Nermin Sarajlić

197

Propulzivnost zatucanosti - paraplegija etosa�

Ne ostaje mi gotovo ni{ta, ni stvar, ni njeno postojanje,

niti moje, niti ~ist objekat, niti ~ist subjekat, nikakvo zanimanje niza{ta.

Jacques Derrida

Rezultati filozofije su otkriće neke besmislice,

a ~voruge koje razum zadobija pri nalijetanju na granicu jezika

omogućuju nam da pojmimo vrijednost tog otkrića.

Ludwig Wittgenstein

Prvi dan, I don’t like Mondays

Na odmoru, potrbušena tijela po pošljun~anoj plaži, tiskan mnoštvom golaća, glave umo~ene u rebrastu sjenu palme, naslovom knjige, s kojom se borio

da istisne larmu oko sebe, privukao je pozornost opruženog susjeda. Ohrabren tim što ~ita, preletivši fizionomijom pristupa~nosti ovlašno, obratio mu se. Nakon uvodnih izmjenjenih kurtoaznih žetona nije se više skanjivao da otpo~ne igru.Ili što već!Kao domorodac drangulijama bio je privu~en. Magnetski iz dosade. Iš~upan.Jer

� U ponešto stidljivoj, majeuti~koj, razrokoj formi ogled, prije samog poroda, nastoji upozoriti na

lažne trudove cinizma.Ujedno je to treći u kvartetu neobjavljenih eseja radno naslovljenih Crnoberzijanstvo negativnog, koji pored istoimenog, otvarajućeg, ~ine još tekstovi i ]ize i Coelesticij.

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

198

izgovoreno neće pristajati tom licu ne uvede li se ekvilibrirajuća ironija.Ogradio se od arogancije ukalkuliranog neznanja. ^estito, makazama prigodnih polovnih fraza. Ipak, otrovna sluz može oblijevati izre~ene sudove, dobro zateturane ozbiljnosti.Mada su nosili nešto zarazno što iskišemo zahvaljujući zaboravu na zdravlje. Slomio je pluto persiranja i zasuo nazdravivši mjehurićima eufori~no tiradna otkrića:

-Pogledaj koliko je kukavno i gnjavatorsko egzistiranje u jednom jeziku. Znam, znam, mrštiš se i duriš…karikirao je izostanak reakcije… jer tobož u jeziku su ocjedine bitka il’ kako već ide. Vidi, mislim kad smo ovako, raširio je ruke, podbo~ivši se o podgradni zidić, opkoljeni tolikim strancima i oslonjeni isklju~ivo na pecaljku ušesa. Mašta na onom puko auditivnom obilno nadoknađuje ispuštena zna~enja. Svejedno otkud dopire zvuk i jesu l’ tonovi neujedna~eni. Kuljaju trivijalizirane plitkosti intonacija, akcenti korodirani nerazumijevanjem, tembri, boja izašli iz grla ove luckaste dje~urlije ili njihovih nedope~enih roditelja. Svejedno je, sluh se na cjedilu vodi po oskudnim pretpostavkama razlikovanja i nagađajući svrstava. Netom potom izranjavano, bar izmrcvareno ~ulo se obešteti autodiktatom ruganja za sve što protiv volje upije. I za ono ~ega bi se ćoravi imali nagledati. Pa nek’ je i na~uljeno, šta fali! Znatiželja je izaslanik cinizma. Predrasuda? Ne baš, ili ne bez ostatka djeljiva, ~ak i pod najstožim preispitivanjem makar bila rastakana.

Nijansiranja, nije ~udo, kad se propnu u divljem smijehu obiju se u finalu o glavu, rasprskavajući zagrcnutost uokolo i presamićujući ~ovjeka u grotesknom položaju. ^esto nalik suicidalnom kriti~kom gestu. Samo se on može tako mjeriti kad za dlaku promaši mogućnost da se predomisli, a onda uslijedi još stravi~niji šok: naštimani goli nožni palac na okida~u i ćorak su se uorta~ili, ispaljuju tek traumu, sa~mu poniženja, usta zanijeme sišući prazno, zjapeće.

I evo tih sablazni, letimi~no nabacanih. Suton svijeta slike razbijenog u parampar~ad nerazumljivih rije~i. Pa i da se shvataju prigušen im je smisao. E, sad kamo valja odvažno pustit’da oprez prosvira opomene kraj slijepoo~nice?

Zeni~ke sveske

199

- Predajmo se eufoni~noj satrapiji, na momenat! Ne boj se, od babilonskih krhotina nećemo ni pseće kućare istjerat’. Samo pazi, uhodi, pokušaj, oslušni, slijedi onaj ~as kad se mješina rezonancije osovi na obe noge. To uhvati! Oslabljeno je doduše milenijski uvježbanom retori~kom rutinom. Ali je li to bajoslovna artikulacija olakšanja? Uzdah ili usklik ~uđenja kakvim se ne~uvenim oružjem barata? … Nije ~ak morao ići dotle. Mel Brooks je inscenirao tu pećinsku ariju ispuštenim, iskliznulim slu~ajno, a ubrzo namjerno, kamenjem eureke na bosa stopala. Prave prete~e nastanka horova sa nezaboravnim solo dionicama. Bogme biće da bol najbolje školuje, iza svega, na žalost stoji, preporu~uje se, zavodi…

Vje~no mladi razlistali apsurdni humor, sve dok korijen preuzima starenje na se, prikradala mu se primisao. Utom nahrupi šašavi popis, obogaćeni katalog cinizma. Na rogove kakofonije, slutio je, nabacio je uzde i upregao hipoteze što je to prethodilo verbalnoj komunikaciji. Upadice, dresirane, sa žalcima okomile su se na porijeklo jezika koji je zauvijek artikuliranim glasom odijelio njegove izumitelje od “blagoslova sjedinjenosti s prirodom”. Kakvo oduševljenje je mogao izazvati taj pronalazak, uperen katilski protiv nemuštosti, a jezivo udaljen od momentalnog, što zna~i, složeni, dugotrajni procesi su u igri, baš kao i patenti vatre i to~ka, ili stidljivog promaljanja svijesti, za što dokaz pružaju prvi grobovi gdje je ponad lubanja pronađeno cvijeće, dirljivi simboli nemoći, e, o toj ejakulaciji radosti sugestivno danas pri~a svaki halucinogen kad nas odlijepi od prisebnosti koja mori suvišnim zapitkivanjem.

- Zar tebi ne li~e di~ni i dr~ni jezici…nije se stankom tražila metafora, nego šepurila najavu…na bolesti. Raznorazne! Listom, svi. U spektru jednih, u dijapazonu drugih plijeni slu~ajna podudarnost. Ili se adekvacija raspada pred uvrijeđenom gordošću? …Pljunimo to namćorasto!, gazio je i žurio daleko naprijed i skokovito, cik-cak. Evo jedan tad još neizrasli egzemplar što je iz smrti izgradio katedralu, nekima fascinirajuću, kasnije tek proslavljen. Elem, upamtio sam kako je ~ovjek daleko više od onog što bi bio da ga se svede na ono što jest. I daleko manje je kadar biti od onog što opetovano tvrdi da jest, dodajem. Odaje li prvo dojam nao~itosti il’ stoji prekomotno, šlampavo, stoji kako tako dobro dok pokriva goluždravost. Drugo

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

200

naliježe, knap je pripijeno, pretijesno, k’o gaće. Nijedno ne paše korpulenciji manihejstva, mada ga se nipošto ne odri~e.

Stvari, predstave, rije~i - procjepi iz kojih šiklja, veli nam Fuentes, i ovim posljednjim povjerava misiju da pukotine popune. Namakni kome sadisti~ki slušalice da presluša Kagemu{u il’ Zmijsko jaje. Nekom ko i na jedvite jade izlazi na kraj sa maternjim. Giht i tromboza ne ginu svim skandinavskim.

Neće isto tako ni trepnut da njema~ki okiti bruhom naš silom anketirani. Ulan~ava se neodrživost. Japanskom će udijeliti multipleks sklerozu ukoliko se sa vidnom tugom rastane od Parkinsonove boleštine, pod pretpostavkom da zna za nju, rezervirajući je za kineski. Romski mu pati od anoreksi~nosti, rado će mu nakalemiti paradentozu. Baš poput Foucaltova otkrića srednjevjekovna metoda lije~enja ludila šugom. Okvasimo grla!

Esperanto nepovratno ode bijedi izru~enoj paleti boleš~ura. Arapskom i hebrejskom bronhitis koji galopira u astmu. A uš~uva {iboleth-lakmus razlika, dijafragma pulsira i penje se, na vjeke vjekova, amin! Engleski je navukao triper, a promiskuitetno zapušten zaglavljuje sa sifilisom… Dramati~na retardacija išla mu je od ruke. Natrapao je na šaku zrnevlja akusti~ne ilustrativnosti. Unosio se zarazno u reljefnost tonaliteta kod naoko, nasumice regrutovanih izraza. Uživljavao u rezbarije sluha uvjeren da je sjekira zveknula u med. ^ulo trapavo naivno, namamljeno ugođenim akcentom nizova reprezentativnih uzoraka, odjedanput izbliza odalamljeno intarzijom nakaradne spoznaje. Zureći u njegovu bundevu, sablasno prosvijetljenu u po bijela dana, u sebi je mantrao jedino što je umišljao da je ta~no zapamtio. Podboden stopljenim lapsusima, otpor iznutra šibao je sintagmom verklighet nässlorna blomma, nehoti~no temperiranom, ~vrsto ubijeđen da nisu posrijedi koprive, nego upravo tikve…

A ipak je engleski pokorio svijet, bacio ga ni~ice, pa de ti sad razmrsi petljavine podjebavanja, ko koga tu i tamo nateže, koga dopada uloga luda, a koga zbunjena…

Prekapao je po frazištima, na~as odlutavši, a onda bi naglo trgnuo iz šešira…

Zeni~ke sveske

201

- Francuski se zavla~i svugdje. I po prknu znoji presveti instrument. Ta nije l’ Nietzsche ustvrdio da je guzica prvi grijeh protiv svetog duha. Ecce homo, dakle. I da je svijet utoliko sli~niji “uzvišenom izrodu” što i on raspolaže stražnjicom. Ista hereza vrijedi i za vicesakralnost-jezik, naro~ito kod naše mustre, što pozadini ni po koju cijenu neće da iziđe iz hatara. Stoga i jest posebno motiviran za ‘galskog horoš~ića’. ^im god ga stigne - streptokokne ga. Mađarski: žgaravica od ko zna kad neprovarena hunskog paprikaša. Promakla zna~enja izmi~u tlo ispod nogu, međutim, ne smiju uspavati pažnju. Parodiranje ne satjeruje identitet u škripac dekomponirajući babilonski mit. Poveliko pouzdanje bi to bilo u nali~je na tronu. Razgolićenost se probija tek kroz dronjke. Prijevod ne skapava zato od nestrpljenja da našopa shvatanjem ono neizvjesno. Niti da podoji djetinjastost o~ekivanja. Utre stazu kroz banalitet. Poruka lapi pretakanjem. Iz lijevka bije miris izjalovljenog. Kaspar Hauzer spram zate~enog nije bjeloglavi sup, al’ nije ni slavuj. Nit’ zariven trga malaksalo izdišuće, nit’naslijeđeno netaknuti Uhrsprache slaveći cvrkutom razgaljuje…

Izgledao mu je natkriljen bodlerovskom figurom, ponešto namćorastijom od Fanfarla. Isklizavao je iz njene fikcionalne sjene, zapravo.

- U najboljem slu~aju… ponovo je ošinuo - turski koki~a slova u ustima… Možda i kaza~ok raspaljuju, jebi ga, i to na trapezu, da bude do kraja cirkuzanerski.

- Našim si varijetetima onda sigurno namijeno klaunovski herpes…Pošto destiliraš ruganje, samo i ~isto ruganje iz Steinerova napipavanja o “jezi~kim sinapsama i meridijanima identiteta”.

Pretvarao se po upadici da se ~eška. Zapravo je rukom, gotovo na potiljku, natiskao prištić-stripovski obla~ić da ga ne bi odao. Primisao se meko urezala: srećom te se nije dokopao, aromati~nije kudikamo, analogije i iz jezika izdvojio oštre mirise, il’ okuse, ~ak i ljubav kad zanoći pod jezikom iza zape~aćenih usta biva ustajala. Baš kao njegov pjevljivi refren cinizma: da li osjećaš miris Istoka iz usta netom probuđena Nasrudin-hodže. Bandažirao se slikama, izletjelim u~as i opet bivao ranjiviji na cini~ne solilokvije. Sumnja je nadirala i plavila sigurne obale

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

202

jezika, poput plime i oseke, a on potom pomno razgledao i sondirao ljušturice prazna zna~enja, bolje napuštene, isprane i cerekao u~incima. Uspjevao bi na momente hinjeno šašavim nalazima jezik prisiliti da pantomimom izusti priviđenja sopstvene guste jalovosti. Stenografirao je zaleđinu tog muka tako što bi šminkao i isticao nedore~enost u kojoj je jezik nestrpljivo trulio. Homo ludens, kopilan Huizinge, koji uživajući zaživa, i obratno, melodi~no vibrirajući polemi~no-agonalnim. Kao da se zarobljenom u ogledalu nastoji otresti glavobolje. Skoro da je uzviknuo: [ta, šta! Prestani praviti žabice tom iš~eprkanom krhotinom, krausovskom dijablerijicom unatraške Leben-Nebel, `ivot-maglu{tina, kojom minijaturno rekonstruiraš babilonsku kulu.

- A ne, ne! Slovenska grupa je mala, ali odabrana. Uglavnom svrabljiva, ~eše se o svakojaka govna. Suglasnici i samoglasnici grade fatalnu spiralnu ljestvicu po kojoj gladijatorski hazardiraju. Mržnja je tu sedimentirana, valja mulj nadići. Kidišu dok se ne stropoštaju i uspravljajući obave zadatak…

Misao je odzvanjala kako duh nije, srećom, uzoholjeno izbirljiv te se umije svugdje skrasiti. Pogotovo tamo gdje se umislilo zajarmiti ga. Svojevrstan tomogram bljesnuo je, da bi odmah zgasn’o. Nedovoljan i mutan. O~ito! Može li se alopatskom vakcinom uopšte suzbiti poodmakli stadij mizantropije. Kako zajam~iti imunitet? Steći ga prebolijevanjem? Karantinom kako, bezizlazno se zakleti zarazi? Tvrd pazar tako sklopljen stiska da se upiški od strepnje šta slijedi potom. Prešućena mu je, ipak ta krepana pti~ija perspektiva, kljunom pobijena u izvitopereni Abgrund. Forsirano uzvodno gaz regresije brzo je nestajao. Pratio je sa distance kud je sagovornik naumio…

- Kod teških neuro-fizioloških oboljenja lako su ~itljivi tragovi odakle smo se vinuli dovde. Ponešto od tih evolucionih o~uvanih grimasa i tikova koje tada izbiju na površinu prebiva nesumnjivo i u jezicima, koliko god mu drago da sublimiramo razO~aranost tim uvidom. Palcem i kazalcem spravio je jajoliku ništicu na složenice. Daniel Denett, ako se ne varam, otvoreno je ošamario, prilikom nekog intervjua, to potureno, antievoluciono, sujetno zanošenje otmjenom i nadmoćnom sviješću, ukazavši odmah na simptome, latentno kreketanje, na nekontrolirane kretnje punoglavca, nimalo razloga za

Zeni~ke sveske

203

gordost, nonšalantno preska~ući odjedanput privla~nog majmuna, dotad ina~e također posramljenog srodnika. ^emu onda kora~nice i šlageri, naizmjenice disciplina i razuzdanost metafora da avanturu prikažu manje blesavom i više veli~anstvenom.

- Između peraja i krila ugurale su se ruke i nasiljem rada i radom nasilja, pustolovno sagradile zapanjujuće carstvo, skoro nepregledno, ~ije iskustvo je sabrano u univerzalnom jeziku, no vidi vraga, samo siti i zadrijemali nagoni dopuštaju raskoš teatru intelekta koji se i sam ra~va na vje~ne reditelje i dramaturge, u jednom taboru, i statiste i epizodiste u drugom. Komete glavnih rola tu su da munjevito u luku osvijetle farsi~nu scenografiju nepravednog poretka. Ništa se ne duguje brbljivom Adamu, već njegovu ćutljivom blizancu ~ije poruke doplavljuje tišina kona~nosti. I to, što krabe i kornja~ice smisla, priraslice sporazumijevanja, neke zgnje~ene, neke prevrnute, po pijesku neprijeteljstva vuku blijedu nadu. Nepriznati i zaboravljeni, no još i te kako prisutni brat-podstanar nije se obazirao na vrisak okusa po probanoj višnji da dobije naziv, još i manje na polakomljena usta na propovjed, po zagriženoj jabuci. Nije ukora~io u raz-govor. Jedne da zastrašuje, pred drugima da podvije rep, nada se u trk, bijeg da taj poderani poredak zašiva komentarom, krpi i blagosilja ~im prije stigne.

Degustatori melanholije post festum s zaravni svijeta, riješena da se opija vlastitom zagonetkom, previđaju, prije ignorišu, “tajni indeks prošlosti”, a njome je vitlan i na njoj po~iva krajnje sumnjiv kodeks što navodno teži izbavljenju. I prethodni i aktuelni naraštaji složni su uvijek u tom kako su baš oni ti o~ekivani koji će proniknuti misterij. Judaisti~ka predaja svaki nadolazeći sekund tretira kao uzan prolaz za mesiju. Adventisti svih boja takodjer. Njegovo sasma neakademsko kašnjenje pruža invenciji budućnosti sulude opcije, providne pobude, ne~asne prste, iskrivljeno lice od žestine koncentracije da umijesi onaj najbolje, Voltaireom, uređen od svih svjetova…

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

204

Inventar cinizma provaljuje s obaveznom ~a~kalicom među zubima. Namiren i raskomoćen, zabarikadiran komforom, nepropusan saosjećajnosti, lijen za bilo šta više od poze potcjenjivanja. Izvještio se da prepozna labilne stepenice zatucanosti koje vode u mrklinu animalnog, “gdje sobom omeđena i zape~aćena” elementarnost bludni~i, likuje, preživa i reži dok crno-bijelo razabire konture svijeta. Benjaminov anđeo povijesti, Kleeom nadahnut, naslijepo srlja unatraške, zaklanjajući krilom prizore gomilanja razvalina iza njega i pod njim, e, to je zatucanosti kontrapunkt, iz kog sa~ini sklonište, nastanjujući derutna zdanja anahronog, a u stopu uhodi je cinizam, u rukavicama, investirajući u taj posjed - slumove otužnog - jer mu ta inicijativa omogućuje da piša s uzvisine, platoa nadmoći, pošto se prethodno obavjestio o smjeru vjetra.

U stvari, zatucanost se cijepa i razlama na krvožednost i blaziranost, dva ishodišta mumificirane svijesti, koja baza po svom svodu. Prva lupa ~im primijeti ogledala kritike, druga im se krevelji, galantno izmirujući naru~eno, spokojna što su i dok su na prodaju, ne cjenka se odrazom, smatra ga zanatski izvedenom, nasmijavajućom podvalom. Kod beskućnika što prebire po kontejneru i dubokim basom veli~a gordost antropologije, zbrisao registru zapomaganja, štucka i mrmolji u njedra melodiju internacionale, bog zna otkud mu se uvrtila, zacijelo se neće naći zatucanost. Naime, može ga se nedužna zateći da nostalgi~no pilji tek u pokoju tapiseriju ili bareljefnu gipsanu plo~u odba~enih herojskih figura lijevih utopija. Rjeđe desnih mustri i faca. Njihov topos konzerviranja je, zlu ne trebalo podrum pod tonom, do dvije ćumura. Balkanske {pije!

Elipti~nost aforisti~nih iskaza mu je obijala bravu ne bi li otklju~ala imaginarna vrata odakle će izbiti radioaktivnost. Tragao je za poluraspadom u jezik pohranjenih poganih ~injenica iz kotla povijesti. Kao da se iz nekog bezazleno ispup~enog bon giorno mogu istjerati il’ nazrijeti karikaturalne grimase razmetljivog Musolinija na balkonu. Destruktivno je prenosivo i istovremeno useljivo/iseljivo, utjerivo. Ne pružaju mu rije~i zavi~ajno gnijezdo zabadava. Ono naprosto siluje i njih kao i sve drugo. Utrpava u njih, za izvjesno vrijeme, da bi bilo katapultirano u ništavilo iz kojeg je izmigoljilo, izleženo kondenzacijom suludosti i beskarakternosti. Primordijalno, atavisti~ko, barbarsko šminka svoju pojavu žargonom, a odapete lozinke privilegiraju kamuflirane hulje. Krv i tlo, na primjer, oteti i ucjenjeni pojmovi, teško, odnosno nikako otkupljivi u kombinaciji. Trube i urlaju kako zakrviti do izdašnih plodova svugdje zasađenih, svugdje i uspjevajućih, pa samim tim ~ine

Zeni~ke sveske

205

obilne i bujne vegetacije predrasuda. Kako demonstrirati te davno standardizirane onomatopeje bjesnila? Jezik neo~ekivano priska~e u pomoć. Bodljikave glasnice već obavljaju razvrstavanje pod znanom parolom demoliranja: Arbeit macht frei.

Sutradan, Goodbye Ruby Tuesday

Kvadrila toples nimfi ispod njihovog ležišta ušiljio je jutarnju propovijed i naelektrisao zrak. ^ist pogled na hladnim morem našušurene bradavice-potenciometre senzualnog prijenosa njegovom sagovorniku ublažio je ju~erašnje muke od pretjeranog kvarcanja na suncu.

Prostituirajuće i promiskuitetne metafore odista veoma, veoma rijetko dožive orgazam s klijentima od pojmova. No ta okolnost većinu njihovih roditelja i vlasnika ne sprije~ava da ih uporno i redovno na uzicama podvode, voajerski opijeni. Uspaljenice zauzvrat svakom ukazanom zgodom insceniraju strasni kurvaluk. Jezik također u svom hrlenju ka slikovitosti pre~esto mobilizira i faunu. Berlinovim ježu i lisici pridružuje se cijela menažerija. Nimalo nije za~udo ta sumnjiva predusretljivost analogije. Dovoljno je pomisliti na glodare. E tu se vu~e istina kao pokretna vojska metafora. Jer malo ko, niko bi već bila manijakalno nezajažljiva tvrdnja, odolijeva napasti da bude ~ovjek resentimana. A on je po Nietzscheu “poput lova~kog psa” koji njuši samo tragove. Kad smo tako uronjeni u jezik i njegovu nezadovoljavajuću ekspresivnost, kako je to potkožno suflirao njegov oponent, u još porazniju, nezalije~ivu dimenziju provizornosti komunukacije, neustavljivo bivamo otplavljeni do ruba bezdane demencije. O izostanku ili prepuštanju vrtoglavici od tog saznanja škropio je sarkasti~nim tiradama za i protiv. Međutim, još bolju kinomantiju od Zaratustrina tvorca u odgonetanju karaktera pruža jedna Tavernierova nezaboravna opaska o tome zašto psi njuše jedan drugom stražnjice.

Naime, te prgave i lajave personifikacije homo erectusa u doba dok su još vladali svijetom, pri održavanju kongresa ~marove su deponovali u garderobu. Nenadani vjetar ih je raspuhao na sve strane i otad se njuškaju tragajući za svojim i dok zabadaju njuške u tuđe eto, zaborave na svoju bol.

Naravno da mu se nije mogla pripisati nikakva mediokritetska zatucanost, ali izvjesno nadahnuće i alibi joj je nutkao. Pošto ishodišno pulsira u njoj, maltretirajući spodobama kojima je ova ionako prenaseljena. I što je gore, na

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

206

svaku potrošenu, jednom upućenu u formu lai~nosti, ishabanu, usvoji dvije nove, najmanje. Zapravo, aveti zatucanosti su feniksi. Oktopodi, da bude manje egzaltirano. Regenerativnih pipaka koje uvla~e u šupljine tuđih intimnosti. Taj dupe-glava nazor bahato šparta između strogo zadanih polova gore i dole. Esherichia iz suterena ushićena je i povremenim boravkom u geleriji. Provodi se svojevrsna elektroliza zamršenosti svijeta, koji se olako cijepa između katode i anode ~emernog mišljenja. Po ponašanja također.

Odzvanjale su mu još uvijek ju~erašnje primjedbe anglomaniji koju dešifrujemo iz sveprisutna parrot-englisha kao i o hindu kastinskoj hipohondriji. Mimo argumentiranog skepticizma u raskalašne tehnologije vokabulara instrumentalizacije duha jezika, ipak se nije moglo otresti utisku da prigovori ne streme dalje od dodatnog crvoto~enja dobro izbušenog, poput sira, uzrelog, common sencea. Klupko iracionalnog iz kog se pletu ~ipke antisemitizma, rasizma, šovinizma, ksenofobije - vinjetice i minijature nad kojima su iskapane o~i - bod po bod, vijek po vijek do remek - djela, dekorativno-atraktivna inhumaniteta. Razaznaju se retori~ki zgusnuti tipovi prezira, gnjeva, nepoćudnosti, gnušanja, mržnje, laži…

- …Pa da, fokusirano se veze, kuki~a na razboju ljudskih kostiju utopija pod credom ne lipši magar~e dok… O tom nali~ju bar nema spora. Okajavajući Pad u jezik i otkupljujući blato, u kome je zapela i zaglavila, nikud ni makac, otkupljujući ga grn~arijom amajlija protiv svega izvan sebe, zatucanost slavi svoju bogomdanost. Pomisli na recidiv, Sionske protokole, prokazanosti uprkos, što proizvode. Dan danas. Obrati pažnju na breme bijelog ~ovjeka: kako neumorno travestira balaste kolonijalizma - ropstvo, lin~, geta. Na stranca ucijenjenog gostoprimstvom, iskorijenjenog iz jednog bezumlja, asimiliranog u drugu sumanutost, kao i pripadajući jednako izluđen, bjesomu~an kapric toj tržišnoj logici prihvatanja. Krvave cash-transkacije, nema sumnje. Na pobunu na izdisaju, prije nego li je polu~ila ikakvu dramati~niju promjenu. Maksima te ubajatile sablazni sad je malo došminkana, je~i ili cvili ovako: `enom se ne rađa, `enom se posustaje. Pod gazdom i gazdovanjem može bit’ tek ortak na neku, do treće valja puno vode proteć’. Jebeš ćoroviće!, ne Svetozara, već ćorkane, sve one silne što škilje, urokljive.

Zeni~ke sveske

207

- Jezik njeguje bogme te onanijske strategije. Onanijske, da, dobro si ~uo, u smislu: stari zanati ne izumiru lako, bez predaje prometnu se u što god drugo, dok mi zatrpavamo i sahranjujemo uobražene leševe. Prazninu prepariranu našom voljom. Placebo življenja nabire fizonomije u facijalis osmjeha. Velika šteta! Servilnost se iskola~uje i kulu~i za surogat-dopingom. Maskerada svakodnevice hihoće i trza pau~inom kvaziužitka svoje neotuđive marionete. Teško ~ak i da zaptivene monade hrkanjem paraju smolastu ubogost. A ko to i gdje se, preklinjem te, tako žestoko, tako pretrže, prekinu od zauzimanja za njih. Uštrojeni prirodnim ritmom smjene dana i noći kotrljaju se do groba, skupa sa svojom bogohulnom bogogojaznošću. Nešto bolje stoje oni što zveckaju lancima privilegija, ližući usjajenu dlaku pripadnosti izlizanim avlijama, dok i njih u~as ne zapadne žardinjera vje~ne grude, elem, kako bilo da bilo, sve u svemu, svaki šanac fasuje svoju krticu, a jedino tad se prepredene krepaline zagrcnu i opomenu zemljom. Zar nije upravo tvoj Barthes uzviknuo da je jezik fašizam, a na drugom mjestu da je bolest, jer nagoni da se njime i kroz njega vidi…a taj privid, taj kolaps izvjesnosti, izdržava li se, to “razlijeganje jeke” i toliko “podrhtavanje smisla”.

U Sridu

Iz razl i~it ih smjerova, natovareni rekvizit ima, razgaćeni, sa još nepoodmaklim pivskim trudnoćama, evo ih, opet skupa, na dva dana starom mjestu. Ekipu koja dobija sun~anicu ne treba mijenjati. Uskoro na zidić ponad njih stiže dupli espresso.

- Sad ću ti iznijeti jednu parabolu koje nema boga da se otresemo. Ni na jednoj ravni. Njeno presudno zna~enje propinje se u nama u kriznim momentima poput onih Denettovih evolucionih faza koje izbijaju kod težih regresivnih bolesti i precvikaju nam kreacionisti~ke zanose i iluzije o porijeklu. To su oni nekontrolirani trzaji i meškoljenja što upućuju na žabe i ribe, ili neke bezimene prelazne oblike između beski~menjaka, zglavkara i drugih kojekakvih, raskošno ljigavih kuraca i palaca, koji su nam gmizavo prethodili.

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

208

- E, pa lijepo ćemo se onda danas zaputit’. ^estitam na ranojutarnjoj zacrtanoj ekspediciji.

- Ne boj se! Ni makac dalje od desetog stoljeća. A i odatle na preskok, a dokle, kol’ko do ju~er, dovde, do nas, brate. ^isto da znamo na ~emu smo. I da objesimo izumrlom risu o rep Krausovu dosjetku: porijeklo je cilj. Nek’je nosi u tri… Badava mu ga! Strpi se, vidjet ćeš! Elem, iskopaj kakvo oruđe, posluži se s muzejskih polica ~im god hoćeš, prevrći, razgledaj, ispomozi se koliko ti drago izvorima i rekonstruiraj ga, majci, tadašnji život. Jesi li? Nek’ je mutno, ništa ne fali. Ionako tapkamo uvijek za cjelovitijim uvidom. Eh, pogle, evo nam iz te tmine, u gluho doba noći, tad je to moglo, po prilici, bit’ i znatno ranije od ponoći, strašna lupa o ulaznu hrastovinu na kući, mojih il’ tvojih, svejedno mi je, predaka. Porodica mnogobrojna, nesumnjivo strpana u istu jebaonicu i blagovaonicu, već je na nogama. Prestravljena. Manje-više, al’ joj je ljudeskara od glave prisebna. Znatiželjna! Dohvati mo~ugu dobrodošlice iza vrata i otvara: Ja bu, ja ba! Jebeš ga, nema se kud! Uljeza valja do~ekat’. I to kako spada!

- Nemoj puno okolišit’, hljeba ti. Već razabirem. To je ono doba kad se znojenjem dobijala so za ru~ak. I kad se sjekirom potpisivalo. Sviđali tako pismeno svi ra~uni. Ne romansiraj i ne papri tim negativnim folklornim mirođijama, jasno mi je otprilike kamo smjeraš.

- Neću, neću, ne sekiraj se. Imali su šta vidit’! Pod ~im, pomozi, pod uljanicom, hajde da ne zanovijetamo, ukazala se prava prikaza. Spodoba, da su fino ohrabreni, ustuknuli natraške, odakle se spremno u po~etku sjatiše.

- Ne razvla~i, zamolio sam te.

- Dakle, pred njima je prava mumija. Njima je to, naravno, nepoznato. Vide ~o’ek skleptan i zamotan od peta do tjemena, kroz trake nekakve kraste i osušena krv i prljavština. Naslijepo se zalijetao u tom luđa~kom kombinezonu, pa bi zastao, otpo~inuo, da na dva

Zeni~ke sveske

209

jedina otvora uzme daha. I sopće pred njima. U dilemi, primjerenoj onodobnim obi~ajima, da l’ da ga nahrane il’ zatuku, tajac upitnim pogledom prekida domaćin, upućen starici od nekih tridesetak i kusur, koju od groba kao da dijeli još samo taj napor amanet-odgovora. Nataložena tegoba iskustva zdušno preporu~uje baš nju da presudi. Mumla i gazda to prevodi, priđe i š~epa s leđa nakazu i odveže mu jedan ~vor na vrh glave, odmota, kad tamo na užas, na volju ti, izbijeno il’ iskopano oko, svježa, koliko klimatski uvjeti dopuštaju, prazna o~na duplja. Tu tek sad nastupi pomama. Izbezumljeni ukućani, bubetajući putnika namjernika istjeraju dalje od njihova ognjišta, na drum, nizvodno od njih. Kud sad hoćeš da ga pridignem?

- A, to nije gotovo? Još? Ni izbliza? Ma hajd u prikraćeni ..rac! Obećao si preskakat vjekove, izvoli...

- Prije tog dozvoli. Znaš da se negdje u L’Homme nu veli otprilike da kad izdišu mitovi, e, onda muzika preuzima mitsko, onako isto kako kad skapavaju vjerske poruke, umjetni~ka ostvarenja bivaju svetim. Znaš to? U redu. Al’ šta kad te jednoži~ane naprave i gudala nikad nisu odba~ena, no još, ako ne i žešće, zavijaju, a ona prateća bajanja su se prekomotno udomila u epskom blagu, preko njega štovana, takođe s istim žarom, gdjekad s gordošću i nostalgijom za sirovošću i surovošću, SS-receptom, provjerenim, najzad pronađenog identitetnog spokojstva.

- Nije valjda u grudima gorštaka koje seciraš da su samo gvožđa razapeta za sve što izvana doluta? Smanji taj idiosinkrati~ki doživljaj! Bar svedi na razmjere s kojima se da nositi. [krtariš i sa smokvinim suhim ispucalim listom, goluždravost, opscenim motivirana, tebi na dušu!

- Dobro, eto neka nes/p/retnika naših proporcija, al’ nije sam, više njih tumara poviješću, o, bogme, kudikamo više. Mnoštvo jedno. No držimo se našeg strašila. Skoro sam u napasti dat mu ime, kad ga tim ~inom ne bih još više osakatio. Obilježio, to posigurno, dodatno. Pa da mu ne zagor~avam? Ionako nikud nije jadni~ak prispio. Dosta

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

210

mu i njegove muke kad udara samo na one koji gledaju svoja posla. I nikom ne rade o glavi, djelju i zalažu se svojom osušenom brigom s tavana i iz magaza. A i nas otpitaše ti zalogaji. Hranjivi da ne vjeruješ. Otud nam jedrost u tragovima.

- ^udo ne kitiš više dug za baštinu?

- Potjerajmo mi periodizaciju, pa što istjeramo! Da razvežemo ovu živu uspomenu na pomenutu kulturnu hibridizaciju. I sa~uvajmo jedinstvo: mjesta, vremena i radnje. Domicilni Odisej ne navaljuje više istom snagom, iscrpljen je zaboga. A sve drugo je isto. Evo ti ga na, uo~i samog dolaska Otomana. Pogano strepeće i prijeko iš~ekivanje. A ipak toliko nemušt nije da pobrka sebe s tim mesijanstvom. A i izbe su sad nešto impresivnije no onomad, manje na osami. Nekako sve nijansu rafiniranijeg zejtina, tadašnjeg jedinog poltronskog maziva. Gotovo ne~im između lupe i kucanja se sad najavljuje. Posada, opet, jednako strahuje. Izviđa oklijevanjem i umal’ prije vremena ne zareži – mašala! Zna se otet’! Izleti samo od sebe, ~isto da kolaboracioniste oda. Tako je, šta ćeš: nevakat se ušunja, opitomi javkama svoj hod. Prethodnice novog osvajaju i zavode, adaptivan do nemoći sklop. Otpetljaće mu ipak i drugi ~vor. Nemoj ni sumnjat! Suzdržani su s naumom da ga baš oni umlate. A i fama kola, mutira, širi se, i do njih dopire. Saosjećajnost ne iznevjerava. Doduše, oslonjena na radoznalost, a ova opet po~iva u turobnoj ~injenici da sve drugo prevazilazi njihove moći. Prizor sad međutim ulijeva i nadu. Drugo oko ima, fali mu tek jedno uho. Nije oslobođen još toliko da usje~e štap za prtljag, i uprti gaće na njemu, mada, vidi da mu nema druge, do put pod noge, cesta puca pred njim. Ispraćen kako dolikuje, povicima bodrenja, izgubi se u daljini. Srećom, ne zadugo.

- Poentiraš li ti upravo tom ibis redibis... dikcijom i parodiranjem so~nosti divljih apokrifnih saga. [to ga više vijaš po tim nepristupa~nim konfiguracijama? Pardon, konfabulacijama.

Zeni~ke sveske

211

- Reljef stoji kako stoji, da znaš, postojan i na tvoja i na moja zaljubljivanja i proklinjanja, a ni unca tuđeg neba grijat neće k’o... da ne naprđujem sad o tome. Ko kržlja, a ko buja i pod kakvim okolnostima... Uglavnom, naš podstanar, žrtveni jarac, progonjenik, pustolov, glasnik, beskućnik, kako god, ne polaže mnogo na vokaciju i titule, ne dangubi, ima i pruža ~udovišne korake da sustigne civilizacijsku avet, da mu skroz ne odmagli, a ta ne ~eka... Na pragu je, na domak dolaska onih zbog kojih će se zažaliti naše gore bor, onih što će u isti ~as iznjedriti našeg jednog pijemonteza, revolveraša odnedavno, ~as Robin Hooda, ~as Don Quijotea, ~as Jacka Trbosjeka...

- Da smo leprozni ne bi potezali ~ak ovamo, neko će kazat... Ima tu grumen koje~ega. U međuvremenu zadana maršuta od nemila do nedraga upristojila ga je dotle da nije im’o otpadni~kog ruha bio bi prihvaćen k’o i ostali bogalji, možda bi se gdje god i skrasio, pustio lozu, ovako... zvoni, nalego, ulubi zvekir, pale se svjetla, dvospratnica je u pitanju, nadstrešnicom zaklonjen izburgijat’ će izokola, natjerat’ da ipak promole nos. Ružna li prosjaka, za ime svijeta i boga miloga! Daj ga odveži, il’ prvo valja zvat’ žandare... Kojim redom? Sunce ti žarko, obje su mu ruke prebijene, a na desnoj uredno obrezani prsti, bože sa~uvaj, ogrni ga ne~im, crknut će ovako prebijen, go, bos i poderan. Uma~e, ode, nek ide, daleko mu lijepa kuća... Odbor za do~ek je odigrao svoje besprijekorno.

- Ma daj, jebi se, skidaj ga skroz! Da mi ga nećeš lomatati do prve, pa potom i druge Jugoslavije, smucati bog zna kud u oba rata. Striptiz i ta~ka!

- Evo, evo, odmah, bez brige, ne ljuti se! Znaj da nije krasan prizor.

- Samo ti daj!

- Evo, na! Pogledaj na šta je samo osovljen, al’ jebi ga, drži se. Nema ga zašto paš~e ugrist. Malne ništa. Strogi nagi jad. Utvara, ništa drugo!

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

212

- Narodni duh!? Jesi l’ to uvrtio da mi sine? Starosjedilac nesvjesnog, rastjelovljenje naših okrutnosti, mentalitetni etalon... [ta? Do đavola, što?

- Ne branim ni jedan od tih naziva, al’ se također ni ne odaziva ni na jedan.

The Man who was called Herr Donnerstag

- Kojim slu~ajem da je pred nas tresnuo, iznebuha, odozgor s bedema stijena, ili izronio, onaj tvoj ju~erašnji ubogi žgoljo, goluždravac, krepalina šta je već utjelovljavao, usidjelu savjest koja nije niuzašta srasla, ni uz kakvu sladunjavu dogmu, autoritet, e, da se on, onakav kakav je, promolio iz vode neopažen i banuo među nas, sa sigurnošću ti velim, ne bi izazvao nikakvu pometnju. Ni truna senzacije. Naprotiv! Izvanredno bi se uklopio u ovo naše šaroliko društvance maćuhica.

- A to bi bilo, što?

- A šta drugo do mlohave ćunice, mal~ice hotimice slijepljeno kodirane. Pa ti pogledaj kako neo~ekivano jezik spašava.

- O, nipošto, tek pridržava bezrazložno gordu mješinu od urušavanja. Da se ne skaši na hrpicu. Iz koje štr~i pomenuti punoglavac. Ionako od nje ne preostane ništa drugo do koja šaka pepela kojim ni povjetarac ne možeš ~estito zadeverat’. Samo što onako uzgred zasmijava, a i to jedino ako duhovitost presretne, il’ pretekne ridanje.

- Ne bih se baš složio!Ipak lijepo je re~eno, da kako god siromasi u oskudici svega žva~u rije~i, e pa, tako i Sfingina dosko~ica kad krene hramati sa svim, ne samo s potencijom, prebacuje akcije u rije~i, makar bile i blijedi tragovi nekadašnje vita active.

- Da, da! Svakako! Tvoj filozof, je li to još jedan miljenik iz plejade mudraca, zaboravlja dometnuti da po obroku, svejedno imućan

Zeni~ke sveske

213

ili švorc, njegov preživar obi~ava ~a~kati ostatke, mrve, tragove punog organskog zna~enja odakle vuku porijeklo i zaudaraju na tvarno, manje više svježe, manje više ustajalo, bajato ili so~no. Svi oni-ima ih legija-koji stoje van Moći, sijaset, tma i tmu{a, primorani su da kradu jezik. Zavodnik o~ito, bez ikakvih predrasuda, ali im je uslužan, nosiv, bez limita, pruža im prijevoz. Azil! Napušten od duha, okreće se Moći, preživljava na Njenom kruhu i vodi, odrađeno, potom oživljen potresno svjedo~i o tom martiru.

- E, vidiš, ovdje kod ~išćenja ~eljusti, site pretpostavljam, mada nisu sve rije~i isto hranljive, propinje se famozna razlika. Siromašak iz nosa, uzgred budi navedeno,uvijek zabodena u nedovoljno, probira najdeblju dlaku, ulaštenu poput riblje koš~ice, savitljivu i njome ‘frca’ uokolo mrvice ne bi li odao dojam ~ista zadovoljstva. Bogatun pak, e, taj se povla~i u osamu i tamo koncem otmjenosti pili, veze i trza, muzikalno, trun~iće, tragove izobilja koje bi onaj jadni~ak razbacane rado pokupio.Tako ti se odvajkada grizu i sloboda i dostojanstvo, najizvikanije blagodeti upravo od krajnjih parnjaka koji se i bez njih prekrasno snalaze. U svim prelaznim stadijima. A o seksualnim ~arima bu~no i razmetljivo preseljenim u jezik, potpali strasti i otponcu nagona da se i ne pri~a. Međutim, zanimljivo bi ih se dalo podvesti u vezu s pomenutim neprikosnovenostima.

- Nekako mi izgleda da si od po~etka podozriv prema ovoj demitizaciji jezika. Nazovimo je za~as tako. Prešutno, doduše, ipak naslućujem suzdržanost što je finiji izraz za…evo, progutaću klicu uvrijeđenosti. Ali, molim te, ne povla~i analogiju u smislu da se obrušavanjem na jezik itekako zalažem njime samim. K’o, veli se, nožem možeš uskrsnuti ljepotu iz komada drveta, bilo vajanjem, bilo da mu udahneš potenciju zvu~nog, možeš hljeb razdijeliti, i nekom grkljan prerezati, iscrtati potez beskona~nog ~asti pri sepuku i još koješta. To je zamka.

- Jezik zaista kombinira izvršno i iskazno, izražajno i komunikativno. Kondicionalno nije zadihan. ^uva, njeguje, zapostavlja, progoni Smisao kao da se ovaj prepoznaje u tri agregatna stanja. Zastupa, predstavlja i simbolizira, u njega se zavla~e istim pravom i eros i

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

214

thanatos, u oba oblika, performativnu i ‘konstantivnu’, rigor mortis neverbalnu, želja dobija krila, traganje smjer, možda korito, grije i hladi usamljenost, zagovara je i pretpostavlja stvarala~kom impulsu, duh, misao nemaju odanijeg, ali i neslavno sasvim, poslušnijeg saveznika i istrajnijeg neprijatelja. Nekom saopštava smrt ili doživotnu robiju, jeste ~in, nesumnjivo, i gest i instrument dobrote i vrline, lijek dobijen iz otrova, predvidio ~ak i posljedice predoziranja, kvasac nade, podivljali poligraf, ogledalo u koje je stvarno izmigoljilo, kao u svoje onostrano umaklo. Obuhvaćen vlastitim pronalascima, međutim, inficiran i aficiran ultimativnom funkcijom salto mortala, na koncu -“odaja odjeka”- sunovraćuje u sebe, u bezdan ili lavirint onog, poznaješ to već, kako nikad i nigdje, ni u jednom od varijeteta nije još govoreno i kazano, nedovršiv, nepregledan, neprotuma~iv, neiscrpan i to nekog o~arava nekog opet razo~arava, nekog skamenjuje drugog pogoni.

Ugazili su u ljepljive didaskalije obojica, s kiselim izrazom.

- Dok ti kapljice znoja ne osole o~i, osmotri malo, što si se samo navrz’o na muškarce. Biće ti jezik od pomoći, s povjerenjem mu se prepusti, nek’ te vodi da dangubeći pogledom ustanovljuješ, lijevo - desno, gdje i kako vajna Ljepota u hitnji kupi prnje, oprezno se iskrada, a Ona, cijenjenija kudikamo, unutarnja, ~uveni dražesni Rilkeov posljednji veo na Licu Užasa u svom klizanju, svla~enju još je diskretnija, rijetko će se, simultano pobrkano, prevesti sa podmuklija. Nju je drugi pjesnik imao u vidu kad Je opsceno nasađivao na koljeno, pridizao zapravo svileni Privid, na kojem zanosi, rijetko, do nikad, kako se uzme, ne uspijevaju ostaviti svoje posjetnice. Stoga se Pjesnik i vrpoljio na Montaigneovom tronošcu Muza, kao i prehodnici, alasi, koji su zamišljeno odsjedili svoje na njemu, sipajući bijes i iz bijesa, obijesti štaviše, sve što im dođe na usta kao na cijev fontane.

- Oprosti, doista krvni~ki tjeraš rije~i, iako nisu kamile zna~enja, kroz pustinju neizrecivog, u karavanama, dok ne lipšu, zapućene da svladaju besciljno, priznaju tako poraz kojim se proro~ki opijaš.

Zeni~ke sveske

215

Druga~ije evo, uzdam se nenategnuto, ipak: u što god iz te raskoši nepodesnog, nesavršenog, obnovljivog zariješ znatiželjno rilce, riješen da umrtviš, paraliziraš, ubrizgavajući sumnje, izlaze na otvro~iće tek nedoumice. Najzad nije jezik uto~ište sablasti, nemuštih, pa da, pod kavim god mukama razjedajuće analiti~nosti da ih podvrgneš ‘propjevaju’ slomljene o Novalisovoj istini kao cjelovitoj zabludi. Regeneriraš tek nezadovoljstvo ozloglašenim, katkad, pravo mu budi, “neprotuma~ivim potencijalom”, nerastvorivim, metafizi~kog, ontološkog i spoznajnog taloga, poviješću ideja komprimiranog, otkad ‘smo razgovor i mo`emo ~uti jedni druge, baš kao mi danas, a tovariš se wittgensteinovskim transom porazna otkrića-fantazma na konto jezika, neizravno doduše, kao ljestava kojima se vere, po inerciji navodno, u prazno, nigdje, u vedrijem izgledu u mutno, a k tome još, da stvar bude komi~nija, oslonjene su o ništa i na ni~emu postavljene, s pre~kama napredujuće uobrazilje. Izvini, opet podvla~im, Mel Brooks je u pećini tako šaljivo gorštacima otkrio ljekovitost muzike. Naime, jednom primitivcu u lancu je slu~ajno kamen~ina iz ruku pala na vlastito ili tuđe, još bolje ako je tako, no ne sjećam se, boso stopalo i ta nastala dreka, eureka, netom je iznjedrila sijaset kompozitora. Tvoji uvidi i opservacije prerušeni divlja~ki hodo~aste jeziku s dželatski kultiviranim rutinskim zamasima.

Petko

Dok se ravnao sa sjenom krošnje, predviđajući kamo se pomjera, zapanjila ga je primisao da mu se njegov sagovornik toliko uvukao pod kožu da je razgovor na momente poprimao obrise žu~aljiva monologa. Stoga, skoro pjevušeći zapodjenuo je još jednu kavgu, na tašte, ‘sabahile’:

-So lernt ich traurig den vezicht: Kein Ding sei wo das Wort gebricht.��

-Molim, molim, zna~i danas se ‘upucavamo’ [vabicama, zar ne,

�� Tako sam tu`an nau~io odricanje: ni jedna stvar ne mo`e da bude onamo gdje Rije~ nedostaje,

Stephan George, “Listovi za umjetnost”, zbirka Novo carstvo.

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

216

gospon georgeofan. Nećeš valjda potegnuti i onog nesretnika što bunca o nebesnicima. Onog ubogog ortopeda - logopeda što bos u stopu uhodi istinu, stupajući u nju k’o u tepih. Pobogu, svi pjesnici su razmažena dojen~ad usahlog jezika, doduše možda i jedini kadri isisati koju okrepljujuću kapljicu njegove nedovoljnosti, a baš njime i ni~im drugim, prevodimo svu našu posvemašnju izgubljenost. Njime dovodimo do glasa, bolje reći na loš glas, ono nemušto. Jezik ti je, opkoljen njihovim nadama, pred tim odanim pjesni~kim poklonicima bankrotirao, naskroz, izmirujući svakovrsne hirove, usput civilizirajući dakako, poput Robinsona pred Petkom, u pustom ambijentu bezrezervna uzajamna povjerenja. Tako sehara sa spiskanim blagom u razmetljivoj razmjeni zjapi prazna, srećom da izostaje povratna naplata.

-Evo jedan što ga još nisi spomenuo. Koncem osamnaestog vijeka prvo ga, gle ~uda, pišući materi, nazvao “najnevinijim od svih zanimanja”, a samo godinu matoriji, pošto se orodio s bogovima, kojima je svojstvena nepojamna sloboda, eh, nije oklijevao da dometne, kako je upravo kroz jezik ~ovjeku pruženo, ustupljeno, osvojeno, svejedno, kako hoćeš, “najopasnije od svih dobara”. [to na svjetlu stvara, noću ispara taj proslavljeni dobitnik, istini na volju, i ako ćeš pravo, prije zahod u kom se Povijest olakšava, prazneći crijeva pohranjuje, kad god se preždere slika i prilika istog tog probisvijeta, što se ni~im izazvan pouzdaje da buši vrijeme, umi~e prokletstvu zna~enja, neulovljen, ~ak ni prostornim, a nekmoli kakvim mizernijim identitetnim odrednicama. Ima muda, bez sumnje, priznajem, ali i kilu skupa s njima. Metafore, simboli, alegorije, sve kovanice figurativnog jesu zlatni ekvivalent kojim se plijevi, dobro, nek’ bude, ubire, zadobija, opet ništa drugo do isto to blago. Midin ures moći i udes govora donekle. Slavni tuma~ pjesni~ke kirije kazao bi: usud. Sjaji svugdje i svugdje pritišće poput olova. Pa i pe~e, pogotovu dok se vrelo ulijeva u fetiše matrica. Rimbaud ti je jedan od rijetkih što se otisnuo od ruba. Negdje, ne sjećam se više je l’ mu to sezonski boravak na paklenu ladanju, veli, bez okolišanja, da polako postaje usidjelica, pošto ne može prikupit hrabrosti da ljubi smrt. U nas je ova u ženskom

Zeni~ke sveske

217

klju~u, dakle, pokaje se zakleti veliki neženja zbog propuštene prilike, koje li ironije. ^ekaj, stani, stani, još samo nešto. Svi ti oni, kao i mi, njihovi dužnici i vjerovnici, u isti mah, vrpolje i peglaju dupe, kako ti neki dan rekoh, pa ponavljam, dopuštaš, niš’ ne košta, na Montaigneovu tronošcu Muza i prosipaju obijesno sve što im navre na gubicu k’o na cijev šadrvana.

-Malo mi je to prepripijeno uz jeftino i sirovo: granice jezika tobož su također i granice svijeta, a negdje prijeko, u blaziranoj tmini nedostižnog, neko odbija, uskraćuje vize gomili, koja uz to raste, gomili unesrećenih disidenata, pa se oni listom posuvraćuju u unutrašnje izgnanstvo i otud potresnim fatalizmom svjedo~e većini. Manje-više, ipak više, indolentnih i indiferentnih, jošte više flegmati~nih rado/znalaca. Nekako s onu stranu krivotvoriteljstva antropomorfnih strasti i navada, unato~ redukcionizmu, uprkos nali~ju zahvaćenosti jezikom, uronjenosti u njega, preplavljenosti njime, stoji ona prefinjena primjedba, da i ja tebi ponovim, kako je “~ovjek kudikamo više od onog što bi bio da ga se svede na ono što jest”. Elem, u svoj svojoj nedore~enosti, ipak na nezavidnoj usluzi dežura jezik.

-Opa! Izbili smo na gusto pošumljene stranputice. A šta ako tvom cijenjenom mudracu uz iskaz iz njegova misaona iskustva kako ~itavo pomra~enje svijeta ne može doseći svjetlost bitka, taman onako kako to ~ine nedobronamjerni makroi kritike, podvedemo njegovu ~uvenu sintagmu o mahnitosti bez utjehe. Hoće li se uprkos podlom rovarenju spariti? Bogme hoće! Snošaj atraktivan da leti perje! Izvan sebe su od žudnje i mutna prisjećanja na isto porijeklo, izvorište. Pogledaj, meni se daleko primjerenije ili bar jednako ravnopravno ~ini, da uz Dasein i Mitsein pristaje jedan cijeli niz eteri~nih nepodopština, pod ontološko-metafizi~kom presom izvu~enih. Ako nisu i izdašnije? Te izlu~evine barem više, ne so~nije, upućuju na temeljne odnose. Kao, slušaj: Unterwegssein, Ausserdemsein, Inzwischensein, Sogennantersein, Trotzdemsein, Sogarsein, da ne pretjeram, sad oslušni otpor egzistencijalisti~kih struna – Darumsein ili pak, napuši divlja~ki grudi, kao jedra za bezavi~ajnost, slušaj ih našepurene, Sondernsein, Entwederodersein. I da ne prokopavam dalje, okaniću

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

218

se nabacivanja i podmetanja pluralom, evo ti još samo jedan satirski - preko ontološkog zijeva raskora~ena – Ohnesein.

-Bogme si se navio. Sad se ti, molim te, usredsredi, pošto citiram: “Kad bih bio elokventan kao Demosten, ne bih morao ništa uraditi, osim da triput ponovim jedno jedino: razum je jezik, logos. Glođem tu kost punu srži, i glodaću sebe nad njom sve do smrti. Za mene još uvijek ostaje tmina nad tom dubinom; još uvijek ~ekam na anđela Apokalipse sa klju~em za tu bezdan.” To, crno na bijelo, piše Hamann Herderu. Dakle, nisi jedino ti ošinut kontroverzom, niti ikada kasni kvrga koju nanosi obrušen kamen~ić s urušene drevne kule, vjeruj, da nepogrešivo pronađe nagodnu glavu, bez obzira isturala se ona ili ne. Zato nema potrebe tako revno sabotirati ionako izmaklo kontroli, samourušavajuće, samoobnavljajuće zdanje, niti štiklati osobni neimarski projekt, radno naslovljen - Einstürzende Neubauten - niti se trsiti, niti gorditi, kao žutokljuni dobrovoljac, još gore, razmetati kao prznica, zato~ena u surogat iznađenim o~ajni~kim duhovitostima.

-Griješiš! Nisam nipošto zagovarao odzvanjanje nemuštosti koje bi oborilo, pomelo, ili usisalo svaki propeti sugestivni izraz koji bi je promišljeno prokazao. Stoga me odvla~i na tom pedlju, grudvi zemlje koja blagoslovi mirisom onog koji je natapa mišljenjem, teškim i crnim poput nje same. Nisam, zna~i to provla~io! Prije, i možda, jednu performativnu skepsu što proizilazi, smolasto se lu~i, prijanjajući uz svaku jezi~ku izraslinu, nabreklost, svejedno, ~ini li se na prvi pogled kržljavo bezopasnom ili zloslutno gorostasnom, u svakom slu~aju obujmljujućom, ishodom simptomati~nom, katkad pak, obećavajućom. Taj ne~uveni skandal ide u tom spektru promaljanja. Od tog da biva i prešućivan i precjenjivan kao podrazumijevajuće neizbježan, do tog da ga se gasi privrženim zanimanjem, hipnoti~kim zurenjem u njega, il’ se opet, ognjištarski odano i smjerno osobenja~ki nasljeđuje i održava, mada mrzne dušu.

-Donekle, ali odista samo donekle, mogu se složit’ s tim izubijanim, zateturanim uvidom. Upamti! Pa kol’ko znam, nikakav, ama baš nikakav, pa ni ti, uz dužno poštovanje, maneken-pis, ne uvećava

Zeni~ke sveske

219

ćudi prirodnog, pa tako ni okeanima iskustva svijeta, pohranjena u jeziku i jezikom posredvana, ništa ne prinose curci i pritoke cinizma. Moguće se onima ponosnim na nadmoćnu nadutost izražajnim prednostima nad majmunima i pri~ini kako kod njih prolaze poniženi, ali nikad, ponavljam nikad, uprkos tom sve~anom defileu, teatralnom mimohodu, nikad nisu odsje~eni od jezika i zaboravljeni od njega, niti naglavce izba~eni iz njega, išutirani, ili kao višak, nus-produkt procesa sofisterije, istisnuti iz njega.

-Nikako i nipošto! O tom ti, prošvercovan pod imenom velikog iš~ekivanja, trubi onaj tvoj i bilo ~iji anđeo smaka il’ spasenja, vrlo važno. U po~etku, jednako pristalo zvu~i, i odgovaralo bi, bi prevara, bi udarac, bi pla~, redom il’ naporedo, tako su se, prvi put oglasivši, prepoznala sabraća i obratno. Prepoznala i zagrlila u grubo neotesanom žargonu, žargonu, valjda onih misli koje su strpljiv rad seljaka što kraj kamina griju kosti i sisajući lule odbijaju dimove kao pramenje bogom nalegle ćutnje, taman kako nalaže tvoj filozof. Rije~ jedino reflektira odvajkada isklju~enima njihovu ukorijenjenost u tu surovu igru. Prikrada im se, uvla~i, kola žilama i sabire kao trahon, otrov. Džaba podno Nje lupaju glavu, promukli i iscrpljeni, pljujući unaokolo, il’ među se, opet Njom neprovarenom. Razumijevanje sustiže i naliježe kao mrtva~ki pokrov ispraćajući takvom dobrodošlicom, zapravo katil-fermanom, ~isto da pogorša, ti bi vjerojatno kazao produbi, stvari, mlitavom i nevoljkom sviješću o onom maleckom nedostajanju pa da bude pravovremeno, da zaustavi, sprije~i Fakat, zakotrljan kosinom fatalnog. Razumijevanje je povijesno nakupljeno kao inkognito nemoći, a što je uz to dirljivo, smatra se usputnom, koliko nepredvidljivom, toliko bezna~ajnom štetom od onih što ga ne zarezuju, kojima vrijedi tek pišljivu bobicu. Jezik unesrećenom priređuje nepomućen užitak kao da iz prkna vadi šišarku, u nastojanju da pobijedi zaptivenost. Iz beznadežnosti ih ~upa za per~in, ta~no onako, do u detalj, kako uškopljenim nedaćama, to jam~i izraz muda u procjepu. Nema razloga, ako već izostaje poštovanje, il’ nijema fascinacija tribalnim, sirovim, da ta ista vrtoglavica gnušanja ne sunovrati i povu~e za sobom i sažaljenje i prezir spram tih enklava, otoka škrtosti. Oba horizonta, perspektive, pretopiva su jedan u drugi i zavist se tu neće omrsiti.

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

220

- Druga~ije kazano, malo šta je toliko uznemiravano, uslovljavano, pozivano na red, forsirano da kosi do iznemoglosti, kao što je to smrt od njenih podanika. I vjerovatno, kad bi smogla kraj srca i umjela, došapnula bi nam, nesumnjivo, da smo, do zla boga, nesnošljivi. A sve po~ne s jezikom i završi otvrdlim zgražanjem njime, u ime njega, za i protiv njega. Ulazi i izlazi iz njega, spojeni su labirinti, upravo kao što je i on sam ambivalentan. Opipljivije, za~arani koncentri~ni krugovi, u njih se prije izbija i bolje nasjedajući tone.

Subotnja grozničavost

-Previdjeli smo najezdu vikendaša. Danas bismo se mogli zaputiti na hridi, promjene radi, ali opet među golaće. [to se prije maknemo, veće su nam šanse da izbjegnemo pripeku.

-Nema nam druge. Tvoj prijedlog na zapovijed. Usput ćemo se opskrbit’ pivama. Danas će, izgleda, bit’ pakleno. Važi?

-U redu, haj’mo polako. Vidi, sinoć mi je sinulo. Ovdašnji jezici otprilike raspolažu, tu negdje, bar se eksperti jednom u jednom slažu, s nekih skoro, pa pola miliona rije~i. Prosjek je solventan, ali tek, za, ne više od 10 procenata od tog naplavljenog blaga. E sad, za opuštajuću lepršavost nepremostivih razlika okanit će se i tog fonda. Zadovoljit će ga 10 od 10 posto. A da bi se sigurno u zadrtosti prizemio uzrujan, sklon psovci, dok gromobran bogara, ovisnik o kapricu, mediokritetski resentiman ne zagleda u zube pogonskom gorivu, ne cjepidla~i, batalit će i to, jebeš i tih deset procenata. Dosta mu je, snalazi se sasvim dobro i sa petstotinjak pustih rije~i. Dovoljno za onako kako živi – između dva pitanja i sijaset stupidnih odgovora na njih – a prvo je što će bit’ kad odraste, a drugo što će bit’ na onom svijetu. Njemu je više no lako, bogme, uvidjeti da mu je Nesvjesno strukturirano kao Jezik. Astmati~ar Želja, u pravilu neispunjenih, živa je ilustracija škakljivim tezama. Gotovo ga možeš ~uti kako dahće u tim briljantnim deskriptivnim analizama. Zamisli ga izložena ne~uvenoj torturi da žmureći navede stotinu imenica. ^ak i da ga okitiš kviz-olakšicama, zapet će siroma’. A upravo kod njih su razvikane zalihe

Zeni~ke sveske

221

razumijevanja, tu i cvatu i trunu nade. Takve prepreke zaobilazi i najkržljaviji prezir. Sarkazam polaže malj. Zakopava bradvu. O njihovo povjerenje, pak, naklonost rvu, glođu, grizu i otimaju se narodni prvaci. Tu također rastu vjerska ~udesa, k’o iz vode. Pred nama se u svoj veli~anstvenosti ukazalo prebivalište jezika, proslavljena ispaša Bitka, bez uvrede, ono zagonetno tog jezika na žaru, između zbilje i mišljenja, isijava naprosto. Sušti je nepogrešiv lakmus između apercepcije i svijeta, vanredno pou~an. Ispucalo-prezreli nar, krcat obećanjima. Zastaje dah na~isto, kašeći izraz u zadah.

-Utopićeš se u woodoo - užitku peckajući tog vješta~ki karikiranog ubogara. Daj malo smanji doživljaj i pri~ekaj dok skoknem po pive. Hoću l’ i tebi uzet teretne? O.K.! Vidimo se za~as.

-Pogledaj naziv firme! Garantiran uspjeh. Molim te, ne jedno od njih, nego oboje: Adam i Eva. Prodavnica kućnih ljubimaca, ma nemoj!

-[ta ti smeta? Je l’ zgodnije, namćoru, Adolf i Eva?

-Daj, prestani, ne vuci me za jezik.

-Ne, ozbiljno, ne zadirkujem.

-E, onda, slušaj vic o tome. Zapravo, i nije vic, već apokrifna pripovijest. A tek poslije ću ti kazat što je to u Adamu toliko iritantno. Pošto, pa kol’ko sam letimi~no vidio, zmije ne prodaju.

-De, de, prioni ti na vic, da se mal~ice opustimo i nasmijemo.

-Dobro, elem, Suljo ti se u obaranju Trećeg Rajha pridružio ruskim partizanima. I tako sve do Berlina. Ionako mehka srca, kakav je već bio, mic po mic, u bezglavim uli~nim puškaranjima, zabasa ti on u nešto nalik na Vu~iju jamu, da predahne. No i on sam vidi kol’ko je sati, a bilo je ta~no onoliko kol’ko fakti kažu. Ugleda u bunkeru poluotvorena vrata, zvizne u njih nogom i bane sa šmajserom unutra. Kad tamo, ima što vidjeti. Hitler i Eva sjede za stolom i piju ~aj. Sad o~ito zabezeknuti

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

222

nezvanim gostom. Suljo ti brže-bolje repetira i nacilja, kad sko~i Eva Braun i zapomaga: “Nemoj, bolan, Suljaga, rahmet ti babe, pusti makar da popijemo ~aj.” Od rije~i do rije~i! Nemoj mi se zakocenjivat’!

-Zar ne uo~avaš i da bi ga opozvao i opovrgao moraš se pozabaviti, uprljati njegovim so~nostima, osloniti na njega, osoviti njime. Demonstriraj mi kako ćeš se izvući iz ovog, uvjeren sam, osnovanog prigovora. I to mi prije kaži, no što se baciš na blaćenje Ademage.

-U redu! Evo zašto tvoja opaska ne stoji, il’ se bar klati, otkucavajući samoj sebi. Cilja na isto ono što šverca dosjetka kako je i teorija relativiteta relativna, samo nešto druk~ije. Ishodišni pou~ak, naime, tamo je kao i ovdje, traljavo i nepromišljeno zloupotrebljen. Nalaz je bukvalno slijeđen, ~isto zarad jeftina sofizma iz kojeg se onda plete pau~ina konzekvenci i rezervi. Jeziku je imanentna radikalna sumnja u sebe. ^ak ultimativna. I nije bog zna kakav paradoks otkriće da se pritom poštapa samim sobom. Je li to najtužniji trop? Možda? Tragi~no i komi~no naizmjenice struje napajajući njegovo kretanje, pazi, ne napredovanje. Ali jest i poput feniksa. Nesumnjivo! Zbunjujuće također, dodajem nerado. Tautološka jeka razbija tek oblikovane kristale precizno logi~ne izražajnosti do bolnog praga bezglasnosti.

-Znaš za iskaz, pretpostavljam, kako je “shvatanje da se duhovno biće neke stvari pronalazi u njenom jeziku, u vidu hipoteze, duboka provalija u koju prijeti da se uruši sva jezi~ka teorija, ~iji je (bi) pravi zadatak (bio) da se održi nad njom, upravo nad njom lebdeći.”

-Negdje Herzog u Susretima, avaj, na kraju svijeta, ironi~no zapitkuje zašto ~impanza, naš koljenović bez dvojbe, nije osedlao divlju kozu i odjahao u sumrak. Životinje se također sporazumijevaju, no nisu nadošle na ideju da nagonima neimarski podignu neodrživu kulu na izopa~enim temeljima. Niti pak, da ispredu mitsko sjećanje na nju ujedno. Blažene, one bitišu u carstvu zaborava. Samo mi smo se izborili, svojski bogme, zdravice tom poduhvatu još se prelijevaju, porobivši i slobodu, onu izbornu, da budemo bestijalni, između ostalog.

Zeni~ke sveske

223

- E, sad me prati, pustimo na miru prvu izrebrenu ^ovje~icu, koju je Ademaga o/kitio imenom. Kao i sve drugo. Jasno mi se ocrtavaju obrisi, vidim ga ispeta, na ovakvim stijenama, kako iz petnih žila, neumitno izabran, podaren, grmi kroz vrijeme, doziva, i kako koju dozove, to joj bude ime. Još odzvanja kako se izdire na gluhoprda paramecijuma prikovana pogleda za površinu vode, sve dok ovaj ne posluša, zatim neumorno upre pogled put neba, domami kukuruzom na dlanu, za tu priliku, pterodaktila, ovaj doleti, ponizno kljucne, i otprše da izumre na nekoj kleti. Nazireš li ga i ti, eno ga, i sjena mu plamti nadahnućem odozgor, samo što nije jezik otrco imenujući, sjeba se jadan, nimalo ne sluteći kasniju izdaju ~ije posljedice predano baštinimo.

-E, jebi ga! U tom zanosu optužit ćeš ga blagoslovom istovremeno ukrcavajući u zeppelin i spuštajući u batiskafu.

Nije ni dovršio misao, a sagovornik je, odbacivši ~ašu s pivom, kao opržen sko~io, urlajući i psujući na sav glas, masno da masnije nije moglo. Mahao je rukama k’o da će se podići uvis i plazio se, poskakujući sumanuto u mjestu, pa gotovo da je li~ilo na neki plemenski ples. Za~as je sjatio plažu na sebe. Pridigavši se, kolega mu je jedva razabrao što je po srijedi.

Dan poslije

Stomak mu je podrhtavao od stalnog sapinjanja navirućeg smijeha i provokativnih pitanjaca, tim više što on, ~estito ote~en, i razdražen, baš danas nije mogao ~ak ni mumlati sebi u njedra. Tu neugodnu situaciju u cjelodnevnu svetu šutnju dugovao je ju~erašnjoj neura~unljivoj osici, ali o~ito bockavije rubno upućenoj u Genezu. Osujetila je, neo~ekivano da li, ujevši ga za jezik, nasilno provalništvo u omrznutu i ozloglašenu tajanstvenost govora i jezika, suzbila teatralnu gestikulaciju usljed njegovog iznuđenog evolucionog kaskanja.

Ipak i u njemu je zazujalo likovanje, otperjao je i njegov žalac iz zadka dok se polakomio na ispaši da vrca zlobu. Da ga se utamni~i u nemuštost prsnuo bi od nagomilanih prezrelih želja, makar tek da ~isto oglasi kako vrije pred erupciju nerazumijevanja koje kola ispod jezika. I kad malaksa regresija tetrurajući pronađe svoj folklor, pa i kad ga podupiru štake.