Sadržaj

Uvodni dio...................................................................................................................1

Teorija odlučivanja......................................................................................................3

Pregled i analiza problema odlučivanja..........................................................................................3

Odluke.........................................................................................................................6

Pojam i vrste odluka....................................................................................................................... 6

Proces donošenja odluka................................................................................................................8

Ljudsko prosuđivanje i donošenje odluka.......................................................................................8

Interdisciplinarnost odlučivanja.................................................................................9

Uloga korisničkog interfejsa prilikom donošenja odluke.........................................10

Zaključak....................................................................................................................11

Literatura...................................................................................................................12

2

Uvodni dio

Donošenje odluka u složenim sistema (npr. upravljanje organizacionim operacijama, industrijskim procesima, ili investicionim portfeljima; komanda i kontrola nad vojnim jedinicama, odnosno kontrola nuklearnih elektrana) često nadilazi naše kognitivne sposobnosti. Iako pojedine interakcije između promjenljivih u sistemu mogu biti razumljive, predviđanje kako će sistem reagovati na spoljne manipulacije, kao što je politička odluka, je često teško. Koji će biti efekti ako na primjer uvedemo treću smjenu u fabrici. Jedan od mogućih aspekata je da će postrojenja proizvesti 50% više robe. Faktori kao što su dodatna plata, amortizacija, korišćenje sirovina, snadbjevanje logistike i budućih potreba utiču na finansijski izvještaj fabrike, a sa tim i na konačnu odluku menadžmenta. Mnogo je promjenljivih uključenih u složene i često međusobno zavisne procese kod predviđanja ukupnog ishoda poslovanja.

Postoji značajna količina empirijskih dokaza da ljudski intuitivni sud i odlučivanje možemo optimizovati, a i pogoršati još više komplikovanjem ili stresom. Zato što nam je u mnogim situacijama jako važan kvalitet odluke pomaganje ljudskom procijenjivanju i donošenju odluka postalo jedan od fokusa nauke kroz istoriju.

Discipline kao što su statistika, ekonomija i operativna istraživanja razvile su različite metode za donošenje racionalnih izbora. U zadnje vrijeme ove metode su izazvane od strane raznih tehnika koje su produkt informacionih nauka, kognitivne psihologije i umjetne inteligencije, a ugrađene su u forme računarskih programa bilo kao samostalni alati ili kao integrisana računarska okruženja za kompleksna odlučivanja.

Takvim okruženjima je dato zajedničko ime a to je Sistemi za podršku u odlučivanju1.

Osnovne funkcije DSS-a su:

Prikupljanje svih neophodnih ulaznih podataka DSS koristi podatke iz baze podataka informacionog sistema.

Obrada i analiza podataka Obrada i analiza podataka se rade odgovarajućim matematičkim modelima, koji opisuju realan sistem i relacije koje u njemu postoje.

Primjena različitih modela odlučivanja DSS obuhvata različite modele odlučivanja, koji omogućavaju dobijanje varijantnih rešenja za različite strategije upravljanja realnim sistemom.

Prezentacija različitih rešenja

Koncept DSS je vemoa širok, a njegove definicije variraju zavisno od stanovišta autora. Kako bi izbjegla isključivanje bilo koje postojeće vrste DSS-a ja ću ih definisati ugrubo i to kao interaktivne računarske sisteme koji se zasnivaju na pomoći korisnicima u procjeni i izboru aktivnosti. Drugi naziv koji se ponekad koristi kao sinonim za DSS je Sistemi zasnovani na znanju2, što se odnosi na njihov pokušaj formalizovanja domena znanja tako da je pogodno za mehaničko prosuđivanje. Sistemi za podršku odlučivanju su sve više popularni u različitim domenima, uključujući i

1 Engl. Decision support systems (DSS)2 Engl. Knowledge-based systems

1

preduzetništvo, inženjering, vojska i medicina. Posebno su vrijedni kod situacija u kojima količina raspoloživih informacija je prevelika za intuiciju, a preciznost i optimalnost su veoma važne. Sistemi za podršku odlučivanju pomažu ljudski kognitivni nedostatak integrišući različite izvore informacija, pružajući inteligentan pristup relevantnom znanju i pomaganje procesa strukturiranja odluka. Takođe mogu podržati izbor među dobro definisanim alternativama i graditi ih na formalnom pristupu, kao što su operativni istraživanja, statistika i teorija odlučivanja. Isto tako mogu da uposle metode umjetne inteligencije da se obrate heurističkim problemima koje formalne tehnike ne mogu da rješe.

Odgovarajuća aplikacija zasnovana na DSS alatima povećava produktivnost, efektivnost, efikasnost i mnogim poslovima daje konkurentsku prednost nad ostalim na tržišu. Ona omogućava optimalan izbor za tehnološke procese i njihove parametre, planiranje poslovnih operacija, logistiku ili investicije.

Jako je teško procijeniti važnost raznih računarskih alata koji utiču na poslovno odlučivanje (npr. baze podaka, softeri za planiranje, tabele,…) pa u ovom radu ću se fokusirati primarno na srž DSS-a u djelu koji direktno podržava modelovanje problema i odlučivanja o najboljim alternativama. Navešću karakteristike problema odlučivanja i kako odlučivanja može biti podržano od strane računarskih programa. Takođe će biti rječi o raznim komponentama DSS i njihovoj ulozi prilikom odlučivanja. Na kraju ću se pozabaviti pitanjima koja se odnose na korisnički interfejs za DSS i naglasiti važnosti korisničkog interfejsa.

2

Teorija odlučivanja

Pregled i analiza problema odlučivanja

Pregled razvoja teorije odlučivanja kroz dužu analizu problema odlučivanja omogućava potpunije i lakše razumijevanje prirode procesa pripremanja i donošenja poslovnih odluka. Modeliranje i modeli, uopšte, koji se mogu koristiti za podršku odlučivanju, kao i izbor odgovarajućih metoda i tehnika za rješavanje prethodno modeliranih poslovnih slučajeva ukazuju na potrebu primjene teorije odlučivanja. Sa porastom neizvjesnosti dešavanja svih budućih događaja i činjenicom nedovoljnog znanja o budućnosti, sistem donošenja poslovnih odluka i alternativnih pravaca postaje dosta složen, tako da mu se struktura teško može identifikovati i opisati.

Razvojni put teorije odlučivanja vodi ka izučavanju fenomena odlučivanja sa aspekta pristupa i izbora metoda i tehnika u procesu odlučivanja kao kreativnom transferu informacijskog fonda u odgovarajuću odluku. Tehnike, pravila i vještine odlučivanja čine sistem donošenja odluka stohastičkim, a time i procjenu njegovog razvoja, kao i anticipiranje dolazećih događaja probabilističnim. Aproksimativna racionalnost u sistemskom pristupu odlučivanju, kao i primjena kvantitativne analize upravo dovode do stvaranja modela odlučivanja, a potom i do pomjeranja granice od slučajnosti ka zakonitosti.

Razvoj nauke o odlučivanju posljednjih decenija XX vijeka okarakterisan je nizom specifičnosti kao što su pragmatični pristup, preferiranje zadovoljavajućih u odnosu na optimalna rješenja, integracija kvantitativne analize, primjena računarske tehnologije u cilju dobijanja heurističkih rješenja, apsolutna primjena kvantitativnih metoda kod dobro strukturisanih problema, itd.

Posebna pažnja u teoriji odlučivanja posvećuje se izučavanju uticaja okruženja na donosioca odluke, jer je globalno civilizacijsko pitanje pomirenja neograničenih potreba i ograničenih resursa.

Primjena različitih metoda rješavanja realnih situacija u domenu odlučivanja na matematičko-analitičkoj bazi, prvenstveno se odnosi na velike sisteme gdje se postojeći algoritmi primjenjuju na specijalne klase problema ili gdje se vrši dekomponovanje u podsisteme od kojih se svaki rješava kao zaseban problem. Posmatrajući situaciju odlučivanja sa nekvantitativnog aspekta i neparametarske konkretnosti, gdje je svaka odluka prvenstveno pitanje subjektivnog odnosa prema nekom pojmu, u radovima sve većeg broja autora sa teorijom odlučivanja tijesno se povezuje i teorija korisnosti, kao i sve češća primjena hibridnih tehnika simulacije i scenarija.

Analiza problema odlučivanja u teoriji odlučivanja koristi skup logičkih aksioma, metodologija i procedura, je formalizovan proces povećavanja ljudskog znanja i vještina, koji omogućava formalno i praktično shvatanje pojmova kao što su proces odlučivanja, donosilac odluke i sama odluka. Sam termin odlučivanja podrazumijeva sagledavanje alternativnih akcija i izbor optimalne u određenoj situaciji, u odnosu na postavljeni cilj. Upoređivanje raspoloživih alternativa i evaluacija njihovih posljedica predstavljaju tekući proces rada donosioca odluke, koji ga navode da izaberu akciju koja najvjerovatnije vodi postizanju određenog cilja.

3

Nauka o odlučivanju se na taj način razvila u oblast koja, koristeći kvantitativne metode kao logistiku, za uspješne odluke posvećuje veliku pažnju izučavanju vještine odlučivanja, ali neizostavno zadržava i pravo donosioca odluke na neki stepen ličnog prosuđivanja, tj. intuitivnog odlučivanja.

Normativni okvir procesa odlučivanja, koji se zasniva na kvantitativnog principu, može se posmatrati kroz sljedeće faze:

Postavljanje problema i cilja koji se želi postići, Određivanje kriterija odlučivanja, Povezivanje parametara i kriterija (modelovanje), Popis i ocjenjivanje alternativa, odnosno akcija, Izbor optimalne odluke, Proces sprovođenja odluke u akciju, Sagledavanje rezultata i posljedica izbora.

Bez obzira da li se odluke donose u jednostavnim ili složenim procesima, imaju određene zajedničke karakteristike, kao što su: važnost, vrijeme i troškovi, te struktura same odluke.

Vrijeme pripremanja i donošenja poslovnih odluka ne smije biti predugo, kao ni troškovi veći od njene vrijednosti, tako da posljedice primjene donesenih odluka, pri rješavanju praktičnih situacija imaju pozitivno dejstvo.

Menadžersko odlučivanje je u fokusu interesa velikog broja autora među kojima postoje i određene razlike u pogledu određivanja broja faza u procesu pripremanja i donošenja odluka.

Za jednu grupu autora proces odlučivanja završava donošenjem odluke, dok druga grupa problem gleda šire, tako da odluku prati i u fazama izvršavanja i kontrole. Većina autora u procesu odlučivanja vidi sljedeće tri faze: priprema, donošenje i provođenje odluke.

Faza pripreme odluke obuhvata konkretno formiranje problema i kreiranje odgovarajućeg modela, dok faza donošenja odluke obuhvata traženje optimalnog rješenja (izbor) i provođenje.

P. Drucker navodi sljedećih pet faza procesa odlučivanja:

definisanje problema, analiza problema, sastavljanje mogućnosti rješenja, vrednovanje i izbor optimalnog rješenja, pretvaranje odluke u efikasnu akciju.

Prve tri faze možemo smatrati fazama priprema, četvrtu fazu fazom donošenja, a zadnju fazu fazom provođenja odluke. Sintetizirajući navedene klasifikacije faza i podfaza u univerzalnu, može se zaključiti da krug odlučivanja započinje problemom, razmatraju se alternativna rješenja, vrši optimalan izbor i prelazi u evaluaciju i implementaciju rješenja.

4

Imajući u vidu prethodno navedene klasifikacije može se zaključiti da se svaki proces odlučivanja sastoji od četiri osnovne faze: priprema odluke (identifikacija problema, definisanje zadatka, snimanje i analiza postojećeg stanja, iznalaženje mogućnosti rješavanja, vrednovanje svih alternativa) donošenje odluke, provođenje odluke i kontrola.

Sistemi za podršku odlučivanju podržavaju sve faze procesa odlučivanja počev od faze formulacije problema, preko faze projektovanja, faze izbora, pa sve do implementacije. Na slici 1. su prikazane moguće vrste kompjuterske podrške po pojedinim fazama procesa odlučivanja koje čine jedan sistem za podršku odlučivanju.

Slika 1. Vrste kompjuterske podrške po pojedinim fazama procesa odlučivanja

5

Odluke

Jednostavan prikaz odlučivanja je da je to problem izbora između nekoliko alternativa. Nešto sofisticiraniji pogled uključuje proces izgradnje alternative to jest davanje izjave problema i razvijanje liste izbora rješenja.

Kompletna slika uključuje i potragu za mogućnostima u odlučivanju (npr. otkrivanje da li postoji odluka koja treba da se donese). Menadžer kompanije može da se suoči sa opcijama koje su jasne (npr. odabir dobavljača iz reda svih postojećih dobavljača), također može da se suoči sa dobro definisanim problemom koji zahtjeva kreiranje kreativnih opcija prilikom odlučivanja (npr. kako plasirati novi proizvod na tržištu a pritom maksimizirati profit). Problemi koji se javljaju prilikom odlučivanja mogu se posmatrati kao prilike, koje se otkrivaju proučavanjem funkcionicanja preuzeća i njegovog okruženja (npr. kako proces prizvodnje učiniti efikasnijim). Mnogo je anegdota i empirijskih dokaza koji struktuiraju probleme prilikom odlučivanja i identifikuju kreativne alternativne odluke a također i utiču na kvalitet odluke.

Sistemi za podršku odlučivanja imaju širok akpekt vrsta odlučivanja i podrške odlučivanju. Oni pomažu u modelovanju, analizi sistema kompleksnih organizacija i struktuitranju problema kod odlučivanja.

Pojam i vrste odluka

Odluka je rezultat, odnosno zavisna faza procesa odlučivanja koja predstavlja optimalan izbor pravca djelovanja orijentisanog ka ostvarenju cilja. Donošenjem odluke, kao putokaza akcije, otklanjaju se sve dileme opcija i pažnja se usmjerava na njeno provođenje, jer samo donošenje, bez njene implementacije, obezbjeđuje sav napor koji je do tada uložen u proces odlučivanja.

Donosilac odluke je nesavršeno biće sklono različitim raspoloženjima i različito emotivno reaguje u istim situacijama, zavisno od njegovih sklonosti, simpatija, antipatija i sličnih stanja. Ako emotivno stanje i raspoloženje donosioca odluke bitno ugrožava druge, poželjno je odgoditi proces odlučivanja ili donošenje odluke prepustiti objektivnom donosiocu.

Svaka odluka trebala bi sadržavati:

subjekt, objekt i strukturu na koju se odnosi odluka aktivnost u cilju realizacije (sprovođenja) odluke sistem ciljeva koji treba ostvariti provođenjem odluke sistem ograničavajućih faktora termine i rokove, kao i prostorne i vremenske resurse sistem materijalno-tehničke, finansijske i druge podrške

Donošenjem odluke uvijek se razrješava neki konflikt, tako da svaka odluka pored pozitivnog aspekta ima i odgovarajuće kontraindikacije čije su posljedice, zahvaljujući umijeću menadžera, neuporedivo manje. U vrlo bogatoj literaturi teorije odlučivanja nailazimo na brojne klasifikacije vrsta odluka.

H. Simon razlikuje programirane odluke koje se koriste za rješavanje rutinskih problema koji se ponavljaju i sa ustaljenim kriterijima, te neprogramirane odluke koje se donose u novim situacijama koje se ne ponavljaju već javljaju prvi put. Takođe uobičajna podjela odluke je na rutinske, koje su dominantne za niže menadžerske nivoe, i nerutinske, koje bi trebale biti dominantne u nadležnosti top menadžmenta.

6

Prema klasifikaciji koju daje W. J. Gore, odluke se dijele na rutinske, koje izjednačava sa programiranim (trivijalnim), adaptivne koje se više bave problemom nego samim zadatkom i inovativne koje su trasirane na radikalne promjene cilja.

J. Hatch odluke dijeli na institucionalne koje donosi top menadžment i tiču se poslovne strategije, organizacione koje se donose u domenu srednjeg nivoa menadžmenta i odnose se na problematiku diferencijacije preduzeća, te na operativne koje se donose na najnižem menadžerskom nivou, a odnose se na svakodnevne aktivnosti.

S. Marjanović razlikuje više vrsta odluka prema sljedećim kriterijima:

prema cilju investicijske, kadrovske, komercijalne i finansijske odluke prema donosiocu: individualne i kolektivne odluke prema funkcijama u preduzeću: upravljačke, organizacijske, rukovodne, izvršne i

kontrolne odluke prema načinu donošenja: programirane, rutinske, inicijativne i istraživačke odluke prema načinu izvršenja: strateške, operativne, uopštene, načelne, hitne i uslovne

odluke.

Da bi poslovne odluke omogućavale stvaralačku inicijativu i operativno prilagođavanje konkretnim situacijama, neophodno ih je razmatrati prema stepenu uopštenosti, složenosti, važnosti, kao i prema pravilima po kojima se pripremaju i donose. Na osnovu naprijed navedenih klasifikacija odluka vidi se da je za razlikovanje ključan kriterijum, pa je u tom smislu moguće posmatrati odluke prema njihovoj važnosti, subjektu odlučivanja i nivou odlučivanja. S obzirom na nosioce (subjekte) odlučivanja u preduzeću razlikujemo odluke organa upravljanja (vlasnici preduzeća, skupština akcionara), menadžerske odluke (menadžeri svih nivoa) i izvršne odluke (zaposlenih).

Iako su za navedenu tipologiju korištene reference starijeg datuma, one su i danas aktuelne, tako da se autori iz ovog područja u svojim radovima često na njih pozivaju.

Donosilac odluke je savršeno racionalan pojedinac koji se u svom izboru rukovodi principom maksimizacije lične dobrobiti na osnovu individualnih preferencija, prema čemu izgrađuje odnos prema nekoj akciji. Za donošenje racionalnih odluka preferencije donosioca odluke treba da zadovoljavaju neke pretpostavke, te je u tu svrhu neophodno upoznati osnovne relacije preferencije i indiferencije.

Odlučivanje je generički proces koji se može primijeniti na sve organizacione oblike, a koristi se i izučava u težnji za što efikasnijim poslovnim rezultatima. Iako je još uvijek čitav niz organizacionih fenomena nemoguće kvantifikovati, neki autori nivoe proizvodno-operativnog odlučivanja izjednačavaju sa procesom odlučivanja, čime se segment teorije organizacije svodi na problem odlučivanja.

Korištenje kvantitativne analize i šireg spektra informacionog sistema smanjuje rizik donošenja poslovnih odluka, s tim što zalaganje za ovakav pristup ne isključuje ulogu iskustva i intuicije, ali sa neuporedivo većim oprezom.

7

Proces donošenja odluka

Nezavisno od prirode odluke i razlika u složenosti njihovih ishoda, odlučivanje podrazumijeva izbor iz skupa od najmanje dvije opcije kojima je moguće ostvariti cilj, jer nepostojanjem tog uslova ne postoji ni problem odlučivanja.

Stanje u kojem se nalazimo uvijek je proizvod niza odluka iz prošlosti koje u velikoj mjeri uslovljavaju i uspjehe i promašaje, bez obzira na objektivna ograničenja i okolnosti. Ne postoji univerzalna definicija dobre odluke, već se u literaturi pojavljuju dva suprotstavljena pristupa:

Kvalitet odluke ocjenjujemo na osnovu njenih rezultata Kvalitet odluke ocjenjujemo na osnovu primjenjene procedure izbor

Na osnovu prvog pristupa, kvalitet odluke možemo sagledavati nakon ishoda izabrane akcije, a na osnovu drugog, ocjenjivanje zasnivamo na dosljednosti procedure samog izbora. Zajedničko za oba navedena pristupa je da nisu oslobođeni paradoksa, jer ne postoji jasna granica podjele uticaja na ishod odluke, a time ni mogućnost zaštite od iznenađenja. Priroda procesa odlučivanja proizilazi iz skupa mogućih akcija ili operacija čiji optimalni izbor vodi postavljenom cilju, a sam proces dobija karakter opštosti i može se opisati i koristiti kao model odlučivanja. Između procesa rješavanja problema i procesa odlučivanja (procesa donošenja odluka), kao njegovog dijela, postoji sličnost i povezanost, ali ne i jednakost, iako odlučivanje često znači rješavanje problema koje opet vodi nekoj odluci bez koje rješenje može biti bezvrijedno.

Ljudsko prosuđivanje i donošenje odluka

Teorijske studije o racionalnom odlučivanju, posebno u kontekstu teorije vjerovatnoće i teorije odlučivanja, su u pratnji empirijskih istraživanja na temu da li je ljudsko ponašanje u skladu sa teorijom. To je prilično uvjerljivo pokazuju brojne empirijske studije koje kažu da ljudska prosuđivanja i donošenje odluka se temelji se na intuitivnim strategijama za razliku od teoretski pravila. Te intuitivne strategije pomažu nama da smanjimo kognitivna opterećenja na račun optimalnog rješenja kod donošenje odluka. Naš sud nepopomognut, vještačkim sistemom, izložen je sistematskom kršenju aksioma vjerovatnoće. Formalne diskusije najvažnih istraživača u ovoj oblasti su dale eksperimantalne podatke koje se mogu naći u antologiji uređenoj od strane Kahneman, Slovic, i Tversky3. Dawes4 pruža pristupačan uvod u ono što je poznato o ljudskom ponašanju prilikom odlučivanja.

Pretpostavka je da ljudi koji su postigli stručnost u nekom domenu neće biti pristrani i da će optimalno pristupiti donošenju odluka. Čak i empirijski dokazi pokazuju da su stručnjaci zaista tačniji od početnika u oblastima njihove stručnosti, ali takođe pokazuju da su skloni predrasudama kod odlučivanja i da se također javljaju greške i nedoslednosti kod njihovih odluka.

3 Daniel Kahneman, Paul Slovic, and Amos Tversky, Judgment Under Uncertainty: Heuristics and Biases. Cambridge University Press, Cambridge, 1982.4 Robyn M. Dawes, Rational Choice in an Uncertain World. Hartcourt Brace Jovanovich, Publishers, 1988.

8

Interdisciplinarnost odlučivanja

Problem odlučivanja je izrazito interdisciplinaran, pa ga je s toga teško, kako izučavati, tako i uspešno sprovoditi. O tome su, svako sa svog aspekta pisali mnogi autori.

Autor u referenci5 je posebno bio studiozan u analizi problematike interdisciplinarnosti odlučivanja. Koristeći rezultate istraživanja ogromnog broja autora iz nekih drugih oblasti (a ne odlučivanja), došao je do onog što je nazvao "interdisciplinarnim okvirom odlučivanja".

Najpotpuniji pregled kvantitativnog pristupa odlučivanju, ili kako se to u akademskim krugovima najčešće naziva teoriji odlučivanja, se može naći u knjizi Odlučivanje: formalni pristup6. Ono što u tom pregledu nedostaje je komponenta mjesta i uloge informacionih sistema u procesima odlučivanja.

Ipak, novi pristupi savremenom poslovnom odlučivanju, sa savremenim integrisanim informacionim sistemima, uključuju nove istraživačke pravce preko Data warehousa (skladišta podataka) i Data mininga (otkrivanja znanja). Osnovna ideja ovoga pristupa jeste da se iz velike količine podataka otkriju interesante pojave ponašanja sistema, radi vođenja istoga ka kontrolisanoj referentnoj tački.

Slika 2. Interdisciplinarni okvir odlučivanja7

5 Harrrison, E. F. (1987): The Managerial Decision-Making Process, Houghton Mifflin Company, Boston 6 Čupić, M., Tummala V. M. R., Suknović M.. (2001): Odlučivanje: formalni pristup, FON, Beograd 7 Harrrison, E. F. (1987): The Managerial Decision-Making Process, Houghton Mifflin Company, Boston

9

Uloga korisničkog interfejsa prilikom donošenja odluke

Adekvatan korisnički interfejs je važna komponenta sistema odlučivanja pa samim tim i donošenja odluka.

Slika 3. Struktura korisničkog interfejsa

Prema brojnim istraživanjima značaj korisničkog interfejsa u DSS-u se ogleda u relativno lakom načinu rukovanja konkretnim programom za podršku odlučivanju. Kao podsistem u okviru sistema za podršku odlučivanju, korisnički interfejs se sastoji iz sistema za upravljanjem korisničkim interfejsom, jedinice za prevođenje na prirodni jezik i terminala.

Korisnički interfejs, dakle, predstavlja skup menija, komandi, ikona, grafičkih i drugih prikaza koje obuhvata program, a koji omogućavaju korisniku da komunicira i koristi program. Grafički korisnički interfejs (GUI – Grphical User Interface) omogućava korisniku da na manje-više slikovit način komunicira sa određenim programom. Lak je za učenje, razumjevanje i korišćenje. Takođe, korisnički interfejs upućuje na hardver i softver koji ostvaruju komunikaciju između korisnika DSS-a i računara. Korinički interfejs obuhvata odgovore, a i razmenu grafičkih, zvučnih i drugih poruka.

Postoje četiri osnovna stila korisničkog interfejsa: interjfes komandne linije, meni interfejs, grafički interfejs, interfejs “pitanja-odgovori”.

Sprague i Carlson su razvili ROMC8 pristup kreiranju korisničkog interfejsa DSS-a koji podrazumeva četiri celine9:

1. Prikaze za prenos informacija do korisnika2. Operacije za rad sa podacima koji su predstavljeni u obliku prikaza;3. Memorijska pomoćna sredstva4. Kontrolna pomoćna sredstvaROMC pristup podrazumeva nezavistan pristup za indentifikovanje mogućnosti DSS-a. Predstavlja osnovu za kreiranje korisničkog interfejsa u DSS-u.

8 Engl. Representations Operations Memory Control9 Power, D. J., Decision Support Systems: Concepts and Resources, Cedar Falls, IA: DSS Resources.com, pre-publication.pdf version, 2000., accessed on (todays date) at URL http://dssresources.com/dssbook/

10

Zaključak

Ovaj seminarski rad je imao namjeru da ostvari nekoliko ciljeva. Prvo je ukazao na mjesto i ulogu odlučivanja u svijetu realnog života i poslovanja. Zatim je istaknuta interdisciplinarnost problema realnog odlučivanja sa posebnim akcentom na nauke koje u svojoj suštini ne neguju kvantitativni pristup. Prezentovan je i naučni okvir odlučivanja sa ukazivanjem na najnoviji trend u oblasti, tj. na integrisane informacione sisteme. Na kraju samog rada pomenuta je i važnost korisničkog interfejsa kao važne spone u komunikaciji DSS-a sa njegovim korisnikom, od koga na kraju i zavisi konačna odluka.

Mogućnost predviđanja i otkrivanja relevantnih kriterijuma odlučivanja koji utiču na analizirane pojave, daje im velike prednosti u odnosu na sve druge pristupe u procesu savremenog odlučivanja.

DSS je veoma moćan alat koji integriše naučne metode koje podržavaju komleksna odlučivanja i tehnike razvijene od strane informacionih nauka. Veoma su značajni u situacijama kada količina informacija prelazi mogućnost intuitivnog odlučivanja a preciznost i optimalnost su od velikog značaja za datu situaciju. DSS pomaže kognitivnim nedostatcima tako što integrišu razne izvore informacija i pružaju inteligentni pristup relevantnom znanju dodajući proces struktuiranja i optimizacije odluka.

DSS ne zamjenjuje ljude ali povećava kapacitet njihovih mogućnosti kada se radi o rješavanju nekog problema.

11

Literatura

Čupić, M., Tummala V. M. R., Suknović M. (2001): Odlučivanje: formalni pristup, FON, Beograd

Harrrison, E. F. (1987): The Managerial Decision-Making Process, Houghton Mifflin Company, Boston

Đuro Mikić: Teorija i strategija odlučivanja, Panevropski univeritet “Apeiron”, Banja Luka, 2006

Branko Latinović: Informacioni sistemi, , Panevropski univeritet “Apeiron”, Banja Luka, 2006

Daniel Kahneman, Paul Slovic, and Amos Tversky, Judgment Under Uncertainty: Heuristics and Biases. Cambridge University Press, Cambridge, 1982.

Bajgorić, N.:Modeliranje kao osnova savremenog softvera za podršku odlučivanja, Ekonomski fakultet Sarajevo, 1998.

Robyn M. Dawes: Rational Choice in an Uncertain World. Hartcourt Brace Jovanovich, Publishers, 1988.

Harrrison, E. F. (1987): The Managerial Decision-Making Process, Houghton Mifflin Company, Boston

Power, D. J., Decision Support Systems: Concepts and Resources, Cedar Falls, IA: DSS Resources.com, pre-publication.pdf version, 2000., accessed on (todays date) at URL http://dssresources.com/dssbook/

12