PROJEKT MENTALNOG ZDRAVLJA U BIH - mentalnozdravlje.ba za intervencije socijalne... · Sarajevo, 2018. FINALNI IZVJEŠTAJ ZA PROJEKAT Rad sa porodicama korisnika usluga Centara za

PRIRUČNIK ZA INTERVENCIJESOCIJALNE INKLUZIJE

KORISNIKA USLUGAMENTALNOG ZDRAVLJA

PROJEKT MENTALNOG ZDRAVLJA U BIH

FINALNI IZVJEŠTAJ ZA PROJEKAT

Rad sa porodicamakorisnika uslugaCentara za mentalno zdravljeu Bosni i Hercegovini

Štampanje publikacije finansira Projekat mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini koji podržava Vlada Švicarske, a sprovodi Asocijacija XY u partnerstvu sa Federalnim ministarstvom zdravstva i Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske. Sadržaj publikacije ne predstavlja nužno stavove Vlade Švicarske i partnera u projektu.

Sarajevo, 2018.

FINALNI IZVJEŠTAJ ZA PROJEKAT

Rad sa porodicamakorisnika uslugaCentara za mentalno zdravljeu Bosni i Hercegovini

Štampanje publikacije finansira Projekat mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini koji podržava Vlada Švicarske, a sprovodi Asocijacija XY u partnerstvu sa Federalnim ministarstvom zdravstva i Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske. Sadržaj publikacije ne predstavlja nužno stavove Vlade Švicarske i partnera u projektu.

Priručnik za intervencije socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja

4


Autori/ce:1. Nina Bosankić Čmajčanin 2. Hajrudin Čajić 3. Amra Delić4. Behzad Hadžić5. Dženita Hrelja Hasečić6. Miroslav Jurešić7. Radojka Kela 8. Adisa Mehić9. Jelena Niškanović10. Andrea Subotić11. Željko Volaš 12. Nera Zivlak Radulović

Urednica: Lejla Hasandedić Đapo

Recenzenti: Prof.dr.med.sc. Norman SartoriusProf.dr.med.sc. Esmina Avdibegović

Ilustracija na naslovnoj strani: Mirna Ćesović

Izdavač: Asocijacija XY Danijela Ozme 12 71000 Sarajevo

Godina izdavanja i štampe:2018.

Dizajn i štampa: Arch Design d.o.o. Patriotske lige 28 71000 Sarajevo Tiraž: 500 kom.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i

Hercegovine, Sarajevo

613.8:364.6(497.6)(035)

PRIRUČNIK za intervencije socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja / [autori/ce Nina Bosankić Čmajčanin ... [et al.]. - Sarajevo : Asocijacija XY, 2018. - 158 str. : graf. prikazi ; 28 cm

Bibliografija i bilješke uz tekst.

ISBN 978-9926-8240-3-7 1. Bosankić Čmajčanin, Nina COBISS.BH-ID 25095942


5

SADRŽAJ

ODLOMCI IZ RECENZIJA ......................................................................................................................... 9

1. UVOD .......................................................................................................................................................................................... 10

2. SITUACIJSKA ANALIZA ........................................................................................................................................................... 142.1. Korisnici i korisnička udruženja ................................................................................................ 15

2.2. Organizacijski kapaciteti i potrebe udruženja ........................................................................ 17

2.3. Analiza fokus-grupa s korisnicima/članovima korisničkih udruženja ................................... 20

2.4. Analiza fokus-grupa s profesionalcima za mentalno zdravlje ............................................... 22

3. PROPISI U OBLASTI ZAŠTITE MENTALNOG ZDRAVLJA .................................................................................................243.1. Međunarodni dokumenti u oblasti zaštite mentalnog zdravlja ............................................ 24

3.2. Propisi o zaštiti osoba s mentalnim poremećajima na području Bosne i Hercegovine ....... 28

3.2.1. Propisi o zaštiti osoba s mentalnim poremećajima – Federacija Bosne i Hercegovine. ............. 29

3.2.2. Strateški dokumenti i propisi iz oblasti socijalne zaštite – Federacija Bosne i Hercegovine .... 31

3.2.3. Propisi o zaštiti osoba s mentalnim poremećajima – Republika Srpska ............................................................................................................................................................. 34

3.2.4. Strateški dokumenti i propisi iz oblasti socijalne zaštite – Republika Srpska ................................ 35

4. SOCIJALNA INKLUZIJA ........................................................................................................................................................... 374.1. Proces uspostavljanja i održavanja socijalne inkluzije ........................................................... 39

4.2. Aspekti socijalne inkluzije (opće odrednice) ........................................................................... 40

4.3. Promocija socijalne inkluzije .................................................................................................... 41

4.4. Zaključna razmatranja ............................................................................................................... 42

5. UČEŠĆE OSOBA S MENTALNIM POREMEĆAJIMA U ZAJEDNICI ..................................................................................445.1. Edukacija i trening ..................................................................................................................... 45

5.2. Program samostalnog življenja u zajednici ............................................................................. 46

5.2.1. Osnovni zadaci i dugoročni ciljevi ................................................................................................................. 46

5.2.2. Principi rada ........................................................................................................................................................... 47

5.2.3. Stanovanje u lokalnoj zajednici uz podršku............................................................................................... 47

5.2.4. Nivoi potrebne podrške za stanovanje u lokalnoj zajednici ................................................................ 50

5.2.5. Planiranje usmjereno na osobu (PCP) .......................................................................................................... 51

5.2.6. Razmišljanje usmjereno na osobu ................................................................................................................. 51

5.2.7. Zastupanje i samozastupanje.......................................................................................................................... 52


6

5.2.8. Zapošljavanje uz podršku ................................................................................................................................. 52

5.2.9. Kreativne radionice ............................................................................................................................................. 53

5.2.10. Socijalni klub ....................................................................................................................................................... 54

5.2.11. Lična asistencija ....................................................................................................................................................... 55

5.3. Edukacija u izradi modela podrške nezavisnom življenju i uključenosti u zajednicu ......... 56

5.3.1. Edukacija pri planiranju usmjerenom na osobu ....................................................................................... 56

5.3.2. Edukacija u zastupanju i samozastupanju .................................................................................................. 56

5.4. Osnovni nivo usluga stanovanja uz podršku ........................................................................... 56

5.4.1. Usluge stanovanja i prehrane .......................................................................................................................... 56

5.4.2. Usluge njege i brige o zdravlju ....................................................................................................................... 57

5.4.3. Usluge socijalnog rada ....................................................................................................................................... 57

5.4.4. Usluge psihosocijalne rehabilitacije ............................................................................................................. 57

5.4.5. Usluge radne terapije ......................................................................................................................................... 58

5.4.6. Usluge organiziranog sprovođenja slobodnog vremena ..................................................................... 58

5.4.7. Usluge drugih programa u lokalnoj sredini u cilju poboljšanja kvaliteta života ........................... 59

6. DRUŠTVENE MREŽE ...............................................................................................................................................................606.1. Grupe samopomoći .................................................................................................................... 61

6.1.1. Priča o Klubu liječenih alkoholičara Banje Luke – primjer dobre prakse ......................................... 63

6.1.2. Prikaz jednog od članova grupe – napredak kroz podršku grupe ..................................................... 64

7. EDUKACIJA I TRENING ...........................................................................................................................................................667.1. Primjer dobre prakse – „Tri koraka do sretne zajednice“, Udruženje za zaštitu mentalnog zdravlja „Tunel“, Ključ ........................................................................................................................ 69

8. FIZIČKO ZDRAVLJE...................................................................................................................................................................718.1. Rekreativna terapija .................................................................................................................. 71

8.2. Briga o tjelesnom zdravlju ........................................................................................................ 73

8.2.1. Higijena spavanja................................................................................................................................................. 73

8.2.2. Ishrana osoba s mentalnim poremećajima ................................................................................................ 74

8.2.3. Metabolički sindrom ........................................................................................................................................... 74

8.2.4. Primjer dobre prakse – „Kaleidoskop“, Udruženje građana „Zvonik“, Zvornik ................................ 76

9. MENTALNO BLAGOSTANJE ....................................................................................................................................................779.1. Šta su socijalne vještine? ........................................................................................................... 78

9.2. Trening socijalnih vještina ........................................................................................................ 79

9.3. Razvijanje i realizacija treninga socijalnih vještina ................................................................ 81

9.3.1. Procjena socijalnih vještina .............................................................................................................................. 81


7

9.3.2. Planiranje i realizacija treninga socijalnih vještina .................................................................................. 81

9.3.4. Evaluacija treninga socijalnih vještina ......................................................................................................... 82

10. ZADOVOLJSTVO KORISNIKA USLUGAMA SLUŽBI ZA MENTALNO ZDRAVLJE .......................................................83

11. UČEŠĆE KORISNIKA USLUGA U RADU SLUŽBI ZA MENTALNO ZDRAVLJE.. ..........................................................8811.1. Učešće u istraživanju ............................................................................................................... 89

11.2. Učešće u edukaciji/treningu .................................................................................................... 91

11.3. Učešće korisnika u planiranju rada službi .............................................................................. 92

11.4. Volontiranje i mogućnost zaposlenja korisnika u ustanove mentalnog zdravlja .............. 93

11.5. Učešće korisnika u definiranju standarda praćenja i evaluaciji rada ustanova mentalnog zdravlja .......................................................................................................... 94

11.6. Poteškoće prilikom uključivanja korisnika u rad ustanova mentalnog zdravlja ................ 96

12. DOSTUPNOST USLUGA U MENTALNOM ZDRAVLJU ....................................................................................................9812.1. Dostupnost usluga u mentalnom zdravlju – Republika Srpska ......................................... 100

12.1.1. Finasiranje usluga u mentalnom zdravlju u Republici Srpskoj .......................................................101

12.1.2. Ljudski resursi ...................................................................................................................................................101

12.1.3. Usluge kroz centre za mentalno zdravlje ................................................................................................101

12.1.4. Psihofarmakološka usluga u Republici Srpskoj ....................................................................................102

12.1.5. Usluge kroz nevladine organizacije u Republici Srpskoj ...................................................................103

12.2. Dostupnost usluga u mentalnom zdravlju – Federacija Bosne i Hercegovine .................. 104

12.2.1. Finansiranje usluga u mentalnom zdravlju u Federaciji Bosne i Hercegovine ..........................105

12.2.2. Ljudski resursi ...................................................................................................................................................106

12.2.3. Usluge kroz centre za mentalno zdravlje u zajednici .........................................................................106

12.2.4. Psihofarmakološka usluga u Federaciji Bosne i Hercegovine .........................................................107

12.2.5. Usluge kroz nevladine organizacije u Federaciji Bosne i Hercegovine ........................................108

13. INTER I INTRASEKTORSKA SARADNJA..........................................................................................................................10913.1. Zdravstvena podrška ............................................................................................................. 109

13.2. Jačanje partnerstva ............................................................................................................... 113

13.3. Socijalna podrška .................................................................................................................. 114

13.4. Mediji ...................................................................................................................................... 115

13.5. Sektor civilnog društva ......................................................................................................... 115

13.6. Prava, obaveze i odgovornosti zdravstvenih profesionalaca u svjetlu prava pacijenata i jačanja intersektorske saradnje ................................................................................ 116

14. UDRUŽENJA KORISNIKA – PREDNOSTI I RIZICI, OBLASTI DJELOVANJA I POVEZIVANJE ................................120


8

15. MONITORING I EVALUACIJA ............................................................................................................................................12215.1. Definiranje indikatora za praćenje mjera socijalne inkluzije ............................................. 124

15.2. Način mjerenja i prikupljanja podataka u procesu MiE ...................................................... 127

16. ZAKLJUČAK ..........................................................................................................................................................................130

17. LITERATURA .........................................................................................................................................................................13117.1. Pregled osnovnih izvora ........................................................................................................ 131

17.2. Legislativa .............................................................................................................................. 137

18. PRILOG ..................................................................................................................................................................................14218.1. Upitnik aktivnosti i učestvovanja – Activity and Participation Questionnaire ................... 142

18.2. Upitnik za mjerenje kvaliteta života – skraćena verzija SZO (WHOQOL-Bref) ................. 143

18.3. Upitnik o zadovoljstvu korisnika (CSQ-8) ............................................................................ 148

18.4. Skala diskriminacije i stigmatizacije (DISC-12) ................................................................... 150


9

ODLOMCI IZ RECENZIJA

Duševna bolest donosi stigmu, oznaku pripadanja grupi pogođenih od bolesti onima koji su oboljeli, njihovim porodicama, a i svemu što se dotiče duševne bolesti – ustanovama za liječenje takvih poremećaja, lijekovima koji se upotrebljavaju u terapiji, zdravstvenom osoblju koje brine za duševne bolesnike. Stigma je signal za diskriminaciju u svim aktivnostima i u svakom položaju. Ljudi koji su bolovali od duševne bolesti nerado se primaju na posao i često se traže svakojake izlike da ih se otpusti ako su zaposleni. To što je neko bolovao od duševne bolesti prepreka je u traženju stana, u stvaranju porodice, u napredovanju na poslu – bez obzira na to što su svi tragovi bolesti nestali. S vremenom, razočarani bezbroj puta, ljudi koji su imali duševnu bolest gube samopouzdanje i često prestaju tražiti ponovno uključivanje u aktivnosti normalnog života. Na upit bolesnici – i bivši bolesnici često će reći da im je teže snositi stigmatizaciju i njene posljedice negoli samu bolest. Te su činjenice navele i Projekt Mentalnog zdravlja u BiH da odabere kao jedan od svojih prioritetnih zadataka uključenje ljudi koji su oboljeli od duševnih bolesti – a i njihovih porodica – u zajednicu. Priručnik koji je sad pred javnošću jedno je od sredstava da se to postigne.

Prof.dr.med.sc. Norman Sartorius Ženeva, 26.12.2017.

Rukopis djela „Priručnik za intervencije socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja“ predstavlja značajnu, korisnu i vrijednu stručnu literaturu u oblasti zaštite mentalnog zdravlja. Ovaj je rukopis značajan ne samo za sektor zdravstvene zaštite već i za sektor socijalne zaštite i nevladin sektor. Značaj rukopisa je u tome što se u njemu nude programske aktivnosti s fokusom na oporavak i psihosocijalnu rehabilitaciju s jedne strane, a s druge strane praktične smjernice za aktivnosti promjena u zajednici koje će doprinijeti boljem kvalitetu života osoba s mentalnim poremećajima.

Prof.dr.med.sc. Esmina Avdibegović Tuzla, 06.01.2018.


10

1. UVOD

„Ljudi žive zbog ljubavi: Ljubav za sebe početak je smrti, ljubav prema Bogu u ljudima početak je života.“

(Lav N. Tolstoj)

Savremeni život karakteriziraju stereotipi, razne predrasude, negativni stavovi, stigma i socijalno isključenje u mnogim sferama života, kao i površno međusobno poznavanje i ishitrene reakcije prema različitima od nas. Površan odnos ističe različitosti, usljed čega se ne prepoznaje ono što je „isto u različitom“.1

Ovakav odnos dovodi do socijalnog isključenja pojedinaca, a pošto je čovjek biće grupe, svako njegovo socijalno isključenje prvo pogađa njegovo mentalno zdravlje, a zatim i somatsko (fizičko/tjelesno), jer naše tjelesno pripada nama, ono je individualna kategorija, dok naše mentalno pripada grupi.

Osobe s mentalnim poremećajima2 najčešće su izložene različitim stereotipima i predrasudama, te posljedično i socijalnim isključenjima.

Zbog toga se postavlja pitanje koja su to svojstva osoba s mentalnim poremećajem, a koja su uzrok stigme i diskriminacije.3

Uvijek se stigmatizira ona karakteristika ljudi koja je suprotna normi društvene zajednice. Stigmatizacija je odgovor na one činioce koji ugrožavaju našu sposobnost da izvlačimo korist od života u socijalnim grupama. Osobe s mentalnim poremećajem imaju oštećenu društvenost. Mentalni poremećaj izaziva jednu disfunkcionalnost koja nije opravdana. Vječito pitanje jeste zašto se osobe s mentalnim poremećajem neopravdano proglašavaju disfunkcionalnim.

Stigmatizacijom se zapravo ne rješavamo potencijalne prijetnje od osoba s mentalnim poremećajem, ali zahvaljujući stigmi mi ih držimo na sigurnoj udaljenosti. Osoba s mentalnim poremećajem stigmatizirana je prije nego što je izliječena, što znači da se stigma dešava prije terapijskog ishoda. Stigma mentalnog poremećaja ima negativne efekte na osobe s mentalnim poremećajem, njihove porodice i na psihijatrijsku službu. Zato su u procesu inkluzije ove tri kategorije veoma bitne.

Kao posljedica stigmatizacije dolazi do diskriminacije, koja podrazumijeva različito ophođenje prema pripadnicima različitih etničkih, religijskih, nacionalnih ili drugih grupa. Ona predstavlja ponašajnu manifestaciju predrasuda i zbog toga uključuje negativan, hostilan i štetan odnos prema pripadnicima odbačenih grupa.

Ovdje je bitno napomenuti da se u literaturi koristi i termin pozitivna diskriminacija, koja podrazumijeva favorizirajući odnos prema pripadnicima odbačenih ili deprimiranih grupa, za razliku od odnosa prema pripadnicima grupa koje se najčešće favoriziraju.4

1 Alić S. (2014). Masmedijski fundamentalizam, Sveučilište Sjever, Varaždin/Koprivnica

2 U ovom Priručniku koristit će se izraz „mentalni poremećaj“, a u skladu s Međunarodnom klasifikacijom psihijatrijskih poremećaja. Samo izuzetno, kada se govori o zakonskim rješenjima u Federaciji BiH, koristit će se izraz „duševna smetnja“ jer Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama upotrebljava taj izraz.

3 Kecmanović D. (2012). Psihijatrija protiv sebe, CLIO, Beograd

4 American Psychological Association (2007). APA Dictionary of psychology, Washington (str. 287)


11

Stigma i diskriminacija dovode do socijalne isključenosti, koja predstavlja kompleksan i multidimenzionalan proces. Ona podrazumijeva uskraćivanje ili nedostatak resursa, prava, dobara i usluga, kao i nemogućnost učestvovanja u uobičajenim relacijama i aktivnostima koje su dostupne većini članova društva i to u ekonomskom, socijalnom, kulturološkom ili političkom aspektu. Negativno utječe na kvalitet života potlačenog pojedinca kao i na pravednost i kohezivnost društva u cjelini.5

S druge strane, socijalna inkluzija predstavlja: „Razvoj kapaciteta i mogućnosti za ponašanje u skladu s punom ulogom pojedinca i to ne samo u ekonomskom već i u socijalnom, psihološkom i političkom aspektu.“6

Oporavak se može tumačiti kao lični proces promjene stavova, vrijednosti, osjećaja, ciljeva, sposobnosti i/ili uloga. Dalje, uključuje novo značenje i svrhu, kao i zadovoljavajući, svrsishodan život pun nade osoba s mentalnim poremećajem.7

A osnova za socijalnu inkluziju osoba s mentalnim poremećajem leži u činjenici da i onaj ko je najviše mentalno poremećen nije potpuno poremećen i da takva osoba ima preostale mentalne kapacitete.8

Socijalna inkluzija osoba s teškim oblicima mentalnih poremećaja omogućuje takvim osobama da iskoriste svoje preostale potencijale, čijom se aktivacijom takve osobe lakše nose sa svojim poremećajima, mogu naučiti uspješnije i kvalitetnije živjeti i onda kada se poremećaji ne daju ukloniti. Socijalnu inkluziju osoba s mentalnim poremećajima treba raditi i zbog same definicije mentalnog zdravlja.

Mentalno zdravlje po definiciji nije samo odsustvo mentalnog poremećaja, već stanje blagostanja u kojem svaka osoba ostvaruje svoj potencijal, nosi se sa svakodnevnim stresom života, može produktivno raditi, odnosno u mogućnosti je doprinositi svojoj zajednici.9

Također, u mentalnom se zdravlju terapijski tretman ne može smatrati potpunim bez antistigme i inkluzije, što znači da su antistigma i inkluzija zapravo dijelovi terapijskog procesa.

Pitanje mentalnog zdravlja od značaja je za zdravlje cjelokupnog stanovništva svake države, i kao takvo ovo pitanje treba posmatrati ne samo u kontekstu zdravstvenih sistema nego i u socijalno-ekonomskom kontekstu. Mentalno je zdravlje pitanje koje zahtijeva sistemski pristup i uređenje, pri čemu se moraju uvažiti međunarodna načela i standardi u cilju osiguranja ostvarivanja zagarantiranih prava osobama s mentalnim poremećajima.

U BiH se već nekoliko godina provodi reforma u oblasti mentalnog zdravlja u koju su uključena nadležna ministarstva zdravstva/zdravlja (Ministarstvo civilnih poslova BiH – Odjel za zdravstvo, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Federalno ministarstvo zdravstva i Odjeljenje za zdravstvo i ostale usluge Vlade Brčko Distrikta BiH) i Projekt mentalnog zdravlja u BiH, ali i sektor civilnog društva.

Osobe s mentalnim poremećajima kategoriziraju se u osobe s invaliditetom u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. Mentalni invaliditet sastoji se od stanja koja su obično povezana s potrebom za psihijatrijskom zaštitom. Poteškoće u mentalnom zdravlju smatraju se invaliditetom kada utječu na potpuno i učinkovito učestvovanje neke osobe u društvu, te se stoga često nazivaju psihosocijalnim

5 Levitas R., Pantazis C., Fahmy E., Gordon D., Lloyd E., Patsios D., (2007). The multidimensional analysis of social exclusion, Department of Sociology and School for Social Policy Townsend Center for the International Study of Poverty and Bristol Institute for Public Affairs University of Bristol, Bristol (str. 9)

6 Levitas R., Pantazis C., Fahmy E., Gordon D., Lloyd E., Patsios D. (2007).The multidimensional analysis of social exclusion, Department of Sociology and School for Social Policy Townsend Center for the International Study of Poverty and Bristol Institute for Public Affairs University of Bristol, Bristol (str. 21) prema: EU Employment and Social Affairs Directorate, s.d.

Dostupno na: http://citeseerx.ist.psu.edu/viewdoc/download?doi=10.1.1.127.339&rep=rep1&type=pdf

7 National Mental Health Policy, 2008.

8 Kecmanović D. (2012) Psihijatrija protiv sebe, CLIO, Beograd (str. 33)

9 Definicija Svjetske zdravstvene organizacije. Dostupna na: http://www.who.int/features/factfiles/mental_health/en/ (pristupljeno 10.01.2015.)


12

poteškoćama.10 Ovakve poteškoće često su uzrok da se ovim osobama uskraćuje izbor mjesta i načina života, koji je dio njihova prava na život u zajednici.11 Istovremeno, ta nemogućnost izbora usko je vezana za institucionalizaciju, koja se često uzima kao jedino rješenje usljed nedostatka adekvatnih socijalnih službi i servisa u zajednici. Ovakav odnos prema osobama s mentalnim poremećajima dovodi do diskriminacije i njihovog socijalnog izopćavanja.12 Nažalost, govorimo o grupama građana koje su gurnute na marginu zajednice i koje time gube ne samo svoju osobnost nego i društvenu ulogu.13

S tim u vezi, bitno je ukazati na odredbe Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, posebno na član 19., kojim se garantira pravo na nezavisno življenje i uključenost u zajednicu osoba s invaliditetom.14 Tako je potrebno da države potpisnice ove Konvencije priznaju jednako pravo svim osobama s invaliditetom na život u zajednici, s pravom izbora jednakim kao i za druge osobe, te poduzmu djelotvorne i odgovarajuće mjere kako bi olakšale osobama s invaliditetom potpuno uživanje ovog prava i njihovo puno uključivanje i učestvovanje u zajednici. Konvencija zapravo stvara obaveze za nacionalne vlasti da osiguraju multisektorsku saradnju i stvore uvjete za socijalnu koheziju osoba s mentalnim poremećajima, odnosno uklone prepreke koje zbog stanja bolesti mogu utjecati na ostvarivanje određenih prava na ravnopravnoj osnovi s drugim građanima.

Mora se znati da je pravo na život u zajednici povezano s tim kako su uobličeni zdravstvo, obrazovanje, sistemi socijalne podrške i tržište rada. Uvjetovano je pristupačnošću javnih prostora i usluga. Ipak, život u zajednici nije samo odraz pristupačnosti.15 Međutim, član 19. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom donosi jednu novu pozitivnu filozofiju, koja treba voditi ka tome da i osobe s invaliditetom žive svoje živote u potpunosti, unutar društva.

Pravo na život u zajednici povezano je s druga dva važna načela ljudskih prava: pravom na ostvarivanje poslovne sposobnosti, sadržanim u članu 12. Konvencije; i pravom protiv samovoljnog pritvaranja, sadržanim u članu 9. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (ICCPR), članu 5. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i članu 14. Konvencije. Naime, osobe s intelektualnim i/ili mentalnim invaliditetom posebno su izložene smještanju u ustanove jer im je često uskraćena sposobnost donošenja važnih životnih odluka. Stoga države, da bi omogućile ostvarivanje prava na život u zajednici, trebaju poštovati i pravo na puno ostvarivanje poslovne sposobnosti. Prema međunarodnom pravu o ljudskim pravima, svaka osoba ima pravo da je se svugdje pred zakonom priznaje kao osobu.16 To priznavanje kao osobe podrazumijeva da osoba može donositi životne odluke u vlastito ime.17

10 Human Rights Watch (2010). Kad jednom uđeš, više nikad ne iziđeš – Deinstitucionalizacija osoba s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom u Hrvatskoj, New York, 1-56432-687-X, (str. 3). Izvještaj dostupan na

web adresi: http://www.hrw.org/sites/default/files/reports/croatia0910webwcover_1.pdf (pristupljeno 17.01.2015.)

11 Ibid., str. 25.

12 Jedinstvene evropske smernice za prelazak sa institucionalne zaštite na brigu i podršku u zajednici, Kancelarija Visokog Komesara Ujedinjenih Nacija za ljudska prava, Beograd, str. 27. i 28. Dokument dostupan na web adresi: http://www.zavodsz.gov.rs/PDF/porodicnisaradnik/biblioteka/smernice%20eu%20deinstitucionalizacija.pdf

13 Mehić A. i Sofić S., (2014) Zakonitost smještaja lica sa duševnim smetnjama u ustanove socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine, Fondacija Centar za javno pravo Sarajevo (str. 25)

14 Član 19. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.

15 Vijeće Evrope, (2013). Pravo osoba s invaliditetom da žive samostalno i budu uključene u zajednicu, Tematski izvještaj Komesara Vijeća Evrope za ljudska prava (str. 11) Izvještaj dostupan na web adresi: https://www.coe.int/t/commissioner/source/prems/RightsToLiveInCommunity_serb.pdf (pristupljeno 17.01.2015.)

16 Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (International Covenant on Civil and Political Rights – ICCPR), usvojen 16.12.1966., G.A. Res. 2200A (XXI), 21 U.N. GAOR Supp. (No. 16) at 52, U.N. Doc. A/6316 (1966.), 999 U.N.T.S. 171, stupio na snagu 23.03.1976., član 16.; Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (Universal Declaration of Human Rights – UDHR), usvojena 10.12.1948., G.A. Res. 217A(III), U.N. Doc. A/810 at 71 (1948), član 6.

17 Human Rights Watch (2010). Kad jednom uđeš, više nikad ne iziđeš – Deinstitucionalizacija osoba s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom u Hrvatskoj, New York,1-56432-687-X, (str. 14) Izvještaj dostupan na

web adresi: http://www.hrw.org/sites/default/files/reports/croatia0910webwcover_1.pdf (pristupljeno 17.01.2015.)


13

Ono što je zapravo surova realnost jeste da je za većinu ljudi biti dio savremenog društva nešto što se podrazumijeva i nešto o čemu ne razmišljamo, ali za osobe s invaliditetom to nije baš tako.18 Razloga tome ima više, počevši od stigmatizacije, nepristupačnosti različitih mjesta, službi, socijalnih servisa, preko nedostatka podrške u zajednici do izoliranja u posebnim ustanovama, gdje postoji rizik od eksploatacije, nasilja i zločina. Čak i neke od tih osoba koje fizički čine dio zajednice onemogućene su da smisleno učestvuju u njenom životu. Iz ovoga proizlazi da pravo na nezavisno življenje i uključenost u zajednicu osoba s invaliditetom neminovno podrazumijeva korjenite reforme socijalne politike. No, pri tome se ne smije zaboraviti da to onda znači multisektorski pristup, koordiniranje različitih vladinih i nevladinih tijela, ali i odgovarajući budžet da bi se stvarne reforme i provele.

Bitno je naglasiti da vlade uviđaju da je deinstitucionalizacija neophodna, ali nije potpuno jasno koji su to mehanizmi koji će zamijeniti institucionalizaciju i šta predstavlja pristup zasnovan na ovim pravima. Da bi se u cijelosti razumjelo ovo pravo, ovaj Priručnik ima za cilj, barem u domenu zaštite prava osoba s mentalnim poremećajima, razjasniti šta pravo na nezavisno življenje i uključenost u zajednicu znači za ove osobe i koji su to modaliteti koje sistem u BiH može ponuditi kao alternative institucionalizaciji, odnosno koji su to modeli podrške putem kojih će zajednica istinski prihvatiti osobe s mentalnim poremećajima kao svoj integralni dio na ravnopravnoj osnovi s drugim građanima i bez ikakve diskriminacije. U tom smislu potrebno je omogućiti određeni balans između pojedinačnih prava i sigurnosti osoba s mentalnim poremećajima i prava i sigurnosti zajednice. Također, posebno valja voditi računa o potrebi usklađenosti inače disperziranog pravnog okvira u oblasti socijalne zaštite unutar BiH, te osigurati da su pravna rješenja donesena na nižim nivoima vlasti harmonizirana s propisima višeg nivoa. Stoga i zdravstveni sektor i sektor socijalne zaštite moraju stalno revidirati svoje propise i ustaljene prakse, kako bi odgovorili potrebama osoba s mentalnim poremećajima i omogućile poštivanje prava i sloboda zagarantiranih Evropskom konvencijom, ali i Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.19

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom mijenja paradigmu prava osoba s invaliditetom, odnosno invaliditet se više ne posmatra kao medicinsko stanje od kojeg nekoga treba „izliječiti“. Umjesto toga, tekst Konvencije naglašava da je invaliditet u svojoj prirodi ljudski, te da zahtijeva prilagođavanje od samog društva.20 Osnovna poruka Konvencije jeste da bi osoba s invaliditetom trebala biti u stanju potpuno i ravnopravno učestvovati u društvu.

Imajući u vidu navedeno, Priručnik je u svojoj osnovi baziran upravo na članu 19. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i svi modeli socijalne integracije osoba s mentalnim poremećajima u matičnu zajednicu moraju udovoljiti osnovnim standardima koji čine osnovu ovog prava.

18 Ibid., str. 12.

19 Mehić A. i Sofić S., (2014) Zakonitost smještaja lica sa duševnim smetnjama u ustanove socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine, Fondacija Centar za javno pravo Sarajevo (str. 38)

20 Preambula Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.


14

2. SITUACIJSKA ANALIZA

Procjena potreba korisnika usluga mentalnog zdravlja i profesionalaca centara za mentalno zdravlje usmjerenih na razvoj specifičnih programa socijalne inkluzije korisnika i unapređenje rehabilitacijskih usluga

Ova situacijska analiza izrađena je u svrhu zajedničke analize i diskusije između članova tima Projekta mentalnog zdravlja u BiH (PMZ u BiH), korisnika, profesionalaca u oblasti zaštite mentalnog zdravlja i konsultanata PMZ-a u BiH kako bi se identificirale prioritetne potrebe korisnika usluga mentalnog zdravlja/članova korisničkih udruženja i potrebe profesionalaca za mentalno zdravlje, a s ciljem razvoja specifičnih programa socijalne inkluzije korisnika i unapređenja rehabilitacijskih usluga u zajednici.

Imajući u vidu bh. kontekst, te složenost posljedica stigme, diskriminacije i socijalne isključenosti osoba s teškim mentalnim poremećajima, kao i problema s kojima se oni u svakodnevnom životu suočavaju, smatrali smo da jedan metodološki pristup nije dovoljan za potpunije sagledavanje ove pojave iz više perspektiva. Zbog toga je u ovoj analizi primijenjen pristup prikupljanja i analiziranja kvantitativnih i kvalitativnih podataka, kako bi se problem socijalne isključenosti osoba s teškim mentalnim poremećajima što bolje istražio i shvatio.

PMZ u BiH u konsultacijama sa švicarskim savjetnikom planirao je ovu analizu u septembru/oktobru 2014. godine. Zbog potpunijeg uvida u situaciju na terenu i boljeg upoznavanja zaposlenika s partnerima na nivou lokalnih zajednica odlučeno je da ga sprovede dio projektnog tima (tri članice) PMZ-a u BiH.

Uzorak su sačinjavale dvije ciljne grupe ispitanika: grupa korisnika usluga mentalnog zdravlja – članova (16) udruženja i grupa profesionalaca zaposlenih u centrima za mentalno zdravlje (15), s izuzetkom Prijedora, gdje su se u sastavu fokus-grupe nalazili i profesionalci za mentalno zdravlje Psihijatrijskog odjela Opšte bolnice. Od ukupnog broja ispitanika (205) koji su učestvovali u grupnim intervjuima, bilo je 105 korisnika/članova udruženja i 100 profesionalaca.

S ciljem identificiranja potreba, kao i područja za unapređenje socijalno-inkluzivne prakse i rehabilitacijskih usluga, u periodu od 28. oktobra do 29. novembra 2014. održano je ukupno 29 fokus-grupa, od čega 14 fokus-grupa21 s korisnicima usluga mentalnog zdravlja – članovima 16 udruženja (sedam u Federaciji BiH, šest u Republici Srspkoj i jedno u Distriktu Brčko – ukupno 105 članova udruženja), te 15 fokus-grupa22 s ukupno 100 profesionalaca zaposlenih u centrima za mentalno zdravlje (sedam u Republici Srpskoj, sedam u Federaciji BiH i jedan u Brčko Distriktu), s izuzetkom Prijedora. Homogenost u grupi korisnika omogućena je na osnovu obilježja gdje je fokus bio na tome da korisnici imaju dijagnozu hroničnog mentalnog poremećaja i da imaju slična zanimanja. Korisnici su upoznati s ciljem ovog istraživanja i procedurama, a potom su potpisali pristanak za učešće. Procjenu potreba korisnika započeli smo prikupljanjem kvantitavnih podataka (predtest) pomoću upitnika o iskustvu socijalne inkluzije (modificiranog na osnovu udruženih upitnika korištenih u sličnim istraživanjima), koje su korisnici samostalno popunjavali i/ili uz pomoć članica tima kada se za tim ukazala potreba. Nakon toga se pristupilo prikupljanju kvalitativnih podataka kroz diskusiju u fokus-grupi.

21 Na dvije lokacije pozvani su korisnici iz više udruženja: u Ključu je održana fokus-grupa za predstavnike udruženja iz Ključa, Bosanskog Petrovca i Mrkonjić Grada, a u Miliće su pozvani korisnici iz Srebrenice, budući da udruženja u Milićima nema za članove korisnike usluga.

22 Od 17 zajednica koje smo planirali posjetiti u jednoj ne postoji Centar za mentalno zdravlje (Bosanski Petrovac), a u drugoj profesionalci za mentalno zdravlje nisu bili dostupni (Centar za mentalno zdravlje Srebrenica).


15

U periodu od 28. oktobra do 15. decembra 2014. predsjednicima korisničkih udruženja i udruženja profesionalaca koji rade s korisnicima usluga mentalnog zdravlja uručen je ili elektronskim putem dostavljen opći upitnik za udruženja, koji daje potpuniji uvid u aktualne kapacitete i potrebe vezano za dalje osnaživanje, uspostavljanje partnerstva i preferirane domene socijalne inkluzije u tekućoj fazi PMZ-a u BiH. Distribucija ovih upitnika provedena je u sljedećim zajednicama: osam iz Republike Srpske (Doboj, Banja Luka, Prijedor, Mrkonjić Grad, Zvornik, Milići, Srebrenica i Trebinje), jedno udruženje u Distriktu Brčko i osam udruženja u Federaciji BiH (Novo Sarajevo, Ilidža, Tuzla, Mostar, Zenica, Sanski Most, Ključ i Bosanski Petrovac).

2.1. KORISNICI I KORISNIČKA UDRUŽENJA

Rezultati koji su dobijeni kvantitativnom analizom ukazuju na sljedeće stanje u oblasti socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja/članova udruženja za podršku korisnicima.

Socio-demografske karakteristike

Spolna zastupljenost upućuje na nešto viši postotak muškaraca (57.3%) nego žena (42.7%) uključenih u aktivnosti udruženja, prosječne dobi 47 godina, što govori u prilog manjeg udjela mladih korisnika u članstvu udruženja. U odnosu na stepen obrazovanja, 47.2% korisnika/članova udruženja ima srednju stručnu spremu, 19.1% završilo je osnovnu školu, a 9% korisnika ima visoku stručnu spremu.

Što se tiče bračnog statusa, 42.7% korisnika nikada nije stupilo u brak, a 14.6% njih su razvedeni. Rezidencijalni status ispitanika pokazuje da 24.7% korisnika žive sami.

Učešće u zajednici

Fokus je stavljen na aktivno uključivanje u zajednicu kroz rad i zapošljavanje.

Kada je riječ o radnom statusu, najveći udio ispitivane grupe korisnika (42.7%) čine penzioneri, dok je nezaposlenih 31.5% korisnika. Također je važno napomenuti da je 12.4% izjavilo da ne radi zbog problema s mentalnim zdravljem.

U odnosu na zaposlenje, pola radnog vremena radi 3.4% ispitanika, a puno radno vrijeme samo 1.1% ispitanik. Aspiracije prema zaposlenju, tj. interes za pronalaženje posla iskazalo je 27% korisnika, dok od ukupnog broja ispitanika u ovom uzorku samo 2.2% volontira u korisničkom udruženju ili u drugoj nevladinoj organizaciji.

Društvene mreže (kontakti, izlasci, podrška drugih)

U okviru učešća u društvenim aktivnostima izvan kuće, tj. u razvoju novih pozitivnih odnosa i održavanju prijateljstava, 34.8% korisnika navodi da ponekad posjećuje rodbinu i prijatelje, 28.1% korisnika to čini rijetko, dok se 15.7% redovno druži s prijateljima. Kafiće, restorane i druga mjesta za zabavu posjećuje 59.6% korisnika, a 40.4% korisnika to ne čini, dijelom i zbog loše materijalne situacije. U sportsko-rekreativne aktivnosti uključeno je 28.1% ispitanika, dok je 61.8% ispitanika izjavilo da ima hobi, a kućne poslove obavlja 5.6% korisnika.

Imajući u vidu prosječnu dob (47 godina) u uzorku (radno-produktivna populacija), nizak postotak volonterskog angažmana u korisničkom udruženju ili drugim službama/organizacijama u zajednici, nedostatnu osposobljenost i uključenost u podršku osobama sa sličnim problemima (peer-support tj. vršnjačka podrška) ili grupama samopomoći ili drugoj osobi u porodici ili okolini, sa ili bez novčane naknade, kao i gore navedene parametre, sve upućuje na nizak stepen ostvarivanja društveno vrednovanih ciljeva u ovom uzorku.


16

Pored ovoga ispitanici su ocjenjivali podršku rodbine, partnera/ice i prijatelja i to na skali od 0 do 10, gdje je najveći broj korisnika (44.9%) dalo ocjenu 10 za podršku rodbine, od onih koji su u braku ili u vezi (ukupno 31.5%) 23 ili 25.8% dali su ocjenu 10 za podršku partnera, a 29,2% korisnika dalo je ocjenu 10 za podršku prijatelja, 14,6% ocjenu 9, dok je 11.2% dalo ocjenu 0 za podršku prijatelja.

Edukacija i trening

U ovom uzorku ispitivanih korisnika samo 3.4% ispitanika studira, 22.5% bilo je uključeno u neformalne edukacije u udruženju, a 77.5% ispitanika nisu bili uključeni u edukativne aktivnosti (certificirani kurs, trening, školu). Da su zainteresirani i motivirani za učešće u edukacijama, izjasnilo se 84.3% ispitanika, od čega je 20.2% iskazalo interes za informatičko opismenjavanje.

Briga za tjelesno i mentalno zdravlje

Usluge psihijatrijskih službi redovno koristi 82% ispitanika, redovne posjete stomatologu obavlja 39.3% ispitanika, dok 68.5% korisnika redovno koristi usluge drugih zdravstvenih servisa, i to najčešće službe porodične medicine u svrhu dobijanja uputnice za psihijatrijski pregled.

Upućivanje u korisničko udruženje i učestalost posjeta udruženju

Prikupljeni kvantitativni podaci koji se odnose na upućivanje u korisničko udruženje pokazuju da je gotovo polovina korisnika, tj. 47.2% informaciju o postojanju udruženja u zajednici dobilo od psihijatra iz centra za mentalno zdravlje, 11.2% od prijatelja, a 7.9% od porodičnog ljekara. Od ukupnog broja ispitanika, 46.1% navodi da posjećuje udruženje 1–2 puta sedmično, dok 16.9% ispitanika posjećuje udruženje tri i više puta sedmično.

Inkluzivni pristup službi za zaštitu mentalnog zdravlja

Inkluzivni pristup službi za zaštitu mentalnog zdravlja odnosi se i na uključivanje pacijenta/korisnika u izradu individualnog plana tretmana i oporavka tamo gdje za to postoje indikacije, što u ovom uzorku obuhvata 27.7% ispitanika. Od ukupnog broja ispitanika, 22.9% korisnika navodi da je uključeno u program koordinirane brige u centrima za mentalno zdravlje, a 48.2% u radno-okupacijske aktivnosti. Da su nekada ispunjavali upitnik o zadovoljstvu pacijenta, izjavilo je 22.9% ispitanika, dok je 28.9% korisnika obaviješteno o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata.

Građanska i društvena participacija

U pogledu građanske i društvene participacije korisnika usluga mentalnog zdravlja/članova udruženja korisnika koji imaju hronične mentalne poremećaje, ispitali smo koliko su upoznati sa svojim građanskim pravima i koliko uopće učestvuju tj. participaciju u zajednici. Dobijeni rezultati ukazuju da informaciju da osobe s mentalnim poremećajima imaju pravo glasa ima 64 ili 71.9% korisnika, da nemaju pravo glasa misli 1 ili 1.1% korisnik, a 24 ili 27% korisnika izjavilo je da im nije poznato imaju li osobe s mentalnim poremećajima pravo glasa. Na proteklim izborima glasalo je 73 ili 82% korisnika, dok 16 ili 18% korisnika uopće ne glasa.

U odnosu na participaciju u drugim aktivnostima u zajednici, od ukupnog uzorka 20 ili 22.5% korisnika članovi su i drugih nevladinih organizacija, dok 69 ili 77.5% korisnika udruženja ne participira u zajednici na drugi način.


17

2.2. ORGANIZACIJSKI KAPACITETI I POTREBE UDRUŽENJA

Analizom kvantitativnih podataka prikupljenih iz Upitnika za udruženja, koji daje potpuniji uvid u aktuelne kapacitete udruženja i njihove potrebe u vezi s daljnjim organizacijskim jačanjem, uspostavljanjem partnerstva i preferiranom domenom socijalne inkluzije, potvrđeno je i/ili ustanovljeno da je u periodu 2012–2014. od ukupno 17 udruženja deset novoosnovanih i jedno preregistrirano udruženje uz podršku Projekta mentalnog zdravlja u BiH.

Prema podacima dobijenim iz upitnika, ukupan broj registriranih članova/korisnika u 17 udruženja je 1.496, od čega više od polovine (862) u jednom udruženju, što ne odgovara realnom stanju na terenu, dok jedno od ovih udruženja uopće nema korisnika u članstvu. Broj aktivnih u odnosu na registrirane članove/korisnike pojedinih udruženja odgovarao bi sljedećem omjeru: 21/165, 7/40, 6/20, 143/862, 14/25, 19/27, 22/68, 5/9, 20/50, 19/37, 15/17, 5/25, 17/50, 5/10, 6/6. Bazu članstva ima šest udruženja, a članovi su dobi između 20 i 55 godina, s tim što je evidentiran vrlo mali broj mlađih članova/korisnika u udruženju. Dio upitnika koji se odnosio na definiranu misiju udruženja nije ispunilo sedam udruženja.

Vlastiti prostor za rad imaju tri udruženja, koji posjeduju i koriste kompjuter i imaju pristup internetu. Za aktivnosti devet udruženja na raspolaganju su prostorije centara za mentalno zdravlje, a pet udruženja koristi prostorije drugih organizacija/ustanova u zajednici (Dom mladih, Dom kulture, Crveni križ i sl.).

Na poziciji predsjednika ili osobe koja zastupa udruženje u devet udruženja nalaze se profesionalci, u šest udruženja korisnici, u jednom udruženju majka korisnika, a u jednom udruženju volonter iz lokalne zajednice, dok su izvori finansiranja udruženja uglavnom „od projekata, prodajnih izložbi, prihodi od članarine, prilozi/pokloni/donacije“.

Upućivanje korisnika u udruženja uglavnom vrši osoblje centara za mentalno zdravlje (navedeno za 12 udruženja), u jedno udruženje korisnike upućuje osoblje centra za socijalni rad (CSR), a u ostala udruženja korisnici dolaze samoinicijativno ili po uputi osoblja klinike/odjela i/ili prijatelja i rodbine.

Korisnici volontiraju u osam udruženja i kako navode iz jednog udruženja: „Oni tu imaju svoje uloge: kuhaju, nabavljaju namirnice, čiste, učestvuju u nabavci materijala za rad, nose poštu i sl.“ (Banja Luka). Samo nekoliko korisnika/članova iz ukupno sedam udruženja zaposleni su ili uključeni u radne aktivnosti uz novčanu naknadu, dok su se za aspiracije prema zaposlenju, tj. da se osjećaju sposobnim za traženje posla izjasnili korisnici iz 12 udruženja. U pet udruženja među članovima ima studenata, ali je broj aktivnih mlađih članova udruženja još uvijek vrlo mali.

Da u okviru udruženja djeluju grupe za samopomoć, navelo je sedam udruženja. Korisnici iz 12 udruženja druže se i izvan redovnih aktivnosti, skupa izlaze vani i u kafiće. Na pitanje o učešću u kulturno-umjetničkim i sportsko-rekreativnim aktivnostima dobijen je podatak da 12 udruženja povremeno organizuje izlete, posjete muzeju i pozorištu, dok u jednom udruženju korisnici igraju stoni tenis, prakticiraju vježbe relaksacije, fizikalne vježbe, plivanje i sportske aktivnosti, ali nije navedeno koje. Da nemaju organizirane sportsko-rekreativne aktivnosti, odgovorila su četiri udruženja.

U odnosu na dostupnost brige i savjetovanje o tjelesnom zdravlju, predstavnici korisničkih udruženja navode da o tjelesnom zdravlju korisnika u najvećem broju brinu psihijatri iz centara za mentalno zdravlje, a manje porodični ljekari.

Intersektorska saradnja i partnerstva u zajednici iz perspektive korisnika

U odnosu na partnerstvo u zajednici, šest udruženja navelo je da ima potpisane protokole/sporazume o saradnji s centrom za mentalno zdravlje/školom/NVO; jedno udruženje s centrom za socijalni rad; tri udruženja s centrom za mentalno zdravlje/centrom za socijalni rad/klubom liječenih alkoholičara, a šest udruženja nema potpisan niti jedan protokol/sporazum o saradnji sa službama i organizacijama u lokalnoj zajednici.


18

Na pitanje šta misle o saradnji s centrima za mentalno zdravlje i drugim zdravstvenim službama, te šta im se dopada ili ne dopada u toj saradnji, predstavnici udruženja ponudili su neke od sljedećih odgovora:

„Mislimo da su u centrima za mentalno zdravlje olako shvaćeni protokoli o saradnji, da bi se zadovoljila forma za akreditaciju, jer pojedini profesionalci ne mogu shvatiti i prihvatiti da sarađuju s udruženjima korisnika, a i sa samim korisnikom. Neki još razmišljaju da moramo biti potčinjeni njima jer su oni (doktori) i da moramo pitati za sve. Mislim da bi trebalo još dodatno educirati osoblje šta znače korisnička udruženja u zajednici, koju dobrobit donose. S druge strane, protokoli o saradnji s većinom udruženja i s obrazovnim institucijama trenutno se provode prema Protokolu. Unatoč Protokolu, mislimo da ljudi koji rade u ovim institucijama još nisu spremni da čuju glas ljudi koji koriste njihove usluge, te da smatraju da njihovi klijenti nisu kompetentni (dorasli) da zajednički rade za dobrobit zajednice u kojoj djeluju.“

„Udruženje najbolju saradnju ostvaruje s centrima za mentalno zdravlje; u svakoj situaciji može se osloniti na pomoć i podršku načelnice i uposlenika centra“.

„Cijenimo da otpor institucija za saradnjom proizlazi iz više razloga: negativan stav prema NVO-sektoru, uvažavanje medicinskog modela brige kao dominantnog, nepoznavanje misije Udruženja i svrhe usluga u dnevnim centru koje se pružaju. Do sada nisu napravljeni značajni pomaci u međusobnoj saradnji i pored nagovještaja udruženja da ovu saradnju priželjkuje.“

Prezentaciju rada udruženja u službama za zaštitu mentalnog zdravlja (centru za mentalno zdravlje i/ili psihijatrijskoj klinici, odjelu ili bolnici) do sada su provela samo tri udruženja, što govori u prilog kako nedostatka inicijative od udruženja da svoje aktivnosti promoviraju u ovim službama, tako i nedostatka inicijative nadležnih službi da se detaljnije upoznaju s alternativnim servisima u zajednici.

Na pitanje u vezi s inicijativama i pomoći koju je osoblje centra za mentalno zdravlje i/ili centra za socijalni rad do sada pružilo članovima udruženja u oblasti socijalne inkluzije navedeni su primjeri koji se odnose isključivo na radne aktivnosti i volonterski angažman, dok su ostale domene socijalne inkluzije zanemarene.

Udruženja su navela da je osoblje centra za mentalno zdravlje pomoglo supruzi jednog korisnika da ostvari novčanu naknadu za brigu o jednoj mentalno invalidnoj osobi iz neposrednog okruženja (Zvornik); preporučilo korisnicu za čuvanje djece (Novo Sarajevo); pomoglo je da korisnica centra za mentalno zdravlje/članica udruženja dobije volonterski angažman u drugom udruženju u lokalnoj zajednici (Distrikt Brčko) i sl.

Pored ovoga, naveli su da je osoblje centra za socijalni rad pomoglo da kćerka jedne korisnice dobije posao nastavnice u školi (Zvornik) i pomogli su da više korisnika bude angažirano uz novčanu naknadu u brizi o osobama starije dobi u porodici ili neposrednom okruženju, zatim za molerske radove i čišćenje (Banja Luka).

U partnerstvu s centrima za mentalno zdravlje šest udruženja obilježilo je Svjetski dan mentalnog zdravlja, dva udruženja provela su zajedničku antistigma kampanju, a četiri udruženja imala su kreativne radionice s osobljem i prodajne izložbe u humanitarne svrhe.

Što se tiče uključivanja članova porodice u aktivnosti udruženja, osam udruženja navelo je da rijetko sarađuje s porodicama svojih članova, dok ostala udruženja u svoje aktivnosti uopće ne uključuje porodice.

Na pitanje koje se odnosilo na zadovoljstvo podrškom lokalnih vlasti devet udruženja navelo je da nema nikakvu podršku, tri djelimično, četiri su zadovoljna podrškom i saradnjom s lokalnom samoupravom, a samo jedno udruženje ima osigurana minimalna sredstva od lokalne samouprave.

„Organi upravljanja do sada nisu pokazali bilo kakav interes za pomoć rada Udruženja. Od građana uopće, kao i od članova porodica osoba s mentalnim poremećajima očekuje se veća podrška, kao i veća saradnja s drugim udruženjima sličnog profila.“


19

„Skupština Grada početkom 2011. godine naše je Udruženje proglasila za udruženje od interesa za Grad i periodično podržava Udruženje skromnim novčanim naknadama, a njegovi predstavnici ga posjećuju obavezno jedanput godišnje. Kroz politiku prema marginaliziranima Udruženje može očekivati podršku, shodno njegovim mogućnostima.“

Podršku lokalne zajednice predstavnici udruženja (osim jednog) označili su kao nezadovoljavajuću, naglašavajući potrebu za finansijskom podrškom od općinskih i/ili kantonalnih vlasti, te potrebu za većom podrškom centara za mentalno zdravlje i centara za socijalni rad, kao i za većom saradnjom s drugim korisničkim udruženjima i NVO. Kao najčešće prepreke i problemi s kojima se udruženja suočavaju u svom radu navode se: neosjetljivost lokalne zajednice za probleme udruženja korisnika usluga mentalnog zdravlja, stigma i diskriminacija, nedostatak prostora i materijalnih sredstava za sprovođenje svakodnevnih aktivnosti, izostanak ili nedovoljna saradnja s nadležnim službama (centrima za mentalno zdravlje, centrima za socijalni rad, psihijatrijskim klinikama/bolnicama/odjelima) i drugim organizacijama civilnog društva, nedovoljna podrška porodice, nerazumijevanje stvarnih potreba udruženja, loše medijsko izvještavanje, nasilje policije i dr.

Od predstavnika udruženja dati su neki od sljedećih prijedloga za rješavanje problema u odnosu na postojeće prepreke u radu i identificirane potrebe udruženja:

• osiguravanje prostora za rad, administrativna podrška, literatura, nabavka kompjutera i telefonskih/faks aparata;

• prezentiranje rada i promocija udruženja radi većeg angažmana korisnika usluga, profesionalaca, porodice i zajednice i radi povećanja članstva u korisničkim udruženjima;

• veća podrška doma zdravlja u vezi s kontaktom s uposlenicima koji bi pomagali korisnicima kako bi se spriječio amaterizam i omogućio veći utjecaj stručnih ljudi na planiranje (profesionalnih) aktivnosti uz poštivanje realističnih želja korisnika usluga;

• organiziranje edukacija za koje korisnici izražavaju najveći interes: informatičko opismenjavanje, kursevi stranih jezika (engleski, njemački), pisanje projekata, kurs poljoprivrede, cvjećarstvo, plastenička proizvodnja, vođenje kreativnih radionica, edukacija za stručno usavršavanje i osposobljavanje radi olakšavanja pristupa tržištu rada;

• edukacija članova porodice u svrhu boljeg razumijevanja bolesti i postupanja u krizi;

• aktivnosti zagovaranja, samozastupanja i namicanje sredstava od lokalnih vlasti za direktne troškove (režije, zakupnina prostora);

• veća umreženost postojećih resursa za zaštitu mentalnog zdravlja i pomoć korisničkim udruženjima u uspostavljanju komunikacije i saradnje s ustanovama i drugim organizacijama u zajednici;

• organizirani odlasci na izlete i susrete s članovima drugih korisničkih udruženja s ciljem organiziranja zajedničkih druženja i aktivnosti, produbljivanja saradnje i međusobne podrške;

• programi antistigme;

• odlasci na pozorišne predstave, izložbe slika i sajmove knjiga, posjete muzejima i sl;

• podrška korisnicima iz perifernih dijelova općina koji se žele aktivirati u udruženju, ali zbog loše materijalne situacije nisu u mogućnosti plaćati prijevoz i dolaziti u udruženje.

„Treba nam prostor jer se ovako rad udruženja mora prilagoditi radnom vremenu i aktivnostima u centru za mentalno zdravlje, i to dva puta dolazimo po dva sata sedmično. Imamo potrebu za edukacijom iz pisanja projekata, potrebu za drugim društvenim aktivnostima (izleti, sportske aktivnosti, igranje stonog


20

tenisa); da se umrežimo s vladinim i nevladinim sektorom, senzibiliziramo lokalnu zajednicu, posebno gradske vlasti; da osnivamo porodicu, da se zaposlimo na nekom manje zahtjevnom mjestu, da uđemo u gradski budžet da bismo mogli organizirati dodatne aktivnosti i imati stalni izvor finansiranja.“

„Očekujemo veću podršku od lokalne zajednice i ministarstva. Tako bismo promijenili odnos prema duševnim bolesnicima, organizirali bismo edukaciju stanovništva i potrudili se za veće razumijevanje – da prevencija nije trošak nego investicija u koju treba ulagati. Najveći problemi i prepreke su finansijske prirode, potrebno je veće razumijevanje za potrebe udruženja i novčana sredstva za rad koji udruženje obavlja.“

2.3. ANALIZA FOKUS-GRUPA S KORISNICIMA/ČLANOVIMA KORISNIČKIh UDRUŽENJA

Diskusija u fokus-grupama bila je usmjeravana prema predlošku koji je sadržavao tri grupe pitanja: iskustvo socijalne isključenosti/identifikacija potreba i problema, uzroci problema i mogućnosti djelovanja. Odgovori i komentari prikupljeni u toku odvijanja fokus-grupa sistematizirani su prema ključnim pitanjima, registrirani u originalu i uvršteni u analizu. Korisnici su ozbiljno pristupili raspravi, s osjećajem prihvaćenosti i važnosti zbog toga što su baš oni izabrani da učestvuju u nečemu što bi trebalo imati veliki utjecaj na buduće procese rada u oblasti socijalne inkluzije. Slobodnije su iznosili svoja mišljenja korisnici koji su ispitivani u prostorijama udruženja nego korisnici s kojima su fokus-grupe održane u prostorijama centra za mentalno zdravlje, čemu je doprinio i osjećaj anonimnosti i činjenica da niko od zdravstvenog osoblja uključenog u njihov tretman nije prisutan u grupi.

U svrhu analize pročitan je transkript više puta, a grupa pitanja koja se odnosi na identifikaciju potreba i problema upoređivana je i s upitnikom o iskustvu socijalne inkluzije. Analiza problema i potreba u fokus-grupama u poređenju s problemima i potrebama identificiranim pomoću upitnika pokazuje dosta sličnosti u odnosu na vrste prisutnih problema i artikuliranih potreba korisnika. U održanim fokus-grupama korisnika zabilježene su manjkavosti u svim domenama socijalne inkluzije, kao i specifični problemi lokalne zajednice koji se odnose na prisutnu stigmu i diskriminaciju, nedostatak podrške i nedovoljnu intersektorsku saradnju i koordinaciju, koji predstavljaju prepreke u rehabilitaciji i realizaciji ravnopravne resocijalizacije korisnika usluga mentalnog zdravlja.

Nizak socio-ekonomski status korisnika, nedostatak prostora i materijalno-tehničkih sredstava za rad udruženja istaknuti su kao najučestaliji problemi. Naglašavajući značaj udruženja u procesu oporavka kao mjesta u koje vole doći i okupiti se radi druženja, korisnici kao jednu od značajnih prepreka za veći angažman u aktivnom članstvu udruženja, a time i aktivno učešće u zajednici, navode fizičku udaljenost korisnika iz perifernih dijelova općine/grada koji, uprkos vlastitoj želji i potrebi, zbog nemogućnosti da omoguće finansijska sredstava za putne troškove ili subvencije za javni prijevoz ne mogu redovno dolaziti u udruženje.

„U selima nemaju prijevoza niti mogućnosti da bi dolazili bar jednom sedmično. Nema autobusa.“„Ja sam bio suicidalan, teško depresivan, s halucinacijama, a sad, zahvaljujući centru za mentalno zdravlje i ovim aktivnostima dobio sam sve. Kod kuće imam plastenik, proizvodim povrće i prodajem.“„Najviše mi odgovara razgovor i druženje.“„Meni treba naroda... da pričam s nekim. Ja ljeti u udruženje odem u 7 sati, k’o na pos’o... i brinem o cvijeću, dođem da zalijem... a zimi me tuga uhvati...“„Nama treba finansijska pomoć, da smo na tom nekom budžetu, bilo bi dobro da malo izađemo iz S.,


21

da odemo u neko drugo udruženje, da napravimo neki izlet. Mi ne možemo ni proširiti udruženje, jer nemamo šta ponuditi, da organiziramo crtanje ili pravljenje nečega ili barem 5 KM jednom mjesečno, da im se omogući da dođu.“

Određen broj korisnika osjećaju se sposobnim za rad i izražavaju aspiracije prema zaposlenju i uključivanju u radne aktivnosti, iako su svjesni nepovoljne opće situacije u zemlji i visoke stope nezaposlenosti.

„N. je i pred domom zdravlja napravila cvijetnjak, svaki dan ga je sređivala, samo čupka, zalijeva...“

„I kad nema vode, ja donesem vode i zalijem cvijeće, cvijeće se mora zaliti prije sunca i uvečer kad zahladi… E, da je meni takvih cvjetnjaka još 30, još više bih snage dobila.“

„Važne su i edukacije, ali ako njegova okolina nije uključena, onda od toga nema ništa.“

Socijalna stigma i uz nju vezana socijalna isključenost osoba s mentalnim poremećajima mogu imati dalekosežne posljedice jer obeshrabruju korisnike da pristupe sistemima podrške koji potiču oporavak i doprinose ciklusu samostigmatizacije i povlačenja, što dovodi do pogoršanja mentalnog zdravlja, izolacije i socijalne isključenosti. Otuda je osobama koje imaju hronične mentalne poremećaje otežano ponovno uspostavljanje socijalnih relacija da bi postale aktivni i produktivni članovi društva. Negativni stavovi i diskriminacija nisu ograničeni samo na javnost nego su prisutni kako individualno tako i strukturalno u lokalnoj samoupravi, zdravstvenim službama, službama za socijalnu zaštitu i drugim ustanovama i organizacijama na nivou zajednica.

„Malo komšiluk, onako, nas gleda. Dobro kaže onaj T., onaj iz H,. što nama dolazi da drži muzičke radionice i on kaže: ‘Koliko ja vidim, vas se baš ovdje prezire. I to sam i ja zapazila, prvo kod mojih prijatelja, koji su nekad bili prijatelji kad sam bila zdrava, a sad kad sam bolesna... Ali sreća, Bog mi dao opet nešto da ja to prihvatim. I znate šta sam ja rekla svojim komšijama? Meni svi kažu: ‘Nemoj govoriti da ideš tamo na mentalno, kaži da ideš nešto do doma zdravlja.’ Šutim, a onda: ‘Ja sad, a ti ćeš poslije’.“

„Mi smo za njih luđaci.“

„Ja nemam gumicu da izbrišem dio koji meni u glavi smeta i sve ono što sam preživjela. Ja samo želim život bez straha i bez diskriminacije.“

Korisnici se žale i na otežan pristup zdravstvenim servisima, kao i nezadovoljstvo uslugama (duže čekanje na pregled u službi porodične medicine, kratko vrijeme provedeno u razgovoru s ljekarom, zanemarivanje brige o tjelesnom zdravlju osoba s mentalnim poremećajima i dr.).

„Ljekari porodične medicine nemaju vremena za pacijente. Možda da više ljekara uključe...“

U vezi s učešćem u javnom i političkom životu, korisnici navode da glasaju, te da od onih koji obavljaju ovu građansku dužnost niko nije bio isključen iz tog procesa. Međutim, da prema osobama s mentalnim poremećajima postoji diskriminacija i u tom aspektu građanske participacije, potvrđuje sljedeći primjer:

„Ja bih da ispričam nešto lično što se meni desilo. Bilo je pitanje o izborima. Ja sam jednom tako došla iz bolnice prije šest godina i ljudi su već neki znali da ja imam tih psihičkih problema. I tako, došla sam na glasanje i jedan čovjek iz te komisije što su sjedili, prišao je meni da mi pročita ono što sam ja zaokružila, što nije imao pravo, ali je, kao, dobio podršku od ostalih da, tobože, ja ne znam ništa. Pa i ako ne znam, što kažu ljudi, šta te briga. Mislim, htjela sam tad reagirati, ali meni strašno smetaju te rasprave. I ništa, dala sam mu onaj papir, vidje da je sve u redu i ostavi, kao sve je uredu. E, stvarno, to nešto...“


22

2.4. ANALIZA FOKUS-GRUPA S PROFESIONALCIMA ZA MENTALNO ZDRAVLJE

S ciljem davanja preporuka za razvoj specifičnih programa socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja i osnaživanja korisničkih udruženja uz saradnju sa službama za zaštitu mentalnog zdravlja (centrima za mentalno zdravlje, psihijatrijskim klinikama/bolnicama/odjelima), metodom fokus-grupe izvršena je procjena potreba profesionalaca za mentalno zdravlje koje se odnose na jačanje kapaciteta centara za mentalno zdravlje za pružanje usluga psihosocijalne rehabilitacije i identificiranje prioritetnih područja djelovanja u oblasti socijalne inkluzije na nivou zajednica. Fokus-grupe održane su u 15 centara za mentalno zdravlje u BiH i obuhvatile su ukupno 100 profesionalaca – članova multidisciplinarnih timova. Prema obrazovanju, među profesionalcima koji su u neposrednom kontaktu s pacijentima/korisnicima bili su zastupljeni ljekari (neuro)psihijatri, psiholozi, socijalni radnici i medicinske sestre/tehničari. Homogenost u grupi profesionalaca omogućena je na osnovu obilježja: zaposlen/a u službi za zaštitu mentalnog zdravlja na primarnom nivou zdravstvene zaštite, s izuzetkom Prijedora, gdje su u fokus-grupi učestvovali i profesionalci iz psihijatrijskog odjela obližnje bolnice.

U percepciji i razumijevanju posljedica diskriminacije i socijalne isključenosti nije uočena razlika među profesionalcima s kojima su fokus-grupe provedene. Nema razlike ni u vezi s teritorijalnom razvijenosti: socijalna isključenost i diskriminacija prisutni su u svim zajednicama. No, na najopćijem nivou analize može se konstatirati da su profesionalci za mentalno zdravlje iz centara za mentalno zdravlje u većim gradovima manje skloni da se aktiviraju u oblasti socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja, za razliku od kolega iz manjih gradova. Kao prepreke za pružanje usluga psihosocijalne rehabilitacije, učesnici fokus-grupa navode nedostatak iskustva i educiranog kadra za različite psihosocijalne postupke, nedostatak radnog materijala za sprovođenje radno-okupacijskih i drugih aktivnosti, te nedostatak vozila (osim u dva centra za mentalno zdravlje) za pružanje potrebnih usluga u zajednici.

„Nema nabavke materijala, od kuće smo donosili materijale, i kad na more odemo, donosimo kamenčiće, i kad pravimo zakuske, donesemo od kuće ili da obilježimo rođendane ili Svjetski dan mentalnog zdravlja. Nekad smo radili sadnju cvijeća, ikebane, sadili pšenicu pred Novu godinu, pravili smo torbice, miljea i pravili prodajne izložbe, pa onda kupimo taj materijal.“

U četiri zajednice osoblje centra za mentalno zdravlje odlazi u kućne posjete pješke ili sredstvima javnog prijevoza, dok u nekoliko zajednica osoblje u tu svrhu koristi vlastito vozilo. Samo dva centra iz ispitivanog uzorka posjeduju automobil (donacija), a u dvije zajednice osoblje obavlja kućne posjete svojim korisnicima zajedno s timom centra za socijalni rad.

Profesionalci smatraju da im je za pozitivne ishode tretmana i sprovođenje intervencija socijalne inkluzije potrebno veće razumijevanje kolega iz drugih zdravstvenih službi, te veća podrška menadžmenta domova zdravlja i cjelokupne lokalne zajednice. Interna edukacija unutar domova zdravlja nije svugdje podjednako zastupljena, tako da profesionalci za mentalno zdravlje ne dobijaju redovno prostor za edukaciju osoblja drugih službi o promociji novog koncepta rada i značaju zaštite mentalnog zdravlja u zajednici, a nedovoljno su uključeni i u edukaciju javnosti. Porodične intervencije provode rijetko ili nikako.

Kao prepreke povećanju nivoa socijalne uključenosti korisnika usluga mentalnog zdravlja profesionalci navode stigmu i nedovoljnu uključenost porodica.

Osim stigmatizacije korisnika usluga, osoblje centara za mentalno zdravlje istaklo je i problem stigmatizacije i profesionalaca za mentalno zdravlje.


23

„A niko ne priča i niko se ne bori protiv stigmatizacije ljudi koji rade u službama za mentalno zdravlje.“

„Rad na stigmi ključan je u odnosu na sve te komponente projekta. Jer bez inkluzivne kulture ne može se donijeti ni inkluzivna politika, a kamoli inkluzivna praksa da zaživi. To treba zaživjeti. A sve vrijeme mi, kao, krećemo iz prakse, a bez kulture. Mi prvo nemamo inkluzivnu kulturu. Kako su oni stigmatizirani, tako smo i mi koji radimo s njima. Čisto se to trpi. I upravo je taj rad na stigmi jako važan. To je možda trebalo prvo. I trebalo se samo time baviti, da se promijene ti stavovi, da je to vrijednost, da je mentalno zdravlje vrijedno, da duševni bolesnici mogu funkcionirati na drugačiji način.“

Sistem redovnog upućivanja pacijenata/korisnika po otpustu iz psihijatrijske klinike/bolnice/odjela u centar za mentalno zdravlje još nije uspostavljen u svim zajednicama iz uzorka, dok klinički/bolnički psihijatri vrlo rijetko informiraju pacijente/korisnike o postojanju alternativnih servisa u zajednici, koji mogu pomoći njihovu reintegraciju u društvo.

Centri za mentalno zdravlje, intra i intersektorska saradnja

Saradnja sa službom porodične medicine (s izuzetkom četiri centra za mentalno zdravlje) i socijalnim sektorom uglavnom je ocijenjena kao nezadovoljavajuća, čak i tamo gdje postoje potpisani sporazumi o saradnji, dok dobru saradnju osoblje centara za mentalno zdravlje ostvaruje s obrazovnim ustanovama i NVO. Saradnju s korisničkim udruženjima profesionalci iz pet centara ocjenjuju kao lošiju u odnosu na raniji period, navodeći problem razvoja elitizma („profesionalni korisnik“) unutar udruženja, kao i problem pasivnosti korisnika, što smatraju uzrokom distanciranja ovih udruženja od profesionalaca i centara za mentalno zdravlje. Primjetan je drugačiji odnos korisnika iz novoosnovanih korisničkih udruženja i osoblja CMZ-ova, koji karakterizira veća bliskost s osobljem i uopće bolja saradnja, ali i prisutan paternalizam.

U sagledavanju vlastite uloge u procesu smanjenja diskriminacije, rehabilitacije i oporavka korisnika usluga mentalnog zdravlja, profesionalci za mentalno zdravlje u BiH svjesni činjenice da je dobra intra i intersektorska saradnja ključni preduvjet uspješne psihosocijalne rehabilitacije i reintegracije korisnika, iskazali su motivaciju i spremnost za uspostavljanje korektnih odnosa i unapređenje dobre prakse u saradnji s drugim službama i sektorima, kao i korisničkim udruženjima.


24

3. PROPISI U OBLASTI ZAŠTITE MENTALNOG ZDRAVLJA

3.1. MEđUNARODNI DOKUMENTI U OBLASTI ZAŠTITE MENTALNOG ZDRAVLJA

Zaštita osoba s mentalnim poremećajima ne može se razmatrati izolirano, samo u svjetlu posebnih pravila koja se na njih odnose već se u obzir moraju uzeti kako norme o pravima osoba s invaliditetom, tako i one posvećene ljudskim pravima uopće.

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina,23 mora se istaći da je ova država potpisnica krucijalnih međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima. U tom smislu, skrećemo pažnju samo na one koji imaju vezu s pružanjem zaštite osoba s mentalnim poremećajima.

Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966) BiH je preuzela sukcesijom 01.09.1993. godine.24 Države članice ovog pakta priznaju svakom pravo na učestvovanje u kulturnom životu, korištenje naučnim postignućima i njihovu primjenu, te se priznaje i pravo svakoj osobi na životni standard dovoljan za tu osobu.

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (1948.)25 zajedno s Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima (ICCPR) i Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR)26 čini zapravo tzv. „Međunarodnu povelju prava”. U osnovi Međunarodne povelje prava jeste vjera u osnovna ljudska prava, u dostojanstvo i vrijednost čovjekove ličnosti, te ravnopravnost i zabrana diskriminacije po bilo kojem osnovu. Države trebaju garantirati svakom sva prava i slobode proklamirane u ovoj Povelji.

Nadalje, evropski sistem ljudskih prava bazira se na nekoliko važnih instrumenata vezanih za ljudska prava (i mentalno zdravlje). Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (1950)27 prvi je međunarodni instrument o ljudskim pravima koji teži zaštiti širokog kruga građanskih i političkih prava.

Međutim, posebnu pažnju zaslužuje Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (UN, 2006),28 koju je BiH zajedno s Fakultativnim protokolom ratificirala 12.03.2010. godine (bez rezervacija ili izjava).29 Svrha Konvencije definirana je kao unapređenje, zaštita i osiguranje punog i ravnopravnog uživanja svih ljudskih prava i osnovnih sloboda osoba s invaliditetom i unapređivanje poštivanja njihovog urođenog

23 U daljnjem tekstu: BiH

24 “Službeni list R BiH”, broj 25/93

25 Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (1948), dostupna na web adresi:http://www.sostelefon.org.rs/zakoni/12.%20Univerzalna%20deklaracija%20o%20ljudskim%20pravima.pdf (pristupljeno

24.12.2014.)

26 U Aneksu I Ustava BiH „Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini“ navedeni su Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (ICCPR) i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR).

27 Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (1950), dostupna na web adresi: http://www.echr.coe.int/Documents/Convention_BOS.pdf (pristupljeno 07.10.2017.)

28 Generalna skupština UN-a usvojila je 13.12.2006. god. Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom.

29 Za BiH Konvencija je stupila na snagu 11.04.2010. god., tridesetog dana nakon deponovanja instrumenta o ratifikaciji.


25

dostojanstva.30 Osobe s mentalnim poremećajima smatraju se osobama s invaliditetom u skladu sa stavom 2. člana 2. Konvencije, prema kojem su osobe s invaliditetom, između ostalog, i osobe s dugotrajnim mentalnim, intelektualnim ili osjetilnim oštećenjima, koje u interakciji s različitim barijerama mogu ometati njihovo puno i djelotvorno učestvovanje u društvu ravnopravno s ostalim članovima tog društva.31

Konvencija posebnu pažnju usmjerava na nezavisno življenje i uključenost u zajednicu osoba s invaliditetom.32 Tako je potrebno da države potpisnice ove Konvencije priznaju jednako pravo svim osobama s invaliditetom na život u zajednici, s pravom izbora jednakim kao i za druge osobe, te poduzmu djelotvorne i odgovarajuće mjere kako bi olakšale osobama s invaliditetom potpuno uživanje ovog prava i njihovo puno uključivanje i učestvovanje u zajednici. Navedeno minimalno uključuje mogućnosti izbora mjesta stanovanja i način življenja, pristup nizu službi za potporu kako u svojim domovima, tako i u ustanovama za smještaj i drugim službama za potporu u lokalnoj zajednici, te obavezne usluge u lokalnoj zajednici, dostupne na ravnopravnoj osnovi.

Uočavamo da se član 19. Konvencije sastoji od tri ključna elementa, i to: izbor, individualizirana podrška i dostupnost općih službi. Kada je u pitanju izbor, mora se naglasiti veza ovog elementa s pravom na poslovnu sposobnost. Zašto? Zato što čovjek mora biti priznat pred zakonom da bi uopće mogao odlučivati o mjestu boravišta, odnosno gdje će i s kim živjeti.

S obzirom na to da je Konvencija o pravima osoba s invaliditetom noviji instrument, nadležne institucije, ustanove i profesionalci moraju preuzeti vodeću ulogu u smislu podizanja svijesti o važnosti njene primjene u praksi. Konvencija je zasigurno najznačajniji i najpotpuniji međunarodni ugovor o zaštiti osoba s invaliditetom. Osim toga, mora se primijetiti da je odredba člana 19. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom upravo sinteza različitih zakona, standarda i izjava, koji proizlaze iz evropskih i drugih dokumenata i tijela. To je iskaz o jednakosti i inkluziji, te proglašenje nezavisnosti i međuzavisnosti.33

Drugi međunarodni instrumenti koji sadrže obavezujuće odredbe relevantne za osobe s mentalnim poremećajima uključuju: Evropsku socijalnu povelju,34 koja garantira pravo na nezavisnost, socijalnu integraciju i učešće u životu zajednice; Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u odnosu na primjenu biologije i medicine (1997),35 koja obuhvata prava vezana za informirani pristanak za osobe s mentalnim poremećajima, te Konvenciju Ujedinjenih naroda za sprečavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja,36 koja, između ostalog, postavlja i standarde za sprečavanje zlostavljanja osoba s mentalnim poremećajima. Također, na području Evropske unije, a u cilju sprovedbe ove potonje Konvencije UN-a, usvojena je i Evropska konvencija


31 Konvencija o pravima osoba s invaliditetom dostupna na web adresi: http://www.mhrr.gov.ba/PDF/Konvencija_bos.pdf (pristupljeno 10.01.2015.)


33 Pravo osoba s invaliditetom da žive samostalno i budu uključeni u zajednicu, Tematski izvještaj Komesara Vijeća Evrope za ljudska prava, Vijeće Evrope, 2013., str. 27. Izvještaj dostupan na web adresi: https://www.coe.int/t/commissioner/source/prems/RightsToLiveInCommunity_serb.pdf (pristupljeno 11.01.2015.)

34 Evropska socijalna povelja dostupna na web adresi: http://www.mhrr.gov.ba/PDF/LjudskaPrava/Odluka%20o%20ratifik.ESP-revidirane-sl.glasnik%208-08%20od%2015.09.08.

pdf (pristupljeno 07.10.2017.)Bosna i Hercegovina je Evropsku socijalnu povelju ratificirala 07.10.2008. god., a na snagu je stupila 01.12.2008. god. U

skladu s Dijelom III član 1. stav 1. tačka c) revidirane Evropske socijalne povelje, Bosna i Hercegovina se obavezala na primjenu decidno utvrđenog seta odredbi ove Povelje.

35 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u odnosu na primjenu biologije i medicine (1997), dostupna na web adresi: http://conventions.coe.int/Treaty/en/Treaties/html/164.htm (pristupljeno 11.01.2015.)

Konvenciju je ratificiralo Predsjedništvo BiH 11.04.2007. („Službeni glasnik BiH“, broj 11/07).

36 Konvencija Ujedinjenih naroda za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (1987), dostupna na web adresi: http://www.cpt.coe.int/croatian.htm (pristupljeno 11.01.2015) Ona je dio Aneksa I Ustava BiH „Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini“.


26

o sprečavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (2002).37 Osim toga, u oblasti socijalne zaštite valja istaći obavezu poštivanja Konvencije o pravima djeteta,38 koja sadrži univerzalne standarde koje država potpisnica mora jamčiti svakom djetetu, kao i Smjernice za alternativno zbrinjavanje djece.39

Također, postoji veliki broj neobavezujućih međunarodnih instrumenata koji se isključivo bave pravima osoba s mentalnim poremećajima. Ovdje posebno treba istaći: Načela zaštite osoba s mentalnim oboljenjima i unapređenja zaštite mentalnog zdravlja (UN, 1991)40 i Standardna pravila o izjednačavanju mogućnosti osoba s invaliditetom iz 1993.41 Glavni ciljevi ovih dokumenata jesu stvaranje jednakih mogućnosti za osobe s invaliditetom i ostvarivanje njihovog punog učešća u društvenom životu. Osim navedenih, tu su još: Havajska deklaracija Svjetskog psihijatrijskog društva, Deklaracija Karakas, Madridska deklaracija (1996.)42 – revidirana 2005., Zakon mentalnog zdravlja: Deset osnovnih načela (Svjetska zdravstvena organizacija – SZO),43 kao i SZO-smjernice za promociju ljudskih prava osoba s mentalnim poremećajima44 i dr.

Imajući u vidu da je BiH članica Vijeća Evrope, određeni evropski standardi razvijeni u formi Preporuka moraju se imati u vidu jer pružaju smjernice od neprocjenjive vrijednosti za razvoj politika i zakonodavstva o pravima osoba s mentalnim poremećajima. Tako treba istaći: Preporuku 1235 o psihijatriji i ljudskim pravima (1994.)45 usvojenu od Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope; Preporuku R(90)2246 Komiteta ministara Vijeća Evrope u vezi sa zaštitom ljudskih prava i dostojanstva osoba s mentalnim poremećajima; kao i Preporuku R (2004)1047 Komiteta ministara Vijeća Evrope u vezi sa zaštitom ljudskih prava i dostojanstva osoba s mentalnim poremećajima.

37 Evropska konvencija o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja – Tekst Konvencije i njeno obrazloženje, Vijeće Europe, CPT/Inf/C (2002) 1, Hrvatski/Croatian/Croate – dostupna na web adresi: http://www.cpt.coe.int/lang/hrv/hrv-convention.pdf (pristupljeno 10.01.2015.) Ova Konvencija dijelom je Aneksa I Ustava BiH „Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini“.

38 Konvencija o pravima djeteta usvojena na 44. zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda od 20.11.1989. god., a stupila je na snagu 02.09.1990. god. Konvencija dostupna na web adresi:

http://www.unicef.org/bih/ba/Konvencija_o_pravima_djeteta.pdf (pristupljeno 10.01.2015.)

39 Smjernice za alternativno zbrinjavanje djece prihvaćene su od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 2009. god. na 20. godišnjicu Konvencije o pravima djeteta. Smjernice dostupne na web adresi: https://sos-dsh.hr/include/pdf/smjerniceskrb.pdf (pristupljeno 07.10.2017.)

40 Načela zaštite osoba s mentalnim oboljenjima i unapređenja zaštite mentalnog zdravlja (UN, 1991), dostupna na web adresi: http://www.un.org/documents/ga/res/46/a46r119.htm (pristupljeno 10.01.2015.)

41 Standardna pravila Ujedinjenih naroda za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom (1993), dostupna na web adresi: http://www.un.org/documents/ga/res/48/a48r096.htm (pristupljeno 10.01.2015.)

42 Madridska deklaracija (1996), dostupna na web adresi: http://www.wpanet.org/detail.php?section_id=5&content_id=48 (pristupljeno 10.01.2015.)

43 Deset osnovnih načela Svjetske zdravstvene organizacije (1996), dostupno na web adresi: http://www.who.int/mental_health/media/en/75.pdf (pristupljeno 10.01.2015.)

44 SZO-smjernice za promociju ljudskih prava osoba s mentalnim poremećajima, dostupne na web adresi: http://www.who.int/mental_health/media/en/74.pdf (pristupljeno 10.01.2015.)

45 Preporuka 1235 o psihijatriji i ljudskim pravima (1994), dostupna na web adresi: http://www.hraction.org/wp-content/uploads/Parlamentarna-skupstina-Preporuka-br.-1235-1994.pdf (pristupljeno

07.10.2017.)

46 Preporuka R(90)22, dostupna na web adresi:h t t p s : / / w c d . c o e . i n t / w c d / c o m . i n s t r a n e t . I n s t r a S e r v l e t ? c o m m a n d = c o m . i n s t r a n e t .

CmdBlobGet&InstranetImage=570832&SecMode=1&DocId=593426&Usage=2 (pristupljeno 10.01.2015.)

47 Preporuka R(2004)10, dostupna na web adresi:http://www.coe.int/t/dg3/healthbioethic/Activities/08_Psychiatry_and_human_rights_en/Rec%282004%2910%20

EM%20E.pdf (pristupljeno 07.10.2017.).


27

Vijeće Evrope također je usvojilo Rezoluciju o pristupu pravima ljudi s invaliditetom i o njihovom punom i aktivnom učešću u društvu,48 smatrajući imperativom da se ostvari pravo na život u zajednici. Rezolucija nameće tri obaveze vladama država. Prvo, države trebaju preuzeti obavezu prema procesu deinstitucionalizacije tako što će reorganizirati službe i preusmjeriti sredstva sa specijaliziranih ustanova na službe u zajednici. Drugo, države trebaju osigurati adekvatnu i održivu pomoć porodicama, prvenstveno ljudskim i materijalnim (naročito novčanim) sredstvima, da im se omogući da pružaju podršku invalidnom članu porodice kod kuće. I treće, države trebaju formirati efektivne, nezavisne inspektorate koji će vršiti monitoring postojećih uvjeta.49

Na nivou politike rada bitno je ukazati i na dokument Evropske komisije „Evropska strategija o invaliditetu 2010–2020: Ponovljena obaveza prema Evropi bez barijera“. Naime, strategija se jasno referira na obaveze država na stvaranje usluga u zajednici, ali s nivoa Evropske unije naglašava se da pravo Evropske unije igra bitnu ulogu u definiranju tih usluga. Također, predviđa se pružanje podrške državama kroz različite mehanizme finansiranja ovih reformi, uključujući tzv. strukturalne fondove.50

Nadalje, u procesu socijalnog uključivanja korisnika usluga mentalnog zdravlja nužno je voditi računa i o drugim međunarodnim i nacionalnim strateškim dokumentima, a oni su:

• Akcijski plan Vijeća Evrope za promoviranje prava i punog učestvovanja osoba s invaliditetom u društvu: unapređenje kvaliteta života osoba s invaliditetom u Evropi 2006–2015, koji sadrži 15 ključnih smjernica za unapređenje važnih područja djelovanja od interesa za osoba s invaliditetom;

• Povelja o osnovnim pravima Evropske unije, koja garantira određena politička, socijalna i ekonomska prava državljana i stanovnika Evropske unije na nivou nadnacionalnog propisa važećeg na cijelom prostoru Evropske unije;

• Madridska deklaracija, donesena u cilju jačanja djelovanja na području od interesa za osobe s invaliditetom na Evropskom kongresu osoba s invaliditetom 2002. godine. Deklaracijom se proklamiraju prava osoba s invaliditetom kao punopravnih, integriranih i nediskriminiranih građana s ravnopravnim pristupom svim društvenim bogatstvima;

• Zajedničke evropske smjernice za prijelaz s institucionalne brige na usluge podrške za život u zajednici51, koje donose praktične savjete o tome kako izvršiti trajni prijelaz s institucionalne brige na alternativne oblike brige usmjerene na porodicu i zajednicu, za osobe koje trenutno žive u institucijama i za one koje žive u zajednici, često bez odgovarajuće podrške. Smjernice su zasnovane na najboljoj evropskoj i međunarodnoj praksi;

• Evropska strategija zapošljavanja (1997), koja ima centralnu ulogu u koordiniranju EU-politika s ciljem stvaranja posla za sve. Značaj ove Strategije više puta je naglašen od Vijeća Evrope;

• Smjernice za politike zapošljavanja Evropske unije, koje navode da, polazeći od Lisabonske strategije, politike zapošljavanja u EU za konačan cilj imaju: punu zaposlenost, unapređenje kvaliteta i produktivnosti na radu i ojačavanje socijalne i teritorijalne kohezije;

• Zemlje članice trebaju uspostaviti široke partnerske odnose s ciljem postizanja spomenutih ciljeva kroz uključivanje parlamentarnih tijela i ostalih aktera, posebno socijalnih partnera, kako

48 Rezolucija 1642 (2009), usvojena 26.01.2009. godine.

49 Pravo osoba s invaliditetom da žive samostalno i budu uključene u zajednicu, Tematski izvještaj Komesara Vijeća Evrope za ljudska prava, Vijeće Evrope, 2013., str. 25. Izvještaj dostupan na web adresi: https://www.coe.int/t/commissioner/source/prems/RightsToLiveInCommunity_serb.pdf (pristupljeno 11.01.2015.)

50 Ibid., str. 26.

51 Jedinstvene evropske smernice za prelazak sa institucionalne zaštite na brigu i podršku u zajednici, Kancelarija Visokog Komesara Ujedinjenih naroda za ljudska prava, Beograd. Dokument dostupan na web adresi: http://www.zavodsz.gov.rs/PDF/porodicnisaradnik/biblioteka/smernice%20eu%20deinstitucionalizacija.pdf (pristupljeno 07.10.2017.)


28

na nacionalnom, tako na regionalnom i lokalnom nivou. Evropska unija predlaže određene smjernice za politike zapošljavanja, od kojih treba istaći Smjernicu br. 19. koja glasi: “Osigurati inkluzivna tržišta rada, unaprijediti atraktivnost rada i postići da se rad isplati za osobe koje traže posao, uključujući tu pripadnike ugroženih grupa i neaktivne”;

• Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju i Evropski sporazum o partnerstvu –Proces stabilizacije i pridruživanja (Stabilization and Association Process – SAP), koji predstavlja okvir za BiH na putu pridruživanja EU. U tom procesu poseban je naglasak stavljen na razvoj politike zapošljavanja i prilagođavanja sistema socijalne zaštite s ciljem da odgovore na nove ekonomske i socijalne zahtjeve, a radi ubrzanja procesa ekonomskih reformi i socijalne inkluzije.

Dakle, osobama s mentalnim poremećajima garantiraju se ista ona ljudska prava koja garantira zakon drugim osobama. Međunarodne konvencije nalažu brojne obaveze vladama u odnosu na osobe s mentalnim poremećajima. Propisi o ljudskim pravima pružaju zaštitu ne samo za prava osoba s mentalnim poremećajima unutar ustanova nego omogućuju širi okvir prava na usluge koje promoviraju društvene integracije. Politika, strategije, zakonski okvir i praksa mentalnog zdravlja u BiH moraju biti u skladu s međunarodnim instrumentima i standardima u oblasti zaštite mentalnog zdravlja i prava osoba s invaliditetom. Primjena međunarodnih obaveza od država zahtijeva značajne promjene, odnosno traži da se države odreknu blago pokroviteljskog i sterilnog jezika potreba i usluga, u smjeru osposobljavanja ljudi da žive svoj život onako kako oni to žele.52

3.2. PROPISI O ZAŠTITI OSOBA S MENTALNIM POREMEĆAJIMA NA PODRUČJU BOSNE I hERCEGOVINE

Ljudska prava i slobode svakog pojedinca u BiH omogućuju i garantiraju Ustav Bosne i Hercegovine, Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, Ustav Republike Srpske, Statut Distrikta Brčko BiH, te međunarodni dokumenti i konvencije za zaštitu ljudskih prava koje je BiH potpisala. Zaštita ljudskih prava korisnika usluga mentalnog zdravlja kao ravnopravnih, jednakih, članova društva, omogućuje se u skladu s navedenim aktima, te zakonskim propisima iz različitih oblasti društvenog života koji moraju biti u skladu s međunarodnim standardima, bez diskriminatorskih odredbi po bilo kojem osnovu.

Garanciju prava korisnika usluga u oblasti mentalnog zdravlja kao ravnopravnih građana BiH nalazimo, dakle, u važećim propisima:

• Preambuli Ustava BiH, gdje se navodi odlučnost da se u BiH omogući puno poštivanje međunarodnog humanitarnog prava, te opredijeljenost da se polazi od Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, međunarodnih ugovora o građanskim i političkim, te ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i Deklaracije o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, te drugih instrumenata o ljudskim pravima;

• Članu II Ustava BiH, gdje je proklamirano da BiH i oba entiteta omogućuju najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda;

• Ustavu BiH, koji garantira da se prava i slobode određeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te njenim Protokolima, direktno primjenjuju u BiH i imaju prvenstvo pred svakim drugim zakonodavstvom;

52 Pravo osoba s invaliditetom da žive samostalno i budu uključeni u zajednicu, Tematski izvještaj Komesara Vijeća Evrope za ljudska prava, Vijeće Evrope, 2013., str. 29. Izvještaj dostupan na web adresi: https://www.coe.int/t/commissioner/source/prems/RightsToLiveInCommunity_serb.pdf (pristupljeno 17.01.2015.)


29

• svim osobama na području BiH omogućeno je da uživaju ljudska prava i osnovne slobode bez diskriminacije prema spolu, rasi, boji kože, jeziku, vjeroispovijesti, političkom i drugom opredjeljenju, nacionalnom ili društvenom porijeklu, pripadnosti nacionalnoj manjini, svojini, rođenju ili drugom statusu;

• Aneksu 6 Ustava BiH, koji se odnosi na Sporazum o ljudskim pravima, kojim se svim osobama na području BiH omogućuje najveći nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući i prava i slobode osigurane Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te njenim Protokolima;

• Zakonu o zabrani diskriminacije53, donesenom na nivou BiH, a koji uspostavlja okvir za ostvarivanje istih prava i mogućnosti svim osobama u BiH i uređuje sistem zaštite od diskriminacije. Važno je ukazati i da „diskriminacija po osnovu svake druge okolnosti“, shodno članu 2. ovog Zakona, uključuje i invaliditet.

3.2.1. Propisi o zaštiti osoba s mentalnim poremećajima – Federacija Bosne i Hercegovine

Saglasno Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine oblast zdravstva u podijeljenoj je nadležnosti između Federacije i kantona.54

Prava osoba s mentalnim poremećajima na području Federacije BiH uređena su, prije svega, Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.55 Naravno, na ovu kategoriju osoba, kada su u statusu pacijenata, odnose se i ostali sistemski propisi u zdravstvu,56 a kada je riječ o pravima, posebno treba skrenuti pažnju na odredbe Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata.57

Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama propisuje osnovna načela, način organiziranja i sprovođenja zaštite, te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama s mentalnim poremećajima.

U skladu s ovim Zakonom, zaštita i unapređivanje zdravlja osoba s duševnim smetnjama ostvaruje se omogućavanjem odgovarajuće dijagnostičke obrade i liječenja; naučnim istraživanjima na području zaštite i unapređivanja zdravlja osoba s duševnim smetnjama i njihovom zaštitom od ljekarskih ili naučnih istraživanja bez njihova pristanka ili pristanka njihovih zastupnika; uključivanjem osoba s duševnim smetnjama u obrazovne programe koji se provode u ustanovi za mentalno zdravlje ili nekoj drugoj ustanovi u kojoj su one smještene; oporavak osoba s duševnim smetnjama njihovim uključivanjem u porodičnu, radnu i društvenu sredinu; obrazovanjem osoba koje se bave zaštitom osoba s duševnim smetnjama i unapređivanjem njihova zdravlja.

Osim propisa koji se odnose neposredno na zaštitu osoba s mentalnim poremećajima, na ove osobe shodno se primjenjuju i odredbe sistemskih zakona u oblasti zdravstva: Zakona o zdravstvenoj zaštiti58 i Zakona o zdravstvenom osiguranju.59

Zakon o zdravstvenoj zaštiti uređuje: načela, mjere, način organiziranja i sprovođenja zdravstvene zaštite na teritoriji Federacije BiH. Kada je u pitanju zaštita mentalnog zdravlja, Zakon donosi novi način definiranja centra za mentalno zdravlje u zajednici koji obavlja promociju i prevenciju mentalnog

53 „Službeni glasnik BiH“, broj 59/09 i 66/16

54 Poglavlje III član 2. pod b) i član 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.

55 „Službene novine Federacije BiH“, broj 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13

56 Spisak važećih propisa iz oblasti zdravstva za područje Federacije BiH dostupan je putem web stranice Federalnog ministarstva zdravstva: http://www.fmoh.gov.ba/index.php/zakoni-i-strategije/lista-zakonskih-i-podzakonskih-akata

57 „Službene novine Federacije BiH“, broj 40/10

58 „Službene novine Federacije BiH“, broj 46/10 i 75/13



30

zdravlja, rehabilitaciju mentalno oboljelih osoba, prevenciju invaliditeta i rehabilitaciju, te brigu i pomoć onesposobljenih.60

Zakon o zdravstvenom osiguranju uređuje zdravstveno osiguranje kao dio socijalnog osiguranja građana, koje čini jedinstveni sistem u okviru kojeg građani ulaganjem sredstava, na načelima uzajamnosti i solidarnosti, obavezno u okviru kantona osiguravaju ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu. Osobe s mentalnim poremećajima imaju pravo na zdravstvenu zaštitu pod jednakim uvjetima kao i ostale osigurane osobe, koju ostvaruju kroz primarni, sekundarni i tercijarni nivo.

U vezi sa zdravstvenim osiguranjem, treba skrenuti pažnju i na Odluku o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava,61 te Odluku o maksimalnim iznosima neposrednog učešća osiguranih osoba u troškovima korištenja pojedinih vidova zdravstvene zaštite u osnovnom paketu zdravstvenih prava,62 koje su donesene na osnovu Zakona o zdravstvenom osiguranju. Poseban aspekt zdravstvenog osiguranja svakako čini i pravo na lijekove u sklopu liječenja pacijenta, a što je uređeno Odlukom o listi lijekova obaveznog zdravstvenog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine.63

Također, u procesu potrebnih reformi zdravstvenog osiguranja pristupilo se i reviziji standarda i normativa zdravstvene zaštite iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, kao i reviziji nomenklature zdravstvenih usluga, koja obuhvata i usluge iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja. S tim u vezi donesena je nova Naredba o standardima i normativima zdravstvene zaštite iz obaveznog zdravstvenog osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine,64 koja donosi novi set usluga namijenjenih osobama s mentalnim poremećajima, gdje su, između ostalog, prepoznate i nove usluge u zajednici.

60 Član 88. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Centar za mentalno zdravlje u zajednici obavlja i zdravstveno-promotivni rad na unapređenju mentalnog zdravlja u zajednici; proaktivan pristup u prepoznavanju i ranom dijagnosticiranju osoba s rizikom po mentalno zdravlje; edukaciju bolesnika, članova porodice i radne okoline; psihološko savjetovanje u porodici i zajednici; procjenu rizika po mentalno zdravlje u zajednici; planiranje i sprovođenje okupacione terapije u zajednici; psihološka mjerenja putem testova; vanbolničke terapeutske i rehabilitacione postupke iz domena zaštite mentalnog zdravlja; socioterapiju; tretman bolesti zavisnosti u vanbolničkim uvjetima. Zakon propisuje da stručno osoblje zaposleno u centru treba imati edukaciju iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, te da se centar organizira kao dio doma zdravlja. Na osnovu Zakona o zdravstvenoj zaštiti donesen je poseban Pravilnik o organizaciji i bližim uslovima prostora, medicinsko-tehničke opreme i stručnog kadra, koje trebaju ispunjavati centri za mentalno zdravlje u zajednici, kao i edukaciji iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci („Službene novine Federacije BiH“, broj 73/11).

Zakon o zdravstvenoj zaštiti i citirani Pravilnik usaglašeni su s načelom 9. UN-ovih Načela zaštite osoba s mentalnim oboljenjima i unapređenja zaštite mentalnog zdravlja, prema kojima svaki pacijent ima pravo da bude liječen u najmanje restriktivnom okruženju i primjenom najmanje ograničavajućeg tretmana. Također, ovdje dolazi do izražaja i načelo 7. istog dokumenta, koje definira ulogu zajednice i kulture te, između ostalog, propisuje da svaki pacijent ima pravo biti liječen i zbrinut do najveće moguće mjere u zajednici u kojoj živi. Pacijent ima pravo, kada god je to moguće, liječiti se u ustanovi za mentalno zdravlje blizu svoje kuće ili kuće srodnika ili prijatelja, i ima pravo vratiti se u zajednicu čim to bude moguće. Bez sumnje, i Zakon o zdravstvenoj zaštiti i spomenuti pravilnik usklađeni su s navedenim Načelima UN-a. Na kraju, posredno se odredbe tih propisa mogu vezati i za načelo 3. spomenutih UN-ovih načela, koje garantira da sve osobe s mentalnim poremećajima imaju pravo živjeti i raditi, do mogućeg obima, u zajednici. Otuda i obaveza osoblja centara za mentalno zdravlje u zajednici da poduzimaju sve potrebne aktivnosti kako bi se očuvalo stanje dobrog mentalnog zdravlja stanovništva određenog područja na kojem djeluju. Više u: A. Mehić i S. Bodnaruk, Usklađenost propisa o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama Federacije BiH sa međunarodnim dokumentima, Fondacija Centar za javno pravo Sarajevo, 2014. god., str. 45.



63 „Službene novine Federacije BiH“, broj. 56/13, Isp. 58/13, 74/14, 94/15, 12/16 i 25/17. Federalna esencijalna lista lijekova sastavni je dio ove Odluke i čine je dvije liste, i to: A lista lijekova – lijekovi s učešćem Zavoda zdravstvenog osiguranja kantona u cijeni lijeka od 100%, odnosno lijekovi za koje nije moguće utvrđivati neposredno učešće osiguranika u nabavci saglasno Odluci o maksimalnim iznosima neposrednog učešća osiguranih osoba u troškovima korištenja pojedinih vidova zdravstvene zaštite u osnovnom paketu zdravstvenih prava, kao i kantonalnim odlukama iz ove oblasti; i B lista lijekova – lijekovi s učešćem Zavoda u procentualnom iznosu određenom odlukom vlade kantona saglasno finansijskim mogućnostima kantona, a u koju nisu uključeni ampulirani lijekovi.



31

Ovdje je važno spomenuti i Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata65, koji utvrđuje prava, obaveze i odgovornosti pacijenata prilikom korištenja zdravstvene zaštite, način korištenja tih prava, način zaštite i unapređenja tih prava, kao i druga pitanja u vezi s pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata. Zakon određuje i načela na kojima se zasniva, a to su: poštivanje ljudskog dostojanstva pacijenta, poštivanje prava na fizički i mentalni integritet pacijenta i ličnu sigurnost, poštivanje zaštite ličnosti pacijenta, uključujući poštivanje njegove privatnosti, svjetonazora, njegovih moralnih i vjerskih uvjerenja.66

Na kraju ovog dijela potrebno je ukazati i na određene propise koji ne proizlaze direktno iz sistema zdravstva, ali jesu bitni u kontekstu zaštite prava osoba s duševnim smetnjama, kao što su: Porodični zakon Federacije BiH,67 Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom,68 Zakon o vanparničnom postupku,69 Krivični zakon,70 Zakon o krivičnom postupku71 i Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH,72 te Sporazum o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku kojim se izriče mjera liječenja.73

Svi navedeni propisi, direktno ili indirektno, od značaja su za postupanje prema osobama s mentalnim poremećajima i u svojoj ukupnosti predstavljaju pravni okvir za ostvarivanje prava osoba s mentalnim poremećajima u Federaciji BiH.

3.2.2. Strateški dokumenti i propisi iz oblasti socijalne zaštite – Federacija Bosne i Hercegovine

Domaći strateški dokumenti iz oblasti socijalne zaštite o kojima je potrebno voditi računa u procesu socijalnog uključivanja korisnika usluga mentalnog zdravlja su:

• Strategija za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom u Federaciji Bosne i Hercegovine 2011–2015, dokument nastao u cilju stvaranja uvjeta za implementaciju Politike u oblasti invalidnosti u Bosni i Hercegovini i usklađivanja djelovanja na području zaštite osoba s invaliditetom s dostignutim evropskim i svjetskim standardima i svim trendovima koji imaju za cilj nastojanje da sva područja života i djelovanja budu otvorena i pristupačna osobama s invaliditetom;

• Strategija deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne zaštite u Federaciji BiH (2014–2020)74, Federalno ministarstvo rada i socijalne politike zaduženo je za izradu pratećeg Akcijskog plana, koji je u formi nacrta početkom 2015. godine upućen na mišljenje resornim kantonalnim ministarstvima. Strategija je prepoznala potrebu da se za osobe s najtežom vrstom i stepenom invaliditeta uvede institut ličnog asistenta, kojim se ovim osobama pruža mogućnost nezavisnijeg planiranja života i uključivanja u život zajednice,75 što odgovara konceptu


66 Član 5. Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata.

67 „Službene novine Federacije BiH“, broj 36/05, 41/05 i 31/14



70 „Službene novine Federacije BiH“, broj 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16

71 „Službene novine Federacije BiH“, broj 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 09/09, 12/10, 8/13 i 59/14

72 „Službene novine Federacije BiH“, broj 44/98, 42/99 i 12/09


74 Na prijedlog Federalnog ministarstva rada i socijalne politike Vlada Federacije BiH usvojila je Strategiju na svojoj 124. sjednici od 10.07.2014. god.

75 Strategija deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine (2014–2020), Vlada Federacije BiH, 2014.god., str. 36.


32

„asistiranog odlučivanja“.76 Također, Strategija je prepoznala da je važno zakonski omogućiti da osobe s invaliditetom dobiju podršku koja im je potrebna kako bi autonomno donosile odluke s kojima se suočavaju.77 Ovo je definitivno oblast koja će morati pretrpjeti radikalnu reformu u kontekstu implementiranja Konvencije o pravima osoba s invaliditetom78;

• Plan razvoja službi stanovanja u lokalnoj zajednici uz podršku u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je, uz podršku Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, 2012. godine pripremio i objavio Savez organizacija za podršku osobama s intelektualnim poteškoćama Federacije Bosne i Hercegovine (SUMERO).

Od federalnih zakonskih i podzakonskih akata na poseban je način potrebno istaknuti sljedeće:

• Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodica s djecom,79 posebno u dijelu koji se odnosi na osnivanje i rad udruženja osoba s invaliditetom (čl. 51–53. Zakona);

• Pravilnik o standardima za rad i pružanje usluga u ustanovama socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine,80 kojim su predstavljeni zahtjevi koje ustanova treba ispuniti u pogledu lokacije, građevinskog objekta, prostorija, opreme, kapaciteta, dnevne i noćne smjene, kućnog reda, održavanja higijene, ishrane, angažiranja stručnih i drugih radnika, kao i usluga koje ustanova pruža nezavisno o korisničkoj grupi kojoj je usluga namijenjena. U kontekstu socijalnog uključivanja korisnika usluga mentalnog zdravlja posebno su važne odredbe čl. 38–41. Zakona, koje govore o stanovanju u zajednici uz podršku, privremenom stanovanju uz podršku, stambenim zajednicama uz podršku, kao i stručnim radnicima za pružanje ovog vida podrške;

• Zaključci Vlade Federacije BiH, V. broj: 1591/2012 od 04.12.2012. godine, koji predstavljaju osnovnu inicijativu iz koje proizlaze daljnji reformski procesi deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne zaštite u Federaciji BiH. Zaključci se odnose na potrebu poduzimanja zajedničkih mjera svih zainteresiranih aktera u procesu mijenjanja zastarjelog institucionalnog sistema zaštite osoba s invaliditetom u skladu s donesenom politikom u oblasti invalidnosti, kao i na obustavu ulaganja finansijskih sredstava u proširenje kapaciteta postojećih ustanova za smještaj osoba s invaliditetom. Za razliku od dosadašnje prakse, sredstva bi se ubuduće trebala ulagati u kvalitet življenja korisnika u ustanovama i razvoj usluga stanovanja u zajednici uz podršku.

Međutim, bitno je ukazati da nakon usvajanja Konvencije o pravima osoba s invaliditetom značajne promjene u nacionalnim sistemima mora pretrpjeti institut starateljstva, odnosno pravna rješenja o oduzimanju poslovne sposobnosti. Tendencije modernih demokratskih sistema, koje proizlaze iz duha navedene Konvencije, kreću se u pravcu osiguranja zakonske zabrane oduzimanja potpune poslovne sposobnosti i zagovaranja koncepta asistiranog odlučivanja, kao prava osoba s invaliditetom.81 Time što se ovim osobama oduzima pravo na samostalno donošenje važnih odluka uskraćuje se i mogućnost izbora toga gdje će i kako živjeti.

76 Evropski sud za ljudska prava: Stanev protiv Bugarske (2012), br. 36760/06, presuda od 17.01.2012, par. 85.

77 Strategija deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine (2014–2020), Vlada Federacije BiH, 2014. god., str. 41.

78 Više o procesima reforme sistema starateljstva, naprimjer u Mađarskoj i Češkoj, vidi u: Pravo da donesem odluku – pitanje lišavanja poslovne sposobnosti lica sa invaliditetom u Srbiji i preporuke za dalji rad na usklađivanju domaćeg zakonodavstva i prakse sa Konvencijom o pravima lica sa invaliditetom, Inicijativa za inkluziju Veliki Mali, Pančevo 2010, str. 34–39.


80 “Službene novine Federacije BiH”, broj 15/13

81 Član 12. stav 2. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom utvrđuje “da će države potpisnice prihvatiti da osobe s invaliditetom imaju pravnu i poslovnu sposobnost na jednakoj osnovi kao i druge osobe u svim aspektima života”.


33

Sveobuhvatna reforma sistema socijalne zaštite bitno će se zasnivati na sprovođenju Strategije deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne zaštite u Federaciji BiH (2014–2020), uključujući reviziju porodičnopravnih propisa i instituta starateljstva. Također, ona će zahtijevati i osiguranje budžetskih sredstava za programe podrške u zajednici namijenjene osobama s invaliditetom. Deinstitucionalizacija kao proces mora teći postepeno, a razvijanje alternativa postojećim uslugama socijalne zaštite mora biti vođeno i koordinirano od vladinog sektora, uz jačanje partnerskih odnosa sa sektorom civilnog društva. Razvijanje partnerstva sa sektorom civilnog društva podrazumijeva saradnju u sprovođenju sljedećih programa: borbe protiv stigmatizacije; osnaživanja i rehabilitacije osoba s mentalnim poremećajima; stanovanja u lokalnoj zajednici uz podršku; samozastupanja, pomoći u procesu zapošljavanja i prekvalifikaciji, kao i drugim programima usmjerenim na jačanje ličnog integriteta osoba s mentalnim poremećajima i njihov život u zajednici.

Također, osim navedenih propisa u oblasti socijalne zaštite, treba istaći i sljedeće propise:

• Zakon o radu Federacije BiH82, koji načelno utvrđuje zabranu diskriminacije radnika kao i osobe koja traži zaposlenje s obzirom na spol, spolno opredjeljenje, bračno stanje, porodične obaveze, starost, invalidnost, trudnoću, jezik, vjeru, političko i drugo mišljenje, nacionalnu pripadnost, socijalno porijeklo, imovno stanje, rođenje, rasu, boju kože, članstvo ili nečlanstvo u političkim strankama i sindikatima, zdravstveni status ili neko drugo lično svojstvo;

• Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih osoba83, koji također predviđa da nijedna osoba ne može biti stavljena u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovinskog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti, članstva u političkoj stranci ili članstva ili nečlanstva u sindikatu ili tjelesnih i duševnih poteškoća;

• Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju osoba s invaliditetom84, koji uređuje profesionalnu rehabilitaciju, osposobljavanje i zapošljavanje osoba s invaliditetom sa smanjenom radnom sposobnošću, osnivanje i djelatnost ustanova, privrednih društava i drugih pravnih osoba koje se bave profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem osoba s invaliditetom, osnivanje i rad Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom i druga pitanja u vezi s profesionalnom rehabilitacijom, osposobljavanjem i zapošljavanjem osoba s invaliditetom. Prema ovom Zakonu, osoba s invaliditetom je osoba kod koje postoji tjelesno, čulno ili mentalno oštećenje, koje za posljedicu ima trajnu ili privremenu smanjenu mogućnost rada i zadovoljavanja ličnih potreba u svakodnevnom životu najmanje 12 mjeseci.

Nažalost, iako postojeće zakonodavstvo načelno predviđa jednaka prava za sve, ipak su osobe s invaliditetom često diskriminirane na tržištu rada. Ova je grupa često izložena riziku od doživotne neaktivnosti, s vrlo vjerovatnim posljedicama socijalne isključenosti i siromaštva. Osobe s invaliditetom imaju značajno manje mogućnosti za učešće na tržištu rada. Kao osnovne prepreke za njihovo zapošljavanje mogu se navesti sljedeći razlozi:

• osobe s invaliditetom ne raspolažu adekvatnim znanjima i vještinama zbog ograničenog pristupa obrazovanju, obuci i poslu;

• radna mjesta nisu prilagođena potrebama osoba s invaliditetom;• poslodavci imaju negativan stav prema zapošljavaju osoba s invaliditetom;• zakonodavstvo koje se odnosi na penzijsko osiguranje i radno vrijeme nefleksibilno je i ne

dopušta prilagođavanje potrebama osoba s invaliditetom.

82 „Službene novine Federacije BiH”, broj 26/16

83 „Službene novine Federacije BiH”, broj 55/00, 41/01, 22/05 i 9/08



34

3.2.3. Propisi o zaštiti osoba s mentalnim poremećajima – Republika Srpska

U Republici Srpskoj postoji niz zakonskih, podzakonskih, političkih, ali i strateških dokumenata koji reguliraju prava vezana za zdravstvenu zaštitu osoba s mentalnim poremećajima, i to:

• Zakon o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima85, koji propisuje osnovna načela, način organiziranja i sprovođenja zaštite kao i pretpostavke za primjenu mjera i postupanja prema osobama s mentalnim poremećajima.

Dobra strana Zakona je što predviđa uključivanje suda, ministra zdravlja i socijalne zaštite, komisije za zaštitu osoba s mentalnim poremećajima i Etičke komisije za mentalno zdravlje kada se donose odluke o prisilnom smještaju i/ili biomedicinskim istraživanjima;

• Zakon o zdravstvenoj zaštiti86, koji uređuje osiguranje zdravstvene zaštite, načela zdravstvene zaštite, prava i obaveze građana i pacijenata u ostvarivanju zdravstvene zaštite bez diskriminacije po bilo kojem osnovu, uključujući i osobe s invaliditetom i osobe s mentalnim poremećajima. Zdravstvena zaštita građana sprovodi se na načelima jednakosti, dostupnosti, sveobuhvatnosti, kontinuiteta i koordinacije;

• Zakon o zdravstvenom osiguranju87, koji uređuje sistem obaveznog i proširenog zdravstvenog osiguranja, prava iz osiguranja, način ostvarivanja prava i načela privatnog zdravstvenog osiguranja. Osobe s invaliditetom kao i osobe s mentalnim poremećajima imaju pravo na zdravstvenu zaštitu pod jednakim uvjetima kao i ostale osigurane osobe koju ostvaruju kod doktora porodične medicine, konsultativnih i dijagnostičkih službi u domu zdravlja, apoteci, bolnici, klinici i specijaliziranim bolnicama.

3.2.4. Strateški dokumenti i propisi iz oblasti socijalne zaštite – Republika Srpska

Strateški dokumenti iz oblasti socijalne zaštite u Republici Srpskoj o kojima je potrebno voditi računa u procesu socijalnog uključivanja korisnika usluga mentalnog zdravlja su sljedeći:

• Strategija unapređenja društvenog položaja lica sa invaliditetom u Republici Srpskoj 2017–202688 – vizija Strategije je stvaranje društva jednakih mogućnosti i sprovođenje aktivnosti na ravnopravnom učestvovanju osoba s invaliditetom u građanskim, političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim oblastima života;

• Dokument „Stanje i perspektive razvoja socijalne zaštite u Republici Srpskoj“, strateški dokument koji je izradilo Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske 2008. godine.

Zakonski propisi iz oblasti socijalne, dječije i porodične zaštite, rada i zapošljavanja, boračko-invalidske zaštite, te penzijsko-invalidskog osiguranja, svojim odredbama omogućuju zaštitu korisnika usluga mentalnog zdravlja.

• Zakon o socijalnoj zaštiti89 uređuje da djelatnost socijalne zaštite obuhvata mjere i aktivnosti za stvaranje uvjeta za ostvarivanje zaštitne funkcije porodice, uvjeta za samostalan život i rad osoba koja se nalaze u stanju socijalne potrebe ili za njihovo aktiviranje u skladu sa sposobnostima, omogućivanje sredstava za život materijalno neosiguranim i za rad nesposobnim osobama i drugim građanima koji su u stanju socijalne potrebe, kao i pružanje drugih oblika socijalne zaštite.

85 „Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 46/04

86 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 106/09i 44/15.

87 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 18/99, 51/01, 70/01, 51/03, 57/03, 17/08, 01/09,01/09, 106/09i 39/16.

88 „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 44/17.

89 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 37/12 i 90/16


35

• Zakon o radu90 uređuje pravo na rad, kao jedno od osnovnih ljudskih prava, koje garantiraju i štite ključni međunarodni dokumenti proizišli iz načela da svaki čovjek ima urođena, jednaka, neotuđiva i univerzalna prava koja proizlaze iz dostojanstva svih ljudskih bića. Svaka država dužna je to pravo osigurati i osobama s invaliditetom kako bi se osigurali osnovni uvjeti za održavanje vlastite egzistencije i njihove društvene uključenosti. Radnik, kao i osoba koja traži zaposlenje, ne može biti stavljen u neravnopravan položaj prilikom ostvarivanja prava po osnovu rada i prava na zaposlenje zbog rase, etničke ili nacionalne pripadnosti, boje kože, spola, jezika, religije, političkog ili drugog mišljenja i uvjerenja, socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva ili nečlanstva u sindikatu ili političkoj organizaciji, fizičkog i duševnog zdravlja i drugih obilježja koja nisu u neposrednoj vezi s prirodom radnog odnosa.

• Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida Republike Srpske91 uređuje prava, uvjete i postupak profesionalne rehabilitacije osposobljavanja i zapošljavanja osoba s invaliditetom i smanjenom radnom sposobnošću, osnivanje organizacija i djelatnost ustanova, privrednih društava i drugih organizacija koje se bave profesionalnom rehabilitacijom i zapošljavanjem invalida, pod općim i posebnim uvjetima. Dakle, ovim je zakonom osigurana socijalna uključenost svih invalidnih osoba, uključujući i korisnike usluga mentalnog zdravlja.

• Porodični zakon Republike Srpske92 propisuje da su roditelji dužni izdržavati svoju djecu s invaliditetom sve dok te okolnosti postoje. Djeca su dužna izdržavati svoje roditelje ako oni nisu radno sposobni. Bračni supružnik dužan je izdržavati radno nesposobnog bračnog partnera. Također, krvni srodnici u prvoj liniji dužni su izdržavati osobu s invaliditetom.

• Zakon o dječijoj zaštiti Republike Srpske93 propisuje da dječiju zaštitu, u smislu ovog zakona, čine prava roditelja i djece i organizirane djelatnosti i aktivnosti kojima se omogućuje odgovarajuća sadržina rada s djecom bez roditeljskog staranja, djecom sa smetnjama u razvoju, djecom na dužem bolničkom liječenju i djecom iz socijalno ugroženih porodica.

• Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske94 osigurava socijalnu sigurnost i osobama pripadnicima vojnih jedinica koje su invaliditet stekle po osnovu mentalnih bolesti.

• Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata95 pruža socijalnu sigurnost i osobama koje su invaliditet stekle kao civilne žrtve rata po osnovu mentalnih bolesti.

• Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske96 – sadašnji penzijski sistem zakonski uspostavlja sigurnost za trajan gubitak radne sposobnosti (invalidska penzija) i pravo na prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju ukoliko je utvrđena smanjena radna sposobnost, čime je omogućeno zapošljavanje na novom radnom mjestu koje odgovara radnoj sposobnosti. Invalidska penzija u smislu navedenog zakona i pravilnika za ocjenu radne sposobnosti može se ostvariti i za određene mentalne bolesti.

Osim navedenih zakona, postoje propisi i iz drugih pravnih oblasti koje sadrže odredbe koje se tiču korisnika usluga mentalnog zdravlja.

90 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 1/16


92 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 54/02, 41/08 i 63/14



95 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 24/10 – prečišćeni tekst



36

***

Cijeneći izneseno, smanjivanje mogućnosti da osobe s mentalnim poremećajima postanu žrtve štetnog djelovanja drugih treba tražiti u striktnoj primjeni prihvaćenih konvencija i deklaracija o ljudskim pravima i pravima osoba s mentalnim poremećajima, preciznijoj i modernoj zakonskoj regulativi usklađenoj s međunarodnim standardima, te uspostavi efektivnih mehanizama zaštite garantiranih prava. Politika, strategije, zakonski okvir i praksa mentalnog zdravlja u cijeloj evropskoj regiji prolaze kroz proces transformacije, stoga i BiH, putem nadležnih tijela, a saglasno ustavnoj podjeli vlasti, mora adekvatno pratiti te promjene.97

97 Mehić A. i Bodnaruk S. (2014). Usklađenost propisa o zaštiti lica sa duševnim smetnjama Federacije BiH sa međunarodnim dokumentima, Fondacija Centar za javno pravo Sarajevo (str. 51)


37

4. SOCIJALNA INKLUZIJA

Inkluzija je normalna razvojna i socijalna kategorija koja se dešava tokom cijelog života. Njome širimo svoje potrebe i odnose i bez inkluzije nema procesa socijalizacije.

Inkluzija je uključivanje u ravnopravan odnos, u svijet jednakih mogućnosti izbora i svijet jednakih prava. Ona nije dekret i ne može se samo pravno riješiti. To je filozofija života, za koju trebaju empatija, povjerenje i u kojoj se svakome daju jednake šanse. Nije nikakva namjera da inkluzijom izjednačavamo sve ljude, jer su oni različiti po svojim mogućnostima. Mi ne možemo ljudima postavljati limite i razne forme ograničenja prije nego što im damo bilo kakvu šansu da iskažu svoje potrebe i preostale talente. Socijalnom inkluzijom rastu naši mentalni gabariti, šire se naši vidici, sazrijevaju naše interpretacije svijeta i smisao značenja života. Bez inkluzije ne može se ostvariti naš koncept punog života u zajednici. Inkluzija je, na neki način, socijalna i moralna dekontaminacija posljedica koje su nanijele stigma i diskriminacija.

Socijalna inkluzija osoba s mentalnim poremećajem kompleksan je društveni proces i ne bi se trebao shvatiti jednostrano, odnosno kao nešto što se tiče samo osobe čiju inkluziju vršimo. Potrebno je proces inkluzije raditi sa svim relevantnim faktorima u zajednici i za ovaj proces trebaju se pripremiti i promijeniti svi.

Izolirana jedinka nije isto što i pojedinac u grupi. U grupi se ponašamo različito, jer tu dolazi do formiranja grupnih normi, grupnog rješavanja problema i grupnog odlučivanja. Također, dolazi do promjena u ponašanju pojedinca usljed utjecaja drugih osoba u grupi. Allport ovo naziva socijalnom facilitacijom. Mi ne možemo koristiti ljekovitost grupe i njen terapijski potencijal ukoliko i sami nismo članovi grupe.98 Inkluzija je, dakle, bazirana na urođenoj društvenosti čovjeka kao bića i urođenom dostojanstvu. Pravo na slobodu izbora prva je stepenica u inkluziji.

Suština inkluzije uvijek je ista. Razlikuju se samo fokus-grupe čiju inkluziju vršimo. Najteža i najsloženija je inkluzija osoba s mentalnim poremećajima, jer što je intenzitet stigme veći, inkluzija je teža.

Osobe s mentalnim poremećajima imaju sve aspekte isključenja, što ih još više onesposobljava.

Socijalna je isključenost puno više od nezaposlenosti i siromaštva, tako da je inkluzija mnogo više od zaposlenosti i novčane pomoći. Osobe s mentalnim poremećajem žele život u kojem će moći stvarati porodicu, participirati u što je moguće većem broju sfera života, i to u kapacitetima koji su limitirani njihovim realnim mogućnostima.99

Za inkluziju je bitna stručna, naučna komunikacija profesionalaca sa zajednicom, svim značajnim faktorima u zajednici, svim autoritetima i potencijalnim poslodavcima. Htjeli ili ne, profesionalci su na neki način garant za predvidivo ponašanje osoba s mentalnim poremećajima, jer građani uglavnom pomno prate stepen inkluzije korisnika u profesionalnim institucijama (centrima za mentalno zdravlje, centrima za socijalni rad i sl.) stalno posmatrajući kako ih profesionalci doživljavaju i kako se prema njima odnose. Profesionalci iz oblasti mentalnog zdravlja često prave razne analize o stavovima ,,drugih“ prema osobama s mentalnim poremećajima, dok su studije o stavovima profesionalaca prema ovoj populaciji vrlo rijetke. Također, inkluzija nije samo pravni, administrativni čin, premda se često u njenom sprovođenju pozivamo na zakone i konvencije. To je prije svega promjena stanja svijesti o suštini mentalnog poremećaja. Inkluzija

98 Rot N. (1999). Psihologija grupa, Beograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

99 Levitas R., Pantazis C., Fahmy E., Gordon D., Lloyd E., Patsios D. (2007). The multidimensional analysis of social exclusion. Department of Sociology and School for Social Policy Townsend Center for the International Study of Poverty and Bristol Institute for Public Affairs University of Bristol, Bristol


38

se radi na istom prostoru, u istom vremenu s istim ljudima. To ne treba shvatiti kao proces naseljavanja s drugim osobama, prevaspitanim članovima zajednice. To je u suštini promjena stavova u odnosu na neki problem i zahtijeva izlazak iz stereotipnog gledanja na problem.

Dva su osnovna razloga zbog čega čovjek treba biti uključen u socijalnu zajednicu:

1. zadovoljavanje raznih vrsta ljudskih potreba koje se mogu zadovoljiti samo u grupi,

2. urođena društvenost čovjeka (urođena instinktivna potreba svojstvena i mnogim drugim bićima).100

Ciljevi inkluzije osoba s mentalnim poremećajem su:

• podizanje socijalnog funkcioniranja osoba na viši nivo;

• podizanje mentalnog zdravlja na viši nivo i

• podizanje kvaliteta života prema skali SZO (Svjetske zdravstvene organizacije) na viši nivo.

Socijalna inkluzija osoba s mentalnim poremećajima mora se raditi uporedo s procesom destigmatizacije, rušenjem stereotipa o neizlječivosti mentalnog poremećaja, kao i stereotipa o kriminogenosti osoba s mentalnim poremećajem.101

Stepen inkluzije direktno je proporcionalan stepenu rušenja predrasuda i negativnih stavova prema mentalnom poremećaju i stepenu uspješne destigmatizacije mentalnog poremećaja. Socijalna je inkluzija finalizacija svih naših stremljenja, svih naših aktivnosti u procesu implementacije svih znanja iz oblasti mentalnog zdravlja. Osoba čiju inkluziju vršimo može koristiti terapijske efekte grupe (zajednice) samo ako je unutar grupe. Osobe s mentalnim poremećajima veoma su često izvan terapijskih mogućnosti drugih grupa. One tek povratkom u grupu zahvaljujući inkluziji formiraju nove odnose koji su preduvjet oporavka. Oporavak u mentalnom zdravlju razlikuje se od oporavka u somatskoj medicini. Osoba s mentalnim poremećajem može se oporaviti samo u kontekstu odnosa s drugima i to predstavlja bit inkluzije.

Međutim, postoje faktori koji sprečavaju inkluziju u BiH (stručni i moralni izazovi), i to su:

• postkonfliktno društvo;

• destrukcija svih mehanizama za pravnu zaštitu ljudskih prava i socijalne zaštite;

• velika ekonomska kriza;

• smanjen empatijski kapacitet građana usljed kolektivne traume;

• opće nepovjerenje i

• pokidane socijalne i emocionalne veze među ljudima.

Živimo u eri ekonomske krize, recesije, te moralna i stručna obaveza profesionalaca iz mentalnog zdravlja jeste da ne smiju dozvoliti da sadašnje stanje bude argument protiv inkluzije, jer inkluzija ne smije biti skupa, niti smije biti samo ekonomska kategorija. Inkluzija nikad ne smije potpadati pod utjecaj ekonomskog racionalizma.

Svrha inkluzije osoba s mentalnim poremećajem jeste uživanje mogućnosti korištenja ili pravo na mogućnost korištenja socijalnih, kulturnih i ekonomskih blagodati cijelog društva. Za proces inkluzije nije dovoljan samo novac, ne mogu se sve potrebe osoba s mentalnim poremećajem reducirati samo na novčani ček, hranu i stan. Inkluzijom povećavamo šanse i mogućnosti da osoba s mentalnim poremećajem može biti drugačije viđena, da sama sebe može drugačije doživjeti i da joj se povećaju potrebe. Naime, širenjem

100 Rot N. (1999). Psihologija grupa, Beograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva

101 Jaspers K. (1990). Opšta psihopatologija, drugo izdanje, Beograd, Prosveta – Beograd, Prosveta – Niš


39

spektra potreba šire se lični mentalni gabariti. Bitno je naglasiti da osoba s mentalnim poremećajem ima mogućnost izbora, a ne da joj se odrede svi parametri življenja i da joj se postavljaju limiti na svim poljima.

Konačni cilj svakog tretmana u mentalnom zdravlju, kao i socijalne inkluzije, je put u normalnost, odnosno težnja ka višem nivou funkcionalnosti i konvencionalnog tumačenja normalnosti. Inkluzijom osobi s mentalnim poremećajem vraćamo samopoštovanje, dostojanstvo, jačamo njenu samostalnost, širimo obuhvat njenih komunikacija i poboljšavamo kvalitet života.

4.1. PROCES USPOSTAVLJANJA I ODRŽAVANJA SOCIJALNE INKLUZIJE

Socijalna inkluzija osoba s mentalnim poremećajem treba se sprovoditi po istom modelu kako se vrši i socijalna inkluzija osoba s teškim somatskim oboljenjima i drugim formama invaliditeta. Pravna osnova za socijalnu inkluziju osoba s mentalnim poremećajem jeste pravo na život u zajednici. Inkluzijom se osoba s mentalnim poremećajima vraća tamo gdje pripada, a to je grupa (zajednica), jer je čovjek grupno biće.102

Međutim, pitanje je šta sve treba poduzeti da bi se mogao ostvariti kontinuitet socijalne inkluzije osoba s mentalnim poremećajem.

Za socijalnu inkluziju osobe s mentalnim poremećajima treba se mijenjati kulturna i moralna matrica čovječanstva, treba se kontinuirano raditi na promociji mentalnog zdravlja, prevenciji stigme i diskriminacije, kao i na pronalaženju najefikasnijih metoda destigmatizacije.

Metode destigmatizacije možemo svesti na sljedeće:

• obrazovanje;

• protest protiv stigme i stereotipa prema osobama s mentalnim poremećajem;

• lični kontakt s osobama s mentalnim poremećajem;

• simuliranje invalidnosti;

• persuazija namijenjena za mijenjanje emocionalne komponente stava.103

Socijalna inkluzija trebala bi se prvo odvijati u porodici, zdravstvenom sektoru, krugu prijatelja, na neki način u sredinama koje imaju prirodnu toleranciju prema osobi s mentalnim poremećajem (terapijske sredine). Zatim se ide na inkluziju cijelih ovih grupa u širu zajednicu. Iz ovoga proizlazi da socijalna inkluzija ima više nivoa: lični, porodični, lokalni, nacionalni i međunarodni. Ona podrazumijeva prevenciju institucionalizacije i treba je uvijek usmjeriti na individuu u njenom prirodnom, emocionalnom i socijalnom okruženju uzimajući u obzir realne mogućnosti svakog pojedinca čiju inkluziju vršimo.

Iz gore navedenog proizlazi da se proces socijalne inkluzije ne može sprovoditi kroz dominantni kulturni i medicinski model, u kojima je briga za mentalno zdravlje još dobrim dijelom fokusirana na hospitalni tretman osoba s mentalnim poremećajem. Zato je potrebno razvijati model mentalnog zdravlja u zajednici, jer taj model manje stigmatizira osobe s mentalnim poremećajima, što direktno utječe na uspjeh inkluzije.

Bitno je napomenuti da nema socijalne inkluzije bez centara za mentalno zdravlje, jer taj model pruža usluge mentalnog zdravlja u prirodnoj terapijskoj sredini.

102 Kecmanović D. (2012). Psihijatrija protiv sebe, CLIO, Beograd

103 Corbière M., Samson E., Villoti P., Pelletier J.F., (2012) Strategies to Fight Stigma toward People with Mental Disorders: Perspectives from Different Stakeholders. The Scientific World Journal


40

Također, socijalnom inkluzijom osoba s mentalnim poremećajem pomažemo i u zaštiti njihovog fizičkog zdravlja. Nejednakost u brzini uspostavljanja dijagnoze fizičke bolesti i lošije brige za njihovo somatsko zdravlje doprinosi tome da te osobe žive kraće od očekivanog života osobe „bez mentalnog poremećaja“. Kada se na mentalni poremećaj doda i somatski poremećaj, to dovodi do začaranog kruga, do povećanja rizika nezaposlenosti, marginalizacije, nedovoljne zdravstvene brige i socijalnog isključivanja. Iz ovoga možemo zaključiti da se osobe s mentalnim poremećajem sporije integriraju i zbog lošijeg somatskog zdravlja. Taj začarani krug često dovodi do totalne isključenosti iz društva osoba s mentalnim poremećajem.

Realno je očekivati da će u inicijalnoj fazi inkluzije osobe s mentalnim poremećajem više morati uraditi javni sektor. U javnom sektoru lakše je provesti pozitivna pravna rješenja iz zakona i konvencija o osobama s mentalnim poremećajima. U prvom redu, intenzivnije se mora uključiti sektor javnog zdravstva, zatim sektor socijalne zaštite, a poslije i druge javne ustanove, te na kraju i privatni sektor.

Mentalni poremećaj i sve veći broj osoba s mentalnim poremećajem nije samo privatni problem pojedinca i njegove porodice. To je javni problem i javno ga treba i rješavati. Sve intervencije u procesu socijalne inkluzije osoba s mentalnim poremećajima trebaju biti sinhronizirane, kontinuirane, stručne, mjerljive, bazirane na epidemiologiji i uzrocima mentalnih poremećaja, na realnim procjenama svih bitnih parametara iz oblasti zdravstva, socijalne zaštite, kulture, obrazovanja, politike, privrede. Samo takav integrativni pristup može dati realne mogućnosti za intervencije u svim sektorima bitnim za proces socijalnog uključivanja.

4.2. ASPEKTI SOCIJALNE INKLUZIJE (OPĆE ODREDNICE)

Potrebe socijalne inkluzije ne može zadovoljiti pojedinac, jedna profesija, jedan sektor bez obzira na kojem nivou oni bili. Socijalna inkluzija osoba s mentalnim poremećajem složen je proces koji zadire u mnoge aspekte ljudskog života, pa bi se moglo reći da ona ima više dimenzija: moralnu, pravnu, psihološku, medicinsku, socijalnu, ekonomsku, kulturnu i dr. Svaka ova kategorija ima bitne elemente i resurse koji se trebaju koristiti u procesu socijalnog uključivanja.

Kod procesa inkluzije bitno je imati uvid u realno stanje na svim poljima, uraditi epidemiologiju mentalnih poremećaja, zatim pojedinačne procjene sposobnosti osoba s mentalnim poremećajem, snimiti realno stanje u privredi i poljoprivredi, spektar potencijalnih radnih mjesta na kojima bi se mogle zaposliti osobe s mentalnim poremećajem. Zatim se treba sagledati realno stanje u profesionalnom sektoru, centrima za mentalno zdravlje, centrima za socijalni rad, biroima za zapošljavanje, kao i stanje u korisničkim udruženjima.

Udruženja korisnika trebala bi biti centralna tačka oko kojih se odvija cijeli proces inkluzije. Ona bi zajedno s profesionalcima trebala napraviti procjene svih potencijalnih zaposlenika među osobama s mentalnim poremećajima, obići sve potencijalne poslodavce koji bi im mogli dati zaposlenje, organizirati razne kurseve, prekvalifikacije i dokvalifikacije koje će biti sinhronizirane u pogledu realnih mogućnosti osoba s mentalnim poremećajima i radnih mjesta koje bi poslodavci mogli ponuditi, te napraviti plan svih mogućih oblika radne angažiranosti: zapošljavanje uz podršku, na otvorenom tržištu, u zaštićenim i poluzaštićenim uvjetima rada, poslovima na određeni broj sati, nadnicama, servisima za povremeno obavljanje poslova čišćenja i rada na poljoprivrednim farmama.104

Profesionalci bi nenametljivo, pažljivo, terapeutski trebali biti uključeni u sve ove aktivnosti kao facilitatori. Oni trebaju biti spremni na relapse mentalnog poremećaja u toku inkluzije, otkaze, nepredvidive događaje

104 Tait L. and Lester H. (2005) „Encouraging user involvement in mental health services, Advances in psychiatric treatment“, Journal of continuing professional development, str. 11: 168–175.


41

koje nosi život i posao, bankrot firmi i ne shvatati da su sve radnje i aktivnosti koje su poduzete u procesu socijalne inkluzije definitivne bez mogućnosti korekcije.

Zbog mogućih gore navedenih pojava (problema) profesionalci trebaju biti dostupni osobama s mentalnim poremećajima, korisničkim udruženjima i poslodavcima u svakom trenutku.

Potrebno je pravno zaštititi osobe s mentalnim poremećajem, ali za njihovu potpunu integraciju u sistem treba puno više od konvencija, deklaracija, zakona i uredbi.

Bitno je stalno mjeriti negativne efekte stigme i diskriminacije, ali i efekte socijalne inkluzije. U cijeli proces destigmatizacije i socijalne inkluzije veoma je bitno od početka uključiti osobe koje imaju iskustvo mentalnog poremećaja. Treba raditi i na destigmatizaciji svih profesija i pojedinaca koji su svojim angažmanom sekundarno stigmatizirani.

4.3. PROMOCIJA SOCIJALNE INKLUZIJE

Promociju socijalne inkluzije osoba s mentalnim poremećajem treba raditi uporedo s promocijom mentalnog zdravlja. Socijalna inkluzija treba imati svoju promociju, koja mora biti stručna sa psihološke i marketinške strane. Bitno je od samog početka u promociju socijalne inkluzije uključiti, pored profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja i socijalne zaštite, i korisnike usluga mentalnog zdravlja, jer se njihovim uključenjem radi najbolja forma destigmatizacije. Pored njih, obavezno trebaju biti uključeni komunikolozi, zatim medijski radnici, ličnosti iz kulturnog, javnog i političkog života, volonteri i nevladine organizacije.

Profesionalci u promociju trebaju biti uključeni tako što će putem medija pokušati mijenjati pogrešne percepcije i negativne stavove građana o mentalnom poremećaju, o opasnosti osoba s mentalnim poremećajima i njihovoj kriminogenosti.

Mediji oblikuju stvarnost i stavove u vezi s mnogim značajnim temama, stoga bi profesionalci trebali sarađivati s medijima na naučnoj interpretaciji mentalnih poremećaja i osoba s mentalnim poremećajima. Taj medijski prostor u koji ne ulaze stručnjaci uvijek popunjava neko drugi, koji će zauzeti taj prostor i favorizirati kvaziistinu o tom problemu. Značaj medijske promocije socijalne inkluzije leži i u tome da građani trebaju imati što više tačnih informacija o mentalnom poremećaju da bi socijalna inkluzija u konačnici bila bolja.

Socijalnu inkluziju treba prezentirati i kao moralni čin. Na raznim tribinama trebali bi se uključiti i korisnici usluga mentalnog zdravlja koji su u dobrim remisijama i javno progovoriti o poteškoćama kroz koje su prolazili i o dodatnom teretu koji im je nanijela stigma. Na takav način mogla bi se mijenjati emocionalna komponenta stavova o mentalnom poremećaju kod građana. Također je bitno u promociju socijalne inkluzije uključiti i članove porodica, društva psihologa i psihijatara.

Stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja morali bi u svojim medijskim obraćanjima progovoriti i ponuditi odgovore na pitanja šta se dobija socijalnim isključenjem osoba s mentalnim poremećajem; da li takva osoba prestaje biti prijetnja i, također, da li se socijalnim isključenjem pojačava agresivnost osobe s mentalnim poremećajem; šta društvo socijalnim isključenjem osobe s mentalnim poremećajima dobija; zašto se iznose lažni razlozi da se opravda držanje osobe s mentalnim poremećajima „na sigurnoj udaljenosti“ i sl.

Promocijom socijalne inkluzije sprečava se daljnja pasivizacija osobe s mentalnim poremećajima, može se građanstvu pokazati potencijal i svi talenti takvih osoba, da korisnici usluga mentalnog zdravlja mogu biti odgovorni, da imaju empatiju i da mogu pomoći sebi i drugima. Promocijom pomažemo korisnicima da mogu biti drugačije viđeni od građanstva, da sami sebe mogu drugačije vidjeti i doživjeti.


42

Kroz promociju socijalne inkluzije treba upoznati korisnike i članove njihovih porodica sa svim njihovim građanskim pravima, koja su regulirana međunarodnim dokumentima i domaćim zakonima.

U promociji socijalne inkluzije važnu ulogu mogu imati i vjerski službenici, jer mentalni poremećaj ima i spiritualnu dimenziju.

Također, promocija socijalne inkluzije treba biti kontinuirana, jer se na takav način mogu promijeniti stavovi građana o mentalnom poremećaju, može se stvoriti percepcija i vjerovanje svakog pojedinca da je svaka osoba uključena u proces socijalne inkluzije dio terapijskog procesa. Tako mi postajemo „lijek nekom i neko može biti nama lijek“.

4.4. ZAKLJUČNA RAZMATRANJASocijalna inkluzija ne smije biti fakultativni problem, ona treba biti obaveza svih društvenih činilaca – ona je na neki način obavezujuća i treba biti kontinuirana.

Socijalna inkluzija osoba s mentalnim poremećajem reducira utjecaj mentalnog poremećaja na osobu s mentalnim poremećajem. Svojim angažmanom u procesu socijalne inkluzije preveniramo antisocijalno ponašanje osoba s mentalnim poremećajem.

Također, socijalna inkluzija osoba s mentalnim poremećajem najbolja je forma promocije mentalnog zdravlja.

Angažmanom osoba s mentalnim poremećajem u sve aktivnosti vezane za socijalnu inkluziju njima se vraćaju samopouzdanje i samopoštovanje. One mogu imati puno uloga koje su im bespravno oduzete upravo stigmom i socijalnim isključenjem. Zbog toga se inkluzijom ponovo jača ličnost osobe s mentalnim poremećajem.

Destigmatizacija i socijalna inkluzija trebaju se raditi kontinuirano i uporedo. One se ne mogu raditi samo kampanjski, pogotovo ne od projekta do projekta.

U procese destigmatizacije i socijalne inkluzije trebaju se svakako uključiti društva psihologa i psihijatara jer su to profesije koje su najčešće sekundarno stigmatizirane.

U cijelom ovom procesu bitno je razumijevanje građana o mentalnom poremećaju uopće. Ovdje je posebno bitan angažman mladih ljudi, jer oni lakše mijenjaju negativne stavove o mentalnom poremećaju.

Treba stalno raditi na pronalaženju novih načina za indukciju empatijskog odgovora građana prema osobama s mentalnim poremećajima, koji već imaju prema osobama sa somatskim oboljenjima i drugim formama invaliditeta.

Na mentalno zdravlje osoba s mentalnim poremećajem ne može se gledati samo kroz medicinski model. Kada je u pitanju mentalni poremećaj, stigma i inkluzija uvijek se trebaju razmatrati u više dimenzija.

Mentalno zdravlje u zajednici (tzv. komunalna psihijatrija) je nova, moralna teorija u pristupu osobama s mentalnim poremećajima, kao i mentalnom poremećaju uopće. Bez ove forme pristupa nema socijalne inkluzije osoba s mentalnim poremećajem.

Svaka zdrava politika, pa i politika mentalnog zdravlja, a u njoj posebno socijalna inkluzija osoba s mentalnim poremećajem treba imati jasne ciljeve i prioritete, kao i dobre orijentire na tom putu, kako se ne bi pogriješilo ili u slučaju greške ostavila mogućnost za brze korekcije.

Socijalna inkluzija osoba s mentalnim poremećajima najbolji je parametar za mjerenje uspjeha jedne zajednice.

U životu nema idealnih rješenja, pa tako i u procesu socijalne inkluzije nema idealnog recepta za uspjeh, ali dovoljno je čak ako iskreno priđemo ovom problemu, jer onaj ko vidi problem nazire i rješenje.


43

Bitno je uvijek imati na umu da osobe s mentalnim poremećajima nisu samo bića koja reagiraju na farmakoterapiju i da to nije nikakva eksperimentalna grupa.

Prvi uvjet svake inkluzije jeste prestanak pasivizacije osoba s mentalnim poremećajem. Oni nisu samo pacijenti već imaju još mnogo preostalih sposobnosti. Oni trebaju imati pravo definirati svoj osjećaj, svoje potrebe, svoje planove i vizije izlaska iz određenih situacija. Osobe s mentalnim poremećajima ne trebaju se stalno držati u poziciji pacijenata, potrebno ih je uključiti u sve radnje i sve aspekte života, uključiti ih u edukacije i istraživanja, jer na taj način još bolje ćemo ih upoznati i više saznati o njihovim potencijalima. Osobe s mentalnim poremećajima trebaju biti uključene u sve naučne i socijalne programe:

• u vlastitu brigu i tretman,• u upravljanje korisničkim udruženjima,• u upravljanje politikom mentalnog zdravlja,• u antistigma kampanje i procese socijalne inkluzije,• u istraživačke radove u oblasti mentalnog zdravlja.

Kada krene proces inkluzije, postavlja se pitanje ispravnosti mnogih psihijatrijskih algoritama u liječenju mentalnog poremećaja. Pacijent će se jednostavno morati uključivati u proces liječenja. Stručnjaci iz oblasti mentalnog zdravlja sami trebaju izaći iz stigme o osobama s mentalnim poremećajima i iz stigme o svom vlastitom poslu i širiti krugove tolerancije. Mnogi programi socijalne inkluzije nisu uspjeli jer osobe s mentalnim poremećajima nisu bile direktno u njih uključene. Ukoliko je osoba s mentalnim poremećajem u fazi oporavka, to ne znači da ona nema pravo da živi život punim kapacitetom i da participira u svim aspektima normalnog života, kao što su edukacije, sport, kultura, pravo na relacije (odnose) s drugima. Ne smijemo čekati da se osobe s mentalnim poremećajima u potpunosti oporave, pa da ih onda krenemo uključivati u sve aspekte života.

Osobe s mentalnim poremećajima često se žale da im profesionalci ne daju dovoljno emocionalne podrške, a one upravo više cijene emocionalnu od materijalne podrške. Kada ovim osobama damo samo materijalnu podršku, to ih još više pasivizira i čini bespomoćnim.

Inkluzija ima značaj u socijalnoj i političkoj perspektivi. Svrha inkluzije jeste da se osoba s mentalnim poremećajem dovede u fazu pune uključenosti u brigu o samoj sebi i da taj nivo brige bude što veći.

Najsuptilniji indikator dobre inkluzije je zadovoljstvo osobe s mentalnim poremećajima, jer osoba s mentalnim poremećajem ili korisnik usluga mentalnog zdravlja mnogo je više od dijagnoze.

S pozicije korisnika usluga mentalnog zdravlja, inkluzija bi trebala omogućiti:

• veći stepen samostalnosti,• participaciju osobe s mentalnim poremećajem kao aktivnog jednakog građanina na ekonomskom

i političkom polju,• preuzimanje kontrole nad vlastitim životom i tokom bolesti,• učestvovanje u tretmanu i procesu liječenja.

U socijalnoj inkluziji težimo da od pacijenta napravimo građanina, od pasivnog bića načinimo aktivno, odnosno da osoba s mentalnim poremećajem od objekta postane subjekt.

„S ostalim ljudima dijelimo isti bazični okvir orijentacije i takav okvir je osnova našeg uzajamnog razumijevanja, osjećanja da su drugi ljudi, kao i mi sami, ‘s ove’, a ne ‘s one strane’; da su nam, u osnovi, uz male varijacije od čovjeka do čovjeka, zajednička osnovna značenja stvari, ljudi, pojava.“105

105 Kecmanović D. (2012). Psihijatrija protiv sebe, CLIO, Beograd, (str.149); prema: Gips R.G.T. (2010). The intelligibility of delusion, Current Opinion in Psychiatry 23, str. 556–560.


44

5. UČEŠĆE OSOBA S MENTALNIM POREMEĆAJIMA U ZAJEDNICI

Učešće korisnika u zajednici praćeno je stereotipima; često je upravo zajednica ta koja isključuje mogućnost učešća korisnika usluga mentalnog zdravlja u društvenom životu. U ovom procesu uključenost treba biti dvostruka. Uključenost zajednice u probleme korisnika i uključenost korisnika u život zajednice od ključnog je pitanja inkluzije i razvoja jedne zajednice. Interakcija zajednice s korisnicima jedan je od načina podizanja svijesti ne samo o problemima nego posebno i o sposobnostima korisnika. Sama činjenica da je korisnik „invalid“ stvara široko rasprostranjeno mišljenje da može malo, ukoliko uopće može, dati doprinos društvu. Ovakvo mišljenje može se pobiti jedino neprestanim zajedničkim djelovanjem zajednice i korisnika. Zbog toga je potrebno razvijati zajedničke programe u zajednici (kursevi rada na računarima, časovi stranih jezika, programi rada s djecom, kampovi za mlade, sportske aktivnosti itd.). Ovakvi programi potiču pojavljivanje u javnosti i učestvovanje korisnika, što također treba biti u sklopu svih programa koji rade na potpunoj društvenoj integraciji.

U ovom procesu potrebno je motivirati i lokalne vlasti, druge nevladine organizacije i sportske klubove da u svojim aktivnostima uključe korisnike. A uz organizacije civilnog društva najčešće se povezuje i volonterski rad. Zato udruženja korisnika usluga mentalnog zdravlja trebaju volonterski rad da prepoznaju kao bitan aspekt uključivanja korisnika u zajednicu i njihovog doprinosa razvoju zajednice.

Udruženja bi trebala volonterski rad korisnika poboljšati kroz određena načela i to:

• omogućiti svim volonterima neki oblik priznanja, bilo formalnog ili neformalnog, kroz usmene, pismene ili javne zahvale, te zahvale unutar organizacije u kojoj se volonterski rad provodio,

• dati potvrdu o volonterskom radu, koja može biti putem volonterske knjižice kao jednog učinkovitog mehanizma,

• uvrstiti vrijednost volonterstva u izjavu o misiji organizacije, te ih uključiti i u druge dokumente organizacije,

• promovirati volonterski angažman korisnika u javnim događajima (sportskim, kulturnim i političkim), javnim poduzećima i u privatnom sektoru,

• javno promovirati ulogu volontera u medijma (na internet-portalima, društvenim mrežama itd.).

S druge strane, zapošljavanje korisnika zakonski je dobro uređeno, ali se teško provodi u praksi. Nabolji i najuspješni oblik zapošljavanja korisnika je u udruženjima i poduzećima za zapošljavanje osoba s invaliditetom. Posebno uspješan način povećavanja prihoda korisnika i članova njihovih porodica je neformalno zapošljavanje kroz nabavku stočnog fonda, poljoprivredne mehanizacije i dr. Prilikom pružanja podrške korisnicima pri povećanju prihoda u porodici veoma je važno da dio prihoda koje dobiju svojim radom daju drugim korisnicima u zajednici. Na taj način korisnici se osjećaju veoma korisnim za zajednicu, jer prelaze iz uloge primaoca u ulogu davaoca usluga.

Da bi se unaprijedilo zapošljavanje korisnika u udruženja, potrebno je:

• angažirati korisnike za realizaciju projekata kroz ugovore o djelu,

• oformiti zaštitne radionice za korisnike i volontere,

• angažirati korisnike na sezonskim poslovima (povezanost s javnim i privatnim poduzećima),

• promovirati zapošljavanje korisnika na otvorenom tržištu rada.


45

5.1. EDUKACIJA I TRENING

Kao posljedica njihove nesposobnosti i usljed generalno nepristupačne infrastrukture, većina korisnika prisiljena je odustati od svog obrazovanja, profesije ili bilo koje druge aktivnosti u zajednici. Kako bi se našlo rješenje za ovaj problem, udruženja korisnika programe profesionalne orijentacije trebaju staviti u žarište, jer to vodi stručnom osposobljavanju i boljem poslovnom položaju korisnika.

Udruženja korisnika usluga u mentalnom zdravlju trebaju zajedno s drugim akterima u lokalnoj zajednici (uključujući nevladine organizacije – NVO, javni i privatni sektor) raditi na razvijanju kapaciteta za uspostavljanje lokalnih centara za edukaciju. Naime, ovakve centre važeći pravni okvir u BiH ne poznaje. Međutim, bilo bi od značaja razmotriti mogućnost da se centar formira u jednoj lokalnoj zajednici, kao pilot-projekt, za određeni period, kako bi se pokazalo koliko je opravdano njegovo postojanje. Radi se o edukativnom centru koji bi se trebao zasnivati na multisektorskom pristupu, te utjecati na stepen i kvalitet edukacije kako profesionalaca, tako i korisnika. Takav centar za edukaciju, kao pilot-projekt, može se oformiti pri centru za mentalno zdravlje, centru za socijalni rad ili udruženju korisnika (uz podršku profesionalaca), ali da stvori ulogu prepoznatog mjesta gdje se razgovara o izazovima na nivou zajednice u vezi sa zaštitom mentalnog zdravlja i modelima socijalne inkluzije. S druge strane, bitno je omogućiti da edukacije, seminari, okrugli stolovi i slično uvijek imaju multisektorski pristup. Ovakav resurs, odnosno mehanizam jačanja lokalnih kapaciteta, bitno može doprinijeti poznavanju prava osoba s mentalnim poremećajima i njihovom osnaživanju u zajednici. Osim toga, iz ugla profesionalaca može stvoriti jaku profesionalnu bazu u lokalnoj zajednici koja govori „istim jezikom“ i usmjerena je na postizanje istih ciljeva u vezi s mentalnim zdravljem i socijalnom inkluzijom.

Nadalje, lokalni centar za edukaciju, a na osnovu individualnih potreba svakog korisnika, može raditi edukacije korisnika sa svrhom profesionalne kvalifikacije (kompjuterske vještine, sekretarski poslovi, prevođenje, korisnička podrška itd.). Ovakvim vidom podrške povećavaju se šanse u nalaženju posla za korisnike. U okviru ovakvog lokalnog centra mogu se formirati kancelarije profesionalne orijentacije, koje bi snosile odgovornost za identificiranje i kontaktiranje poslodavaca, identificiranje raspoloživih i najpodesnijih poslova u odnosu na stepen invalidnosti. Ovi centri trebali bi biti uvezani s centrima za profesionalnu rehabilitaciju i osposobljavanje osoba s invaliditetom. Radi se, dakle, o jednom modelu koji bi bilo poželjno testirati u praksi kako bi se pokazala njegova učinkovitost.

Što se tiče edukacije u korisničkim udruženjima, ona se treba odvijati u dva pravca. Prvi je pravac edukacija za menadžment udruženja, a drugi edukacija za korisnike.

Menadžment bi trebao imati edukaciju iz sljedećih oblasti: strateškog planiranja, pisanja projekata, kreiranja usluga za korisnike, zagovaranja/lobiranja i korisničke podrške, kao i stvaranja partnerstva između donosioca odluka i udruženja.

S druge strane, korisnici bi se trebali educirati o svojim pravima, obavezama i odgovornostima, zatim o ulozi i odgovornostima zajednice, kako biti uključen u razvoj zajednice/udruženja i pružanje podrške drugima (tzv. korisničke podrške). Više o jačanju udruženja na ovaj način istaknuto je u Poglavlju 13. „Udruženja korisnika – prednosti i rizici, oblast djelovanja, upućivanje i povezivanje“.

Kroz rad udruženja važno je ukazivati na lične priče korisnika, koje bi trebale biti stvarne priče korisnika s problemima s kojima se svakodnevno susreću kako bi ukazali zajednici na njih. Te priče treba prikazati i u javnosti. Priče ne smiju biti milosrdne ili sažalijevajuće, već se trebaju prikazati s aspekta ljudskog dostojanstva.

Posebno treba naglasiti pozitivne priče korisnika kao što su priče o volontiranju, zapošljavanju, uključivanju u zajednicu, doprinosu razvoja zajednice i sl. Navedeno je potrebno prikazivati putem medija i u tom


46

smislu udruženja trebaju jačati partnerske odnose s medijima kako bi svoj rad i ciljeve približili zajednici u kojoj djeluju.

Primjer: Samostalno življenje (kuhanje, prijevoz, kupovina, upravljanje finansijama) – kao program udruženja korisnika

Da bismo stvorili pretpostavku samostalnog življenja korisnika usluga zaštite mentalnog zdravlja, potrebno je prvo pristupiti edukaciji timova za samostalno življenje. Timovi podrazumijevaju korisničku (peer) podršku koju čine:

• peer koordinator (muški i ženski trener),

• peer treneri i

• profesionalci iz oblasti mentalnog zdravlja.

Jedan od modela rada s korisnicima, naprimjer, jeste model osposobljavanja korisnika kroz edukaciju u kućama u kojima borave zajedno (jedan broj korisnika) određeni broj dana (zavisno od vještina koje su predmet edukacije). Korisnici borave u tim kućama s trenerima i profesionalcima. Korisnici iz različitih krajeva u BiH osposobljavaju se za samostalan život. Osposobljavanje u okviru deset dana, naprimjer, podrazumijevalo bi: kuhanje, čišćenje, pranje, upravljanje finansijama, prijevoz u javnom saobraćaju, fizičke aktivnosti koje bi doprinijele poboljšanju njihove psihofizičke sposobnosti.

U okviru desetodnevne obuke korisnicima se pruža i obuka koja se odnosi na uključivanje u zajednicu kroz kulturne i sportske aktivnosti, kao i obuka u vezi s korištenjem računara, društvenih mreža i dr.

U okviru navedenog programa za samostalan život veoma je važan timski rad trenera peer podrške, koordinatora i profesionalaca kao i samih korisnika.

Korisnici koji se osposobe za povratak u zajednicu i samostalni život mogu biti treneri drugim korisnicima koji žele živjeti samostalno u zajednici kao i pružiti im podršku u vezi sa samostalnim životom.

Nakon završene obuke tim daje preporuku lokalnoj zajednici i centrima za mentalno zdravlje da su korisnici spremni za samostalan život uz podršku lokalne zajednice i centara za mentalno zdravlje.

5.2. PROGRAM SAMOSTALNOG ŽIVLJENJA U ZAJEDNICI

5.2.1. Osnovni zadaci i dugoročni ciljevi

Razvoj usluge življenja u lokalnoj zajednici uz podršku usmjeren je prema osiguranju trajnog i dugoročnog pružanja kvalitetnih usluga socijalne zaštite, te podrške u lokalnoj zajednici za sve osobe s invaliditetom, s posebnim naglaskom na osobe s mentalnim poremećajima bez obzira na vrstu i stepen oštećenja. Navedene usluge i podrška trebaju biti omogućene na području čitave BiH. Sve usluge trebaju se pružati u skladu s najnovijim pristupima i modelima rada usvojenim iz evropskih zemalja, te zasnovanim na individualnom pristupu i planiranju usmjerenom na osobu. Osnovna svrha razvoja usluge življenja u lokalnoj zajednici uz podršku je osiguranje prava osobama s invaliditetom na život u zajednici u uobičajenim uvjetima stanovanja, rada i slobodnog vremena, strogo poštujući individualne sposobnosti, želje, interese i potrebe za sigurnošću, pripadnošću, ljubavlju, učenjem, aktivnošću, nezavisnošću, samoostvarenjem.

Kroz razvoj usluge življenja u lokalnoj zajednici uz podršku nastoje se realizirati sljedeći ciljevi:

• osigurati ostvarenje svih potreba i prava pojedinog korisnika na osnovu individualno definiranog nivoa podrške za svakog korisnika;


47

• razviti i pružiti kvalitetne usluge u lokalnoj zajednici, osmišljene prema potrebama osoba s invaliditetom, a prema uzoru na najkvalitetnije usluge takve vrste u razvijenim zemljama;

• izgraditi/proširiti krug podrške (rođaci, prijatelji, komšije i šira lokalna zajednica);

• uključiti se u kulturne, rekreacijske, sportske, vjerske i druge redovne aktivnosti koje nudi lokalna zajednica;

• uključiti se u radne aktivnosti u privatnom i državnom sektoru;

• uključiti se u različite obrazovno-kreativne programe, poštujući interese i sklonosti korisnika;

• omogućiti uključivanje u druge stručne programe podrške za osobe s mentalnim poremećajima u zajednici;

• omogućiti i podržati uključivanje korisnika u program samozastupanja, odnosno nezavisnih grupa za samozastupanje.

5.2.2. Principi rada

Kroz razvoj usluge življenja u lokalnoj zajednici uz podršku potrebno je poštivati nekoliko temeljnih načela:

1. njegovati isključivo individualan pristup, poštujući načela normalizacije života, najmanje restriktivne okoline i nježnog podučavanja;

2. promovirati ravnopravnost u svim aspektima života;

3. prakticirati rad s korisnicima, a ne na korisnicima ili za korisnike;

4. poštivati korisnike (poštivanje pretpostavlja jednakost);

5. poticati razvoj samoodređenja korisnika kroz davanje izbora i donošenje odluka o vlastitom životu;

6. poštivati lični životni stil korisnika i njegovo dostojanstvo;

7. poštivati osobnost i privatnost korisnika.

5.2.3. Stanovanje u lokalnoj zajednici uz podršku

Usluga stanovanja u lokalnoj zajednici uz podršku u stanu ili kući namijenjena je, između ostalog, osobama s mentalnim poremećajima, te manjoj grupi osoba s intelektualnim poteškoćama ili kombiniranim psihičkim poteškoćama, uz stručno praćenje, podršku i pomoć u njihovom svakodnevnom životu.

Podrška u stanovanju za ove osobe uključuje:

• stanovanje uz podršku u zajednici u stanovima u skladu sa željama i izborom korisnika (1–5 osoba stanuje zajedno u stanu) prema individualnim potrebama korisnika;

• procjenu sposobnosti za samostalan život osoba s mentalnim poremećajima, sprovođenje pojedinih programa (trening osnovnih životnih funkcija) i podršku samostalnom životu;

• pružanje podrške i poticanje u svakodnevnim aktivnostima i situacijama (odgovorno rukovanje novcem, briga o sebi i o stanu, priprema hrane, korištenje javnog prijevoza, razvijanje pozitivnih odnosa prema osobama s kojima žive);

• poticanje razvoja sposobnosti korisnika kroz aktivno uključivanje u život u zajednici (stvaranje kruga podrške, učestvovanje u kulturnim, rekreacijskim, sportskim i religioznim aktivnostima koje zajednica pruža, uključivanje u radne aktivnosti u redovnoj radnoj okolini);


48

• podršku u stanovanju pružaju stručni timovi, socijalni radnici, psiholozi, odgajatelji osnovnih životnih funkcija prema potrebama korisnika.

Prilikom odabira stanova, koliko je to god moguće, trebaju se pokušati zadovoljiti objektivni kriteriji kvalitete integriranog stanovanja, što znači da stan mora biti u naselju, lako dostupan, u blizini sredstava javnog saobraćaja, zdravstvenih službi, trgovina ili pijace. Isto tako, svojim rasporedom i unutrašnjim uređenjem stan mora osigurati dobru komunikaciju među korisnicima, ali istovremeno i garantirati privatnost svake osobe koja živi u stanu. Uređenje stana prepušteno je korisnicima, a podrška se pruža na zahtjev korisnika ili se daje u onim slučajevima kada je to potrebno.

Stanovanje korisnika osigurava se na osnovu njihovog vlasništva ili ugovora o najmu s privatnim najmodavcima. Roditelji i korisnici mogu prepisati svoju imovinu na pružaoce usluge stanovanja u lokalnoj zajednici uz podršku, te sklopiti ugovor o doživotnoj podršci u okviru ovog programa. Nakon smrti korisnika takav stan ili kuća mogu se koristiti isključivo za daljnje pružanje podrške u stanovanju za druge korisnike. Stambene zajednice potrebno je omogućiti na različitim lokacijama u BiH i trebaju brojati od jednog do maksimalno pet članova različite životne dobi i spola, te različitog nivoa potreba za podršku. Važno je povesti računa da korisnici dijele stan s osobama koje su sami odabrali.

Život u ovakvim zajednicama za samostalno stanovanje pruža osobama s mentalnim poremećajima prirodnije i poticajnije uvjete života, učestalije i raznolikije svakodnevne aktivnosti, povećanu socijalnu interakciju i integraciju, te mogućnost ostvarivanja lične samostalnosti u znatno većoj mjeri nego što je to moguće u izdvojenoj institucionalnoj sredini.

Zbog potreba kvalitetnog praćenja i pružanja adekvatne podrške svakom korisniku nužno je osigurati redovno sastajanje timova ili službi stanovanja (asistenata, koordinatora, voditelja službe), na kojemu se posebno treba raspravljati o realizaciji individualnih programa podrške korisnicima i ostvarivanje njihovog individualnog kvaliteta življenja. Po potrebi se sastanci timova, službi stanovanja ili timova stručne službe centra mogu održavati i češće na zahtjev korisnika ili koordinatora, te ostalih članova tima.

Neposrednu podršku (na osnovu planova usmjerenih na osobu) u svakodnevnom životu korisnicima pružaju asistenti, koje prije početka rada s korisnicima educiraju stručnjaci u ovoj oblasti. Također, važno je osigurati uključenost i u obaveznu permanentnu edukaciju, koju bi kontinuirano organizirale stručne službe, odnosno nadležne institucije.

Osnovna uloga svakog asistenta je pružanje individualizirane podrške korisnicima u svim aspektima njihova svakodnevnog života, uz poštivanje njihove osobnosti, dostojanstva i privatnosti, kao i u smislu kreiranja atmosfere porodičnog života i razvoja pozitivnih međuljudskih odnosa. Ta se podrška, koju osim domaćica mogu pružati i članovi stručnog tima, volonteri, rodbina i prijatelji, uopće uzevši, može svrstati u dva osnovna područja:

a) psihosocijalno:

• pomoć pri svladavanju konfliktnih situacija putem savjetodavnih individualnih i grupnih razgovora;

• stabilizacija socijalnih odnosa;

• intenzivna podrška u akutnim stanjima kako bi se izbjegla hospitalizacija;

• podrška pri svladavanju problema koji se javljaju na poslu;

• uključivanje rodbine ili staraoca;

• intenzivnija podrška u situacijama stresa (smrt člana porodice, preseljenje, raskid partnerske veze, gubitak posla);

• podrška u ostvarivanju partnerskih i spolnih odnosa;


49

b) životno praktično:

• motiviranje i podrška pri obavljanju lične higijene, higijene stana i veša;

• podrška u pripremi obroka;

• podrška/osposobljavanje za kupovinu ličnih potrepština i hrane;

• podrška/osposobljavanje u samostalnom korištenju javnog saobraćaja;

• podrška/osposobljavanje za korištenje javnih ustanova;

• podrška/osposobljavanje u rukovanju novcem;

• podrška pri uzimanju lijekova i brizi o vlastitom zdravlju i sigurnosti.

Pružanje usluge stanovanja uz podršku trebalo bi se omogućiti kroz odgovarajuće službe koje bi trebale zadovoljavati sljedeće osnovne preduvjete:

• usluga stanovanja uz podršku pruža se kroz službe stanovanja;

• služba stanovanja pruža podršku osobi u oblasti stanovanja i slobodnog vremena;

• služba stanovanja pruža podršku za najviše 40 osoba;

• služba stanovanja stvara uvjete i pruža podršku kako bi osoba ostvarila ciljeve određene individualnim planovima i planom usmjerenim na osobu, te vodila što je moguće samoodređeniji život.

Cilj podrške je omogućiti osobi da:

• izabere gdje će i s kim živjeti;

• ima privatnost, te se u svom stanu/kući osjeća „kod kuće”;

• odrađuje svoj dnevni raspored;

• izabere smislene aktivnosti rada;

• koristi resurse zajednice kao i svi ljudi u zajednici;

• ima mogućnost cjeloživotnog učenja;

• razvija i njeguje bliske odnose s rodbinom i prijateljima, romantičnim partnerima, poznanicima;

• učestvuje u izboru osoblja koje pruža uslugu;

• prima podršku koja je u skladu s njegovom dobi;

• zastupa sebe i druge;

• određuje kako će se pružati podrška;

• vodi samoodređen život.

U kadrovskom smislu struktura službe stanovanja koja pruža uslugu podrške za do 40 osoba koje žive u stanovima/kućama u zajednici okvirno bi se trebala sastojati od sljedećeg osoblja:

• voditelja službe,• dva koordinatora službe,• asistenta/njegovatelja (broj se određuje prema nivou potrebne podrške).

Dužnost voditelja službe je omogućiti da se potrebe i želje koje osoba izrazi, a koordinator definira u lično usmjerenom planu ostvare na način na koji osoba to želi. On organizira podršku koju osoba prima u području stanovanja i života u zajednici u skladu s individualnim planovima i planom usmjerenim na osobu, te u skladu s načelima inkluzije.


50

Koordinator službe zastupa interese osobe, te je njoj odgovoran, izrađuje individualne planove i plan usmjeren na osobu, te prati njegovu realizaciju (najmanje jednom godišnje, po potrebi i češće). Educira osoblje službe stanovanja, kao i druge ljude koji sprovode određene segmente individualnih planova i planova usmjerenih na osobu.

Asistenti pružaju direktnu podršku osobama u svakodnevnom životu, u stanu i u aktivnostima u zajednici u svim područjima života u kojima osoba treba podršku.

5.2.4. Nivoi potrebne podrške za stanovanje u lokalnoj zajednici

Procjene nivoa potrebe podrške, planiranje i individualni programi trebali bi se realizirati primjenom:

• modela (PCP) planiranja usmjerenog na osobu;

• skale intenziteta podrške (SIP) – verzija za odrasle (16 godina i iznad);

• skale procjene kompetentnosti (SKP) za osobe s mentalnim poremećajima.

Na osnovu navedenog, moglo bi se govoriti o:

• sveobuhvatnoj podršci, koja se odnosi na svakodnevnu podršku osoblja tokom 24 sata, bilo da se radi o aktivnostima u stanu ili zajednici;

• intenzivnoj podršci, koja se pruža tokom cijelog dana svakodnevno za različite aktivnosti. Traje od 8 do 16 sati, prema potrebi korisnika. Ne uključuje noćnu podršku;

• svakodnevnoj kratkotrajnoj podršci, koja se odnosi na kontinuiranu podršku u određenim aktivnostima, bilo da se radi o nekoliko sati dnevno ili sedmično. Primjera radi, osoba možda treba podršku pri kupovini namirnica tri puta sedmično po dva sata ili možda treba podršku kako bi došla na posao ili uzimala lijekove dva puta dnevno. Ovu vrstu podrške obično pruža asistent;

• povremenoj podršci, koja se pruža osobama koje imaju visoki stepen nezavisnosti, ali povremeno trebaju podršku. Naprimjer, osoba može samostalno pripremati obroke, ali treba podršku u odabiru namirnica i planiranju jelovnika. Ovaj se oblik podrške pruža i kada dođe do promjene u životnim okolnostima osobe, kao što su preseljenje u drugi stan ili prekid emotivne veze. Povremena podrška varira u svom intenzitetu, te je nekad ograničena samo na zastupnika;

• stručnoj pomoći u porodici (patronaži), koja obuhvaća uslugu psihosocijalne rehabilitacije kao stručne pomoći u porodici (patronaže), koja se osigurava u obliku i na način koji odgovara dobi korisnika i vrsti i težini intelektualnih i psihičkih teškoća korisnika. Psihosocijalnu rehabilitaciju (patronažu) koja se pruža kao stručna pomoć u porodici mogu pružati ustanove socijalne zaštite. Usluge psihosocijalne rehabilitacije pružaju se prema utvrđenom individualnom planu za svakog korisnika s ciljem poboljšanja općeg kvaliteta zdravlja i života korisnika, prepoznavanja rane faze pogoršanja psihičkog stanja, očuvanja i razvoja samostalnosti i vještina za samozbrinjavanje, obavljanja dnevnih i radnih aktivnosti, te uspostavljanja i razvijanja socijalne mreže i odnosa u cilju maksimalnog uključivanja korisnika u aktivnosti lokalne zajednice. Procjena trajanja i učestalost stručne podrške ovisi o potrebama svakog korisnika i aktivnostima u koje je uključen;

• privremenom stanovanju uz podršku, koje se pruža korisnicima koji imaju privremene poteškoće u porodici: nesuglasice članova porodice, nasilje, smrtni slučaj, odsustvo članova porodice, drugi problemi ili zbog izražene želje korisnika za privremeno odsustvo od kuće. U odnosu na nivo potrebne podrške primjenjuju se mjerila potrebnih radnika i usluge stanovanja uz podršku: sveobuhvatna podrška, svakodnevna intenzivna podrška, svakodnevna kratkotrajna podrška. Usluga privremenog boravka prema potrebama korisnika u pravilu traje najkraće dva dana, najduže do tri mjeseca, a izuzetno do šest mjeseci.


51

5.2.5. Planiranje usmjereno na osobu (PCP)

Planiranje usmjereno na osobu osnovni je model prema kojem se procjenjuje i pruža podrška u okviru usluge stanovanja uz podršku. Kao proces kontinuiranog slušanja i učenja, fokusiranog na ono što je važno nekom pojedincu sada i u budućnosti, te djelovanje na osnovu slušanja i učenja zajedno s njegovom porodicom i prijateljima, planiranje usmjereno na osobu kontinuirani je proces u kojem uz podršku osoblja, rodbine i prijatelja osoba donosi odluke o prioritetima i ciljevima u svom životu. Cilj lično usmjerenog planiranja jeste odrediti individualne interese i potrebe svake osobe i strukturirati podršku u skladu s tim potrebama. Na osobu usmjereni plan obrazlaže nivo potrebne podrške koju svaki pojedinac treba kako bi živio što je moguće nezavisnije i kako bi postigao što je moguće viši nivo samoodređenja. Osoba je aktivni i ključni učesnik u kreiranju svog plana podrške, te je u najvećoj mogućoj mjeri uključena u razvoj, sprovođenje, te u kasnijem toku i u evaluaciju svoga plana.

Alati koji se koriste u planiranju usmjerenom na osobu su sljedeći:

• MAPA, alat dizajniran da pomogne pojedincima, organizacijama i porodicama da razumiju odakle su došli (put kroz prošlost) i na koji se način žele kretati prema budućnosti;

• PATH/ STAZA, alat koji se koristi kako bi se saznalo koji su ciljevi i snovi koje osoba želi ostvariti, te načini i koraci kako dostići željene ciljeve i ostvariti snove.

5.2.6. Razmišljanje usmjereno na osobu

Alati koji se koriste pri razmišljanju usmjerenom na osobu predstavljaju načine na koji možemo slušati i učiti o onome što je ljudima zaista važno i kreirati aktivnosti zajedno s njima, kako bismo omogućili da upravo ono što im je važno postane dio njihovih života. Koriste se sljedeći alati:

• važno osobi – važno za osobu: uz pomoć ovog alata dobijamo informacije o tome što osoba voli, stvari koje moraju biti prisutne ili odsutne u životu te osobe, ljudi, porodica, prijatelji, komšije, mjesta, imovina, hobiji i interesi, vrijednosti, kultura i religija, rutine i rituali, hrana;

• krug odnosa: uz pomoć ovog alata uči se ko je važan osobi, istražuje se postojanje eventualnih problema u vezama, identificiraju se ljudi s kojima je potrebno razgovarati kad se bude razvijao plan usmjeren na tu osobu, identificiraju se veze koje mogu biti ojačane i kojima se može pružiti podrška;

• korna: alat koji služi za utvrđivanje uloga i odgovornosti različitih profesionalaca koji pružaju podršku osobi, za razvijanje opisa poslova, kao smjernica u kojim situacijama i kada pružaoci podrške mogu biti kreativni, za utvrđivanje „sigurnog” u kriznim situacijama, te služi kao struktura na osnovu koje se dobija povratna informacija i evaluacija;

• usklađivanje osoblja: alat pomoću kojeg se otkriva ko je važan osobi, istražuje se postojanje eventualnih problema u vezama, identificiraju se ljudi s kojima je potrebno razgovarati kada se bude razvijao plan usmjeren na tu osobu, identificiraju se veze koje mogu biti ojačane i kojima se može pružiti podrška;

• komunikacijske ljestvice: alat koji je u procesu planiranja usmjerenog na čovjeka posebno važan za rad i dobijanje različitih informacija o osobama koje imaju poteškoća s govorom ili uopće nemaju sposobnost govora. Postoje dvije vrste komunikacijskih ljestvica: komunikacijska ljestvica 1, koju koristimo kako bismo zabilježili informacije o tome kako osoba komunicira prema drugima i komunikacijska ljestvica 2, koju koristimo za bilježenje informacija o načinu na koji mi trebamo komunicirati prema osobi;

• funkcionira/ne funkcionira: alat uz pomoć kojega se dolazi do informacija šta je dobro, šta funkcionira u životu osobe i šta nije dobro/šta sada ne funkcionira. Ove se informacije koriste za izradu plana i programa (agende) za stvari koje trebaju ostati iste i za izradu plana i programa za stvari koje se trebaju promijeniti.


52

5.2.7. Zastupanje i samozastupanje

Samozastupanje je čin vršenja izbora i donošenja odluke, te želja za promjenom u vlastitom životu, pri čemu je bitan upravo ovaj element akcije kojim se nastoji utjecati na postojeću situaciju. Samozastupanje znači govoriti u svoje ime i donositi odluke o vlastitom životu. To znači poznavati svoja prava i boriti se za njih. Samozastupanje uključuje razumijevanje svojih jakih strana i potreba, prepoznavanje vlastitih ciljeva, znanje zakonskih prava i obaveza, te komuniciranje s drugima o svemu gore navedenom.

U okviru programa stanovanja uz podršku korisnici bi svakodnevno trebali stjecati sljedeća znanja:

• sposobnost razumijevanja i uspješnog iskazivanja svojih potreba drugim pojedincima;

• učenje o tome kako se zalagati za sebe samoga;

• donošenje vlastite odluke o svom životu;

• učenje o prikupljanju informacija kako bi razumjeli ono što je za korisnika bitno i šta ga zanima, kao i prepoznavanje ko će ga podržati;

• znanje o pravima i odgovornostima, kako rješavati probleme i sl.

5.2.8. Zapošljavanje uz podršku

Kroz ovaj se program korisnici uključuju u različite radne sredine u otvorenoj privredi. Program zapošljavanja uz podršku dio je lično usmjerenog plana podrške. S obzirom na to da za sada u našim uvjetima nije moguće zakonski formalno zaposlenje korisnika koji su lišeni poslovne sposobnosti, zapošljavaju se korisnici koji imaju poslovnu sposobnost, dok se za ostale radi na vraćanju prava poslovne sposobnosti kako bi mogli dati svoj doprinos izdržavanju kao i razvoju društvene zajednice kroz aktivno učestvovanje.

U programu zapošljavanja treba poštivati sljedeća načela:

• osoba s mentalnim poremećajima ili određenim poteškoćama radi zajedno s osobama bez poteškoća;

• osoba prima novčanu naknadu za svoj rad, koristi godišnji odmor i bolovanje;• osoba se najprije smješta u radnu sredinu, a potom joj se pruža obuka za konkretan posao;• podrška je fleksibilna – prilagođena potrebama konkretne osobe; • podrška može biti kratkotrajna, povremena ili kontinuirana kako bi se omogućilo osobi da zadrži

željeni posao ili da pronađe novi.

Program zapošljavanja uz podršku sistematski se provodi kroz nekoliko etapa, a to su:

• kompleksna procjena;

• pronalaženje poslova;

• praćenje i podrška na radu.

Pri traženju posla treba se koristiti svim poznatim načinima koji se inače koriste u populaciji: praćenje kretanja na tržištu rada, javljanje na oglase, korištenje poznanstava. Tri su ključna elementa u pružanju podrške osobama s mentalnim poremećajima u osposobljavanju za rad i zadržavanju posla u integriranim uvjetima i to:

• program podrške pri zapošljavanju: definiraju se i razrađuju svi ciljevi i metode rada koji će doprinijeti savladavanju radnih zadataka i adaptaciji na radnom mjestu. Programom podrške definiraju se i postupci razvijanja motivacije zaposlene osobe, smanjivanje socijalno neprimjerenih oblika ponašanja i poticanje ličnog razvoja, utvrđuju se metode poticanja socijalne interakcije između zaposlenika (osoba s mentalnim poremećajima) i ostalih zaposlenika te radnog instruktora;


53

• podrška radnog instruktora (job coach): radni instruktor zadužen je za neposredno pružanje podrške na radu. On prije početka rada prolazi odgovarajuću edukaciju. Mora posjedovati specifične kvalitete, a to su: moći prepoznati i poticati jake strane ličnosti, poštivati različite stilove života, znati slušati, povući se u interesu osobe, posjedovati sposobnost poticanja samosvijesti i povjerenja u druge ljude, moći uočiti kada treba odstupiti, a kada pomoći u donošenju odluke, te posjedovati sposobnost analiziranja interakcije među ljudima. Važno je voditi računa i o kvalitetnom izvođenju zadataka i očekivanoj produktivnosti. Obim pomoći smanjuje se porastom samostalnosti osobe i snalaženju u radnoj okolini. Podršku mogu postepeno preuzimati i drugi zaposlenici koji pomažu osobi u obavljanju posla i po potrebi kontaktiraju službu podrške;

• prirodna podrška na radnom mjestu: može se javiti spontano, ali na njenu pojavu važno je planski utjecati. Definirana je kao pomoć koja je osobi s poteškoćama dostupna od poslodavca i drugih zaposlenika, a može koristiti u usvajanju radnih vještina i zadržavanju posla. U svakoj radnoj sredini moguće je pronaći barem jednog zaposlenika koji je uspostavio dobre odnose s korisnikom i koji pokazuje dovoljno interesa i fleksibilnosti u pružanju praktične i kolegijalne podrške osobi s mentalnim poremećajima.

5.2.9. Kreativne radionice

Kreativna radionica funkcionira kao dnevni program otvorenog tipa. U radionici je osobama s mentalnim poremećajima, odnosno korisnicima usluge omogućeno uključivanje u kreativne i socijalizacijske sadržaje. Kreativna je radionica prije svega namijenjena onim osobama koje žele naučiti više o raznim kreativnim tehnikama, bilo nakon svog radnog vremena ili kao radnu aktivnost. Rad u radionici organizira voditelj, ali obavezno u dogovoru s korisnicima. Oni zajedno izrađuju sedmični i mjesečni plan rada. Program rada kreira se na osnovu prethodnog poznavanja korisnika, njihovih sposobnosti i interesa, ranije naučenih vještina i radnih navika. U samom radu potiče se što veća samostalnost korisnika. Zadatak voditelja radionice je poučavanje i podrška korisnika u tehničkom dijelu rada, dok korisnik svoju kreativnost izražava u samom proizvodu.

Voditelj kreativne radionice ima sljedeće dužnosti:

• dogovara s korisnicima aktivnosti i tehnike rada,

• potiče korisnike u njihovom izražavanju,

• podučava različite kreativne tehnike,

• odgovoran je za organizaciju rada i podjelu zadataka (ukoliko se radi o zajedničkom projektu),

• brine za inventar radionice,

• pozitivno utječe na socijalizaciju i stvaranje odnosa među korisnicima radionice,

• organizira izložbe proizvoda korisnika i time uključuje korisnike u život zajednice,

• potiče stvaranje radnih navika i samostalnosti u radu korisnika,

• potiče razvoj samopouzdanja korisnika, kao i osjećaj sigurnosti u vlastite sposobnosti.

U kreativnoj radionici korisnicima se pružaju mogućnosti kreativnog izražavanja kroz razne tehnike stvaranja: keramika (ručno oblikovanje, skulptura, rad na lončarskom kolu, oslikavanje keramikom, rad s kalupima), oslikavanje stakla, oslikavanje svile i platna, šivanje, tkanje, oblikovanje papira, vez, pletenje/kačkanje, izrada tapiserija, marama i sl. Svakom korisniku pruža se mogućnost odabira sadržaja koji ga zanima kao i mogućnost samostalnog rada. Sve tehnike, alat, pribor i potrošni materijal nalaze se na raspolaganju korisnicima kako bi mogli stvarati i prilagođavati rad svojim sposobnostima, te ujedno stvoriti osjećaj pripadnosti i vlasništva radioničkog prostora i materijala.


54

Voditelj radionice raščlanjuje rad sa svakom tehnikom u više koraka i korisnik bira želi li biti uključen u sve korake ili samo pojedine. Pristup podjele na korake dobar je stoga što se na taj način pronalaze zadaci koji odgovaraju interesu i mogućnostima korisnika s većom potrebom za podrškom. Kroz ovakve oblike timskog rada i podjele posla više osoba može učestvovati u izradi jednog proizvoda. Svakodnevno funkcioniranje kreativnih radionica moglo bi se organizirati pri odgovarajućim institucijama socijalne, obrazovne ili zdravstvene zaštite. Korisnici biraju koliko će često dolaziti u radionicu i koliko će sati u njoj provesti. Ovaj program spada pod radnu aktivnost i u skladu s tim se nagrađuje, što je dodatni poticaj korisnicima. Korisnici dijele i sva sredstva dobijena prodajom proizvoda i tim sredstvima raspolažu kao grupa. Dio sredstava ulažu u nabavku novih materijala, odnosno za organizaciju raznih aktivnosti. Predstavljanje radova u javnosti od velike je važnosti, ne samo zbog upoznavanja javnosti sa sposobnostima korisnika nego i zbog javnog priznanja koje korisnici dobijaju tim putem.

5.2.10. Socijalni klub

Važan aspekt pružanja neposredne podrške korisnicima u okviru usluge stanovanja u lokalnoj zajednici uz podršku jeste i omogućavanje i podrška uključivanja korisnika u različite aktivnosti slobodnog vremena u lokalnoj i široj zajednici. Korisnici svoje slobodno vrijeme provode koristeći sve pogodnosti života u gradu shodno vlastitim interesima i željama. Kao i svi ostali građani, mogu se uključiti u različite kulturne, sportske i rekreativne aktivnosti kao što su: kino predstave, pozorišne predstave, priredbe vezane za aktuelna događanja (smotre folklora, karnevali, izborne kampanje), vjerske aktivnosti, koncerti muzičara po vlastitom izboru, disko-klubovi, izložbe itd.

Također, dio svog slobodnog vremena korisnici provode u kupovini, restoranima, kafićima, slastičarnicama i slično, šetnjama gradom i gradskim parkovima. Uključuju se i u zajedničke akcije građana na uređenju prostora i prirodnih površina grada. Na vlastitu inicijativu, ali i organizirano odlaze na izlete u zemlji, korisnici koji to žele uključuju se i u sportsko-rekreacijske aktivnosti.

U okviru ovih socijalnih klubova posebnu pažnju treba posvetiti igrama za odrasle osobe, kao sadržajima u funkciji što bolje socijalizacije. Kao aktivnošću koja se provodi u grupama, igrom se omogućava doživljaj ugode i ispunjenosti. Igra je aktivnost koja:

• je izvor zadovoljstva, potiče radost kretanja, potiče međuzavisnost i osjećaj prihvaćenosti,• opušta, • omogućava pronalaženje novih uzoraka kretanja i ponašanja,• omogućava lakše prihvaćanje pravila,• potiče kreativnost i učenje,• potiče samopouzdanje.

Igre za odrasle osobe sprovode se u seansama koje obično traju jedan sat i mogu biti dio dnevnog programa. Seanse se sprovode kroz niz različitih igara koje su pažljivo planirane i strukturirane tačno prema grupi s kojom se sprovode, a to su:

• igre upoznavanja,• igre povjerenja,• ritmičko oblikovanje,• igre sa sredstvima,• igre takmičenja,• funkcionalne vježbe,• vježbe relaksacije

Svaka seansa sadrži sve nabrojane komponente.


55

5.2.11. Lična asistencija

Kroz program servisa lične asistencije za osobe s mentalnim poremećajima (personalna asistencija) pruža se podrška ovim osobama u socijalizaciji i uključivanju u društvene tokove, kao i u zadovoljavanju svakodnevnih potreba u domu i u lokalnoj zajednici. Servis lične asistencije podrazumijeva angažiranje i organiziranje odgovarajućih edukacija za osobe koje će raditi kao asistenti osobama s invaliditetom, te koordinaciju i monitoring njihovog rada. Korisnik, odnosno osoba s invaliditetom ili njegov/njen staralac u skladu sa svojim potrebama bira osobu koja će vršiti asistenciju. Nivo podrške kao i zadaci koje će asistent obavljati definiraju se u saradnji s korisnikom. Konkretan raspored dužnosti i zadataka ličnog asistenta također se uređuje u dogovoru s korisnikom i koordinatorom projekta. Osim toga, potrebe korisnika mogu varirati iz dana u dan, te se dužnosti i zadaci ličnog asistenta mijenjaju u skladu s tim. Osnovno načelo ovog programa je rad „jedan na jedan”, dakle, jedna osoba može raditi kao asistent samo jednom korisniku. Obim zadataka ličnog asistenta prvenstveno zavisi od potreba i interesa korisnika. Iako koordinator ima odgovornosti za funkcioniranje projekta, korisnici, odnosno sama osoba s invaliditetom su ti koji daju ličnim asistentima uputstva za rad, te definiraju i kontroliraju njihov posao.

Struktura servisa lične asistencije

Jedan servis (služba) organizira asistenciju za 20 osoba koje žive u stanovima/kućama u zajednici. Osoblje uključeno u realiziranje ovog vida podrške uključuje:

• koordinatora servisa (službe),

• 20 ličnih asistenata.

Koordinator servisa

Koordinator servisa posreduje u odabiru osoba koje će biti angažirane kao asistenti, organizira edukacije asistenata, zastupa interese korisnika, u saradnji s korisnikom određuje nivo/vremensko trajanje podrške u toku jednog dana, asistentov raspored i zadatke. Koordinator je zadužen i za monitoring rada ličnih asistenata i pravljenje izvještaja o kvalitetu njihovog rada.

Lični asistenti

Osnovnu razliku između ličnih asistenta definira vrsta korisnika, koji se dijele na korisnike koji mogu izraziti svoje potrebe i koordinirati aktivnosti ličnog asistenta i korisnike koji to nisu u mogućnosti. Druga kategorizacija aktivnosti ličnih asistenata jesu one aktivnosti koje lični asistent radi neposredno s korisnikom i aktivnosti koje lični asistent obavlja u kući i za potrebe domaćinstva.

Zadaci ličnog asistenta vezani za korisnikovu socijalizaciju su: asistencija u učestvovanju u hobijima i aktivnostima u slobodno vrijeme, podrška pri susretima s prijateljima, podrška na poslovnim sastancima ili fakultetu, obavljanje radnih ili školskih zadataka, podrška pri ostvarivanju komunikacije, prilikom rada na računaru, čitanju itd. U skladu s potrebama i zahtjevima korisnika lični asistent može obavljati i sljedeće zadatke: podrška u kretanju, prilikom smještanja u kolica i ustajanju iz njih, kao i mijenjanju položaja u krevetu, podrška pri oblačenju i skidanju, prilikom održavanja lične higijene (kupanje, njega i uljepšavanje kose, kože itd.), masaža i vježbanje, čišćenje kuće, pranje veša, raspremanje kreveta, priprema hrane, kupovina, administrativni poslovi (korespondencija, računi i pisma), održavanje prostora oko kuće (vrt), popravke i održavanje opreme (invalidska kolica, liftovi i druga tehnička i ortopedska pomagala).


56

5.3. EDUKACIJA U IZRADI MODELA PODRŠKE NEZAVISNOM ŽIVLJENJU I UKLJUČENOSTI U ZAJEDNICU

5.3.1. Edukacija pri planiranju usmjerenom na osobu

Obučeni treneri provode treninge za planiranje usmjereno na osobu, s posebnim naglaskom na institucijama i organizacijama koje se bave ovim vidom podrške. Ovakvi treninzi trebaju obuhvatiti znanja o sveobuhvatnom modelu planiranja usmjerenog na osobu, koji obuhvata sve životne dobi i sve osobe bez obzira na oblik invaliditeta, vodeći računa da se svake godine osvježavaju i nadopunjuju novim znanjima i alatima od relevantnih stručnjaka.

Treninzi za planiranje usmjereno na osobu pružaju se:

• asistentima, koordinatorima i voditeljima službi stanovanja;

• institucijama i organizacijama koje pružaju podršku osobama s mentalnim poremećajima,

• centrima za socijalni rad i centrima za mentalno zdravlje,

• socijalnim, zdravstvenim, obrazovnim i drugim ustanovama, posebno onima koje prolaze kroz proces deinstitucionalizacije i transformacije.

5.3.2. Edukacija u zastupanju i samozastupanju

Treninzi za zastupanje i samozastupanje za osobe s mentalnim poremećajima trebaju se bazirati na ranije stečenom znanju u formalnom obrazovanju, prikupljenim informacijama u neposrednom radu s korisnicima, te korisnim praksama iz zemalja Evropske unije. Treninzi zastupanja i samozastupanja pružaju se:

• osobama s mentalnim poremećajima na području cijele BiH,

• asistentima, koordinatorima i voditeljima službi stanovanja,

• institucijama i organizacijama koje pružaju podršku osobama s mentalnim poremećajima,

• socijalnim, zdravstvenim, obrazovnim i drugim ustanovama, posebno onima koje prolaze kroz proces deinstitucionalizacije i transformacije.

5.4. OSNOVNI NIVO USLUGA STANOVANJA UZ PODRŠKU

5.4.1. Usluge stanovanja i prehrane

U okviru usluga stanovanja u zajednici uz podršku korisniku omogućuje se:

• čišćenje i održavanje prostora i opreme,

• pranje i peglanje posteljnog veša u stambenom dijelu najmanje jednom u sedam dana, a u jedinici za pojačanu njegu svakodnevno, a prema potrebi i nekoliko puta dnevno,

• pranje i peglanje ličnog veša korisnika u stambenom dijelu prema potrebi, a najmanje svaki drugi dan, a u jedinici za pojačanu njegu svakodnevno.


57

Korisniku se daju, ako je to potrebno, i odjevni predmeti i obuća, te higijenski pribor.

Količina i kvalitet obroka mora biti primjerena potrebama i zdravstvenom stanju korisnika u skladu s planom prehrane (jelovnikom).

5.4.2. Usluge njege i brige o zdravlju

Usluge njege i brige o zdravlju podrazumijevaju brigu o fizičkom i psihičkom stanju, te zadovoljavanju osnovnih životnih potreba korisnika (disanje, unos hrane i tekućine, kretanje, odmor i spavanje, odijevanje i svlačenje, održavanje normalne temperature tijela, održavanje lične higijene, izbjegavanje štetnih utjecaja okoline, komunikacija s drugim ljudima, obavljanje svrsishodnog rada, rekreacija, učenje i drugo).

Također, ove usluge obuhvataju postupke prikupljanja podataka koji se odnose na posmatranje korisnikovog stanja (općeg stanja, stanja svijesti, pokretljivosti) i ocjenu funkcionalne sposobnosti korisnika (samostalan, djelomično zavisan, zavisan i potpuno zavisan) u svrhu utvrđivanja potreba za zdravstvenom njegom, planiranja zdravstvene njege, provođenje planiranih postupaka zdravstvene njege i provjere uspješnosti zdravstvene njege.

Usluge obuhvataju i učestvovanje u pripremi i izvođenju jednostavnih medicinsko-tehničkih zahvata, primjenu peroralne i parenteralne terapije prema uputi ljekara, prepoznavanje hitnih stanja i pružanje prve pomoći (zaustavljanje krvarenja, imobilizacija i sl.), te edukaciju korisnika.

Funkcionalno potpuno zavisnim korisnicama omogućuje se svakodnevno pomoć i nadzor u obavljanju aktivnosti usmjerenih zadovoljavanju korisnikovih potreba, brige o zdravlju i njezi.

Funkcionalno djelomično zavisnim korisnicima pružaju se poticaj i nadzor, te djelomična pomoć pri obavljanju aktivnosti usmjerenih zadovoljavanju korisnikovih potreba, prati se njihovo fizičko i psihičko stanje, sprovodi se stalni nadzor u kontinuiranom uzimanju propisane terapije, izvode se terapijski i socioterapijski postupci, sprovodi se zdravstveni odgoj i priprema korisnika za druge oblike brige.

Pored ovoga, u sklopu brige o zdravlju omogućuje se pratnja pri ostvarivanju usluga primarne zdravstvene zaštite i specijalističke zdravstvene usluge, ukoliko se to ne može osigurati uz pomoć članova porodice ili na drugi način.

Pružanje usluga njege i brige o zdravlju sprovodi se u skladu s individualnim potrebama i planom njege.

5.4.3. Usluge socijalnog rada

Usluge socijalnog rada obuhvataju upoznavanje korisnika s novom sredinom, te pomoć pri uključivanju, praćenje perioda adaptacije, pomoć pri rješavanju konfliktnih i drugih kriznih situacija. Također se odnose na iniciranje primjene potrebnih oblika zaštite, stručni rad i saradnju s porodicom korisnika i pripremu korisnika za primjenu drugih oblika zaštite. Ove usluge odnose se i na saradnju s nadležnim centrima za socijalnu zaštitu, saradnju s ostalim nadležnim tijelima, praćenje programa rada, primjenu različitih metoda podrške u svrhu usmjeravanja i osposobljavanja za rješavanje problema, savjetodavni rad i podršku korisniku i članovima porodice, individualni i grupni rad, vođenje evidencije, dokumentacije i slično.

5.4.4. Usluge psihosocijalne rehabilitacije

Psihosocijalna rehabilitacija psihički bolesnih odraslih osoba odnosi se na kognitivne i funkcionalne vještine, kao i razvoj socijalnih vještina koje mogu biti ostvarene kod osoba koje se rehabilitiraju, a uključuje:


58

• provođenje socioterapije (rješavanje aktuelnih i socijalnih problema korisnika, socijalno vođenje i usmjeravanje, podrška i savjetovanje);

• socijalnu rehabilitaciju i aktivnosti samozbrinjavanja (poticanje i održavanje komunikacijskih i socijalnih vještina; razvoj socijalnih i emocionalnih osobina; snalaženje u prostoru i vremenu; razvoj i održavanje vještina za samostalnu brigu o ličnoj higijeni, ličnom izgledu i urednosti, odijevanju, te održavanju stambenog prostora i odjeće; zadovoljavanje svakodnevnih potreba i obavljanje aktivnosti dnevnog života; razvijanje sigurnosti u svakodnevnim situacijama; razvijanje radnih navika; razvijanje interesa za sprovođenje aktivnosti, poticanje inicijativnosti i kreativnosti; priprema i uvježbavanje vještina za prihvatanje drugih oblika brige i život izvan ustanove; uspostava i održavanje socijalnih odnosa);

• strukturiranje dnevnih aktivnosti u instituciji, organiziranje grupa za podršku, radionica/treninga životnih vještina, kreativnih i produktivnih radionica;

• pružanje psihološke podrške (otklanjanje poteškoća u prilagođavanju, poticanje razvijanja primjerenih oblika ponašanja; podržavanje međusobnog druženja i povjerenja; motivacija i razvijanje interesa, želja, inicijativnosti i kreativnosti; podrška i savjetovanje).

Psihosocijalna rehabilitacija sprovodi se u multidisciplinarnom timskom radu stručnih radnika, a prema potrebi i vanjskih saradnika (psihijatara i drugih), ovisno o potrebama korisnika.

5.4.5. Usluge radne terapije

Usluge radne terapije uključuju:

a. radno-terapijsku procjenu i analizu izvođenja aktivnosti dnevnog života u području samozbrinjavanja, produktivnosti i slobodnog vremena, uz radno terapijsku procjenu i analizu senzomotoričkih, kognitivnih i psihosocijalnih sposobnosti, te procjenu njihovog utjecaja na izvođenje aktivnosti dnevnog života. Također se odnosi i na radno-terapijsku procjenu i analizu stambenog, radnog i društveno-kulturološkog okruženja u kojem se odvijaju svakodnevne aktivnosti;

b. radno-terapijsku intervenciju:

• razvijanje, obnavljanje i/ili održavanje vještina korisnika (senzomotoričkih – održavanje senzornih i motoričkih sposobnosti, prepoznavanje intrinzičnih i ekstrinzičnih faktora pada; razvijanje kognitivno-perceptivnih sposobnosti – trening pažnje/koncentracije, vizualno-perceptivni trening, trening pamćenja, upotreba kompenzacijskih tehnika zbog težih poremećaja pamćenja, terapija potvrđivanjem); razvijanje psihosocijalnih vještina (održavanje zdravih emocionalnih odnosa s drugima, trening socijalnih vještina s ciljem prevencije socijalne izolacije);

• razvijanje, obnavljanje i/ili održavanje i prilagođavanje nezavisnog izvođenja aktivnosti samozbrinjavanja (usvajanje i/ili održavanje zdravih životnih stilova, održavanje aktivnog i nezavisnog obavljanja aktivnosti brige o samome sebi i drugima), produktivnih aktivnosti (održavanje/razvijanje uloga, održavanje radnih navika i sposobnosti orijentacije u vremenu);

• prilagođavanje načina izvršenja aktivnosti upotrebom kompenzacijskih tehnika kako bi se održala samostalnost osoba, te prilagođavanje fizičke okoline u kojoj se aktivnost odvija, u skladu s dobi, sposobnostima i interesima pojedinca;

• radno-terapijska evaluacija ishoda.


59

5.4.6. Usluge organiziranog sprovođenja slobodnog vremena

U sklopu sprovođenja slobodnog vremena ovisno o sposobnostima i interesima korisnika organiziraju se i sprovode: sportske i rekreacijske aktivnosti, likovno-muzičke aktivnosti, edukativne i kreativne radionice, prigodni kulturni programi, odlasci u pozorište, kino, organiziranje izleta, posjeta kulturnim događajima i drugo.

5.4.7. Usluge drugih programa u lokalnoj sredini u cilju poboljšanja kvaliteta života

U cilju poboljšanja kvaliteta života korisnika u lokalnoj sredini mogu se pružati različiti programi, kao npr. rekreativni programi, kreativne-radionice, radionice podrške i drugo.

***

Kada je u pitanju program samostalnog življenja u zajednici uz podršku, mora se imati u vidu da on ima svoje značajno mjesto u kontekstu deinstitucionalizacije osoba s mentalnim poremećajima. U tom smislu onda posebno dolazi do izražaja potreba saradnje vladinih tijela, institucija i ustanova sa sektorom civilnog društva. Edukacije profesionalaca od izuzetnog su značaja, da bi svaki sektor bio upoznat s novim ulogama koje deinstitucionalizacija neminovno nameće. Navedeno znači da i same postojeće formalne strukture zaštite i podrške osobama s mentalnim poremećajima moraju pretrpjeti odgovarajuće promjene.

Ne treba zaboraviti da programi samostalnog življenja u zajednici neće biti namijenjeni samo osobama s mentalnim poremećajima već i drugim osobama koje su trenutno institucionalizirane iz različitih razloga, te je važno istaći da ovakve vrste programa mogu osmisliti, razviti i ponuditi na ravnopravnoj osnovi kako javni, tako i privatni sektor.

No, u svakom slučaju radi se o novinama u našem sistemu, zbog čega bi ove i slične programe podrške u zajednici bilo važno prepoznati u zakonodavnom smislu, iz čega bi proizišla adekvatna regulativa kojom će se bliže odrediti uvjeti pod kojima određeni akteri u zajednici imaju ovlaštenje sprovoditi programe inkluzije u zajednici. Navedeno znači propisivanje odgovarajućih standarda u radu, minimalnih uvjeta prostora, opreme i stručnog kadra za rad s osobama s invaliditetom, uključujući i osobe s mentalnim poremećajima. Jasan pravni okvir mora se razviti u svrhu zaštite određenih kategorija građana, koji imaju potrebu za pružanjem usluga u zajednici. Do tada, na osnovu određenih protokola o postupanju, sporazuma o saradnji i posebnih ugovora mogu se sprovoditi programi samostalnog življenja u zajednici uz podršku, ali ponovo ukazujemo da se oni moraju pažljivo razvijati u lokalnoj zajednici, uz uvažavanje svih subjekata u toj lokalnoj sredini koji mogu imati svoju ulogu u ukupnom sprovođenju ovakvih programa. Posebno je to važno osigurati ukoliko se programi sprovode putem sektora civilnog društva, koji se onda mora obavezati na minimalni stepen saradnje s relevantnim partnerima na lokalnom nivou, te omogućiti stručnu podršku pojedinih specijaliziranih službi od značaja za podršku osobama s mentalnim poremećajima (centara za mentalno zdravlje, centara za socijalni rad, zavoda za zapošljavanje, škola i sl.).

Imajući u vidu navedeno, a cijeneći skromne mogućnosti BiH u ovom smislu, potrebno je biti izuzetno pažljiv pri sprovođenju opisanog programa, vodeći računa o svim potencijalnim rizicima, dostojanstvu osoba s mentalnim poremećajima, poštivanju njihovih prava, te sigurnosti i kvalitetu usluga koje će im se pružati, a u konačnici, moraju se sagledati i dugoročni ishodi ovog modela socijalne integracije osoba s mentalnim poremećajima. Stoga se odgovornost u ovom smislu dijeli između svih relevantnih aktera kroz intersektorsku saradnju, što podrazumijeva jasnu podjelu uloga, kao i svijest o značaju ovog modela i mogućnostima koje se mogu ponuditi u lokalnoj sredini.

Kako se radi o novini u našem sistemu, govorimo o pitanju čije će rješavanje biti veliki izazov za nadležna tijela vlasti na svim nivoima, različite resore, kao i sektor civilnog društva. Ako se to zna, onda se očekuje puni, stručni angažman svih zainteresiranih kako bi se navedeni model integrirao u zajednici na optimalnim osnovama, koje će biti siguran okvir koji donosi potpunu zaštitu prava osoba s mentalnim poremećajima i pruža im osjećaj uživanja blagodati života u zajednici na ravnopravnoj osnovi s drugim građanima.


60

6. DRUŠTVENE MREŽE

Cilj ljudskog života i svrha mentalnog funkcioniranja ne svodi se samo na biološko preživljavanje i funkcioniranje, naprotiv povezano je sa značenjem i smislom života u jednom širem moralnom smislu. Razrješenje mentalnih problema i poremećaja zahtijeva poticanje moralnog razvoja i poboljšanje kvaliteta međuljudskih odnosa. Prema interpersonalnom modelu Sullivana106 nepovoljno psihosocijalno okruženje i poremećeni primarni međuljudski odnosi negativno se odražavaju na mentalno funkcioniranje i ponašanje. To se posebno odnosi na nedostatak interpersonalnih odnosa, poteškoće u interakcijama s drugim osobama, neslaganje sa značajnim osobama u svom okruženju i promjenu socijalnih uloga. Zbog toga se u ovom slučaju liječenje usmjerava na poboljšanje komunikacijskih vještina i kvalitet značajnih interpersonalnih odnosa.

Poistovjećivanje i identificiranje s drugima predstavlja jedini put ostvarivanja autentičnog međuljudskog razumijevanja i načina zasnivanja saosjećanja i prijateljstva s drugima.107

Kroz drugoga se samosagledavamo i otkrivamo sami sebe. Uočavamo svoje mjesto među ljudima i ono u odnosu na lidera grupe, koji se grupi ili nameće ili spontano u njoj izrasta. Uvjet dobrovoljnosti dolaženja u grupu čini da se ta situacija odnosa prihvata i da čini zadovoljstvo onima koji dolaze, bez obzira na mjesto koje zauzimaju u grupi. I tek u procesu druženja, međuljudskih odnosa i težnje za izvanporodičnom pripadnošću budi se potreba čovjeka za udruživanjem u najširim okvirima koje dosežu osjećanja i svijest.108

Također, Leighton navodi da se socijalna psihijatrija bavi grupama ljudi, odnosima između duševnih oboljenja i sociokulturnih procesa stavljajući pri tome težište svojih aktivnosti na ljudske grupe.109

Socijalna kohezija ima određene preventivne potencijale, ali ne može spriječiti izbijanje mentalnog poremećaja. Međutim, u zajednicama gdje je briga za oboljelog člana naglašena, procesi rehabilitacije i socijalne reintegracije mentalno oboljelih brži su i efikasniji. Boravkom u bolnici, posebno u slučajevima dugih hospitalizacija, a i samom prirodom mentalnog oboljenja, korisnik se izolira iz socijalne sredine, a često prekida i emocionalne veze i sa svojom porodicom ili ga pak porodica odbacuje. Dugi boravci u bolnicama dovode do stvaranja tzv. institucionalnog sindroma, koji karakteriziraju: apatija, pad inicijative, smanjenje zanimanja, submisivnost, smanjenje mogućnosti ekspresije osjećanja, gubitak individualnosti, deterioracija u navikama, higijeni i općim standardima. Sve je to kočnica u procesu resocijalizacije.110

Kod pacijenata sa shizofrenim poremećajem kao terapijska opcija preporučuje se psihosocijalna rehabilitacija i trening vještine, koje imaju za cilj naučiti pacijenta u terapijskom procesu verbalnim i neverbalnim komunikacijskim vještinama i sposobnostima za samostalno življenje u zajednici.

S druge strane, kada su u pitanju zavisnosti od alkohola, rehabilitacija i socijalna integracija u zajednici sprovode se preko sociorehabilitacijskih klubova. Unutar klubova članovima su omogućene okupacijska terapija, ali i kolektivne aktivnosti čiji je cilj povratiti socijalnu vrijednost zavisnika. Tako klubovi anonimnih alkoholičara imaju karakteristike grupnog terapijskog rada, ali rade anonimno. Pomažući drugima oni smanjuju svoje vlastite impulse i želju za opijanjem.

106 Sullivan H.S. (ed). (1953). The Interpersonal Theory of Psychiatry, W. W. Norton, New York, USA

107 Vidović Ž. (1980). Ogledi o duhovnom iskustvu, Sfarios, Beograd

108 Bojanin S. (1994). Duhovnost, psihijatrija i mladi, Naučna knjiga, Beograd

109 Leighton A.H. (1960). An Introduction to Social Psychiatry, Springfield, IL, „Charles C. Thomas“

110 Barton R. (1959). Institutional neurosis, Bristol, „John Wright & Sons LTD“; Goffman, E. Asylums (1961). Essays on the social situation of mental patients and other inmates, Garden City NY, Anchor Books


61

6.1. GRUPE SAMOPOMOĆI

Grupe za samopomoć su različite, a zajedničko im je samo to da udružuju ljude sa sličnim problemima na istom nivou. Ove se grupe dijele u dvije podgrupe. U prvu podgrupu spadaju one čija je osnovna i često jedina namjena neposredna pomoć članova, dok je kod drugih glavni cilj praćenje odnosa društva i borba za prava grupe.

Ove grupe pored rehabilitacije i savjetovanja označavaju različite vrste psihosocijalne pomoći.

Vodeće pravilo grupa za samopomoć je pomaganje jedni drugima. Vođa je ravnopravan član, on samo brine za koordinaciju, dok je prisutna lična angažiranost i svaki je član odgovoran za svoj rad. To su male grupe, usmjerene na problem, članovi su ravnopravni, imaju zajednički cilj i djelovanje im je zajedničko.

Najznačajnije funkcije samopomoći o kojima izvještavaju članovi su: emocionalna podrška, prisustvo uzora, grupna ideologija, dostupnost određenih informacija, mogućnost pomoći drugima, osjećaj vlastitog nadzora i savladavanja problema.

Također, u grupama samopomoći važan je vođa grupe. Tako Katz opisuje proces i zadatke osnivanja grupa za samopomoć i naglašava sve osobine koje bi trebao imati vođa: spremnost da posveti vrijeme; uspješno uspostavljanje veza s drugim organizacijama, službama i grupama; sposobnost animiranja novih članova; spremnost pripremanja letaka, brošura i medijskih informacija; spretnost u razvoju grupnih procesa; sposobnost da se pomaže grupi; fleksibilnost i strpljenje; sposobnost preuzimanja vodstva; sposobnost da napusti nadzor kad se grupni proces razvije.111

Kada je fokus na načinu rada grupe samopomoći, bitno je navesti da čak i grupe samopomoći koje se bave istom problematikom mogu imati dva različita načina rada i ideologiju. Tako neke grupe samopomoći koje su okrenute npr. problematici sindroma zavisnosti od alkohola zastupaju nemoć pojedinca u odnosu prema alkoholu, tj. slabost volje, dok drugi zastupaju stav da je snaga volje prvi uvjet za uspjeh.

Međutim, najbitnije je osnovati grupu samopomoći koju na početku može činiti manji broj ljudi. U početku grupe samopomoći nemaju finansijsku podršku i nisu formalno registrirane, ali je važno uspostaviti osnovna pravila rada grupe samopomoći. Sastanci moraju imati svoj cilj i namjenu, a na sastancima se treba voditi zapisnik. Također, potrebno je da se uspostave pravila rada grupe i načini sastanaka i bitno je znati i uspostaviti sistem primanja novih članova. Grupe mogu biti otvorene za prijem novih članova, ali mogu biti i zatvorene. Prijem novih članova moraju prihvatiti svi članovi grupe, a uvjeti za ostajanje u grupi su redovnost, tačnost, spremnost da se radi na sebi i pomaže drugima. U grupi je također bitna i podjela uloga, red i organiziranost. Grupa se mora redovno održavati i imati kontinuitet, a glavno načelo samopomoći je da su sve odluke dobrovoljne, članstvo odlučuje o svemu, svi odnosi su na ravnopravnoj osnovi.

Međutim, grupa za samopomoć može biti neuspješna u dva osnovna područja: vođenju i pružanju pomoći. Capponi na osnovu iskustva s grupama navodi:112

• kritične tačke vođenja su, između ostalog, nedostatak protoka informacija, konflikt i borba za prevlast, onemogućavanje uključivanja novih ljudi, nepoštovanje pravila, sagorijevanje vođe itd;

• kritične tačke pružanja pomoći su, između ostalog: pretjeran zaštitnički odnos prema članovima, nestrpljenje, nepoštovanje načela samopomoći, birokratski odnos prema ljudima, popuštanje pritiscima okoline itd.

111 Katz A. & Bender E. L. (1990) Self-help groups in a changing world, Oakland C A, Third Party Publishing

112 Capponi P. (1977). Survivors Organizing Guide to Surviving Organizing, Toronto, Leadership Facilitator Gerstein Centre


62

Mnoge grupe samopomoći osnovali su stručnjaci ili su pri tome pomogli članovima. Zbog velikih zahtjeva zadataka, te spretnosti koje su potrebne za osnivanje i uspješno savladavanje grupe za samopomoć većina njih najbolje uspijeva s „rukom stručnjaka u zaleđu“, kao što je naveo Levine.113

Također, grupama u kojima cjelokupan rad vode samo članovi često nedostaje struktura i organiziranost, kao i povezanost s odgovarajućim službama. S druge strane, može se desiti da grupa samopomoći zbog uloge stručnjaka izgubi karakter samopomoći, a time i sve prednosti takve grupe.

Zbog toga zadaci stručnjaka u grupi za samopomoć su:114

1) potražiti osobe kojima će koristiti saradnja u grupi za samopomoć;

2) pomagati kod organizacijskih vidika i kod određivanja ciljeva grupe. Ciljevi moraju biti specifični i dostupni;

3) čuvati pojedine članove pred pritiskom grupe;

4) ohrabrivati članove da budu istrajni u grupi ako se pojave nesuglasice;

5) pomagati pri razvijanju normi i pravila koja omogućuju da se postigne zadati cilj;

6) priznati svaki pozitivan pomak članova i tražiti načine za podizanje motivacije;

7) pospješivati pozitivnu predstavu članova o vlastitim sposobnostima i

8) već od samog početka planirati povlačenje i postepno prenositi sve veća zaduženja na članove grupe. Na kraju stručnjak obavlja ulogu savjetnika, a sve ostale odluke prepušta grupi.

Klubovi liječenih alkoholičara (KLA)

Klubovi liječenih alkoholičara jedne su od najstarijih grupa samopomoći. Prvi klub liječenih alkoholičara osnovan je 1935. godine u Sjedinjenim Američkim Državama uz pravilo da svaki član bude anoniman. Taj KLA osnovale su dvije osobe (bankovni službenik i ljekar), obojica alkoholičari, kada su shvatili da će na taj način lakše održati uspostavljenu apstinenciju.

Sljedeći ozbiljan KLA osniva Joshua Bierer 1938. godine u Velikoj Britaniji, a on je jedan od autoriteta na polju socijalne psihijatrije i socioterapije. Joshua Bierer u klubu vidi „osnovne prednosti u tome što on u svojoj djelatnosti podrazumijeva transfer, ohrabrenje i grupnu atmosferu“.115

U svojoj knjizi „Šta je alkoholizam“ Hudolin kaže da je klub takvo „udruženje alkoholičara kojem je prvenstvena uloga liječenje vlastitih članova“ i navodi potrebu da klub vodi stručni terapeut, ali i mogućnost da klub radi bez profesionalnog terapeuta „zbog objektivnih ili subjektivnih poteškoća“.116

Grčić i saradnici tvrde da je „klub liječenih alkoholičara najsvrsishodniji oblik rada za sprovođenje socijalne readaptacije u produženom tretmanu (...) i ima vid socijalno-terapijske zajednice liječenih alkoholičara, članova njihovih porodica i terapeuta“. Podvlače i obavezu da u klubu djeluje stručna ekipa.117

113 Levine M. (1988). An analysis of mutual assistance, American Journal of Community Psychology, broj 16, str. 167–188.

114 Lamovec T. (2005). Psihosocijalna pomoć u duševnoj krizi, Udruženje za pomoć u duševnoj nevolji „Feniks“, Tuzla

115 Bierer J. (1959). Therapeutical Social Club, London, Ed. H. K. Lewis and Co.

116 Hudolin V. (1974). Šta je alkoholizam, Zagreb, Posebno izdanje

117 Grčić K. (1976). Produženo lečenje i klub lečenih alkoholičara u: Zbornik radova, Niška banja


63

6.1.1. Priča o Klubu liječenih alkoholičara grada Banje Luke – primjer dobre prakse

U današnje vrijeme postoje brojni klubovi liječenih alkoholičara svugdje u svijetu, a na našim prostorima u ratnom periodu došlo je do gašenja klubova liječenih alkoholičara. Međutim, 2006. godine terapeuti s Odjeljenja za bolesti zavisnosti Klinike za psihijatriju Banje Luke, u saradnji s pacijentima koji su završili hospitalno liječenje osnovali su prvi KLA u poslijeratnom periodu koji radi na području grada Banje Luke. Klub je na početku brojao mali broj članova i bio je neformalno udruženje. Nakon uspostavljanja sistema rada ukazala se potreba za registracijom ove grupe zbog širenja aktivnosti koje su članovi radili, kao što su: preventivne aktivnosti, rad na destigmatizaciji i drugim oblicima borbe za prava grupe.118

Ovaj je klub organizacija dobrovoljno udruženih građana – liječenih zavisnika od alkohola i članova njihovih porodica, te članova stručnog tima koji čine psihijatar, psiholog i tri socijalna radnika. Uvjet za ulazak u ovu grupu je prethodna adekvatna priprema koja podrazumijeva uspostavljanje apstinencije ambulantno ili hospitalno. Prilikom dolaska u klub članovi odlučuju, tj. glasaju o prijemu novog člana nakon predstavljanja te osobe.

Također, ovaj Klub ima sve odlike grupe samopomoći, mada je u samom početku rada Kluba uloga stručnog tima bila puno veća. Kada se grupa osnovala, prva je prepreka bila nedostatak prostora za rad. Ovdje je ulogu odigrao stručni tim, koji je brojnim predstavkama Administrativnoj službi Grada Banje Luke, uz učestvovanje članova grupe i sprovedenim projektnim aktivnostima uspio ostvariti mogućnost dobijanja statusa Udruženja od značaja za grad, čime je ostvarena mogućnost dobijanja prostora.

Sastanke vode članovi Kluba, koji samostalno biraju osobu koja ih predstavlja. Stručni tim, ukoliko je potrebno, daje sugestije na zahtjev članova grupe. U Klubu se nastoji održati motivacija za daljnjom apstinencijom kako zavisnika od alkohola, tako i njegove porodice. Zavisnik se uči novim oblicima ponašanja, odnosno uči kako živjeti bez alkoholnih pića, kako postati apstinent, kako srediti odnose u porodici ili radnoj okolini. To nije lako, to zahtijeva veliki napor samog pojedinca i svih članova u klubu, uz učešće stručnjaka – terapeuta, kada je to neophodno. Klub ima svoju strukturu i kontinuitet rada jer od kada je osnovan, nikada nije prestajao s radom, a sastanci se održavaju redovno u dogovoreno vrijeme i ništa ne utječe na redovnost održavanja. Grupa je uradila brojne projektne aktivnosti, u kojima su članovi grupe zajedno sa stručnim timom radili, prije svega, na senzibilizaciji okoline, a i profesionalaca za ovu vrstu problematike. Tokom ovih aktivnosti naišli su na brojne prepreke i tu je bila značajna uloga terapijskog tima.

Članovi Kluba s terapijskim timom radili su na razvijanju mreže ovakvih grupa koje će se fokusirati na problem zavisnosti od alkohola, jer povećanje kapaciteta ovakvih udruženja utjecat će na poboljšanje kvaliteta života korisnika, smanjenje stigme i diskriminacije zavisnika od alkohola. Ono što je od neprocjenjive važnosti rada ove grupe jeste to da su oni bili najbolji promoteri zdrave životne aktivnosti i zdravog stila života.

Moramo reći da je razvoju samostalnosti ove grupe trebalo određeno vrijeme jer je ova grupa otvorena i stalno dolaze novi članovi. Vremenom su se članovi koji imaju duži staž u grupi uspjeli izgraditi u svojoj samostalnosti i samopouzdanju i oni su postali najbolji primjer i uzor ostalim članovima. Rast ove grupe smanjio je potrebu za čestim konsultacijama s članovima stručnog tima.

Nerijetko se članovi Kluba druže i izvan sedmičnog sastanka u Klubu, te tako nastaju brojna prijateljstva. Članovi grupe redovno vode računa jedni o drugima. U redovnim su telefonskim kontaktima. Kad je neko bolestan, redovno ga obilaze tokom bolničkog liječenja i vode brigu o njemu. Također, često pomažu jedni drugima u obavljanju administrativnih poslova. Kada se neko od članova nađe u krizi, dogovaraju se ko će ići na sastanak s tim članom grupe. Ukoliko se neko od članova ne javi i ne poštuje dogovoreno vrijeme sastanaka grupe, članovi prvo obave razgovor s njim da ispitaju razloge takvog ponašanja. Ukoliko ta osoba ne poštuje pravila rada grupe i ispoljava verbalnu agresiju, članovi donesu odluku da se isključi

118 Zivlak-Radulović N., Zorić D., Mišković M. i Maglov T. (2006). Reconstruction programme for Clubs of cured alcoholis in Banja Luka, Materia sociomedica, broj 18(4) str. 195–197.


64

iz grupe. Dešavalo se često da su oni pomagali jedni drugima u mogućim situacijama nalaženja posla. Kada je potrebno organizirati aktivnosti, sami to urade, a onda ih prezentiraju članovima stručnog tima. U posljednjih godinu dana napravili su prijedlog da se članovi Kluba organiziraju i dolaze u instituciju da animiraju pacijente koji su na liječenju kako bi pacijenti shvatili potrebu nastavka socijalne rehabilitacije kroz Klub. Stručni tim im je dozvolio da jedanput sedmično dolaze na edukativne časove na Odjeljenje za bolesti zavisnosti Klinike za psihijatriju Banje Luke i drže edukacije. Nakon toga su članovi stručnog tima primijetili veću motiviranost hospitalnih pacijenata za uključivanje u Klub nakon izlaska s liječenja.119

6.1.2. Prikaz jednog od članova grupe – napredak kroz podršku grupe

Ispovijest člana grupe Miladina Babića, koju je dao novinarima Pressa (novinarka Dijana Slavnić, januar 2015)

Jedini koji je u Klub došao sam, bez ičijeg nagovora, jeste Miladin Babić (40), koji je pio punih 20 godina, a u klubu je primjer šta upornost i čvrsta volju mogu učiniti. Još 2006. godine otišao je kod psihijatra i rekao: „Ja sam bolestan čovek, lečite me.“ i tako počinje svoju priču.

„Apstinent sam već četiri godine i četiri meseca i nikada se nisam lepše osećao u životu. Tek sada shvatam šta sam sve propustio. Šetam, uživam u prirodi, družim se sa ljudima koji su rekli ne alkoholu i napravili nešto u životu. Alkoholizam je bolest kojoj sam konačno pronašao lek.“, kaže Miladin, rodom iz sela Štrbe kod Čelinca, koji već četiri godine ne propušta sastanke u klubu.

Miladin je ove godine nagrađen diplomom za najveći napredak u uspješnoj apstinenciji i kaže da mu je bila čast primiti nagradu, koja je podstrek za još veći napredak. „Sve o čemu sam ranije razmišljao bio je alkohol, kako i s kim ga popiti. Bilo je dana da ne znam ni gde, ni s kim sam bio, ne sećam se ničega, ali opet bih nastavio da pijem. Sa 16 godina sam počeo da eksperimentišem. Čašica-dve u društvu, a onda sam vremenom počeo sve više, da bih jednom shvatio da je alkohol postao moj život i da sve što radim ima isključivo veze sa alkoholom. Pio sam na litre dnevno, nije bilo bitno šta, a uskoro sam prestao da brojim. Porodicu nikada nisam osnovao, a ni srednju školu nisam završio. Shvatam sada kolika je vrednost diplome koju sam dobio u klubu, za mene ogromna.“, priča Miladin.

„Još se osećam pomalo tužno i zbunjeno zbog stvari iz prošlosti. Sada postoje pravila koja moramo da poštujemo. Recimo, na sahrani ne smemo da nazdravimo za pokoj duše pokojnika, na slavama ne smemo da služimo alkohol, ne smemo ni da ga imamo u kući, a bezalkoholno pivo sadrži alkohol, tako da ni ono ne dolazi u obzir. Mnogo stvari je zabranjeno, ali bezbroj lepih sam video zahvaljujući baš tim pravilima. Pitam se često zašto mi je to trebalo, ali onda shvatim da ne treba previše razmišljati o prošlosti, treba gledati napred, treba poslati poruku onima koji dele moju priču, da u alkoholu nije spas. Ništa nije opravdanje za opijanje. Propustio sam najlepši period života zbog čaše više, izgubio sam prijatelje, komšije su upirale prst u mene kad prođem, bio sam primer lošeg čoveka, pijanice, ali sam shvatio da tako ne ide dalje. Sad sam tu, stekao sam nove i bolje drugove i jedni drugima smo podrška.“, završava priču naš sagovornik.

119 Zivlak-Radulović N. i Dragojević S. (2009). Uloga Kluba liječenih alkoholičara u prevenciji recidiva i resocijalizaciji alkoholičara u: Zbornik radova, Treći međunarodni kongres „Ekologija, zdravlje, rad, sport“, Banja Luka, str. 263-265.; Zivlak-Radulović N., Mitrović A., Marčeta D. i Šiniković M. (2010). Rad Kluba liječenih alkoholičara u Banja Luci i mogućnosti njegovog djelovanja u specijalnoj prevenciji nasilja u porodici u: Zbornik radova, Prvi alkohološki simpozij Bosne i Hercegovine s međunarodnim učešćem, Tuzla, str. 163–168.; Zivlak-Radulović N., Mitrović A., Marčeta D. i Šiniković M. (2011). Uloga Kluba liječenih akoholičara u liječenju iz ugla njegovih korisnika u: Zbornik radova XXVII Simpozijuma o bolestima zavisnosti sa međunarodnim učešćem, Leskovac; Zivlak-Radulović N., Mitrović A., Marčeta D. i Šiniković M. (2012). Osnaživanje resursa u borbi protiv zavisnosti od alkohola u Zbornik radova XXVIII Simpozijuma o bolestima zavisnosti sa međunarodnim učešćem, Vrnjačka Banja, str. 265–269.


65

Mišljenje članova grupe i stručnog tima o Miladinu

Možemo reći da je Miladin očiti primjer uloge grupe koja je od Miladina, zatvorene osobe, uspjela napraviti otvorenu osobu, koja je savladala nesigurnost i postala samopouzdana. Miladin je uspio puno toga napraviti u svom životu od kada je član grupe (položio je vozački ispit, radi s bratom i ostvaruje finansijsku zaradu, pa je uspio sebi kupiti i auto). U Klubu je vrlo aktivan i poštuju ga. Jedan je od zagovornika edukativnih časova u hospitalnom tretmanu i pokušaja motivacije pacijenata. Rekao nam je da je za njega posebno zadovoljstvo bilo kada su članovi grupe došli da ga posjete kod kuće i da se upoznaju s porodicom. Taj dan su svi zajedno proveli u druženju. Svih ovih godina, koliko Miladin dolazi u grupu, žali nam se da ga članovi porodice i ljudi iz okruženja optužuju da je njegov izbor pogrešan i da ne treba dolaziti u Klub. Miladin inače živi u jednoj seoskoj sredini koja je blagonaklona prema pijenju alkohola. Rekao nam je da se nakon posjete grupe situacija promijenila i da ga od tada članovi porodice podržavaju.

Na slici je Miladin u toku davanja izjave novinarki u prostorijama Kluba.

Na slici je rad Kluba tokom samih početka, kada je korišten prostor jedne mjesne zajednice u Banjoj Luci.Klub je sada smješten u prostorijama u Ulici Josifa Pančića 8, 78000 Banja Luka.

E-mail adresa kluba je: [email protected]. Nera Zivlak-Radulovic – 065/612- 828


66

7. EDUKACIJA I TRENING

Socijalna inkluzija osoba s mentalnim poremećajima, kao kompleksan i dugoročan proces, bitno se oslanja na prava korisnika usluga. Često smo svjedoci da ove osobe nisu nikako ili pak u dovoljnoj mjeri upoznate sa svojim pravima kako iz oblasti zdravstvene zaštite, tako i iz drugih oblasti (socijalne zaštite, rada, obrazovanja, zapošljavanja, profesionalne rehabilitacije i sl.).

Pravo na zdravlje i zdravstvenu zaštitu univerzalno je i neprikosnoveno pravo svakog čovjeka, koje mu mora biti pruženo bez obzira na njegovu vjersku, nacionalnu i rasnu pripadnost, te ono ne može biti ograničeno političkim, finansijskim i geografskim barijerama. Na prava, obaveze i odgovornosti pacijenata u oblasti mentalnog zdravlja shodno se primjenjuju propisi o zdravstvenoj zaštiti, zdravstvenom osiguranju, propisi o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata, te propisi o zaštiti osoba s mentalnim poremećajima. Podsjećanja radi, pacijentom se smatra svaka osoba, bolesna ili zdrava, osigurana ili neosigurana, koja zatraži ili kojoj se pruža određena mjera ili usluga u cilju očuvanja i unapređenja zdravlja, sprečavanja bolesti, liječenja ili zdravstvene njege i rehabilitacije.

U tom kontekstu važno je da korisnici znaju i razumiju svoja prava, obaveze i odgovornosti, prvenstveno u sistemu zdravstva, a što obuhvata poznavanje osnovnih načela, prava pacijenata, obaveza i odgovornosti pacijenata, osiguranja zaštite prava pacijenata, te sistem zdravstvenih savjeta u jedinici lokalne samopurave i ministarstvima zdravstva. Također, važno je naglasiti da se prava pacijenata ne mogu posmatrati odvojeno od njihovih obaveza i odgovornosti, te da se mora uspostaviti simetrija između korištenja prava pacijenta i ispunjavanja obaveza i odgovornosti pacijenta. S druge strane, važno je ukazati da je ovo nemoguće postići ukoliko zdravstveni profesionalci ne ukazuju pacijentima na njihova prava, obaveze i odgovornosti. Da bi to mogli, i sami zdravstveni profesionalci moraju poznavati pravni okvir sistema u kojem djeluju, o čemu će biti više riječi u Poglavlju 13. o intra i intersektorskoj saradnji.

Dakle, važeći propisi u zdravstvu imaju za cilj da se pacijentu pomogne u razumijevanju njegovog zdravstvenog stanja i tretmana, te da zdravstveni radnici i saradnici poštuju potrebe svojih pacijenata, pruže im veću podršku u savladavanju bolesti na najbolji mogući način, upute ih kako da zaštite svoja prava i objasne šta mogu očekivati od zdravstvenog sistema, a u svrhu povećanja zadovoljstva pacijenta.

Navedeno je potrebno posmatrati u svjetlu ukupnog osnaživanja korisnika usluga. Određena prava svakako da su vezana i za rehabilitaciju kako u bolničkom tretmanu, tako posebno i u lokalnoj zajednici. Modeli rehabilitacije i uopće socijalne integracije moraju biti dio pravnog okvira, a kada to jesu, o njiima korisnici moraju imati informacije. S tim u vezi, dosadašnja iskustva, kao i određena istraživanja pokazuju da i dalje postoji visoki stepen nepoznavanja prava pacijenata i prava iz drugih oblasti društva, koja bi bila osnova za istinsku socijalnu inkluziju osoba s mentalnim poremećajima. Stoga se prioritetno, uz razvijanje modela socijalne integracije ovih osoba moraju provoditi promotivne aktivnosti i/ili kampanje o pravima osoba s invaliditetom, odnosno osoba s mentalnim poremećajima, i to uz stalno ukazivanje da se njihova prava ne ograničavaju samo na zdravstvenu zaštitu već da se u smislu socijalne inkluzije trebaju obraditi i kroz zakonske norme drugih relevantnih resora, poput socijalne zaštite, rada, obrazovanja, zapošljavanja i profesionalne rehabilitacije. Bez tako ojačane svijesti o svojim pravima, osobe s mentalnim poremećajima često ostaju potpuno nevidljiva kategorija građana i bivaju diskriminirane po različitim osnovama. Nije dovoljno opravdanje nadležnih službi da nemaju zahtjeva za rješavanjem nekih od važnih pitanja za ove građane, pravo je pitanje koliko osobe s mentalnim poremećajima uopće znaju da im pripada određeno pravo i kako da ga ostvare.


67

Udruženja korisnika moraju biti podržana u aktivnostima izrade vodiča o pravima osoba s mentalnim poremećajima, kao i njihovim obavezama i odgovornostima u odnosu na lično zdravlje, druge korisnike zdravstvenih usluga, zdravstvene radnike i zdravstvene saradnike koji osiguravaju i omogućuju zdravstvene usluge, te širu društvenu zajednicu i sve subjekte s kojima dolaze u kontakt. Cilj ovakvih vodiča je sveobuhvatan pregled prava, obaveza i odgovornosti korisnika usluga, osoba s mentalnim poremećajima, te njihovo osnaživanje u svrhu ostvarivanja prava i uključenja u društvo na ravnopravnoj osnovi s drugima. U osnovi, vodiči se moraju zasnivati na sljedećim principima:

• reafirmaciji osnovnih ljudskih prava u zdravstvenoj zaštiti i drugim relevantnim resorima (socijalnoj zaštiti, radu, obrazovanju, zapošljavanju, profesionalnoj rehabilitaciji i sl.);

• humanizaciji pomoći osobama s mentalnim poremećajima;

• pomoći korisnicima da jasnije sagledaju svoja prava i izvuku maksimalne povlastice prilikom korištenja zdravstvene zaštite i drugih prava iz drugih resora (socijalne zaštite, rada, obrazovanja, zapošljavanja, profesionalne rehabilitacije i sl.);

• jačanju partnerskih odnosa između korisnika i profesionalaca (pružalaca različitih usluga) baziranih na uzajamnom povjerenju i poštovanju prava, uz njegovanje institucije aktivnog dijaloga;

• korištenju prava pacijenta vezano za ispunjenje obaveza i odgovornosti pacijenta (u vezi s uslugama iz oblasti zdravstvene zaštite);

• simetriji u zaštiti prava profesionalaca;

• aktivnijem učešću korisnika usluga u kreiranju politike i zakona, kao i svom liječenju, planu rehabilitacije, modelima socijalne integracije i sl.;

• nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj pažnji usmjerenoj na narastajuće potrebe u oblasti prava osoba s mentalnim poremećajima.

Ovako osnažene osobe s mentalnim poremećajima imaju povećane kapacitete za vlastite izbore u smislu uključivanja u različite oblike edukacija, koje im mogu pomoći za život u zajednici. Upravo takve edukacije jesu jedno od prava osoba s mentalnim poremećajima. Ovo se prije svega odnosi na edukacije u vezi s razvijanjem i unapređenjem socijalnih vještina, koje su ključne za samostalan život u zajednici ili život uz podršku, kao i za privređivanje i utjecaj na zajednicu. Osim toga, edukacije su ključni faktor kod zapošljavanja osoba s mentalnim poremećajima, među kojima je izražena visoka stopa nezaposlenosti. Dodatne edukacije/doedukacije koje bi ponudile dokvalifikaciju, prekvalifikaciju i sl. treba posmatrati kao neophodan model rada s osobama s mentalnim poremećajima, a radi njihovog uključivanja u zajednicu i ostvarivanja prava na rad, kao jednog od osnovnih ljudskih prava. Navedeno se posmatra u funkciji razvijanja ličnog osjećaja vrijednosti korisnika i doprinosa zajednici. U saradnji s nadležnim službama moraju se ponuditi prilagođeni specijalizirani treninzi, odnosno edukativni programi kako bi se podigla stopa zaposlenosti osoba s mentalnim poremećajima. Važno je istaći da ovdje treba voditi računa i o potrebi njihovog osnaživanja u smislu razvijenih vještina da uopće sami aktivno traže posao.

Također, edukacije ne moraju uvijek biti vezane za formalne oblike obrazovanja ili kvalifikacije, nekad je dovoljno podržati osobe s mentalnim poremećajima da upišu određeni kurs, školu i dodatne časove iz nekih oblasti za koje dobijaju certifikate, odnosno uvjerenja da su pohađali te oblike nastave. Ovakvi dokazi mogu olakšati traženje posla i povećati šanse za pozitivnim ishodom te potrage. S druge strane, poznavanje rada na računaru, naprimjer, povećava i njihove sposobnosti i vještine komunikacije, ali i praćenja društvenih mreža i sl.

Udruženja imaju važnu ulogu u procesima edukacije svojih korisnika. Naprijed opisana potreba za poznavanjem prava korisnika u direktnoj je vezi s antistigma programima, koji su nezaobilazna aktivnost korisničkih udruženja, jer stigma, nažalost, još bitno oblikuje stavove društva prema osobama s mentalnim poteškoćama. U tom smislu, udruženja moraju osnaživati svoje korisnike za učešće u antistigma


68

aktivnostima, kao i razvijanju organizacijskih vještina za razvoj i unapređenje korisničkih inicijativa. Korisnici moraju dobiti adekvatne edukacije kako bi novim znanjima doprinijeli utjecaju udruženja na zajednicu i promjeni stavova društva prema ovim grupama građana.

Različiti oblici edukacije mogu, dakle, bitno utjecati na poboljšanje kvaliteta života korisnika, samostalno življenje, privređivanje, lokalnu zajednicu, razvijanje partnerstva, ali i osjećaj da aktivnosti u koje su uključeni dugoročno jesu važne za njihovu socijalnu inkluziju i ostvarivanje njihovih osnovnih prava na život u svojoj zajednici.

Da bi sve navedeno u praksi zaživjelo, generalno se mora govoriti o tome da je potrebna jedna hitna, široka kampanja koja bi bila koncipirana kao pravno, mentalno, zdravstveno i socijalno prosvjećivanje korisnika usluga u mentalnom zdravlju i pružalaca tih usluga. U takvu kampanju i edukacije treba uključiti:

• osobe s mentalnim poremećajima/korisnike usluga mentalnog zdravlja,

• profesionalce iz oblasti pružanja usluga mentalnog zdravlja,

• profesionalce iz zdravstvenog sektora,

• profesionalce iz sektora socijalne zaštite,

• profesionalce iz sektora rada i zapošljavanja, kao i obrazovanja.

Naravno, za sve to potrebna je podrška nadležnih ministarstava, posebno zdravlja/zdravstva i socijalne zaštite.

Ako donositelji odluka u fokus stave socijalnu inkluziju osoba s mentalnim poremećajima, onda u tom procesu svi moramo poznavati bitne stvari i pojmove i iz drugih struka, a koji se dotiču pitanja socijalne inkluzije. Na taj način prevenira se mogućnost izgovora da nešto nije nečija struka, pa da odbija učestvovati u ovim procesima na odgovarajući način.

Tokom edukacije i treninga bitno je ponovo kod osoba s mentalnim poremećajima stvoriti instituciju odgovornosti, koju su oni izgubili usljed negativnih utjecaja bolesti, stigme i diskriminacije, jer pravi cilj socijalne inkluzije jeste ponovo vraćanje odgovornosti i samostalnosti (svako je odgovoran onoliko koliko je svjestan).

Kroz edukacije i treninge korisnika usluga i profesionalnog osoblja iz različitih sektora društva važno je razviti smisao pravnih formulacija svih naših aktivnosti. Tu težnju ka pravnom normiranju mnogih stvari koji se tiču socijalne inkluzije treba više shvatiti kao potrebu da socijalna inkluzija bude obavezujuća, a ne samo fakultativna, bazirana na entuzijazmu ili da se sprovodi od projekta do projekta. Također, bitno je tokom edukacije razbiti paradigme da priznati nekom pravo na invaliditet nije isto što i oduzeti mu radnu sposobnost.

Zbog svega navedenog, udruženja korisnika moraju se više aktivirati u promicanju prava osoba s mentalnim poremećajima, inicirati antistigma programe i druge programe radi ostvarivanja svojih interesa, te tako graditi jasan status adekvatnog partnera u zajednici, putem kojega će korisnici ojačati svoje mentalne kapacitete, ali i ostvariti prava koja im pripadaju.


69

7.1. PRIMJER DOBRE PRAKSE – „TRI KORAKA DO SRETNE ZAJEDNICE“, UDRUŽENJE ZA ZAŠTITU MENTALNOG ZDRAVLJA „TUNEL“, KLJUČ

U sklopu PMZ-a u BiH Udruženje za zaštitu mentalnog zdravlja „Tunel“ iz Ključa u periodu od 01.01.2016. do 31.12.2016 implementiralo je projekt pod nazivom „Tri koraka do sretne zajednice“.

Glavni projektni cilj bio je doprinos poboljšanju psihofizičkog zdravlja osoba s mentalnim poremećajima na području općine Ključ.

Specifični cilj odnosio se na povećanje socijalne inkluzije prema osobama s mentalnim poremećajima na području općine Ključ kroz jačanje kapaciteta korisnika.

Programom je bio obuhvaćen veći broj osoba koje su imale priliku prisustvovati časovima u sklopu kursa engleskog jezika, zatim časovima kuhanja i kreativnim radionicama.

Časovi i radionice održavani su sedmično ili svako dvije sedmice, a broj osoba koje su učestvovale u navedenim aktivnostima varirao je od sedam do 24 osobe po susretu, a najveće zanimanje iskazano je za kreativne radionice.

O uspješnosti ovog projekta govore rezultati evaluacije, koji su pokazali da su tri korisnika bila angažirana na projektu i plaćena za svoj rad, pet korisnika angažirano je volonterski, a 23 korisnika iskazala su da su zahvaljujući projektu počeli učestvovati u aktivnostima izvan kuće i više se socijalizirati.

Također, korisnici su naveli da su im radionice pomogle u traženju zaposlenja, povećale motivaciju za rad i volonterski angažman. Korisnici su naveli i da osjećaju da imaju mnogo više energije i da su sada spremniji da se uključe u različite kreativne aktivnosti.

Ono što je posebno bitno naglasiti jeste da je u toku projekta primijećen porast učešća članova porodica korisnika usluga mentalnog zdravlja, što je izuzetno bitno u procesu socijalne inkluzije ove populacije.

Pored ovoga, provedena je anketa među korisnicima i u nastavku su prikazani neki od odgovora koje su korisnici dali na postavljena pitanja.

• Je li aktivnost na kojoj ste učestvovali bila korisna za Vas i na koji način?

Za mene je sve bilo korisno, osim engleskog jezika, jer ne volim učenje i podsjeća me na školu. Imala sam društvo, neku obavezu, imala sam priliku da pokažem šta znam i da upoznam nove ljude.

Manja korist u smislu učenja novih riječi na engleskom.

Jesu, družila sam se više. Nisam samo s roditeljima u kući.

• Je li utjecala na Vašu svakodnevnicu?

Radila sam domaću zadaću, imala sam nekakvu obavezu i nije mi bilo dosadno.

Češće sam izlazila, čak sam ponekad i sama kuhala kod kuće. Jedan period sam ostala sama kod kuće na tri dana, bez mame i preuzela sam brigu o kući. Davali su mi zadatke i tako mi je bilo manje dosadno.

Smanjena samostigma u smislu smanjenog osjećaja osuđivanja drugih.


70

• Je li Vam pomogla da budete uspješniji u svom životu i na koji način?

Jeste, veoma. Napravila sam bojanku, s Elmom sam napravila strip. Sama sam radila čestitke. Neki ljudi su vidjeli radove, zvali me da i za njih nešto odradim, pa su me i nešto platili.

Mogućnost da se drugome iskažu osjećanja, bez straha od osude.

Bolje slaganje s roditeljima, češće putovanja, povećana sigurnost u sebe, upoznavanje novih ljudi.

Kao što se može vidjeti iz prethodno prikazanih odgovora, i oni govore u prilog uspješnosti projekta i pokazuju kako se uz male promjene i ulaganja može promijeniti život korisnika, utjecati na pozitivne promjene u društvu i dati veliki doprinos u procesu socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja.


71

8. FIZIČKO ZDRAVLJE

Ljudski je organizam psihosomatska cjelina. Poremećaj sklada u samoregulaciji psihosomatske cjeline izaziva razne tegobe i oboljenja. Na ovo svakako utječu brzi radni i životni tempo, sve veća mentalna opterećenja i sve slabije fizičke aktivnosti.

Da bi čovjek mogao postići zadovoljavajući stepen mentalnog zdravlja, on mora tokom čitavog života imati određeni kvantitet i kvalitet fizičkih, psihosocijalnih i sociokulturnih faktora. Poremećaj se javlja kada dođe do jače izmjene kvaliteta ili kvantitativne oskudice bilo koje od ove tri grupe faktora, a ponekad čak i kada dođe do prezasićenja organizma, odnosno izlaganja prevelikom utjecaju.

Pojedinac u mentalnoj krizi mora voditi borbu uporedo na nekoliko frontova; on se mora psihofizički angažirati na traženju izlaza iz krize, udovoljavati povećanim zahtjevima, što dodatno opterećuje organizam. Također, uporedno angažiranje odbrambenih psihofizičkih potencijala ličnosti na više frontova pogoduje slomu odbrambenih psihičkih i fizičkih potencijala ličnosti. Primjera radi, Hendric sa saradnicima je nakon detaljnog ispitivanja prirode individualnih doživljavanja, koji najčešće prethode pojavi nekog organskog oboljenja, ustanovio da je značajno veliki broj ispitanika u periodu od jednog mjeseca do dva prije nego što je organski obolio preživio gubitak bliske osobe.120 Dobro fizičko zdravlje, dobra opća kondicija jedna je od važnih pretpostavki za mogućnost uspješnog savladavanja krize, a stanje kao što je loše fizičko zdravlje može biti ozbiljna prepreka njegovom adekvatnom savladavanju.

8.1. REKREATIVNA TERAPIJA

Okupacijska i rekreativna terapija doskoro su se primjenjivale isključivo u bolničkim uvjetima, a sada se primjenjuju i u izvanbolničkim uvjetima u sklopu centara za mentalno zdravlje, čije je nastajanje omogućeno reformom mentalnog zdravlja u BiH.

Ako bismo pokušali definirati terapiju radom i rekreacijom u psihijatriji, možemo reći da ona obuhvata niz fizičkih, psihičkih i socijalnih aktivnosti koje predlaže psihijatar, a provode ih specijalno školovani terapeuti u cilju povoljnog djelovanja na pacijentovu ličnost, pojedine simptome njegove bolesti, kao i na uspostavljanje boljih interpersonalnih odnosa.121

Rekreativna terapija predstavlja organiziranu aktivnost pacijenta uz pomoć osoblja s ciljem da se ojačaju i stabiliziraju zdravi dijelovi njegove ličnosti. Ovaj oblik tretmana obuhvata sportske, kulturno-zabavne i druge aktivnosti koje imaju zabavno-relaksirajući karakter. Pacijent se preko sportske aktivnosti potiče na komunikaciju, druženje, osjećaj pripadnosti, odgovornosti u grupi. Povećanje aktivnosti, koordinacija pokreta i određeni stepen napetosti doprinose smanjenju psihičke i fizičke napetosti i pomažu boljoj integraciji ličnosti. Terapeutova uloga je da vrednuje i nagradi aktivnosti pacijenta i potiče identifikacijske procese i pripadnost grupi. Dešava se da naprimjer pacijenti koji odbijaju komunikaciju često komuniciraju plesom.122

120 Hendric H.C., Paraskevas F., Baragar F.D., Adamson J.D. (1971). Stress immunoglobulin levels and early polyatrritis, Journal of Psychosomatic Research, 15, str. 337–343.

121 Hochmann J. (1971). Pour une psychiatrie communautaire, Seuil, Paris

122 Lončar T. (2003). Zdravstvena njega psihijatrijskih bolesnika, Skripta za studij sestrinstva, Veleučilište u Splitu; Vlastelica M. i Pavlović S. (2002). Osnove psihijatirije, Skripta za studij sestrinstva, Veleučilište u Splitu


72

Bez obzira na vrstu organizacije psihijatrijske institucije, i bez obzira o kojoj je rekreativnoj aktivnosti riječ i gdje se ona organizira, ono što je zajedničko jeste da ona mora uvijek biti medicinski propisana i timski provjerena, stručno vođena i podložna evaluaciji. Kriterij za izbor tehnike je, prije svega, stanje pacijenta (npr. pacijenti u akutnoj fazi ne mogu se odmah uključiti u terapiju dok se stanje ne stabilizira). Kriteriji zavise i od vrste oboljenja, kao i od zanimanja, tj. ne mogu se sve tehnike ponuditi svakom pacijentu. Uporedo s okupacijskom i radnom terapijom u istom prostoru mogu se organizirati različiti oblici socioterapije u primarnoj zdravstvenoj zaštiti.

U grupnoj terapiji najkorisnije su terapijska zajednica i socioterapijski klub za mentalne poremećaje. Klubovi daju značajan doprinos u procesu rehabilitacije, resocijalizacije i reintegracije psihijatrijskih pacijenata u društvenu zajednicu.123

Vježbe koje se organiziraju moraju biti jednoobrazne za sve članove grupe, uključujući i terapeuta. Uvijek treba prihvatiti svaku korisnu novinu koju predlažu članovi grupe.

Pored fizičke aktivnosti, ove vježbe imaju i elemente igre, dok se dodirivanje parova članova grupe preporučuje samo kada svako bira svog partnera. Vježbe se obično manifestiraju tapšanjem dlanom o dlan, a terapeut se treba približiti neparu ili članu koga drugi nerado biraju. Pokreti su višestruko korisni i doprinose socijalizaciji, tjelesnoj organizaciji, skidanju napetosti i anksioznosti, smanjenoj otuđenosti od sebe i drugih i uspostavljanju dijaloga na neverbalnom nivou sa samim sobom i drugim članovima terapijske grupe. Poslije ovih vježbi može se nastaviti sa setom vježbi koje se mogu raditi sjedeći na stolici, gdje su svi članovi okrenuti licem prema terapeutu. Ukupno trajanje ovih vježbi je oko 45 minuta.

Fizička aktivnost, dakle, ima terapijsko i motivacijsko djelovanje. Obogaćivanjem sadržaja ovih oblika tretmana potiču se sljedeći motivacijski elementi: svjesni tjelesni doživljaj sebe, doživljaj sebe u odnosu na druge i prostor, stjecanje pozitivnog stava prema svom tijelu, korekcija držanja, sjedenja, hoda i disanja, poboljšava se i izražavanje tijelom i pokretima.124

Tokom sportskih aktivnosti pacijent je u grupi, te često postoji situacija dinamike grupe, kao jedan poseban oblik psihoterapije grupe koja je interpersonalna i koncentrirana na sadašnjost.125

Pacijent u sportskoj grupi uviđa da i drugi imaju slične motive kao i on – pobjedu, osjeća da je prihvaćen i da dobija podršku, te prilagođava svoje stavove grupi, što mu omogućava bolju kontrolu agresivnosti.

Kada su u pitanju rekreativne fizičke aktivnosti ovisnika o alkoholu, bitno ih je uvesti već na bolničkom liječenju. Tjelesne vježbe imaju za cilj ponovno navikavanje na fizičke aktivnosti, potrebni su umjereni napori, kao i razgibavanje oslabljenog mišića zbog čestih polineuropatskih i drugih neuroloških poremećaja. Ove vježbe trebaju biti određene od radnog terapeuta jer se tim vježbama sprečavaju dalja pogoršanja. Cilj je početi od manjih pokreta ka obimnijim. Vježba se u ranim jutarnjim satima oko 15 minuta. Kasnije se potiču sprovođenja i ostalih sportskih aktivnosti, kao što su igranje odbojke, nogometa, stonog tenisa, trčanje u prirodi, zajednički izleti u kojima učestvuju i članovi porodice.126

Pored sportskih aktivosti muzikoterapija kao poseban vid rekreacije utječe blagotvorno melodijom i ritmom podsjećajući na emocionalne doživljaje, sublimira agresivno obojene impulse i stvara se osjećanje uzajamne pripadnosti u grupi.

Također, čitanje zadanih ili slobodno izabranih literarnih djela, referiranje i diskusija u grupi o naprimjer likovnim radovima pojedinaca pored terapeutskog efekta ponovo potiču na grupnu dinamiku.

123 Munjiza M. (2008). Njega u psihijatriji, Panevropski Aperion univerzitet, Banja Luka, str. 169–178.

124 Savet zdravstvenih radnika Beograda i Institut za mentalno zdravlje (1999). Savremena sestra u psihijatriji, Beograd; Kekuš D. (1999) Medicinska psihologija i psihijatrija sa njegom (Praktikum), Beograd, Fineks str. 21–90.

125 Marcuse H. (1969). Jednodimenzionalni čovjek, Sarajevo, V. Masleša

126 Breitenfeld D. i Wolfl D. (2010). Alkoholizam, PIPA, Rijeka, str. 186.


73

Primjer iz prakse: blagotovorno djelovanje muzike i plesa na pacijente

Pacijent Š. V. liječen je na Klinici za psihijatriju u Banjoj Luci u više navrata. Boluje od shizofrenije i poznat je kao pacijent koji vrlo često stvara probleme u okruženju i na Klinici prilikom prijema, jer ne pije lijekove. Jedne prilike pacijent je sasvim slučajno došao u restoran u kojem su zaposlenici Klinike proslavljali Dan Klinike. Mislili smo da će se možda desiti problem, međutim reakcija pacijenta bila je potpuno drugačija. Kada je krenula muzika, pacijent je prišao i počeo plesati. Tokom čitave večeri nikome nije pravio probleme. Pridružio se zaposlenicima Klinike tokom plesanja kola. Tokom narednog privođenja na Kliniku od policije rekao je da će ostati na hospitalnom tretmanu bez problema, jer su ga se posebno dojmile dvije medicinske sestre koje su igrale s njim.

8.2. BRIGA O TJELESNOM ZDRAVLJU

8.2.1. Higijena spavanja

San i spavanje često su poremećeni kod pacijenata s metalnim poremećajima. Pacijenti mogu patiti od nesanice, buditi se češće noću ili se buditi vrlo rano ujutro i ne mogu više zaspati. Dok je pacijent na hospitalnom tretmanu, neophodno je njegovo praćenje sa sljedećih aspekata:

• dok pacijent spava, uočiti kakvo je disanje, je li nemiran u snu, budi li se i kada tokom noći (neposredno nakon uspavljivanja ili u ranim jutarnjim satima), kakav je učinak noćne medikacije;

• pri ustajanju treba provjeriti je li bolesnik naspavan, budi li se s lakoćom i započinje novi dan osvježen ili se teško razbuđuje, somnolentan je, te kakva je jutarnja lična higijena bolesnika.

U periodu rehabilitacije i resocijalizacije također je uputno kroz primarnu zdravstvenu zaštitu (centre za mentalno zdravlje) i kroz korisnička udruženja napraviti edukativne radionice o higijeni spavanja. Na edukativnim radionicama korisnicima treba pružiti sljedeće informacije:

• bitan je raspored sna: buditi se svaki put u isto vrijeme i lijegati u isto vrijeme.

• smanjiti aktivnosti u spavaćoj sobi (ne gledati TV, ne rješavati probleme pred spavanje, ne koristiti kompjuter);

• ako se dugo ne može zaspati, dići se iz kreveta (ne piti kafu ili čaj), napraviti mliječni napitak ili početi čitati neko štivo do uspavljivanja;

• regulirati tjelesnu toplinu jer to može utjecati na san;

• obaviti fizičku aktivnost dva do tri sata prije spavanja;

• izbjegavati kofein tj. konzumiranje dvije do tri šoljice kafe ili čaja u toku dana jer se može osjećati stimulirajući učinak i nakon osam sati;

• izbjegavati teške obroke prije spavanja jer mogu dovesti do noćnih mora. Najkasnije jesti dva do tri sata prije spavanja i to laganu hranu;

• izbjegavati alkohol kao pomoć za uspavljivanje jer može uvesti u zavisnost;

• zaštita od noćne buke može se ukloniti stavljanjem čepova za uši;

• ne spavati tokom dana;

• napraviti toplu kupku pred spavanje.


74

8.2.2. Ishrana osoba s mentalnim poremećajima

Uzimajući u obzir specifičnosti osoba s mentalnim poremećajima potrebno je povesti brigu o ishrani tokom hospitalnog tretmana, a također i u periodu resocijalizacije i rehabilitacije.

Kod većine psihijatrijskih pacijenata prisutan je poremećaj ishrane, koji se može manifestirati kao: odbijanje hrane, smanjen unos hrane, povećan unos hrane, nemogućnost uzimanja zbog psihomotorne uznemirenosti ili stupora, zatim kod poremećaja svijesti i kognitivnog deficita kada pacijent nije u stanju adekvatno opažati hranu koja mu se nudi. Medicinska sestra/tehničar treba voditi računa o tjelesnoj težini pacijenta i zapaziti poremećaje ishrane, te o tome obavijestiti ostalo osoblje.

Prije svega, ako pacijent odbija hranu, pokušava se privoljeti motivirajućim razgovorom. Ako se pacijent ne može nagovoriti, medicinska sestra/tehničar treba pokušati sama da ga nahrani. Ponekad pacijentu treba ostaviti obrok, jer možda će ga pojesti sam. Ukoliko pacijent i dalje odbija hranu, potrebno je nahraniti ga nazogastričnom sondom. Pacijent se može prethodno nahraniti i visokokaloričnim infuzionim rastvorima (glukozom s dodatkom vitamina).

Dovoljno unošenje bjelančevina, masti, ugljenih hidrata, minerala, vitamina i tečnosti sastavni je dio liječenja i njege. Mora se voditi računa o pacijentovim potrebama za dijetetskom ishranom, njegovim željama za uzimanjem hrane koliko je to moguće, o načinu ishrane vezanom za vjerske običaje i sl.

Kada pacijent izađe iz bolnice, potrebno je pružiti mu odgovarajuće informacije o zdravom načinu prehrane. Ovdje i korisnička udruženja mogu mnogo učiniti kroz programe edukacije o zdravoj ishrani, kao što je navedeno na kraju ovog poglavlja (Primjer dobre prakse – „Kaleidoskop“, Udruženje građana „Zvonik“, Zvornik).

8.2.3. Metabolički sindrom

Čak od daleke 1923. godine mnogi naučnici uočavaju povezanost hipertenzije, hiperglikemije, hiperlipidemije, debljine ili dijabetesa, što povećava rizik od kardiovaskularnih bolesti i posljedično povećana smrtnost osoba koja boluju od metaboličkog sindroma.

Metabolički je sindrom vjerovatno zbog životnog stila, prehrambenih navika, tjelesne neaktivnosti i stresa sve češće postavljana dijagnoza u općoj populaciji, a učestalost raste s godinama života i nešto je veća kod muškaraca. Isti kriteriji vrijede i za osobe koje boluju od shizofrenije, ali je učestalost metaboličkog sindroma shizofrenih osoba dvostruko veća. Očekivano trajanje života osoba koja boluju od shizofrenije je 10–20 godina kraće od neshizofrenih osoba, što je dva do tri puta veći rizik u usporedbi s općom populacijom. Ovdje svakako treba napomenuti da je do 30% smrtnih slučajeva osoba koja boluju od shizofrenije uzrokovano suicidima, dok su čak u oko 50% slučajeva uzrok kardiovaskularne bolesti.

Iz naprijed navedenog bitno je naglasiti važnost uvođenja promjena u životni stil svih, a posebno osoba koje boluju od shizofrenije. U prvom redu tu je prestanak pušenja, redovno vježbanje, odgovarajuća prehrana s manje masnoća, smanjenim unosom soli u organizam i sl. Potrebna je i redovna kontrola svih dijelova metaboličkog sindroma, od opsega struka, do svih ostalih koji se mogu napraviti u ordinaciji doktora porodične medicine ili laboratorijima. Zavisno od dobijenih vrijednosti moguće je u terapiju uvesti lijekove (antihipertenzivi, antilipemici, peroralni antidijabetici i sl.), koji značajno smanjuju rizik od razvoja kardiovaskularnih bolesti kao i kardiovaskularnu smrtnost.

Jedan od rizikofaktora za razvoj sindroma je i uvođenje određenih vrsta psihofarmaka koji su u svakodnevnoj kliničkoj primjeni, a mogu uzrokovati debljanje i sve posljedice debljanja u sklopu metaboličkog sindroma.

U današnje vrijeme, zahvaljujući velikom broju efikasnih lijekova, većina shizofrenih bolesnika može živjeti kvalitetnim životom. Međutim, neki lijekovi imaju veći rizik razvoja šećerne bolesti od drugih, na šta upozorava i Američko dijabetološko društvo (American Diabetes Association). Noviji izvještaji govore da je


75

metabolički sindrom češći u oboljelih od shizofrenije i afektivnih poremećaja, kao i njegova egzacerbacija kod onih liječenih određenim atipičnim antipsihoticima, selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina i stabilizatorima raspoloženja.127

Debljina je povezana sa smanjenjem inzulinske osjetljivosti, što dovodi do hiperglikemije i hiperlipidemije. Antipsihotici mogu povećati tjelesnu težinu, što je najizraženije uz primjenu olanzapina, čak 4–10 kg.128

Također, novija istraživanja pokazala su da psihosocijalni faktori, stres, depresija, dovode do porasta nekih upalnih markera koji povećavaju rizik od kardiovaskularnih bolesti. Taj je rizik kod psihijatrijskih pacijenata veći za 2,5–3 puta nego kod zdravih ljudi.129

Somatska bolest kod pacijenata sa shizofrenijom dovodi do daljnjih psihosocijalnih problema. Naprimjer, porast tjelesne težine sam po sebi oštećuje kvalitet života kroz smanjenu funkcionalnost, socijalnu stigmatizaciju, diskriminaciju, ponekad i uz finansijske posljedice. Pošto je smanjena mogućnost liječenja debljine (rekreacija, dijeta), smanjena je i saradnja pacijenta za liječenje. Sve to može pogoršati osnovnu psihičku bolest.130

Na sljedeće načine može se pomoći pacijentima s metaboličkim sindromom:

• redovnom kontrolom svih parametara metaboličkog sindroma;

• aktivnu ulogu u monitoringu trebaju osim psihijatara imati svakako i ljekari porodične medicine, kardiolozi, dijabetolozi, ali i sami pacijenti i njihove porodice preko korisničkih udruženja;

• kod izbora ili zamjene antipsihotika svakako treba imati na umu i utjecaj konkretnog antipsihotika na metabolički sindrom;

• intervencijama životnog stila (prehranom, rekreacijom, prestankom pušenja i dr.);

• uvođenjem specifičnih lijekova za povišen krvni pritisak, šećer, lipide i dr.

Uz optimalnu psihijatrijsku brigu osoba s mentalnim poremećajem mora ostvariti pravo na kompletnu i pravovremenu zdravstvenu zaštitu kao i ostali građani. To se odnosi na redovno sprovođenje preventivnih i sistematskih pregleda.

Smatramo da se upravo ovim preventivnim sistematskim pregledima ne poklanja dovoljno pažnje, jer korisnici usluga u mentalnom zdravlju često prvi put izmjere krvni pritisak tokom obavljanja psihijatrijskog pregleda. Ponekad, kada se pacijentu koji ima depresivni poremećaj preporuči da kroz ambulantu porodične medicine dobije infuzijske otopine, često se desi da se korisnici usluga vrate i navedu da u porodičnoj medicini nisu dobili ono što je predloženo da se uradi. Iz naprijed navedenih razloga smatramo da se svi profesionalci moraju više senzibilizirati za rad s pacijentima koji boluju od mentalnih poremećaja da bi im pružili isti vid, odnosno jednaki stepen zdravstvene zaštite kada su u pitanju somatska oboljenja, kao i ostalim pacijentima.

127 Casey D.E. (2005). Metabolic issues and cardiovascular disease in patients with psychiatric disoders, American Journal of Medicine Supplements, 2118, str. 15–22.

128 Newcomer J.W. (2004). Metabolic risk during antipsychotic treatment, Clinical Therapeutics, 26:12, str. 1936–1946; Margetić B. i Badanjak A. (2002). Diabetes and hyperlipidaemia associated with clozapine resolved by switching to risperidone, Psychiatria Danubina, 14, str. 225–228.

129 Hoban R. (2008) Depresija, agresivnost i srčane bolesti, Glas Amerike, Croatian

130 Thomas P. (2008). Psychosocial and economic issues related to physical health in psychiatric illness, European Neuropsychopharmacology, 18:2, str. 116–121.


76

8.2.4. Primjer dobre prakse – „Kaleidoskop“, Udruženje građana „Zvonik“, Zvornik

U sklopu PMZ-a u BiH, Udruženje građana „Zvonik“ iz Zvornika u periodu od 01.12.2015. do 01.12.2016 implementiralo je projekt pod nazivom „Kaleidoskop“.

Osnovni cilj projekta bio je osposobljavanje za samostalan život i podizanje kvaliteta života korisnika, dok su specifični ciljevi projekta bili osnaživanje zdravih kapaciteta ličnosti, podizanje svijesti o značaju zdravih stilova života kroz edukacije, stjecanje vještina kuhanja kroz praktične radionice uz konsultacije stručnjaka.

Aktivnosti su podijeljene na tri faze u trajanju od po četiri mjeseca. Prva faza podrazumijevala je edukacije o značaju zdrave ishrane, higijene i fizičkih aktivnosti. Druga faza zasnivala se na učenju praktičnih vještina kuhanja kroz radionice i sprovođenje fizičkih aktivnosti kroz različite vježbe i rekreaciju. Treća je faza monitoring i evaluacija sprovedena kroz kućne posjete i koktel-večer uz degustaciju.

U ovom projektu učestvovalo je 38 osoba, i to 15 korisnika, pet članova porodica, osam profesionalaca, pet volontera i pet članova zajednice.

O uspješnosti projekta govore rezultati sve tri projektne faze i šest potfaza.

Kod prvog direktnog rezultata (razvoja vještina samostalnog življenja) utvrđena je značajna razlika u količini znanja o važnosti zdrave ishrane prije i nakon predavanja. Rezultati su dobiveni usporedbom predtesta i posttesta znanja. Na predtestu 30% korisnika tačno je odgovorilo na postavljena pitanja, a na posttestu taj rezultat povećao se na 90% korisnika koji su tačno odgovorili na postavljena pitanja.

Kod druga dva direktna rezultata (unapređenje znanja o značaju fizičke aktivnosti i unapređenje znanja o značaju pravilnog održavanja higijene), također je rađen predtest i posttest s ciljem da se utvrdi koliko su korisnici usvojili znanja i koliko su u stanju u praksi sprovesti zadate ciljeve. Na predtestu 70% ispitanika nije znalo u potpunosti odgovoriti na pitanja koja se odnose na povezanost fizičke aktivnosti i zdravstvenog stanja, kao i na značaj pravilnog održavanja higijene namirnica, kućnih uređaja koji se koriste pri kuhanju i lične higijene. Dok su na posttestu svi korisnici, odnosno 100% ispitanika, dali tačne odgovore na postavljena pitanja.

Četvrti direktni rezultat odnosio se na stjecanje praktičnih vještina kuhanja. U sklopu ovog segmenta projekta održano je deset praktičnih radionica kuhanja, gdje su korisnici imali priliku steći znanja o pripremanju namirnica, održavanju higijene itd. Nakon završenih radionica s korisnicima je odrađen test, iz koga se željelo saznati koliko njih aktivno učestvuje u kuhanju, a koliko njih uz pomoć druge osobe. Rezultati su pokazali da 60% ispitanika aktivno učestvuje u kuhanju, dok 40% ispitanika učestvuje u kuhanju uz pomoć druge osobe.

Peti direktni rezultat odnosio se na poboljšanje zdravstvenog stanja korisnika i u sklopu prve faze projektnih aktivnosti urađene su laboratorijske analize, gdje je fokus stavljen na vrijednost lipida (holesterola) i na vrijednost glukoze u krvi. Na kraju realizacije projekta laboratorijske su analize ponovljene kako bi se rezultati uporedili te napravio zaključak da li stagniraju, da li je došlo do poboljšanja ili čak pogoršanja gore spomenutih vrijednosti.

Laboratorijski nalazi pokazali su da pod utjecajem adekvatne terapije, higijensko-dijetetskog režima te odgovarajuće fizičke aktivnosti kod svih korisnika s hiperglikemijom došlo je do stabilizacije i smanjivanja vrijednosti ŠUK. Također, promjena stila života dovela je i do smanjenja vrijednosti holesterola u krvi.

Ovaj je projekt veoma dobar primjer koji pokazuje kako uz pomoć stručnih, dobro isplaniranih edukacija i programa u relativno kratkom vremenskom periodu može doći do velikih pozitivnih promjena u informiranosti, životnom stilu i zdravstvenom stanju korisnika.


77

9. MENTALNO BLAGOSTANJE

Vještine komuniciranja vrlo su značajne za opće blagostanje svakog pojedinca jer leže u osnovi pozitivne međuljudske komunikacije i rješavanja interpersonalnih problema. Kvalitetni međuljudski odnosi zahtijevaju razvijanje složenih vještina, uključujući razumijevanje, poštovanje tuđeg mišljenja, stvaranje kompromisa, spremnost da se govori o ličnim emocijama, sposobnost da se uspostave granice i ograničenja u nekim situacijama, sposobnost da se iskaže ljutnja i da se riješi problem na konstruktivan način. Osobe koje pate od psihičkih bolesti često imaju umanjene socijalne vještine ili dugoročno pate od nedostatka tih socijalnih vještina.131

Jedan od ključnih prioriteta Deklaracije mentalnog zdravlja za Evropu, Akcijskog plana mentalnog zdravlja za Evropu i Evropskog pakta za mentalno zdravlje i blagostanje jeste osnaživanje osoba oboljelih od mentalnih poremećaja.132 Osnaživanje se treba uporedo odvijati na individualnom i društvenom nivou kao višeslojan proces tokom kojeg osobe s mentalnim poremećajima razvijaju bolje razumijevanje i kontrolu nad vlastitim životom. Jedna od dugoročnih posljedica osnaživanja jeste mogućnost da se utječe na promjene u socijalnom i političkom okruženju u cilju unapređenja vlastitih prava i životnih uvjeta.133

Na individualnom nivou osnaživanje i razvoj socijalnih vještina predstavljaju bitnu komponentu razvoja koja doprinosi većem blagostanju, samopouzdanju kroz preuzimanje više kontrole nad vlastitim životom. Proces počinje procjenom individualnih potreba, te se usmjerava na razvoj kapaciteta i mogućnosti koje će stvoriti uvjete za poticanje razvoja socijalnih vještina. Osnaživanje ima za cilj razvoj samostalnosti i veće spremnosti da se utječe na socijalne i političke odluke, te da se poveća samopouzdanje.134

Osnaživanje osoba s mentalnim poremećajima kao primarni cilj ima razvoj socijalnih vještina kroz obuhvatanje nekoliko dimenzija:135

1. samopouzdanje;

2. učestvovanje u donošenju odluka;

3. dostojanstvo i poštovanje;

4. pripadanje i doprinos široj zajednici.

Razvoj mentalnog blagostanja osoba s mentalnim poremećajima zavisi od unapređenja njihovih vještina komunikacije, razvijanja boljih međusobnih odnosa, te rješavanja svakodnevnih životnih zahtjeva počevši od brige za vlastito zdravlje, obavljanje aktivnosti bitnih za samostalno življenje, kao i rješavanje socijalnih problema i uspostavljanja funkcionalnih i svrsishodnih odnosa s drugim ljudima. Razvijanje socijalnih vještina kroz specifično definirane treninge socijalnih vještina omogućava obavljanje važnih socijalnih funkcija i uloga koje su bitne za ostvarivanje kvalitetnog života u zajednici i povećanje mentalnog blagostanja osoba.

131 Vyskocilova J. and Prasko J. (2012). Social skills training in psychiatry, Activitas Nervosa Superior Rediviva 54 (4), str. 159–170.

132 User empowerment in mental health (2010) – a statement by the WHO Regional Office for Europe, WHO and Directorate-Generale for Health & Consumers

133 Loss J. and Wies M. (2008), Evaluation von Empowerment – Perspectiven und Konzepte von Gesundheitsforderern. Ergebnisse einer gualitativen Studie in Austrien. Gesundheitewesen (70), str. 755–763.

134 User empowerment in mental health (2010) – a statement by the WHO Regional Office for Europe, WHO and Directorate-Generale for Health & Consumers

135 Ibid.


78

9.1. ŠTA SU SOCIJALNE VJEŠTINE?

Socijalne vještine neprekidno se ispoljavaju u različitim društvenim kontaktima, te podrazumijevaju koordiniranu primjenu verbalnih i neverbalnih reakcija. Socijalne vještine obuhvataju sposobnost komuniciranja u afektivnoj i kognitivnoj dimenziji, vještinu obrade socijalnih informacija u cilju odabira najprikladnije reakcije kao i vještinu slanja, tj. komuniciranja izabrane reakcije na prikladan način.136 Socijalna kompetencija obuhvata tri ključne socijalne vještine:137

1. socijalnu percepciju ili vještinu razumijevanja,2. socijalnu kogniciju ili vještinu obrade,3. ponašajnu komponentu ili vještinu izražavanja.

Socijalna percepcija je sposobnost adekvatnog prepoznavanja socijalnih signala i uključuje percepciju i prepoznavanje neverbalnih signala i znakova, kao što su facijalne ekspresije, ton i nijanse glasa, tjelesni položaj i gestovi, kao i adekvatno prepoznavanje verbalnog sadržaja u skladu s kontekstom.

Socijalna kognicija obuhvata sposobnost analize socijalnog stimulusa, kognitivnu rekonstrukciju i integraciju informacija u skladu s postojećim iskustvom, interpretaciju i kognitivno planiranje adekvatne reakcije. Navedena vještina predstavlja domen rješavanja socijalnih problema.

Ponašajna komponenta uključuje sposobnost realizacije efikasnog verbalnog sadržaja izgovorenog uz prikladne paralingvističke ekspresije (gestovi, mimika, intonacija), kao i upotrebu usklađenog neverbalnog ponašanja, kao što je facijalna ekspresija, gestovi i položaj tijela.

Optimalno socijalno ponašanje podrazumijeva integraciju sve tri komponente socijalne kompetencije, ali također obuhvata i specifične vještine reagiranja u direktnim socijalnim situacijama, kao što je vještina prekidanja razgovora ili pružanje socijalne podrške. Također, socijalne vještine najvećim su dijelom stečene, te mogu biti modificirane učenjem. Neprikladno socijalno ponašanje osoba s mentalnim poremećajima rezultat je nedostatka socijalnih vještina usljed anksioznosti ili negativnih emocionalnih stanja. Socijalna disfunkcija često nastaje usljed nekoliko mogućih okolnosti:

1. nedostatka vještina – osoba ne zna kako da se prikladno ponaša i kako da reagira u socijalnim situacijama,

2. inhibicije vještina – osoba ne zna koristiti vještine koje posjeduje na prikladan način koji je usklađen potrebama određene socijalne situacije,

3. blokiranja vještina – prikladno ponašanje blokirano je socijalno neprikladnim ponašanjem.

Nedostatak adekvatnih socijalnih vještina komunikacije može doprinijeti doživljavanju stresnih životnih okolnosti, kao i udaljavanju od porodice i drugih izvora socijalne podrške koji mogu djelovati podržavajuće, te umanjiti utjecaj stresnih životnih okolnosti tokom procesa razvoja bolesti i tokom oporavka. Razvijanje socijalnih vještina kod osoba s mentalnim poremećajima značajno je sa stanovišta razvoja njihovog samopouzdanja, samopoštovanja, kao i poboljšanja zdravstvenog stanja reduciranjem simptoma psihičkog oboljenja. Razvijanje socijalnih vještina jako je značajno za oboljele kod kojih su uzroci bolesti ili pogoršanog zdravstvenog stanja poteškoće u interpersonalnoj komunikaciji, poteškoće u razvijanju novih socijalnih odnosa, nedostatak bliskih prijatelja, problemi u odnosu na radnom mjestu, bračni problemi ili nespremnost da se prihvati kritika, da se kaže „ne“, poteškoće u izražavanju vlastitih potreba i želja itd.138 Socijalne vještine povezane su s održavanjem zdravlja s obzirom na to da socijalno

136 Štrkalj-Ivezić S. i sar. (2010). Rehabilitacija u psihijatriji – psihobiosocijalni pristup, Hrvatski liječnički zbor, Psihijatrijska bolnica Vrapče, Udruga „Svitanje“, Zagreb


138 Ibid.


79

vješta osoba može nesmetano komunicirati s okolinom tako da ostvari svoja prava i potrebe, te da na ličnom planu pridonese uspostavljanju uspješnijih odnosa koji će ishodovati većim ličnim zadovoljstvom i samoaktualizacijom.139

9.2. TRENING SOCIJALNIh VJEŠTINA

Trening socijalnih vještina zasniva se na strukturiranom i organiziranom pristupu u učenju, te je prilagođen potrebama osoba s mentalnim poremećajima koje su disfunkcionalne i imaju niz poteškoća u ostvarivanju samostalnog života. Najvećim dijelom trening se usmjerava na razvoj ponašajnih (bihevioralnih) vještina čiji je cilj da osoba nauči i stekne sposobnosti koje su mu potrebne za samostalni život u zajednici. Trening socijalnih vještina tj. njegove osnovne komponente izvedene su iz teorije socijalnog učenja, te se zasnivaju na učenju po modelu i učenju putem posmatranja. Osnovni mehanizmi koji se koriste u procesu treninga socijalnih vještina su identifikacija problema, postavljanje ciljeva, igranje uloga, pozitivna i negativna povratna informacija, učenje po modelu, uvježbavanje, domaća zadaća itd.140

Trening socijalnih vještina predstavlja aktivnu i direktivnu terapiju čiji je cilj razvoj vještina koje će omogućiti samostalniji i kvalitetniji život oboljele osobe. Osnovni ciljevi treninga socijalnih vještina, između ostalih, jesu:141

• razvijanje i poboljšanje socijalnih vještina,• poticanje samopouzdanja i samopoštovanja,• razvijanje vještina rješavanja problema,• kontroliranje emocija,• povećanje tolerancije na stres i frustraciju,• promjena kognitivnih procesa (procesa mišljenja),• usmjerenost na lična prava i vlastite ciljeve.

Neke od najčešćih socijalnih vještina koje se poučavaju tokom treninga socijalnih vještina u grupi su: samopredstavljanje, aktivno slušanje, empatija, asertivni trening, stvaranje prijateljstva, rješavanje problema, samokontrola, izražavanje osjećanja, zahvaljivanje, primanje i davanje komplimenta, donošenje odluka, postavljanje ciljeva, postavljanje zahtjeva i razumijevanje razgovora.

S obzirom na to da se trening socijalnih vještina zasniva na principima socijalnog učenja, organizacija treninga podrazumijeva ponavljanje i uvježbavanje vještina i ponašanja. Kompleksne socijalne vještine kao što su upoznavanje prijatelja i potencijalnih partnera razbijaju se na niz malih dijelova tj. koraka koji se postepeno vježbaju i usvajaju da bi se na kraju kombinirali u jednu cjelinu. Jedan od najvažnijih pristupa u treningu socijalnih vještina jeste igranje uloga i simulacija određenih situacija. Trener prvo predstavlja vještinu i njeno pravilno izvođenje, te je zatim i sam izvodi pred grupom. Nakon što se utvrdi socijalna situacija u kojoj se navedena vještina može primijeniti, pacijent igra ulogu s trenerom primjenjujući navedenu vještinu. Nakon igranja uloge trener i grupa iznose svoje komentare i osvrt na odigranu ulogu i mogućnost njenog poboljšanja. Naredni krug vježbanja vještine i davanja povratnih informacija ponavlja se sve dok osoba uspješno ne izvede primijenjenu vještinu. Trening se odigrava u manjim grupama (šest do deset osoba), gdje svaki učesnik igra svoju ulogu tri do četiri ponavljanja, dok se

139 Štrkalj-Ivezić S. i sar. (2010). Rehabilitacija u psihijatriji – psihobiosocijalni pristup, Hrvatski liječnički zbor, Psihijatrijska bolnica Vrapče, Udruga „Svitanje“, Zagreb

140 Kopelowitcz A., Liberman P.R., Zarate R. (2006). Recent Advances in Social Skills Training for Schizophrenia. Schizophrenia Bulletin (32), str. 12–23.



80

nakon svakog ponavljanja daju međusobni komentari i prijedlozi za unapređenje. Učenje i uvježbavanje socijalne vještine prilagođava se potrebama i mogućnostima svake osobe. Osoba s najvećim poteškoćama u funkcioniranju može samo vježbati da kaže „ne“ na jednostavan zahtjev, dok osoba koja se nalazi u boljem kognitivnom stanju može učiti da pregovara s ciljem postizanja kompromisa.

Dužina trajanja treninga socijalnih vještina varira od teme, te se može kretati od šest do osam seansi ako je riječ o vježbanju jednostavnijih vještina (npr. traženja posla), pa sve do treninga koji će trajati od šest mjeseci do dvije godine u slučaju savladavanja socijalnih vještina kao što su konverzacija, asertivnost, stjecanje prijatelja ili pak suočavanje s problemima u socijalnom okruženju. Treninzi se uobičajeno održavaju jednom do pet puta sedmično. U slučaju osoba s hroničnim mentalnim poremećajima (npr. shizofrenijom) treninzi se planiraju tako da su što manje zahtjevni u pogledu angažiranja kognitivnih kapaciteta.

Primjer: Trening socijalnih vještina kod oboljelih od shizofrenije

Osobe oboljele od shizofrenije često se suočavaju s poteškoćama u socijalnoj komunikaciji i obavljanju samostalnih životnih aktivnosti. Intervencije usmjerene na poboljšanje kvaliteta života oboljelih od shizofrenije odnose se na primjenu treninga životnih i socijalnih vještina. Socijalne vještine usmjerene su na razvoj i poticanje komunikacije, stjecanje prijatelja i bolju socijalnu interakciju, dok su životne vještine usmjerene na stjecanje vještina bitnih za obavljanje svakodnevnih aktivnosti, kao što su upravljanje domaćinstvom, novcem, lična higijena, redovno uzimanje lijekova itd. Razvijanje socijalnih vještina kod osoba oboljelih od shizofrenije povezano je sa smanjenjem stresnih situacija u životu oboljele osobe, sa smanjenjem psihotičnih simptoma, te povećanjem kvaliteta života. Osnovne socijalne vještine na koje se usmjerava trening oboljelih od shizofrenije su:

• realno opažanje i razumijevanje informacija,• komunikacija tj. korištenje pozitivnih informacija (davanje komplimenta, nagrada i sl.),• adekvatno izražavanje negativnih informacija,• samopotvrđujuće reagiranje (svijest o vlastitim pravima, odbijanje naredbodavnih zahtjeva i sl.),• sposobnost uspostavljanja kompromisa.

Vještine se uče vježbanjem nakon demonstracije, igranjem uloga, vježbama rješavanja problema i domaćim zadacima koji se odnose na primjenu usvojenih vještina u realnim životnim okolnostima. Vještine koje se uče često su podijeljene na više dijelova, te se savladavaju u fazama kroz specifične korake u učenju. Naprimjer, vještine upravljanja konfliktom uključuju vještine pregovaranja, uspostavljanja kompromisa, promišljeno neslaganje, suprotstavljanje na netačne optužbe, kao i napuštanje previše stresnih situacija. Pregovaranje i uspostavljanje kompromisa uključuju nekoliko koraka: a) kratko objašnjenje tačke gledišta jedne osobe; b) slušanje mišljenja tj. tačke gledišta druge osobe; c) ponavljanje mišljenja/tačke gledišta druge osobe; d) predlaganje kompromisa. Situacije u kojima se mogu koristiti vještine rješavanja konflikta su naprimjer kad osoba i prijatelj odluče otići u kino, ali im se odabir željenih filmova razlikuje.

Usvajanje socijalnih vještina vrši se putem četiri do osam seansi, dok se složenije socijalne vještine mogu usvajati od šest mjeseci do dvije godine. Seanse se održavaju u kontinuitetu dva do tri puta sedmično. Nakon usvajanja socijalne vještine osoba oboljelih od shizofrenije mogu se izgubiti nakon nekog vremena. Proces gubljenja socijalnih vještina nakon njihovog usvajanja povezan je sa simptomima bolesti koji dovode do slabe mogućnosti kontrole reagiranja i ponašanja. Prosječno vrijeme nakon kojeg se izgube socijalne vještine su dvije godine. Nakon toga potrebno je ponovno usvajanje i vježbanje vještina putem strukturiranog treninga.


81

9.3. RAZVIJANJE I REALIZACIJA TRENINGA SOCIJALNIh VJEŠTINA

Trening socijalnih vještina planira se i izvodi u skladu s potrebama oboljelih osoba koje su obuhvaćene procesom usvajanja i razvoja socijalnih vještina. Planiranje i organizacija treninga socijalnih vještina zasnivaju se na nekoliko ključnih koraka:142

1) procjeni socijalnih vještina,

2) izradi plana treninga socijalnih vještina,

3) evaluaciji treninga socijalnih vještina.

9.3.1. Procjena socijalnih vještina

Procjena socijalnih vještina prvi je dio u planiranju treninga i cilj mu je da utvrdi one vještine koje osoba s mentalnim poremećajima smatra da ne posjeduje, kao i da utvrdi spremnost i sposobnost osobe da se aktivno uključi u proces učenja socijalnih vještina. Procjena se usmjerava na (ne)zastupljenost različitih socijalnih vještina kako bi se isplanirao trening koji će omogućiti rad na vještinama koje će ishodovati poboljšanjem funkcionalnosti. Prilikom procjene veoma je bitno utvrditi u kojim situacijama osoba najviše osjeća nelagodu i nespremnost da adekvatno reagira (naprimjer, ukoliko je osobi problem da kaže „ne“, tj. da odbije neku naredbu ili molbu, bitno je utvrditi u kojoj se situaciji to najčešće dešava, koje se njegove misli i slike javljaju neposredno ili nakon navedene situacije, koje su tipične reakcije u navedenim situacijama, te koje su posljedice takvog ponašanja). Trening socijalnih vještina realizira se putem rada u malim grupama (šest do deset osoba), bazira se na modelu (igranju uloga), vježbanju vještina i pružanju povratnih informacija kroz diskusiju članova grupe i trenera. Bitan preduvjet za uključivanje oboljele osobe u trening socijalnih vještina jeste sposobnost praćenja uputstava i koncentriranost na proces učenja.

9.3.2. Planiranje i realizacija treninga socijalnih vještina

Nakon izvršene procjene pravi se plan treninga socijalnih vještina na osnovu toga šta se treningom želi postići. Prilikom postavljanja ciljeva potrebno je imati na umu šta oboljela osoba treningom želi postići, prihvata li ili odbija postavljene ciljeve i kako se ponaša tokom realizacije treninga (kako interpretira situacije vježbanja i povratne informacije, je li svjesna kako izvodi određenu aktivnost, je li to povezano s trenutnom anksioznošću ili lošom socijalizacijom, je li njegovo/njeno ponašanje povezano sa specifičnom situacijom ili je generalno vezano za određenu sferu života). Prilikom planiranja treninga bitno je uzeti u obzir trenutne sposobnosti oboljele osobe, tj. mogućnosti u pogledu aktivnog praćenja i razumijevanja procesa učenja tako da se svim učesnicima u treningu mogu prilagoditi ciljevi i zadaci u skladu s njihovim sposobnostima.

Prilikom realizacije treninga socijalnih vještina često se radi na usvajanju nekoliko tipičnih socijalnih vještina koje se uče i razvijaju odvojeno, jer predstavljaju ključne komponente za uspješan razvoj socijalnih vještina. Navedene komponente treninga socijalnih vještina odnose se na:

1) sposobnost empatije – aktivno slušanje i razumijevanje drugog,2) konverzaciju – odabir teme, započinjanje konverzacije, postavljanje pitanja itd.3) pozitivnu asertivnost – komplimenti, otvorenost ka drugima,

142 Vyskocilova J. and Prasko J. (2012). Social skills training in psychiatry, Activitas Nervosa Superior Rediviva 54 (4), str. 159–170.; Štrkalj-Ivezić S. i sar. (2010). Rehabilitacija u psihijatriji – psihobiosocijalni pristup, Hrvatski liječnički zbor, Psihijatrijska bolnica Vrapče, Udruga „Svitanje“, Zagreb


82

4) negativnu asertivnost – istrajnost, kritika, rješavanje problema, rješavanje konflikta, sposobnosti samozaštite.

Aktivno slušanje i razumijevanje ključni je korak u uspješnom toku treninga socijalnih vještina, tako da osoba na samom početku treba savladati sposobnost aktivnog slušanja drugog, adekvatnog razumijevanja onoga što mu je rečeno, kao i davanje do znanja drugome da je razumio ono što mu je rečeno. Aktivno slušanje i uvažavanje sagovornika bitna je komponenta uspješne komunikacije, te čini bitan preduvjet za učenje i razvoj socijalnih vještina. Slušanje i razumijevanje onoga što drugi govore bitno je za razvijanje saosjećanja i empatije u komunikaciji onda kada se ne slažemo sa stavovima sagovornika.

Vještine komunikacije putem verbalnih i neverbalnih znakova i signala čine osnovu za uspješnu razmjenu informacija, započinjanje konverzacije, upoznavanje drugih ljudi i razvijanje socijalnih odnosa. Pristupačnost, otvorenost i sposobnost otvaranja i slobodnog izražavanja stavova jako su bitni za uspješnu međusobnu komunikaciju, posebno kada je riječ o bliskim osobama.

Razvijanje asertivnosti povezano je s uspješnom komunikacijom, koja leži u osnovi pozitivnog i samopotvrđujućeg ponašanja. Asertivno ponašanje omogućava da osoba odgovorno i dosljedno brani vlastita prava nezavisno od činjenice ko, kako i zašto mu ta prava ugrožava.143 Poštovanje tuđih prava, međusobno uvažavanje i zastupanje vlastitog mišljenja osnovne su odlike asertivnog ponašanja.

Asertivno ponašanje može biti usmjereno na odbranu vlastitih interesa i zaštitu vlastitih prava (negativna asertivnost), ali isto tako može biti usmjereno na davanje komplimenta, kao i otvorenost ka drugim ljudima kroz aktivno slušanje (pozitivna asertivnost).

9.3.4. Evaluacija treninga socijalnih vještina

Trening socijalnih vještina teško je evaluirati u cilju utvrđivanja jednoznačnih dugoročnih efekata koji su povezani s poboljšanjem kvaliteta života oboljele osobe.144 Iako prema nekim metaanalizama145 trening socijalnih vještina ne reducira povratak bolesti, on utječe na poboljšanje razvijanih socijalnih vještina, te doprinosi razvoju samopouzdanja u situacijama u kojima oboljela osoba primjenjuje stečene socijalne vještine. Usvojene i razvijene socijalne vještine tako mogu poboljšati komunikaciju oboljele osobe s bliskim članovima porodice, te posljedično dovesti do smanjenja stresnih životnih okolnosti. Evaluacija treninga socijalnih vještina treba biti prilagođena planiranom treningu i treba se fokusirati na individualno prilagođene ciljeve procesa učenja socijalnih vještina. Efikasnost intervencije koja se primjenjuje tokom procesa treninga socijalnih vještina najbolje se može izmjeriti putem specifičnih bihevioralnih mjera koje su prilagođene situacijskim okolnostima u kojima se ispoljava željena promjena u reagiranju i ponašanju osobe. Bitno je utvrditi je li osoba naučila i održala određenu formu ponašanja i koristi li je u realnim životnim situacijama.146

143 Zdravković J. (2005) Asertivnost – Veštine vladanja sobom, Zograf, Niš

144 Clinical Practice Guidelines (2005). Treatment of Shizophrenia – Psychosocial Intervention, Canadian Journal of Psychiatry, Vol 50.

145 Vyskocilova J. and Prasko J. (2012). Social skills training in psychiatry, Activitas Nervosa Superior Rediviva 54 (4), str. 159–170

146 Kopelowitcz A., Liberman P.R., Zarate R. (2006). Recent Advances in Social Skills Training for Schizophrenia. Schizophrenia Bulletin (32), str. 12–23.


83

10. ZADOVOLJSTVO KORISNIKA USLUGAMA SLUŽBI ZA MENTALNO ZDRAVLJE

Zadovoljstvo korisnika uslugom službi za mentalno zdravlje sve se češće smatra indikatorom kvaliteta njege,147 iako je to zapravo vrlo subjektivna mjera kvaliteta. Vrlo se često percepcija korisnika o prioritetima i tretmanu razlikuje od one koju imaju profesionalci.148 Iako rezultati istraživanja nisu dosljedni po pitanju ličnih karakteristika korisnika i zadovoljstva uslugama, zadovoljstvo korisnika bar donekle određeno je njegovim karakteristikama i očekivanjima, odnosno predstavlja kompleksnu kombinaciju prethodnog iskustva, percipiranih potreba i očekivanja.149 Dakle, zadovoljstvo uslugom ne zavisi samo od profesionalaca, jer organizacijske karakteristike i karakteristike profesionalaca također mogu utjecati na zadovoljstvo korisnika. Upravo zbog toga bolje razumijevanje percepcije korisnika može dovesti do poboljšanja rada i kvaliteta pružene zaštite, te bolje iskorištenosti kapaciteta službi.150 Zbog toga u cilju unapređenja kvaliteta zaštite pružaoci usluga moraju identificirati na koji su način i u kojem stepenu različiti aspekti pružanja zaštite povezani sa zadovoljstvom korisnika budući da je zadovoljstvo povezano s pridržavanjem propisanog tretmana,151 odustajanjem od tretmana152 i ponovnog traženja podrške u slučaju potrebe.

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji153 službe koje odgovaraju potrebama korisnika jesu one koje upravo rade na uspostavi odnosa i usluga koje odgovaraju legitimnim očekivanjima korisnika. Odnosno, pored zadovoljstva samim tretmanom, nužno je da i nemedicinske usluge uopće odgovaraju potrebama korisnika, te da se procjenjuju na osnovu nekih objektivnih standarda. Tako De Silva154 identificira sedam kategorija na osnovu kojih korisnici procjenjuju odgovara li zdravstveni sistem na njihove potrebe. Kategorije su prikazane u nastavku.

147 Rea C. and Rea D. (2002). Managing performance and performance management: information strategy and service user involvement, Journal of Management in Medicine, vol. 16, str. 78–79.

148 Cleary P. et al. (1991). Patients evaluate their hospital care: a national survey, Health Affairs,No. 4, str. 254–267.

149 Smith C. (1992). Validation of a patient satisfaction system in the United Kingdom, Quality Assurance in Health Care,vol. 4, No. 3, str. 171–177.

150 Murray C. and Frenk J. (2002). A framework for assessing the performance of health systems, Bull World Health Organanization, vol. 78, str. 717–731.

151 Bjørngaard J. et al. (2008). Patients’ experiences and clinicians’ ratings of the quality of outpatient teams in psychiatric care units in Norway, Psychiatrice Service, vol. 58, str. 1102–1107.

152 Swift J. and Callahan J. (2009). The impact of client treatment preferences on outcome: A meta-analysis, Journal of Clinical Psychology, vol. 65, no. 4, str. 368–381.

153 World Health Organization (2000).The World Health Report 2000.Health Systems: Improving performance. Geneva, World Health Organization

154 A. de Silva (2000). A framework for measuring responsiveness, EIP Discussion Paper No. 32. Geneva, World Health Organization.


84

Â Dostojanstvo(pravo korisnika da bude tretiran kao osoba, ne samo kao pacijent)

Zadovoljstvo pacijenata povećava se u funkciji provođenja vremena s profesionalcem koje nije utrošeno samo na razgovor o tretmanu.155 Korisnici žele biti poštovani na način da su tretirani i prihvaćeni ne samo kao „dijagnoza” već kao osoba.156 Unapređenje kvaliteta različitih aspekata interakcije između korisnika i profesionalaca doprinosi poboljšanju općeg dobrostanja i zdravstvenog statusa.157 Budući da su interpersonalne vještine profesionalaca značajne za uspostavljanje dobrog saveza s korisnicima, trebalo bi profesionalcima dati podršku u ovom domenu kroz formalne ili neformalne edukacije. Pored navedenog, korisnici ističu i poštovanje privatnosti kao značajnu stavku kada je u pitanju osjećaj dostojanstva, no često ova potreba nije zadovoljena u službama BiH.158

Â Sloboda izbora(pravo korisnika da bude informiran i odlučuje o svom tretmanu)

Značaj uključivanja korisnika u odluku po pitanju odabira i toka njihovog tretmana prepoznat je globalno i dio je lokalnih i nacionalnih strategija mentalnog zdravlja. Iako korisnici često svojevoljno žrtvuju autonomiju zbog povjerenja koje imaju u profesionalca, ili im čak preuzimanje odgovornosti predstavlja dodatni teret, pa nimalo ne učestvuju u planiranju i sprovođenju tretmana, sloboda izbora treba biti zagarantirano pravo svakog korisnika kao i odluka hoće li to pravo koristiti u interakciji s profesionalcem.

Â Povjerljivost(pravo korisnika na zaštitu ličnih podataka)

Zaštita povjerljivih podataka podrazumijeva adekvatno čuvanje štampanih i elektronskih kartona (podataka o korisniku), kao i diskrecijsko pravo korisnika da sve ono razmijenjeno tokom termina s profesionalcem ostaje povjerljivo, odnosno o njemu se ne diskutira, iznimno na superviziji ili stručnom konziliju. Izuzetak, naravno, predstavlja ugrožavanje vlastitog zdravlja ili života ili sigurnosti drugih osoba.

Â Blagovremena intervencija(pravo korisnika na to da bude primljen u zakazanom terminu za tretman ili konsultacije ili pravo prednosti u slučaju krizne intervencije)

Zadovoljstvo korisnika usluga vrlo je često povezano s vremenom čekanja na zakazani termin. U Analizi situacije i procjene usluga mentalnog zdravlja u zajednici u Bosni i Hercegovini159 vrijeme čekanja navedeno je kao jedan od najbitnijih faktora u percepciji kvaliteta usluge u centrima za mentalno zdravlje u BiH. S obzirom na ograničene kapacitete službi za mentalno zdravlje u BiH, te geografsku rasprostranjenost servisa, nije realno očekivati da ovaj kriterij bude u potpunosti zadovoljen. Potrebna je fleskibilnost u zakazivanju pregleda radi onih pacijenata kojima je potrebna duža konsultacija, ocjena stanja ili pregled s maksimalnom dužinom od jedan sat.160

155 Gross D. et al. (1998). Patient Satisfaction with Time Spent with Their Physician, Journal of Family Practice, vol. 47 no. 2, str. 133–137.

156 Rydon S. (2005). The attitudes, knowledge and skills needed in mental health nurses: the perspective of users of mental health services, International Journal of Mental Health Nursing, no. 14, str. 78–87.

157 Blumenthal D. (1996). Part 1: Quality of care — what is it?, The New England Journal of Medicine, no. 335, str. 891–893.

158 Analiza situacije i procjena usluga mentalnog zdravlja u zajednici u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: Federalno ministarstvo zdravstva i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske. 2009.

159 Ibid.

160 Akreditacijski standardi za centre mentalnog zdravlja – nacrt, Sarajevo: Agencija za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu Federacije BiH, 2011. Dostupno na: http://www.akaz.ba/Projekti/Dokumenti/Mentalno_zdravlje/Akreditacijski%20standardi%20za%20centre%20mentalnog%20zdravlja.pdf (pristupljeno 07.01.2015.)


85

Â Kvalitet infrastrukture i pratećih usluga u službama za mentalno zdravlje (pravo korisnika na adekvatnu infrastrukturu i prateće usluge)

Zadovoljstvo korisnika povezano je i s prijemom i tretmanom korisnika u adekvatnom prostoru koji zadovoljava građevinske i sanitarne standarde, korištenjem ispravne opreme, posteljine, vode i hrane.

Â Pristup mrežama društvene podrške tokom tretmana (pravo korisnika na društvenu podršku izvan službi mentalnog zdravlja)

Korisnicima, pogotovo na stacionarnom liječenju, moraju biti dozvoljeni kontakti s porodicom, prijateljima ili predstavnicima nevladinih i vjerskih organizacija ukoliko izraze želju za takvom podrškom. S obzirom na ograničene finansijske i ljudske kapacitete službi za mentalno zdravlje, od naročitog je značaja upravo saradnja s civilnim/nevladinim sektorom, koji uz adekvatnu superviziju može biti od velike koristi korisnicima, ali i profesionalcima kao podrška tretmanu. Angažiranje volontera, naročito studenata medicine, psihologije i socijalnog rada za pomoć korisnicima u zajedničkom obavljanju svakodnevnih zadataka poput zajedničkog odlaska u kupovinu ili zajedničkog učešća u društvenim aktivnostima doprinosi boljoj integraciji korisnika.

Â Izbor pružaoca usluga (pravo korisnika na odabir službe mentalnog zdravlja i profesionalaca)

Iskustvo i sociodemografske varijable često utječu na afinitete korisnika u izboru pružaoca usluga. Istraživanja ukazuju na povezanost zadovoljstva korisnika i spola profesionalca, iako preferencije nekada idu u korist muškog, a nekada ženskog profesionalca, u zavisnosti od kulture i ličnih karakteristika i preferencija.161 Iako i u bh. sistemu korisnici imaju pravo odabira, bar u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, s obzirom na geografsku rasprostranjenost centara i ograničene ljudske resurse nije uvijek lako odgovoriti na ovu potrebu, no kada to mogućnosti dozvoljavaju, treba podržati korisnike u ostvarivanju ovog prava.

Imajući u vidu gore navedenih sedam kategorija na osnovu kojih korisnici procjenjuju da li zdravstveni sistem odgovara na njihove nemedicinske potrebe, te lične i organizacijske varijable koje utječu na procjenu medicinskih potreba, zadovoljstvo korisnika službama određuju i drugi faktori poput, naprimjer, pomoći u ostvarivanju ličnih ciljeva i podrške u uključivanju u lokalnu zajednicu koja se, pak, može manifestirati na različite načine. S obzirom na to da su potrebe korisnika službi mentalnog zdravlja različite kao i njihova očekivanja i reakcije na tretman, značajno je razvijati individualizirani plan tretmana i praćenja. Značajan aspekt pri kreiranju individualiziranog pristupa rada s korisnicima je uključivanje samih korisnika; na ovaj se način dobijaju podaci ne samo o subjektivnoj procjeni vlastitog mentalnog zdravlja već i o mogućim načinima prevazilaženja poteškoća kao i procjena efekata tretmana. Tako Burgess i saradnici162 govore o razlici između mjerenja ličnog oporavka i kliničkog oporavka, odnosno mjerenja smanjenja simptoma. Dakle, u procjeni individualnog procesa oporavka uglavnom se govori u kliničkim terminima, ali važno je ne zanemariti i ličnu procjenu korisnika o stepenu vlastitog oporavka, gdje se u procjenu uzimaju u obzir elementi socijalne uključenosti (zaposlenost, društvene aktivnosti), ali i percepcija samoefikasnosti i osjećaj perspektivnosti. Shodno navedenom, da bi se podržalo ostvarivanje ličnih ciljeva korisnika, bilo bi značajno da korisnik i profesionalac zajedno rade na izradi plana ličnog razvoja koji se ne odnosi isključivo na ciljeve vezane za klinički tretman već i na druge navedene aspekte funkcioniranja. Sam plan razvoja ličnih ciljeva trebao bi sadržati procjenu i plan razvoja ličnih kompetencija, odnosno aktivnosti koje direktno povećavaju mogućnost socijalne uključenosti korisnika.

161 Vidjeti npr. Hall J. and Dornan M. (1998). What patients like about their medical care and how often they are asked: a meta-analysis of the satisfaction literature, Social Science & Medicine, vol. 27, str. 935–939.

162 Burgess P., Pirkis J., Coombs T. & Rosen A. (2010). Review of recovery measures, Version 1.01, Brisbane, Australian Mental Health Outcomes and Classification Network


86

Značajan faktor u procjeni zadovoljstva uslugama službi za mentalno zdravlje je i podrška korisnicima u integraciji u lokalnu zajednicu. Kako bi se što efikasnije postiglo uključivanje korisnika službi za mentalno zdravlje u lokalnu zajednicu, neophodno je najprije napraviti obuhvatnu procjenu resursa u lokalnoj zajednici odnosno mapirati dostupne sisteme podrške, također kod samih korisnika procijeniti potrebe i mogućnosti za uključivanjem u lokalnu zajednicu. Nakon mapiranja dostupnih servisa unutar lokalne zajednice potrebno je uspostaviti saradnju na institucionalnom nivou s vladinim i nevladinim organizacijama (prvenstveno institucijama/organizacijama u kojima korisnici, koji spadaju u kategoriju osoba u stanju socijalne potrebe, mogu ostvariti svoja prava), kako bi se osigurala interdisciplinarna, odnosno multisistemska podrška korisnicima, a ne zarad prebacivanja nadležnosti po pitanju dobrobiti korisnika.

Vrlo značajan sistem podrške u lokalnoj zajednici upravo su nevladine organizacije, koje kontinuirano ili sukcesivno kroz svoje programe podržavaju unapređenje mentalnog zdravlja. Značaj nevladinih organizacija ogleda se u mogućnosti brzog djelovanja kada je u pitanju pružanje usluga, odnosno organiziranje aktivnosti. Najčešće je u pitanju pružanje direktne pomoći bilo materijalne ili psihosocijalne, ali i edukativne (seminari, kampanje). Nužno je pojednostaviti administrativnu proceduru, te poticati potpisivanje protokola o saradnji s nevladinim sektorom. Međutim, bitno je naglasiti da je neophodno provjeriti kvalitet podrške, odnosno certificiranost osoblja u nevladinom sektoru prilikom upućivanja, kako bi se spriječilo upućivanje korisnika službi za mentalno zdravlje ka neadekvatnoj podršci.

Korisnici često iznose potrebu za dodatnim informacijama o tome kako se drugi korisnici nose sa sličnim problemima i kakvi su im resursi na raspolaganju u službama za mentalno zdravlje uopće.163 Također, da bi se što efikasnije uspostavila komunikacija i razmjena informacija između korisnika službi za mentalno zdravlje i lokalne zajednice, potrebno je izraditi i distribuirati informativne materijale namijenjene zajednici i korisnicima posebno. Informativni materijali namijenjeni korisnicima trebali bi sadržavati sve informacije vezano za dostupne sisteme podrške u lokalnoj zajednici kao i uputu za suočavanje s eventualnom stigmatizacijom u zajednici. Informativni materijali namijenjeni zajednici trebali bi sadržavati informacije koje imaju za cilj senzibilizaciju prema osobama s mentalnim poremećajima. U kreiranju i izradi informativnih materijala trebali bi učestvovati profesionalci, korisnici i korisnička udruženja. Kroz javne nastupe profesionalaca, te pomoć u organizaciji društvenih aktivnosti u lokalnoj zajednici, u saradnji s predstavnicima drugih institucija ili nevladinim sektorom (naročito korisničkim udruženjima) promovirala bi se destigmatizacija korisnika, te tako podržalo njihovo uključivanje u zajednicu.

Bitno je raditi i na uspostavljanju saradnje s različitim sistemima podrške (potencijalne i postojeće) u kojima leži dio problema ili čije učestvovanje može pomoći u osnaživanju korisnika. Prije svega, na važnim zadacima tokom tretmana (zajedničko definiranje problema, postavljanje ciljeva i implementacija intervencija u svrhu postizanja ciljeva) trebali bi, kada to okolnosti dozvoljavaju, sarađivati profesionalac koji vodi tretman, korisnik i ključni članovi porodice korisnika. Značaj podrške porodice za korisnike izuzetno je veliki, naročito kada je porodica, odnosno primarna okolina korisnika educirana na koji način da podrži korisnika, što pak utječe na pozitivan ishod tretmana i zadovoljstvo korisnika.

Prema studiji zadovoljstva korisnika, korisnici smatraju grupe podrške i samopodrške vrlo značajnim jer predstavljaju „zamjensku porodicu” i razvijaju osjećaj zajedništva i solidarnosti.164

Grupe podrške/pomoći za korisnike koje vodi stručna osoba predstavljaju veoma značajan faktor u fazi pripreme korisnika za socijalno uključivanje i naročito su bitne kada je individualni tretman pri kraju, odnosno kada dolazi do stabilizacije stanja korisnika. U grupama podrške korisnici mogu dobiti dragocjene informacije o načinima suočavanja s mentalnim poteškoćama, reakcijama okoline i slično.

163 Cleary M., Horsfall J. and Hunt G. (2003). Consumer feedback on nursing care and discharge planning, Journal of Advanced Nursing, no. 42, str. 269–277.

164 Thomas S., Shattell M. and Martin T.(2002). What’s therapeutic about the therapeutic milieu?, Archives of Psychiatric Nursing,no. 16, str. 99–107.


87

Prednost ove vrste grupa je što ih vodi stručna osoba, koja korisnicima pruža dodatnu podršku svojim znanjem i iskustvom.

Grupe samopodrške/samopomoći također imaju značajnu ulogu u osnaživanju korisnika za uključivanje u socijalnu zajednicu. Ova vrsta grupa formira se kada je tretman završen, a korisnici su upućeni jedni na druge kako bi se povremeno sastajali i razmjenjivali informacije i iskustva. Na taj način korisnici imaju osjećaj pripadanja grupi, kao i kontinuiranu podršku. Kroz grupe podrške i samopodrške korisnici mogu biti upućeni prema različitim oblicima socijalnog udruživanja zavisno od mogućnosti i interesa, te psihološkom osnaživanju za samostalni život.

Korisnička udruženja, o kojima je detaljnije riječ u zasebnom poglavlju (Poglavlje 14.), često pružaju upravo ovu formu podrške, te su značajan partner profesionalcima u osnaživanju korisnika za život u zajednici. Politika i strategija mentalnog zdravlja u Federaciji BiH i Republici Srpskoj predviđaju veću ulogu korisničkih udruženja u organizaciji rada službi, razvoju i implementaciji politika i strategija, procjeni kvaliteta rada službi, no nažalost vrlo je malo jakih, samoodrživih korisničkih udruženja na teritoriji BiH, te nemaju sva podršku od centara za mentalno zdravlje na njihovoj teritoriji, niti su podržana iz budžeta. Profesionalci bi trebali podržati korisnička udruženja koliko im to obaveze dozvoljavaju, ali prvenstveno aktivno promovirati rad udruženja.

Volontersko angažiranje korisnika u određenim aktivnostima službi za mentalno zdravlje još je jedan vid značajne podrške koju je moguće organizirati za korisnike. Svojim angažiranjem korisnici bi umnogome mogli dati doprinos kada se radi o istraživanjima koja ih se direktno tiču, izradi programa za edukaciju stručnog osoblja službi za mentalno zdravlje, pri samom provođenju vršnjačkih edukacija, antistigma kampanja, kao i kada su u pitanju istraživanja različitih mentalnih poteškoća. Na ovaj način korisnici bi imali mogućnost da iskažu svoje potrebe pri kreiranju programa koji se provode u službama. Akreditacijskim standardima za centre za mentalno zdravlje u Republici Srpskoj i Federaciji BiH predviđeno je redovno ispitivanje zadovoljstva korisnika službama u čijem sprovođenju učestvuju i korisnici, no njihov angažman i u drugim gore navedenim aktivnostima još nije zaživio u praksi.

Zapošljavanje korisnika predstavlja možda i najznačajniji faktor u procesu socijalnog uključivanja, no s obzirom na visoku stopu nezaposlenosti generalno, zapošljavanje predstavlja i jedan od većih izazova za korisnike usluga službi za mentalno zdravlje u BiH. Stoga je značajno povezivanje s biroima za zapošljavanje, odnosno edukacijskim centrima koji mogu korisnicima pružiti informacije vezane za zapošljavanje, edukacije, prekvalifikacije. Također, u saradnji sa zavodima za zapošljavanje, ali i nevladinim sektorom, treba ponuditi specijalizirane treninge koji bi podigli nivo zapošljivosti korisnika. Na ovaj način omogućilo bi se korisnicima da razvijaju vještine za aktivno traženje posla kao i stjecanje novih vještina koje bi ih osnažile i činile konkurentnima na tržištu rada. Budući da se do sada implementirani programi prvenstveno namijenjeni osobama s invaliditetom nisu pokazali uspješnima, senzibilizacija lokalne zajednice i poslodavaca, uz saradnju i javno istupanje profesionalaca, od ključnog je značaja za uspjeh ovakvih programa. Službe bi trebale podržati honorarno zapošljavanje korisnika unutar službi za mentalno zdravlje, no s obzirom na donosioce odluka i ograničena sredstva nerealno je očekivati da će ovakav angažman zaživjeti u skoroj budućnosti. Za sada je realnije poticati profesionalce da rade na razvijanju projekata zajedno s nevladinim sektorom/korisničkim udruženjima, gdje bi se angažman korisnika finansirao iz donatorskih sredstava, te se na taj način, na osnovu primjera pozitivne prakse, mogu graditi argumenti za aktivnije zagovaranje formalnog angažmana korisnika kroz budžetska sredstva.


88

11. UČEŠĆE KORISNIKA USLUGA U RADU SLUŽBI ZA MENTALNO ZDRAVLJE

Bez obzira na kritiku deinstitucionalizacije zbog neuspjeha da potpuno odgovori na potrebe osoba s problemima u mentalnom zdravlju,165 već samo prebacivanje usluga namijenjenih korisnicima na nivo zajednice omogućilo je korisnicima aktivnije učešće u sistemu zdravstvene zaštite. Tip angažmana korisnika varira od zemlje do zemlje, pa čak i na nivou lokalne zajednice. Tako korisnici imaju ulogu u planiranju rada službi, edukaciji/obuci osoblja i drugih korisnika (peer to peer edukacija), grupama pomoći i samopomoći, planiranju i sprovođenju istraživanja, čak i u odabiru stručnog osoblja. Saradnja s korisnicima i učešće korisnika usluga sada su na listi prioriteta u strategijama mentalnog zdravlja u mnogim zemljama, a finansijska tijela, naročito donatori, često učešće korisnika stavljaju kao preduvjet za davanje finansijske podrške.166 Nekoliko supranacionalnih strategija, uključujući i Strategiju Svjetske zdravstvene organizacije, prepoznalo je uključivanje korisnika u rad službi kao jednu od ključnih stvari u unapređenju mentalnog zdravlja korisnika.

Učešće korisnika ima za cilj povećati njihov stvarni i „pravi” utjecaj na odluku o svom tretmanu, kako bi se omogućilo da se usluge pružaju u skladu s potrebama korisnika, kao i da se poboljša kontrola korisnika nad svojom zdravstvenom zaštitom.167 Korisnici usluga percipiraju se kao stručnjaci po pitanju vlastite zaštite, te bi kao takvi trebali biti u mogućnosti utjecati na pružanje usluga, a njihovo učestvovanje u sistemu zdravstvenog obrazovanja trebalo bi pak utjecati na promjenu stavova spram mentalnih poremećaja.168 Rezultati velikog broj studija (npr. Townend i sar.,169Jones i Black) svjedoče u prilog angažiranja korisnika u radu službi. Pa tako pozitivni ishodi variraju od toga da se njihovim uključivanjem poboljšala komunikacija između profesionalaca i korisnika, samopouzdanje korisnika samim tim što su u poziciji da podijele svoje znanje i iskustvo i razviju nove vještine, te u konačnici je poraslo zadovoljstvo korisnika tretmanom. Poticanje većeg korisničkog angažmana, naročito u formi koja bi podrazumijevala plaćanje za aktivnosti koje oni sprovode, utjecalo bi na ekonomsku situaciju korisnika i generalno ih osnažilo, pa bi tako zapravo djelovalo kao mehanizam za poticanje veće socijalne uključenosti.170

165 Richmond K. and Savy P. (2005). In sight, in mind: mental health policy in the era of deinstitutionalization, Health Sociology Review, vol 13, no. 3, str. 215–229.

166 Moltu C., Stefanson J. and Svisdahl M. (2013). How to Enhance the Quality of Mental Health Research: Service Users Experiences of Their Potential Contributions Through Collaborative Methods, American Journal of Psychiatric Rehabilitation, no. 16, str. 1–21.

167 Storm M. and Edwards A. (2013). Models of User Involvement in the Mental Health Context: Intentions and Implementation Challenges, Psychiatry Quarterly. no 84, str. 313–327.

168 Blackhall A. and Schaffer T. (2012). Service user involvement in nursing students’ training, Mental heath practice, no. 16, str. 23.

169 Townend M., Tew J. and Grant A. (2008). Involvement of service users in educationand training: a review of the literature and exploration of the implications for the education and training of psychological therapists, Journal of Mental Health, no. 17, str. 65–78.

170 Sayce L. and Morris D. (1999). Outsiders Coming In? Achieving Social Inclusion for People with Mental Health Problems, London, Mind Publications


89

Prema Taitu i Lesteru,171 prednosti uključivanja korisnika usluga su sljedeće:• korisnici su stručnjaci po pitanju svoje bolesti i potrebe za njegom;• korisnici mogu imati različit pogled na svoju bolest i potrebnu njegu, ali to ne umanjuje njihov

doprinos;• učešće korisnika može povećati postojeće ograničeno razumijevanje duševne nevolje;• korisnici mogu razviti alternativne pristupe mentalnom zdravlju i bolesti;• učešće korisnika može biti terapeutsko samo po sebi;• učešće korisnika može potaknuti veću socijalnu uključenost.

No uprkos indikatorima i teorijskoj podlozi, čini se da je u praksi vrlo teško ostvariti istinsku uključenost korisnika, te se ona vrlo često zapravo svodi na konsultacijski proces. Prema MacInnesu, čini se da se na svim nivoima zdravstvenog sistema korisnici suočavaju s otporom donosioca odluka.172 Otpor profesionalaca manifestira se na različite načine, od direktnog otpora prema uspostavljanju partnerstva, pa do patroniziranja i korištenja stručnog žargona u radu s korisnicima koji su u nekoj formi uključeni u rad službi mentalnog zdravlja. Da bi uopće zaživjelo partnerstvo profesionalaca i korisnika, organizacijska kultura i klima moraju ići u prilog tome, počevši od osvještavanja profesionalaca da, i ako se čini da učešće korisnika u radu službi nameće dodatne obaveze profesionalcima, dugoročno gledano zapravo im olakšava posao, a korisnike osnažuje kroz uvid i kontrolu nad vlastitim tretmanom.

11.1. UČEŠĆE U ISTRAŽIVANJU

Iako je angažman korisnika u istraživanjima vrlo značajan, pogotovo kada je u pitanju terenski rad i intervjuiranje drugih korisnika (za očekivati je da su i korisnici spremniji otvoriti se prema drugim korisnicima), u praksi vrlo rijetko učestvuju u istraživanjima koja ih se pak uglavnom direktno tiču. Veoma često svedeni su samo na učesnike u istraživanju ili čak objekte istraživanja.173 Oni koji učestvuju i u drugim fazama istraživanja obično nisu „reprezentativni” predstavnici korisničke populacije.174 Prioriteti korisnika po pitanju istraživanja također se veoma često razlikuju od onih koje identificiraju profesionalci ili donatori.

No, prednosti uključivanja korisnika u istraživanje reflektiraju se u sljedećem:175

• određivanje prioriteta prema važnosti problema;• mjerenje i drugih ishoda povrh onih profesionalno definiranih;• pomaganje u regrutiranju korisnika u istraživanju;• omogućavanje pristupa marginaliziranim zajednicama;• pomaganje u osnaživanju osoba koje koriste usluge službi mentalnog zdravlja.

171 Tait L. and Lesler H. (2005). Encouraging user involvement in mental health services, Advances in Psychiatric Treatment, no. 11, str. 170.

172 MacInnes D. et al. (2011). Service-user involvement in forensic mental health care research: Areas to consider when developing a collaborative study, Journal of Mental Health, vol. 20, no. 5. str. 464–472.

173 Faulkner A. and Thomas P. (2002). User led research and evidence-based medicine, British Journal of Psychiatry, no. 180, str. 1–3.

174 Smith E. et al. (2008). Service-user involvement in nursing, midwifery and health visiting research, A review of evidence and practice, International Journal of Nursing Studies, no. 45, str. 298–315.

175 Hanley B. et al. (2004). Involving the public in NHS, public health, and social care research: Briefing notes for researchers, Eastleigh, Involve, u MacInnes D. et al. (2011). Service-user involvement in forensic mental health care research: Areas to consider when developing a collaborative study, Journal of Mental Health, vol. 20, no. 5. str. 464.


90

Istraživanje vođeno potrebama korisnika (User-led research) podrazumijeva da korisnici imaju kontrolu nad svim fazama istraživanja, pronalaženju finansijske podrške, nacrtu, regrutiranju, prikupljanju podataka, analizi, pisanju i diseminaciji rezultata.176 Primjeri pozitivne prakse rijetki su i uglavnom dolaze iz Velike Britanije, Australije i Holandije (vidjeti Faulkner & Layzell,177 Rose i sar.178), ali svjedoče o značaju uključivanja korisnika u sve faze istraživanja. Konkretno, u Velikoj Britaniji primjer dobre prakse je Service User Research Enterprise (SURE), osnovan u okviru King’s Collegea, gdje su korisnici prošli formalnu obuku iz metodologije uz pomoć akademske zajednice i aktivno učestvuju u istraživanjima koja se tiču perspektive korisnika po pitanju tretmana. Odnosno, kroz strukturiranje formalne obuke i omogućavanje interakcije s istraživačima akademska zajednica pokazala je svoju podršku angažmanu korisnika u budućim istraživanjima koja se tiču mentalnog zdravlja.179

No, nerealno je očekivati da svi korisnici budu upućeni u metodologiju naučnog istraživanja, niti da će uskoro ovakav tip obuke zaživjeti na univerzitetima u BiH, ali to ne smije biti izgovor da ne budu bar konsultativno uključeni u sve faze istraživanja s jasno definiranim ulogama u svakoj od faza. Zbog toga bi trebalo organizirati zajedničku obuku za profesionalce i korisnike, gdje bi stekli znanja o tome kako sarađivati na istraživanjima, te bi se na taj način premašile potencijalne prepreke u radu.180 Neophodan je fleksibilan pristup profesionalaca u radu s korisnicima, gdje bi oni uz podršku profesionalaca (kako po pitanju sprovođenja samog istraživanja, tako i emocionalnu podršku), gdje to okolnosti dozvoljavaju, trebali imati slobodu utjecati na vrstu i obim angažmana kao i na ciljeve istraživanja. Mnogi autori (npr. Faulkner,181 Hanley i sar.,182 Smith i sar.183) zalažu se za ovu praksu jer omogućava korisnicima, a i profesionalcima, veću kontrolu nad kvalitetom istraživačkog projekta. Miller i saradnici184 zalažu se za nacrt istraživanja koji podrazumijeva pravljenje stanke i malu reviziju nakon svake faze istraživanja ne bi li se smanjio pritisak na članove tima, prvenstveno korisnike, pogotovo one koji nemaju iskustva u istraživanjima. Ovdje naročit problem može predstavljati trenutno zdravstveno stanje korisnika (te s njim povezan i gubitak volje), kao i učešće u analizi i naučnom predstavljanju rezultata, zbog toga profesionalci uglavnom trebaju imati vodeću ulogu, ali uz obavezne komentare korisnika. Nadalje, Godin i saradnici ističu kao primjer dobre prakse učešće korisnika u diseminaciji rezultata istraživanja, navođenjem koautorstva u finalnom izvještaju (s izuzetkom naučnih publikacija) i zajedničkim prezentacijama rezultata.185

176 Weinstein J. (ed.), (2010). Mental health service users involvement and recovery, London, Jessica Kingsley

177 Forrest S. et al.(2000). Mental health service user involvement in nurse education, Journal of Psychiatric Mental Health Nursing, no. 7, str. 51–57.

178 Rose D., Fleischmann P. and Schofield P. (2010). User perceptions of the outcomes of user involvement, International Journal of Social Psychiatry, vol. 56, no. 4, str. 89–401.

179 Moltu C., Stefanson J. and Svisdahl M. (2013). How to Enhance the Quality of Mental Health Research: Service Users’ Experiences of Their Potential Contributions Through Collaborative Methods, American Journal of Psychiatric Rehabilitation, no. 16, str. 1–21.

180 Leiba T. User Involvement in Research, u Weinstein J. (ed) (2010). Mental Health, Service User Involvement and Recovery, London, Jessica Kingsley Publishers, str. 162.

181 Faulkner A. (2004). The ethics of survivor research, Bristol, Policy Press

182 Hanley B. et al. (2004). Involving the public in NHS, public health, and social care research: Briefing notes for researchers. Eastleigh, Involve u MacInnes D. et al. (2011). Service-user involvement in forensic mental health care research: Areas to consider when developing a collaborative study, Journal of Mental Health, vol. 20, no. 5.

183 Smith E. et al. (2008). Service-user involvement in nursing, midwifery and health visiting research, A review of evidence and practice, International Journal of Nursing Studies, no. 45, str. 298–315.

184 Miller E. et al. (2006). Challenges and strategies in collaborative working with service-user researchers: Reflections for the academic researcher, Research Policy and Planning, vol. 24, no. 3, str. 197–208.

185 Godin P. et al. (2007). Opening communicative space: A Habermasian understanding of a user led participatory research project, Journal of Forensic Psychiatry & Psychology, vol. 18, no. 4, str. 452–469.


91

11.2. UČEŠĆE U EDUKACIJI/TRENINGU

Učešće korisnika usluga u edukaciji/obuci profesionalaca prepoznato je kao vrlo značajno kako za korisnike tako i za profesionalce u cilju poboljšanja usluga. Uključivanje korisnika usluga u programe obrazovanja zdravstvenih radnika ključno je ako profesionalci žele razumjeti iskustvo bolesti i osigurati korisnicima odgovarajuću skrb.186 U nekim zemljama poput Velike Britanije učešće korisnika čak je obavezni dio edukacije medicinskih sestara, gdje može imati formu tradicionalnog predavanja u nastavi, procjene studenata ili čak formu konsultacija tokom intervjua ili zapošljavanja.187 Osim toga, kroz učestvovanje u edukaciji medicinskih sestara korisnici usluga su u mogućnosti definirati šta im je to konkretno potrebno od mentalnih zdravstvenih usluga i od profesionalaca i podijeliti svoje stavove i iskustva o uslugama koje su koristili, dok su studenti glavnu korist uvođenja korisnika u nastavni proces vidjeli u demistifikaciji i destigmatizaciji korisnika, te promjeni njihove buduće prakse shodno novim saznanjima/iskustvu.188 Tako korisnici više nisu samo pasivni objekti istraživanja već su aktivni edukatori, iako njihove uloge variraju u zavisnosti od samog sistema zdravstvene zaštite/akademske zajednice, pa i unutar sistema/pojedinačnih univerziteta. I dalje su uloge prilično ograničene, no nerealno je očekivati da će u skoroj budućnosti korisnicima bez akademskog obrazovanja biti dat ravnopravan status (ili finansijska kompenzacija) s akademskim osobljem po pitanju edukacije profesionalaca (bilo formalne ili neformalne), pa uglavnom imaju ulogu gostujućih predavača ili ulogu konsultanta. No i ovakav ograničen angažman od neizmjerne je koristi kako za profesionalce, tako i za korisnike.

U edukaciju profesionalaca, naročito studenata, vrlo je značajno uključiti i korisnike koji su u akutnoj fazi, jer se najčešće kao edukatori pozivaju korisnici koji su u remisiji ili ne koriste trenutno usluge službi za mentalno zdravlje. Jedna od najznačajnijih stavki kada je u pitanju učešće korisnika u edukaciji profesionalaca je promjena stavova prema osobama s mentalnim poremećajima i razvijanje boljih interpersonalnih vještina.189 Uvid u to kako je biti „u njihovoj koži” vodi ka boljem razumijevanju i holistički, na osobu, a ne na dijagnozu, orijentiranom tretmanu korisnika, te promjeni tradicionalnog odnosa moći.

S druge strane, angažman korisnika u edukaciji drugih korisnika, najčešće kroz peer to peer grupe, odnosno vršnjačke grupe podrške (grupe pomoći i samopomoći) odavno je prepoznat kao dobar, kako za korisnike tako i za vršnjačke edukatore, prvenstveno kad su u pitanju lično osnaživanje, bolja društvena podrška i lični oporavak. Kada je riječ o učešću korisnika u edukaciji drugih korisnika, iskustvo ljudi, odnosno podrška osoba koje i same imaju mentalnih poteškoća predstavlja odličnu dopunu podršci koju pružaju profesionalci, a ujedno osnažuje i korisnike edukatore. Korisnici edukatori demonstriraju svojim primjerom trenutnim korisnicima model uspješnog oporavka, daju nove uvide i znanja, kako njima tako i profesionalcima, i doprinose kreiranju sigurnog okruženja za rad s opuštenom i prijatnom atmosferom koja pogoduje razmjeni.190

Iako je značaj peer to peer grupa odavno prepoznat, profesionalci ne gledaju uvijek blagonaklono na njih jer stavljaju pred njih dodatne obaveze po pitanju koordinacije i supervizije. Dodatni izazov predstavlja i samo mentalno stanje korisnika edukatora, kome rad s korisnicima može predstavljati i dodatni

186 Terry J. (2012). Service user involvement in pre-registration mental health nurse education classroom settings: a review of the literature, Journal of Psychiatric and Mental Health Nursing, no. 19, str. 816–829.

187 Ward L. and Rhodes C. (2010). Embedding consumer culture in health and social care education – a university office’s perspective, International Journal of Consumer Studies, vol. 34, no. 5, str. 596–602.

188 McAndrew S. and Samocuik G. (2003). Reflecting together: developing a new strategy for continuous user involvement in mental health nurse education, Journal of Psychiatric and Mental Health Nursing, vol. 10, str. 616–621.

189 Perry J. et al. (2013). A systematic review of the evidence on service user involvement in interpersonal skills training of mental health students, Journal of Psychiatric and Mental Health Nursing, no. 20, str. 525–540.

190 Gillard S. et al. (2013). Introducing peer worker roles into UK mental health service teams: a qualitative analysis of the organisational benefits and challenges, BMC Health Services Research, no. 13, str. 188.


92

izvor stresa, te je vrlo bitno da profesionalci naprave pravilan odabir korisnika edukatora. Nedostatak specifičnog kliničkog obrazovanja i znanja može predstavljati izazov korisnicima da se nose kako sa svojim, tako i s problemima korisnika s kojima rade. Informirani odabir korisnika, jasno definirane uloge, stalna supervizija (ali ne i patronizacija!) i institucionalna podrška značajni su preduvjeti uspješnog rada korisnika edukatora.

11.3. UČEŠĆE KORISNIKA U PLANIRANJU RADA SLUŽBI

U posljednjih nekoliko decenija, prvenstveno u Zapadnoj Evropi, uloženo je mnogo napora da bi se uključili korisnici u planiranje i rad službi mentalnog zdravlja. Uključivanje korisnika usluga u procese donošenja odluka u vezi s osmišljavanjem i sprovođenjem usluga koje su im namijenjene vjerovatnije će dovesti do razvijanja usluga koje adekvatno odgovaraju potrebama ljudi koji ih koriste, te do većeg zadovoljstva korisnika.191 Također, njihovim uključivanjem u monitoring i evaluaciju povećavaju se standard i efikasnost u radu službi, te kreira atmosfera povjerenja u rad službi. Primjer dobre prakse su npr. Velške smjernice za učešće korisnika u planiranju rada službi (Stronger in Partnership: Involving Service Users and Carers in the design, planning, delivery and evaluation of mental health services in Wales, 2003), te diljem Velike Britanije lokalni LIN-ovi (Local Involvement Networks), kojim upravlja Komisija za učešće pacijenata i javnosti u zdravstvu (Commission for Patient and Public Involvement in Health – CPPIH) i lokalni Partnerski odbori (Partnership Boards), putem kojih se kreira platforma za razmjenu informacija i ideja između korisnika, profesionalaca i drugih pružaoca usluga po pitanju planiranja i rada službi mentalnog zdravlja.

Generalno, uključivanje korisnika u planiranje rada službi varira od prava na informacije i konsultacije, pa sve do formalnog partnerstva s korisnicima ili korisničkim udruženjima. U principu, profesionalci mogu vidjeti korisnički angažman u procesu planiranja rada službi i kao vrijednost i kao prijetnju. No, nažalost, češće je vide kao prijetnju, jer zahtijeva njihov dodatni angažman i vrijeme, budući da su preopterećeni svakodnevnim zadacima, a da moraju ispuniti propisanu normu i obaveze. Najčešća forma učešća korisnika u planiranju rada službi je u vidu konsultacija, koje bi, da bi zaista bile korisne za obje strane, trebale biti u formi kontinuiranih, konstruktivnih, a nikako samo formalnih, ad-hoc konsultacija. Bez edukacije i senzibilizacije profesionalaca, pogotovo rukovodećih, o koristi učešća korisnika u radu službi, te posljedično promjene organizacijske klime, u službama mentalnog zdravlja ne može doći do pravog dijaloga i partnerskog odnosa, te u konačnici ni do istinskog učešća korisnika u planiranju rada službi. S druge strane, sami korisnici kroz korisnička udruženja moraju zauzeti proaktivan stav, te zagovarati da njihove potrebe budu adresirane i u konačnici zadovoljene. Prema Weinsteinu192 službe bi se trebale voditi sljedećim praktičnim smjernicama za uključivanje korisnika u planiranje i rad službi:

• osigurati da su vrijeme, dužina i lokacija sastanka s korisnicima u skladu s njihovim potrebama;• osigurati prijevoz korisnicima kojima je potreban;• osigurati osvježenje, vodeći računa o dijetetskim i kulturološkim potrebama korisnika;• informirati korisnike na početku i tokom sastanka o procesu i temi sastanka;• osigurati dokumente koji su napisani jednostavnim i razumljivim jezikom bez upotrebe stručnih

izraza;• uključiti korisnike u proces od samog početka; ne čekati da se prvo odredi plan, strategija ili okvir

rada.

191 Weinstein J. (ed.) (2010). Mental health service users involvement and recovery, London, Jessica Kingsley

192 Weinstein J. (ed.) (2010). Mental health service users involvement and recovery, London, Jessica Kingsley, str. 152.


93

11.4. VOLONTIRANJE I MOGUĆNOST ZAPOSLENJA KORISNIKA U USTANOVE MENTALNOG ZDRAVLJA

Pronalazak posla i učešće u svrsishodnim aktivnostima čini bitnu aspiraciju za mnogobrojne korisnike usluga u oblasti mentalnog zdravlja. Iako bolest može umanjiti radnu sposobnost i povećati stresnu reakciju u odnosu na radne obaveze kod oboljelih osoba, za mnoge postoji mogućnost prilagođavanja različitim aktivnostima u vidu volontiranja, kreativnog rada, kulture, sporta ili edukacije koji mogu ishodovati većom uključenošću korisnika u aktivnosti ustanova mentalnog zdravlja.193 Sve se više prepoznaje značaj korisnika u pogledu njihovog znanja i iskustva vezanog za psihičko oboljenje i iskustva u pogledu kontakta sa zdravstvenim ustanovama. Niko drugi, koliko god da je educiran ili obrazovan, nema uvid u iskustvo mentalne bolesti i prolazak kroz sistem zdravstvene zaštite. Upravo navedeno iskustvo, tipično za osobe s mentalnim poremećajima može doprinijeti razvoju usluga u oblasti mentalnog zdravlja i njihovom prilagođavanju osobama s psihičkim oboljenjima.194 Zapošljavanje ili volontiranje osoba s mentalnim poremećajem u ustanovama mentalnog zdravlja i njihova saradnja sa zdravstvenim profesionalcima tokom pružanja zdravstvenih usluga poznata je kao korisničko-pružalačka uloga. Uloga korisnika-pružaoca usluga može obuhvatiti pružanje iskustvene podrške, zagovaranje prava osoba s mentalnim poremećajima, terenski rad, pružanje podrške tokom krize, učešće u treninzima, učešće u obukama asertivne komunikacije ili programima socijalne podrške i sl.195

Uključivanje korisnika u rad ustanova mentalnog zdravlja može imati brojne prednosti jer korisnici/pružaoci usluga mogu biti model za druge oboljele osobe, mogu razumjeti i prenijeti potrebe korisnika usluga; biti veliki izvor informacija i motivacije za druge pacijente, pomoći drugima dok pomažu sebi; mogu drugim korisnicima biti mentori, te im pružiti informacije značajne za bolje razumijevanje procesa oporavka. S druge strane, mogu poboljšati i razviti usluge mentalnog zdravlja pomažući korisnicima da se bolje snađu u obavljanju različitih usluga u zdravstvenom sistemu, mogu aktivno učestvovati u treninzima socijalnih vještina, prenijeti potrebe korisnika i posredovati u njihovom odnosu sa zdravstvenim radnicima, te mogu aktivno učestvovati u programima smanjenja stigme prema osobama s mentalnim poremećajima.196

Prilikom poticanja zapošljavanja korisnika u ustanove mentalnog zdravlja moramo imati u vidu potrebu veće senzibilizacije zdravstvenih radnika i menadžmenta ustanova u cilju prihvatanja osoba s mentalnim poremećajima kao ravnopravnih radnih kolega/volontera koji će aktivno biti uključeni u proces pružanja podrške korisnicima usluga mentalnog zdravlja. Istovremeno, potrebno je omogućiti adekvatnu obuku i trening korisnika kako bi se uspješno uklopili u radnu sredinu i prihvatili zadatke predviđene radnim mjestom/pozicijom. Prilikom razvijanja programa usmjerenih na zapošljavanje ili volontiranje osoba s mentalnim poremećajima u rad zdravstvenih ustanova potrebno je osigurati podršku nadležnog ministarstva i uprave zdravstvenih ustanova. U konačnici, moramo uzeti u obzir utjecaj ekonomske krize i manjka finansijskih sredstava koji mogu dovesti u pitanje održivost procesa volontiranja, te prvenstveno zapošljavanja korisnika/pružalaca usluga u ustanove mentalnog zdravlja.197

193 Ibid.

194 Tait L. and Lesler H. (2005). Encouraging user involvement in mental health services, Advances in Psychiatric Treatment, no. 11, str. 168–175.

195 Pitt V., Lowe D., Hill S., Prictor M., Hetrick S. E., Ryan R. and Berends L. (2013). Consumer-providers of care for adult clients of statutory mental health services. Cochrane Database Syst Rev. 28; (3)

196 Chinman M., Hamilton A. and Butler B. (2008). Mental Health Consumer Providers. A Guide for Clinical Staff, Pittsburgh, RAND Corporation

197 Weinstein J. (ed.) (2010). Mental health service users involvement and recovery, London, Jessica Kingsley


94

11.5. UČEŠĆE KORISNIKA U DEFINIRANJU STANDARDA PRAĆENJA I EVALUACIJI RADA USTANOVA MENTALNOG ZDRAVLJA

Osnaživanje korisnika usluga mentalnog zdravlja i njihovih porodica predstavlja jedan od ključnih prioriteta Svjetske zdravstvene organizacije (SZO), koja osnaživanje definira kao: „nivo odlučivanja, utjecaja i kontrole koju korisnici mentalnog zdravlja mogu ostvariti tokom života i u procesu liječenja.“198 Osnaživanje korisnika i njihovih porodica podrazumijeva njihovo veće uključivanje u definiranje standarda i praćenje procesa rada i kvaliteta pruženih usluga u ustanovama mentalnog zdravlja putem više nivoa, kao što je:

• uključivanje korisnika i njihovih porodica u razvijanje i implementaciju nacionalnih strategija putem istraživanja, nadzora, treninga i sl.;

• osiguranje zakonom predviđenih prava korisnika da budu uključeni u proces pružanja i nadzora usluga mentalnog zdravlja;

• davanje mogućnosti korisnicima da budu uključeni u sve faze i nivoe planiranja i realizacije procesa evaluacije pruženih usluga.

Nekoliko evropskih zemalja razvilo je odgovarajuće pristupe koji su uključili korisnike i članove porodica u proces osiguranja kvaliteta i monitoringa usluga u oblasti mentalnog zdravlja. Navedeni pristupi kreću se od uključivanja u pojedine faze procesa konsultacija i istraživanja, pa sve do sastavljanja cijelih istraživačkih i nadzornih timova za sprovođenje monitoringa i evaluacije od korisnika i članova porodica.

Uključivanje korisnika u proces konsultacija putem učešća u anketnim istraživanjima ili fokus-grupama pruža im mogućnost da aktivno iskažu svoj stav i mišljenje. Periodično sprovođenje konsultacija (anketnih istraživanja, fokus-grupa) među korisnicima i članovima porodica omogućava praćenja eventualnih promjena u pogledu kvaliteta pruženih usluga. Jedan od vrlo pristupačnih načina procjene kvaliteta pruženih usluga u ustanovama mentalnog zdravlja jeste procjena zadovoljstva korisnika putem anonimne ankete, gdje korisnici daju povratne informacije vezane za zadovoljstvo pruženim uslugama. Također, uključivanje korisnika u aktivnosti pripreme i realizacije procesa konsultacije može biti od izuzetnog značaja u cilju definiranja i postavljanja svrsishodnih pitanja od značaja za korisnike i njihov pogled na pružene usluge i proces rada ustanova mentalnog zdravlja.

Također, korisnici usluga i članovi njihovih porodica mogu biti obučeni i uključeni u rad postojećih nadzornih organa kako bi pratili kvalitet pruženih usluga u ustanovama mentalnog zdravlja. Navedeni pristup može se primijeniti i bez dodatnih sredstava, ali poteškoće leže u tome što korisnici moraju raditi u okvirima postojećih struktura, što im ne daje mogućnost da slobodno izraze svoje stavove ili stavove drugih korisnika.

Uključivanje korisnika u sve faze realizacije istraživanja putem ankete ili fokus-grupa još je jedan od načina njihovog aktivnog učešća u procesu evaluacije pruženih usluga. Korisnici prvo prolaze kroz trening za sprovođenje intervjua, ankete ili fokus-grupe među drugim korisnicima, te učestvuju u kreiranju pitanja i mjernih instrumenata. Nakon sprovođenja istraživanja korisnici usluga sastaju se sa zdravstvenim profesionalcima kako bi se razmotrili rezultati istraživanja, te dali zajednički prijedlozi s ciljem poboljšanja i unapređenja usluga. Navedeni pristup vrlo je značajan jer jača samopouzdanje i razvija kapacitete korisnika u cilju aktivnog uključivanja u proces definiranja standarda kvaliteta i praćenja usluga u oblasti

198 WHO & EC. User Empowerment in Mental Health: a statement by the WHO Regional Office for Europe. Copenhagen: WHO Regional Office for Europe, 2010. Dostupno na web adresi: http://www.euro.who.int/data/assets/pdffile/0020/113834/E93430.pdf (pristupljeno 13.01.2015)


95

mentalnog zdravlja. Periodično sprovedena istraživanja, pružene povratne informacije i konsultacije mogu doprinijeti poboljšanju usluga.

Primjeri dobre prakse

Komisija za utvrđivanje kvaliteta usluga u Ujedinjenom Kraljevstvu obučila je i uključila korisnike u rad postojeće komisije/inspekcije koja provodi procjenu primjene zakonskih okvira u ustanovama mentalnog zdravlja. Korisnici su ravnopravni s ostalim članovima komisije, te su uključeni u procjenu rada ustanova mentalnog zdravlja, tačnije, procjenu primjene zakonskih rješenja u procesu nedobrovoljne hospitalizacije.199

Slična praksa prisutna je i na našem podneblju s obzirom na to da je predviđeno učešće korisnika u radu Komisije za zaštitu lica sa mentalnim poremećajima u Republici Srpskoj. Komisija se sastoji od pet članova: psihijatra, psihologa, socijalnog radnika, predstavnika lokalne zajednice i predstavnika udruženja građana, a formirana je na osnovu Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima.200 Neki od zadataka komisije odnose se na praćenje poštovanja ljudskih prava i sloboda i dostojanstva osoba s mentalnim poremećajima, unapređivanje postupanja prema osobama s mentalnim poremećajima, praćenje sprovođenja postupaka propisanih zakonom i predlaganje mjera nadležnim organima za uklanjanje nezakonitosti, kao i ispitivanje pojedinih slučajeva prisilnog smještaja u zdravstvenu ustanovu.

Također, u Federaciji BiH Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama pretrpio je značajne dopune 2012., koje su stupile na snagu 2013. Tako sada Zakon predviđa da se, osim komisija za zaštitu osoba s duševnim smetnjama pri zdravstvenim ustanovama osniva i Komisija za praćenje zaštite prava osoba s duševnim smetnjama Federacije Bosne i Hercegovine.201 Federalna je komisija stručno, nezavisno, savjetodavno tijelo Federalnog ministarstva zdravstva, koje prati sprovođenje zaštite prava osoba s duševnim smetnjama u zdravstvenim ustanovama primarne, sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite. Federalna komisija prati i zaštitu prava osoba s duševnim smetnjama smještenih u ustanovama socijalne zaštite osnovanim saglasno Zakonu o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad ustanovama socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine.202 Poslovi Federalne komisije decidno su Zakonom utvrđeni.203 Donesen je i Pravilnik o izboru, organizaciji i radu Komisije za praćenje zaštite prava osoba s duševnim smetnjama Federacije Bosne i Hercegovine.204 Pravilnikom je propisan način rada Federalne komisije, kao i rokovi podnošenja izvještaja o radu Federalnom ministarstvu zdravstva.205 Navedena Federalna komisija imenovana je rješenjem federalnog ministra zdravstva u decembru 2013. godine,206 a počela je s radom u

199 Sweeney A. and Wallcraft J. (2010). Quality assurance/monitoring of mental health services by service users and carers, WHO Regional Office for Europe Empowerment in Mental Health – A meeting in partnership with the European Commission Hosted by EUFAMI


201 Član 52 a. Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama.

202 „Službene novine Federacije BiH“, broj 31/08 i 27/12.

203 Član 52 b. Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama.

204 „Službene novine Federacije BiH“, broj 44/13.

205 Zadaci Federalne komisije su da: poduzima mjere za sprečavanje nastanka duševnih bolesti i drugih duševnih smetnji; unapređuje postupanje prema licima sa duševnim smetnjama; prati provođenje postupaka propisanih zakonom i predlaže zdravstvenoj ustanovi i nadležnom organu uprave mjere za otklanjanje uočenih nezakonitosti; prati poštivanje ljudskih prava i sloboda i dostojanstva lica sa duševnim smetnjama; kontinuirano sarađuje sa komisijom za zaštitu prava lica sa duševnim smetnjama, komisijom za prigovore pacijenata, komisijom za kvalitet i sigurnost zdravstvenih usluga osnovanim pri zdravstvenim ustanovama, etičkim komitetima osnovanim u skladu sa Zakonom o zdravstvenoj zaštiti, zdravstvenim savjetima jedinica lokalne samouprave, kantonalnih ministarstva zdravstva i Federalnog ministarstva zdravstva osnovanim u skladu sa Zakonom o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata, kao i drugim subjektima u zajednici. (Član 4. Pravilnika o izboru, organizaciji i radu Komisije za praćenje zaštite prava osoba s duševnim smetnjama Federacije Bosne i Hercegovine – „Službene novine Federacije BiH“, broj 44/13).

206 „Službene novine Federacije BiH“, broj 104/13.


96

januaru 2014. Tokom 2014. godine obavila je osam nadzora u zdravstvenim i socijalnim ustanovama, te o tome dostavila izvještaje Federalnom ministarstvu zdravstva.

U pogledu primjene istraživanja kao metode evaluacije usluga mentalnog zdravlja u Ujedinjenom Kraljevstvu, Sjedinjenim Američkim Državama i Holandiji prisutna je periodična procjena zadovoljstva pruženim uslugama među korisnicima i članovima njihovih porodica. Istraživanje je anonimno i usmjereno na procjenu zadovoljstva pacijenata u kontaktu sa zdravstvenim službama. Povratne informacije prezentiraju se zdravstvenim profesionalcima s ciljem unapređenja usluga. U pojedinim slučajevima u istraživanjima učestvuju kvazikorisnici tj. obučene osobe koje procjenjuju kvalitet i zadovoljstvo uslugama nakon kontakta s ustanovama mentalnog zdravlja.207

Akreditacijskim standardima za centre za mentalno zdravlje u Republici Srpskoj i Federaciji BiH predviđeno je prikupljanje podataka od pacijenata/zakonskih staratelja vezano za zadovoljstvo pruženim uslugama centra za mentalno zdravlje. Putem anketnog upitnika ispituje se poštovanje procedura i prava pacijenata tako da rezultati predstavljaju bitnu komponentu, koju u procesu akreditacije/reakreditacije razmatra ocjenjivački tim imenovan od nadležnih akreditacijskih agencija. Veće zadovoljstvo upućuje na poštovanje prava korisnika kroz adekvatnu primjenu akreditacijskih procedura. Pored postojanja anketnih listića kao mjere kvaliteta pružene usluge, bitno je unaprijediti proces prikupljanja podataka putem aktivnijeg učešća korisnika u procesu prikupljanja podataka kako bi se dobili što objektivniji rezultati, koji će omogućiti provođenje korektivnih mjera uz saradnju i dijalog zdravstvenih profesionalaca i korisnika.

11.6. POTEŠKOĆE PRILIKOM UKLJUČIVANJA KORISNIKA U RAD USTANOVA MENTALNOG ZDRAVLJA

Bez obzira na isticanje prednosti aktivnog uključivanja korisnika u rad ustanova mentalnog zdravlja i dalje su prisutne brojne poteškoće koje otežavaju i onemogućavaju razvijanje aktivnije uloge korisnika u pružanju usluga mentalnog zdravlja, među kojima se ističu:

• nedostatak znanja među samim korisnicima,• finansijska i vremenska ograničenja,• otpor prema ideji da korisnici mogu biti eksperti,• ograničenja vezana za reprezentativnost.

Dostupnost i raspolaganje informacijama bitan su preduvjet za uključivanje korisnika u proces rada ustanova mentalnog zdravlja. Istraživanja pokazuju da korisnici često imaju manjak informacija u pogledu nastanka i razvijanja mentalnih poremećaja, o negativnim pojavama nakon uzimanja lijekova, o pristupima u terapijskom radu, te da često ne poznaju zakone u oblasti mentalnog zdravlja i sl. Upravo se navedeno neznanje u oblasti mentalnog zdravlja dovodi u vezu sa slabom uključenošću korisnika u individualni proces oporavka i rad ustanova mentalnog zdravlja.

Uključivanje korisnika u rad ustanova mentalnog zdravlja u početku može iziskivati finansijske troškove i dodatno vrijeme, kako za ustanovu tako i za korisnika. Istraživanje provedeno u 46 bolnica u Engleskoj utvrdilo je da je svega 12 ustanova osiguravalo transport za korisnike uključene u proces rada, a da je 15

207 Sweeney A. and Wallcraft J. (2010). Quality assurance/monitoring of mental health services by service users and carers, WHO Regional Office for Europe Empowerment in Mental Health – A meeting in partnership with the European Commission Hosted by EUFAMI


97

plaćalo korisnike za njihov rad.208

Korisnici uključeni u proces rada često su suočeni s pitanjem koliko jasno i reprezentativno mogu zastupati stavove ciljne grupe tj. korisnika i njihovih porodica. Ponekad profesionalci sugeriraju da određeni korisnici nisu u mogućnosti jasno i otvoreno zastupati stavove svoje grupe, što se dovodi u vezu s jednim vidom otpora profesionalaca u pogledu uključivanja korisnika u proces pružanja usluga.

Uključivanje korisnika u rad ustanova mentalnog zdravlja suočen je i s otporom zdravstvenih profesionalaca u pogledu prihvatanja korisnika kao profesionalaca i eksperata koji mogu biti uključeni u rad s pacijentima. Iako se smatra da su profesionalci prijemčivi na uključivanje korisnika u proces rada, prisutna su odstupanja između percipiranog prihvatanja i aktuelne prakse.209

Zbog svega navedenog veoma je bitno raditi na razvijanju senzibiliteta zdravstvenih profesionalaca u pogledu aktivnog uključivanja korisnika u rad ustanova mentalnog zdravlja s isticanjem prednosti koje takva saradnja može donijeti uz aktivnu i svrsishodnu podjelu aktivnosti i zaduženja.

208 Tait L. and Lesler H. (2005). Encouraging user involvement in mental health services, Advances in Psychiatric Treatment, no. 11, str. 168–175.

209 Ibid.


98

12. DOSTUPNOST USLUGA U MENTALNOM ZDRAVLJU

Reforma zaštite mentalnog zdravlja u BiH počela je 1996. godine, kada su doneseni brojni strateški dokumenti, koji su usklađeni s ciljevima Svjetske zdravstvene organizacije (SZO). Razvojem mreže centara za mentalno zdravlje koji se nalaze na primarnom nivou zdravstvene zaštite reforma je približila psihijatrijskog pacijenta tj. brigu o njemu prema zajednici, a usluge učinila dostupnijim što većem broju tih pacijenata. Naime, reforma sistema zdravstva promovira sveobuhvatnost i kontinuitet zdravstvene zaštite, te naglašava značaj zajedničkog odlučivanja pacijenta i pružatelja usluga, a jedna od osnovnih odrednica reforme je jačanje primarne zdravstvene zaštite s posebnim naglaskom na razvoj službi mentalnog zdravlja u zajednici, ne zanemarujući razvoj i drugih nivoa zaštite mentalnog zdravlja, a sve s ciljem smanjenja nejednakosti, povećanja dostupnosti usluga i osiguranja kontinuirane zaštite mentalnog zdravlja.

Kao podrška implementaciji reformskih opredjeljenja, usvojeni su za zdravstvo značajni zakoni i strateški dokumenti, a zakonima utvrđena prava građana se najvećim dijelom finansiraju iz obaveznog zdravstvenog osiguranja.

Pitanje zdravstvene zaštite u BiH, saglasno ustavnoj podjeli nadležnosti, regulira se entiteskim propisima (a u Federaciji BiH i kantonalnim propisima). Zdravstvena zaštita obuhvata sistem društvenih, grupnih i individualnih mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unapređenje zdravlja, sprečavanje bolesti, rano otkrivanje bolesti, blagovremeno liječenje, te zdravstvenu njegu i rehabilitaciju, kao i primjenu zdravstvenih tehnologija. U skladu sa sistemskim zakonima u zdravstvu svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarivanja najvišeg mogućeg nivoa zdravlja, u skladu s odredbama entitetskih Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o zdravstvenom osiguranju, kao i propisa donesenih na osnovu ovih zakona.

Važno je istaći da je sistemskim zakonima u oblasti zdravstva ustanovljen niz značajnih načela, koja su osnova za daljnju regulaciju sistema, i to:

• Načelo pristupačnosti zdravstvene zaštite;

• Načelo pravičnosti zdravstvene zaštite;

• Načelo solidarnosti u zdravstvenoj zaštiti;

• Načelo sveobuhvatnosti zdravstvene zaštite;

• Načelo kontinuiranosti zdravstvene zaštite;

• Načelo specijaliziranog pristupa;

• Načelo stalnog unapređenja kvaliteta zdravstvene zaštite;

• Načelo efikasnosti zdravstvene zaštite.

Prije nego prijeđemo na entitetske zdravstvene propise, bitno je ukazati i na Zakon o zabrani diskriminacije,210 donesen na nivou BiH, a koji uspostavlja okvir za ostvarivanje istih prava i mogućnosti svim osobama u BiH i uređuje sistem zaštite od diskriminacije. Zakonom se utvrđuju odgovornosti i obaveze zakonodavne, sudske i izvršne vlasti u BiH, kao i pravnih osoba i pojedinaca koji vrše javna ovlaštenja da

210 „Službeni glasnik BiH“, broj 59/09


99

svojim djelovanjem omoguće zaštitu, promoviranje i stvaranje uvjeta za jednako postupanje.211 Zakon o zabrani diskriminacije utvrđuje i oblike diskriminacije, kao neposrednu i posrednu diskriminaciju.212 Važno je ukazati i da „diskriminacija po osnovu svake druge okolnosti“, shodno članu 2. ovog Zakona uključuje i invaliditet.213 Ovaj Zakon utvrđuje i mehanizme zaštite kako postojećim postupcima, tako i putem posebnih tužbi za zaštitu od diskriminacije. Navedeno znači da svaka osoba ili grupa osoba koja smatra da je diskriminirana može tražiti zaštitu svojih prava putem postojećih sudskih i upravnih postupaka. Također, ukoliko su osobe izložene bilo kojem obliku diskriminacije, prema odredbama ovog zakona, ovlaštene su podnijeti tužbu.

Međutim, ono što praksa pokazuje jeste da se ovaj Zakon prilično zanemaruje pri donošenju propisa iz drugih oblasti, odnosno u velikoj mjeri on se apstrahira, te ni sam koncept zabrane diskriminacije nije dovoljno zastupljen u društvu, niti osviješten u laičkim krugovima. S druge strane, ovaj koncept nije dovoljno zastupljen ni u stručnim krugovima, u smislu da mu se pridaje prostora i vremena za daljnje razvijanje i zagovaranje u društvenoj zajednici. No, nesumnjivo je da pri zaštiti osoba s mentalnim poremećajima odredbe Zakona o zabrani diskriminacije dobijaju svoj puni značaj zato što postojanje mentalnog poremećaja nerijetko postaje izvor različitih oblika diskriminacije. Propisi u oblasti zdravstva usklađuju se s odredbama ovog Zakona.214 Zbog navedenog ovaj se Zakon bitno vezuje za načelo dostupnosti usluga, jer u osnovi onemogućavanja pristupu pojedinim uslugama, a na bazi mentalnih poremećaja, nalazimo upravo diskriminaciju na način kako je definira spomenuti propis.

Nadalje, bitno je ukazati na osnovne norme Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini.215 Ovim Zakonom uređuje se, promovira i štiti ravnopravnost spolova, garantiraju se jednake mogućnosti i ravnopravan tretman svih osoba bez obzira na spol, u javnoj i u privatnoj sferi društva, te uređuje zaštita od diskriminacije na osnovu spola. Zakon utvrđuje da su osobe muškog i ženskog spola ravnopravne. Puna ravnopravnost spolova garantira se u svim oblastima društva, uključujući, ali ne ograničavajući se na oblasti obrazovanja, ekonomije, zapošljavanja i rada, socijalne i zdravstvene zaštite, sporta, kulture, javnog života i medija, bez obzira na bračno i porodično stanje. Diskriminacija na osnovu spola i spolne orijentacije je zabranjena.

Zakon o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini članom 18. tretira zdravstvenu zaštitu. Tako, shodno ovom članu, svi imaju jednako pravo na zdravstvenu zaštitu, dostupnost zdravstvenim uslugama, uključujući i one koje se odnose na planiranje porodice, bez obzira na spol. Zdravstvene institucije poduzet će sve mjere u cilju sprečavanja diskriminacije po osnovu spola u uživanju svih oblika zdravstvene zaštite. Nadležni organi vlasti poduzet će posebne mjere u cilju zaštite i unapređenja reproduktivnog zdravlja žena.

211 Član 1. Zakona o zabrani diskriminacije. Ovaj Zakon decidno definira diskriminaciju, kao i zabranu diskriminacije, i to kako slijedi: Diskriminacijom, u smislu ovog zakona, smatrat će se svako različito postupanje, uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla, veze s nacionalnom manjinom, političkog ili drugog uvjerenja, imovnog stanja, članstva u sindikatu ili drugom udruženju, obrazovanja, društvenog položaja i pola, polnog izražavanja ili orijentacije, kao i svaka drugaokolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi prava i sloboda u svim oblastima javnog života. Zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe, kao i na sva fizička ili pravna lica, kako u javnom tako i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga (član 2).

212 Član 3. Zakona o zabrani diskriminacije.

213 Više o odredbama Zakona o zabrani diskriminacije u: Vehabović F., Izmirlija M. i Kadribašić A. (2010). Komentar Zakona o zabrani diskriminacije – sa objašnjenima i pregledom prakse u uporednom pravu, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo

214 Mehić A. i Bodnaruk S. (2014). Usklađenost propisa o zaštiti lica sa duševnim smetnjama Federacije BiH sa međunarodnim dokumentima, Fondacija Centar za javno pravoSarajevo, str. 13.

215 „Službeni glasnik BiH“, broj 16/03 i 102/09, 32/10 – Prečišćeni tekst


100

Jasno je da navedene odredbe Zakona o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, kao i Zakon u cijelosti, treba stalno imati u vidu kod svih propisa koji se donose u oblasti zdravstva, i to na svim nivoima, sve do internih propisa zdravstvenih ustanova i privatnih praksi, kako bi se omogućila ravnopravnost spolova i otklonila svaka mogućnost zloupotrebe po ovom osnovu.

Dakle, zabrana diskriminacije po osnovama koje definira Zakon o zabrani diskriminacije, kao i osiguranje ravnopravnosti spolova u skladu sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini treba posmatrati u kontekstu postizanja najvećeg mogućeg stepena jednakosti u sektoru zdravstva, iz kojeg proizlazi i veća dostupnost uslugama, te njihov bolji kvalitet i sigurnost. U osnovi, norme navedenih Zakona izuzetno su bitne za dostizanje osnovnog cilja u zdravstvu, a to je zdravlje građana, odnosno zadovoljstvo pacijenta pruženom zdravstvenom zaštitom, te kao takve moraju se jasno odražavati u pravnom okviru koji regulira zdrastvenu zaštitu.

12.1. DOSTUPNOST USLUGA U MENTALNOM ZDRAVLJU – REPUBLIKA SRPSKA

Kada je u pitanju približavanje usluga u mentalnom zdravlju korisniku u Republici Srpskoj, navest ćemo nekoliko važnih dokumenata, a to su: Strategija primarne zdravstvene zaštite u Republici Srpskoj, Vodič kroz akreditaciju za Centre za mentalno zdravlje, Politika mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj, Strategija mentalnog zdravlja u Republici Srspkoj, Strategija za sprečavanje zloupotrebe opojnih droga itd.216

Posebno treba ukazati na dokument Politike mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj,217 koji je razvijen kako bi služio kao uputstvo za dalji razvoj i jačanje sektora mentalnog zdravlja. Dokument jasno naglašava da je mentalno zdravlje integralni dio ukupnog blagostanja pojedinca i društva i da se kao takvo mora univerzalno posmatrati. Samo tako Republika Srpska može postati društvo oslobođeno stigme i diskriminacije, gdje se ljudi s problemima mentalnog zdravlja liječe u zajednici i potpuno su integrirani u društvo. Politika je jasno definirala vijednosti, principe, opće i specifične ciljeve, te prioritetna polja djelovanja. Osim toga, važan dokument jeste i Strategija mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj (2009-2015), donesena u skladu s ciljevima definiranim Programom zdravstvene politike i strategije za zdravlje u Republici Srpskoj do 2010. godine,218 koji je donijela Narodna skupština Republike Srpske, poglavlje V, cilj 4. Unapređenje mentalnog zdravlja, i u skladu s Politikom mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj, koju je usvojila Vlada Republike Srpske. Strategija je zasnovana na načelima: javno-zdravstvene zaštite, zaštite ljudskih prava, dostupnosti i jednakosti, sveobuhvatnosti, destigmatizacije, partnerstva u zajednici, rodne senzibilnosti i učešća javnosti. Jedan od ciljeva strategije je i unapređenje kvaliteta života, socijalne inkluzije, zdravlja, jednakosti i oporavka ljudi koji pate od mentalnih poremećaja, smanjenje stigme i diskriminacije.

Od 1996. godine otvoreni su brojni centri za mentalno zdravlje na području čitave BiH, pa tako i Republike Srpske. Za sada svi centri funkcioniraju unutar domova zdravlja, ali su se neki od centara akreditirali i dobili veći stepen samostalnosti. Kroz centre za mentalno zdravlje rade se preventivne aktivnosti,

216 Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Politika mentalnog zdravlja, Banja Luka, 2006; Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Strategija primarne zdravstvene zaštite, Banja Luka, 2008.; Agencija za akreditaciju i unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite Republike Srpske, Vodič kroz akreditaciju za Centre za mentalno zdravlje, Banja Luka, 2008.; Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Strategija nadzora nad opojnim drogama i suzbijanja zloupotrebe opojnih droga u Republici Srpskoj za period od 2008. do 2012. godine, Banja Luka, 2008.; i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Strategija razvoja mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj (2009–2015. godine), Banja Luka, 2010.

217 „Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 112/05



101

promocija mentalnog zdravlja, prevencija mentalnih poremećaja, rano otkrivanje, dijagnostika i liječenje, kontinuitet u praćenju oboljelih osoba nakon hospitalizacije, podrška i rad s porodicama itd.

U Republici Srpskoj postoji 28 centara za mentalno zdravlje na primarnom nivou. Sekundarni i tercijarni nivo usluga zadovoljen je kroz Kliniku za psihijatriju Banje Luke, koja se nalazi u sklopu JZU Univerzitetske bolnice Klinički centar Banje Luke, kroz JZU Psihijatrijsku bolnicu Sokolac, te JZU Bolnicu za hroničnu psihijatriju Jakeš u Modriči. Također, hospitalni tretman psihijatrijskih pacijenata obavlja se i kroz psihijatrijska odjeljenja JZU bolnica u Prijedoru, Gradišci, Doboju i Trebinju.

12.1.1. Finasiranje usluga u mentalnom zdravlju u Republici Srpskoj

Ustanove koje pružaju usluge iz oblasti mentalnog zdravlja finansiraju se putem Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske (u daljem tekstu: Fond). Za Centre mentalnog zdravlja Fond odvaja sredstva koja su dio sredstava koja su osigurana za domove zdravlja. Finansiranje sekundarnog i tercijalnog nivoa zdravstvene zaštite u sferi mentalnog zdravlja ide putem sredstava za javne zdravstvene ustanove bolnice koje imaju psihijatrijska odjeljenja, dok budžet za Kliniku za psihijatriju Banje Luke, koja se nalazi u sklopu JZU Univerzitetska bolnica Klinički centar Banje Luke, uključuje sredstva koja su namijenjena kroz broj liječenih akutnih slučajeva po tzv. DRG-sistemu. Za JZU Bolnicu za hroničnu psihijatriju Jakeš i JZU Psihijatrijsku bolnica Sokolac postoji godišnji budžet, koji osigurava Fond. Fond nema posebno namijenjena sredstva za programe iz oblasti mentalnog zdravlja ili pružanje usluga.

Jedan od ciljeva Projekta mentalnog zdravlja u BiH, koji finansira Švicarska agencija za razvoj i saradnju, Faza I (juni 2010 – maj 2013), a provodila ga je nevladina organizacija XY u saradnji s Ministarstvom zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, omogućio je da se poveća broj odobrenih usluga koje se pružaju psihijatrijskim pacijentima u institucijama na nivou primarnog, sekundarnog i tercijarnog nivoa.

12.1.2. Ljudski resursi

Analizom situacije i procjenom usluga mentalnog zdravlja u zajednici u BiH utvrđeno je tokom izvještaja iz 2009. godine da najveći broj centara za mentalno zdravlje (njih 76%) ima po jedan tim, a prosječan broj članova tima je 6,08 (2,15 medicinskih sestara, 1,29 psihijatara, 1,44 psihologa, 0,97 socijalnih radnika, 0,90 viših medicinskih sestara, 0,57 okupacijskih terapeuta).219

Ono što je evidentno u Republici Srpskoj jeste da je posljednjih godina odobrenjem Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite veliki broj mladih ljekara već završio specijalizaciju iz psihijatrije ili je započeo specijalizaciju, što je omogućilo formiranje timova u centrima za mentalno zdravlje i zaživljavanje velikog broja aktivnosti i dostupnosti usluga.

12.1.3. Usluge kroz centre za mentalno zdravlje

Grupe koje koriste usluge centara za mentalno zdravlje su odrasle osobe, adolescenti, te u manjem broju djeca. Procentualno, usluge koje se pružaju mogu se kvantitativno kvalificirati po sljedećem paritetu:220

• usluge dijagnostike i određivanja medikamentoznog stanja – 100%,

• davanje depo antipsihotika – 70%,

• kućne posjete – 64%,

• individualna psihoterapija – 62%,

219 Federalno Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske (2009). Analiza situacije i procjena usluga mentalnog zdravlja u zajednici u Bosni i Hercegovini (Izvjestaj), Sarajevo

220 Ibid.


102

• grupna psihoterapija – 60%,

• terapijske intervencije s porodicom – 40%,

• okupacijska terapija – 40%.

Drugačiji oblik usluga u oblasti mentalnog zdravlja koji se pruža u centrima poput dnevnih bolnica rijedak je i nedovoljan za potrebe stanovništva.221

Također, tretman zavisnika od psihoaktivnih supstanci manjim dijelom obavlja se kroz centre za mentalno zdravlje. Hospitalni tretman obavlja se jedino na Klinici za psihijatriju kroz Odjeljenje za bolesti zavisnosti (Centar za detoksikaciju i Odsjek za alkoholizam). Donacijom Global fonda kroz terapiju i rekonstrukcije prostora omogućeno je otvaranje Centra za opioidno supstitucijsku terapiju (OST). Na području Republike Srpske prvo je pri Klinici za psihijatriju otvoren Centar za OST i Centar za OST pri Domu zdravlja Doboj, koji prokriva i područje Dervente i Teslića. U posljednje vrijeme otvoren je Centar za OST u Centru za mentalno zdravlje Trebinje, a sada je u toku otvaranje Centra za OST i u Centru za mentalno zdravlje Sokolac, što je omogućilo i pacijentima u tom dijelu Republike Srpske da imaju jednake mogućnosti, tj. dostupne takve vrste usluga. S obzirom na najavu skorijeg povlačenja donacije terapije od Global fonda morat će se iznaći način za dalji nastavak pružanja ovakve vrste usluga. Inače, o stanju na području liječenja zavisnika od psihokativnih supstanci i pružanja usluga šalju se izvještaji s područja BiH prema Evropskom centru za praćenje droga i zavisnosti od droga (EMCDDA).222

Međutim, da bi usluge vezane za treman zavisnika od psihoaktivnih supstanci bile podjednako zastupljene i raznovrsnije, neophodno bi bilo da se kroz Centre za mentalno zdravlje provedu dodatne edukacije u smislu edukacija za održavanje grupa podrške korisnicima usluga u ovoj oblasti mentalnog zdravlja. Nesporno je da su sve češće mentalni poremećaji udruženi, pa da se često u podlozi zavisnosti od psihoaktivnih supstanci nalazi drugi mentalni poremećaj. Da bi se i jednima i drugima posvetila dovoljna pažnja, potrebno je da, naprimjer, vrste usluga u smislu grupa podrške zažive u centrima za mentalno zdravlje.

12.1.4. Psihofarmakološka usluga u Republici Srpskoj

Ono što je još nedovoljno prisutno prilikom pružanja usluga korisnicima jeste dostupnost novije generacije psihotropnih lijekova. Osnovni psihotropni lijekovi dostupni su i nalaze se na pozitivnoj listi Fonda zdravstvenog osiguranja. Pozitivan primjer usluga kada su u pitanju psihotropni lijekovi jeste da je Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske putem specifične liste lijekova omogućio da pacijenti u Republici Srpskoj od 2009. godine dobivaju besplatno depo preparat Risperidon, koji spada u noviju generaciju psihotropnih lijekova. Na početku odobrenja ove terapije ona se davala samo manjem broju pacijenata sa strogo određenim kriterijima zbog skupoće lijeka, i to isključivo preko Klinike za psihijatriju Banje Luke. Vremenom, senzibilizacijom profesionalaca i onih koji odlučuju o finansiranju, omogućeno je da se poveća broj pacijenata koji mogu primiti ovu terapiju, jer je utvrđeno da davanje ove terapije smanjuje broj hospitalizacija, što je posebno značajno, jer se radi o pacijentima koji su oboljeli od težih oblika psihijatrijskih poremećaja. Sada se ova terapija daje većem broju pacijenata u centrima za mentalno zdravlje, pa je ta usluga približena većem broju pacijenata u Republici Srpskoj.

221 Ibid.

222 EMCDDA Country overview: Bosnia and Herzegovina, 2013. Dostupno na web adresi:http://www.emcdda.europa.eu/countries/bosnia-and-herzegovina (pristupljeno 25.02.2015.)


103

12.1.5. Usluge kroz nevladine organizacije u Republici Srpskoj

Uporedo s razvojem zaštite mentalnog zdravlja u Repubici Srpskoj došlo je i do osnivanja udruženja građana tj. nevladinih organizacija koje organiziraju različite oblike aktivnosti u zavisnosti od psihopatologije mentalnih poremećaja. Pacijentima koji boluju od najtežih oblika psihijatrijskih oboljenja kao što su shizofreni pacijenti data je mogućnost da se organiziraju različiti oblici dnevnih aktivnosti kroz Udruženje „Zajedno“, koje se nalazi u Banjoj Luci. Udruženje je organiziralo veliki broj aktivnosti i pružilo brojne usluge za ovu vrstu pacijentata. Uglavnom se ovo Udruženje finansira preko pomoći Administrativne službe grada Banje Luke, preko donacija i preko Projekta mentalnog zdravlja u BiH, što im je pružilo mogućnost za senzibilizaciju šire javnosti i mogućnost potenciranja osnivanja sličnih udruženja u drugim općinama u Republici Srpskoj.

Prostorije udruženja „Zajedno“ s materijalom s kreativnih radionica

Kada je u pitanju tretman osoba zavisnih od psihoaktivnih supstanci (opijata), rehabilitacija i resocijalizacija kroz komunu obavlja se preko udruženja kao što su Savjetovalište za tretman i prevenciju „Viktorija“, koje se nalazi u Banjoj Luci. Ovo Udruženje uradilo je i brojne preventivne aktivnosti i rad na destigmatizaciji osoba oboljelih od HIV-a i hepatitisa C. Usluge rehabilitacije i resocijalizacije zavisnika od opijata pružaju i komuna „Marjanovac“ u Aleksandrovcu i „Kruh Svetog Ante“ u Derventi. Primjer uvezanosti usluga i dobre koordinacije je da je Klinika za psihijatriju potpisala memorandume o sporazumijevanju i saradnji s ovim komunama radi boljeg pružanja usluga. Kada su u pitanju zavisnici od alkohola, rehabilitacija i resocijalizacija obavljaju se kroz nevladinu organizaciju “Klub liječenih alkoholičara grada Banjaluka“, koji je kroz Projekt mentalnog zdravlja u BiH radio na senzibilaciji profesionalca za tretman bolesti zavisnosti, pa su u tri grada – Doboju, Prijedoru i Prnjavoru otvoreni Klubovi liječenih alkoholičara, što je povećalo dostupnost ovakve vrste usluga.


104

Preventivne aktivnosti Savjetovališta za prevenciju i tretman „Viktorija“

12.2. DOSTUPNOST USLUGA U MENTALNOM ZDRAVLJU – FEDERACIJA BOSNE I hERCEGOVINE

Saglasno Ustavu Federacije BiH, oblast zdravstva u podijeljenoj je nadležnosti između Federacije BiH i kantona.223

Reforma u oblasti zaštite mentalnog zdravlja donijela je, prije svega, promjenu paradigme o službama zaštite mentalnog zdravlja u zajednici, kao i pravima i potrebama osoba s mentalnim poremećajima. Reforma je, naravno, praćena decidnim političkim i strateškim okvirom, te u tom smislu treba posebno spomenuti: Strateški plan razvoja zdravstva u Federaciji Bosne i Hercegovine u periodu od 2008. do 2018. godine, koji, između ostalog, kao ciljeve postavlja jačanje zaštite prava pacijenata i zdravstvenih profesionalaca, kao i jačanje primarne zdravstvene zaštite orijentirane ka porodici i zajednici baziranoj na promociji zdravlja i prevenciji bolesti; zatim Strategiju razvoja primarne zdravstvene zaštite, kojom se teži razviti zdravstveni sektor na način koji će poboljšati učinkovitost, ujednačenost i kvalitet usluga; te Politiku i strategija za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja u Federaciji Bosne i Hercegovine (2012–2020), koja je identificirala prioritetne oblasti djelovanja, i to kako slijedi: liječenje na primarnom nivou; dostupnost lijekova; osiguranje usluga iz oblasti mentalnog zdravlja u zajednici; edukaciju javnosti; angažiranje zajednice, porodice i korisnika; razvoj politika i donošenje zakona; razvoj ljudskih resursa; uspostavljanje veza s drugim sektorima; praćenje statusa mentalnog zdravlja u zajednici; razvoj informacijskog sistema i unapređenje istraživačkih kapaciteta među zdravstvenim radnicima. Osim navedenog, realizrane su i aktivnosti saglasno Državnim strategijama nadzora nad opojnim drogama, sprečavanja i suzbijanja zloupotrebe opojnih droga u BiH, te Akcijskim planovima za borbu protiv zloupotrebe opojnih droga u Federaciji BiH.

Što se tiče sistema pružanja usluga u oblasti zaštite mentalnog zdravlja u Federaciji BiH, Zakonom o zdravstvenoj zaštiti uređeno je da se zdravstvena zaštita pruža na nivou primarne, sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite.

223 Poglavlje III član 2. pod b) i član 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine.


105

Treba napomenuti da novi Zakon iz 2010. godine donosi i novi način definiranja centra za mentalno zdravlje u zajednici.224 Na osnovu Zakona o zdravstvenoj zaštiti donesen je poseban Pravilnik o organizaciji i bližim uslovima prostora, medicinsko-tehničke opreme i stručnog kadra, koje trebaju ispunjavati centri za mentalno zdravlje u zajednici, kao i edukaciji iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci.225 Ovim se Pravilnikom prvi put bliže razrađuju uvjeti za rad centara za mentalno zdravlje u zajednici, a praksa je pokazala da je ovo bitno olakšalo rad profesionalcima u centrima, jer Pravilnik sadrži i jasne opise poslova, regulira i obavezu donošenja standardnih operativnih procedura, te mogućnost sklapanja sporazuma o saradnji s drugim subjektima u zajednici radi sprovođenja usluga usmjerenih na samu zajednicu.

Danas reformirani sistem službi mentalnog zdravlja u Federaciji BiH osigurava usluge iz oblasti mentalnog zdravlja kroz mrežu koju čini 41 centar za mentalno zdravlje u zajednici, a koji su organizirani u okviru domova zdravlja, a saglasno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti. Svaki centar za mentalno zdravlje u zajednici ima na raspolaganju deset psihijatrijskih kreveta pri psihijatrijskim odjeljenjima općih bolnica kantona kojem pripada, a namijenjenih za zbrinjavanje pacijenata u krizi. Usluge iz oblasti mentalnog zdravlja na sekundarnom i tercijarnom nivou pružaju se u psihijatrijskim klinikama univerzitetskih kliničkih centara u Sarajevu, Tuzli i Mostaru, Psihijatrijskoj bolnici Kantona Sarajevo (Jagomir), i u devet psihijatrijskih odjeljenja kantonalnih bolnica (694 kreveta), te zavodima za alkoholizam i narkomaniju (bolesti zavisnosti), koji postoje u Sarajevu i Zenici.

Centri za mentalno zdravlje u zajednici omogućuju promociju i prevenciju mentalnog zdravlja, rehabilitaciju mentalno oboljelih osoba, prevenciju invaliditeta i rehabilitaciju, te brigu i pomoć onesposobljenih. Ovi centri trebaju biti spona između zdravstvenog sektora i drugih sektora na nivou lokalne zajednice i šire, s ciljem uspostave veza i olakšavanja pristupa drugim službama u svrhu zaštite mentalnog zdravlja.

12.2.1. Finansiranje usluga u mentalnom zdravlju u Federaciji Bosne i Hercegovine

Zakon o zdravstvenom osiguranju uređuje zdravstveno osiguranje kao dio socijalnog osiguranja građana, koje čini jedinstveni sistem u okviru kojeg građani ulaganjem sredstava, na principima uzajamnosti i solidarnosti, obavezno u okviru kantona omogućuju ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu i druge oblike osiguranja na način koji je utvrđen ovim zakonom, drugim zakonima i propisima donesenim na osnovu zakona. Obaveznim zdravstvenim osiguranjem omogućuju se osiguranicima i članovima porodice osiguranika pravo na korištenje zdravstvene zaštite i pravo na novčane naknade i pomoći po ovom zakonu. Obim prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja određen je odredbama ovog zakona (član 5). Osiguranici, članovi njihovih porodica i druge osigurane osobe taksativno su navedeni u čl. 19. i 20. ovog Zakona. Inače, ovaj Zakon precizno uređuje sistem zdravstvenog osiguranja, koji se u širem kontekstu posmatra kao dio brige za zdravlje stanovništva.

U vezi sa zdravstvenim osiguranjem treba skrenuti pažnju i na Odluku o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava,226 koja tačkom V predviđa da osnovni paket zdravstvenih prava omogućuje zdravstvene usluge primarne zdravstvene zaštite, između ostalog, i u okviru zaštite mentalnog zdravlja. Nadalje, tačkom VII utvrđuje se da osnovni paket zdravstvenih prava omogućuje i zdravstvene usluge

224 Član 88. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Centar za mentalno zdravlje u zajednici obavlja i: zdravstveno-promotivni rad na unapređenju mentalnog zdravlja u zajednici; proaktivan pristup u prepoznavanju i ranom dijagnosticiranju lica sa rizikom po mentalno zdravlje; edukaciju bolesnika, članova porodice i radne okoline; psihološko savjetovanje u porodici i zajednici; procjenu rizika po mentalno zdravlje u zajednici; planiranje i sprovođenje okupacione terapije u zajednici; psihološka mjerenja putem testova; vanbolničke terapeutske i rehabilitacione postupke iz domena zaštite mentalnog zdravlja; socioterapiju; tretman bolesti zavisnosti u vanbolničkim uslovima. Zakon propisuje da stručno osoblje zaposleno u centru treba imati edukaciju iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, te da se centar organizuje kao dio doma zdravlja.




106

u specijalističko-konsultativnoj zdravstvenoj zaštiti, između ostalog, i u okviru psihijatrije (ako nisu obuhvaćene centrima za mentalno zdravlje u zajednici); isto vrijedi i za tercijarni nivo zdravstvene zaštite, koji je predmetom reguliranja tačke VIII ove Odluke, a u okviru kojega je, također, navedena i psihijatrija. Nadalje, osnovnim paketom zdravstvenih prava omogućuje se sprovođenje preventivnih programa i drugih zdravstvenih usluga. Tako je tačkom IX, stav 2., podtačka 2g) predviđeno i sprovođenje preventivnog programa u području mentalnog zdravlja, a koji je prethodno definiran od centra za mentalno zdravlje u zajednici i zavoda za javno zdravstvo u Federaciji BiH. S tim u vezi, treba napomenuti da se obim i sadržaj zdravstvenih usluga iz stava 2., tačke IX utvrđuje Programom zdravstvene zaštite, koji se finansira sredstvima Federalnog fonda solidarnosti, a koji za svaku kalendarsku godinu donosi Upravni odbor Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije Bosne i Hercegovine, uz prethodnu saglasnost federalnog ministra zdravstva.

Osim osnovnog paketa zdravstvenih prava za osigurane osobe Odluka o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava sadrži i posebno poglavlje „Paket zdravstvenih prava za neosigurana lica“. S tim u vezi, tačka XI, stav 1. b) propisuje da se paketom zdravstvenih prava za neosigurane osobe s više od 18 godina, za državljane BiH s prebivalištem na teritoriji Federacije BiH osigurava, između ostalog, zdravstvena zaštita duševnih bolesnika koji zbog prirode i stanja bolesti mogu ugroziti svoj život ili život drugih osoba, ili pak oštetiti materijalna dobra. Prava iz tačke XI finansiraju se iz sredstava budžeta kantona ili općine prema mjestu posljednjeg prebivališta neosigurane osobe. Početak primjene osnovnog paketa zdravstvenih prava za neosigurane osobe iz tačke XI ove Odluke počinje s osiguranjem sredstava u budžetima kantona i općine za ove namjene, kao i donošenjem Uputstva o uvjetima i načinu ostvarivanja prava neosiguranih osoba na zdravstvenu zaštitu iz paketa zdravstvenih prava. Nažalost, primjena navedenih odluka u svim kantonima nije ujednačena i bitno je vezana za finansijske mogućnosti kantona, što dovodi građane iz različitih kantona u različiti položaj u smislu pristupa, odnosno dostupnosti pojedinih usluga u oblasti zdravstva.

12.2.2. Ljudski resursi

U Federaciji BiH usluge u oblasti mentalnog zdravlja pruža 18 psihijatara, te 170 neuropsihijatara. Koliki se broj neuropsihijatara bavi uistinu samo pružanjem usluga iz oblasti mentalnog zdravlja nije poznato. Naime, do 2010. godine u Federaciji BiH postojala je specijalizacija samo iz oblasti neuropsihijatrije, te su se neuropsihijatri bavili i psihijatrijom i neurologijom. Tek od 2011. godine, nakon izmjena programa specijalizacije, ove su dvije specijalizacije odvojene. Nadalje, u mentalnom zdravlju usluge pruža 406 medicinskih sestara/tehničara, od toga 336 sa srednjom stručnom spremom, te 103 zdravstvena saradnika.

Na primarnom nivou zdravstvene zaštite (centri za mentalno zdravlje u zajednici) usluge pruža 40 doktora specijalista, 86 medicinskih sestara/tehničara, od toga 17 s visokom stručnom spremom, te 70 zdravstvenih saradnika s VSS.

Treba napomenuti da u sastav tima centra za mentalno zdravlje u zajednici ulazi i radni terapeut, ali da je ovo profesija koja nije jasno regulirana u BiH, odnosno da ne postoji tzv. okupacijski terapuet u sistemu obrazovanja kao posebna profesija. S tim u vezi, a u kontekstu jačanja službi u zajednici, posebno programa socijalne inkluzije osoba s mentalnim poremećajima bilo bi od značaja pokrenuti inicijative i iznaći rješenja koja će ojačati ulogu radnih/okupacijskih terapeuta za potrebe sistema zaštite mentalnog zdravlja.

12.2.3. Usluge kroz centre za mentalno zdravlje u zajednici

Usluge u oblasti mentalnog zdravlja direktno su vezane za prava osoba s mentalnim poremećajima. Ta su prava na području Federacije BiH uređena, prije svega, Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.227



107

Naravno, na ovu kategoriju pacijenata odnose se i ostali sistemski propisi u zdravstvu,228 a kada je riječ o pravima, posebno treba skrenuti pažnju na odredbe Zakona o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata,229 koji utvrđuje prava, obaveze i odgovornosti pacijenata prilikom korištenja zdravstvene zaštite, način korištenja tih prava, način zaštite i unapređenja tih prava, kao i druga pitanja u vezi s pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata.

Širenjem mreže centara za mentalno zdravlje u zajednici svakako da se povećala i dostupnost uslugama koje centri pružaju. Međutim, kroz reformu se pokazalo da postoji cijeli niz usluga, posebno onih vezanih za službe u zajednici, koje nisu uopće prepoznate kroz propise o nomenklaturi usluga. Navedeno je stvaralo probleme u radu centara za mentalno zdravlje, odnosno finansiranje centara nije bilo dostatno spram obima usluga koje centar pruža. Kako bi se riješio navedeni problem, pokrenuta je revizija standarda i normativa zdravstvene zaštite iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, zajedno s revizijom nomenklature usluga, s obzirom na to da su u primjeni bili propisi iz 1986. godine preuzeti iz bivše SR BiH. U oktrobru 2014. godine objavljena je nova Naredba o standardima i normativima zdravstvene zaštite iz obaveznog zdravstvenog osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine,230 čija je primjena započela 01.01.2015. godine. Naredba sadrži novu nomenklaturu usluga u oblasti zaštite mentalnog zdravlja i donosi cijeli set potpuno novih usluga za službe u zajednici. Ona je definirana u saradnji s brojnim stručnjacima iz oblasti mentalnog zdravlja. Treba istaći da se radi o aktivnosti koja je u dijelu koji se odnosi na mentalno zdravlje provedena u saradnji s Projektom mentalnog zdravlja u BiH – I faza.

Inovirana nomenklatura usluga obuhvata veliki broj promotivnih i preventivnih aktivnosti, savremene dijagnostike, tretmana i psihosocijalne rehabilitacije osoba s mentalnim problemima i poremećajima na nivou službi u zajednici. Posebna je pažnja posvećena razvoju usluga za vulnerabilne, rodno i dobno specifične grupe. Usluge pružaju multidisciplinarni timovi (s povećanim brojem članova tima, a prema zahtjevima centara za mentalno zdravlje i shodno povećanom obimu usluga na primarnom nivou zdravstvene zaštite).

12.2.4. Psihofarmakološka usluga u Federaciji Bosne i Hercegovine

Važan aspekt vezan za zdravstveno osiguranje tj. dostupnost uslugama jeste i osiguranje lijekova, stoga se mora imati u vidu Odluka o listi lijekova obaveznog zdravstvenog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine.231

Naime, federalna esencijalna lista lijekova sastavni je dio Odluke o listi lijekova obaveznog zdravstvenog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine, i čine je dvije liste, i to: A lista lijekova – lijekovi s učešćem Zavoda zdravstvenog osiguranja kantona (u daljnjem tekstu: Zavod) u cijeni lijeka od 100%, odnosno lijekovi za koje nije moguće utvrđivati neposredno učešće osiguranika u nabavci saglasno Odluci o maksimalnim iznosima neposrednog učešća osiguranih osoba u troškovima korištenja pojedinih vidova zdravstvene zaštite u osnovnom paketu zdravstvenih prava,232 kao i kantonalnim odlukama iz ove oblasti; i B lista lijekova – lijekovi s učešćem Zavoda u procentualnom iznosu određenom odlukom vlade kantona saglasno finansijskim mogućnostima kantona, a u koju nisu uključeni ampulirani lijekovi. Što se tiče lijekova potrebnih za tretman osoba s mentalnim poremećajima, oni su zastupljeni i na listi A, i na listi B, čime su dostupni ovim osobama. Mora se naglasiti da su liste usklađene sa standardima Svjetske zdravstvene osrganizacije u smislu generičkog sastava lijekova.

228 Spisak važećih propisa iz oblasti zdravstva za područje Federacije BiH dostupan je putem web stranice Federalnog ministarstva zdravstva: http://www.fmoh.gov.ba/index.php/zakoni-i-strategije/lista-zakonskih-i-podzakonskih-akata



231 „Službene novine Federacije BiH“, broj 56/13, Isp. – 58/13 i 74/14



108

12.2.5. Usluge kroz nevladine organizacije u Federaciji Bosne i Hercegovine

Kao što je to bio slučaj u Republici Srpskoj, i u Federaciji BiH, uporedo sa sprovođenjem reforme zaštite mentalnog zdravlja dolazi i do pojave novih udruženja građana tj. nevladinih organizacija s različitim ciljevima i idejama. Ove su organizacije organizirale različite oblike aktivnosti u zavisnosti od psihopatologije mentalnih poremećaja. Neka od tih udruženja čije su aktivnosti bile podržane i putem Projekta mentalnog zdravlja u BiH su „Fenix“ iz Tuzle, „Tunel“ iz Ključa, IPM iz Tuzle i PROI iz Sarajeva.

U okviru Projekta mentalnog zdravlja u BiH proveden je program jačanja kapaciteta za borbu protiv stigmatizacije i diskriminacije vezane za mentalne poremećaje. Vođen principima inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja i dugoročne održivosti, ovaj se program bazirao na tri osnovna cilja:

1) jačati kapacitete udruženja korisnika i vještine zagovaranja;

2) identificirati efektivne pristupe koji će unaprijediti znanje stanovništva o mentalnim poremećajima i smanjiti stigmatizaciju;

3) senzibilizirati medijske radnike o odgovornom i primjerenom izvještavanju i prikazivanju mentalno zdravstvenih problema i osoba s mentalnim poremećajima u medijima.

Usluge koje su zastupljene u udruženjima i time dostupne korisnicima su:• socioterapija, okupacijska terapija, psihoedukacija, grupe za samopomoć, terapijske grupe,

savjetovanje, kućne posjete, art terapija;• psihološke radionice, muzičke radionice, kreativne radionice, crtanje, izrada nakita, radionice

za ručni rad (pletenje, heklanje, slikanje), pisanje poezije, literarno izražavanje, dramska sekcija, likovni radovi, slikanje na staklu, rad sa školjkama, decoupage, čitanje časopisa i knjiga;

• druženje, izleti, posjete drugim udruženjima, društvene igre, ples, odlazak u kino i pozorište;• strani jezici, informatička obuka za rad na računaru;• sportsko-rekreativne radionice, pripremanje obroka i čišćenje prostorija.233

Usluge koje su dostupne korisnicima putem udruženja doprinose međusobnom zbližavanju korisnika i razmjeni iskustava, ali su bitne i s aspekta razvijanja socijalnih vještina.

Korisnici udruženja kroz različite aktivnosti koje udruženja sprovode ostvaruju dobrobit za svoje zdravlje i održanje i/ili unapređenje mentalnih kapaciteta koje imaju, posebno kada je u pitanju život u zajednici i smanjenje mogućnosti novih hospitalizacija.

Uprkos jasnim pozitivnim indikatorima u smislu ishoda angažmana udruženja evidentno je da ona i dalje nemaju adekvatnu podršku nadležnih nivoa vlasti ni lokalne zajednice. I sama udruženja moraju se snažnije nametnuti široj javnosti u smislu senzibilizacije prema pravima i potrebama osoba s mentalnim poremećajima, ali i potencijala koji imaju za pomoć i podršku ovim osobama u sredini u kojoj im i jeste potrebna podrška, a to je njihova lokalna zajednica. U tom kontekstu neminovno je da se službe sistema zdravstvene zaštite više povežu s udruženjima korisnika usluga, kako bi osobe s mentalnim poremećajima bile uključene i u aktivnosti udruženja. To podrazumijeva članstvo u udruženju. Međutim, trenutno postoji veliki jaz između statističkih podataka u smislu broja korisnika usluga u sistemu i članova u pojedinim udruženjima. To indicira da se veliki broj korisnika usluga nakon napuštanja sistema zdravstva ne uključuje u udruženja korisnika, te tako i ostaje van dometa programa i modela podrške koje udruženja mogu pružati tim osobama, a nakon završenog ljekarskog tretmana. Ovo je primarno pitanje na kojem dodatno treba raditi kako bi modeli socijalne podrške ovim osobama stvarno zaživjeli u praksi. Drugo važno pitanje je daljnji rad na diseminaciji informacija o pravima osoba s mentalnim poremećajima, i to ne samo iz oblasti zdravstva već šire, i iz oblasti socijalne zaštite, rada, zapošljavanja, obrazovanja i sl. kako bi osobe mogle tačno znati gdje i kada mogu dobiti podršku i pomoć zajednice, a shodno svojim potrebama.

233 Situacijska analiza „Procjena potreba za specifičnim programima socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja“, Projekt mentalnog zdravlja u BiH, 2014. god., str. 10.


109

13. INTER I INTRASEKTORSKA SARADNJA

Intersektorska saradnja predstavlja saradnju između različitih društvenih sektora, organizacija i profesija, odnosno saradnju između predstavnika različitih sektora unutar državnog aparata (zdravstvo, obrazovanje, kultura, finansije, zakonodavstvo itd.). Kako bi saradnja postojala u pravom smislu riječi, te organizacije/udruženja/sektori moraju imati isti cilj (zdravlje), filozofiju (unapređenje zdravlja), te poštenu podjelu područja rada, odnosno djelovanja.234 Intersektorska saradnja pridonosi većoj jednakosti u postizanju zdravlja, posebno u onim aspektima u kojima napredak ovisi o odlukama i aktivnostima drugih područja.235

Intrasektorska saradnja predstavlja saradnju između predstavnika javnog, privatnog i civilnog sektora u cilju ostvarenja ciljeva od zajedničkog tj. općeg interesa. Ovakav vid saradnje dovodi do jačanja partnerstva između organizacijskih struktura unutar ne samo jedne ustanove već i do poboljšavanja međusobne saradnje svih aktera u procesu pružanja zdravstvene zaštite stanovništva. Na ovaj način uspostavio bi se proaktivni pristup zdravstvenim potrebama, koji se treba razviti i implementirati unutar svih zdravstvenih servisa.

Ako je mentalno zdravlje definirano kao stanje dobrobiti, gdje svaka individua postaje svjesna svojih sposobnosti, može se nositi s normalnim stresom u životu, u stanju je raditi produktivno i sposobna ostvariti lični doprinos za svoju zajednicu, onda se slobodno može reći da mentalno zdravlje predstavlja temelje za blagostanje i efikasno funkcioniranje kako za pojedinca, tako i za zajednicu. Načela na kojima počiva koncept mentalnog zdravlja zahtijevaju multisektorski pristup. Stoga je društvena klima koja poštuje i štiti osnovna ljudska, politička, socio-ekonomska i kulturna prava fundamentalna za promociju i održanje kvaliteta mentalnog zdravlja.236 Organizacija kvalitetnog, blagovremenog i sveobuhvatnog tretmana osoba s mentalnim poremećajima jedan je od osnovnih preduvjeta za kontrolu i održanje njihovog mentalnog zdravlja, naravno u skladu s mogućnostima, u zadovoljavajućem kliničkom stanju, čime se omogućuju i što bolji uvjeti za njihovo zadovoljavajuće socijalno funkcioniranje.237

13.1. ZDRAVSTVENA PODRŠKA

Kada je riječ o saradnji unutar sektora zdravstva u Federaciji BiH, važno je istaći da je odredbom člana 109. Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvedena obaveza za zdravstvene ustanove svih nivoa da uspostave jedinstven sistem upućivanja pacijenata s jednog na druge nivoe zdravstvene zaštite, a s ciljem osiguranja

234 Vidjeti: http://www.zzjzpgz.hr/nzl/50/promicanje.htm (pristupljeno 25.02.2015.)

235 Strateški plan razvoja javnog zdravstva 2013–2015, Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske, Zagreb, maj, 2013., str. 6.

236 Mehić A. i Bodnaruk S. (2014). Usklađenost propisa o zaštiti lica sa duševnim smetnjama Federacije BiH sa međunarodnim dokumentima, Fondacija Centar za javno pravo Sarajevo, str. 49.

237 Ibid., str. 53.


110

načela kontinuiranosti zdravstvene zaštite, što ranije nije bilo jasno definirano.238 Odnos između različitih nivoa zdravstvene zaštite direktno se odražava na kvalitet i sveobuhvatnost zdravstvene zaštite koja se pruža osobama s mentalnim poremećajima. U slučaju nedostatka komunikacije između tih nivoa, odnosno ustanova, narušava se načelo kontinuiteta, a time je dovedena u pitanje i adekvatnost pružene zdravstvene zaštite. Osim toga, ovdje treba skrenuti pažnju i na član 41. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, koji regulira premještanje iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po posebnim propisima.239

Također treba napomenuti da se član 109. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ima posmatrati i u vezi s čl. 8. i 9. Pravilnika o organizaciji i bližim uvjetima prostora, medicinsko-tehničke opreme i stručnog kadra, koje trebaju ispunjavati centri za mentalno zdravlje u zajednici, kao i edukaciji iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci. Naime, saglasno ovom Pravilniku, centar održava kontinuiranu vezu sa zdravstvenim ustanovama na svim nivoima zdravstvene zaštite, razmjenom informacija i uspostavljanjem jedinstvenog sistema upućivanja pacijenata s primarnog na druge nivoe zdravstvene zaštite.240 Radi se o važnom segmentu potrebne saradnje koja kod zaštite osoba s mentalnim poremećajima ima bitan dvosmjerni značaj: da se pacijent blagovremeno uputi na daljnje liječenje u odgovarajuću ustanovu sekundarne zdravstvene zaštite, ali i da se po otpustu vrati pod medicinski nadzor nadležnog centra za mentalno zdravlje u svojoj zajednici (ukoliko je takav nadzor indiciran), kako bi se sačuvao njegov integritet i pravo na dom i život u zajednici kojoj pripada. Osim toga, centar na osnovu pisanih protokola o saradnji kontinuirano sarađuje i s drugim službama i subjektima u zajednici s ciljem rješavanja aktuelnih problema vezanih za pacijente.241 Određeni broj centara za mentalno zdravlje u zajednici potpisao je protokole o saradnji s ostalim službama u zajednici, čime se osigurava kvalitetnija kontinuirana briga za osobe s mentalnim poremećajima. Ovako koncipiranim servisom za mentalno zdravlje zapravo se postiže ono što je potpuna svrha centra, a to je uključenost u zajednicu. U tom smislu jako je važno razvijati protokole o saradnji, čime se uloga i značaj centra ne samo formalizira nego se jača i njegovo djelovanje na određenom području koje pokriva. Bitno je istaći da se nakon usvajanja navedenog Pravilnika pristupilo izradi akreditacijskih standarda za centre za mentalno zdravlje u zajednici, a potom i procesu njihove akreditacije. Ovakav način standardizacije rada centara bitna je podloga za mjerenje kvaliteta usluga koje se pružaju u ovim službama i zadovoljstva pacijenata tim uslugama.

238 S ciljem osiguranja kontinuiranosti zdravstvene zaštite iz člana 22. ovog Zakona zdravstvene ustanove primarne, sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite uspostavljaju jedinstven sistem upućivanja pacijenata s jednog na druge nivoe zdravstvene zaštite. Sistem iz stava 1. ovog člana obuhvata razmjenu informacija, i to s nivoa primarne zdravstvene zaštite, o zdravstvenom stanju pacijenta s podacima o prirodi bolesti ili zdravstvenog problema zbog kojeg se obratio izabranom zdravstvenom timu ili izabranom doktoru medicine i poduzetim mjerama, a sa sekundarnog, odnosno tercijarnog nivoa zdravstvene zaštite o izvršenim pregledima, nalazima i poduzetim mjerama liječenja, uključujući i detaljna uputstva za dalje liječenje.

U slučaju da se pacijentu na nivou primarne zdravstvene zaštite ne može pružiti adekvatna i blagovremena zdravstvena zaštita, zdravstvena ustanova, odnosno izabrani zdravstveni tim ili izabrani doktor medicine upućuje tog pacijenta u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu, odnosno odgovarajućem specijalisti u zdravstvenu ustanovu na sekundarnom nivou zdravstvene zaštite, ili, izuzetno, u zdravstvenu ustanovu na tercijarnom nivou zdravstvene zaštite, radi pregleda, liječenja i davanja odgovarajućeg mišljenja i uputstva za dalje liječenje na nivou primarne zdravstvene zaštite.

Bolnice i druge zdravstvene ustanove sekundarnog nivoa zdravstvene zaštite, ili ljekar specijalist kome je građanin upućen s nivoa primarne zdravstvene zaštite, mogu tog građanina uputiti na tercijarni nivo zdravstvene zaštite, gdje se pružaju najsloženiji oblici zdravstvene zaštite iz određenih specijalističkih djelatnosti. (Član 109. Zakona o zdravstvenoj zaštiti)

239 Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu s duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svog psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužna i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom. O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu. (član 41. Zakona o zaštiti lica sa duševnim smetnjama)

240 U skladu s članom 109. Zakona o zdravstvenoj zaštiti.

241 Čl. 8. i 9. Pravilnika o organizaciji i bližim uvjetima prostora, medicinsko-tehničke opreme i stručnog kadra, koje trebaju ispunjavati centri za mentalno zdravlje u zajednici, kao i edukaciji iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci.


111

Također, u Republici Srpskoj procesom akreditacije centara za mentalno zdravlje pristupilo se standardizaciji njihovog rada, te uspostavljanju osnova za mjerenja kvaliteta usluga koje se pružaju u centrima, što je u skladu sa strateškim opredjeljenjima Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske. Akreditacijski standardi za centre za mentalno zdravlje u Republici Srpskoj zasnovani su na principima pružanja usluga iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja, rehabilitacije i resocijalizacije u vanbolničkim uvjetima.242 Cilj im je da identificiraju dobru praksu u pružanju zdravstvene zaštite na primarnom nivou iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja, rehabilitacije i resocijalizacije osoba s mentalnim poremećajima. Upravo zahvaljujući ovim standardima članovi tima centra obavezni su da budu upoznati s organizacijom, dijagnostičkim i terapijskim mogućnostima ostalih službi doma zdravlja i da usko sarađuju s njima u cilju rješavanja zdravstvenih potreba pacijenata ne samo iz oblasti zaštite mentalnog zdravlja već i zdravlja uopće. Također, članovi tima centra obavezni su da budu upoznati i s postojanjem drugih državnih ustanova u okruženju kao što su škole, sud, stanica javne sigurnosti, jedinice i odjeljenja lokalne uprave, te nevladine organizacije i udruženja.

Svi akreditirani centri za mentalno zdravlje imaju potpisane protokole ili smjernice o saradnji s prethodno navedenim ustanovama ili s onim ustanovama s kojima imaju najčešću saradnju u cilju uspješnijeg liječenja, rehabilitacije i resocijalizacije pacijenta, a posebno s bolničkom ustanovom ako se ona nalazi u neposrednoj blizini centra za mentalno zdravlje.

Iz navedenog se jasno uočava da zakonske i podzakonske norme utvrđuju obaveze intra i intersektorske saradnje relevantnih subjekata. Međutim, primjena propisanih normi u praksi često ne odgovara duhu i cilju legislative. Pokazalo se da nerijetko ustanove sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite ne provode individualne programe rehabilitacije s pacijentima, kako bi ih pripremili za vraćanje u zajednicu. Također, vlada uvjerenje da to i nije obaveza navedenih nivoa zdravstvene zaštite. U kontekstu reforme zaštite mentalnog zdravlja u BiH, kapaciteti servisa u zajednici bitno su ojačani, uprkos tome, i dalje je prisutan otpor i samih zdravstvenih profesionalaca prema ovim službama, nedostatak razumijevanja za značaj usluga u zajednici, te čak neuvažavanje kolega koji su profesionalno orijentirani na rad u službama zajednice. Navedeno se mora promijeniti dodatnim radom s profesionalcima zaposlenim na sekundarnom i tercijarnom nivou zdravstvene zaštite.

Putevi komunikacije između različitih nivoa zdravstvene zaštite moraju biti ojačani i formalizirani i ne smiju se svesti na korištenje ličnih kontakata ili oslanjati se na entuzijazam i inicijativu pojedinaca. Zbog sličnih problema u primjeni zakona i u ranijem periodu novi sistemski zakoni u oblasti zdravstva decidno su utvrdili obaveze uspostave jedinstvenog sistema upućivanja pacijenata s jednog na druge nivoe zdravstvene zaštite, kako bi se osigurala kontinuirana zdravstvena zaštita. S druge strane, putem centara za mentalno zdravlje treba jačati protokole o saradnji s lokalnim partnerima, kako bi se kontinuitet zaštite održao i nakon izlaska iz formalnog sistema zdravstvene zaštite. Praksa bilježi da postupajući ljekar, naprimjer, u otpusnom pismu navede da se pacijent ima javiti nadležnom centru za mentalno zdravlje, ali da pacijent to uopće ne ispoštuje. Štaviše, dešava se da se pacijenti vežu za ljekare koji ih liječe u akutnim stanjima, te odbijaju tretman drugih doktora. Kako se radi o specifičnostima zbog vrste i težine pojedinih oboljenja, potrebno je i navedeno uzeti u obzir kod zaključivanja sporazuma i protokola o saradnji.

Jasno je da ustanove koje tretiraju akutna stanja rješavaju jednu vrstu problematike, dok se centri za mentalno zdravlje bave pitanjima drugačije prirode. Međutim, podaci s terena ukazuju koliko je važna saradnja ovih ustanova, te da je nije nemoguće postići. Primjera radi, Psihijatrijska bolnica Kantona Sarajevo u proteklom periodu ojačala je saradnju s centrima za mentalno zdravlje na području kantona, što se pokazalo posebno važnim za korisnike usluga. Praćenje korisnika bitno je olakšano, kao i razmjena informacija u vezi s njihovim potrebama. Za slučaj ponovne potrebe za akutnom hospitalizacijom, bolnici su dostupni podaci o korisniku u smislu pridržavanja propisane terapije, rada s korisnikom kroz centar za mentalno zdravlje, eventualnim problemima i sl., što olakšava ponovni tretman jer nadležno bolničko

242 Agencija za akreditaciju i unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite Republike Srpske (2008). Vodič kroz akreditaciju za Centre za mentalno zdravlje, Banja Luka, Predgovor.


112

osoblje ima uvid u kretanje i stanje korisnika koji se ponovo javlja na liječenje. Ovakav tip informacija važan je u oblasti zaštite mentalnog zdravlja, stoga je važno osigurati mehanizme razmjene informacija između različitih nivoa zdravstvene zaštite, vodeći računa o interesima korisnika i uz obaveznu zaštitu njihovih ličnih podataka, odnosno potrebnu diskreciju.

Naravno, ukoliko se hoće jačati značaj razvijanja protokola o saradnji centara za mentalno zdravlje s drugim sektorima u zdravstvu, bitno je da se ojača institucija nadzora i kontrole tih protokola od nadležnih inspekcijskih tijela.

U cilju bolje saradnje u budućnosti između ovih centara i psihijatrijskih odjela bolnica i psihijatrijskih klinika poželjno bi bilo organizirati jednu veću konferenciju koja bi trebala biti dobro pripremljena i osmišljena, na kojoj bi bili predstavljeni Vodič za borbu protiv stigme i ovaj Priručnik, a na koju bi se pozvali svi autoriteti, jer je potrebno ukloniti sadašnju percepciju prema kojoj je mentalno zdravlje u zajednici neka posebna grupa, servis, koji hoće da se otcijepi od psihijatrije. Dobrom saradnjom centara za mentalno zdravlje i psihijatrijskih odjela bolnica i psihijatrijskih klinika neće se umanjiti ničiji značaj ako je svima u fokusu bolje liječenje osoba s mentalnim poremećajima i njihova socijalna inkluzija u zajednicu. Ovdje je bitno da svako prihvati važnost drugoga i drugih i da niko ne polazi iz pozicije moći, nerealnih stručnih narcizama i da sam može riješiti sve bez angažmana drugih. Ova saradnja ne smije biti i ostati, odnosno ne smije se održavati na personalnom nivou i ne smije biti fakultativna. Ona mora biti kontinuirana, sistemska i bazirana na propisima i zakonima koji je propisuju. Često se profesionalci pozivaju na značaj integralnog pristupa u mentalnom zdravlju i psihijatriji, jačanje modela saradnje u zajednici, a u vezi s modelima socijalne inkluzije osoba s mentalnim poremećajima, i to može biti upravo način da se taj njihov stav i ozvaniči.

Osim navedenog, bitno je voditi računa i o fizičkom zdravlju korisnika usluga, te senzibilizirati zdravstvene radnike drugih disciplina za potrebe osoba s mentalnim poremećajima. Zato je efektivna promocija mentalnog zdravlja, prevencija i rana intervencija mentalno zdravstvenih problema i poremećaja kao i očuvanje fizičkog zdravlja osoba s mentalnim poremećajima od velikog značaja. Upravo iz tog razloga u okviru primarne zdravstvene zaštite važno je ne samo prevenirati fizičke bolesti već i dati podršku mentalnom zdravlju putem aktivnosti kao što su tjelesne vježbe, socijalna podrška i redukcija. To može rezultirati smanjenjem riziko-faktora za mentalno zdravlje, kao što su zloupotreba supstanci i problemi u ljudskim odnosima.

Naime, vrlo često ljudi koji pate od teških mentalnih poremećaja imaju i loše tjelesno zdravlje. Istraživanja su ukazala da je kod ljudi koji boluju od shizofrenije i bipolarnog afektivnog poremećaja stopa ishemičnih oboljenja srca, moždanog udara, visokog krvnog pritiska i dijabetesa, kao i neke vrste tumora (npr. raka kostiju, raka dojke) viša nego u općoj populaciji.243 Međutim, isto je tako primijećeno da upravo ti ljudi koji imaju dijagnoze psihijatrijskih poremećaja primaju manje kvalitetne zdravstvene intervencije koje bi mogle poboljšati ishode tretmana. Zbog toga je važno poduzimanje odgovarajućih aktivnosti na nivou primarne zdravstvene zaštite, i to u smislu provođenja redovnih pregleda, promotivnih i preventivnih savjetovanja, prvenstveno kod ljudi koji pate od psihotičnih poremećaja. Međutim, pored profesionalaca iz primarne zdravstvene zaštite treba uključiti i korisnike i članove porodica/njegovatelje i to kroz informiranje o važnosti održavanja i unapređenja fizičkog zdravlja. Redukcija stigme i diskriminacije, posljedični nejednak pristup službama i uslugama zdravstvene zaštite, povećana svjesnost profesionalaca u mentalnom zdravlju i drugih zdravstvenih radnika, naročito u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, govore u prilog važnosti ovog problema.

Također, često se u toku hospitalnog tretmana pacijenata dešavaju situacije kada je potreban angažman ljekara drugih disciplina. I kada ljekari drugih disciplina procijene da je trenutno potreban tretman iz njihove oblasti (somatske, neurološke i infektivne), insistiraju da se pacijenti i dalje trebaju liječiti u

243 Strategija razvoja mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj (2009–2015. godine), Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Banja Luka, 2010, str. 9.


113

psihijatrijskim službama, a oni će predložiti šta im se treba pružiti u smislu tretmana. Usljed toga, nisu rijetke situacije kada se dešava da se pacijenti prevoze svaki dan do druge klinike npr. na previjanje, na čišćenje rane, na primanje neke specifične terapije i sl. Također se dešava da su pacijenti u gipsu i nepokretni smješteni na hospitalnom tretmanu na psihijatrijskim klinikama, jer su profesionalci iz drugih medicinskih disciplina stava da će takav pacijent biti heteroagresivan ili autoagresivan. Neophodno je raditi na boljoj senzibilizaciji profesionalaca upravo zbog ovakvog stava i odnosa. Primjera radi, Psihijatrijska klinika u Banjoj Luci sama je predložila i održala s kolegama drugih disciplina sastanak, koji je pokazao da je bilo puno zanimanja i pitanja kako pristupiti takvim pacijentima tokom njihovog tretmana zbog somatskih oboljenja. Smatramo da je upravo strah glavni pokretač nerazumijevanja mentalnih poremećaja i glavna prepreka u boljoj senzibilizaciji prema ovakvima pacijentima. Prije svega, iskustvo pokazuje da treba češće održavati ovakve interdisciplinarne sastanke jer su se pokazali korisnim.

13.2. JAČANJE PARTNERSTVA

Kako bi se razvio, uspostavio, ali i implementirao što proaktivniji pristup mentalno-zdravstvenim potrebama unutar svih službi, potrebno je kontinuirano jačanje partnerstva između organizacijskih struktura unutar jedne ustanove i različitih zdravstvenih ustanova. Faktori neophodni za jačanje navedenog partnerstva uključuju infrastrukturu, posvećenost i prihvatanje od osoblja, profesionalni razvoj i edukaciju, te sistem koji identificira i širi dobru praksu. Međutim, pored ovih faktora postoje i neki potencijalno ometajući faktori, kao što su negativni stavovi profesionalaca, njihovo nerazumijevanje korisnika, nedovoljno znanje i negativni stavovi korisničke populacije o mentalnim poremećajima, a koji mogu imati negativan utjecaj na jačanje partnerstva.

Stari pristup mentalno oboljelim osobama, koji je nekada podrazumijevao duge hospitalizacije, danas je napušten i zamijenjen novim pristupom. Sve se više zagovara ideja primjene kraćih hospitalizacija u akutnim stanjima ili pogoršanjima u psihijatrijskim bolnicama i odjeljenjima bolnica, te uvođenje kvalitetnijih intervencija u smislu rehabilitacije, resocijalizacije i reintegracije pojedinca za vrijeme remisije. Ovakav pristup trebao bi biti praćen razvojem servisa u zajednici za dugoročne korisnike usluga u mentalnom zdravlju, kao što su dnevne bolnice, centri za mentalno zdravlje, dnevni centri, zaštićene kuće i zaštićeno stanovanje, zaštićeni radni projekti, klubovi korisnika i drugo.244 Konstantno unapređivanje tijesne intersekstorske saradnje fundamentalno je za razvoj ovog pristupa.

Za koncept mentalnog zdravlja u zajednici veoma je važno da bude sastavni dio procesa kontinuirane edukacije za sve profesionalce u oblasti mentalnog zdravlja i profesionalce u socijalnoj zaštiti, a koji rade s osobama s mentalnim poremećajima. Međutim, pored gore navedenih profesionalaca, neophodno je i dodatno razvijati određene profesionalne grupacije, kao što su psihijatrijske sestre u zajednici i radno-okupacijski terapeuti koji bi bili obučeni za rad u nebolničkom okruženju, te imali veću ulogu u tretmanu dugoročnih korisnika.

Dakle, u cilju poboljšanja mentalnog zdravlja, pored zdravstvenog sektora, trebaju biti uključeni i drugi društveni sektori kao što su: obrazovanje, socijalna zaštita, rad, zakonodavni i pravni sektor te sektor civilnog društva. Posebnu pažnju treba posvetiti uključenju i uvezivanju nevladinog sektora, te davanju uloge tim organizacijama u smislu lobiranja, volonterskog rada i formiranja fondova pomoći i sličnim aktivnostima iz oblasti mentalnog zdravlja. Nevladine organizacije trebaju biti aktivnije s bolje definiranim ulogama, a kroz njih se treba dati veća podrška lokalnim inicijativama.



114

13.3. SOCIJALNA PODRŠKA

Propisima o socijalnoj zaštiti definirano je da su osobe s mentalnim poremećajima potencijalni korisnici usluga socijalne zaštite. Konceptom o proširenim pravima i uslugama socijalne zaštite centri za socijalni rad imaju mogućnosti uvođenja dodatnih usluga namijenjenih osobama s poremećajima mentalnog zdravlja.245 Posebna uloga djelovanja socijalne zaštite usmjerena je prema destigmatizaciji osoba s problemima mentalnog zdravlja.246

Sistem socijalne zaštite trebao bi biti podrška zdravstvenom sistemu u cilju prevencije, tretmana i rehabilitacije osoba s mentalnim poremećajima. Sve ustanove socijalne zaštite morale bi adekvatno reagirati, često i preventivno kako bi se izbjeglo dalje pogoršavanje situacije, a u skladu sa svojim nadležnostima i ovlaštenjima. U vezi s tim, značajan je rad s porodicom osoba s mentalnim poremećajem, budući da porodica često dolazi u stanje socijalne potrebe koja je prouzrokovana radnjama njihovog člana, pa kao takva postaje novi korisnik sistema socijalne zaštite. Stoga bi osnovni zadatak sistema socijalne zaštite trebao biti osiguranje adekvatnog zbrinjavanja i sprovođenje što uspješnijeg procesa resocijalizacije osoba s mentalnim poremećajima.

Da bi dugoročni korisnici usluga mentalnog zdravlja koji nemaju zadovoljavajuću porodičnu i socijalnu podršku i koji trebaju relativno stalnu pomoć u ostvarenju svakodnevnih životnih aktivnosti mogli ostati u zajednici, neophodno je razvijati različite forme zaštićenih kuća i zaštićenog stanovanja, koje predstavljaju rehabilitacijske jedinice u lokalnoj zajednici. Cilj ovog vida pomoći bio bi optimalna rehabilitacija korisnika nakon perioda akutne hospitalizacije. Na ovaj način vrši se povezivanje zdravstvenog sektora u čijoj je nadležnosti i sama rehabilitacija socijalnog sektora, koji ima ulogu u pružanju usluga, i lokalne zajednice, čiji je zadatak da osigura nesmetano otvaranje rehabilitacijskih jedinica. Ovaj vid usluge bio bi vremenski limitiran na period od dvije do četiri godine. U zaštićenim kućama treba postojati 24-satna sestrinska briga s tim da bi, pored stalno zaposlenih medicinskih sestara/tehničara i pomoćnog osoblja, usluge pružali i profesionalci iz postojećih službi za mentalno zdravlje (primarni i sekundarni nivo), profesionalci iz sektora socijalne zaštite, te volonteri iz sektora civilnog društva i studenti relevantnih disciplina. Izbor korisnika, čiji optimalan broj unutar jedne kuće ne bi smio prijeći brojku od šest do 12, procjenjivao bi multidisciplinarni stručni tim. Mogući načini i izvori finansiranja ovog vida rehabilitacionih jedinica mogu uključiti učešće jedinica lokalne samouprave, socijalnog, zdravstvenog sektora, porodice ili samog korisnika.

Još jedan vid inetrsektorske saradnje između zdravstvenog i socijalnog sektora je i organizirana briga u zajednici. Ovaj vid pomoći od velikog je značaja za korisnike mentalnog zdravlja jer se njime mogu prevenirati ponovne epizode bolesti i optimizirati korištenje kapaciteta od korisnika. Njihovo je osnivanje u nadležnosti socijalnog sektora, dok usluge pružaju članovi multidisciplinarnih timova iz centara za socijalni rad i centara za mentalno zdravlje, s dnevnim obilascima i aktivnim uključivanjem u psihosocijalne programe i aktivnosti. Ono što ovaj vid pružanja usluga čini još značajnijim je i mogućnost uključivanja educiranih neprofesionalaca koji imaju ulogu njegovatelja, a angažirani su od socijalnog sektora. Kuće trebaju imati karakter porodičnih kuća i trebaju biti integrirane u zajednicu. Saradnici moraju biti spremni da se prilagode, odnosno moraju biti otvoreni za nešto „novo i drugačije“. Sistem se treba bazirati na ravnopravnosti, što znači da mora postojati odgovornost svih korisnika u kući za vođenje domaćinstva, kao i za korištenje svih raspoloživih resursa zajednice. Najbitnije je da korisnici imaju gdje boraviti, da imaju mjesto za svoje lične stvari, da mogu spremati hranu, pozvati prijatelje i imati svoj mir.

245 Što je, naprimjer, jasno naznačeno i u Strategiji razvoja mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj (2009–2015. godine), Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Banja Luka, 2010, str. 18.

246 Ibid. str. 18.


115

13.4. MEDIJI

Veoma važan segment društva koji mnogo može doprinijeti u intersektorskoj saradnji su mediji. Njihov je značaj u tome što mogu utjecati na formiranje stavova i percepciju socijalnih normi u zajednici, a samim tim i na formiranje stavova prema mentalnom zdravlju, mentalnim poremećajima i ljudima koji od njih pate. Tako, naprimjer, saradnja između predstavnika medija i profesionalaca u mentalnom zdravlju može pomoći da se identificiraju načini na koji mediji mogu obeshrabriti suicidalno ili bilo koje drugo rizično ponašanje, bez kreiranja negativnih stavova prema mentalnim problemima i poremećajima.

Također, prikazivanje različitih društvenih grupa, poput mladih ljudi, starih osoba, manjina i drugih utječe na stavove zajednice vezane za predrasude i diskriminaciju.247 Mediji mogu imati veliku ulogu u promociji prihvatanja i vrednovanja različitosti u društvu i ohrabrivanju takve socijalne klime, koja uključuje i podržava socijalnu uključenost i mentalno zdravlje za sve ljude.248

Poruke koje šalju mediji mogu imati velik utjecaj na stavove i ponašanje stanovništva. Iz toga razloga bilo bi poželjno sprovesti medijske kampanje koje bi bile usmjerene ka pozitivnim promjenama stavova zajednice u vezi s mentalnim zdravljem i mentalnim poremećajima. Međutim, prije nego bi se pristupilo sprovođenju navedenih kampanja, trebalo bi prethodno povećati osnovna znanja samih medija o mentalnom zdravlju. U svakom slučaju, mediji se trebaju koristiti kao jedna od komponenti multistrateškog pristupa da bi se postigle promjene u stavovima i ponašanju stanovništva.249

13.5. SEKTOR CIVILNOG DRUŠTVA

Kada je riječ o intersektorskoj saradnji, poseban značaj ima saradnja vladinog sektora sa sektorom civilnog društva, tj. nevladinim organizacijama. Naime, donošenjem zakona o udruženjima i fondacijama (na nivou BiH, Republike Srpske i Federacije BiH), dolazi do osnivanja velikog broja udruženja i organizacija osoba s invaliditetom, od kojih je i određen broj udruženja korisnika usluga mentalnog zdravlja. Neke od njih proglašene su organizacijama od javnog interesa, čime su stekle mogućnost da svoje aktivnosti finansiraju iz budžeta nadležnih nivoa vlasti. Također, osnivanje udruženja i organizacija osoba s invaliditetom prisutno je i na lokalnom nivou.

Stvaranje korisničkih udruženja ima izuzetan i višestruki značaj za korisnike usluga mentalnog zdravlja, jer na više načina zadovoljava neke od esencijalnih potreba korisnika, koje oni teško zadovoljavaju izvan okvira ovakvog udruženja.

Tako grupe za samopomoć i uzajamnu pomoć, kao i druge korisničke inicijative otvaraju šansu da korisnici preuzmu svoj dio odgovornosti i da pokažu da ne prihvataju da se tretiraju kao neodgovorni, nemoćni i za društvo neupotrebljivi.

Prednosti korisničkog udruživanja su uzajamna podrška, razvoj samopouzdanja, učenje novih vještina, razmjena iskustava, druženje, više kontrole nad svojim životom, potpunija informiranost, mogućnost jačeg utjecaja na usluge izvana, uključivanje korisnika u planiranje usluga za mentalno zdravlje u zajednici i dr. Jedno od važnih područja djelovanja korisničkih udruženja može biti i poboljšanje brige o fizičkom zdravlju osoba s teškim mentalnim poremećajima putem inicijativa korisnika da mijenjaju životni stil koji


248 Ibid.

249 Ibid., str. 31.


116

je rizičan za razvoj somatskih bolesti, ali i da javnim kampanjama i zagovaranjem utječu na smanjenje stigme i diskriminacije unutar zdravstvenog sistema, kao i drugih sistema podrške.

Od velikog je značaja da se korisnički klubovi i udruženja aktivno uključe u kreiranje politika i programa na svim nivoima vlasti, jer je teško očekivati da neko drugi jasno sagleda njihove potrebe i da se u većoj mjeri založi za njihova prava od njih samih. Tako organizirana, snažna udruženja daju priliku korisnicima da se samoaktualiziraju i dožive, odnosno povećaju svoje samopouzdanje, samopoštovanje i priznanje. Ovo je način da se reduciraju rizični faktori koji doprinose pojavi mentalnih problema i poremećaja, posebno nezaposlenosti, beskućništva, stigme i diskriminacije.

Korisnici usluga mentalnog zdravlja, udruženja korisnika i porodične grupe trebaju biti uključeni u proces planiranja, organizacije i nadgledanja zaštite mentalnog zdravlja, te u tom smislu aktivno sarađivati na partnerskoj bazi sa svim akterima u zajednici koji se bave pitanjem zaštite osoba s mentalnim poremećajima. Stoga ponovo treba naglasiti da je neophodno da u protokole o saradnji na lokalnom nivou budu uključene relevantne nevladine organizacije, a u cilju zaštite i podrške osobama s mentalnim poremećajima.

Jedan od načina ostvarivanja partnerskih odnosa između relevantnih vladinih tijela i udruženja korisnika usluga mentalnog zdravlja jeste provođenje određenih projekata i programa.

Na lokalnim nivoima prisutne su tendencije stvaranja odbora koji koordiniraju rad i saradnju organizacija osoba s invaliditetom s lokalnim vlastima, što može biti snažan mehanizam utjecaja na donosioce odluka u ovoj oblasti.

Naravno, u ostvarenju navedenog cilja svakako da je od velikog značaja i međusobna saradnja korisničkih udruženja, a Poglavlje 14. ovog Priručnika bavi se tematikom korisničkih udruženja.

13.6. PRAVA, OBAVEZE I ODGOVORNOSTI ZDRAVSTVENIh PROFESIONALACA U SVJETLU PRAVA PACIJENATA I JAČANJA INTERSEKTORSKE SARADNJE

U cilju postizanja sveobuhvatnog liječenja osoba s mentalnim poremećajima, te osiguranja modela socijalne integracije ovih osoba neophodno je da, prije svega, zaposleni u zdravstvenom sektoru budu svjesni svojih obaveza i odgovornosti koje imaju s aspekta međunarodnih izvora prava, čiji je BiH potpisnik, kao i relevantnih domaćih propisa o kojima je u ovom Priručniku bilo riječi.

Različite forme partnerstva unutar jednog sektora, kao i u multisektorskom smislu, ne mogu se realizirati bez osviještene potrebe zbog koje je partnerstvo neophodno i šta je njegov konačni cilj. Proces destigmatizacije i prevencije mentalnih poremećaja, odnosno koncept unapređenja mentalnog zdravlja u jednoj zemlji moraju ispravno shvatiti sami profesionalci da bi polučio željene ishode. Bez sumnje, zaštita mentalnog zdravlja zahtijeva i razvijanje partnerstva i međusektorsku saradnju uz uključivanje udruženja i nadležnih ministarstava u vladama različitih nivoa vlasti u BiH (zdravlje i socijalna zaštita, obrazovanje i kultura, rad i boračko-invalidska zaštita, zaštita porodice, omladine i sporta, uprava, pravosuđe, finansije i sl.).

Zbog svega navedenog zdravstveni profesionalci moraju biti upoznati s pravnim okvirom u kojem djeluju, jer on je ujedno i garant njihove zaštite. Naime, prava u okviru svoje djelatnosti zdravstveni profesionalci crpe iz cijelog niza propisa, od sistemskih zakona u oblasti zdravstva, do propisa o reguliranim profesijama, gdje se bliže uređuju njihova prava, obaveze i odgovornosti (u Federaciji BiH


117

su to Zakon o liječništvu,250 Zakon o sestrinstvu i akušerstvu,251 Zakon o stomatološkoj djelatnosti252 i Zakon o apotekarskoj djelatnosti253). S druge strane, određene obaveze i odgovornosti zdravstvenih profesionalaca proizlaze iz propisa o pravima pacijenata. Razumijevanje prava pacijenata ključno je u oblasti zaštite mentalnog zdravlja, pošto se radi o vulnerabilnim grupama građana, koje su zbog bolesti svrstane u osobe s invaliditetom. Ako se to uzme kao polazna činjenica, svako postupanje prema ovim osobama usko je vezano za široki dijapazon ljudskih prava i prava osoba s invaliditetom, kao i za niz zabrana, od diskriminacije po osnovu bolesti, do zabrana mučenja i nečovječnog postupanja.

U Federaciji BiH, naprimjer, na snazi je Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata,254 koji obuhvata i postupanja prema osobama s mentalnim poremećajima. Međutim, iako se radi o Zakonu koji je stupio na snagu 2010. godine, do danas ipak nije bilo sveobuhvatne kampanje o upoznavanju građana s njegovim sadržajem. Takva je kampanja bila nužna da bi se Zakon približio građanima, te ujedno da bi i zdravstveni profesionalci mogli svoja svakodnevna postupanja staviti u kontekst novog propisa. Za njih je to važno jer jasno propisane standardne procedure, jasan slijed pojedinih radnji u konkretnoj zaštiti pacijenata ujedno su i zaštita samih postupajućih zdravstvenih profesionalaca. U slučaju prigovora pacijenta profesionalci se jedino mogu štititi zakonom i internim procedurama koje moraju biti razvijene, odnosno svojim ispravnim postupanjem usklađenim s propisanim procedurama. U suprotnom, i onda kada nisu pogriješili, teško će biti dokazivo da je tako, ukoliko procedure postupanja nisu bile razvijene i direktno naslonjene na važeći pravni okvir. U Republici Srpskoj ovakav zakon ne postoji, ali su prava pacijenata utvrđena kroz Zakon o zdravstvenoj zaštiti.255

Zbog navedenog, zdravstveni profesionalci u svakom momentu trebaju biti svjesni sljedećeg:

• mora postojati simetrija između korištenja prava pacijenta i ispunjavanja obaveza i odgovornosti pacijenta;

• prava pacijenata direktno su vezana za propise o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju;

• partnerski odnos između korisnika i pružaoca zdravstvenih usluga mora biti baziran na uzajamnosti i povjerenju;

• zakonom je propisana zabrana diskriminacije na osnovu rase, boje kože, spolne orijentacije, genetskog naslijeđa, jezika, religije ili vjerovanja, političkih i drugih uvjerenja, nacionalnog i socijalnog porijekla;

• osnovna načela su: poštovanje ličnosti pacijenta kao ljudskog bića, njegovog fizičkog i mentalnog integriteta i lične sigurnosti, mogućnost dosega najvećeg nivoa zdravlja, samostalnost pacijenta pri odlučivanju o liječenju, poštovanje pacijentove ličnosti, privatnosti i dostojanstva.

Dakle, zdravstveni profesionalci trebaju poštovati potrebe svojih pacijenata, pružiti im veću podršku u savladavanju bolesti na najbolji mogući način, uputiti ih kako da zaštite svoja prava i šta mogu očekivati od zdravstvenog sistema, a u svrhu povećanja zadovoljstva pacijenta.

Naravno, zdravstvene ustanove imaju određene obaveze u smislu stvaranja uvjeta u kojima zdravstveni profesionalci mogu nesmetano ispunjavati svoje obaveze i odgovornosti. Stoga su odgovorne za:

• usklađivanje organizacije i poslovanja s propisima o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata;








118

• uspostavljanje odgovarajućih tijela za prigovore pacijenta i definiranje njihovog djelokruga rada shodno važećim propisima;

• uspostavljanje tijela za kvalitet i sigurnost zdravstvenih usluga i definiranje njihovog djelokruga rada u kontekstu zaštite prava pacijenta, a shodno važećim propisima;

• uspostavljanje simetrije između sistema zaštite prava pacijenta sa sistemom kvaliteta i sigurnosti zdravstvenih usluga.

Kada svi subjekti u okviru zdravstva razumiju uloge koje imaju u ukupnoj zaštiti mentalnog zdravlja korisnika usluga, onda se može govoriti o partnerstvu, u punom smislu te riječi, kao intrasektorskoj saradnji. Partnerski odnos zasniva se na uzajamnom povjerenju i poštivanju između pacijenta/korisnika i zdravstvene ustanove, privatne prakse, odnosno zdravstvenog radnika ili zdravstvenog saradnika na svim nivoima zdravstvene zaštite, te pravima, obavezama i odgovornostima partnera u ovom odnosu.

Upoznavanje zdravstvenih profesionalaca sa svojim pravima, obavezama i odgovornostima, kao i upoznavanje s pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata mora jače biti naglašeno i kroz sistem njihovog obrazovanja. U tom smislu, kada je riječ o formalnom obrazovanju zdravstvenih radnika i zdravstvenih saradnika, važno je ukazati na potrebu da planovi i programi ovog vida obrazovanja obavezno sadržavaju dovoljan broj sati koji se odnose na senzibiliziranje prema značaju zaštite mentalnog zdravlja za društvo u cjelini, ali i prema pravima osoba s mentalnim poremećajima. S druge strane, kada je riječ o neformalnim oblicima obrazovanja, oni mogu imati različite forme, ali se mora imati u vidu da poseban značaj imaju edukacije planirane programima nadležnih komora u zdravstvu, putem kojih se stječe potreban broj bodova u cilju obnavljanja licence (odobrenja za rad). Stoga je važno jačati saradnju nadležnih komora u zdravstvu sa sektorom civilnog društva u oblasti sprovođenja kontinuirane edukacije, kako bi one bile što kvalitetnije i kako bi podrazumijevale učešće kako zdravstvenih profesionalaca, tako i članova udruženja građana/pacijenata/korisnika usluga.

Nadalje, potrebno je jačati nadzor nad primjenom propisa u oblasti zdravstva. Tačnije, zdravstvene ustanove i zdravstveni profesionalci moraju biti svjesni da kršenje zakona povlači određene kaznene mjere. S tim u vezi, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine donijela je Odluku256 o usvajanju Akcijskog plana za provođenje generalnih mjera radi prevencije povreda ljudskih prava po Presudi Evropskog suda za ljudska prava „Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine“, također, Vlada Republike Srpske usvojila je Akcijski plan257 u cilju sprečavanja budućih povreda ljudskih prava po članu 5. Konvencije u vezi prisilnog smještaja lica sa poremećajima u mentalnom zdravlja u Republici Srpskoj, a na osnovu Presude Evropskog suda „Hadžimejlić i drugi protiv BiH“.

Uloga nadležnih uprava za inspekcijske poslove, odnosno inspektorata za zdravstveni, sanitarni i farmaceutski nadzor nije dovoljno razvijena u praksi. Inspekcijski poslovi za koje su ovlašteni inspektori u okviru inspekcijskog nadzora mogu biti: a) preventivni – poduzimanje mjera i radnji radi sprečavanja povrede propisa, b) korektivni – donošenje rješenja o otklanjanju nedostataka, zabrani poduzimanja radnji koje su u suprotnosti sa zakonima i drugim propisima i drugih upravnih mjera i radnji za koje je inspektor ovlašten posebnim zakonom ili drugim propisom, c) represivni – podnošenje zahtjeva i prijava nadležnom organu za pokretanje odgovarajućeg postupka ako povreda propisa predstavlja prekršaj ili krivično djelo i izricanje novčane kazne putem izdavanja prekršajnog naloga.

Isto se odnosi i na zaposlene u sektoru socijalne zaštite, rada i zapošljavanja. Ponovo treba naglasiti: razumijevanje pozicije i odgovornosti svakog pojedinca i svake službe, organa i sl. u rješavanju određenih pitanja zaštite osoba s mentalnim poremećajima, a u skladu s međunarodnim i domaćim pravnim okvirom, garancija je poštivanja prava ovih osoba. To znači da je neophodno osigurati i učiniti dostupnim

256 „Službene novine FBiH“, broj 23/17

257 “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 77/16


119

vodiče o pravima korisnika usluga s adresama lokalnih servisa putem kojih mogu ostvariti svoja prava, uključujući način ulaganja prigovora. S druge strane, sve nadležne službe trebaju imati uspostavljene jasne procedure postupanja uvažavajući dostojanstvo osoba s mentalnim poremećajem i njihova prava, razviti standardne procedure u skladu s principima sigurne i kvalitetne usluge, osigurati knjigu žalbi, kao i razmjenu informacija između različitih subjekata uključenih u rad s osobama s mentalnim poremećajima i sl.

Navedeno znači da svako u okviru svojih nadležnosti, te sve ustanove i institucije u okviru djelokruga svog rada imaju odgovornost za poštivanje važećih pravnih propisa. S druge strane, nadležna tijela vlasti na svim nivoima u BiH imaju odgovornost za razvijanje adekvatnih modela upoznavanja šire zajednice i društva, uključujući različite profesionalce, o pozitivnom pravnom okviru i očekivanim ishodima za korisnike u smislu reformskih procesa koji se vode.


120

14. UDRUŽENJA KORISNIKA – PREDNOSTI I RIZICI, OBLASTI DJELOVANJA I POVEZIVANJE

Trenutno stanje i položaj organizacija osoba s invaliditetom, generalno gledano, u vrlo je složenoj i teškoj situaciji. Mnoge od njih jedva egzistiraju i pronalaze sredstva za osnovno djelovanje. Mnoge organizacije prilično su neorganizirane, ne prate savremene metode rada i djelovanja, nemaju uspostavljenu adekvatnu mrežu podrške, počev od lokalne zajednice pa do najviših nivoa vlasti u BiH. Zbog toga je potrebno stvoriti mrežu udruženja na entitetskom i državnom nivou iz oblasti mentalnog zdravlja koja će koordinirati rad i saradnju udruženja s lokalnim, entitetskim i državnim vlastima. Mreže su se pokazale kao jedan dobar vid organiziranja naročito što se efikasnije i brže transformiraju prema potrebama korisnika i neformalno su organizirane. Formalni način organiziranja dosta je spor i neefikasan, što usporava djelovanje prema donosiocima odluka.

Neke od lokalnih vlasti rade na aktivnostima izrade i usvajanja plana aktivnosti za osobe s invaliditetom. U ovaj plan trebalo bi integrirati pitanja mentalnog zdravlja. Većina udruženja nema razvijene resurse i ne raspolaže materijalno-tehničkim uvjetima, prostorima i kadrovskim uvjetima za rad. S druge strane, ova udruženja imaju izražen problem finansiranja i nalaze se na ivici opstanka, što se negativno reflektira na utjecaj ovih udruženja na korisnike, a i na samo društvo.

Udruženja iz oblasti mentalnog zdravlja trebaju educirati lidere kako bi lokalna zajednica prepoznala ova udruženja kao jedan resurs zajednice koji pomaže razvoju.

Zbog toga udruženja u svoj rad trebaju uključiti različite stručnjake, koji će pružiti podršku razvoju udruženja. U radu treba uključiti pored korisnika studente, osobe u penziji s određenim profesionalnim iskustvom i znanjem. Udruženja trebaju prepoznati rad na individualnom nivou (s korisnicima), na organizacijskom nivou (rad s drugim nevladinim organizacijama, međunarodnim organizacijama, centrima za mentalno zdravlje) i rad na sistemskom nivou (saradnja s institucijama vlasti).

Udruženja prema lokalnom planu trebaju stvarati različite usluge podrške prema potrebama korisnika. Svako udruženje treba imati identificirane pružaoce usluga u svojoj lokalnoj zajednici, entitetu i državi. Povezivanje korisnika s pružaocima usluga neophodno je iz razloga što korisnik nema određena saznanja o pružaocima usluga. Da bi se uradilo povezivanje, udruženja trebaju ostvariti dobar odnos s pružaocima usluga i partnersku saradnju.

Povezivanje je uspješno ako pružalac usluge da povratnu informaciju o korisniku koji je povezan s pružaocem usluga.

Upućivanje korisnika na određene usluge podrazumijeva dovoljnu samostalnost i educiranost korisnika da može samostalno koristiti usluge zajednice. Uspješno je upućivanje kada korisnik obavijesti udruženje da je koristio uslugu lokalne zajednice.

Također, neophodno je da udruženje razvija individualni plan oporavka za svakog korisnika. U individualni plan oporavka potrebno je uključiti profesionalce, korisnika, a veoma često i porodicu korisnika. Individualni plan oporavka podrazumijeva vektor oporavka i uključivanje korisnika u zajednicu. Udruženja u svom radu trebaju za svakog korisnika imati bazu podataka, kao i peer pomagače, koji će biti obučeni da prepoznaju problem korisnika i povežu ga s profesionalnim uslugama kako bi riješili navedeni problem.

Ključni prioritet u radu udruženja korisnika treba biti upoznavanje korisnika s njihovim pravima. Da bi se prevazišli rizici pod kojima djeluju udruženja, neminovno ih je jačati znanjem kako na individualnom


121

nivou, tako i na organizacijskom. Pozitivnih ishoda nema ukoliko udruženja nisu dovoljno razvijena da imaju snagu boriti se za prava korisnika i nametnuti se zajednici kao adekvatan partner u zaštiti mentalnog zdravlja. S tim u vezi, ponovo valja naglasiti koliko je bitno da se udruženja podrže u aktivnostima izrade vodiča o pravima osoba s mentalnim poremećajima, kao i njihovim obavezama i odgovornostima u odnosu na lično zdravlje, druge korisnike zdravstvenih usluga, zdravstvene radnike i zdravstvene saradnike koji osiguravaju i omogućuju zdravstvene usluge, te širu društvenu zajednicu i sve subjekte s kojima dolaze u kontakt.

Naime, sve što je naprijed navedeno postaje nedostižan cilj ukoliko udruženja nemaju kapacitet donošenja autonomnih odluka, da bi učestvovali u planiranju na strateškom nivou i nivou zajednica. Također, ne mogu biti od pomoći svojim korisnicima ukoliko nisu u prilici odgovoriti na zahtjeve korisnika, uputiti ih dalje na ostvarivanje pojedinih prava i sl. Nadalje, ne mogu se razvijati individualni planovi rada s korisnicima i udruženjima, ako članovi udruženja nisu upoznati s pravima konkretnog korisnika i njegovim potrebama. Ukratko, korisnik ne može ostvariti svoj interes ako nije upućen u svoja prava, te ako ne poznaje put ostvarivanja tih prava. U tom smislu, uloga udruženja korisnika je nemjerljiva. Osnažena udruženja prva su karika ka uključenju korisnika u zajednicu.

Kao što je i prethodno u Priručniku istaknuto, udruženja se trebaju fokusirati prvenstveno na izradu i distribuciju vodiča o pravima, obavezama i odgovornostima korisnika usluga, osoba s mentalnim poremećajima, te njihovo osnaživanje radi uključenja u društvo na ravnopravnoj osnovi s drugima. Također, udruženja moraju dobiti podršku u tim procesima od nadležnih tijela vlasti i drugih relevantnih subjekata u zajednici. Ovo je posebno važno ako se zna da ostvarivanje određenih prava upravo zavisi od angažmana pojedinih službi u lokalnoj sredini. Kroz različite forme edukacije i partnerskih odnosa s tim službama, prvenstveno centara za mentalno zdravlje, potrebno je osnažiti korisnike na način da se upoznaju s pravilima vođenja grupa, sastanaka i drugih aktivnosti udruženja, kako bi u svakom momentu mogli preuzeti uloge koje im udruženje dodijeli, te kako bi svi pokazali svoje kapacitete u tom smislu. Također, kroz partnerske odnose korisnika s pružaocima usluga važno je stvoriti takvu klimu u kojoj korisnici aktivno učestvuju u procesima planiranja rada službi u lokalnoj zajednici, upravljaju i usmjeravaju određene aktivnosti, te imaju uvid u kvalitet usluga i cjelokupni razvoj službi. Cijeli je niz specifičnih aktivnosti putem kojih se ovakav oblik partnerstva može jačati, te je potrebno podržati udruženja korisnika da u skladu sa svojim potrebama, a shodno organizaciji lokalnih službi podrške, sprovode projekte koji će imati za cilj unapređenje partnerstva profesionalaca i korisnika. To je posebno važno osigurati s nadležnim centrima za mentalno zdravlje.

Jasno je da ukupno kretanje i život u zajednici osoba s mentalnim poremećajima zavisi od poznavanja njegovih prava i načina na koji će ih ostvariti. Udruženja tu igraju važnu ulogu u ostvarenju konačnog cilja za ove osobe, a to je poboljšan kvalitet života korisnika. Imajući to u vidu, broj korisnika uključenih u partnerske aktivnosti mora biti povećan jer to ukazuje na kvalitet saradnje s profesionalcima i vodi prema pružanju sigurnih i kvalitetnih usluga prilagođenih stvarnim potrebama tih korisnika.

Udruženja korisnika kroz promicanje prava osoba s mentalnim poremećajima grade svoje mjesto nezaobilaznog partnera u zajednici, putem kojega će korisnici ojačati svoje mentalne kapacitete, ali i ostvariti prava koja im pripadaju. Iz navedenog proizlazi da uspjeh procesa socijalne inkluzije bitno zavisi upravo od kapaciteta i snage korisničkih udruženja i njihove partnerske uloge u zajednici.


122

15. MONITORING I EVALUACIJA

Proces monitoringa i evaluacije neizostavan je dio svih sprovedenih programskih aktivnosti. Značaj monitoringa i evaluacije (MiE) programskih aktivnosti u oblasti socijalne inkluzije ogleda se u prikupljanju podataka koji trebaju omogućiti unapređenje i prilagođavanje programskih aktivnosti potrebama korisnika i korisničkih udruženja. Kako bi se unaprijedile sprovedene aktivnosti, bitno je razumjeti potrebe obuhvaćene populacije, utvrditi jesu li aktivnosti bile adekvatno sprovedene, te jesu li dovele do promjena u kvalitetu života korisnika i njihovih porodica, ali i šire lokalne zajednice. Pored toga što MiE pruža informacije o procesu implementacije aktivnosti u oblasti socijalne inkluzije, ona pruža informacije o utjecaju programa u pogledu poboljšanja kvaliteta života osobe s mentalnim poremećajima i njihovog aktivnog uključivanje u lokalnu zajednicu.

Monitoring je proces nadzora i praćenja vlastitih aktivnosti u cilju utvrđivanja planiranih rezultata, dok je evaluacija retrospektivna procjena ishoda realiziranih aktivnosti u definiranom vremenskom periodu (npr. prije i nakon sprovedene intervencije, praćenje promjena – follow up i sl.). Monitoring i evaluacija predstavljaju bitan dio svih provedenih aktivnosti kako bi se utvrdilo jesu li postignuti željeni ciljevi i ishodi, jesu li zadovoljene potrebe korisnika, te kako bi se aktivnosti mogle blagovremeno korigirati i prilagoditi potrebama ciljne populacije, tj. korisnika usluga mentalnog zdravlja.

Na početku definiranja planiranog programa i aktivnosti bitno je postaviti krajnji cilj programskih aktivnosti tj. definirati ono što se želi postići planiranim programom. Krajnji cilj programa obično se postavlja na osnovu procijenjenih potreba ciljne populacije, tj. korisnika usluga mentalnog zdravlja. Najčešće se definira više specifičnih rezultata/ishoda koje je potrebno postići kako bi se dosegao krajnji cilj programa. Rezultati, tj. ishodi predstavljaju opis onoga što je potrebno postići kako bismo bili bliži postavljenim ciljevima. S ciljem utvrđivanja postizanja odgovarajućih ishoda definiraju se indikatori. Indikatori su pokazatelji koji služe kao osnova za procjenu jesu li postignuti definirani ishodi. Indikatori se koriste kako bi se pratile i mjerile promjene, tako da je vrlo bitno postaviti osnovne indikatore, tj. izmjeriti i utvrditi postojeće stanje prije realiziranog programa, tj. intervencije, a koji će poslužiti kao osnova za praćenje i mjerenje eventualnih promjena tokom i nakon realizacije aktivnosti. Indikatori mogu biti vrlo jednostavni za mjerenje, npr. broj osoba koje su bile uključene u edukativne aktivnosti, ali isto tako mogu biti složeni u slučajevima kada se mjere promjene na individualnom nivou (procjena kvaliteta života, nivoa samostigme i sl.). Od načina definiranja indikatora i nivoa promjena koje se trebaju pratiti zavisi i pristup koji će se koristiti prilikom utvrđivanja, tj. mjerenja indikatora.258

U tabeli koja slijedi prikazani su osnovni pojmovi od značaja u procesu planiranja programskih aktivnosti, koji predstavljaju osnovu za monitoring i evaluaciju, te su najčešće prezentirani u vidu logičke matrice projektnog prijedloga.259 Navedeni pojmovi jako su važni jer detaljno opisuju dugoročni cilj programske aktivnosti i rezultate, odnosno ishode koji se žele postići, aktivnosti koje se planiraju realizirati u cilju postizanju rezultata, kao i indikatore procesa i ishoda, te načine njihovog kvalitativnog i kvantitativnog mjerenja. Također, navedeni su pojmovi usko vezani za monitoring aktivnosti i evaluaciju postizanja rezultata koji se odnose na cilj programske aktivnosti.260

258 Patel V., Minas H., Cohen A. and Prince M. (2014). Global Mental Health: Principles and Practice. New York: Oxford University Press

259 Enhancing Program Preformance with Logic Model, Board of Regents of the University of Wisconsin System. Dostupno na web adresi: http://www.uwex.edu/ces/lmcourse/interface/coop_M1_Overview.htm (pristupljeno 25.02.2015.)

260 Preuzeto iz dokumenta: Outcome Indicators Framework for Mental Health Day Services, Care Services Improvement Partnership, National Social Inclusion Programme, str. 15.


123

Komponente programskih aktivnosti

Definicija

Ciljevi Opisuju promjene koje se žele postići programskom aktivnošću.Kvantitativne mjere Prikupljanje numeričkih vrijednosti sprovedenih aktivnosti (npr.

broj ljudi koji je pronašao posao nakon pohađanja obuke za rad na računaru).

Kvalitativne mjere Procjena stavova i iskustava ciljne populacije (npr. koliko se korisnici osjećaju prihvaćeno u zajednici).

Ishodi/rezultati Promjene, dobiti i efekti koji su se javili nakon sprovođenja aktivnosti.

Indikatori ishoda Pokazatelji koji se koriste za procjenu postignuća željenog ishoda, a putem kojih se procjenjuje napredak u ostvarenju ciljeva predviđenih programom. Indikatori se mogu prikupljati putem kvantitativnih ili kvalitativnih mjerenja.

Aktivnosti Programske aktivnosti, usluge i intervencije putem kojih će se ostvariti postavljeni ciljevi/ishodi.

Indikatori aktivnosti/procesa Pokazatelji koji se koriste za procjenu realiziranja planiranih aktivnosti, a služe za procjenu napredovanja u procesu postizanja rezultata.

Pored toga što MiE pruža detaljan uvid u postizanje dugoročnih i kratkoročnih ciljeva i ishoda definiranih programom, s osvrtom na zadovoljenje potreba korisnika usluga mentalnog zdravlja i prijedloga za korigiranje i unapređenje aktivnosti u području socijalne inkluzije, generalno gledajući, koristi od mjerenja i izvještavanja o aktivnostima sprovedenim u oblasti socijalne inkluzije su:261

1. bolje razumijevanje barijera i poteškoća koje se javljaju prilikom uključivanja osoba s mentalnim poremećajima u zajednicu (posebno poteškoće koje se češće javljaju kod korisnika nego u općoj populaciji);

2. utvrđivanje zastupljenosti diskriminacije prema osobama s mentalnim poremećajima u zajednici, ali i u institucijama sistema;

3. isticanje značaja promocije prava osoba s mentalnim poremećajima u toku procesa socijalne inkluzije;

4. pružanje informacija profesionalcima i ustanovama van sistema zdravstvene zaštite o tome kako mogu pomoći u oporavku osoba s mentalnim poremećajima;

5. utvrđivanje utjecaja koji ustanove imaju u procesu socijalnog isključivanja korisnika usluga mentalnog zdravlja i predlaganje smjernica za strukturalne promjene s ciljem prevazilaženja isključenosti;

6. davanje smjernica za dalji rad u oblasti promocije socijalne inkluzije osoba s mentalnim poremećajima.

261 Mental Health Commission (2009), Mental Health Social Inclusion-Concepts and MeasurementDostupno na web adresi: http://www.hdc.org.nz/media/199083/mental%20health%20and%20social%20inclusion%20

concepts%20and%20measurements,%20june%202009.pdf (pristupljeno 25.02.2015.)


124

15.1. DEFINIRANJE INDIKATORA ZA PRAĆENJE MJERA SOCIJALNE INKLUZIJE

Stigma i socijalna isključenost predstavljaju istovremeno faktore rizika i posljedice mentalnog poremećaja, te čine glavnu prepreku za traženje pomoći, blagovremeni tretman i oporavak. Podrška zajednice u smislu proaktivnog sprovođenja politika nediskriminacije, te uspostavljanja i razvoja socijalnog partnerstva dokazani je protektivni faktor u očuvanju i zaštiti zdravlja ljudi, poboljšanju kvaliteta života i reduciranju nejednakosti. Smatra se da je veća vjerovatnoća nastanka promjena i pozitivnih ishoda vezanih za smanjenje socijalne isključenosti prisutna ukoliko se zastupa razvojni pristup zajednice baziran na procjeni potreba njenih članova.

Budući da je stigma često prisutna na individualnom nivou (na nivou korisnika i članova njegove porodice), i to u obliku samostigme, što za posljedicu ima gubitak samopoštovanja, prekid interpersonalnih i emocionalnih relacija, smanjenje mogućnosti zaposlenja, obrazovanja i nezadovoljstvo kvalitetom života, sprovođenje intervencija socijalne inkluzije – psihosocijalni tretman, rehabilitacija i integracija, uz proaktivnu ulogu korisnika i njihovih porodica, neophodno je u procesu oporavka. Stoga aktivnosti u okviru poticanja socijalne inkluzije i jačanja korisničkih udruženja trebaju biti usmjerene na osnaživanje korisnika, u smislu da vjeruju u svoje potencijale i da imaju mogućnost da ostvare svoje životne uloge i potrebe aktivnom participacijom u kreiranju i sprovođenju intervencija socijalne inkluzije koje su usklađene s potrebama zajednice. Navedeno je moguće ostvariti putem edukacije članova korisničkih udruženja i implementacije intervencija socijalne inkluzije, kao i senzibiliziranja relevantnih službi u zajednici za uspostavljanje partnerstva, stvaranje prilika za zapošljavanje u fleksibilnijem radnom okruženju za osobe s hroničnim mentalnim poremećajima, što bi u konačnici dovelo do poboljšanja kvaliteta života. Navedene aktivnosti predstavljaju osnovu za poticanje procesa socijalne inkluzije, te je njihovu realizaciju potrebno pratiti i mjeriti u cilju utvrđivanja postizanja ciljeva i ishoda. Upravo indikatori, odnosno pokazatelji, služe za mjerenje željenih promjena i stepena usmjerenosti realiziranih aktivnosti ka postizanju ciljeva koji su u osnovi razvoja socijalne inkluzije.

Socijalna inkluzija može obuhvatiti različite životne domene osoba oboljelih od mentalnih poremećaja, te je kod razvoja okvira indikatora koji će poslužiti za mjerenje promjena tokom i nakon realizacije programa socijalne inkluzije jako važno identificirati oblasti života koje predstavljaju prioritet programa usmjerenih na razvoj socijalne inkluzije i koji se tokom vremena mogu pratiti i pružiti uvid u nivo socijalne uključenosti.

Set indikatora socijalne inkluzije treba se fokusirati na prioritetna područja za socijalnu inkluziju, naglasiti probleme s kojima se susreću isključene grupe – korisnici, i članovi zajednice trebaju se angažirati i adresirati problem socijalne isključenosti u BiH. Otuda se monitoring i evaluacija oslanjaju na praćenje i mjerenje indikatora (pokazatelja) socijalne inkluzije i poboljšanja kvaliteta života korisnika. Indikatori mogu obuhvatati različite oblasti aktivnosti koje se odnose na socijalnu inkluziju, među kojima se ističu oblasti inkluzije usmjerene na:

• aktivno uključivanje u zajednicu,

• kvalitet i obim društvene mreže,

• edukaciju i trening,

• brigu za vlastito tjelesno zdravlje,

• samostalno življenje i privređivanje,

• nivo samopouzdanja i samopoštovanja (mentalno blagostanje),

• nivo samostalnosti u svakodnevnom življenju,


125

• zadovoljstvo uslugama u oblasti mentalnog zdravlja i participacija u tretmanu,

• učešće korisnika u radu ustanova mentalnog zdravlja kroz partnerstvo profesionalaca i korisnika,

• veću pristupačnost i dostupnost usluga za isključene i vulnerabilne grupe.

Monitoring i evaluacija aktivnosti koje su usmjerene na razvijanje socijalne inkluzije prvenstveno polaze od procjena potreba na nivou lokalne zajednice (needs assessment). Prvobitna procjena stanja kroz fokus-grupe i procjena potreba korisnika služe kao osnova za razvoj programskih intervencija i mjerenje učinkovitosti sprovedenih intervencija na dva nivoa očekivanih promjena: individualnom – na nivou korisnika i na nivou lokalne zajednice.

U cilju smanjenja diskriminacije usmjerene prema osobama s mentalnim poremećajima potrebno je raditi na jačanju kapaciteta korisničkih udruženja za uspostavljanje partnerstva u zajednici, te pružiti podršku u procesu socijalne inkluzije osoba s mentalnim poremećajima.

Da bi se na adekvatan način potakao proces socijalne inkluzije usklađen s potrebama u zajednici, veoma je važno raditi na ličnom osnaživanju korisnika, podizanju nivoa samopouzdanja i spremnosti da ostvare svoje potrebe i životne uloge, te da aktivno učestvuju u sprovođenju intervencija na nivou svoje lokalne zajednice. Aktivna saradnja s ustanovama, službama i drugim organizacijama civilnog društva na lokalnom nivou, jačanje partnerstva i prilike za zapošljavanje, edukaciju i društvenu aktivaciju osnovni su aspekti povećanja nivoa socijalne uključenosti osoba s mentalnim poremećajima.

Kako bi se odredilo specifično praćenje procesa socijalne inkluzije, potrebno je definirati indikatore koji se odnose na ključne ishode planiranih programa i intervencija u navedenoj oblasti, kao što su:

• nivo socijalne inkluzije,

• kvalitet života,

• samopercepcija stigme i diskriminacije.

Za svaki od domena tj. željenih rezultata u oblasti socijalne inkluzije definirani su indikatori putem kojih će se mjeriti učinkovitost sprovedenih intervencija i programa. Indikatori su definirani tako da prate promjene na individualnom nivou, ali je moguće definirati i indikatore koji će obuhvatiti promjene na širem socijalnom planu, te osim korisnika obuhvatiti i aktere u lokalnoj zajednici. U tabeli koja slijedi prikazani su indikatori koji se odnose na iskustvo stigme i diskriminacije, kvalitet života i pojedine domene socijalne inkluzije, te način i učestalost njihovog mjerenja i praćenja.


126

Rezultat: Povećani kapaciteti korisničkih udruženja za partnerstva u zajednici i podršku socijalnoj inkluziji osoba s mentalnim poremećajem

Rezultat Indikator Alati Frekvencija

Smanjena

samostigma

Broj korisnika koji su imali iskustvo nekorektnog postupanja zbog problema mentalnog zdravlja (u krugu porodice, prijatelja, radnoj sredini i široj zajednici)

Skala diskriminacije i stigmatizacije – DISC-12 Predtest

Broj korisnika koji su samoinicijativno prestali tražiti posao, prekinuli edukaciju, izbjegavali emocionalne veze i koji su krili svoju bolest od drugih zbog bojazni kako će drugi reagirati ako saznaju za njihov mentalni poremećaj

Broj korisnika koji su prevazišli stigmu i diskriminaciju zbog psihičke bolesti

Broj korisnika koji su imali iskustvo pozitivne diskriminacije u različitim sferama života

Poboljšan kvalitet života

Broj korisnika s povećanim zadovoljstvom u domeni tjelesnog zdravlja

Opći sociodemografski upitnik vlastite konstrukcije

WHOQOL – Bref

(PANSS, BSI, GAF ili SOFAS)

Mjerenje učinkovitosti intervencija: baseline, post-test i follow-up

Broj korisnika s povećanim zadovoljstvom u domeni psihičkog zdravlja

Broj korisnika s povećanim zadovoljstvom u socijalnim interakcijama

Broj korisnika s povećanim zadovoljstvom u domeni šireg okruženja

Povećan nivo socijalne inkluzije

Promjene u domeni zapošljavanja, budućih aspiracija prema zapošljavanju i poslovnih mogućnosti Upitnik aktivnosti i

participacije – APQ

Upitnik o zadovoljstvu korisnika – SCQ-8

Mjerenje učinkovitosti intervencija: baseline, post-test (13–26 sedmica), follow-up

Promjene u domeni edukacije i obrazovanja (pohađanje tečaja, kreativnih radionica, nastavak studija i sl.)

Promjene u domeni participacije u zajednici (pristup društvenim, kulturno-umjetničkim, sportsko-rekreativnim aktivnostima i dr.)


127

Pozitivne promjene u socijalno-inkluzivnom pristupu službi za zaštitu mentalnog zdravlja, službi socijalne zaštite, zavoda za zapošljavanje, te drugih za tu oblast relevantnih ustanova i organizacija civilnog društva mogu se pratiti primjenom upitnika o zadovoljstvu pacijenta ili korisnika usluga, procjenom potreba metodom fokus-grupe, te u izvještajnim obrascima nadležnih službi za kontrolu kvaliteta i/ili pomoću upitnika za procjenu socijalno-inkluzivnog pristupa konstruiranog za potrebe programa.

Mjerenje učinkovitosti intervencija na individualnom nivou, tj. na nivou korisnika mogu se provesti putem kvazieksperimentalnog pristupa,262 koji podrazumijeva mjerenje prije sprovedene intervencije (baseline), mjerenje po završenoj intervenciji (post-test) i praćenje (follow-up) održivosti nastalih promjena u određenom vremenu nakon sprovedene intervencije. Navedeni pristup omogućava praćenje indikatora na individualnom nivou, odnosno na nivou korisnika i obuhvata procjenu promjena, odnosno očekivanih poboljšanja zadovoljstva uslugama, kvalitetom života i uključenosti u aktivnosti lokalne zajednice, što je u skladu s postavljenim rezultatima programskih aktivnosti čiji se cilj ogleda u većoj socijalnoj integraciji korisnika i korisničkih udruženja.

15.2. NAČIN MJERENJA I PRIKUPLJANJA PODATAKA U PROCESU MIE

Postoje različiti pristupi koji se mogu koristiti za mjerenje ishoda definiranih programskim aktivnostima predstavljenih kroz indikatore. Najčešće metode i tehnike koje se primjenjuju u mjerenju indikatora su:

1) istraživanja anketnog tipa,

2) primjena intervjua,

3) opservacije i

4) vođenje rutinskih-tekućih evidencija.

Prikupljanje podataka, tj. mjerenje postignutih rezultata putem definiranih indikatora usmjereno je na ciljne grupe programskih aktivnosti kod kojih se žele postići ciljevi i ishodi definirani programom. U programima socijalne inkluzije, a dijelom i u tabeli koja opisuje proces monitoringa i evaluacije prikazane su ciljne grupe u kojima se može mjeriti nivo postignutih ciljeva, npr. korisnici usluga mentalnog zdravlja, članovi njihovih porodica, profesionalci za mentalno zdravlje, tj. ustanove/službe za zaštitu mentalnog zdravlja, službe za socijalnu zaštitu i druge potencijalne partnerske ustanove i organizacije.

U skladu s postavljenim indikatorima za mjerenje ishoda vrši se primjena odgovarajućih mjernih tehnika i metoda s ciljem prikupljanja podataka predviđenih matricom monitoringa i evaluacije.

Među mjernim instrumentima korištenim za mjerenje promjena, tj. indikatora na individualnom ili socijalnom nivou ističu se pojedini mjerni instrumenti koji se koriste u praksi za evaluaciju promjena među korisnicima usluga i programa u oblasti mentalnog zdravlja. Navedeni mjerni instrumenti omogućavaju evaluaciju učinka sprovedenih programskih intervencija definiranih u sklopu domena socijalne inkluzije matrice MiE.

Upitnik aktivnosti i učestvovanja (APQ – Activity and Participation Questionnaire)263 namijenjen je mjerenju uključenosti i učestvovanja korisnika usluga mentalnog zdravlja u radnim, obrazovnim i socijalnim aktivnostima. Sastoji se od šest pitanja putem kojih se utvrđuje je li korisnik bio uključen u

262 Shadish W., Cook T., Campbell D.T. (2001). Experimental and Quasi-Experimental Designs for Generalized Causal Inference, Boston – New York: Houghton Mifflin Company

263 Za verziju upitnika na lokalnim jezicima vidjeti Prilog ovog Priručnika.


128

radne aktivnosti, je li aktivno tražio zaposlenje, je li učestvovao u neplaćenim poslovima/volonterizmu, je li bio uključen u nastavu (npr. škola/studij) ili pohađanje kurseva/treninga, te je li bio uključen u društvene ili rekreativne aktivnosti. Konstruiran je za mjerenje socijalne uključenosti u navedenim domenima za korisnike dobi od 18 do 65 godina, a mogu ga ispuniti korisnici ili se ispunjava putem intervjua. Upitnik je kratak i jednostavan za popunjavanje, kao i prezentiranje dobijenih rezultata putem deskriptivne statistike.

Upitnik za mjerenje kvaliteta života – skraćena verzija SZO (WHOQOL-Bref)264 sastoji se od 26 pitanja, koja su izdvojena iz duže verzije upitnika za mjerenje kvaliteta života SZO, koja se sastoji od 100 stavki (WHOQOL-100). Prva dva pitanja mjere generalno zadovoljstvo kvalitetom života i zdravlja, dok su ostala pitanja podijeljena u četiri domene putem kojih se procjenjuje zadovoljstvo i kvalitet:

1. fizičkog zdravlja (procjena potrebe za terapijom, nivoom energije, kapacitet za rad i obavljanje svakodnevnih aktivnosti itd.),

2. psihološkog stanja (procjena uživanja u životu, koncentracija, zadovoljstvo vlastitim izgledom, zastupljenost emocionalnih stanja itd.),

3. socijalnih odnosa (zadovoljstvo socijalnim odnosima, nivoom socijalne podrške itd.) i

4. okruženja (zadovoljstvo materijalnim sredstvima, slobodnim aktivnostima, uvjetima života itd.).

Na svakoj tvrdnji vrši se procjena putem petostepene skale. Sumiranjem odgovora za svaki domen (subskalu) dobija se sirovi rezultat, čijom se transformacijom dobijaju finalni rezultati s rasponom vrijednosti od 0 do 100. Veća vrijednost upućuje na veći kvalitet života u navedenom domenu i obrnuto.

Upitnik o zadovoljstvu korisnika (CSQ-8)265 upitnik je procjene zadovoljstva korisnika usluga (programa) mentalnog zdravlja. Sastoji se od osam tvrdnji na kojima se procjenjuje stepen zadovoljstva pruženim uslugama, te stepen u kojem su ispunjene potrebe i očekivanja korisnika. Na svakoj tvrdnji ispitanik vrši procjenu na četverostepenoj skali, a sumiranjem odgovora dobija se ukupni rezultat zadovoljstva pruženim uslugama. Veći rezultat upućuje na veće zadovoljstvo i obratno. Upitnik se može koristiti za procjenu zadovoljstva pruženim uslugama, programima i aktivnostima u oblasti mentalnog zdravlja.

Skala diskriminacije i stigmatizacije (DISC-12)266 skala je Likertovog tipa i sadrži 34 stavke, koje se odnose na iskustvo diskriminacije i stigme u određenim aspektima života. DISC-12 sastoji se iz četiri podskale:

1) prva sadrži 22 stavke, koje se odnose na doživljenu diskriminaciju;

2) drugu podskalu anticipirane diskriminacije čine četiri stavke, koje ispituju koliko ispitanik ograničava sam sebe u uključivanju u važne aspekte svakodnevnog života (uključujući zaposlenje i oblast intimnih odnosa);

3) treća podskala sadrži dvije stavke, koje se odnose na načine suočavanja i prevazilaženja stigme;

4) četvrtu podskalu čini šest stavki, koje se odnose na iskustvo pozitivne diskriminacije („pozitivnog

264 World Health Organization (1996), WHOQOL-BREF, Introduction, Administration, Scoring and Generic Version of The Assessment. Dostupno na web adresi:

http://www.google.ba/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&ved=0CCMQFjAA&url=http%3A%2F%2Fwww.who.int%2Fmental_health%2Fmedia%2Fen%2F76.pdf&ei=KQO5VIv-Dsn5ywPGvIAQ&usg=AFQjCNGTHV7Rq97BCIu0ma53pBOVVAQjsQ&sig2=eoOx7iBwPNKNZWxh4ghdSQ&bvm=bv.83829542,d.bGQ (pristupljeno 21.01.2015.)

265 C. Attkinsson, Client Satisfaction Questionnaire, Administering and Scoring the CSQ Scales, 2012. Dostupno na web adresi:

h t t p : / / w w w . g o o g l e . b a / u r l ? s a = t & r c t = j & q = & e s r c = s & s o u r c e = w e b & c d = 4 & s q i = 2 & v e d = 0 C D c -QFjAD&url=http%3A%2F%2Fcsqscales.businesscatalyst.com%2Fpdfs%2FBrief%2520Summary%2520of%2520the%-2520Client%2520Satisfaction%2520Questionnaire%2520%2528CSQ%2520Scales%2529.pdf&ei=VAG5VNnyMIbJPYfI-gYAP&usg=AFQjCNHJLEiKrztnp_iYPnobNhahbj8LyQ&sig2=ulO4YpK_lh_ronigs-S1mA (pristupljeno 21.01.2015.)

Za verziju upitnika na lokalnim jezicima vidjeti Prilog ovog Priručnika.

266 Za verziju upitnika na lokalnim jezicima vidjeti Prilog ovog Priručnika.


129

tretmana“). Ispitanik bira odgovor na petostepenoj skali (s ponuđenim odgovorima: nimalo, malo, umjereno, mnogo i nije primjenljivo). Kategorija „nije primjenljivo“ predviđena je npr. za ispitanike koji nisu u braku, tako da stavka koja se odnosi na bračne relacije nije primjenjiva i potrebno je to naznačiti. Za svaku podskalu preporučuje se izračunavanje prosječnog i ukupnog broja bodova, što omogućava prezentaciju kako stepena stigme u svakom primjenjivom području života, tako i njene raširenosti u različitim područjima.


130

16. ZAKLJUČAK

Pristup okrenut potrebama korisnika usluga mentalnog zdravlja i socijalna inkluzija koncepti su koje podržavaju Svjetska zdravstvena organizacija (SZO/WHO), institucije Europske unije i sve relevantne stručne organizacije i zato ne postoje nikakvi naučni, stručni, ekonomski, pravni ili politički razlozi da se socijalna inkluzija korisnika ne sprovede odmah i sistematski u BiH. Nažalost, nema nikakve sumnje da ovaj proces nailazi na otpor javnosti, ali još više zabrinjava činjenica da se država samo deklarativno opredijelila za deinstitucionalizaciju i socijalnu inkluziju, dok su konkretni koraci izostali.

Ovim Priručnikom željeli smo naglasiti važnost socijalne inkluzije i pružiti praktične smjernice za intervencije socijalne inkluzije za korisnike usluga mentalnog zdravlja.

Socijalna inkluzija korisnika usluga mentalnog zdravlja veoma je važan aspekt svake zajednice i društva i zbog toga se treba obratiti posebna pažnja i uložiti dodatni napor kako bi se programi socijalne inkluzije što bolje i uspješnije realizirali u svakoj zajednici.

S obzirom na to da je u bh. društvu prisutno mnogo predrasuda i stereotipa o osobama koje su korisnici usluga mentalnog zdravlja i da su oni česte žrtve diskriminacije i stigmatizacije, socijalna inkluzija postaje imperativ.

Zbog toga smo ovim Priručnikom pokušali osvijetliti ovaj segment iz različitih aspekata i njime se pružio uvid u situacijsku analizu koja osvjetljava problematiku s kojom se suočavaju korisnici, zatim smo pružili informacije o legislativi tj. zakonskim propisima vezanim za ovu populaciju na svim nivoima vlasti u BiH, kao i o samom konceptu socijalne inkluzije. Pored ovoga, Priručnik uključuje informacije o učešću osoba s mentalnim poremećajima u zajednici, o mentalnom blagostanju, edukaciji i treningu, kao i o inter i intrasektorskoj saradnji, te o veoma važnom procesu monitoringa i evaluacije programa koje pružaju korisnička udruženja koja su često nosioci aktivnosti socijalne inkluzije u lokalnoj zajednici. Sve ove i mnoge druge teme propraćene su primjerima iz BiH, čime su posebno naglašeni primjeri dobre prakse koji pokazuju da se uz malo truda, zajedničkog zalaganja i rada može dati veliki doprinos procesu socijalne inkluzije u BiH te da za inspiracijom ne trebamo tragati za primjerima iz inozemstva jer inspiraciju i motivaciju možemo pronaći u lokalnim zajednicama i udruženjima koji rade u našem neposrednom okruženju.

Pored praktičnih primjera ovaj je Priručnik pružio pregled osnovne literature, međunarodne i lokalne legislative kao i prilog u kojem su sadržane sve skale i upitnici bitni za proces monitoringa i evaluacije.

Stoga se nadamo da će zbog svoje strukture i posebno naglašenih praktičnih primjera i alata koji se mogu koristiti u svakodnevnom radu ovaj Priručnik pronaći mjesto u svim relevantnim institucijama, udruženjima i organizacijama kao pomoć u procesu donošenja odluka, izrade programa i edukacije, kao i u privatnim bibliotekama kako profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja, tako i pojedinaca koje ova tema zanima, a i korisnika usluga mentalnog zdravlja.

U svijetu se danas smatra da je mentalno zdravlje nacionalni kapital i to mora biti ideja vodilja za sve aktere javnog života, a pošto ovo nije knjiga koncipirana kao udžbenik nego priručnik, nadamo se da će se uvijek „naći pri ruci“ i maksimalno iskoristiti pri procesu kreiranja programa i aktivnosti socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja u BiH i šire.


131

17. LITERATURA

17.1. PREGLED OSNOVNIh IZVORA

1. A. de Silva (2000). A framework for measuring responsiveness, EIP Discussion Paper No. 32. Geneva, World Health Organization

2. Agencija za akreditaciju i unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite Republike Srpske (2008). Vodič kroz akreditaciju za Centre za mentalno zdravlje, Banja Luka

3. Akreditacijski standardi za centre mentalnog zdravlja – nacrt, Sarajevo: Agencija za kvalitet i akreditaciju u zdravstvu Federacije BiH, 2011. Dostupno na: http://www.akaz.ba/Projekti/Dokumenti/Mentalno_zdravlje/Akreditacijski%20standardi%20za%20centre%20mentalnog%20zdravlja.pdf (pristupljeno 07.01.2015.)

4. Alić S. (2014). Masmedijski fundamentalizam, Sveučilište Sjever, Varaždin/Koprivnica

5. American Psychological Association (2007). APA Dictionary of psychology, Washington (str. 287)

6. Analiza situacije i procjena usluga mentalnog zdravlja u zajednici u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: Federalno ministarstvo zdravstva i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske. 2009.

7. Barton R. (1959). Institutional neurosis, Bristol, John Wright & Sons LTD

8. Bierer J. (1959). Therapeutical Social Club, London, Ed. H. K. Lewis and Co.

9. Bjørngaard J. et al. (2008). Patients’ experiences and clinicians’ ratings of the quality of outpatient teams in psychiatric care units in Norway, Psychiatrice Service, vol. 58, str.1102–1107.

10. Blackhall A. and Schaffer T. (2012). Service user involvement in nursing students’ training, Mental health practice, no. 16, str. 23.

11. Blumenthal D. (1996). Part 1: Quality of care – what is it?, The New England Journal of Medicine, no. 335, str. 891–893.

12. Bojanin S. (1994). Duhovnost, psihijatrija i mladi, Naučna knjiga, Beograd

13. Breitenfeld D. i Wolfl D. (2010). Alkoholizam, PIPA, Rijeka, str. 186.

14. Burgess P., Pirkis J., Coombs T. & Rosen A. (2010). Review of recovery measures, Version 1.01, Brisbane, Australian Mental Health Outcomes and Classification Network

15. C. Attkinsson, (2012). Client Satisfaction Questionnaire, Administering and Scoring the CSQ Scales

16. Capponi P. (1977). Survivors Organizing Guide to Surviving Organizing, Toronto, Leadership Facilitator Gerstein Centre

17. Casey D.E. (2005). Metabolic issues and cardiovascular disease in patients with psychiatric disoders, American Journal of Medicine Supplements, 2118, str. 15–22.

18. Chinman M., Hamilton A. and Butler B. (2008). Mental Health Consumer Providers. A Guide for Clinical Staff, Pittsburgh, RAND Corporation

19. Cleary M., Horsfall J. and Hunt G. (2003). Consumer feedback on nursing care and discharge planning, Journal of Advanced Nursing, no. 42, str. 269–277.


132

20. Cleary P. et al. (1991). Patients evaluate their hospital care: a national survey, Health Affairs, No. 4, str. 254–267.

21. Clinical Practice Guidelines (2005). Treatment of Shizophrenia – Psychosocial Intervention, Canadian Journal of Psychiatry, Vol 50.

22. Corbière M., Samson E., Villoti P., Pelletier J.F., (2012) Strategies to Fight Stigma toward People with Mental Disorders: Perspectives from Different Stakeholders. The Scientific World Journal, Vol (2012)

Dostupno na web adresi: http://www.hdc.org.nz/media/199083/mental%20health%20and%20social%20inclusion%20concepts%20and%20measurements,%20june%202009.pdf (pristupljeno 25.02.2015.)

23. EMCDDA Country overview: Bosnia and Herzegovina, 2013. Dostupno na web adresi: http://www.emcdda.europa.eu/countries/bosnia-and-herzegovina (pristupljeno 25.02.2015.)

24. Enhancing Program Preformance with Logic Model, Board of Regents of the University of Wisconsin System. Dostupno na web adresi: http://www.uwex.edu/ces/lmcourse/interface/coop_M1_Overview.htm (pristupljeno 25.02.2015.)

25. Faulkner A. (2004). The ethics of survivor research, Bristol, Policy Press

26. Faulkner A. and Thomas P. (2002). User led research and evidence-based medicine, British Journal of Psychiatry, no. 180, str. 1–3.

27. Federalno Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske (2009). Analiza situacije i procjena usluga mentalnog zdravlja u zajednici u Bosni i Hercegovini (Izvještaj), Sarajevo

28. Forrest S. et al. (2000). Mental health service user involvement in nurse education, Journal of Psychiatric Mental Health Nursing, no. 7, str. 51–57.

29. Gillard S. et al. (2013). Introducing peer worker roles into UK mental health service teams: a qualitative analysis of the organisational benefits and challenges, BMC Health Services Research, no. 13, str. 188.

30. Gips R.G.T. (2010). The intelligibility of delusion, Current Opinion in Psychiatry 23, str. 556–560.

31. Godin P. Davies J., Heyman B., Reynolds L., Simpson A. & Floyd M. (2007). Opening communicative space: A Habermasian understanding of a user led participatory research project, Journal of Forensic Psychiatry & Psychology, vol. 18, no. 4, str. 452–469.

32. Goffman, E. Asylums (1961). Essays on the social situation of mental patients and other inmates, Garden City NY, Anchor Books

33. Grčić K. (1976). Produženo lečenje i klub lečenih alkoholičara u: Zbornik radova, Niška banja

34. Gross D. et al. (1998). Patient Satisfaction with Time Spent with Their Physician, Journal of Family Practice, vol. 47 no. 2, str. 133–137.

35. Hall J. and Dornan M. (1998). What patients like about their medical care and how often they are asked: a meta-analysis of the satisfaction literature, Social Science & Medicine, vol. 27, str. 935–939.

36. Hanley B. et al.(2004). Involving the public in NHS, public health, and social care research: Briefing notes for researchers, Eastleigh, Involve

37. Hendric H.C., Paraskevas F., Baragar F.D., Adamson J.D. (1971). Stress immunoglobulin levels and early polyatrritis, Journal of Psychosomatic Research, 15, str. 337–343.

38. Hoban R. (2008) Depresija, agresivnost i srčane bolesti, Glas Amerike, Croatian


133

39. Hochmann J. (1971). Pour une psychiatrie communautaire, Seuil, Paris

40. Hudolin V. (1974). Šta je alkoholizam, Zagreb, Posebno izdanje

41. Human Rights Watch (2010). Kad jednom uđeš, više nikad ne iziđeš – Deinstitucionalizacija osoba s intelektualnim ili mentalnim invaliditetom u Hrvatskoj, New York, 1-56432-687-X, (str. 14) Izvještaj dostupan na web adresi: http://www.hrw.org/sites/default/files/reports/croatia0910webwcover_1.pdf (pristupljeno 17.01.2015.)

42. Jaspers K. (1990). Opšta psihopatologija, drugo izdanje, Beograd, Prosveta – Beograd, Prosveta – Niš

43. Jedinstvene evropske smernice za prelazak sa institucionalne zaštite na brigu i podršku u zajednici, Kancelarija Visokog Komesara Ujedinjenih Nacija za ljudska prava, Beograd, str. 27. i 28. Dokument dostupan na web adresi: http://deinstitutionalisationguide.eu/wp-content/uploads/2013/09/smernice_korigovane_priprema.pdf

44. Katz A. & Bender E. L. (1990) Self-help groups in a changing world, Oakland C A, Third Party Publishing

45. Kecmanović D. (2012). Psihijatrija protiv sebe, CLIO, Beograd

46. Kekuš D. (1999) Medicinska psihologija i psihijatrija sa njegom (Praktikum), Beograd, Fineks str. 21–90.

47. Kopelowitcz A., Liberman P.R., Zarate R. (2006). Recent Advances in Social Skills Training for Schizophrenia. Schizophrenia Bulletin (32), str. 12–23.

48. Lamovec T. (2005). Psihosocijalna pomoć u duševnoj krizi, Udruženje za pomoć u duševnoj nevolji „Feniks“, Tuzla

49. Leiba T. User Involvement in Research, u Weinstein J. (ed) (2010). Mental Health, Service User Involvement and Recovery, London, Jessica Kingsley Publishers, str. 162.

50. Leighton A.H. (1960). An Introduction to Social Psychiatry, Springfield, IL, Charles C. Thomas

51. Levine M. (1988). An analysis of mutual assistance, American Journal of Community Psychology, broj 16, str. 167–188.

52. Levitas R., Pantazis C., Fahmy E., Gordon D., Lloyd E., Patsios D., The multidimensional analysis of social exclusion (2007). Department of Sociology and School for Social Policy Townsend Center for the International Study of Poverty and Bristol Institute for Public Affairs University of Bristol, Bristol (str. 21) prema: EU Employment and Social Affairs Directorate, s.d. Dostupno na web adresi: http://www.ileut.org.uk/files/l_social_exclusion_still_important_for_older_people_1.files (pristupljeno 26.02.2015.)

53. Lončar T. (2003). Zdravstvena njega psihijatrijskih bolesnika, Skripta za studij sestrinstva, Veleučilište u Splitu

54. Loss J. and Wies M. (2008), Evaluation von Empowerment – Perspectiven und Konzepte von Gesundheitsforderern. Ergebnisse einer gualitativen Studie in Austrien. Gesundheitewesen (70), str. 755–763.

55. MacInnes D. et al. (2011). Service-user involvement in forensic mental health care research: Areas to consider when developing a collaborative study, Journal of Mental Health,vol. 20, no. 5. str. 464–472.

56. Marcuse H. (1969). Jednodimenzionalni čovjek, Sarajevo, V. Masleša


134

57. Margetić B. and Badanjak A. (2002). Diabetes and hyperlipidaemia associated with clozapine resolved by switching to risperidone, Psychiatria Danubina, 14, str. 225–228.

58. McAndrew S. and Samocuik G. (2003). Reflecting together: developing a new strategy for continuous user involvement in mental health nurse education, Journal of Psychiatric and Mental Health Nursing, vol. 10, str. 616–621.

59. Mehić A. i Sofić S., (2014) Zakonitost smještaja lica sa duševnim smetnjama u ustanove socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine, Fondacija Centar za javno pravo Sarajevo

60. Mehić A. i Bodnaruk S. (2014). Usklađenost propisa o zaštiti lica sa duševnim smetnjama Federacije BiH sa međunarodnim dokumentima, Fondacija Centar za javno pravoSarajevo

61. Mental Health Commission (2009), Mental Health Social Inclusion-Concepts and Measurement. Dostupno na web adresi: http://www.hdc.org.nz/media/199083/mental%20health%20and%20social%20inclusion%20concepts%20and%20measurements,%20june%202009.pdf (pristupljeno 25.02.2015.)

62. Mental Health Commission (2009), Mental Health Social Inclusion-Concepts and Measurement

63. Miller E. et al. (2006). Challenges and strategies in collaborative working with service-user researchers: Reflections for the academic researcher, Research Policy and Planning, vol. 24, no. 3, str. 197–208.

64. Moltu C., Stefanson J. and Svisdahl M. (2013). How to Enhance the Quality of Mental Health Research: Service Users Experiences of Their Potential Contributions Through Collaborative Methods, American Journal of Psychiatric Rehabilitation, no. 16, str. 1–21.

65. Munjiza M. (2008). Njega u psihijatriji, Panevropski Aperion univerzitet, Banja Luka

66. Murray C. and Frenk J. (2002). A framework for assessing the performance of health systems, Bull World Health Organanization, vol. 78, str. 717–731.

67. Newcomer J.W. (2004). Metabolic risk during antipsychotic treatment, Clinical Therapeutics, 26:12, str. 1936–1946

68. Outcome Indicators Framework for Mental Health Day Services, Care Services Improvement Partnership, National Social Inclusion Programme

69. Patel V., Minas H., Cohen A. and Prince M. (2014). Global Mental Health: Principles and Practice. New York: Oxford University Press

70. Perry J. et al. (2013). A systematic review of the evidence on service user involvement in interpersonal skills training of mental health students, Journal of Psychiatric and Mental Health Nursing, no. 20, str. 525–540.

71. Pitt V., Lowe D., Hill S., Prictor M., Hetrick S. E., Ryan R. and Berends L. (2013). Consumer-providers of care for adult clients of statutory mental health services. Cochrane Database Syst Rev. 28; (3)

72. Rea C. and Rea D. (2002). Managing performance and performance management: information strategy and service user involvement, Journal of Management in Medicine, vol. 16, str. 78–79.

73. Richmond K. and Savy P. (2005). In sight, in mind: mental health policy in the era of deinstitutionalization, Health Sociology Review, vol 13, no. 3, str. 215–229.

74. Rose D., Fleischmann P. and Schofield P. (2010). User perceptions of the outcomes of user involvement, International Journal of Social Psychiatry, vol. 56, no. 4, str. 89–401.

75. Rot N. (1999). Psihologija grupa, Beograd, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva


135

76. Rydon S. (2005).The attitudes, knowledge and skills needed in mental health nurses: the perspective of users of mental health services, International Journal of Mental Health Nursing, no. 14, str. 78–87.

77. Vijeće Evrope, (2013). Pravo lica sa invaliditetom da žive samostalno i budu uključeni u zajednicu, Tematski izvještaj Komesara Vijeća Evrope za ljudska prava (str. 11) Izvještaj dostupan na web adresi: https://www.coe.int/t/commissioner/source/prems/RightsToLiveInCommunity_serb.pdf(pristupljeno 17.01.2015.)

78. Sayce L. and Morris D. (1999). Outsiders Coming In? Achieving Social Inclusion for People with Mental Health Problems, London, Mind Publications

79. Shadish W., Cook T., Campbell D.T. (2001). Experimental and Quasi-Experimental Designs for Generalized Causal Inference, Boston – New York: Houghton Mifflin Company

80. Shadish W., Cook T., Campbell D.T. (2001). Experimental and Quasi-Experimental Designs for Generalized Causal Inference, Boston – New York: Houghton Mifflin Company

81. Situacijska analiza „Procjena potreba za specifičnim programima socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja“, Projekt mentalnog zdravlja u BiH, 2014. god. Dostupno na: http://www.zzjzpgz.hr/nzl/50/promicanje.htm (pristupljeno 25.02.2015.)

82. Smith C. (1992). Validation of a patient satisfaction system in the United Kingdom, Quality Assurance in Health Care, vol. 4, No. 3, str. 171–177.

83. Smith E. et al. (2008). Service-user involvement in nursing, midwifery and health visiting research, A review of evidence and practice, International Journal of Nursing Studies, no. 45, str. 298–315.

84. Storm M. and Edwards A. (2013). Models of User Involvement in the Mental Health Context: Intentions and Implementation Challenges, Psychiatry Quarterly. no 84, str. 313–327.

85. Strategija razvoja mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj (2009–2015. godine), Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske, Banja Luka, 2010

86. Strateški plan razvoja javnog zdravstva 2013–2015, Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske, Zagreb, maj, 2013.

87. Sullivan H.S. (ed). (1953). The Interpersonal Theory of Psychiatry, W. W. Norton, New York, USA

88. Sweeney A. and Wallcraft J. (2010). Quality assurance/monitoring of mental health services by service users and carers, WHO Regional Office for Europe Empowerment in Mental Health – A meeting in partnership with the European Commission Hosted by EUFAMI

89. Swift J. and Callahan J. (2009). The impact of client treatment preferences on outcome: A meta-analysis, Journal of Clinical Psychology, vol. 65, no. 4, str. 368–381.

90. Štrkalj-Ivezić S. i sar. (2010). Rehabilitacija u psihijatriji – psihobiosocijalni pristup, Hrvatski liječnički zbor, Psihijatrijska bolnica Vrapče, Udruga „Svitanje“, Zagreb

91. Tait L. and Lesler H. (2005). Encouraging user involvement in mental health services, Advances in Psychiatric Treatment, no. 11, str. 170.

92. Terry J. (2012). Service user involvement in pre-registration mental health nurse education classroom settings: a review of the literature, Journal of Psychiatric and Mental Health Nursing, no. 19, str. 816–829.

93. Thomas P. (2008). Psychosocial and economic issues related to physical health in psychiatric illness, European Neuropsychopharmacology, 18:2, str. 116–121.


136

94. Thomas S., Shattell M. and Martin T. (2002). What’s therapeutic about the therapeutic milieu?, Archives of Psychiatric Nursing, no. 16, str. 99–107.

95. Townend M., Tew J. and Grant A. (2008). Involvement of service users in educationand training: a review of the literature and exploration of the implications for the education and training of psychological therapists, Journal of Mental Health, no. 17, str. 65–78.

96. User empowerment in mental health (2010). – a statement by the WHO Regional Office for Europe, WHO and Directorate-Generale for Health & Consumers

97. Vehabović F., Izmirlija M. i Kadribašić A. (2010).Komentar Zakona o zabrani diskriminacije – sa objašnjenima i pregledom prakse u uporednom pravu, Centar za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo

98. Vidović Ž. (1980). Ogledi o duhovnom iskustvu, Sfarios, Beograd

99. Vlastelica M. i Pavlović S. (2002). Osnove psihijatirije, Skripta za studij sestrinstva, Veleučilište u Splitu

100. Vyskocilova J. and Prasko J. (2012). Social skills training in psychiatry, Activitas Nervosa Superior Rediviva 54 (4), str. 159–170.

101. Ward L. and Rhodes C. (2010). Embedding consumer culture in health and social care education – a university office’s perspective,International Journal of Consumer Studies, vol. 34, no. 5, str. 596–602.

102. Weinstein J. (ed.) (2010). Mental health service users involvement and recovery, London, Jessica Kingsley

103. WHO & EC. User Empowerment in Mental Health: a statement by the WHO Regional Office for Europe. Copenhagen: WHO Regional Office for Europe, 2010. Dostupno na web adresi: http://www.euro.who.int/__data/assets/pdf_file/0020/113834/E93430.pdf (pristupljeno 13.01.2015)

104. World Health Organization (1996), WHOQOL-BREF, Introduction, Administration, Scoring and Generic Version of The Assessment.

105. World Health Organization (2000). The World Health Report 2000. Health Systems: Improving performance, Geneva, World Health Organization

106. Zdravković J. (2005) Asertivnost – Veštine vladanja sobom, Zograf, Niš

107. Zivlak-Radulović N. i Dragojević S. (2009). Uloga Kluba liječenih alkoholičara u prevenciji recidiva i resocijalizaciji alkoholičara u: Zbornik radova, Treći međunarodni kongres „Ekologija, zdravlje, rad, sport“, Banja Luka, str. 263–265.

108. Zivlak-Radulović N., Mitrović A., Marčeta D. i Šiniković M. (2010). Rad Kluba liječenih alkoholičara u Banja Luci i mogućnosti njegovog djelovanja u specijalnoj prevenciji nasilja u porodici u: Zbornik radova, Prvi alkohološki simpozij Bosne i Hercegovine s međunarodnim učešćem, Tuzla, str. 163–168.

109. Zivlak-Radulović N., Mitrović A., Marčeta D. i Šiniković M. (2011). Uloga Kluba liječenih akoholičara u liječenju iz ugla njegovih korisnika u: Zbornik radova XXVII Simpozijuma o bolestima zavisnosti sa međunarodnim učešćem, Leskovac

110. Zivlak-Radulović N., Mitrović A., Marčeta D. i Šiniković M. (2012). Osnaživanje resursa u borbi protiv zavisnosti od alkohola u Zbornik radova XXVIII Simpozijuma o bolestima zavisnosti sa međunarodnim učešćem, Vrnjačka Banja, str. 265–269.

111. Zivlak-Radulović N., Zorić D., Mišković M. i Maglov T. (2006). Reconstruction programme for Clubs of cured alcoholis in Banja Luka, Materia sociomedica, broj 18(4) str. 195–197.


137

17.2. LEGISLATIVA

Međunarodni dokumenti:

• Akcijski plan Vijeća Evrope za promoviranje prava i punog sudjelovanja osoba s invaliditetom u društvu: unapređenje kvalitete života osoba s invaliditetom u Evropi 2006–2015

• Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom, 09.12.1975., G.A. res. 3447 (XXX), 30 U.N. GAOR Supp. (No. 34) at 88, U.N. Doc. A/10034 (1975)

• Deklaracija Karakas [Panamerička zdravstvena organizacija (PAHO)] (1990), dostupna na web adresi: http://www.xceleratemedia.com/clients/TATC/clients/PAHO_7_23_2010/assets/_pdf/Module1/Lesson1/M1_L1_3.pdf

• Deset osnovnih načela Svjetske zdravstvene organizacije (1996), dostupno na web adresi: http://www.who.int/mental_health/media/en/75.pdf

• Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (1950), dostupna na web adresi: http://www.echr.coe.int/Documents/Convention_BOS.pdf

• Evropska socijalna povelja dostupna na web adresi:

http://www.mhrr.gov.ba/PDF/LjudskaPrava/Odluka%20o%20ratifik.ESP-revidirane-sl.glasnik%208-08%20od%2015.09.08.pdf

• Evropski sporazum o partnerstvu

• Evropska strategija zapošljavanja (1997)

• Jedinstvene smjernice za alternativno zbrinjavanje djece prihvaćene od Opće skupštine Ujedinjenih naroda 2009. god. na 20. godišnjicu Konvencije o pravima djeteta. Smjernice dostupne na web adresi: http://www.zavodsz.gov.rs/PDF/porodicnisaradnik/biblioteka/smernice%20eu%20deinstitucionalizacija.pdf

• Konvencije o pravima osoba s invaliditetom (UN, 2006) – Konvencija o pravima osoba s invaliditetom na bosanskom jeziku dostupna je na web adresi: http://www.mhrr.gov.ba/PDF/Konvencija_bos.pdf

• Konvencija o pravima djeteta (UN, 1989), dostupna na web adresi: http://www.unicef.org/bih/ba/Konvencija_o_pravima_djeteta.pdf

• Konvencija za zaštitu ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u odnosu na primjenu biologije i medicine (1997.), dostupna na web adresi: http://conventions.coe.int/Treaty/en/Treaties/html/164.htm Konvenciju je ratificiralo Predsjedništvo BiH 11.04.2007. („Službeni glasnik BiH“, broj 11/07).

• Konvencija Ujedinjenih naroda za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (1987.), dostupna na web adresi: http://www.cpt.coe.int/croatian.htm

• Madridska deklaracija (1996), dostupna na web adresi: http://www.wpanet.org/detail.php?section_id=5&content_id=48

• Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (International Covenant on Civil and Political Rights (ICCPR)), usvojen 16.12.1966., G.A. Res. 2200A (XXI), 21 U.N. GAOR Supp. (No. 16) at 52, U.N. Doc. A/6316 (1966.), 999 U.N.T.S. 171 – objavljen u “Službenom listu R BiH”, broj 25/93

• Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (ICESCR), Bosna i Hercegovina preuzela sukcesijom 01.09.1993. godine – objavljen u „Službenom listu R BiH 25/93


138

• Načela zaštite osoba s mentalnim oboljenjima i unapređenja zaštite mentalnog zdravlja (UN, 1991)

• Povelja o osnovnim pravima Evropske unije

• Preporuka 1235 o psihijatriji i ljudskim pravima (1994), dostupna na web adresi:

http://www.hraction.org/wp-content/uploads/Parlamentarna-skupstina-Preporuka-br.-1235-1994.pdf

• Preporuka R(90)22 (Vijeće Evrope, 1990), dostupna na web adresi: https://wcd.coe.int/wcd/com.instranet.InstraServlet?command=com.instranet.CmdBlobGet&InstranetImage=570832&SecMode=1&DocId=593426&Usage=2

• Preporuka R(2004)10 (Vijeće Evrope, 2004), dostupna na web adresi:

http://www.coe.int/t/dg3/healthbioethic/Activities/08_Psychiatry_and_human_rights_en/Rec%282004%2910%20EM%20E.pdf

• Rezolucija 1642 (2009) o pristupu pravima ljudi s invaliditetom i o njihovom punom i aktivnom učešću u društvu (Vijeće Evrope, 2009)

• Smjernice za alternativno zbrinjavanje djece (UN, 2009)

• Smjernice za politike zapošljavanja Evropske unije

• Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju

• Smjernice i načela zaštite osoba s mentalnim oboljenjima i unapređenja zaštite mentalnog zdravlja (UN, 1991), dostupna na web adresi: http://www.un.org/documents/ga/res/46/a46r119.htm

• Standardna pravila Ujedinjenih nacija za izjednačavanje mogućnosti za osobe s invaliditetom (UN, 1993), dostupna na web adresi: http://www.un.org/documents/ga/res/48/a48r096.htm -

• SZO smjernice za promociju ljudskih prava osoba s mentalnim poremećajima dostupne na web adresi: http://www.who.int/mental_health/media/en/74.pdf

• Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (Universal Declaration of Human Rights (UDHR), usvojena 10.12.1948., G.A. Res. 217A(III), U.N. Doc. A/810 at 71 (1948)http://www.sostelefon.org.rs/zakoni/12.%20Univerzalna%20deklaracija%20o%20ljudskim%20pravima.pdf

Propisi u BiH:

• Državna strategija nadzora nad opojnim drogama, sprečavanja i suzbijanja zloupotrebe opojnih droga u BiH

• Sporazum o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku kojem se izriče mjera liječenja, „Službene novine Federacije BiH“, broj 89/09

• Ustav Bosne i Hercegovine

• Zakon o ravnopravnosti polova u Bosni i Hercegovini, „Službeni glasnik BiH“, broj 16/03 i 102/09, 32/10 – Prečišćeni tekst

• Zakon o udruženjima i fondacijama Bosne i Hercegovine, „Službeni glasnik BiH“, broj 32/01, 42/03, 63/08 i 76/11

• Zakon o zabrani diskriminacije, „Službeni glasnik BiH“, broj 59/09 i 66/16


139

Federacija BiH:

• Krivični zakon, „Službene novine Federacije BiH“, broj 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16

• Naredba o standardima i normativima zdravstvene zaštite iz obaveznog zdravstvenog osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije BiH“, broj 82/14 i 107/15.

• Odluka o listi lijekova obaveznog zdravstvenog osiguranja Federacije Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije BiH“, broj 56/13, Isp. 58/13, 74/14, 94/15, 12/16 i 25/17.

• Odluka o maksimalnim iznosima neposrednog sudjelovanja osiguranih osoba u troškovima korištenja pojedinih vidova zdravstvene zaštite u osnovnom paketu zdravstvenih prava, „Službene novine Federacije BiH“, broj 21/09

• Odluka o utvrđivanju osnovnog paketa zdravstvenih prava, „Službene novine Federacije BiH“, broj 21/09

• Politika i strategija za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja u Federaciji Bosne i Hercegovine (2012–2020), Vlada Federacije BiH, 2008

• Porodični zakon Federacije BiH, „Službene novine Federacije BiH“, broj 36/05, 41/05 i 31/14

• Pravilnik o izboru, organizaciji i radu Komisije za praćenje zaštite prava osoba sa duševnim smetnjama Federacije Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije BiH“, broj 44/13

• Pravilnik o organizaciji i bližim uslovima prostora, medicinsko-tehničke opreme i stručnog kadra, koje trebaju ispunjavati centri za mentalno zdravlje u zajednici, kao i edukaciji iz oblasti zloupotrebe psihoaktivnih supstanci, „Službene novine Federacije BiH“, broj 73/11

• Pravilnik o standardima za rad i pružanje usluga u ustanovama socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije BiH”, broj 15/13

• Strategija deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne zaštite u Federaciji BiH (2014–2020)

• Strategija za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom u Federaciji Bosne i Hercegovine 2011–2015

• Strateški plan razvoja zdravstva u Federaciji Bosne i Hercegovine u periodu od 2008. do 2018. godine (Parlament Federacije BiH, 2008)

• Strategija razvoja primarne zdravstvene zaštite

• Ustav Federacije Bosne i Hercegovine

• Zakon o apotekarskoj djelatnosti, “Službene novine Federacije BiH”, broj 40/10

• Zakon o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH, „Službene novine Federacije BiH“, broj 44/98, 42/99 i 12/09

• Zakon o krivičnom postupku, „Službene novine Federacije BiH“, broj 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 09/09, 12/10, 8/13 i 59/14.

• Zakon o liječništvu, „Službene novine Federacije BiH“, broj 56/13

• Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom, „Službene novine Federacije BiH“, broj 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09

• Zakon o posredovanju u zapošljavanju i socijalnoj sigurnosti nezaposlenih lica,„Službene novine Federacije BiH”, broj 55/00, 41/01, 22/05 i 9/08


140

• Zakon o pravima, obavezama i odgovornostima pacijenata, „Službene novine Federacije BiH“, broj 40/10

• Zakon o preuzimanju prava i obaveza osnivača nad ustanovama socijalne zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije BiH“, broj 31/08 i 27/12

• Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica s invaliditetom, „Službene novine Federacije BiH”, broj 9/10

• Zakon o radu Federacije BiH, „Službene novine Federacije BiH”, broj 26/16

• Zakon o sestrinstvu i akušerstvu, „Službene novine Federacije BiH“, broj 43/13

• Zakon o stomatološkoj djelatnosti, „Službene novine Federacije BiH“, broj 37/12

• Zakon o vanparničnom postupku, „Službene novine Federacije BiH“, broj 2/98 i 39/04

• Zakon o udruženjima i fondacijama Federacije Bosne i Hercegovine, „Službene novine Federacije BiH, broj 45/02

• Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, „Službene novine Federacije BiH“, broj 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13

• Zakon o zdravstvenoj zaštiti, „Službene novine Federacije BiH“, broj 46/10 i 75/13

• Zakon o zdravstvenom osiguranju, „Službene novine Federacije BiH“, broj 30/97, 7/02, 70/08 i 48/11

Republika Srpska:

• Dokument „Stanje i perspektive razvoja socijalne zaštite u Republici Srpskoj“

• Politika mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj, “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 112/05

• Porodični zakon Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 54/02, 41/08 i 63/14

• Program zdravstvene politike i strategije za zdravlje u Republici Srpskoj do 2010. godine, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 56/02

• Strategija nadzora nad opojnim drogama i suzbijanja zloupotrebe opojnih droga u Republici Srpskoj za period od 2008. do 2012. Godine, Banja Luka, 2008

• Strategija razvoja mentalnog zdravlja u Republici Srpskoj (2009–2015), Banja Luka, 2010

• Strategija unapređenja društvenog položaja lica sa invaliditetom u Republici Srpskoj 2017–2026. „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 44/17

• Ustav Republike Srpske

• Vodič kroz akreditaciju za Centre za mentalno zdravlje, Agencija za akreditaciju i unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite Republike Srpske, Banja Luka, 2008.

• Zakon o dječijoj zaštiti Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 4/02, 17/08 i 1/09

• Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 134/11 i 82/13

• Zakon o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 134/11, 9/12 i 40/12

• Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida Republike Srpske,


141

„Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 37/12 i 82/15

• Zakon o radu, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 1/16

• Zakon o socijalnoj zaštiti, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 37/12 i 90/16

• Zakon o udruženjima i fondacijama u Republici Srpskoj, „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 52/01 i 42/05

• Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 24/10 – Prečišćeni tekst

• Zakon o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima, “Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 46/04

• Zakon o zdravstvenoj zaštiti, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 106/09 i 44/15

• Zakon o zdravstvenom osiguranju, „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 18/99, 51/01, 70/01, 51/03, 57/03, 17/08, 01/09,01/09, 106/09 i 39/16


142

18. PRILOG

Upitnici i skale koji se koriste kao alati pri procesu monitoringa i evaluacije

1. Upitnik aktivnosti i učestvovanja – Activity and Participation Questionnaire

2. Upitnik za mjerenje kvaliteta života – skraćena verzija SZO (WHOQOL-Bref )

3. Upitnik o zadovoljstvu korisnika (CSQ-8)

4. Skala diskriminacije i stigmatizacije (DISC-12)

18.1. UPITNIK AKTIVNOSTI I UČESTVOVANJA – Activity And PArticiPAtion QuestionnAire

UPITNIK AKTIVNOSTI I UČESTVOVANJA

Istraživač postavlja dolje navedena pitanja ispitaniku/korisniku i bilježi njegove odgovore.

1. Jeste li učestvovali u radnim aktivnostima prošle sedmice?

2. Jeste li aktivno tražili posao?

3. Jeste li radili neplaćeno, tj. jeste li volontirali prošle sedmice?

4. Jeste li studirali/učili ili pohađali treninge/kurseve prošle sedmice?

5. Jeste li učestvovali u društvenim ili rekreativnim aktivnostima prošle sedmice?

6. Jeste li i koliko spremni na promjenu?


143

18.2. UPITNIK ZA MJERENJE KVALITETA ŽIVOTA – SKRAĆENA VERZIJA SZO (WhOQOL-BREF)

WHOQOL – BREF

PROGRAM ZA MENTALNO ZDRAVLJE

SVJETSKA ZDRAVSTVENA ORGANIZACIJA, ŽENEVA

Jeste li sada bolesni? Da Ne

Ako nešto nije u redu s Vašim zdravljem, navedite Vaš zdravstveni problem.

Molim Vas, pročitajte svako pitanje, procijenite svoje osjećaje, te na skali za svako pitanje zaokružite broj koji Vam najbolje odgovara.

1 (G1) Vrlo Prilično Ni dobrim Prilično Vrlo

lošim lošim ni lošim dobrim dobrim

Kakvim biste procijenili 1 2 3 4 5

kvalitet svog življenja?

2 (G4) Vrlo neza- Prilično ne- Ni zadovoljan Prilično Vrlo

dovoljan zadovoljan ni zadovoljan zadovo-

nezadovoljan ljan

Koliko ste zadovoljni 1 2 3 4 5

svojim zdravljem?


144

Sljedeća se pitanja odnose na to KOLIKO ste doživljavali određene stvari u protekle dvije sedmice.

Uopće ne Pomalo Umjereno U U

znatnoj najvećoj

mjeri mjeri

3 (F1.4) Koliko Vas bolovi 1 2 3 4 5sprečavaju u izvršavanju

Vaših obaveza?

4 (F11.3) Koliko Vam je u 1 2 3 4 5svakidašnjem životunužan neki medicinski

tretman?

5 (F4.1)Koliko uživate u životu? 1 2 3 4 5

6 (F22.1)

Koliko osjećate da Vaš život ima smisla? 1 2 3 4 5

7 (F5.3)Koliko se dobro možete 1 2 3 4 5

koncentrirati?

8 (F16.1)Koliko se osjećate fizički 1 2 3 4 5

sigurnima usvakidašnjem životu?

9 (F22.1) Koliko je zdrav Vaš 1 2 3 4 5

okoliš?


145

Sljedeća se pitanja odnose na to KOLIKO STE POTPUNO doživljavali ili bili sposobni obavljati neke stvari u protekle dvije sedmice.

Uopće ne Pomalo Umjereno U U

znatnoj najvećoj

mjeri mjeri

10 (F2.1)Imate li dovoljno energije 1 2 3 4 5

za svakidašnji život?

11 (F7.1)Možete li prihvatiti svoj 1 2 3 4 5

tjelesni izgled?

12 (F18.1)Imate li dovoljno novca 1 2 3 4 5za zadovoljavanje svojih

potreba?

13 (F20.1)Koliko su Vam dostupne 1 2 3 4 5informacije koje su Vampotrebne u svakidašnjem

životu?

14 (F21.1) Imate li prilike za 1 2 3 4 5

rekreaciju?

Vrlo Slabo Ni slabo Dobro Vrlo

slabo ni dobro dobro

15 (F9.1)Koliko se možete kretati 1 2 3 4 5

uokolo?


146

Sljedeća se pitanja odnose na to koliko ste bili ZADOVOLJNI različitim dijelovima Vašeg života u protekle dvije sedmice.

Vrlo Prilično Ni zadovo- Prilično Vrlo

nezado- nezado- ljan ni nezado- zado-

voljan voljan zadovoljan voljan voljan

(F3.3) Koliko ste zadovoljni svojim 1 2 3 4 5

spavanjem?


sposobnostima obavljanja

svakidašnjih aktivnosti?


radnim sposobnostima?

(F6.3) Koliko ste zadovoljni 1 2 3 4 5

sobom?


odnosima s bliskim

osobama?


seksualnim životom?


podrškom koju Vam daju

Vaši prijatelji?


uvjetima svog stambenog

prostora?


dostupnošću medicinskih

usluga?


prijevoznim sredstvima?


147

Sljedeće se pitanje odnosi na to KOLIKO STE ČESTO osjećali ili doživljavali neke stvari u protekle dvije sedmice.

26 (F8.1) Nikada Katkada Uobičajeno Prilično Uvijek

često

Koliko često doživljavate negativne 1 2 3 4 5

osjećaje kao što su loše raspolože-

nje, očaj, tjeskoba, potištenost?


148

18.3. UPITNIK O ZADOVOLJSTVU KORISNIKA (CSQ-8)

UPITNIK O ZADOVOLJSTVU KORISNIKA

Molimo Vas da nam pomognete poboljšati naš program odgovorom na nekoliko pitanja o uslugama koje ste primili. Zanima nas Vaše iskreno mišljenje, bilo ono pozitivno ili negativno. Molimo Vas da odgovorite na sva pitanja. Vaše primjedbe i prijedlozi također su dobro došli. Mnogo Vam hvala.

Zaokružite svoj odgovor:

1. Kako biste ocijenili kvalitet usluge koju ste primili?

4 3 2 1

Izvrsna Dobra Prosječna Loša

2. Jeste li dobili uslugu kakvu ste željeli?

1 2 3 4

Ne, definitivno ne. Ne, zapravo ne. Da, uglavnom. Da, definitivno.

3. Do koje je mjere naš program zadovoljio Vaše potrebe?

4 3 2 1

Zadovoljio je skoro sve potrebe.

Zadovoljio je većinu potreba.

Zadovoljio je samo neke potrebe.

Niti jedna od mojih potreba nije bila

zadovoljena.

4. Kada bi Vaš prijatelj trebao sličnu pomoć, biste li mu preporučili naš program?

1 2 3 4

Ne, definitivno ne. Ne, mislim da ne bih. Da, mislim da bih. Da, definitivno.

5. Koliko ste zadovoljni količinom pomoći koju ste primili?

1 2 3 4

Prilično nezadovoljan Indiferentan ili blago nezadovoljan Uglavnom zadovoljan Vrlo zadovoljan


149

6. Jesu li Vam usluge koje ste primili pomogle da učinkovitije rješavate svoje probleme?

4 3 2 1

Da, uveliko su pomogle. Da, pomogle su. Ne, zapravo nisu

pomogle.Ne, izgledalo je da

odmažu.

7. U sveukupnom, općem smislu, koliko ste zadovoljni uslugom koju ste primili?

4 3 2 1

Vrlo zadovoljan Uglavnom zadovoljan Indiferentan ili blago nezadovoljan Prilično nezadovoljan

8. Kada biste opet tražili pomoć, biste li se vratili našem programu?

1 2 3 4

Ne, definitivno ne. Ne, mislim da ne bih. Da, mislim da bih. Da, definitivno.


150

18.4. SKALA DISKRIMINACIJE I STIGMATIZACIJE (DISC-12)

SKALA DISKRIMINACIJE I STIGMATIZACIJE (DISC-12)

Skala diskriminacije koristi se s ciljem uvida u područja života u kojima ste bili izloženi diskriminaciji i stigmatizaciji. Ovaj je upitnik anoniman i koristit će se u naučne svrhe te za proučavanje učinka stigme. U ovom dijelu ankete pitanja su orijentirana prema događajima kada su se prema Vama ponašali NEPRAVEDNO zbog poteškoća vezanih za psihičku bolest. Ispod je navedena lista pitanja. Molimo Vas da pročitate svako pitanje pažljivo i procijenite koliko se pojedino pitanje odnosi na Vas.

Spol:o Muškio Ženski

Dob (upišite godine brojkom):

Dijagnoza (upišite riječima):

Oblik tretmana:o Bolničkio Vanbolnički

1. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno u sklapanju i održavanju prijateljstava? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek

2. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno ljudi u Vašem susjedstvu? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek

3. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno na spojevima te u intimnim (emocionalnim) vezama?

o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek


151

4. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno u smještaju izvan porodice (domovi socijalne skrbi, udomiteljstvo, stambene zajednice, zajednički stanovi)?

o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek o Nije primjenjivo za mene

5. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno u toku Vašeg školovanja (osnovna i srednja škola, fakultet, stručno osposobljavanje i osposobljavanje za posao)?


6. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno u toku braka ili u procesu razvoda (uključujući vanbračnu zajednicu)?


7. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno drugi članovi Vaše uže i šire porodice? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek

8. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno pri traženju zaposlenja? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek o Nije primjenjivo za mene

9. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno kod zadržavanja zaposlenja? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek o Nije primjenjivo za mene

10. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno dok ste koristili javni prijevoz (drugi putnici, pri kupovanju karte, vozači itd.)?



152

11. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno u procesu dobivanja socijalne podrške ili invalidskih penzija?


12. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno unutar Vaše vjerske zajednice (za vrijeme vjerskih obreda, vjerski dužnosnici i drugi članovi te vjerske zajednice)?


13. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno u nekim društvenim aktivnostima u kojima učestvujete (poput Vaših hobija, druženja, odlazaka na izlete itd.)?


14. Je li se prema Vama ikada nepravedno odnosila policija (da su se prema Vama ophodili s manje poštovanja) zbog poteškoća vezanih uz psihičku bolest?


15. Jesu li se prema Vama odnosili nepravedno ljekari i zdravstveno osoblje (doktori opće prakse, stomatolozi, itd.)?


16. Je li se prema Vama odnosilo nepravedno osoblje u psihijatrijskim ustanovama (nije Vam odgovaralo ponašanje osoblja, osjećali ste nedovoljno poštovanja od osoblja, osjećali ste se poniženo od osoblja)?



153

17. Je li se prema Vama odnosilo nepravedno u poštivanju Vašeg prava na privatnost zdravstveno osoblje zaduženo za Vaše mentalno zdravlje (npr. za vrijeme privatnih poziva, čitanje privatnih pisama, postupanje s podacima iz medicinske dokumentacije itd.)?


18. Jesu li se prema Vama ponašali nepravedno na način da ste se osjetili ugroženo (npr. verbalni i fizički napadi, zlostavljanja itd.)?


19. Jesu li se prema Vama ponašali nepravedno pri donošenju odluka o zasnivanju porodice (članovi Vaše porodice, supružnici, prijatelji, stručnjaci)?


20. Jesu li se prema Vama ponašali nepravedno u odgoju djece i obavljanju Vaše uloge kao roditelja? (npr. ponašanje roditelja druge djece, učitelja i profesora u školi koju pohađa Vaše dijete, članova Vaše porodice).


21. Jesu li Vas ikada izbjegavali ili udaljavali se od Vas ljudi koji znaju da bolujete od psihičke bolesti?


22. Jesu li se prema Vama ponašali nepravedno u bilo kojem drugom području Vašeg života zbog psihičke bolesti?



154

U ovom dijelu ankete pitanja su orijentirana prema događajima kada ste ODUSTALI od nekih postupaka koji su Vam važni zbog straha kako će drugi reagirati na Vaše poteškoće vezane uz psihičku bolest. Ispod je navedena lista pitanja. Molimo Vas da pročitate svako pitanje pažljivo i procijenite koliko se pojedino pitanje odnosi na Vas.

1. Jeste li ikada odustali od traženja posla? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek o Nije primjenjivo za mene

2. Jeste li ikada odustali od nekog oblika obrazovanja ili osposobljavanja? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek o Nije primjenjivo za mene

3. Jeste li ikada odustali od stupanja u bliske odnose s drugima? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek

4. Jeste li ikada skrivali da bolujete od psihičke bolesti od drugih? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek


155

U ovom dijelu ankete pitanja su orijentirana prema primjerima i situacijama u životu kad ste USPJELI PREBRODITI stigmu i diskriminaciju zbog poteškoća vezanih za psihičku bolest. Molimo Vas da pročitate svako pitanje pažljivo i procijenite koliko se pojedino pitanje odnosi na Vas.

1. Jeste li ikada stupili u prijateljstvo s osobama koje nisu korisnici psihijatrijskih službi? o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek

2. Jeste li ikada uspješno koristili svoje socijalne vještine kako biste se lakše nosili sa stigmom i diskriminacijom?


U ovom dijelu ankete pitanja su orijentirana prema primjerima i situacijama u životu kada su se prema Vama ponašali POZITIVNIJE zbog poteškoća vezanih za psihičku bolest. POZITIVNIJE podrazumijeva bilo kakav oblik povoljnijeg postupanja i ponašanja prema Vama u usporedbi s postupanjem i ponašanjem drugih u odnosu na Vas prije nastanka poteškoća vezanih za psihičku bolest te u usporedbi s postupanjem i ponašanjem prema osobama koje nemaju poteškoća vezanih za psihičku bolest. Molimo Vas da pročitate svako pitanje pažljivo i procijenite koliko se pojedino pitanje odnosi na Vas.

1. Jesu li se ikada prema Vama ponašali pozitivnije članovi Vaše porodice (uključujući i supružnike, djecu, širu porodicu)?


2. Jesu li se ikada prema Vama ponašali pozitivnije pri dobivanju socijalne podrške ili invalidske penzije?


3. Jesu li se ikada prema Vama ponašali pozitivnije u uvjetima smještaja izvan porodice?o Uopće neo Većinom neo Ponekado Uvijek o Nije primjenjivo za mene


156

4. Jesu li se ikada prema Vama ponašali pozitivnije unutar Vaše vjerske zajednice (za vrijeme vjerskih obreda, vjerski dužnosnici i drugi članovi te vjerske zajednice)?


5. Jesu li se ikada prema Vama ponašali pozitivnije pri traženju posla/zapošljavanja, zadržavanja zaposlenja, prilagodbe na posao ili na radnom mjestu?


6. Jesu li se ikada prema Vama ponašali pozitivnije u nekim drugim područjima života? (npr. bilo kakav oblik podrške nedostupan drugim ljudima)



157


158

ODLOMCI IZ RECENZIJA

Duševna bolest donosi stigmu, oznaku pripadanja grupi pogođenih od bolesti onima koji su oboljeli, njihovim porodicama, a i svemu što se dotiče duševne bolesti – ustanovama za liječenje takvih poremećaja, lijekovima koji se upotrebljavaju u terapiji, zdravstvenom osoblju koje brine za duševne bolesnike. Stigma je signal za diskriminaciju u svim aktivnostima i u svakom položaju. Ljudi koji su bolovali od duševne bolesti nerado se primaju na posao i često se traže svakojake izlike da ih se otpusti ako su zaposleni. To što je neko bolovao od duševne bolesti prepreka je u traženju stana, u stvaranju porodice, u napredovanju na poslu – bez obzira na to što su svi tragovi bolesti nestali. S vremenom, razočarani bezbroj puta, ljudi koji su imali duševnu bolest gube samopouzdanje i često prestaju tražiti ponovno uključivanje u aktivnosti normalnog života. Na upit bolesnici – i bivši bolesnici često će reći da im je teže snositi stigmatizaciju i njene posljedice negoli samu bolest. Te su činjenice navele i Projekt Mentalnog zdravlja u BiH da odabere kao jedan od svojih prioritetnih zadataka uključenje ljudi koji su oboljeli od duševnih bolesti – a i njihovih porodica – u zajednicu. Priručnik koji je sad pred javnošću jedno je od sredstava da se to postigne.

Prof.dr.med.sc. Norman Sartorius Ženeva, 26.12.2017.

Rukopis djela „Priručnik za intervencije socijalne inkluzije korisnika usluga mentalnog zdravlja“ predstavlja značajnu, korisnu i vrijednu stručnu literaturu u oblasti zaštite mentalnog zdravlja. Ovaj je rukopis značajan ne samo za sektor zdravstvene zaštite već i za sektor socijalne zaštite i nevladin sektor. Značaj rukopisa je u tome što se u njemu nude programske aktivnosti s fokusom na oporavak i psihosocijalnu rehabilitaciju s jedne strane, a s druge strane praktične smjernice za aktivnosti promjena u zajednici koje će doprinijeti boljem kvalitetu života osoba s mentalnim poremećajima.

Prof.dr.med.sc. Esmina Avdibegović Tuzla, 06.01.2018.

ISBN 978-9926-8240-3-7