Publikacija

DVADESET GODINA DEJTONSKOG SPORAZUMA

Novi Sad, 2015

Izradu studije i štampanje publikacije podržao je Balkanski fond za demokra�ju

B T D TheBalkanTrustfor Democracy

A P R O J E C T O F T H E G E R M A N M A R S H A L L F U N D

Dvadeset godina Dejtonskog mirovnog sporazuma Urednik: Aleksandra Popov Autori: Jovan Teokarević Nerzuk Ćurak Za izdavača: Aleksandar Popov Izdavač: Igmanska inicijativa Centar za regionalizam Laze Telečkog 6/I, 21000 Novi Sad, Srbija www.centarzaregionalizam.org.rs www.igman-initiative.org Prevod: Biljana Simurdić Štampa: SZR Reclamare Tiraž: 400 primeraka Novi Sad, Decembar 2015

Publikacija

DVADESET GODINA DEJTONSKOG SPORAZUMA

Izradu studije i štampanje publikacije podržao je Balkanski fond za demokratiju

Novi Sad, 2015

SADRŽAJ

DVADESET GODINA DEJTONSKOG SPORZUMA I PETNAEST GODINA IGMANSKE INICIJATIVE ....................................................................................................... 1

Jovan Teokarević - ZAPADNI BALKAN IZMEĐU DUBOKIH KRIZA I NEIZVESNIH PERSPEKTIVA ............................................................................................... 3 Ekonomska kriza .................................................................................................................... 4 Bezbednosna kriza ................................................................................................................. 4 Kriza demokratizacije ............................................................................................................ 6 Kriza evropeizacije ................................................................................................................ 7 Kriza regionalne saradnje ...................................................................................................... 9 Nerzuk Ćurak - DVADESET GODINA OPĆEG OKVIRNOG SPORAZUMA ZA MIR U BOSNI I HERCEGOVINI - UZROCI I POSLJEDICE ........................................ 13 Duh i slovo Daytona ............................................................................................................ 14 Međunarodna zajednica: Važna pitanja i provocirajuće tvrdnje .......................................... 16 Proizvodnja politika prijateljstva ......................................................................................... 22 Povratak države u Sporazum ............................................................................................... 26 Dejtonska budućnost Balkana .............................................................................................. 29 Daytonski ugovor i hrvatsko pitanje .................................................................................... 31 Zaključak.............................................................................................................................. 33 15 GODINA IGMANSKE INICIJATIVE................................................................................ 35 DEJTON I REGION 20 GODINA KASNIJE - PREPORUKE .............................................. 37 Region 20 godina kasnije ..................................................................................................... 37 Bosna i Hercegovina, nezavršena priča ............................................................................... 38

1

DVADESET GODINA DEJTONSKOG SPORZUMA I PETNAEST

GODINA IGMANSKE INICIJATIVE

Sredinom 2015. godine Igmanska Inicijativa je počela sa realizacijom projekta Dvadeset

godina Dejtonskog sporazuma uz podršku kancelarije Balkanskog fonda za demokratiju u

Beograda. U okviru projekta organizovan je niz okruglih stolova u Crnoj Gori, Hrvatskoj i

Srbiji sa ciljem da se otvori javna debata usmerena ka rešavanju preostalih otvorenih pitanja

između zemalja potpisnica Dejtonskog sporazuma. Okruglim stolovim prisustvovali su

predstavnici institucija, međunarodne zajednice, civilnog sektora i medija, kao i eksperti iz

ove oblasti iz sve tri zemlje. Zaključci sa okruglih stolova poslužili su osnova za izradu ove

publikacije.

Publikacija sadrži procenu razvoja odnosa u između četiri zemlje u oblastima koje su

zastupljene u Dejtonskom sporazumu (naročito u periodu nakon 2000. godine, kada je počeo

proces normalizacije odnosa), procenu napretka ostvarenom u tom periodu, kao i trenutno

stanje stvari sa bilansom još uvek nerešenih pitanja. Izdavanje publikacije je važno jer dve

decenije nakon potpisivanja sporazuma još uvek postoji niz otvorenih pitanja od kojih svako,

pod određenim uslovima, može dovesti do novih tenzija u regionu. Analiza trenutnog stanja

među državama potpisnicama Dejtonskog sporazuma i pravljenje bilansa otvorenih pitanja je

važno, jer se o tome malo zna u javnosti, a države se bave njima tek nakon pritisaka od strane

međunarodne zajednice, ili kad im odgovara da iskoriste ta pitanja za unutrašnje političke

svrhe.

Cilj ovog projekta je unapređenje odnosa u regionu kroz identifikaciju otvorenih pitanja i

zalaganje za sprovođenje aktivnosti koje će dovesti do rešavanja nerešenih problema u ovim

zemljama.

2

3

ZAPADNI BALKAN IZMEĐU DUBOKIH KRIZA

I NEIZVESNIH PERSPEKTIVA

Jovan Teokarević

Ovo je druga po redu analiza stanja u regionu Zapadnog Balkana, urađena za potrebe Igmanske inicijative. U prethodnoj, objavljenoj 2010. godine pod nazivom Bilans odnosa u

regionu. Deset godina normalizacije odnosa - prva decenija igmanske incijative, bavili smo se opštim trendovima u politici, ekonomiji i bezbednosti regiona tokom prošledecenije, a ovde će biti reči o nastavku istih trendova u toku prve polovine tekuće decenije. Osnovni cilj je da se pokaže šta se promenilo u odnosu na stanje u regionu od pre pet godina. Najjači utisak je da je raniji umereni optimizam u vezi sa opštim napretkom sada ustupio mesto pesimizmu, za šta postoji mnogo razloga. Pre svega, na kraju prethodne decenije globalna ekonomska kriza, započeta u jesen 2008. godine, još uvek nije prouzrokovala svoje najteže posledice na Balkanu, između ostalog i zato što jeregion u krizu ušao posle respektabilnog ekonomskog rasta koji je trajao prethodnih nekoliko godina. Krajem prošle decenije zabeležen je i važan napredak u evropskim integracijama, u odnosu na prethodno zaostajanje. Hrvatska se polako ali sigurno približavala članstvu u Evropskoj uniji, a Crna Gora i Srbija – statusu kandidata za članstvo. Građani svih država, osim onih koji žive na Kosovu,u toku 2009. i 2010. godine dobili su mogućnost da bez viza putuju u zonu Šengena, što je za većinu ljudi bio i ostao najopipljiviji pokazatelj napretka u evropeizaciji. Iako je tzv. zamor od proširenja unutar EU postepeno jačao, on ipak u isto ovo vreme nije porastao do nivoa koji bi mogao da značajno ugrozi nastavak proširenja Unije na ceo region Zapadnog Balkana. Perspektiva članstva u EU, koja se tada činila bližom nego sada, bila je još uvek dovoljan motivacioni faktor i pokretač unutrašnjih pravnih, političkih i ekonomskih reformi. Uporedo s tim, ohrabrujući znak da se Zapadni Balkan suštinski menja na bolje bilo je i približavanje kraju privođenja pravdi optuženih za ratne zločine. Otopljeni su i na mnogo ohrabrujućih načina poboljšani odnosi Srbije i Hrvatske, kao i drugi bilateralni odnosi, a regionalna saradnja je bila u usponu,takođe. Danas, na polovini druge decenije 21. veka, sa nostalgijom možemo da se sećamo umerenog optimizma sa kraja prethodne decenije, koji jebio utemeljen u stvarnom napretku regiona, pogotovo u odnosu na period raspada Jugoslavije i oružanih sukoba iz 1990-ih. Tog optimizma više nema, ili ga bar nema u obimu koji je bio očekivan, a isto važi i za sigurnuperspektivu članstva u EU, kao i za napredak u reformama i saradnji u regionu.

4

Umesto stabilizacije i napretka od pre nekoliko godina, došlo je do ponovne destabilizacije celog regiona i stagniranja ili nazadovanja u ekonomiji, bezbednosti, demokratizaciji i evropskim integracijama. Ekonomska kriza Ekonomska kriza je u većini država regiona bila i ostala razornija nego u drugim delovima Evrope i sveta pre svega zato što lokalne privrede, tek izašle iz tranzicione recesije u toku koje su radikalno deindustrijalizovane, nisu bile u dovoljnoj meri reformisane odnosno pripremljene za ovako ozbiljne spoljašnje šokove, sa naglo smanjenim inostranim investicijama i mogućnostima za izvoz. Nije bilo, možda još važnije, ni brzog ni adekvatnog prilagođavanja ekonomskih politika, što je u nekim novim članicama EU dovelo do oporavka već posle dve godine od početka krize. Zapadni Balkan je, naprotiv, pretrpeo dva udara krize, 2009. i 2012, a vlade većine zemalja su kao glavni odgovor na to svoje visoko zadužene zemlje dodatno opteretile novim dugovima. Umereni rasti poboljšanje nekih ekonomskih performansi, posle početne ozbiljne recesije i skromnog rasta, primetan je u poslednjih par godina, a značajniji rast očekuje se tek od 2016. Glavne prepreke za stabilan i dugoročni rast će, međutim, i dalje biti izuzetno neefikasan javni sektor i slabe izvozne mogućnosti svih nacionalnih privreda. Diversifikacija izvoza nije dala veće rezultate, jer je glavni ekonomski, investicioni i tehnološki partner regiona Evropska unija, sa kojom se obavlja oko 60 odsto trgovine, i dalje u krizi koja se još uvek preliva na većinu balkanskih zemalja. U međuvremenu je novih 400 hiljada ljudi u regionu izgubilo posao zbog krize, pa su već postojeće izuzetno visoke stope nezaposlenostiu početku dodatno povećane, da bi kasnije počele da padaju, ali su i dalje na najvišem nivou u Evropi. Uprkos trenutnim ohrabrujućim trendovima, dugoročni oporavak i privredni rast na Zapadnom Balkanu su i dalje neizvesni, a region ostaje najnerazvijeniji deo Evrope, sa otprilike trećinom prosečnog dohotka po stanovniku u odnosu na prosek Evropske unije. Bezbednosna kriza Na ekonomske nevolje nadovezale su se i negativne posledice pogoršane bezbednosne situacije u Evropi i na Bliskom Istoku. Zbog krize i rata u Ukrajini, počev od kraja 2013. godine, i naročito zbog direktne umešanosti Rusije koja je anektirala Krim, došlo je do pogoršanja odnosa između Zapada (SAD i EU) i Rusije, sa pratećim tenzijama i sukobima koji liče na obnavljanje Hladnog rata i prete da prenesu nestabilnost na druge obližnje regione, uključujući i Balkan.Obe strane u ovoj novoj konfrontaciji istovremeno povećavaju pritisak na balkanske države, tražeći od njih jasnije opredeljivanje, pa se region zaista nalazi „na liniji vatre“, kako je to početkom 2015. okarakterisao američki državni sekretar Džon Keri.

5

Posle više godina u kojima je u regionu dominirao uticaj Evropske unije, Rusija i SAD su ponovo postale zainteresovani i gotovo neposredni akteri bezbednosti, a neke države regiona se tim povodom odlučnije svrstavaju, ne napuštajući formalno svoj zajednički strateški cilj – članstvo u EU. Srbija, jedina neutralna zemlja u regionu,se – unapređujući paralelno svoju saradnju sa NATO-om, ponovo približila Rusiji, ne samo u ekonomskom i političkom pogledu (nije uvela sankcije Rusiji), već i u oblasti bezbednosti. Uz pojačanu vojnu saradnju sa Rusijom,Srbija je 2013. postala i jedina evropska država-posmatrač u Parlamentarnoj skupštini Organizacije kolektivnog ugovora, vojnog bloka koji predvodi Rusija. Crna Gora je krajem 2015. godine, nasuprot tome, uspela da dobije poziv da pristupi NATO-u, što će verovatno imati dalekosežne posledice na stanje bezbednosti i ukupne odnose u regionu u kojem su Hrvatska i Albanija članice NATO-a od 2009, a Makedonija nije uspela u tome zbog grčkog veta godinu dana pre toga. Na Bliskom Istoku su postojeće opasne konfrontacije zaoštrene posle neuspelog „Arapskog proleća“ sa početka tekuće decenije, koje je umesto očekivane demokratizacije donelo nestabilnost unutar i van duboko podeljenih, nedovršenih i slabih država. Takav ambijent pogodovao je radikalizaciji političkog islama u tom delu sveta, do čega je došlo i zbog fijaska skorašnjih zapadnih vojnih intervencija. Ova radikalizacija podstakla je oružane sukobe i terorizam čiji je osnovni ali ne i jedini generator tzv. Islamska država. Balkan je jedno od mnogih, ali veoma važno područje koje može da bude neposredno ugroženo ukoliko se terorizam proširi na Evropu, između ostalog i zato što se veliki broj muslimana sa Balkana pridružio Islamskoj državi. U toku 2015. godine Balkan je, takođe, postao glavna tranzitna ruta za desetine hiljada izbeglica sa Bliskog Istoka, koji beže iz svojih zemalja zbog rata, nesigurnosti i bede, pokušavajući da dobiju azil i nastave život u Evropskoj uniji. Taj egzodus bez presedana u novijoj istoriji za sada nije doveo do nestabilnosti u regionu, ili porasta netrpeljivosti prema izbeglicama, najviše zbog toga što su oni do sada uglavnom brzo prolazili kroz region, na putu ka svojim konačnim destinacijama, odnosno nisu bili primorani da se ovde duže ili zauvek zadrže. Do toga, međutim, može doći ukoliko članice Evropske unije nastave da sprečavaju ulazak ili prolaz izbeglica, ili ako se na takav korak odluči neka balkanska država. Ukoliko veliki broj izbeglica ostane na Balkanu, teško će biti izbeći velike ekonomske, političke i bezbednosne posledice. Dobar primer neposrednog dejstva izbegličke krize na odnose na Balkanu bilo je naglo pogoršanje odnosa Srbije i Hrvatske početkom oktobra 2015. godine, uvođenje međusobnih trgovinskih sankcija i zatvaranje granice, uključujući i međusobne napade, optužbe i uvrede između vlada i javnosti Srbije i Hrvatske. Energetska bezbednost regiona – kao važan deo ukupne bezbednosti - takođe je potencijalno ugrožena poslednjih godina, zbog odustajanja od planirane izgradnje gasovoda Južni tok krajem 2014. godine, a zatim i zbog sve manje realnih uslova da se u kontekstu pogoršanih odnosa Rusije i Turske realizuje alternativa - tzv. Turski tok, koji bi umesto preko Bugarske ruski gas do država Zapadnog Balkana mogao da dovede preko Turske i Grčke. Alternativni načini snabdevanja gasom su još uvek na nivou nedovoljno razrađenih planova i njihova realizacija je neizvesna.

6

Kriza demokratizacije U posmatranom periodu došlo je i do zabrinjavajućeg pogoršanja demokratskih performansi svih država Zapadnog Balkana. Po svim merenjima, u odnosu na pre pola decenije kao region imamo manje demokratije, manje vladavine prava i manje medijskih sloboda, ali – i sasvim u skladu sa ovim trendovima – imamo više netolerancije i nepoverenja (prema drugima uopšte, naročito prema etnički i verski raziličitima, prema izabranim vlastima i prema demokratskim institucijama). Dok se ranije pokušavalo da se usvoje i kopiraju vrednosti i načela konsolidovane demokratije, uzori u regionu su se u međuvremenu promenili: populizam, fasadna demokratija ili hibridni režimi (koji imaju demokratske institucije, ali nemaju praksu demokratije) postali su ciljevi mnogih političkih aktera i vlada na Balkanu. Uz sve to, institucije koje bi trebalo da obezbede demokratiju za sve još uvek su politizovane, umesto da budu neutralne, sve više su podređene izvršnim organima, a države su ostale slabe i nesposobne da građanima obezbede javna dobra. Postojeći demokratski „korak unazad“ nije, svakako, specifičnost Zapadnog Balkana, jer se i u drugim državama u Evropi i van nje trenutno dešava isto, u različitim stepenima i sa različitim posledicama, naravno. Reafirmacija autokratije u ovom regionu je, međutim, dugoročno opasna jer je rezultat kumulativnog dejstva više snažnih faktora: usporavanja započete ali nikada dovršene demokratizacije, u kombinaciji sa padom uticaja (ili „transformativne moći“) Evropske unije kao osnovnog usmeravača i pokretača demokratizacije, i sve to u kontekstu velike ekonomske krize i jačanja alternativa i Evropskoj uniji i demokratiji. Ako se toma doda suštinska nepripremljenost država u regionu za demokratiju, zbog oružanih sukoba, paralelne izgradnje država i nedostatka demokratske političke kulture, slika postaje još potpunija, ali i crnja: rezultati ostvareni u demokratizaciji u prethodnim godinama bili su previše mali i dugoročno su, očigledno, neodrživi. Da bi se razumele prave razmere problema, na sve ovo treba dodati – ili jasnije istaći – još dva faktora od izuzetnog značaja. Prvi je gotovo potpuno razočaranje postkomunističkim i postratnim periodom koje preovlađuje kod dobrog dela stanovništva zapadnobalkanskih zemalja i koje bi možda najbolje bilo shvatiti kao vrstu odbijanja da se tom periodu, sa svim njegovim vladama i neostvarenim očekivanjima, da neophodna legitimnost. Na kraju, potiskivanju demokratizacije doprinela je i situacija višestruke krize u kojoj i vlade i građani moraju da biraju između više ciljeva koji su često međusobno nespojivi. Izgleda da je i na Balkanu, kao i na drugim mestima u savremenom svetu, demokratija postala žrtva mnogo urgentnije potrebe da se prvo rešavaju gorući ekonomski problemi, i to najviše nedemokratskim metodama: spas iz ekonomskih nedaća traži se vrlo često kroz diktaturu i od svemoćnih lidera. Stabilnost – ekonomska, ali i bezbednosna – tako postaje vrhovni cilj bez konkurencije, u kojem okviru je demokratija neminovno na gubitku. Zbog svega rečenog, region i dalje opterećuju stari i još uvek nerešeni problemi, Među onima koje dele sve države najvažnijima se čine sledeći: odsustvo pune vladavine prava, u kombinaciji sa nepostojanjem nezavisnosti sudstva; „krađa država i njenih institucija“ od

7

strane privilegovanih grupa, uzvisok nivo klijentelizma i korupcije; ugrožavanje prava na slobodno izražavanje i gušenje slobode medija; nedostatak kulture tolerancije i nepoštovanje prava manjina svih vrsta; visok nivo organizovanog kriminala; nepostojanje sistemske kontrole vlasti, uz sve veću političku apstinenciju. Posebno treba izdvojiti problem odsustva širokog društvenog konsenzusa o najvažnijim pitanjima unutar država zapadnobalkanskog regiona. Tamo gde je tog konsenzusa najviše nedostajalo – u složenim i etnički i politički duboko podeljenim društvima Bosne i Hercegovine, Makedonije, Crne Gore i Kosova - došlo je i do masovnih protesta protiv vlada ovih zemalja u toku 2014. i 2015. godine. Dok su demonstracije u BiH, početkom 2014. godine, bile pokrenute pre svega zbog rastućih ekonomskih i socijalnih problema, u Makedoniji je krajem 2014. i u prvoj polovini 2015. godine na delu bio prvenstveno politički sukob, u kojem su prvo studenti, a onda i građani i pristalice opozicije, od Vlade zahtevali odgovornost za mnoge nezakonite postupke i gušenje demokratije, između ostalog i putem masovnog prisluškivanja velikog broja ljudi. U jesen 2015. godine pristalice opozicije su u Crnoj Gori organizovale višednevni protest protiv Vlade, zahtevajući više vladavine prava, ali i odustajanje od pristupanja NATO-u. U isto vreme opozicija je na Kosovu, u Skupštini Kosova, ali i na protestima na ulicama Prištine, tražila da Vlada Kosova u Skupštini povuče predlog o osnivanju Zajednice srpskih opština – ne samo jednog od ključnih instrumenata za zaštitu manjinskih prava kosovskih Srba, već i glavnog rezultata višegodišnjih pregovora vlada Srbije i Kosova o međusobnoj normalizaciji odnosa. Ovi primeri, od kojih je svaki specifičan na svoj način, pokazuju kako u regionu još uvek nedostaju kohezivni elementi među različitim političkim i etničkim akterima, bez kojih je vrlo teško očekivati neku ozbiljniju konsolidaciju demokratije. Na deficit demokrtatije utiče, naravno, i još uvek visok stepen nacionalizma u regionu. Suprotno ranijim optimističkim očekivanjima da će se snaga destruktivnog nacionalizma – koji je doveo do oružanih sukoba u toku 1990-ih - smanjivati, svedoci smo suprotnog trenda, sa sve češćim pojavama radikalnog desničarskog ekstremizma i u balkanskim kandidatima za članstvo, ali i u novim i starijim članicama Evropske unije. Nacionalizam, silno potpomognut tabloidizovanim medijima, i dalje veoma lako probija tanku koricu napretka koja je s teškom mukom napravljena ka toleranciji i uvažavanju drugih. Primera ove vrste je, na žalost, mnogo, od uskraćivanja ustavima garantovanih prava nacionalnim manjinama i LGBT zajednicama, do ponovnog pogoršavanja bilateralnih odnosa među državama. Kriza evropeizacije Na prvi pogled čini se da evropska integracija država zapadnobalkanskog regiona, kao njihov strateški zajednički cilj - nije pretrpela veće štete u ovoj krizama obeleženoj prvoj polovini druge decenije dvadeset prvog veka, koji posmatramo.Učinjeno je, zaista, više značajnih koraka napred u tom periodu: Hrvatska je 2013. postala članica Evropske unije, a Crna Gora i Srbija su prvo pre toga postale zvanični kandidati za članstvo, da bi onda počeli i pregovore o pristupanju, Crna Gora 2012, a Srbija 2014. godine. Albanija je, isto tako, 2014. godine

8

postala kandidat za članstvo u EU, a u toku 2015. stupio je, posle višegodišnjeg odlaganja, Sporazum BiH o stabilizaciji i pridruživanju sa EU, dok je Kosovo iste te godine potpisalo takav sporazum sa EU, takođe. Svi ovi vredni rezultati u dobroj meri blede pred ranijim očekivanjima, uključujući ona o bržem pristupanju EU, kao i pred dubokom krizom Evropske unije, sa velikim negativnim posledicama po region i njegove aspirante za članstvo u EU. Očekivanja su svakako izneverena, jer se od lošeg stanja u prošloj deceniji došlo do još goreg u tekućoj. Polovinom prošle decenije vladalo je uverenje, ne samo na Zapadnom Balkanu, već i u mnogim članicama EU, da će se kompletiranje Unije novim članicama sa Zapadnog Balkana završiti mnogo ranije. Često je tada pominjana 2014. godina kao datum kada bi sve države regiona mogle da pristupe EU, u simboličnom činu prevazilaženja podela unutar Evrope, na stogodišnjicu početka Prvog svetskog rata. Neku godinu kasnije shvaćeno je da je ovo preambiciozni cilj za Zapadni Balkan, pun problema i specifičnosti koje nisu odlikovale postkomunističke države iz Srednje Evrope, primljene u EU polovinom prošle decenije, usred još uvek mnogo povoljnijeg neposrednog post-hladnoratovskog konteksta. Predviđanja su onda promenjena i ambicije spuštene, pa je godina 2020. postala najpesimističkiji cilj za sve osim za Hrvatsku. U međuvremenu, ta ista godina postala je najoptimističkija opcija, i to samo za jednu ili dve države koje žele člansku kartu EU. To je bio samo deo posledica duboke krize kroz koju Evropska unija već godina prolazi i koja se tiče ne samo njenog identiteta, demokratske legitimnosti, već i ekonomskih mogućnosti koje ona nudi. Nedavna kriza evrozone zbog prezaduženosti Grčke dovela je Uniju gotovo na ivicu raspada, a otpori daljem širenju EU na Zapadni Balkan dodatno su potisnuti na listi prioriteta. Tačnije rečeno, dalje proširenje EU izgubilo je strateški značaj koje je do pre nekoliko godina imalo u planovima same Unije. Evropska komisija je na početku svog rada u jesen 2014. godine izričito naglasila da se u toku njenog petogodišnjeg mandata ne očekuje prijem nijedne nove članice. To je, inače, u skladu sa javnim mnjenjem u većini članica EU, koje sa visokim natpolovičnim većinama odbija prijem novih članica, bar dok se ne reši višestruka kriza u samoj Uniji. Ovaj deo težih uslova za prijem u EU za sadašnje aspirante sa Zapadnog Balkana – koji inače imaju manje kapacitete za članstvo u odnosu na nedavno primljene nove članice - takođe je dopunjen pooštravanjem uslova u toku pretpristupnih pregovora. Očekivani odgovor vlada u regionu bio je smanjivanje opredeljenosti za reforme koje je Unija nametala kao uslov za članstvo, posebno zato što su i građani u regionu u međuvremenu izgubili nekadašnje vrlo visoko poverenje koje su imali u Evropsku uniju. Došlo je, dakle, do uzajamnog dejstva dva povezana negativna procesa: krize proširenja (unutar Evropske unije) i krize reformi (unutar zapadnobalkanskih aspiranata). Kumulativno dejstvo tih loših tendencija na vrlo ozbiljan način dovodi u pitanje evropsku perspektivu i pojedinačnih zemalja i celog regiona. Ta posledica je od ogromnog značaja za buduću sudbinu celog regiona zbog izuzetno velike uloge koju EU igra u njemu. EU, naime, nije samo oslonac i model za reforme, kao što je to bila u ranijim slučajevima proširenja. Ona na Zapadnom Balkanu ima mnogo više funkcija,

9

od bezbednosnog i finansijskog oslonca, do partnera u izgradnji i stabilizaciji novih država, do uticajnog unutrašnjeg političkog faktora u više zemalja. Ova poslednja uloga je poslednjih godina sve izraženija, naročito u onim državama regiona u kojima je evropeizacija već duže, iz različitih razloga, suočena sa najviše problema. EU se zato, u okviru nemačko-britanske inicijative, posebno angažovala u Bosni i Hercegovini od kraja 2014. godine, da bi podstakla domaće političke aktere da rade zajedno i mnogo efikasnije na reformama koje bi omogućile brže napredovanje BiH ka EU članstvu. Intervencija EU u unutrašnji politički život Makedonije (kandidata za članstvo još od kraja 2005!) je tokom 2015. bila još veća: Unija je postala posrednik između vlade i opozicije, u pokušaju da se prevaziđe duboka aktuelna politička kriza. Iako popularnost evropske opcije opada u regionu, takozvana transformativna moć Unije nije još uvek izgubila svu snagu. To se najbolje vidi na primeru pregovora o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova, koji uz mnogo problema ipak napreduju naročito otkad su, počev od 2012. godine premijeri Srbije i Kosova neposredno uključeni u pregovore. Vlade Srbije i Kosova bi teško zaključile tzv. Briselski sporazum o normalizaciji odnosa u aprilu 2013. godine bez posredničke uloge Unije i perspektive članstva u njoj. Uprkos čestim prekidima, velikim unutrašnjim otporima i naročito kašnjenju u sprovođenju dogovora, Beograd i Priština nastavljaju normalizaciju, što se pre samo nekoliko godina teško moglo očekivati. Kriza regionalne saradnje Da bi podstakla posustale napore u regionu ka članstvu u EU, ali i podstakla regionalnu saradnju, Unija je 2014. godine pokrenula novu inicijativu – tzv. Berlinski proces, u okviru kojeg su dosad održana dva samita sa premijerima vlada iz regiona: u Berlinu u avgustu 2014. i u Beču, u avgustu 2015. godine. Samiti su iskorišćeni za dogovore o budućim zajedničkim infrastrukturnim projektima u saobraćaju i energetici. Od posebne važnosti je bio dogovor u Beču o potrebi što bržeg rešavanja bilateralnih sporova (koji ozbiljno ometaju saradnju u regionu) i o obavezi svih da ne ometaju druge u evropskim integracijama. Regionalna saradnja na Zapadnom Balkanu je, inače, poslednjih godina unapređena pre svega kao rezultat dva paralelna procesa. S jedne strane, tesno je povezana i isprepletana sa procesom evropske integracije država u ovom regionu, a s druge strane stvoreni su i razvijeni mnogobrojni instrumenti za saradnju država i društava u velikom broju oblasti. Paralelno sa mnogim neospornim uspesima, često, međutim, dolazi do ozbiljnih kriza u odnosima među državama i društvima regiona Zapadnog Balkana, koje zahtevaju preispitivanje temeljnih postavki na kojima se regionalna saradnja u regionu zasniva. Samo u kratkom jednogodišnjem periodu počev od jeseni 2014. godine Zapadni Balkan je bio potresen serijom kratkotrajnih kriza koje su destabilizovale ceo region i dovele u pitanje dobar deo dosadašnjih pozitivnih rezultata. U oktobru 2014. godine, usred ohrabrujućeg procesa normalizacije odnosa Srbije i Kosova, srpsko-albanski odnosi su radikalno pogoršani posle pojavljivanja drona sa zastavom „Velike Albanije“ na fudbalskoj utakmici

10

reprezentacija Albanije i Srbije u Beogradu. Osim fizičkih sukoba na samoj utakmici, došlo je do nezapamćene razmene međusobnih uvreda i obnavljavanja stereotipa i govora mržnje u medijima i u javnostima Srbije i Albanije. Reprizu duboke krize u albansko-srpskim odnosima, ali u nešto manjem obimu, izazvao je sukob makedonskih snaga bezbednosti sa albanskim teroristima u Kumanovu u maju 2015. godine, koji je, kao i prethodni događaj, podstakao debatu unutar celog regiona o aspiracijama ali i položaju Albanaca i njihovom odnosu sa sunarodnicima i susedima. Početkom jula ponovo su narasle tenzije, ovog puta između Bošnjaka i Srba, povodom obeležavanja dvadesetogodišnjice genocida u Srebrenici, odnosno pokušaja reinterpretacije tog događaja. Početkom oktobra 2015. godine, usred pojačanog priliva izbeglica sa Bliskog istoka na Balkan, došlo je do već pomentog privremenog zatvaranja srpsko-hrvatske granice, bilateralnog trgovinskog rata i međusobnih optužbi i uvreda između vlada i javnosti dva suseda. Deceniju i po posle završetka ratova u regionu koji je u međuvremenu svakako napredovao u svakom pogledu i dostigao zavidan nivo stabilizacije, ne sme se, međutim, biti zadovoljan zaključkom da ove i druge slične krize nisu bile nastavljene oružanim sukobima, kao ranije. Iako se pomenuta i druga povremena pogoršavanja odnosa na Zapadnom Balkanu na sreću relativno brzo smiruju i donekle prevazilaze, ona su veoma jasno svedočanstvo o teškom konfliktnom nasleđu i još uvek visokom konfliktnom potencijalu u regionu. Na povremena pogoršanja odnosa u regionu svakako negativno utiču i spoljni faktori, o kojima je već bilo reči, ali su i neka od temeljnih načela na kojima se zasniva regionalna saradnja na Zapadnom Balkanu deo istog problema, takođe. Prvo svakako treba pomenuti da, uprkos očekivanjima i mnogim naporima, regionalna saradnja nikad u dovoljnoj meri nije postala pravo „vlasništvo“ regiona. Ona je posle oružanih sukoba nametnuta spolja, od strane međunarodnih organizacija i najuticajnijih država, kao nezaobilazno sredstvo za održanje mira, pomirenje i ukupni razvoj regiona. Problem je u tome što ta saradnja u najvećoj meri i dalje opstaje prvenstveno zbog spoljašnjeg pritiska i uslovljavanja. Ona je, dakle, i dalje više način da vlade u regionu pokažu da njihove države zaslužuju članstvo u međunarodnim organizacijama, kao i pomoć, a u mnogo manjoj meri pokazatelj realnih interesa i potreba političkih elita i društava za međusobnom saradnjom. Ima, naravno, mnogo suprotnih primera inicijativa i državnih i nedržavnih aktera, a situacija je svakako bolja danas nego ranije, sa više od pedeset inicijativa i oblika saradnje u velikom broju oblasti, koje su „kapilarno premrežile region“, kako se obično kaže. Ključni koraci napred se, međutim, i dalje gotovo uvek prave na osnovu podsticaja spolja. I kad ima napretka u regionalnoj saradnji, po pravilu se dešava sledeće: formulacije u dogovorima su opterećene „konstruktivnom ambivalentnošću“, netransparentnost je pravilo komuniciranja sa javnošću, a primena dogovorenog se odlaže koliko god to okolnosti dozvoljavaju. Dugogodišnji pregovori o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova su najbolji primer za to. Svaki korak napred – postignut posle mnogo oklevanja – najčešće se tumači kao

11

ustupak uslovljavanju sa strane i kao uslov za približavanje članstvu u Evropskoj uniji, umesto kao rešenje za stvarne potrebe i interese građana u čije ime se pregovara. Javnost takođe nema dobar uvid u pregovore, kao ni u zaključke i dogovorene mere i rokove za ispunjenje preuzetih obaveza. Ideja vodilja zapadnobalkanske – kao i početne evropske - regionalne saradnje je funkcionalna integracija, koja počinje u nepolitičkim oblastima (pre svega u ekonomskim) da bi onda postepeno podsticala svaku drugu saradnju, uključujući i one u najosetljivijim oblastima, u politici i bezbednosti. Sve je više dokaza da funkcionalna saradnja ne širi automatski i bezgranično saradnju i ne prevazilazi sve prepreke, čak i ako se ostvaruje unutar specifičnog podsticajnog okvira kakav je evropska integracija. Funkcionalna saradnja ima puno sopstvenih ograničenja, počev od ekonomskih, jer se u okviru regiona obavlja tek 15-30 odsto ukupne trgovine, zavisno od zemlje, dok je Evropska unija najveći trgovinski partner, sa učešćem od oko 60 odsto u ukupnoj trgovinskoj razmeni sa svakom pojedinačnom zemljom regiona. Uz razvijenu regionalnu saradnju, na Zapadnom Balkanu uporedo postoje i mnogi nerešeni bilateralni problemi, od kojih su neki izuzetno komplikovani. Zato je dobro što je Bečki samit, uz više dogovora o saradnji u saobraćaju i oblasti energetike, podržao studiju i preporuke o rešavanju bilateralnih sukoba, kao neophodnog uslova i za regionalnu saradnju, između ostalog. Nejasno je, istovremeno, zašto države regiona, odnosno njihove vlade nisu same odavno, u međusobnim pregovorima, uradile mnogo više na rešavanju pre svega, pravnih i ekonomskih pitanja proizašlih iz raspada SFRJ, koja suštinski opterećuju i građane i bilateralne odnose država. Odnos regionalne saradnje i evropskih integracija je, svakako, međusobno podsticajan ali i potencijalno konfliktan. Podsticajan je jer je regionalna saradnja istovremeno i pretpostavka i instrument evropske integracije, ali dve strane ove jednačine mogu doći u sukob ukoliko – kao sada – jedna strana ne funkcioniše dovoljno dobro. Ako, kao sada, nema brzog očekivanog približavanja članstvu u EU, države regiona vide regionalnu saradnju u najboljem slučaju kao neku vrstu neadekvatne zamene, tj. izgradnje sopstvene „balkanske Evropske unije“, na račun obećanog prisustva u pravoj Uniji, i - naravno - pokazuju otpor. Postoji i druga vrsta potencijalnog sukoba između između regionalne saradnje i evropske integracije: integracija je u suštini bilateralni proces između Unije i države kandidatkinje, a regionalna saradnja izlazi iz tog okvira, pa se uslovljavanje Evropske unije u vezi sa regionalnom saradnjom ne vidi u državama kandidatkinjama kao sastavni deo reformi potrebnih za dalje evropske integracije, već pre kao dodatni i nezavisni, spoljašnji izvor uslovljavanja. Takođe, regionalna saradnja bi možda mogla da bude podstaknuta ukoliko bi postojala neka zajednička regionalna institucija koja bi u ime svih država regiona mogla da zagovara i usmerava saradnju, a i da pred Unijom možda predstavlja region Zapadnog Balkana. Takva institucija ne postoji, jer je u suprotnosti sa bilateralnom prirodom integracionog procesa. Savet za regionalnu saradnju svakako nije takav organ, jer on u najboljem slučaju koordinira regionalnu saradnju, ali samo na osnovu onoga o čemu se

12

nacionalne vlade slože, tj. na osnovu najmanjeg zajedničkog imenitelja, što je često premalo i prekasno. Zbog protivljenja pravoj insitucionalizaciji regionalne saradnje kroz neke trajnije institucije, na liniji predloga Vlade Crne Gore o „zapadnobalkanskoj šestorci“ od pre nekoliko godina, nisu stvoreni ni drugi zajednički organi država regiona, koji bi možda mogli da nadomeste pomenute nedostatke. Nedostatak veće i delotvornije regionalne saradnje na Zapadnom Balkanu je takođe rezultat izostanka ozbiljnijeg napora vlasti u svim državama da se aktivnije i neposrednije uključe u proces pomirenja među državama i narodima koji su bili u sukobima u prethodnim decenijama. Uslov za to je, svakako, kritički odnos prema prošlosti, kojeg još uvek nema. U tom kontekstu je svakako pohvalno što je na samitu u Beču prihvaćena inicijativa nekih omladinskih nevladinih organizacija da se osnuje regionalna Kancelariju za mlade. Isto se može reći i za predlog Privrednih komora Srbije i Kosova o osnivanju stalne zajedničke regionalne platforme komora za saradnju. Dometi tih i drugih sličnih inicijativa, čije efekte tek treba videti, neće biti veliki sve dok vlade država regiona ne podstaknu svoje građane i javnost na sveukupno kritičko preispitanje nedavne prošlosti, kao temelja boljih odnosa i saradnje u budućnosti. Izbeglička kriza je na postojeće velike probleme Zapadnog Balkana dodala i ovaj koji se ne može rešiti bez još jednog nivoa tešnje i dugotrajne saradnje - sa Evropskom unijom. Uz mnoge izazove, ovo bi mogla da bude i prilika za Zapadni Balkan da se uči saradnji i doprinese joj, tj. da pomogne i sebi, pomažući drugima. Ako u moru iznetih pesimističkih dijagnoza treba naći optimistički element, on je u sledećem: za razliku od ranije, većinu problema koje tišti Zapadni Balkan region danas deli sa drugim državama i narodima Evrope i sveta, pa se treba nadati da ćemo u traženju izlaza iz nezavidne situacije u kojoj se nalazimo to raditi zajedno sa drugima.

13

DVADESET GODINA OPĆEG OKVIRNOG SPORAZUMA ZA MIR U BOSNI I HERCEGOVINI - UZROCI I POSLJEDICE

Nerzuk Ćurak

Uvod Dejtonski mirovni sporazum okončao je organizirano nasilje u Bosni i Hercegovini. To je najvažnija atribucija ovog kontradiktornog međunarodnog ugovora. Nagovijestivši mir, predmetni Sporazum izdigao se tog, već dalekog 21. novembra 1995-e, iznad prethodnih pokušaja međunarodne zajednice da preduprijedi, odnosno zaustavi rat. Kutiljerovo posredovanje, Vens – Ovenov plan, Oven-Stoltenbergov plan, Vašingtonski sporazum i plan Kontakt – Grupe Bosni i Hercegovini nisu donijeli mir, već su samo nadahnuli nove krugove nasilja. Uzrok posvemašnjeg poraza mirovnih posrednika bio je više nego uočljiv: Sjedinjene Američke Države su bosanskohercegovačkoj klanici pristupile neodgovorno i konformistički, prilagođavajući svoje diplomatske standarde drugima. Tek kada su preuzeli vođstvo u bosanskoj krizi, podređujući druge balkanske politike sebi i racionalizirajući snagu i značaj Londona, Pariza, Berlina i Moskve u bosanskohercegovačkom konfliktu, posredovanje u pregovorima između zaraćenih strana uozbiljilo se i od jedne neodgovorne međunarodne promenade transformiralo se u ozbiljan instrument američke vanjske politike. Serijom diplomatskih manevara uz umješno korištenje pregovaračke tehnike mrkve i batine, odnosno nagrade i kazne, Vašington je za pregovarački sto doveo gospodare rata, uvjerivši saveznike da Sjedinjene Države mogu i hoće zaustaviti rat u Bosni i Hercegovini uz odgovornu asistenciju međunarodne zajednice. Ono što nije uspjela troma evropska diplomacija, uspjela je agresivna vanjska politika vodeće planetarne sile tog doba. Mirovni ugovor za Bosnu i Hercegovinu bio je veliki vanjskopolitički uspjeh Klintonove administracije kojim je Bijela Kuća ponizila ostale subjekte međunarodne politike, uvjerivši ih da su Sjedinjene Države jedina onovremena sila svijeta koja isijava globalnu moć. Da je to tako, potvrdili su i Milošević, Tuđman i Izetbegović, ratni lideri država u konfliktu, koji su, iako nevoljko, ambivalentno i sa pomiješanim osjećanjima trijumfa i poraza, primorani da stave svoj potpis na dejtonske papire. Nakon te ovjere, arhitekta Dejtonskog sporazuma, Klintonov izaslanik za specijalne diplomatske operacije Ričad Holbruk, ponosno je mogao pozvati predsjednika SAD-a da objavi kraj rata protiv Bosne i Hercegovine i početak duge postkonfliktne obnove zemlje za čiji je dugotrajni opstanak u povijesti vodeća svjetska sila bila spremna založiti svoj supremacijski autoritet. Dvadeset godina kasnije, zahvaljujući i tom autoritetu, Bosna i Hercegovina nije iskliznula iz historije, mada je njen unutrašnji dizajn generiran iz Dejtonskog mirovnog ugovora,

14

omogućio proizvodnju politika koje su se utrkivale u iracionalnoj ambiciji da jednu autentičnu zemlju trajno onemoguće da bude. No, bez obzira na silan intenzitet političkih, obavještajnih i intelektualnih poricanja Bosne i Hercegovine od strane srpskih, hrvatskih i bošnjačkih nacionalističkih elita, Bosna i Hercegovina je, zahvaljujući Dejtonskom ugovoru opstala, iako je Ustav tog ugovora, svojom nedorečenošću i ambivalentnošću, uz ogromnu dozu političkog nitkovluka uključenih političkih aktera, omogućio i produkciju ideje da zemlja neće opstati. U tom kontekstu kao dominirajuća naracija svih ovih postdejtonskih godina nametnula se deterministička i socijaldarvinistička interpretacija Sporazuma, kojoj je naročito sklon jedan od vodećih srpskih političara u Bosni i Hercegovini, predsjednik entiteta Republika Srpska i lider SNSD-a Milorad Dodik, istrajavujući na konstrukciji kako je samo i jedino samo slovo Daytona relevantno, valjano i politički prihvatljivo, dok je svako istrajavanje na duhu Daytona putovanje BiH u ambis, kraj Bosne i Hercegovine i slično. Istovremeno, upravo je taj političar, koji se poziva na Daytonski mirovni ugovor kao trajni i ultimativni ugovor bosanskohercegovačke budućnosti, najviše puta opomenut od međunarodne zajednice za kršenje Ugovora. Međunarodna zajednica je kao najradikalniju antidejtonsku aktivnost imenovala namjeru Republike Srpske da organizira referendum o Sudu i Tužilaštvu Bosne i Hercegovine, što je odlukom NSRS od 15.jula 2015. ozakonjeno na entitetskom nivou, čime je najviše zakonodavno tijelo u ovom entitetu de facto i eo ipso napustilo Dejtonski mirovni ugovor. Istovremeno, takvo antidejtonsko djelovanje ne priječi aktualnog predsjednika tog entiteta da se zorno predstavlja kao čuvar Dejtona. Kako je to moguće? Pa moguće je zbog jedne od najslabijih tačaka mirovnog ugovora a to je njegov aneksioni Ustav koji svojom pravnom neobaveznošću omogućuje različite interpretacije ali i različito institucionalno i normativno reguliranje ustavnopravne materije od strane unutrašnjih dejtonskih aktera. Zato je prije prava važno razviti debate sociološke i politološke naravi kako bi se iz velike društvene slike mogli derivirati i pravni zahtjevi čija će koherencija biti dovoljno snažna za uspostavljanje pravnog normativiteta dejtonske države koji će se jednako odnositi na sve. Duh i slovo Daytona Za tu nadajuću koherenciju u skoroj budućnosti iznimno je važno analizirati pojmove proizašle iz konstitucije dejtonskog političkog polja koje se prostrlo Bosnom i Hercegovinom kao aksiomatski okvir njene moderne državnosti. Mirovni ugovor iz američke vojne baze nametnuo se kao krucijalni politički pojam čiji se sadržaj ne može nadvladati. To znači da se građanima Bosne i Hercegovine Mirovni sporazum nudi kao čisti nezaborav. A, parafrazirajmo Borhesa, ako je nešto nezaboravno, ljudi ne mogu misliti ni na šta drugo. Daytonski sporazum je nezaboravljajući Ugovor, čiji oktrojitelji opetovano šalju poruke da se zemlja ne može misliti u drugom ključu, nego samo i samo u ključu dejtonske klinike na kojoj vlada epidemija nacionalističke zaraze koja se ne može zaustaviti jer je u klinici sve sumnjivo osim nacionalizma. Samo je nacionalizam neproblematičan te je uspio preko svojih

15

ključnih političkih i intelektualnih aktera promovirati kritiku nacionalizma kao najgori oblik nacionalizma(?!?), dosljedno uskraćujući mogućnost da se bilo koja kritička opservacija nacionalizma (čak i ona koja dosljedno razobličuje ne samo secesijske nego i unitarnograđanske tipove nacionalizma) motri kao ideološki opozit nacionalističkim teorijama i praksama. U današnjoj Bosni i Hercegovini odbiti svođenje na etnički nacionalitet, znači da ste nacionalist, jer odbijajući očiglednost našeg života (a nacionalizam je naša zajednička očiglednost) možete biti optuženi za najgori oblik ideološkog postvarenja stvarnosti. U takvoj ambijentalnosti tiho umire naša domovina a novih nema i teško da će ih biti, što u logičkoj ravni implicira iracionalnost kao političku, intelektualnu i kulturnu normu, koja svaki argumentacijski niz dovodi u pitanje jer je racionalan. Pokušajmo kroz figuru duha i slova Daytona intervenirati u područje iracionalnih politika, kako bi stvorili uvjete da demontiramo najveću podvalu koja se nudi građanima Bosne i Hercegovine. Ta podvala sadržana je u ambiciji da BiH za sva vremena ostane dejtonska država, odnosno država kojoj je zabranjena bilo koja promjena. Kada bi taj stav bio racionalan, to bi značilo, ako poopćimo taj determnistički princip, da u svijetu od trenutka nastanka država nije bilo nikakavih unutrašnjih promjena u samim državama. Takav princip bi značio da je svaka država svojim institucionalnim dizajnom uvijek na svom početku, da, bez obzira na zahtjeve života, ostaje u svojoj natalnoj fazi i da je ta natalna faza jedina faza egzistencije države od početka pa do eventualnog kraja. Da argumentacija o nepromjenjivosti Daytona ima ikakvog logičkog i političkog smisla, krajnja posljedica takvog stava bila bi, u univerzalnoj ravni, nepostojanje Daytona. Taj ugovor ne bi bio moguć, do njega ne bi bilo moguće doći, budući da su sve države uvijek na početku svoje egzistencije, pa bi Srbija bila na početku svoje državnosti, SAD-e također, Francuska također, Rusija također…, dakle, ni na koji način ne bi mogli participirati u jednom međunarodnom dokumentu koji je konstituiran sa unutrašnjom svrhom – da bude početak a ne kraj emancipacije jedne političke zajednice kao što je Bosna i Hercegovina. Upravo je na tragu ove logičke i političke inkoherencije i rezoniranje koje ima za cilj da slovo Dejtona učini nepromjenjivom i vječnom kategorijom. U posljednjih nekoliko godina svjedoci smo upravo kontinuiranog pokušaja da se između duha i slova Daytona napravi jaz, kanal, rupa, linija presijecanja koja odvaja ono što je, navodno, napisano od onoga što je intencija, negativan duh koji hoće da izmijeni poredak. Ali nema slova bez duha slova, nema poretka bez diskursa, nema realizirane zamisli bez prethodne imaginacije. Insistirati na nekom slovu Daytona (a budući da su interpretacije slova istovremeno radikalno različite, o kom slovu tačno govorimo kada govorimo o Daytonu) poništavajući njegov duh, već je izmjena slova Daytona. Ta izmjena godinama traje i može se svesti u eritristički iskaz - kontinuiranom afirmacijom Daytonskog sporazuma, mijenjati taj sporazum, do tačke u kojoj će on biti samo i samo sila dezintegracije. To je proces koji je dominirajući politički narativ i institucionalni imperativ. Višegodišnjim insistiranjem na slovu Daytona, degradira se intencija njegovog duha – da bude promijenjen jer ne može biti politički realiziran. Insistiranje na slovu Daytona je destrukcija slova

16

Daytona koje je struktuirano tako da hoće da bude promijenjeno. Njemu samo život daje smisao jer život svemu daje smisao: to je najniži nivo smislenosti – funkcionalna biologija. Insistiranje na Daytonu kao zlatnom teletu vodi ka konstrukciji nasilja kao identitetskoj tačci BiH danas i u budućnosti, zato što je nepromjenjivost Daytona nasilje samo po sebi, nasilje kao prirodno stanje. A iz prirodnog stanja valja izaći čega je i Kant bio svjestan mada smo danas u onoj fazi koju balibarovski možemo označiti nelagodom - ne znamo iz njega izaći. Uzmimo za primjer HDZ BiH. To je stranka koja posljednjih nekoliko godina traži promjenu dejtonskog političkog okvira zagovarajući njegovo prevazilaženje kao način proizvodnje nacionalne ravnopravnosti i način proizvodnje države. I šta se dešava u političkoj praksi? Stranka koja traži promjenu Mirovnog ugovora ključnog partnera traži u politici koja je protiv promjene Ugovora? SNSD je ključni saveznik HDZ-a u promjeni stanja koje SNSD ne želi promijeniti nikada i nikako! Iz ovakvog opisa kao važno pitanje postavlja se pitanje o smislu i zadnjim namjerama političara u dejtonskoj BiH. Kako su to lider HDZ-a Dragan Čović i lider SNSD-a najbolji politički saveznici a imaju potpuno suprotstavljen odnos prema najvažnijem strateškom pitanju: promjeni Ustava? Ako je, logicirajmo dalje, SNSD saveznik HDZ-u za promjenu Ugovora samo u jednom dijelu zemlje (i to onom u kojem je politički irelevantan, dakle u federalnom entitetu), to je čista besmislica koju ne vrijedi ni konotirati. A ako nije besmislica zašto se onda promjena Ugovora samo u jednom dijelu zemlje ne bi odnosila na Republiku Srpsku. Naravno, prethodna tvrdnja ne afirmira samo tu promjenu već afirmira stav da nema promjene koja se odnosi tek na jedan dio zemlje, jer bi to de facto a u perspektivi i de jure moglo značiti da se ne radi o jednoj zemlji što i jeste suštinska odrednica negacionističke politike Milorada Dodika za koju je svih ovih godina nastojao pridobiti podršku u upravljačkim strukturama Brisela i glavnih evropskih metropola i na veliku sreću nije je dobio, mada ni ta mogućnost nije bila isključena. (o birokratskim igrama sa BiH vidjeti detaljnije u knjizi Bosna u fokusu -

drugi politički izazov Christiana Schwarz-Schillinga, Erich Rathfelder i Carl Bethke, 2011, Kult B, Sarajevo.) Prethodno izrečeni stav, da još jednom naglasim, nije u koliziji sa uvjerenjem autora da u entitetu FBiH treba započeti ustavne promjene, ali sa jasno definiranom obavezom međunarodne zajednice da su te ustavne promjene početak a ne kraj i da je smisao promjene ustava u FBiH da se ista aktivnost odigra i u entitetu Republika Srpska. Međunarodna zajednica: Važna pitanja i provocirajuće tvrdnje Pozivanjem na dejtonski mirovni ugovor uz njegovu kontinuiranu negaciju stvoren je dugotrajni mehanizam agoniziranja države. Taj primitivni politički instrument, nažalost, uspijeva jer nema adekvatnog odgovora kojim će se sankcionirati nastojanja da zemlja iznutra konačno poludi i svoju šizofrenu strukturu ovjeri internim urušavanjem.

17

Da bi se taj proces zaustavio, jedan od rijetkih mehanizama koji još uvijek ostaje kao djelotvorna snaga jeste stvarna podrška međunarodne zajednice ustavnim promjenama na matrici logičnog rezoniranja da je vanjska uprava za jednu zemlju odgovorna sve dok zemlja ne dođe u poziciju ničim ugrožene samoodrživosti. Nažalost, dosadašnja nastojanja za ustavnom reformom srušena su, kako unutrašnjim radom nacionalističkih sila u BiH tako i stvarnom nezainteresiranošću međunarodne zajednice za zbiljskom promjenom onemogućene i zarobljene države koju nepravedni mirovni ugovor već dvadesetu godinu drži u stanju frustrirajuće kibernacije. Iako su se prošle godine pod pritiskom konfederacije evropskih pučkih stranaka i uz veliki angažman prije svega njemačkih demokršćana, pučke stranke u BiH (SDS, PDP, SDA, HDZ, HDZ 1990…) obavezale da će, nakon općih izbora u oktobru 2014. raditi na evropskoj perspektivi BiH, bez uzmicanja i izmišljanja artificijelnih političkih razloga, reformska agenda za BiH kreirana od strane Evropske komisije i podršku Berlina, Londona i Washingtona, još uvijek je diskutabilna, kako iz unutarnjih političkih razloga, tako i zbog izmijenjenih globalnih geopolitičkih okolnosti koje se reflektiraju na Balkan, naročito na zapadni Balkan. Da bi ta agenda uspjela bar u nekoj mjeri, važno je saopćiti stvarno stanje u BiH nakon dvadeset godina egzistencije jednog naročitog političkog dizajna, čiji je institucionalni format omogućio proizvodnju lokalne države u globalnom opticaju, a pod ovom pojmovnom

ekspresijom mislimo na dejtonsku BiH kao naročitu, sui generis državu koja u svojoj političkoj utrobi krije pored domaćih nosilaca suvereniteta i vanjsku polugu očuvanja tankog i poroznog bh. suvereniteta, međunarodnu zajednicu. U mom uvidu stvarno stanje je moguće detektirati kroz postavljanje važnih pitanja i iznošenje provocirajućih tvrdnji. Da li je 20 godina dejtonske BiH dovoljno za izvođenje sumornog zaključka u čijoj osnovi leži mišljenje kako je jedina mogućnost BiH da opstane kao država u njenoj nemogućnosti da bude država? Iz naše stvarnosti možemo podići puno zaključaka koji će nas uvjeriti da BiH od raspada čuva samo to što je iznutra raspadnuta. Da li to znači da BiH od nestanka iz svijeta država čuva samo činjenica da iznutra stvarno nije država? Ako prethodne elaboracije prihvatimo kao argumentacije zasnovane na racionalnosti a ne emocionalizmu, onda možemo iz zone političke korektnosti preći u zonu oštrog radikalnog govora o subjektima koji de facto spriječavaju mogućnost konstitucije samoodržive političke zajednice. Koji su to subjekti? To su oni subjekti koji su bili uključeni u advokaturu mirovnog ugovora za BiH. To su SAD-e, EU, odnosno ključne zemlje evropskog geostrateškog jezgra, Kontakt skupina, Srbija, Hrvatska i domaće dejtonske političke elite. Nabrojani subjekti zarobljenici su permanentno rastuće fikcionalizacije stvarnosti. (Tofler, 1998) Ta rastuća fikcionalizacija stvarnosti podržana je od nabrojanih aktera idejom koja pripada političkoj patologiji. To je ideja o nepromjenjivosti dejtonske konstitucije države ili o njenoj promjenjivosti samo i samo ako to žele unutrašnji politički akteri. Ova iritirajuća

18

redukcija u koliziji je sa imperijalnom strukturom vladanja koja je za BiH predviđena mirovnim ugovorom., bez obzira što se protagonisti međunarodne politike neće složiti s mišljenjem da je u pitanju imperijalna uprava. Ako je nazovemo kvaziimperijalna ili neimperijalna ili poluimperijalna, šta se mijenja. Defanzivni obrazac međunarodnog imperiuma primjenjen u BiH neka je vrsta epistemološke

i ontološke oholosti (Toal, 2007) koja u mislećim građanima BiH može proizvesti i proizvodi osjećaj gradnje novog statusa - statusa nižih bića. Zašto? Konstitucija države na premisama mirovnog ugovora koji zahtijeva stalni angažman SAD-a kao zbiljskog kreatora Sporazuma (a već dugo smo u fazi izostanka američkog primarnog aktiviteta) proizvela je čudnu situaciju: zemlja zahtijeva deus ex machinu ali spuštajućeg subjekta koji će narasle antinomije privesti progresivnom kompromisu nema. Naprotiv, već nekoliko godina Washington, a sa njim i Bruxelles, šalju poruke kako subjekt promjene mora doći iznutra, iako je struktura političke zajednice takva da subjekt promjene ne može doći iznutra; može se samo fingirati da subjekt promjene dolazi iznutra. Bosna i Hercegovina na vrlo je skliskom terenu: autentično onemogućena da bude država ona ne može prestati biti država. U takvoj šizofrenoj ambijentalnosti, u frustrirajućoj napetosti između toga da bude i toga da ne bude, odvija se povijest naše sadašnjosti. Nažalost, naša sadašnjost pripada pretpovijesnom dobu, dobu leda, jer BiH jedina je zemlja u Evropi kojoj se, frustrirajućom logikom aneksionog ustava zabranjuje promjena. I kao što se u Sto godina

samoće pukovnik Aurelijano Buendija sjeća onog dalekog popodneva kada ga je otac poveo

da, kao čudo neviđeno, upozna led (Markes, 2010), tako će i u BiH dolaziti ljudi sa raznih strana svijeta da vide politički mirakl: zemlju zaleđenu u američkoj vojnoj bazi Right Peterson, zemlju u kojoj su entiteti svete krave, nepromjenjive kategorije, čak i po cijenu redukcije naših života na goli život, na Agambenovog homo sacera. Pristati na ideju nepromjenjivosti mirovnog ugovora, znači pristati na budućnost koju će oblikovati čemer

sadašnjosti. Ime naše budućnosti je gora sadašnjost. Međunarodna zajednica pristala je svih ovih godina na goru sadašnjost kao izvjesnu formu budućnosti. Hinjeći odsustvo iz zemlje u kojoj je međunarodnim ugovorom ovjerila svoje, sui

generis, prisustvo, uputila nas je na slijedeći paradox: ključni akteri međunarodne zajednice dopustili su BiH kao zarobljenoj i nedovršenoj državi da pokuša unutar sebe pronaći sopstvene snage koje je mogu iz stanja konfuzije, obamrlosti, letargije i nečinjenja podići na viši nivo političke aktivnosti, na nivo praktične djelatnosti u kojoj će domaći subjekti političke igre smisleno djelovati s ciljem konstitucije samoodržive zajednice. Istovremeno, država je institucionalno dizajnirana tako da ne može postići svoju održivost apelima da je promjena zemlje jedino moguća ako to žele domaći politički akteri. Domaći politički akteri jedino ne žele promjenu (ili žele onu vrstu partikularne ustavne promjene koja će spriječiti mogućnost zbiljske nadogradnje mirovnog ugovora koji je po svojim dometima više prekid vatre nego mirovni sporazum) političke matrice koja iznova generira nacionalizam kao pogonsko gorivo rasta državne birokracije na svim nivoima

19

odlučivanja, rasta odanih sljedbenika partikularnih političkih ideja iza kojih stojih jedno veliko troglavo ništa. To je projekat ništenja domovinske svijesti i on je u velikoj mjeri uspio. Nema nikakve sumnje: BiH oblikovana mirovnim ugovorom iz Ohio-a proizvod je vojnopolitičkog uma SAD-a. Taj um mogao je zamisliti dvojnu zemlju zato što taj um u trenutku oktroiranja ugovora za takvu zemlju računa na snažnu američku favorizaciju izgradnje države kojoj je Washington udahnuo imperijalni smisao. Arhitekta mirovnog ugovora Ričard Holbruk upravo je na fonu američke apriorne predanosti izgradnji bosanskohercegovačke države, mogao zamisliti kako se pod snažnim američkim pečatom iz pepela diže jedna originalna politička zajednica. Nakon što su na fonu dejtonske ambivalentnosti, prevladale sile unutrašnje secesije, čitanje Dejtona nastavljeno je u dezintegracijskom ključu, kroz kontinuirano favoriziranje entiteta kao pseudodržava, pa smo dobili dva Kosova u BiH, sa tendencijama da zbir dva izmišljena entitetska suvereniteta daju suverenitet državi. Rekao bih da vodeći politički prvaci u zemlji pokušavaju izjednačiti suverenitet sa fakticitetom što se može završiti trijumfom entitetskih volja kao suverenih volja. Blizu smo razumijevanja državnog suvereniteta kao koordinacijskog suvereniteta. Koordinacijski suverenitet norma je dostojna ironiziranja, jer omogućuje nižim nivoima vlasti koji su već predstavljeni na državnom nivou (budući da je dejtonska država država nižih nivoa vlasti, prije svega, država entiteta,) da još jednom, iako već jesu predstavljeni, generiraju svoju moć i to u pitanjima međunarodne naravi, dakle pitanjima za koje je odgovoran državni nivo političke organizacije. Tako imamo dvostruki ključ u procesu ključnih politika za Bosnu i Hercegovinu kao što su evropske politike. Ne da nije dovoljno što su entitetske i kantonalne politike već zastupljene kroz njihovu dejtonsku državu, želi se dodatno utjecanje tako što će entiteti i županije još jednom biti predstavljene na nivou na kojem su već predstavljene! De facto proces donošenja odluka međunarodne pravne naravi bit će uslovljen kantonalnim i entitetskim etatizmom. Ako se unutrašnji akteri to dogovore a vrlo vjerovatno će se dogovoriti, međunarodna zajednica će i to prihvatiti iako je to krajnja deregulacija međunarodno pravnih pitanja kao državne norme i opasno približavanju nemogućnosti da se uopće donose odluke vezane za evropske integracije. Sve je ovo moguće jer su SAD-e ispustile BiH kao postkonfliktnu zajednicu iz svojih imperijalnih klješta. Budući da godinama BiH više nije u registru američkog nacionalnog interesa, dejtonska politička laboratorija batrga se u okovima međunarodnog ugovora za koji su najodgovornije SAD-e, a koje su, u međuvremenu, svoju odgovornost spustile na najnižu tačku. Budući da su svoju odgovornost za BiH spustile na najnižu tačku, zemlja nema pozitivni i djelotvorni vanjski poticaj koji je a priori sadržan u američkoj ambiciji kreiranja mirovnog ugovora . U takvoj situaciji ključnu ulogu u BiH preuzima Evropska Unija. Nevjerovatno je da EU (što samo govori o odsustvu vizije i dominaciji birokracije nad analitičkim, stvaralačkim umom zasnovanim na skepsi) pristaje na danajski dar SAD-a. U čemu se sastoji danajski dar? Sastoji se u tome da država koja je mirovnim ugovorom iznutra tek lakonski struktuirana, te može ići naprijed samo uz snažni i kontinuirani pritisak Vašingtona, prestaje biti leno Vašingtona i postaje leno Brisela. Brisel ima zadatak pomoći izgradnju samoodržive BiH bez dominirajuće uloge SAD-a a bez te dominacije Brisel ne može suštinski pomoći u oblikovanju samoodržive zajednice. To geopolitičko načelo je napušteno. Vašington je

20

pozajmio BiH Briselu a s tom pozajmicom ne zna šta će, jer ne posjeduje instrumentarij da, s kapacitetima meke moći, kao zaštitnim znakom evropskog postmodernog raja, učini nešto dubinski važno sa američkim teritorijem na Balkanu. Zato se BiH ponovno mora izgraditi kao američki svijet, kao punktna balkanska tačke pax Americane jer samo je to garant briselske kompetencije u stvarima transformacije BiH u eurounijsku zemlju. Iako BiH, svojom modernom poviješću, pripada moralnom univerzumu evropske civilizacije, (Toal, 2000) mirovnim ugovorom iz Dejtona, ona naglašeno počinje pripadati i moralnom univerzumu američke civilizacije. Ipak, pravo je pitanje - da li je aktualni svjetski poredak još uvijek američki i ako nije čemu ovaj pledoaje za veliki povratak Vašingtona na malu šahovsku tablu Bosna i Hercegovina? Pa ja mislim da je postamerički svijet još uvijek inačica američkog svijeta, bez obzira na prigovore koji pripadaju kvalitetnim suprotnim uvidima. Današnja BiH divizija je tog postameričkog američkog svijeta i bilo bi krajnje suspektno da Vašington provincijalizira svoju ulogu u najuspješnijem (sa stanovišta menadžmenta konflikta) američkom vanjskopolitičkom projektu u posthladnoratovskom svijetu. Veliki američki nobelovac je neumoljiv: “Najviši cilj dobrog društva nalazi se u domenu spoljne politike. Taj cilj je postizanje trajnog mira među narodima. Ne postoji ništa važnije od tog cilja, jer ništa u tolikoj mjeri ne prouzrokuje patnje, siromaštvo i smrt, kao što to čine ratni sukobi… Dobro društvo ne može sebi da dozvoli da se u potpunosti identifikuje sa nacijom-državom; (sa real politikom zasnovanom na procjeni moći, opaska N. Ć.) ono mora da priznaje i podržava šire međunarodne snage kojima je pojedina zemlja podređena. To nije stvar izbora - to je imperativ modernog vremena.” (Galbrajt, 1997: 93) Budući da je BiH podređena međunarodnim snagama, da bi se izgradilo dobro društvo u BiH, te snage iznova trebaju vođstvo SAD-a kao sile koja je od BiH napravila globalnu državu u lokalnom opticaju. Da je Washington BiH doveo do stanja održivosti tada bi krucijalna i dominirajuća uloga Brisela bila poželjna, nužna, imperativna i najvažnija. Ovako imamo situaciju da je Brisel zadužen za europeizaciju države koja se europeizaciji opire svojom dubinskom amerikanizacijom. Budući da je amerikanizacija u fazi samoponištenja, imamo ovu formulu: normativna apolitička europeizacija minus amerikanizacija = Rusija u BiH kao probuđeni igrač koji je od PIC-a (Vijeće za implementaciju mira u BiH) napravio nemoćno lice Zapada. Dakle, to je elementarni nivo velike slike koji zahtijeva poentu: EU naivno je pristala da političku zajednicu koja može ići naprijed tek uz ključnu asistenciju Vašingtona preuzme od Vašingtona a zna da nema instrumente da se ponaša kao Vašington. Tako dolazimo do zaključka da je EU ključni generator nemogućnosti BiH da uđe u Evropsku Uniju. O tome imamo sijaset dokaza. Ponudimo neke koji se tiču života EU u dejtonskoj BiH. EU treba se zamisliti nad slijedećim stavom: ne postoji zemlja u Evropi u kojoj je međunarodna zajednica, pa tako i Evropska Unija, intenzivnije prisutna nego što je to od 1996. pa do danas BiH. Bez obzira na tu notornu činjenicu upravo je BiH ona zemlja u kojoj je maksimalizacija evropskog prisustva proizvela minimum evropske zemlje sa stanovišta ključnih aksioloških kategorija u svim područjima života i rada. To je prije svega poraz EU a

21

onda i BiH. Kakvo obećanje sreće nam nudi Brisel ako je zemlja u kojoj je Brisel intenzivno prisutan toliko udaljena od Brisela! Mogli bi kazati: intenzitet briselskog prisustva obrnuto je proporcionalan europeizaciji BiH, odnosno ispunjavanju uvjeta za proces priključenja. To bi po etičkim mjerilima trebalo proizvesti stid ključnih evropskih faktora. Ne, nema stida. Imamo genijalnu mantru briselskog birokratskog uma: Mi smo tu da vam pomognemo ali znate, vi sami trebate, tra - la - la… tra-la-la… tako da je ta floskula svedena na nemaštovito - mi smo tu. I? Tipična potvrda ove isprazne evropske pretencioznosti je najnoviji Izvještaj o napretku BiH za 2015. Koji je najpovoljniji za ovu zemlju u posljednjih sedam godina. To se dešava u istoj vremenskoj dionici u kojoj je Narodna skupština Republike Srpske izglasala najradikalniju antidejtonsku aktivnost – referendum o državnom pitanju, pa se ne trebamo začuditi ako paralelno sa budućim pozitivnim izvještajima o napretku BiH na evropskom putu, Bosne i Hercegovine, poput Ukrajine i Gruzije, bude sve manje. Evropska Unija bježi od uzroka problema i bavi se posljedicom kao da je posljedica uzrok. Kako? Tako što smatra da je ključni problem zemlje Federacija BiH a ne zakovana dvoentitetska struktura države; zato što smatra da u BiH najbolje funkcionira unitarni entitet (isključujući radikalne antidejtonske aktivnosti) a onda ne završava tu logiku očekivanim zaključkom: ako najbolje funkcionira unitarni entitet - da li to znači da cijelu zemlju treba izgraditi kao unitarnu? Budući da sam protiv unitarnog načela u multinacionalnoj zemlji, pozivam one koji favoriziraju postojeći unitarizam u BiH da budu egzekutivni do kraja i otkriju se ili kao politički lažovi ili kao prijatelji unitarizma. Ne možete biti za decentraliziranu zemlju a podržavati unitarizam. Iz te političke laži može se ispiliti samo novih 20 godina agonije. Budimo do kraja jasni: zbog prirode političkog poretka, smisao dejtonske BiH je Republika Srpska. BiH svoj politički smisao iscrpljuje u europeizaciji RS koja svojom europeizacijom spriječava europeizaciju BiH. To je tako. Šta nam je činiti? Treba demaskirati tu rastuću fikcionalizaciju stvarnosti. Unitarizacija države koja ide iz Banjaluke je bespredmetna. (primjera radi, istočni dio RS-a, kako u Bosni, tako i u Hercegovini, svijet je tuge, očaja i beznađa, istinski svijet golog života. Deceentralizacija RS-a zahtjev je jednako važan kao i transformacija federalnog entiteta.) Pristati na transformaciju Federacije koja je nužna a da to ni na koji način ne tangira drugi dio BiH znači pristati na stav da je RS višak BiH. Promjene u Federaciji imaju smisla samo ako ih prati deunitarizacija RS-a. To Vašington i Brisel mogu potaknuti. Ovo su tako očigledne istine da valjda zato što su očigledne ne primjećuju se. Da li je samo nasilje uvjet da se te očiglednosti primjete? Ili BiH samo proizvodnjom nasilja postaje neka Stvar oko koje vrijedi razmišljati u centrima globalne moći i globalne odgovornosti. Budimo nerealni tražimo moguće. A šta je moguće? Promjena paradigme: nužno je stvoriti konsenzus o izgradnji decentralizirane političke zajednice koja je samoodrživa i koja nudi mogućnost građanske odanosti. To je moguće uraditi tako što ćemo, uz najčvršći zagrljaj Vašingtona i Brisela, napraviti još decentraliziraniju državu, ako treba najdecentraliziraniju državu u svijetu država. Taj veliki dar građanima BiH - izgradnja decentralizirane države je obaveza za one koji se protive promjeni iako njome najviše dobijaju. Izgradnja decentralizirane države po najradikalnijem shvaćanju načela supsidijarnosti istovremeno znači izgradnju države koja jeste država i u kojoj je decentralizirana struktura

22

izraz pravednosti, učinkovitosti, funkcionalnosti i mogućnosti zajedničke svrhe na državnom

nivou. Zahtjev za još decentraliziranijom državom u sebi sadrži zahtjev za izgradnjom države a ne za njenom razgradnjom. Ako, pak, izgradnja organizirane decentralizirane države ponovo nailazi na odbijanje onih koji žele da, mimo svijeta života, zadrže status quo, onda se, kad tad, međunarodna zajednica dovodi u situaciju da djeluje. Potrebno je upumpavanje nove energije u OHR, energije koja će akterima političke igre poručiti da je besmisleno ne izgrađivati političku zajednicu, da je to protiv ljudi čije interese političari navodno zastupaju. Na kraju krajeva, ako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, evropske institucije u BiH dio su tog tumačenja. Ako nisu, šta priječi EU da napusti Dejton i pristupi izgradnji države koja je sposobna biti član EU. Ako je NSRS izglasavanjem odluke o referendumu mogla napustiti Dejtonski ugovor, zašto to ne može i EU? Priječi je birokratski pristup jer, parafrazirajmo Marksovu jedanaestu tezu o Fojerbahu, najviše do čega dolazi euronijski normativni institucionalizam koji Bosnu i Hercegovinu ne

poima kao svoj najradikalniji izazov već kao otrcanu birokratsku djelatnost, jeste opažanje

pojedinačnih individua i njihovih građanskih potreba bez percepcije naše ljudske nemoći

zbog izostanka države. Evropske birokrate i njihovi birokratizirani think-tankovi svojim

nezamjerajućim djelovanjem i mišljenjem samo potvrđuju podijeljenost države i društva u

BiH a trebali bi učiniti sve što je u njihovoj moći i izvan njihove moći da se to stanje izmijeni. Proizvodnja politika prijateljstva Imanuel Kant još je 1795. godine u Vječnom miru ustvrdio da se nijedan ugovor ne može smatrati mirovnim ako u sebi sadrži povod nekog budućeg rata. Dejtonski mirovni ugovor izašao je iz ove Kantove maksime jer onemogućuje stvarni, pozitivni mir. Negativni mir koji živimo troši sve naše ljude, dok međunarodna zajednica šalje poruke koje nas uvjeravaju da je ne-mir koji živimo naš jedini mir i da dugo neće biti drugačije. Nema druge nego stereotipe, predrasude ali i realno proizvedene nove kategorije koje destruiraju sposobnost zemlje da bude država, dovoditi stalno u pitanje permanentnim radom, kritičkim interpretacijama, pritiscima, intelektualnim dinamizmom, novom afirmacijom snažnog i predanog civilnog društva, lobiranjima i ohrabrujućim mirovnim praksama koje će donositelje odluka u svjetskoj i domaćoj politici zainteresirati da otvore uši za prave a ne krive riječi. Odbijanje političke emancipacije koja bi univerzalizirala način političke produkcije u Bosni i Hercegovini na načelima institucionaliziranog liberalizma naša je notornost, povijesni hendikep čije neuvažavanje promovira novu epohu nasilja. Bez obzira na individualna razočarenja, proteći će mnogo vode dok konstituirajući subjekti politike u BiH postanu elite koje žele autentičnu političku emancipaciju sebe i onih koje predstavljaju. Do tog dalekog dana, pokušajmo afirmirati naše razlike ali tako da ne budu prepreka zajedničkim gledištima kojih je više nego što ih u javnom prostoru priznajemo.

23

Da stvar pojednostavimo, ključna razlika je u poimanju teritorije; na drugim pitanjima zajednička gledišta su moguća i izvodiva. Oko unutrašnjeg posjeda teritorije nema konsenzusa, on naprosto nije moguć. Napustiti teritorijalnu paradigmu u proizvodnji politike znači napustiti uzroke sukoba, znači nanovo afirmirati zajednička gledišta. A neoktroirano širenje zajedničkog gledišta upravo i jeste smisao politike. To širenje zajedničkog gledišta poetencijalno nije moguće u polju dejtonskog ugovora već samo u polju dejtonskog ustava a i to vrlo teško bez pritiska vanjskog faktora. Kontinuirana mogućnost različitog tumačenja Ustava, bez želje aktera da različita tumačenja dovedu do višeg nivoa konsenzualne spoznaje o izgradnji države je ozbiljan problem. Naglašena neobaveznost u tumačenju ustava posljedica je američkog pragmatističkog pristupa koji je računao na izgradnju države uz kontinuirani američki pritisak, što je trebalo, bez obzira na labavost ustavne norme, dovesti do jačanja države kao građanskog servisa koji nam nedostaje. Nažalost, promijenjene geopolitičke okolnosti su, naročito nakon 11. septembra 2001. i terorističkog udara na SAD-e, reducirale američku zainteresiranost za Bosnu i Hercegovinu, pa je unutar dejtonske dualne arhitekture, nesmetano mogao započeti proces “krađe države” iz Sporazuma, pervertiranje entiteta u kvazidržave i njihova radikalna etatizacija s jasnim ciljem povlaštenih nacionalističkih elita da dvojnost države (oličena u tzv.entitetskim suverenitetima) bude konačni, trajni i neporecivi iskaz državnog maksimuma Bosne i Hercegovine. To ne bi predstavljalo problem kada bi cilj takvog političkog rezoniranja bila izgradnja države (jer država može biti konstituirana i kao horizontalna a ne samo vertikalna ravan ako se zbiljski želi izgradnja pravne zajednice!) a ne njeno onemogućavanje od čega svih ovih godina ogromnu štetu trpe građani Bosne i Hercegovine prepušteni egoizmu političkih aktera koji svojim devetnaestovjekovnim razumijevanjem države onemogućuju stanovništvu BiH da imaju državu kao svoj servis, kao profesionalnog posrednika sa svijetom života. Upravo je proces deamerikanizacije američke Bosne i Hercegovine, kroz reduciranje kondigne moći Washingtona, osnažio i secesijske i unitarističke ideje vlasništva nad Bosnom i Hercegovinom a sudar tih ideja poslao je samu državu u limb, u sekundarni rukavac u kojemu nije moguće proizvesti ništa značajno a da ne bude poništeno sablasnim radom entiteta na destrukciji sopstvene države. To je paradoks nad paradoksima. Iako je ovovremena Bosna i Hercegovina radikalni iskaz entitetskih moći, (o čemu sam već prethodno argumentirao) dakle institucionalni normativitet BiH predstavljen na državnom nivou je volja entiteta, u stvarnom političkom djelovanju ta država ruši se od aktera koji su kreatori upravo takve države. Tragično je da se država koja je iskaz volje entiteta tumači, u nacionalističkom ključu, kao neentitetska država, kao država za sebe, kao treći virtualni entitet u kojem entiteti kao da nisu predstavljeni. Iz takvog političkog pristupa kojemu se nažalost nisu suprotstavili ni akteri kojima je mandat spašavanje dejtonske države (OHR) generirana je praksa političkog djelovanja koja je omogućila entitetima da ukradu državu za sebe smatrajući da je dejtonska BiH po sebi država entiteta a ne građanski servis koji zasnovan na ustavnom patrotizmu

24

Habermasovog tipa konstituira razložnu političku zajednicu oslobođenu nacionalističkih i entitetskih svrha jer su te svrhe već unaprijed honorirane institucionalnim dizajnom koji favorizira nacionalizam i entitetizam. Najave entitetskog referenduma o državnim pitanjima su tipičan primjer krađe države od nižih nvoa. To što ćemo čuti učene argumentacije da to ne može, da PIC neće dozvoliti takve antidejtonske aktivnosti su trice i kučine; pa već vidimo kroz kordinacijski mehanizam krađu države iz Sporazuma i ništa se ne dešava, čak se ohrabruje ta iracionalna konsenzualnost, koja bi u konačnici mogla dovesti i do još jednog entiteta. Ipak, u bosanskohercegovačkom političkom galimatijasu, važno je primjetiti, u okviru referiranja na vanjske subjekte utjecaja na izgradnju države, da su SAD-e, koristeći se multilateralnim instrumentima međunarodnog djelovanja, uspjele tokom dvadesetogodišnjeg angažmana u BiH, diseminirati svoju volju za opstankom i izgradnjom minimalističke države (ali ipak države) BiH pa je danas uočljivo da je vesternizirana međunarodna zajednica (a ne samo SAD-e) kao hegemon Ugovora cjelinom svoje prijeteće, meke i pametne moći stala iza Bosne i Hercegovine kao minimalne države koja mora smoći snage da se emancipira iz blata razumijevanja Dejtona kao unutrašnje negacije zemlje u stav o Dejtonu kao mogućoj afirmacijskoj tački izgradnje samoodržive političke zajednice. Tendencija koja se uočava, upravo u godini obilježavanja dvodecenijskog statusa nove Bosne i Hecegovine, sponzorirana od, za BiH, glavnih vanjskih aktera (EU i SAD-e) je n-ti pokušaj izgradnje države u BiH kroz sinhronizirane strategije osnaživanja stabilnosti, liberalizacije tržišta, institucionalnih reformi i daljeg razvoja civilnog društva sa idejom u pozadini – da se razvije proces u kojem neće biti nemoguće izvršiti transformaciju političkog dizajna konsenzusom svih relevantnih aktera zato što će to biti zahtjev, ne samo većine građanstva za pridruživanjem transatlantskoj zajednici država, već što će institucionalnu transformaciju zahtijevati život sam, koji će kao takav, uz podršku razvoja demokratske političke kulture, provocirati prevladavanje artificijelnih i iracionalnih institucionalnih aranžmana kako bi naša zajednička budućnost bila izvjesnija. Ugrađivanje principa budućnosti u naše Sada, de facto vraća državu u Sporazum pitanjem postavljenim na sljedeći način: koliko je moguće u datim limititajućim uvjetima afirmacije dejtonske BiH kao zbiljske države osposobljene da donosi odluke, iskoristiti potencijale koje posjeduje sam Ugovor da se u njega država vrati upravo na fonu ideje kako je podjela na dva entiteta tek jedan oblik unutrašnje organizacije države a ne negacija države, odnosno da je entitetska Bosna i Hercegovina uvod u budućnost države a ne uvod u njenu negaciju. Budući da smo svjesni činjenice kako sva prethodna razarajuća a konstruktivna argumentacija glede hendikepa dejtonskog ugovora, neće motivirati donositelje odluka da na principima zdravog razuma prihvate promjenu dejtonske paradigme, pokušajmo ponuditi argumentaciju koja dolazi iz drugog smjera, koja, na premisama Daytona, nastoji vratiti državu u Sporazum.

25

(Post)dejtonska država «proslavila» je ove 2015. svojih prvih dvadeset godina. Jedno od ključnih pitanja koje se postavlja pred misleće ljude zemlje, regije, Evrope i svijeta jeste – da li su to godine koje su pojeli skakavci, odnosno da li su to godine u kojima je država izjedena, nemoćna pred snagom unutrašnjih kvazidržavnih subjekata? Da bi ponudili dio odgovora na ovo pitanje važno je razlučiti ono konstitucionalno mjesto u pojmovnom smislu koje blokira zbiljsku izgradnju države. To je uspostavljanje razlike između dejtonske i postdejtonske Bosne i Hercegovine? Ovdje nije riječ o retoričkom pitanju, ili samo retoričkom pitanju. Odgovor na ovu razliku - ako ona postoji, a pokušaćemo dokazati da postoji – ima narav nove bosanskohercegovačke paradigme. Što je, dakle, bit postavljene dileme? Na pojavnoj ravni, u svakodnevnom govoru, političkom i žurnalističkom diskursu, ne postoji važna distinkcija između dejtonskog i postdejtonskog definiranja bilo koje forme stvarnosti recentne Bosne i Hercegovine. Dejtonsku stvarnost oblikovala je geopolitika rata, postdejtonsku geopolitika mirovnog procesa. Dejtonski model razumijevanja BiH je izratni, izveden iz rata, mišljen ratom, uvjetovan njegovim rezultatom; prethodi postratnom, mišljenom iz nadolazeće mirovne forme. Postratni model (postdejtonski) se nelimitiran vremenom trajanja, postepeno oslobađa rata kao svog uzroka, izratni model je određen ratom, zarobljen u njegov rezultat. Ova pojmovna razlika pokušava zainteresirati sve subjekte političke igre u BiH da pristupe win-win razumijevanju političkog, kako bi postdejtonska naracija postala integrirajuća a ne dezintegrirajuća i kako bi se konačno među vladajućim političkim strukturama proizveo jedan naročiti konsenzus koji miri ideju postdejtonske BiH kao trajnije kategorije sa idejom izgradnje zbiljske države. To je, u najopćijem smislu putokaz da Mirovni ugovor, odnosno ustav tog ugovora, prigrli BiH kao državu a ne kao prazni pojam pod auspicijom entiteta. Operacionalizacija tog stava podrazumijevala bi nova čitanja međunarodnog angažmana sa preporukama da se taj angažman radikalno pasivizira i pasivno radikalizira. Radikalno pasiviziranje podrazumijeva dugotrajni moratorij na izmjenu strukture postdejtonske države što snaži političke aktere koji se opiru centralizaciji i unitarizaciji. Istovremeno, međunarodna zajednica otvara proces pasivne radikalizacije, odnosno stvaranja uvjeta da se unutar zadatog postdejtonskog okvira kao dugotrajne generalne političke statičnosti, dinamiziraju procesi koji postdejtonsku strukturu proizvode državom koja nadilazi svoje definiranje kao prostog mehaničkog zbira dva entiteta. To je upravo win-win strategija za koju nam treba, kako je to formulirao jedan od vodećih teoretičara strategije Andre Beaufre iskra genijalnosti i taj je

korak često činjen. Međutim, genije je najčešće samo dugo strpljenje. Božanska ili ne,

strategija mora da bude pristupačna mišljenju, rasuđivanju… Ja smatram da je suština

strategije u apstraktnoj igri, koja računa na polaganost, zdravi razum i lukavstvo uma kako bi se pronašao modus vivendi za izgradnju države. Metaforički i simbolički, ako prevedemo ovaj zahtjev u logiku izgradnje društvenog povjerenja kao najvažnijeg elementa nedostajućeg kohezivnog socijalnog kapitala, on bi značio da kada građani Republike Srpske kažu država ne misle na entitet nego na državu a kada građani Federacije BiH kažu država ne misle na bezentitetsku ili troentitetsku državu

26

već na državu koja jeste – koja nas samim svojim postojanjem tjera na priznanje. Šta, dakle, da se radi; kako napraviti korak naprijed a da to ne budu dva koraka nazad? Povratak države u Sporazum Detektiranje uzroka povlačenja države iz Mirovnog sporazuma može pomoći. Prva razina detekcije uključuje spoznaju da je državu, kako smo prethodno konotirali, ukrao američki pragmatistički um, uvjeren da se na bilo kojoj mirovnoj osnovi može izgraditi politička zajednica ako njenu gradnju potiče svojim komprehenzivnim imperijalnim autoritetom Vašington.. To je u inicijalnom smislu tačno, ako taj autoritet, bez obzira na različite geopolitičke mijene i okolnosti ostaje odan svojoj prvobitnoj nakani – trajnoj podršci izgradnji države kroz strategije selektivnog multilateralizma, pragmatičnog internacionalizma i bilateralnog savezništva sa Bosnom i Hercegovinom. Međutim, izmijenjene geopolitičke okolnosti reducirale su američki interes za BiH na razinu sigurnosnog menadžmenta pa je izgradnja države kolabirala. Tamo gdje je sigurnosna dilema snažnija od razvojne – država, de facto, trpi posljedice svog zarobljenog statusa, odnosno oblik egzistencije države u mirovnom ugovoru je takav da možemo govoriti o odsustvu države kroz prisustvo i prisustvu države kroz odsustvo. Primjera radi, pogledajmo Oružane snage BiH. One su tipičan primjer odsustva države kroz prisustvo. Oružane snage ne reflektiraju naročito prisustvo države, nego mnogo više njeno odsustvo, iako se radi o državnoj organizaciji, par excellence. Za razliku od Oružanih snaga, policijske strukture su atomizirane, gotovo da možemo govoriti o svojevrsnoj anarhičnoj sintezi hijerarhijskih institucija u kojima preteže odsustvo države, ali je, država, ne htijući prisutna kroz svoje odsustvo, što je naročito vidljivo kroz vanredne situacije. Takav oblik egzistencije države čini Mirovni ugovor, u interpretaciji, starijim od same političke zajednice, što je s jedne strane apsurd, a sa druge, to je trijumf američkog pragmatističkog uma koji se proširio na međunarodnu zajednicu tražeći od domaćih aktera izgradnju države koja ne trpi obnovu preddejtonskih naracija kao uzalud potrošeno vrijeme, ali, istovremeno, postdejtonske naracije ipak tretira kao nastavak dugog historijskog bivstvovanja BiH a ne kao nultu tačku izgradnje države. Prethodna mikroanaliza implicira američku odanost svom najuspješnijem posthladnoratovskom međunarodnom projektu (nije došlo do obnove nasilja što je ključni kriterij vrednovanja uspjeha), ali, imajući u vidu apriornu irelevantnost BiH na geopolitičkoj mapi svijeta, odanost SAD-a Bosni i Hercegovini je od 2001. više vrijednosne, (tiho poticanje izgradnje države u kojoj razlike nisu prepreka konsenzusu) sigurnosne i ekonomske naravi, a manje naredbodavne i oktroirajuće, što je usporilo izgradnju postdejtonske BiH kao zajednice koja se pokreće na američki pogon. No, ohrabrujuća je vijest da su SAD-e, bez obzira što su BiH u većoj mjeri prepustili Evropskoj Uniji, u nešto manjoj mjeri Turskoj i Rusiji, prisutne s jednom novom energijom odanosti izgradnji države, što je pregnantno izrazila i ambasadorica Maureen E. Cormack u svom govoru na proslavi Dana nezavisnosti SAD-a, prvog jula 2015.godine u Sarajevu: “Ovdje u BiH vidimo kako taj put, koji je definirao istoriju Amerike, nije samo naš put. Madeline Albright je prije dvije decenije ovdje u Sarajevu kazala da su Bosanci i Hercegovci i Amerikanci narodi dvije zemlje ujedinjeni u ‘ubjeđenju da ljudi svih

27

rasa, uvjerenja i etniciteta mogu živjeti zajedno u blagostanju, slobodi i miru’. Uistinu, to smo mi u najboljem izdanju – narodi dvije zemlje koje čine mnogi, narodi koji poštuju i njeguju istoriju i različitost tradicija, ali odbijaju da im robuju. Raditi zajedno u društvu punom različitosti, osloboditi se tereta prošlosti, osigurati da riječi demokratija i šansa znače nešto za sve građane – sve su to veliki izazovi. Ali su oni, iz više razloga, naši zajednički izazovi.” Ovo su ohrabrujuće riječi u kojima možemo iščitati uvjerenje da se Amerika neće umoriti i odustati od Bosne i Hercegovine kao zajednice svih njenih ljudi, čime se ohrabruju politički akteri u zemlji da prestanu sa iracionalnim secesionističkim politikama ali i također iracionalnim unitarističkim politikama, koje su, iako manje vidljive, prisutne u političkom i kulturnom miljeu kao intelektualni otrov. Druga razina argumentacije tiče se nemoći države da u svoju korist preokrene najnegativniji saldo Dejtona a to je već pomenuta mogućnost različitog tumačenja Dejtonskog sporazuma i njegovih aneksa što je u mome uvidu kolosalni previd koji nacionalističkim akterima omogućuje stalno obnavaljanje preddejtonskih naracija kao dejtonskih, pa se kao drugi subjekt kradje države iz Sporazuma pojavljuju interpretacije njegove političke i pravne norme i interpretatori koji su kroz zakonadavne, izvršne i sudske strukture vlasti, te kroz obrazovne i medijske podrške proizveli uvjerenje o Dejtonu kao trajnoj neobaveznosti. Ova iritirajuća simplifikacija međunarodnog ugovora proizvodi državu bezakonja, lažnog ozakonjenja političke moći, tužakanje između političkih igrača sa uvjerenjem svih involviranih subjekata da je zakon na njihovoj strani, itd… To je krucijalni proces koji je omogućio povlačenje države na marginu Mirovnog sporazuma i na marginu Ustava. Da bi se ta praksa zaustavila, OHR, kao čuvar države i u postdejtonskom periodu, na krilima političke energije Zapada, trebao bi, koristeći najbolje pravne umove, ponuditi autentično tumačenje, ne pojedinih odredbi Ugovora, kada one postaju sporne antidejtonskim djelovanjem političkih aktera, već komprehenzivno uputstvo o rukovanju Dejtonskim ugovorom i njegovim ustavom a koje bi stvorilo uvjete za redukciju različitog interpretiranja Mirovnog ugovora u političkom polju. Primjera radi, zašto OHR ne bi ponudio obavezujuće tumačenje ustavne preambule o kontinuitetu države i njenih praznika. Da li dejtonska država slavi praznike prethodne BiH sve dok dejtonska BiH ne usvoji svoj zakon o praznicima? Integristi će kazati da, neintegristi ne. Cilj ovog prijedloga je da se na adrese političkih subjekata pošalje zahtjev o implementaciji ustavne norme, ma kakva ona bila. Uzročno-posljedično, ovakav pristup trebao bi zahvatiti sve sadržaje Ugovora kako bi se zaštitila struktura države i kako bi se različito interpretiranje iste pravne norme svelo na minimum.To bi ojačalo postdejtonsku državu koja bi konačno bila zaštićena jasnom pravnom poukom, što bi impliciralo da se unutar razvoja ustavne političke kulture stiču uvjeti za nemilosrdno pozicioniranje Ustavnog suda BiH kao neporecive instance koja može izgraditi supsumirajući kapacitet za instrumente djelovanja međunarodne zajednice, odnosno, koja može sobom samom postati supstituirajuća institucija za OHR. Upravo je mogućnost različitog tumačenja Ustava pa i odluka Ustavnog suda BiH onaj bitni razlog koji onemogućuje povlačenje institucija međunarodne zajednice, jer Ustavni sud je daleko od dostizanja odlučivačke razine OHR-a, koji, iako rijetko djeluje oktroirajuće, u pozadini svog statusa ima djelujuću potenciju. Onu potenciju koja mu omogućuje stvaranje

28

uvjeta za jedinstveno tumačenje ustavne norme, odnosno OHR ima pravo da zaštiti dejtonski Ustav, ali ne ad hoc nego unaprijed i komprehenzivno, na tragu Maurice Joly-ja koji Machiavelliju pripisuje sljedeću misao: “ A gdje ste i kada vidjeli da je neki ustav, dostojan tog imena i uistinu trajnije naravi, bio rezultat narodnog vijećanja? Ustav treba u cijelosti biti proizvodom jedne jedine glave, ili je, u protivnom osuđen na propast. Bez sklada i povezanosti među svojim djelovima, bez praktične snage, nosio bi nužno biljeg svih slabosti u gledanjima onih koji su sudjelovali u njegovu stvaranju. Ustav, još jednom da kažem, može biti djelo samo jednoga; nikada nije bilo drugačije, i kao dokaz podastirem povijest svih utemeljitelja carstava: primjer… Solona, Likurga, Karla velikog, Friedricha II, Petra I.” (Žoli, 1997: 73-74) Ako izostaje ovaj pristup u djelovanju OHR-a onda se moraju stvoriti uvjeti da Ustavni sud BiH može imati taj pristup (da bude jedna glava) bez mogućnosti političke relativizacije, ignorancije i slično. Treća razina argumentacije tiče se Evropske Unije kao drugog segmenta prozapadne međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini sa ključnim pitanjem: da li je evropsko preuzimanje američkog projekta, bez bitnih intervencija u taj projekat, iako se sami projekat (Dejton) opire evropskoj političkoj logici, unazadio proces europeizacije dejtonske Bosne i Hercegovine? Višegodišnje insistiranje EU na normativno-institucionalno-tehničkom pristupu na uštrb jasne izgradnje politički stabilne države degradiralo je poziciju države, čak toliko bezočno da se široka demokratska rasprava o tehničkim i normativnim aspektima europeizacije pojavila kao protivnik države. Nisam očekivao da će me analitički alati odvesti u nišu paradoksa: demokratija se kroz pristup EU pretvorila u resurs protiv izgradnje države. No, geopolitičke okolnosti suvremenog svijeta, iako u biti negativne, jer produciraju nasilje u različitim dijelovima svijeta, utjecali su na promjenu evropske paradigme prema BiH pa je kroz nove pristupe kao što je njemačko-britanska inicijativa, EU poslala poruku da kriterij političkog postaje, 20 godina nakon Dejtona, jednako važan ako ne i važniji od kriterija normativnog, što će samo osnažiti demokratske potencijale Bosne i Hercegovine kao države koja spoznajući da jeste

država a ne kao država širi polje za autentično ispoljavanje demokracije. No, kao Damoklov mač iznad svih ovih šansi koje se ukazuju malom balkanskom bolesniku stoji retrogradni vektor anahronih, pokvarenih, neodgovornih, nekompetentnih, parohijalnih, korumpiranih, kakistokratskih kvazielita koji šansu svoje egzistencije vide u blokiranju razvoja demokratske političke kulture kroz organizirana nacionalisatička zastranjenja kako bi permanentno reproducirali neodgovornu vlast koja je s onu stranu pripadanja pojasu razvijene transatlantske demokratske i radne kulture. Upravo zbog činjenice da su Dejtonski ugovor i njegov ustav proizveli mogućnost snažnog razarajućeg uticaja najgorih političkih struktura na ustavnu normu, valja stvarati uvjete, a o kojima sam nastojao debatirati u ovom tekstu, da se vladavina ljudi zamijeni vladavinom zakona kao apstraktnim bezličnim načelom jer će to na najbolji način spriječiti proizvodnju lažne, jaranske, rođačke, begovske i ne znam sve kakve redukcionističke države u kojoj je jedina kompetencija bitna za socijalnu promociju nacionalna pripadnost. Historija je puna grobalja država koje su se rukovodile principom

29

vladavine ljudi, ali historija je puna primjera država koje su najuspješnije jer se rukovode vladavinom zakona. Dvadeset godina od konstitucije mirovnog ugovora za Bosnu i Hercegovinu, ja sam optipesimist. Optimizam gradim na signalima života koji nas neporecivo upućuju na stazu izgradnje države koja pokazuje svoju vitalnost i kada joj svi parametri otkazuju. To je pametnom dosta da gradi zajednicu za sebe i za druge. Pesimizam je tu zbog nedoraslih donositelja odluka koji odbijaju emancipaciju i sebe i svojih birača uvjeravajući ih da je primalna pripadnost plemenu važnija od građanske uljudnosti, slobode i pravde. Upravo se konstitucija države koristi kao pogonsko gorivo multipliciranja mentaliteta nacionalizma kojim se već dvadeset godina pokušava zaustaviti izgradnja države i društva u Bosni i Hercegovini. Iako su elementi nove Bosne i hercegovine već dvadeset godina tu, izgradnja države je još uvijek u povoju i kao da će biti uvijek u povojku. To je veliki, možda najveći problem dualnog uređenja dejtonske BiH – to snažno uvjerenje etnonacionalističkih elita o trajnoj nedovršenosti države što s jedne strane, producira secesionistički san o dezintegraciji, i centralistički san da se ta trajna nedovršenost mora okončati. To je politička kvadratura kruga zbog koje nategnuta i traumatična dejtonska konstitucija države zahtijeva višegodišnji angažman stranih upravitelja koji su svoju političko-sigurnosnu mrežu razapeli preko istrgane leopardove kože bosanskohercegovačkog državnog epiderma, poroznog do bola. Stakleni

suverenitet BiH zahtijeva čuvara koji će garantirati otpornost na udare. Paradoks je potpun: branilac bosanskohercegovačkog suvereniteta dolazi izvana (međunarodni faktor) a antisuverenitetske sile egzistiraju unutar “staklenog suvereniteta”, s permanentnom ambicijom da se on uopće ne razvije kao stvarni, djelatni suverenitet na korist svih građana Bosne i Hercegovine. To znači da je unutrašnji odnos snaga u BiH i u dvadesetoj godini bivstvovanja postdejtonske države na razini suspregnutog konflikta interesa koji može da eskalira u nasilje, pa i u najradikalniju varijantu društvenog sukoba - rat. Dejtonska budućnost Balkana Taj “potencijal” nove Bosne i Hercegovine (dodatno se kao sigurnosni izazov antisuverenitetskim silama priključila i globalna sigurnosna prijetnja koja nije za potcijeniti, imajući u vidu da su BiH i regija interesantni ISIL-u za regrutaciju novih vojnika smrti) da proizvede i rat, izvjesno, regionalnih geopolitičkih implikacija, izdignuo je Dejtonski mirovni ugovor iz njegovog primarnog bosanskohercegovačkog ambijenta i dao mu pravnu, političku i vojnu snagu koja nadilazi prvobitni razlog njegovog nastanka – mir u Bosni i Hercegovini.. Mirovni sporazum za BiH nema samo bosanskohercegovačku već i regionalnu težinu. Pored pragmatične i povijesne važnosti za Bosnu i Hercegovinu, Holbrukov “mirovni paket” posjeduje važnost za Balkan koja se može pažljivo i obazrivo iščitavati i na futurološki način: apliciranje različitih varijanti dejtonskog modela na novonastale i novonastajuće države regiona u kojem su etničke, historijske, civilizacijske i druge napetosti već prisutne ili će ih

30

biti teško izbjeći zbog narastajuće matrice konflikta: država nacija protiv mondijalizacije i etničke samokreacije i partikularizacije kao dva lica jednog te istog procesa - globalizacije. To “učitavanje” dejtonskog ugovora u regionalnu (konkretno, balkansku) budućnost je, faktički, vidljivo na Kosovu, a ne treba podcijeniti mogućnost da se Srbija dodatno dejtonizira kroz jačanje kvazidržavnih nadležnosti Vojvodine. Bit će zanimljivo pratiti proces u kojem će Vojvodina, potencijalno, za sebe zahtijevati status koji će podsjećati na status koji Republika Srpska ima u Bosni i Hercegovini. Da li bi takav vektor autonomije Beograd podržao kao što podržava status RS-a u BiH ili bi podržavljenje vojvođanske autonomije smatrao atakom na državni integritet Srbije?

Očigledno je iz prethodnih redova da se Dejtonski mirovni ugovor nadaje kao nova i dugotrajna geopolitička procedura koja se na razne načine modificira i postaje geopolitička norma koja se primjenjuje i u drugim krajevima svijeta: Ukrajina, Srednji Istok, itd…. I to na sljedeći način: važno je sačuvati vanjske granice a unutra kroz dugo vremensko trajanje stvarati uvjete da se unutrašnja anarhija reducira a proces donošenja odluka postepeno pacifizira i institucionalizira. Pored ove globalne vrijednosti jednog lokalnog ugovora, važno je istaknuti još nekoliko određujućih momenata vezanih za “dejtonski trougao”. U prethodnih 20 godina proizvedena je naracija kako su Beograd i Zagreb svjedoci Dejtonskog ugovora, što je impliciralo jednu vrstu kvaziimperijalnog odnosa Zagreba i Beograda prema Bosni i Hercegovini, svojevrsno apriorno učitavanje povlaštenog statusa Srbije i Hrvatske u BiH što je nonsens. Zbog negativne uloge Beograda i Zagreba u ratu protiv BiH, međunarodna zajednica je, zahtijevala da, nakon destrukcije BiH, Hrvatska i Srbija u postratnoj izgradnji BiH daju ogroman integrativni i razvojni doprinos kako bi poništili svoje negativne uloge u prethodnom ratu. To tumačenje je izostalo tokom godina i u kontekstu politika prijateljstva valja ga konotirati kao zahtjev prvog reda kojim se skidaju maske startegijskog lukavstva a Beograd i Zagreb obavezuju na pozitivni zaokret u odnosu prema BiH. Na žalost, politika Srbije u BiH, bez obzira na proplamsaje suradnje (o čemu svjedoči i zajednička novembarska sjednica Vijeća ministara BiH i Vlade Srbije u Sarajevu) je još uvijek dominantno nacionalistička, s pristupom BiH koji je nadmen i pokroviteljski, a unutar društvenih struktura (mediji, intelektualne i kulturne elite…) otvoreno nacionalistički kroz afirmaciju stava da je Republika Srpska entitet srpskog naroda iako je to negacija Ustava BiH koji oba entiteta motri kao ravnopravne teritorijalne jedinice konstitutivnih naroda a u perspektivi i građana. Tipičan primjer negacije BiH prisutan je u štampi koja iz Srbije dolazi u BiH. Tako u zaglavlju npr. NIN-a ne piše cijena za BiH nego za Republiku Srpsku i Federaciju. Najrazornija društvena posljedica srpskog nacionalizma u BiH je dvodecenijsko lažno predstavljanje RS-a kao države srpskog naroda, na čemu horski rade predstavnici srpskog

31

konzervativnog nacionalizma, reducirajući svojom opasnom retorikom, ambijent novog nasilja. Insistiranja različitih strana dejtonskog trougla na neodrživom stavu da je RS monoetnički entitet a FBiH bošnjačkohrvatski entitet pod bošnjačkom dominacijom, reproduciraju uvjete za novo nasilje u nekoj doglednoj budućnosti budući da će na talasu srpskog secesijskog nacionalizma samo rasti secesijski hrvatski nacionalizam i bošnjački unitaristički nacionalizam, koji će kadtad iz defanzivnog obrasca preći u ofanzivni. Zato je od iznimne važnosti afirmirati politike prijateljstva na liniji zvanično Sarajevo-zvanični Zagreb – zvanični Beograd kako bi se u novoj konstelaciji ojačala trijada za Bosnu i Hercegovinu sa svrhom proizvodnje uvjeta za konačno odbijanje nasilja i onemogućavanje njegovog povratka u Bosnu i Hercegovinu. To je moguće uraditi. Prije svega, snažnim i predanim angažmanom zvaničnog Sarajeva, Beograda i Zagreba na proizvodnji prijatelja u region kroz istinsko napuštanje nacionalističkih i pokroviteljskih obrazaca kako u međudržavnoj suradnji tako i suradnji unutar najopćije shvaćenog pojma kulture. Nažalost, iako u ovoj godini imamo nekoliko stvaralačkih gesta u regionu koje nagovještavaju promijenjeni odnos Beograda prema Sarajevu, ipak te geste ne prati stvarno suočavanje Beograda sa zločinima Miloševićevog režima nego se RS još uvijek tretira kao ratni plijen Srbije. Jasno iskazivanje stava da RS nije ratni plijen Srbije nego unutrašnja visokoautonomna regija Bosne i Hercegovine je ona gesta koja se očekuje od predsjednika i premijera Vlade Srbije. Daytonski ugovor i hrvatsko pitanje Republika Hrvatska, kao jedan od dva susjeda BiH koji su obuhvaćeni Općim okvirnim sporazumom o miru, dijelom je postdaytonskog regionalnog trougla, iako je njena pozicija u regiji, ulaskom u Evropsku Uniju znatno izmijenjena. Ipak, Hrvatska je ostala dio i unutrašnjeg političkog trugla u BiH zajedno sa političkim vlastodršcima u zemlji i međunarodnom zajednicom. Takva pozicija u velikoj mjeri je bila potaknuta činjenicom da je Daytonskim mirovnim sporazumom, Hrvatskoj, kao i Srbiji, omogućeno da uspostavlja specijalne odnose sa bosanskohercegovačkim entitetima. U slučaju Republike Hrvatske ti specijalni odnosi su se odnosili na Federaciju Bosne i Hercegovine. Svoj najsnažniji izražaj ti specijalni odnosi su našli kroz proces davanja državljanstva Hrvatske bosanskohercegovačkim Hrvatima, (ali ne samo njima već i drugim građanima BiH koji su ispunjavali uvjete koje je propisala Republika Hrvatska) te kroz novčanu pomoć koja je bila ključna za održavanje Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) i policijskih snaga u kantonima u Federaciji BiH sa hrvatskom većinom. Ta pomoć se kretala između 100 i 130 miliona dolara godišnje (Oxford Analytica, 2000), a dodatno su plaćani i socijalna davanja hrvatskim ratnim veteranima. Dodjelom državljanstava i stvaranjem izborne jedinice za hrvatske državljane koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj, omogućena je posebna pozicija bosanskohercegovačkim

32

Hrvatima koji su, zahvaljujući veličini svog izbornog tijela, u praksi dobijali sva mjesta u izbornoj jedinici za dijasporu. (Obućina, 2010:23) Aktivno i pasivno biračko pravo u Republici Hrvatskoj, koje je dodjeljeno bosanskohercegovačkim Hrvatima još značajnije je i u simboličkom i političkom smislu snažilo veze sa Hrvatskom, te pomagalo stvaranju unutrašnje domovine u Bosni i Hercegovini, na prostorima dominantno naseljenim Hrvatima, ujedno smanjujući identifikaciju sa Bosnom i Hercegovinom. To pokazuju i rezultati istraživanja UNDP-a (2013) u kojemu je stepen identifikacije bosanskohercegovačkih Hrvata sa državom kao geopolitičkim entitetom na niskom nivou (20,9 posto) a identifikacija je usmjerena na kantone koji bi trebali tvoriti anticipirani treći entitet kao formu unutrašnje domovine Hrvata u Bosni i Hercegovini, što, prema istraživanju podržava 37,7 posto ispitanika. Političku i simboličku dimenziju povezanosti bosanskohercegovačkih Hrvata sa Hrvatskom posredstvom biračkog prava naglašava Mirjana Kasapović smatrajući da je ta vrsta veze “postala osobito važna nakon sloma vojno-političkog projekta hrvatske vlasti u BiH u prvoj polovici devedesetih godina. Hrvati u BiH ne samo da nisu pripojeni Hrvatskoj, nego su katastrofalnim političkim aranžmanima, kakvi su bili Vašingtonski i Dejtonski sporazum, ostali bez ikakve stvarne političke autonomije u toj zemlji.” (2010:24) Ovim specijalnim vezama Republika Hrvatska je u postdaytonskom periodu postala dragovoljno i talac Daytonskog mirovnog sporazuma budući da je njezina politika prema Bosni i Hercegovini, naročito u periodu predsjednikovanja Franje Tuđmana, bila vrlo često kamenom spoticanja u odnosima sa Zapadom. Tuđman je zapravo tek pod snažnim utjecajem Sjedinjenih Država (Dobbs, 1996), a onda Njemačke i Francuske pristao da utječe na ukidanje Herceg – Bosne, koja se u mimikrijskoj formi, sa prihvatljivim retoričkim figurama vodećih hrvatskih političara u BiH i Hrvatskoj, može ponovno aktivirati, ne kao Herceg-Bosna, već kao rješavanje hrvatskog pitanja u BiH, uz moguću podršku bošnjačke političke koalicije okupljene oko SDA Bakira Izetbegovića i Stranke za bolju budućnost Fahrudina Radončića. Stiče se dojam, na osnovu interpretacije javnih izvora, da nova vlast u FBiH, okupljena oko HDZ-a BiH i pomenute dvije bošnjačke stranke nije nesklona rješavanju hrvatskog pitanja, ma šta to značilo. Socijaldemokratska vlada u Republici Hrvatskoj između 2000. i 2003.godine, predvođena Ivicom Račana, te Stjepan Mesić, koji je poslije Tuđmanove smrti izabran za hrvatskog predsjednika, su značajnije naglašavali odnos prema državi Bosni i Hercegovini, a ne etničkim grupama, ali je izostala aktivnija politika. Lijepe riječi o BiH nije pratilo donošenje odluka u hrvatskoj politici koje bi snažile državnopravni status BiH. Politiku balansiranja između zahtjeva EU usmjerenih na demontažu parainstitucionalnih tijela u Bosni i Hercegovini te jačanje njene suverenosti i održavanja dominirajuće pozicije Zagreba unutar hrvatskog biračkog tijela u BiH nastavio je od 2003.godine pragmatični

33

premijer Hrvatkse, HDZ-ovac Ivo Sanader. Ovaj period koji je obilježen smanjivanjem upliva Republike Hrvatske u procese u Bosni i Hercegovini istovremeno je, uz prethodno ispunjavanje i drugih uvjeta, Hrvatskoj olakšao otvaranje pregovora sa EU. (Judah, 2013) Posljednjih par godina pak pokazuje se ta negativna međuovisnost Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine uslovljena Daytonskim mirovnim sporazumom. Politički akteri sa desnog ideološkog spektra, prevashodno HDZ RH, sugeriraju modificiranje daytonskog uređenja Bosne i Hercegovine. Radi se o perspektivi koja ravnopravnost hrvatskog naroda promatra kroz zaokruživanje političkog djelovanja u formi okončanja procesa etnoteritorijalizacije u BiH i stvaranje još jednog entiteta koji bi slijedio princip teritorijalnog diskontinuiteta. (Mrduljaš,2014:104; Dnevnik.hr, 2015). Imajući u vidu činjenicu da je Hrvatska članica EU, njezina uloga potpisnice Daytonskog mirovnog sporazuma i aktera sa snažnim potencijalom da utječe na promjenu statusa quo u Bosni i Hercegovini u pozitivnom ili negativnom pravcu, stavlja je u poziciju djelovanja koje može pojačati postojeću negativnu međuovisnost ili rezultirati kretanjem u pravcu pozitivne međuovisnosti. Ukoliko se Hrvatska kao članica EU odluči na politiku uvjetovanja Bosne i Hercegovine rješavanjem tzv. hrvatskog pitanja kroz stvaranje nove etnoteritorijalne jedinice, to će značajno utjecati na destabiliziranje Bosne i Hercegovine, a samim tim proizvesti refleksije u Hrvatskoj. S druge strane Hrvatska aktivnom i pozitivnom vanjskom politikom afirmiranja reformi usmjerenih ka funkcionalnoj Bosni i Hercegovini, a ne sekundiranjem u daljnjem atomiziranju BiH, može sebe promovirati u najsnažnijeg regionalnog političkog lidera, budući da, kao članica EU ima vrlo dobru geostratešku poziciju i komparativnu prednost u odnosu na ostale zemlje regije. Zaključak Od toga koji će pristup prevagnuti u politici Hrvatske prema BiH ovisi i procjena da li je budućnost BiH više usmjerena na izgradnju mira ili na (ne)očekivane obnove nasilja. Slična ocjena odnosi se i na Srbiju – bez nove afirmacije BiH kao ravnopravne države građana i konstitutivnih naroda na cijeloj bosanskohercegovačkoj teritoriji i istovremeno, sljedećih 20 godina bit će potrošeno na apstraktna, metafizička pitanja nacije uz novu progresiju straha i nepovjerenja. Također, Sarajevo kao glavni grad BiH mora razviti novu političku kulturu koja će biti otvorena, neoktroirajuće integrirajuća, demetropolizirajuća, ali ujedinjujuća na način koji će vremenom dovesti do zbiljske identifikacije građana različitih nacionalnosti sa svojim glavnim gradom. Ako je put do toga proizvodnja distrikta u pojasu rasprostranjenosti centralnih državnih institucija Bosne i Hercegovine, tu mogućnost treba ostaviti otvorenom i javno je zagovarati kao način građanske borbe.

34

No, kao prethodni uvjet svih pozitivnih promjena u BiH i regiji dejtonskog trougla, kao aksiomatsko načelo koje se mora u budućnosti prostrti regijom kao nova nada, kao nova politička kultura je stav koji još uvijek nedostaje: da sve zemlje regije same sobom misle

svoje vlastito porijeklo. Uz dugotrajnu prisutnost kompetentne međunarodne zajednice koja će snažno podržavati regionalnu suradnju kao naš način života. Literatura 1. BOSNIA/CROATIA: End of Tudjman era. (2000). Oxford: Oxford Analytica Ltd. [online] Dostupno na

http://search.proquest.com/docview/192433740? [pristupljeno, 29.09.2015] 2. Croatia yields to U.S. in Bosnia impasse. (1996, Aug 03). New York Times. [online] Nytimes.com.

Dostupno na: http://www.nytimes.com/1996/08/03/world/croatia-yields-to-us-in-bosnia-impasse.html [pristupljeno 27.09. 2015].

3. Dnevnik.hr, (2015). Grabar Kitarović za FTV: Ne bude li dogovora, treba sazvati novu medjunarodnu konferenciju za BiH. [online] Dostupno na: http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/grabar-kitarovic-za-ftv-ne-bude-li-dogovora-treba-sazvati-novu-medjunarodnu-konferenciju-za-bih---368382.html [pristupljeno 2.11. 2015].

4. Dobbs, M. (1996, Aug 03). Croat leader reassures Clinton on accord; tudjman says he will use influence to dismantle bosnia ministate. The Washington Post (Pre-1997 Fulltext) Dostupno na: http://search.proquest.com/docview/307928608?[pristupljeno 27.09. 2015].

5. Galbraith, J. K.)1997). Dobro društvo, humani redosljed, Grmeč, Beograd. 6. Holbrooke, R.(1998). Završiti rat, Šahinpašić, Sarajevo. 7. Judah, T. (2013). Croatia: From isolation to EU membership - BBC News. [online] BBC News. Dostupno

na: http://www.bbc.com/news/world-europe-22218640 [pristupljeno 29.10.2015]. 8. Kant, I. (1996). Večni mir. Filozofski nacrt u Um i sloboda. Spisi iz filozofije istorije, prava i države,

(izbor, redakcija prevoda i predgovor Danilo Basta) FPN, Beograd. 9. Kasapović, M. (2010). Hrvati, hrvatski državljani i dijaspora. Političke analize, 1(2), pp.21-24. 10. Markes, G. (2010). Sto godina samoće, Sezam Book, Beograd. 11. Marks, K. (2015). “Teze o Fojerbahu”, http://crvenainicijativa.wordpress.com/2008/03/25/karl-marks-teze-

o-fojerbahu/, [pristupljeno 09.11.2015.]. 12. Joly, M. (1997). Dijalog u paklu između Machiavellija i Montesquieua, Feral Tribune Split. 13. Mrduljaš, S. (2014). Uzroci međunarodne neučinkovitosti u Bosni i Hercegovini (1992-2014). Suvremene

teme, 7(1), pp.96-110. 14. Obućina, V. (2010). Hrvatski transsuvereni nacionalizam u BIH. Političke analize, 1(4), pp.21-24. 15. Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (1995). Dostupno na

http://www.oscebih.org/dejtonski_mirovni_sporazum/HR/home.htm, [pristupljeno 08.11.2015. ]. 16. Toal, G., Dalby, S. & Routledge, P. (2007). Uvod u geopolitiku, Politička kultura, Zagreb. 17. Toal, G. (2000). The Bosnian War and the American Securing of Europe. In Europe: Between Political

Geography and Geopolitics, eds. Paolo Pagnini and Marco Antonsich. Italian Geographical Society. 18. Toffler, A. Toffler, H.(1998), Rat i Anti rat, Paideia, Beograd. 19. UNDP (2013). Public opinion pool. [online] Dostupno na: http://www.un.ba/bih/novost/10435/public-

opinion-poll [pristupljeno, 23.12. 2013] 20. Wood, N. (2007). Croatia’s Prime Minister Looks for Votes From Croats Living in Bosnia - New York

Times. [online] Nytimes.com. Dostupno na: http://www.nytimes.com/2007/11/24/world/europe/24croatia.html?ref=topics&_r=0 [pristupljeno 27.09. 2015].

35

15 GODINA IGMANSKE INICIJATIVE

Nakon ratnih razaranja tokom devedesetih godina, više od sto organizacija civilnog društva iz tri države okupile su se u Zagrebu u novembru 2000. godine na konferenciji „Perspektive odnosa Bosne i Hercegovine, Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije“ u cilju otvaranja diskusije o mogućnostima ponovnog uspostavljanja saradnje između zemalja potpisnica Dejtonskog sporazuma u oblasti politike, ekonomije i kulture. Kao rezultat diskusije, organizacije učesnice postigle su dogovor o institucionalizaciji svojih aktivnosti koja bi omogućila obnovu razumevanja i poverenja i dobrosusedskih odnosa tri države. Na drugom zasedanju konferencije, održanom u Novom Sadu u martu 2001. godine, osnovana je mreža Igmanska inicijativa i imenovan Savet sa idejom da se obezbedi veći uticaj organizacija na proces donošenja odluka od strane državnih organa, kao i na javnost u sve tri države. Štaviše, plan je bio da se ubrza proces obnove poverenja i razumevanja između zajednica putem unapređenja izgradnje poverenja. Na taj način, stvorena je Igmanska inicijativa, kao mreža nastala odozdo nagore, čiji projekti se se realizuju na mikro i makro nivoima. Čine je predstavnici organizacija civilnog društva, politički i ekonomski analitičari, mediji i predstavnici lokalnih vlasti. U početku, tri organizacije su delovale kao organizatori i lideri aktivnosti, odgovorni za implementaciju dogovora u okviru Igmanske inicijative: Forum demokratske alternative iz Bosne i Hercegovine (koju je nasledio Forum građana Tuzle), Građanski odbor za ljudska prava iz Hrvatske i Centar za regionalizam iz Srbije. Nakon proglašenja nezavisnosti Crne Gore 2006. godine, organizacija Zeleni Crne Gore je preuzela koordinaciju aktivnosti Igmanske inicijative u Crnoj Gori. U 2013 Zelene Crne Gore je nasledila Inicijativa za regionalnu saradnju, organizacija civilnog društva koju je nedavno osnovala grupa istaknutih crnogorskih intelektualaca i uglednih bivših državnih službenika. U ovom trenutku, koordinirajuće organizacije Igmanske inicijative su Centar za regionalizam (Srbija), Forum građana Tuzle (Bosna i Hercegovina), Građanski odbor za ljudska prava (Hrvatska) i Inicijativa za regionalnu saradnju (Crna Gora). Centar za regionalizam je Generalni sekretarijat Igmanske inicijative. Koordinirajuće organizacije pod snažnim vođstvom antiratnih aktivista imaju dugu istoriju zajedničkog zalaganja za poštovanje fundamentalnih ljudskih prava i sloboda i manjinskih prava, kao i doslednog rada na razvoju otvorenog demokratskog društva usmerenog ka pomirenju i regionalnoj saradnji. Na sesijama Igmanske inicijative, koje se održavaju dvaput godišnje, učestvuju predstavnici nevladinih organizacija članica i drugi učesnici koji su dobro upućeni u problematiku koja je na dnevnom redu. Dnevni red obično obuhvata plenarnu sesiju i sastanke radnih grupa. Ove sesije prate medijske kuće iz celog regiona. U skladu sa odlukama i zaključcima postignutim na sesijama, predstavnici Igmanske inicijative predstavljaju rezultate državnim funkcionerima ove četiri zemlje (predsednicima, premijerima, ministrima spoljnih poslova i drugim ministrima zaduženim za specifične oblasti). Traži se podrška i učešće nadležnih državnih organa koji su neophodni da bi se data pitanja uzela u razmatranje i da bi se našla odgovarajuća rešenja.

36

Igmanska inicijativa radi na razvoju održivog institucionalnog mehanizma koji se prepliće sa građanskim inicijativama i kombinuje sa zalaganjem zasnovanom na stručnosti, dokazima i lobiranju. Igmanska inicijativa neguje partnerstvo sa državnim institucijama na lokalnom, državnom i regionalnom nivou, međunarodnim organizacijama i različitim građanskim grupama u sve četiri zemlje. Igmanska inicijativa je primarno fokusirana na negovanje regionalne saradnje između četiri zemlje potpisnice Dejtonskog sporazuma, ali postoje i druga multidisciplinarna pitanja važna za njihov rad. Među preduslovima za članstvo u Evropskoj Uniji su i stabilne institucije koje garantuju demokratiju, vladavinu prava, poštovanje ljudskih i manjinskih prava i pomirenje. Aktivnosti civilnog društva u ovoj oblasti su od ključnog značaja za postizanje ovih ciljeva. Osim implementacije dobro osmišljenih projekata, Igmanska inicijativa se često angažuje u slučajevima kada se krše osnovna ljudska prava i slobode ili u slučaju izbijanja ekstremnih nacionalističkih incidenata.

37

PREPORUKE

REGION 20 GODINA KASNIJE

Jovan Teokarević

- Serija očiglednih i ozbiljnih zastoja u reformama, kao i međusobno povezanih kriza na Zapadnom Balkanu – od ekonomske do krize bezbednosti, kao i od krize demokratizacije do one u bilateralnoj i regionalnoj saradnji – zahtevaju ozbiljnu i neodložnu pažnju i aktivan zajednički pristup pre svega političkih aktera u državama ovog regiona, ali i svih najvažnijih međunarodnih partnera, od Evropske unije, NATO-a i drugih međunarodnih organizacija, do susednih i uticajnih država. Zapadni Balkan je na mnogo važnih načina sazreo i evoluirao u odnosu na godine oružanih sukoba, ali nije u stanju da sam rešava nagomilane probleme, bez pomoći i saradnje drugih aktera koji su i do sada prednjačili u inicijativama i pomoći ovom regionu.

- Zbog mnogo različitih uloga koje je u regionu Zapadnog Balkana preuzela na sebe, i na osnovu još uvek velike transformativne moći i ugleda koje tamo ima, Evropska unija bi trebalo da igra najvažniju ulogu u vraćanju regiona na vrh liste svojih prioriteta, posebno koristeći instrumente razvijene poslednjih godina u okviru politike pristupanja zemalja regiona članstvu u Uniji. Na osnovu pozitivnih dosadašnjih iskustava, neophodno je da EU nastavi da insistira na pristupu koji naglašava „prvo najvažnije stvari“ (fundamentals

first), to jest na vladavini prava i poštovanju osnovnih sloboda i prava u svim državama regiona, kao vodećem kriterikumu za njihov napredak ka članstvu u Evropskoj uniji.

- Evropska unija mora takođe da insistira da njeni partneri sa Zapadnog Balkana, tj. vlade ovih zemalja, preuzmu punu odgovornost pred svojim građanima za borbu protiv višestrukih kriza koje su pogodile region, naravno u što tešnjoj saradnji sa Unijom i drugim međunarodnim partnerima. Zajednička rešenja EU sa vladama, kao i aktivna bilateralna i multilateralna saradnja u regionu, neophodan je uslov prevazilaženja kriza, uključujući naročito trenutnu izbegličku krizu. Vlade zemalja regiona moraju da povećaju napore ka uspostavljanju najvišeg mogućeg nivoa „vlasništva“ nad zajedničkim inicijativama i akcijama, na temelju pristupa ostvarenog, između ostalog, u okviru Berlinskog procesa.

- Vlade zemalja regiona ne smeju ekonomske i druge probleme sa kojima se njihove zemlje suočavaju da koriste kao izgovor za zapostavljanje drugih problema, ili za nametanje nedemokratskih načina vladanja. Građani zemalja regiona moraju da budu aktivni učesnici političkih procesa i strategija izlaska iz krize, a ni oni ni Evropska unija ne treba da tolerišu zapostavljanje demokratije i dobre vladavine. Evropska unija može da pomogne u prevazilaženju političkih kriza, kao sada u Bosni i Hercegovini ili u

38

Makedoniji, ali ne treba da bude zamena za lokalne političke aktere i njihovu prvenstvenu odgovornost.

- Međusobno dejstvo zamora od proširenja u Evropskoj uniji i zamora od reformi u državama regiona ima ozbiljne i dugoročne negativne posledice po stabilizaciju i napredak regiona Zapadnog Balkana. Ćorsokak u koji je zbog ovog dvostrukog negativnog uticaja Zapadni Balkan zapao traži ne samo više napora, već i nove imaginativnije pristupe rešavanju problema. Osim lokalnih aktera u regionu i njihovih međunarodnih partnera, veliki doprinos tome moraju da pruže i susedne zemlje.

BOSNA I HERCEGOVINA, NEZAVRŠENA PRIČA

Nerzuk Ćurak

- Dvadeset godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog ugovora, isticanje notorne činjenice da je ovaj ugovor donio mir i da je zato dobar dokument, postaje teret. Mirovni ugovori se potpisuju da bi donijeli mir, ali ako nakon dvije decenije izgradnje mira u BiH i regionu to ističemo kao dominirajuću vrijednost, ušli smo u statičko polje interpretacije u kojemu Mirovni ugovor za BiH motrimo uvijek u odnosu na rat. Preporučujemo donositeljima odluka, opinion mejkerima, intelektualcima, novinarima i drugim kreatorima javnog mišljenja da afirmiramo pristup od Mirovnog ugovora prema miru a ne prema ratu, što zahtijeva okončanje naracija po kojima je jedan međunarodni ugovor i 20 godina nakon okončanja rata jedino dobar zato što je okončao rat. To je svojevrsna tautologija koja nas drži u stanju permanentne postkonfliktne napetosti, bez razvojne paradigme.

- Ohrabrujemo različite aktere u političkom i socijalnom polju država i društava naše regije na hrabro suočavanje sa demonima bliske prošlosti kako bi kultura odgovornog sjećanja prevladala opasnu, ratnohuškačku kulturu poricanja. U tom kontekstu, pozivamo međunarodnu zajednicu i vlasti u državama regije da ne koče; naprotiv, da pomognu razvoj kulture odgovornog sjećanja za koju nije dovoljna, iako je prijeko potrebna, praksa suđenja za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i zločine genocida. Kultura odgovornog sjećanja zahtijeva suočavanje s prošlošću bez “figa u džepu”, čemu mogu pomoći procesi javne promocije najhrabrijih i moralno uspravnih ljudi u svim zajednicama a koji ni zbog tzv. državnih i nacionalnih interesa nisu spremni na relativizaciju istine.

39

- Pozivamo političke i kulturne institucije u zemljama regije da prekinu s praksama diskriminacije bilo koga po bilo koj osnovi. U tom kontekstu kao razorni nacionalistički instrumentarij pokazuje se onaj koji bilo kog pojedinca, vjersku, etničku, nacionalnu ili drugu grupu ugrožava svojim samoproizvedenim pravom na diskriminiranje i ponižavanje po kulturnoj, jezičkoj, religijskoj ili bilo kojoj drugoj osnovi. Takav pristup je naročito opasan ako dolazi od institucija koje bi, kao “hramovi nauke, umjetnosti, kulture i znanja”, po definiciji, trebali biti protiv svake diskriminacije. U tom kontekstu kao nedozvoljenu praksu diskriminacije ističemo neodgovornu negaciju bilo kog jezika od strane povlaštenih institucija društvene moći

- Ohrabrujemo civilno društvo u svim zemljama regije da aktivno radi na promociji kulture

mira i nenasilja kroz kreativne stvaralačke prakse koje će pored potrage za istinom u različitim sferama društva, predano raditi i na razvoju regionalnog civilnog društva kao međudržavne forme horizontalnog umrežavanaja socijalnog kapitala Zapadnog Balkana.

- Pozivamo predstavnike međunarodne zajednice involvirane svojim djelatnim politikama

u prostor regiona, da snažno podrže dalji razvoj nezavisnog mišljenja u našim zemljama, kako bi odane sluge nacionalističkog političkog naloga sa svojim opasnim, demonskim naracijama bile izložene radikalnoj i autentičnoj kritici. U tom smislu, podrška za redovno godišnje okupljanje najprepoznatljivijih nezavisnih intelektualnih autoriteta iz regije u svrhu debatiranja najvažnijih i najaktualnijih pitanja, pripada polju zdravog razuma.

- Od vitalne je važnosti jačati kapacitete sekularne države, ne ugrožavajući ničije pravo na

slobodno ispoljavanje vjere i nevjere, ali bez apriorne faavorizacije bilo koje, u pravilu, dominirajuće religijske zajednice. Ovu preporuku ističemo, kako se, pod krinkom slobode vjere, ne bi osnaživali koncepti klerikalizacije društava u regiji i suptilna diskriminacija ateizma kao pogleda na svijet.

- Bosna i Hercegovina kao sržna zemlja Općeg okvirnog sporazuma za mir, zaslužuje

mnogo veću podršku, kako od zemalja regije, tako i međunarodne zajednice. Kao zemlja u kojoj su bili mogući razni politički eksperimenti u prethodnih 20 godina, BiH i njeni građani zaslužuju više poštovanja donositelja odluka kako iz same BiH, tako i iz zemalja regije, Evrope i svijeta. Ta podrška, zbog naročitog političkog dizajna BiH, a koji su suproizveli i zemlje regije i međunarodna zajednica, morala bi i u ekonomskom i u političkom smislu biti na izuzetno visokom nivou, uključujući obavezu Srbije i Hrvatske na najkonstruktivniju moguću ulogu, uz priznanje Beograda i Zagreba da su griješili prema Bosni i Hercegovini i da će u narednoj postdejtonskoj dekadi učiniti sve da okončaju krive politike i afirmiraju politike prijateljstva i suradnje.

- Pozivamo političke aktere u Bosni i Hercegovini, OHR i Vijeće za implementaciju mira

da stvore uvjete za ustavne promjene u Bosni i Hercegovini kako bi se okončala diskriminacija građana u BiH i svaka druga diskriminacija te kako bi BiH postala funkcionalna država i uzoran građanski servis svih svojih ljudi.

40

- Kako je Crna Gora dobila članstvo u NATO, pozivamo političke lidere u Bosni i

Hercegovini i Srbiji da odgovorno pristupe razmatranju te nove geopolitičke činjenice.

Kao izabrani narodni predstavnici, članovi Predsjedništva BiH su konsenzusom 2005.

godine donijeli odluku u kojoj se izražava opredjeljenje za ulazak BiH u NATO a ta

Odluka do danas nije promijenjena, pa u svjetlu ulaska Crne Gore u NATO, ohrabrujemo

bh. zvaničnike da rade na ispunjavanju uvjeta kako bi zemlja postala članica Saveza, a

političke predstavnike Srbije da ne blokiraju taj proces, ako se Srbija ne odluči za

pristupanje Savezu. Zbog dinamičnih geopolitičkih procesa u suvremenom svijetu, naša

mala regija se mora opredijeliti, odnosno izabrati poziciju. Smatramo da je u ovoj dionici

povijesti, te na osnovu analize ekonomskih, političkih, geografskih, geopolitičkih,

geoekonomskih i drugih parametara, naše mjesto, u civilizacijskom i pragmatičnom

smislu, na Zapadu, u Evropskoj Uniji i NATO-u.

- Zbog zakovane strukture političkog poretka u Bosni i Hercegovini dugotrajna prisutnost

međunarodne zajednice u ovoj zemlji ne može se isključiti. Tek bi stvaranje uvjeta koji u

pravnom i političkom polju onemogućuju disoluciju zemlje ili njenu dugotrajnu agoniju,

omogućilo postepeno vraćanje Bosne i Hercegovine sebi. U tom kontekstu, snaženje

Ustavnog suda BiH kao instance čije su odluke zbiljski obavezujuće za političke i druge

institucije, ukazuje se kao ispravan proces koji treba otvoriti. Ustavni sud BiH mora

supsumirati naredbodavni kapacitet OHR-a, da bi OHR mogao otići u povijest.

- Bosna i Hercegovina je sastavljena od dva entiteta, pri čemu su imena oba entiteta

diskutabilna logički, pravno i politički. Naziv jednog entiteta je Federacija Bosne i

Hercegovine što implicira da se radi o federaciji dvije sastavnice BiH, Bosne i

Hercegovine. Budući da se ime entiteta ne odnosi na dvije pokrajinske sastavnice, entitet

može biti ili Federacija u Bosni i Hercegovini ili Federacija Bosna i Hercegovina. Prvi

naziv implicira ono što činjenično jest a drugi se naslanja na intenciju Vašingtonskog

sporazuma da jednoga dana cijela BiH bude Federacija Bosna i Hercegovina. S druge

strane, bez obzira na ustavnu odredbu o konstitutivnosti Hrvata, Bošnjaka i Srba u

Republici Srpskoj, naziv entiteta je monoetnički. Ako će u dužem vremenskom trajanju

ostati taj naziv, jer se ne može promijeniti, onda unutrašnji sadržaj tog entiteta ne smije

biti diskriminatorski. Pretvaranje bosanskog jezika u jezik bošnjačkog naroda, hrvatskog

u jezik hrvatskog naroda, srpskog u jezik srpskog naroda kao jedan od načina sprečavanja

upotrebe bosanskog jezika kao ustavne norme, implicira stvaranje uvjeta da se i entitet

zove Entitet hrvatskog, bošnjačkog i srpskog naroda a ne entitet Republika Srpska.

Ohrabrujemo političke vlasti u entitetu Republika Srpska da prestanu sa

diskriminatorskim praksama.