuženika presuda kojom je utvrđena

diskriminacija u cijelosti ili dijelom objavi u mediju posredstvom kojeg je diskriminacije

učinjena. Međutim ako je u medijima objavljena samo informacija o diskriminatornom

djelovanju, žrtva diskriminacije može zahtijevati da sud naloži da se na trošak tuženika i

istom mediju objavi presuda kojom je utvrđeno postojanje diskriminacije, ali u tom slučaju

sud će naložiti objavljivanje presude samo ako utvrdi da je potrebno radi potpune naknade

učinjene štete žrtvi diskriminacije ili radi preventivne zaštite od diskriminacije u budućim

slučajevima (čl. 17. st. 4.ZSD-a).

S obzirom da se predmetnom tužbom zahtjeva objavljivanje presude kojom je utvrđena

povreda prava na jednako postupanje, ovaj tužbeni zahtjev se nužno kumulira s

deklaratornim tužbenim zahtjevom.

Nakladnik medija kome je naloženo objavljivanje presude dužan je postupiti po nalogu

suda sadržanom u izreci presude, bez obzira što nije sudjelovao u postupku, a troškove

objavljivanja ima pravo naplatiti od tuženika.

Kumulirani tužbeni zahtjev bi primjerice glasio:

„1. Utvrđuje se da je tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje, time što je …

(slijedi konkretan opis radnje diskriminacije).

2. Nalaže se nakladniku tjednika „A“ da u prvom sljedećem izdanju objavi ovu presudu na

mjestu na kojem je bio objavljen tekst kojim je učinjena povreda prava tužitelja na jednako

postupanje iz toč. 1. izreke ove presude.“

3. Nalaže se tuženiku da nakladniku plati trošak objave ove presude po ispostavi računa

za objavu od strane nakladnika.“

5.5. Privremene mjere

103

Prije podnošenja tužbe ili u tužbi tužitelj može predložiti da sud odredi privremene mjere,

uz uvjet da učini vjerojatnim da je njegovo pravo na jednako postupanje povrijeđeno te da

je određivanje mjere potrebno radi otklanjanja opasnosti od nenadoknadive štete, osobito

teške povrede prava na jednako postupanje, ili sprječavanja nasilja.

PRIMJERI DOBRE PRAKSE

NE VIDIM VAS, ALI VAS SLUŠAM!!! (slijepi gradonačelnik)

Smirenost s kojom Federico Borgna govori o vlastitome invaliditetu rezultat je dugog

procesa prihvaćanja vlastitih ograničenja. On nije rođen slijep već je od jedanaeste godine

života postepeno gubio vid uslijed rijetke bolesti. 2004. bolest se pogoršala, te je u

potpunosti izgubio vid.

„Bijeli štap bio je pretežak teret za mene, uzeti ga u ruke i prošetati gradom značilo je

svima dati do znanja da sam slijep. Međutim, upravo ograničenja nastala kao rezultat

invalidita učinila su me odlučnijim u borbi protiv svih bezizlaznih situacija s kojima se

suočavamo u društvu. Zbog sljepoće VIDIM svijet kakav zaista jest, postao sam prizemniji,

skromniji i uporniji.“

Njegova pobjeda na lokalnim izborima za gradonačelnika Grada Cuneo, bila je, kako kaže,

rezultat timske igre (kao nogomet kojim se bavio prije nastupanja bolesti), upornosti

gotovo čitave zajednice koju je nakon dugo vremena ujedinio zajednički cilj: premostiti još

jednu ukorijenjenu predrasudu – da osoba s invaliditetom ne može biti na čelu jednoga

grada. Peticijama, potpisima, svakodnevnim zalaganjem, medijskim istupima i negiranjem

predrasuda kojima su nastupali politički protivnici na izborima, uspjeli su dokazati kako je

gradonačelnik osoba koja mora znati osluškivati potrebe i donositi odluke. Pobjeda koje će

iskorijeniti fizičke i mentalne barijere, Italija se stvarno mjenja nabolje – rekla je talijanska

novinarka Ilaria Lucchetti.

105

Predizbornu kampanju započeo je sloganom „Cuneo gleda naprijed“. Mnogi su se pitali

kako će slijepa osoba biti na čelu grada kao što je Cuneo. Odgovorio je: „Vid je vrlo važno

osjetilo, ali nije jedino. Ne vidim, međutim, to ne znači da ne razumijem ili da sam

nepismen. Svakodnevno u mome profesionalnome životu, čitam, potpisujem dokumente,

zahvaljujući tehnologiji zbog koje Grad Cuneo neće potrošiti dodatna financijska sredstva.“

Njegovi početci vezani su za djelovanje unutar civilnoga društva, odnosno unutar Saveza

slijepih i slabovidnih osoba Italije. „U stvari – objašnjava – upravo me moje zalaganje

unutar organizacija civilnoga društva motiviralo na bavljenje politikom: sazrjelo je u meni

uvjerenje kako su angažman i posvećenost vezani za problematiku invaliditeta primjenjivi i

na sve ostale društvene probleme. Moje uvjerenje jest da baviti se politikom znači činiti

dobro drugima. Na osnovu tog uvjerenja shvatio sam kako se politikom bavim već jako

dugo. Svijet u kojemu djeluje civilno društvo danas prisiljeno je „uprljati ruke“ politikom. To

je neophodan prijelaz ako želimo vidjeti kulturalne promjene na djelu. Upravo je moj

invaliditet bio glavni adut mojim protivnicima tijekom predizborne kampanje kako bi

naglasili nesposobnost osoba s invaliditetom u vođenju relevantnih poslova. U tom slučaju

bio sam prisiljen dokazati upravo suprotno, odnosno dodatna hrabrost koju sam morao

pronaći u sebi pokazala se kao ključna razlika između mene i mojih političkih protivnika“

REZULTATI ISTRAŽIVANJA DISKRIMINACIJE OSOBA S

INVALIDITETOM

Za potrebe ovog istraživanja izrađena su dva upitnika: standardni upitnik kojim su se

ispitivale sve osobe s invaliditetom osim osoba s intelektualnim teškoćama za koje je

kreiran posebno prilagođen upitnik91. Iz tog razloga su i podaci dobiveni analizom

odgovora prikazani odvojeno za svaki od ta dva upitnika.

Istraživanje se provodilo u tri županije: Istarskoj, Varaždinskoj i Vukovarsko-srijemskoj na

uzorku od ukupno 1017 osoba s invaliditetom, od čega je 886 ispitano standardnim

upitnikom a 131 upitnikom za osobe s intelektualnim teškoćama.

Istraživanje standardnim upitnikom provedeno je na tri načina: ispitivanjem na terenu

(osobnim kontaktom s ispitanicima), telefonski i ispunjavanjem upitnika online.

Istraživanje je trebalo pokazati, između ostalog, znaju li osobe s invaliditetom što je to

diskriminacija, smatraju li da su diskriminirane i na koji način, znaju li kome se obratiti u

slučaju diskriminacije te što smatraju da je najbitnije promijeniti u njihovoj lokalnoj zajednici

kako bi se poboljšala kvaliteta njihovog života.

S druge strane, jedan od ciljeva ovog istraživanja bio je i educirati same ispitanike o

pojedinim pojmovima, odnosno o postojanju određenih instituta, zakonskih odredbi i

institucija koje mogu iskoristiti u zaštiti svojih prava, odnosno oni neki ispitanici su se s

određenim pojmovima po prvi puta susreli kroz anketiranje. Tako su pojedina pitanja u

sebi sadržavala i objašnjenje određenih pojmova (npr. višestruka diskriminacija).

1. Rezultati analize standardnog upitnika za osobe s invaliditetom

Sljedeći podaci odnose se na rezultate dobivene analizom odgovora upitnika kojim su

obuhvaćene sve kategorije osoba s invaliditetom osim osoba s intelektualnim teškoćama.92

91 Ovaj upitnik izrađen je nakon što je pilot istraživanjem utvrđeno kako osobe s intelektualnim

teškoćama nisu bile u mogućnosti u potpunosti shvatiti značenje pojedinih izraza i pitanja.

Taj upitnik izrađen je uz pomoć stručnjaka s Odsjeka za inkluzivnu edukaciju i rehabilitaciju

Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i članova Udruge za

samozastupanje iz Zagreba.

92 Ovim upitnikom obuhvaćene su osobe s tjelesnim, osjetilnim, mentalnim oštećenjima, kao i

osobe s višestrukim oštećenjima.

107

35%

32%

33%

Županija

Istarska

Varaždinska

Vukovarsko-srijemska

Od ukupno 886 ispitanika, otprilike podjednaki broj ispitanika živi u svakoj od tri županije

obuhvaćene istraživanjem: 34,7 % ispitanika živi u Istarskoj županiji, 31,7 % u

Varaždinskoj županiji a 33,6 % u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

51%

49%

Spol

Ženski

Muški

Od ukupnog broja ispitanika, 50,9 % bile su žene, a 49,1 % muškarci.

Anketnim upitnikom su za potrebe istraživanje obuhvaćene samo punoljetne osobe

prvenstveno zbog činjenice da se istraživanjem nastojalo obuhvatiti šire područje života

osoba s invaliditetom, pri čemu smo uzeli u obzir da djeca s teškoćama u razvoju imaju

108

drugačiji tip problema s kojima se susreću. Od ukupnog broja ispitanika 24,3% čine osobe

od 18 do 35 godina starosti, njih 18,2% je od 36 do 45 godina starosti. 22,2% čine

ispitanici od 46 do 55 godina starosti, 19,0% čine ispitanici 56-65 godina starosti te 16,3%

čine osobe starije od 65 godina.

Najveći broj ispitanika dolazi iz većih gradova, koji imaju između 10 000 i 50 000

stanovnika (39,2%). Pribilžno jednak broj ispitanika dolazi iz sela (29,0%) manjih gradova i

mjesta do 10 000 stanovnika (21,8%). Najmanji broj ispitanika dolazi iz gradova s više od

50 000 stanovnika.

6%

18%

24%

40%

5%5%

1%

1%

Stupanj obrazovanja

Nezavršena osnovna škola

Osnovna škola

Zanat, VKV, trogodišnja strukovna škola

Četverogodišnja srednja škola, gimnazija

Viša škola

Fakultet

109

Prema postignutom stupnju obrazovanja, 39,6% ispitanika ima završeno četverogodišnje

obrazovanje. Gotovo upola manji broj ispitanika (23,6%) ima završenu trogodišnju školu ili

zanat. 18% ispitanika ima završenu samo osnovnu školu, dok njih 6% nema završenu niti

osnovnu školu. S druge strane, 11% od ukupnog broja ispitanika čine osobe koje imaju

završenu višu ili visoku školu te magistarski ili doktorski stupanj.

Glede radnog statusa zaposlenika dobiveni podaci su sljedeći: svega 12,8% od ukupnog

broja ispitanika je zaposleno, dok ih je 42,3% u mirovini. Oko 3% uzroka čine učenici i

studenti, i približno jednak broj čine kućanice (4,2%).

Više od trećine ispitanika je nezaposleno (ukupno 36,1%), od čega gotovo četvrtina od

ukupnog broja ispitanika (njih 24,8%) nikada do sad nije radilo, dok se ostatak odnosi na

one koji su izgubili radno mjesto, njih 11,3%.

110

Prema vrsti invaliditeta, ovim upitnikom su obuhvaćene osobe koje imaju tjelesna, osjetilna

i mentalna oštećenja. Najzastupljeniji među njima su ispitanici s tjelesnim oštećenjima, njih

ukupno 48,2%. Osobe s osjetlinim oštećenjima (oštećenja vida i sluha) čine 26,7%

ispitanika dok 7,7% čine osobe s mentalnim teškoćama. Od ukupnog broja ispitanika njih

11,7% ima višestruka oštećenja, dok 3,7% ima neke druge vrste invaliditeta. Glede uzorak

nastanka invaliditeta, više od polovice ispitanika kao uzrok navodi bolest. Radi se o

ukupno 53,5% ispitanika. Kod trećine ispitanika (31,0%) se radi o urođenom oštećenju,

dok preostali dio ispitanika kao uzrok navodi profesionalno oštećenje (5,1%), prometnu

nesreću (7,1%) ili neki drugi uzrok (3,3%).

Prvi dio anketnog upitnika odnosio se na diskriminaciju – željeli smo saznati jesu li

ispitanici upiznati s tim pojmom, što misle da on znači, smatraju li da su (bili) diskriminirani

i na koji način, te znaju li od koga potražiti pomoć i zaštitu u slučaju diskriminacije.

87%

10%

3%

Jeste li čuli za izraz diskriminacija?

DA

NE

NISAM SIGURAN/NA

Većina ispitanika (86,7 %) čula je za izraz diskriminacija, dok je 10,2 % ispitanika

odgovorilo kako nisu čuli za diskriminaciju, a 3,1 % ispitanih nije sigurno jesu li čuli za taj

izraz.

111

05

101520253035

Na koji način se osobe s invaliditetom najčešće diskriminira?

Najveći dio ispitanika (34,0 %) smatra da su osobe s invaliditetom diskriminirane zbog

toga što im je ograničen pristup radu i random odnosu, dok 15,2 % njih smatra da ih se

stavlja u nepovoljniji položaj zbog toga što prostorne nepristupačnosti posljedica koje je

onemogućavanje i otežvanje pristupa objektima i uslugama. 8,9 % ispitanih odgovorilo je

kako ih se diskriminira tako što se smatraju “građanima drugog reda”, a približno jednak

dio njih (8,9 %) misli da se diskriminacija vrši putem zapostavljanja, odnosno

neuvažavanja njihovog mišljenja. Kao ostale načine na koje se vrši diskriminacija OSI,

ispitanici su naveli, između ostalog, otežan pristup obrazovanju, loše ostvarivanje prava,

odnosno lošu provedbu zakona, izopćenje iz društva (na primjer, zatvaranjem u domove),

potcjenjivanje (prerasude o beskorisnosti OSI).

112

Većina ispitanih osoba s invaliditetom (78,8 %) smatra da nije bilo diskriminirano, dok tek

oko petina ispitanih osoba (21,2 %) smatra kako su doživjeli neki oblik diskriminacije.

0

5

10

15

20

25

Na koji način?

Ispitanici koji su odgovorili kako smatraju da su bili diskriminirani upitani su da opišu na

koji način se to dogodilo. Kategorizacijom odgovora došli smo do sljedećih rezultata:

većina ispitanika (22,6 %) navela je nepristojno ponašanje drugih ljudi (npr. pogrdno

nazivanje, provociranje, potcjenjivanje); 14,9 % ispitanih kao način diskriminacije navelo je

izostanak pomoći, odnosno problem u komunikaciji sa službenim osobama; 11,9 %

ispitanih imalo je problema u ostvarivanju zajamčenih prava i prednosti; 9,5 % ispitanika

smatra kako su bili diskrimirani tako što su ih odbili zaposliti. Neki ispitanici (11,3 %) kao

način diskriminacije naveli su problem u kretanju (npr. promet, parkiranje, infrastruktura).

113

Oko polovice ispitanih koji smatraju da su bili diskriminirani (47,7 %) poduzelo je daljnje

korake s ciljem zaštite svojih prava. Približno četvrtina njih (23,7 %) obratila se nekoj od

udruga koje se bave zaštitom prava osoba s invaliditetom, 13,2 % ispitanika obratilo se

policiji, 11,8 % osoba potražilo je zaštitu od kolega ili nadređenih na poslu, dok se 10,5 %

ispitanih osoba obratilo socijalnom radniku ili djelatniku centra za socijalnu skrb. Samo 3,9

% osoba obratilo Pravobraniteljici za osobe s invaliditetom, dok je pomoć od pravnih

institucija i/ili odvjetnika potražilo oko 7 % ispitanih.

114

Ishod takvog traženja pomoći kod oko polovine ispitanih nije rezultirao nikakvim

posljedicama – 30,1 % ispitanih odgovorilo je kako nije bilo nikakvih posljedica, dok je kod

oko 17 % ispitanih rezultat bio daljnje produljenje problema. S druge strane, 12,6 %

ispitanih odgovorilo kako je traženje pomoći rezultiralo poboljšanjem odnosa prema

osobama s invaliditetom, a podjednak broj njih odgovorilo je kako je ishod bio ostvarenje

njihovih prava (5,7 %), odnosno kažnjavanje počinitelja takvog neprimjerenog ponašanja

(5,7 %). Izravnu pomoć u rješavanju problema dobilo je oko 5 % ispitanih, a ishod u obliku

sudskog postupka potražilo je samo 2,3 % ispitanih osoba.

0

10

20

30

40

50

besmisleno je ne znam komese obratiti

strah odnegativnihposljedica

samo se riješilo nešto drugo ne znam

Ako se niste nikome obratili, zašto niste?

Od polovine ispitanih (52,3 %) koji se nisu nikome obratili kako bi zaštitili svoja prava,

gotovo pola njih (45,9 %) odgovorilo je kako nisu očekivali pomoć, odnosno da su smatrali

kako je to besmisleno. Skoro petina ispitanih (18,9 %) nije znala kome bi se obratili radi

zaštite svojih prava. 9,5 % ispitanih nije potražilo pomoć jer su se bojali mogućih

negativnih posljedica (npr. otkaz, komplikacije, pogoršanje odnosa).

115

4%

96%

Višestruka diskriminacija

DA

NE

29%

26%21%

18%6%

Osnove višestruke diskriminacije

Siromaštvo

Ženski spol

Vjera

Nacionalnost

Dob

Na pitanje jesu li u posljednje dvije godine bili diskriminirani i po nekoj drugoj osnovi osim

invaliditeta, većina ispitanika (95,6 %) odgovorila je negativno, dok njih 4,4 % smatra kako

su bili žrtvom višestruke diskriminacije. Od toga najviše osoba kao dodatni razlog

diskriminacije navodi siromaštvo (29,4 %), ženski spol (26,5 %), vjeru (20,6 %),

nacionalnost (17,6 %) i dob (5,9 %).

Drugi dio anketnog upitnika sadržavao je pitanja vezana uz upoznatost ispitanika

sa pravnim i strateškim dokumentima koji pružaju osnovu za suzbijanje diskriminacije

osoba s invaliditetom, kao i s institucijama koje im mogu pružiti zaštitu u slučaju

diskriminacije. Tako je oko pola ispitanih upoznato s time da postoji Zakon o suzbijanju

diskriminacije (48,7 %) i UN-ova Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (53,1 %), dok

samo oko jedne trećine ispitanih (36,4 %) zna za Nacionalnu strategiju izjednačavanja

mogućnosti osoba s invaliditetom od 2007. do 2015. godine.

116

Oko tri četvrtine ispitanih (77,4 %) zna da u Hrvatskoj postoje ustanove i organizacije koje

mogu pomoći u slučaju diskriminacije, dok oko jedne četvrtine ispitanih (22,6 %) ne zna za

njihovo postojanje.

117

Koliko ste općenito zadovoljni sljedećim ustanovama i organizacijama koje pomažu

ljudima koji su bili stavljeni u nepovoljniji položaj?

Nezadovoljni Ni zadovoljni ni

nezadovoljni Zadovoljni

Ne znam, ne mogu procijeniti

URED PUČKOG PRAVOBRANITELJA

6,0 % 15,7 % 9,0 % 69,4 %

URED PRAVOBRANITELJA ZA OSOBE S INVALIDITETOM

5,5 % 13,9 % 20,8 % 59,7 %

URED PRAVOBRANITELJA ZA DJECU

3,5 % 9,9 % 6,9 % 79,7 %

URED PRAVOBRANITELJA ZA RAVNOPRAVNOST SPOLOVA

3,0 % 10,8 % 6,3 % 80,0 %

UDRUGE KOJE SE BAVE ZAŠTITOM OSOBA S INVALIDITETOM

3,4 % 17,4 % 51,4 % 27,8 %

Što se tiče zadovoljstva radom pojedinih institucija koje se bave zaštitom od diskriminacije,

na temelju dobivenih odgovora mogli bismo zaključiti kako većina ispitanika nije u

dovoljnoj mjeri upoznata s njihovim radom jer su na ovo pitanje odgovorili sa „ne znam/ne

mogu procijeniti“: 59,7 % za Ured pravobranitelja za osobe s invaliditetom, 69,4 % za Ured

pučkog pravobranitelja, 79,7 % za Ured pravobranitelja za djecu i 80 % za Ured

pravobranitelja za ravnopravnost spolova.

S druge strane, oko polovine ispitanih (51,4 %) zadovoljno je radom udruga koje se bave

zaštitom prava osoba s invaliditetom, dok to ne zna ili ne može procijeniti samo oko

četvrtina ispitanih (27,8 %).

Treći dio upitnika odnosio se na mišljenje ispitanika o tome što misle da je njihova

lokalna zajednica najbolje za napravila kako bi im se poboljšala kvaliteta života, koliko su

zadovoljni kvalitetom svojeg života, te što još misle da bi se trebalo promijeniti kako bi se

osobe s invaliditetom ravnopravno uključile u život lokalne zajednice.

118

Oko jedne četvrtine (23,3 %) ispitanih osoba smatra kako je ključno povećati zapošljavanje

osoba s invaliditetom, odnosno osigurati im radna mjesta. Ostali odgovori uključuju

povećanje općenite brige za potrebe i prava osoba s invalidtetiom (16,4 %), osiguranje

(prostorne) pristupačnosti (13,7 %), povećanje društvenih aktivnosti za osobe s

invaliditetom (zabavnih sadržaja i slično) (9,6 %), poboljšanje obrazovanja (8,2 %),

poboljšanje financijskog statusa osoba s invaliditetom i njihovih udruga (8,2 %),

provođenje zakona (5,5 %), osiguranje besplatnog javnog prijevoza (1,4 %), unapređenje

zdravstvene zaštite (1,4 %) i osiguranje pomagala za osobe s invaliditetom (1,4 %).

0

5

10

15

20

25

30

Što bi trebale poduzeti udruge kako bi vam život bio bolji/kvalitetniji?

119

Od udruga koje se bave zaštitom osoba s invaliditetom ispitanici očekuju organiziranje više

zabavnih sadržaja (druženja, izleta, radionica, zabavnih sadržaja) (23,1 %), općenitu

pomoć (14,7 %) i zauzimanje za njihova prava (4,3 %), pomoć pri zapošljavanju (3,8 %),

financijsku pomoć (3,4 %), senzibilizaciju javnosti i više istupanja u medijima u korist

osoba s invaliditetom (2,4 %), osiguranje osobnih asistenata i/ili asistenata u nastavi (1,1

%) i osiguranje stanova za osobe s invaliditetom koje mogu samostalno živjeti (0,6 %).

Skoro jedna trećina ispitanih osoba (29,0 %) smatra kako udruge trebaju samo nastaviti

dosadašnji rad.

0

10

20

30

40

Porasla Ostala je ista Smanjila se Ne znam/ nemogu procijeniti

Kada se sjetite kakva je bila situacija prije 5 godina, je li diskriminacija OSI do danas:

Najviše ispitanih osoba (32,9 %) smatra kako se diskriminacija osoba s invaliditetom smanjila u odnosu na situaciju kakva je bila prije 5 godina, njih 23,7 % smatra kako je razina diskriminacije ostala ista, dok 15,3 % ispitanih smatra kako je porasla.

Što se tiče diskriminacije u budućnosti, također najviše ispitanika smatra kako će se ona smanjiti (34,4 %), da će ostati nepromijenjena smatra 19,0 % ispitanih, dok pesimistično razmišlja samo 14,0 % ispitanika.

120

2. Rezultati analize upitnika za osobe s intelektualnim teškoćama

Upitnikom za osobe s intelektualnim teškoćama ispitano je 131 osoba s intelektualnim

teškoćama, a u Istarskoj županiji ovim upitnikom ispitane su i osobe s mentalnim

oštećenjima.

Uzorak ispitanika ispitanih ovim upitnikom drugačiji je u odnosu na ispitanike s drugim

vrstama oštećenja. Nije bilo moguće ostvariti ravnomjernu zastupljenost po županijama ili

po broju ispitanih iz razloga što su ispitanici s intelektualnim teškoćama bili teško dostupni

anketarima: mnogi žive u ustanovama te su anketari za njihovo ispitivanje trebali dobiti

pristanak ravnatelja takve institucije koji nije uvijek bilo moguće pribaviti, a u županijama

obuhvaćenim istraživanjem ne postoji velik broj udruga koje se bave specifično zaštitom

osoba s intelektalnim teškoćama, a koje bi mogle pomoći prilikom kontaktiranja ispitanika.

Također, određen broj osoba s invalidetom nije bio u mogućnosti razumjeti pitanja ili

odgovoriti na njih, posebno osobe s težim i teškim stupnjem intelektualnog oštećenja.

Ovaj upitnik znatno je kraći od standardnog i sadrži drugačiji tip pitanja jer je prilagođen

specifičnim problemima ove vrste osoba s invaliditetom koji se u svom svakodnevnom

životu susreću s drugim tipom problema od ostalih ispitanika. Tako je velikom broju njih

oduzeta ili ograničena poslovna sposobnost, zbog čega o mnogim važnim životnim

pitanjima umjesto njih odlučuju skrbnici.

Prilikom izrade upitnika konzultirali smo stručnjake s Odsjeka za inkluzivnu edukaciju i

rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kao i Udrugu za

samozastupanje iz Zagreba, koji su nam pomogli s izradom ovog anketnog upitnika.

121

Od ukupno 131 ispitanika, otprilike podjednaki broj ispitanika živi u svakoj od tri županije

obuhvaćene istraživanjem: 20,3 % ispitanika živi u Istarskoj županiji, 48,9 % u

Varaždinskoj županiji a 30,8 % u Vukovarsko-srijemskoj županiji.

Od ukupnog broja ispitanika 27,2% čine osobe od 18 do 25 godina starosti, njih 17,8% je

od 26 do 30 godina starosti, 21,0% čine ispitanici od 31 do 40 godina starosti, 12,4 % čine

ispitanici od 41 do 50 godina starosti, dok je njih 11,6 % između 51 i 65 godina starosti.

Najveći broj ispitanika dolazi iz većih gradova, koji imaju između 10 000 i 50 000

stanovnika (39,2%). Pribilžno jednak broj ispitanika dolazi iz sela (29,0%) manjih gradova i

mjesta do 10 000 stanovnika (21,8%). Najmanji broj ispitanika dolazi iz gradova s više od

50 000 stanovnika.

122

Od ukupnog broja ispitanih, oko četvrtine njih (26,7 %) odgovorilo je da zna što je

diskriminacija, dok oko polovine njih ne zna odgovor na ovo pitanje (51,1 %).

Gotovo polovina ispitanih (45,9 %) smatra kako su osobe s invaliditetom diskriminirane,

dok malo više od četvrtine ispitanih smatra suprotno.

123

38%

50%

9%

3%

Je li netko prema tebi postupao lošije samo zato što si osoba s invaliditetom?

DA

NE

NE ZNAM

NE ŽELIM ODGOVORITI

Od ukupnog broja ispitanih osoba, njih 50 % reklo je kako nije bilo diskriminirano, a 38,5 %

smatra kako su bili žrtva diskriminacije na osnovi invaliditeta. Kao počinitelje diskriminacije

ispitanici su naveli članove obitelji i osobe iz bliže okoline (10,4 %), školsku djecu ili

vršnjake (7,2 %), prijatelje (5,6 %) i nepoznate osobe (npr. prolaznike, sugrađane) 7,2 %.

Vrlo mali dio ispitanika, samo njih 1,6 % smatra da su ih diskriminirali zaposlenici

određenih ustanova (npr. doma, zdravstveni djelatnici, profesori).

Kao način stavljanja u nepovoljniji položaj najveći broj ispitanika koji su odgovorili na ovo

pitanje (19,2 %) naveo je neki oblik verbalnog nasilja – vrijeđanje, vikanje, omalovažavnje

ili potcjenjivanje, ismijavanje i ruganje. Jedan dio ispitanika (4,8 %) smatra da su

diskrimirani tako što ih s izbjegava i ignorira, odnosno što se njihove odluke i mišljenje ne

uvažava. Najmanji dio ispitanika, njih 1,6 % tvrdi da su bili diskrimirani na način da ih se

fizički kažnjavalo (npr. nasrtanje, udaranje) ili ograničavalo (npr. zaključavanjem u sobu).

124

Najveći broj onih ispitanika koji smatraju da su bili diskriminirani za pomoć su se obratili

svojoj obitelji (njih 50 %). Gotovo petina ispitanih osoba pomoć su potražili od udruge (18,2

%), prijatelja (13,6 %) ili socijalnih radnika (4,5 %). Samo 2,3 % ispitanika pomoć su

potražili od skrbnika (2,3 %). Oko četvrtine ispitanika (23,6 %) tvrdi da je dobilo pomoć kad

su je zatražili, dok vrlo mali broj ispitanih (3,9 %) tvrdi suprotno.

S druge strane, ispitanici koji nisu potražili pomoć od nikoga, kao razloge neobraćanja

naveli su da nisu znali kome bi se obratili, te da nisu htjeli opterećivati druge.

Velika većina ispitanika (88,7 %) ima skrbnika, dok samo njih 11,3 % nema. Što se tiče

samostalnog donošenja bitnih životnih odluka, većina ispitanika izjavila je da ne mogu

sami odlučiti gdje će živjeti (56,4 %), dok njih 33,8 % može. Što se tiče odluke s kim će

živjeti, većina ispitanika (57,9 %) je odgovorila da ne može to samostalno odlučiti, za

razliku od 28,6 % ispitanih koji mogu samostalno donijeti odluku o tome. Slično vrijedi i za

odluku o zasnivanju obitelji: njih 53,0 % tvrdi da ne može samo odlučiti o tome, za razliku

od 23,5 % koji mogu. Broj onih koji mogu samostalno raspolagati novcem i onih koji ne

mogu otprilike je isti (oko 47 %).

34%

56%

9%

1%

Možeš li sam/a odlučiti gdje ćeš živjeti?

DA

NE

NE ZNAM

NJE ŽELIM ODGOVORITI

125

29%

58%

11% 2%

Možeš li sam/a odlučiti s kim ćeš živjeti?

DA

NE

NE ZNAM


24%

53%

19%

4%

Možeš li samostalno odlučivati o osnivanju obitelji i stupanju u brak?

DA

NE

NE ZNAM


Zabrinjavajuć podatak jest da gotovo trećina ispitanih osoba (29,3 %) tvrdi da su doživjeli

neku vrstu nasilja zbog svojeg invaliditeta.

126

Gotovo polovina ispitanih osoba s intelektualnim teškoćama smatra da drugi previše

odlučuju o njihovom životu (47,4 %), dok malo više od jedne četvrtine (28,6 %) smatra

kako to nije slučaj. Ipak, zanimljiv podatak je da je oko tri četvrtine ispitanika (73,7 %)

zadovoljno svojim životom, dok je samo 5,3 % njih odogovorilo suprotno.

127

Na pitanje što bi najradije promijenili u svojem životu ispitanici su dali sljedeće odgovore:

Ništa ne bih mijenjao (16,5 %), vise mogućnosti samostalnog odlučivanja (6,4 %),

zasnovati obitelj, odnosno zaljubiti se ili naći cur/dečka (7,2 %), pronaći ili promijeniti

posao (6,4 %), ozdraviti, odnosno poboljšati svoje zdravlje (4,8 %), vise druženja i zabave

(4,6 5), poboljšanje ili promjena životnog prostora (najčešće vlastita soba ili stan) (4,0 %),

poboljšanje odnosa prema OSI i uvjeta njihovog života (3,2 %), vise prijatelja (2,4 %),

voziti automobil (1,6 %), baviti se sportom (1,6 %), da se bolje ponašaju prema meni (1,6

%).

KOME SE OBRATITI U SLUČAJU DISKRIMINACIJE?

Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom

Savska cesta 41/3

10000 Zagreb, Hrvatska

tel: 01 6102 170

fax: 01 6177 901

e-mail: [email protected]

Ured pučkog pravobranitelja

Opatička 4

10000 Zagreb, Hrvatska

tel: 01 4851 855

fax: 01 6303 014

e-mail: [email protected]

mailto:[email protected]

129

OBRAZAC PRIJAVE PRAVOBRANITELJICI ZA OSOBE S INVALIDITETOM

1. Prijavu podnosim (označite križićem u kućici)

Osobno _____________________________________________ (vaše ime i prezime)

U ime druge osobe ___________________________________________ (ime osobe)

navedite u kakvom ste srodstvu ili odnosu s tom osobom :

______________________________(npr. otac, baka, skrbnik, susjed, član udruge)

U ime grupe osoba ili djece s teškoćama u razvoju

IME I PREZIME (podnositelj pritužbe)________________________________________

ADRESA :_____________________________________________________________

BROJ TELEFONA /MOBITELA : ___________________________________________

E‐MAIL ADRESA (ukoliko je imate): _________________________________________

2. Način na koji Vas se može kontaktirati (označite i nadopišite) :

‐ Pisanim putem : _______________________________________________________

‐ Na broj telefona : ______________________________________________________

3. O kojoj vrsti invaliditeta /oštećenja se radi? (označite jedno ili više područja)

Tjelesno (koja vrsta : ___________________________________)

Oštećenje sluha

Oštećenje vida

Intelektualno

Mentalno /psihička bolest

Višestruka oštećenja (koja:______________________________)

4. Na koje područje se vaša prijava odnosi (označite jedno ili više područja)

Zdravstvena zaštita Osobna pokretljivost

Mirovinsko osiguranje Profesionalna rehabilitacija

Imovinsko pravni odnosi Udruge

130

Socijalna zaštita Pristupačnost građevinama / informacijama

Zapošljavanje Sudjelovanje u javnom i političkom životu

Pravna zaštita Sudjelovanje u kulturnom životu, rekreaciji, razonodi i športu

Obrazovanje Sloboda izražavanja i mišljenja te pristup informacijama

Radni odnosi Neovisno življenje i uključenost u zajednicu

Nasilje Skrbništvo i poslovna sposobnost

5. Smatrate li da ste u postupanje prema Vama u stvari na koju se pritužujete bili

dovedeni u nepovoljniji položaj u odnosu na neku drugu osobu u usporedivoj

situaciji zbog svog invaliditeta/zdravstvenog stanja odnosno smatrate li da ste

bili diskriminirani?

DA NE

6. U nastavku ukratko opišite koje pravo vam je povrijeđeno ili kako smatrate da ste

zakinuti u ostvarivanju nekog svog prava te navedite od strane kojeg državnog

tijela, institucije, pravne ili fizičke osobe. Ukoliko možete, navedite na koje se

rješenje, odluku, postupak ili radnju pritužujete.

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

7. Kojim institucijama i tijelima ste se odsad obratili za pomoć?

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

NAPOMENA : Molim Vas da priložite presliku relevantne dokumentacije (medicinske

nalaze,mišljenja, rješenja i sl.) koji će nam pomoći u rješavanju Vašeg problema.

Mjesto i datum: Potpis podnositelja prijave:

________________________ ____________________________

131

OBRAZAC PRITUŽBE UREDU PUČKOG PRAVOBRANITELJA

URED PUČKOG PRAVOBRANITELJA

Pritužba povodom diskriminacije

1. Osobni podaci o pritužitelju:

1.1. Ime i prezime/Naziv______________________________________________ 1.2. Adresa_________________________________________________________ 1.3. Broj telefona____________________________________________________ 1.4. E-mail adresa___________________________________________________

2. Podaci o slučaju diskriminacije:

2.1. Ime i prezime diskriminirane sobe______________________________________ 2.2. Tko je počinio diskriminaciju___________________________________________ 2.3. Područje diskriminacije (čl. 8. ZSD)93

Rad i radni uvjeti/zapošljavanje/stručno usavršavanje/prekvalifikacija

Obrazovanje, znanost i šport

Socijalna sigurnost, socijalna skrb, mirovinsko i zdravstveno osiguranje te osiguranje za slučaj nezaposlenosti

Zdravstvena zaštita

Pravosuđe i uprava

Stanovanje

Javno informiranje i mediji

Pristup dobrima i uslugama i pružanje istih

Članstvo i djelovanje u sindikatima, organizacijama civilnog društva, političkim strankama ili bilo kojim drugim organizacijama

Sudjelovanje u kulturnom i umjetničkom stvaralaštvu

2.4. Diskriminacijska osnova (čl. 1. ZSD)94

93 Stavite križić u rubriku pored područja diskriminacije u Vašem slučaju

132

rasa ili etnička pripadnost i boja koža/ nacionalno podrijetlo

spol

jezik

vjera

političko ili drugo uvjerenje

imovno stanje

članstvo u sindikatu

obrazovanje

društveni položaj/socijalno podrijetlo

bračni ili obiteljski status

dob

zdravstveno stanje

invaliditet

genetsko nasljeđe

rodni identitet, rodno izražavanje

spolna orijentacija

2.5. Opišite diskriminaciju________________________________________________

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

2.6. Kada se dogodilo diskriminatorno postupanje_____________________________

2.7. Podatci i dokumenti vezani uz opisani događaj ____________________________

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

94 Stavite križić u rubriku iza jedne ili više diskriminacijskih osnovi po kojoj se smatrate diskriminiranim

133

_____________________________________________________________________

2.8. Da li ste, osim Uredu pučkog pravobranitelja, diskriminaciju pritužili i nekom

drugom te ako jeste kome ____________________________________________

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

2.9. Da li je u istom predmetu pokrenut sudski postupak ________________________

_____________________________________________________________________

_____________________________________________________________________

2.10. Podaci o slučaju mogu biti objavljeni u medijima (ime i prezime neće biti objavljeno

bez naknadnog izričitog pristanka).95

DA

NE

Mjesto i datum: Potpis:

_____________________________ ____________________________

Uputa:

Ispunjenom obrascu molimo priložiti svu dokumentaciju potrebnu za postupanje po

pritužbi.

95 Stavite križić iza odgovarajućeg odgovora

134

OBRAZAC KAZNENE PRIJAVE DRŽAVNOM ODVJETNIŠTVU REPUBLIKE

HRVATSKE

Obrazac kaznene prijave

Ime i prezime,

Adresa podnositelja

(Naziv državnog odvjetništva)

KAZNENA PRIJAVA

protiv:

Ime i prezime osumnjičenika, OIB......

- osobni podaci (ako ih znamo)

- adresa...

Razložan i logičan opis inkriminirane radnje – događaja:......

(Navesti mjesto, vrijeme izvršenja djela i sve druge podatke o načinu izvršenja i dr.)

Kao dokaz iznijetih tvrdnji predajem (dokumentaciju ili drugi materijalni dokaz) te predlažem saslušanje slijedećih svjedoka:.....

Kako zbog svega navedenog smatram da postoji osnovana sumnja da su u djelovanju osumnjičenika .... ostvarena sva bitna obilježlja kaznenog djela.... iz čl. ..... Kaznenog zakona, predlažem da državno odvjetništvo poduzme sve zakonom predviđene radnje i

protiv osumnjičenika pred nadležnim sudom pokrene kazneni postupak kako bi osumnjičenik bio proglašen krivim i kažnjen po zakonu, a meni nadoknađena materijalna šteta.

Datum i mjesto

Potpis

Documents

PRIRUČNIK O PREPOZNAVANJU DISKRIMINACIJE OSOBA S