razvojfederacija

Seminarski rad: Federalizam i međudržavne integracije Ustavno pravo

1

Federalizam i međudržavne integracije

seminarski rad; Ustavno pravo

autor: '' fiškal''

� � � � � � � � � � � � � �


2

Sadržaj 1. Uvod -------------------------------------------------------------------------- str. 1. 2. Od primitivnih saveza do konfederalne i federalne države --------str. 1.- 7.

2.1. Razvoj američkog fedralnog načela ------------------------------------------ str. 3. – 5. 2.2. Jugoslavenski federalizam ----------------------------------------------------- str. 5. – 7.

3. Teorijsko - pravno razlikovanje federacije i konfederacije ------- str. 7. - 8. 4. Drugi oblici složenih država ---------------------------------------- str. 9. – 10.

5. Udruživanje i razdruživanje u Ustavu RH ----------------------- str. 10. – 11.

6. Europska Unija i Bosna i Hercegovina kao zajednice sui generis -----------

------------------------------------------------------------------------- str. 11. – 12.

7. Zaključak ------------------------------------------------------------------- str. 12.

LITERATURA


3

1. Uvod

Tema međudržavnih integracija je prilično aktualna u novijoj povijesti. Svjedoci smo

neprestanog rasta Europske Unije kao i ideje o ujedinjenju sjevernoameričkog kontinenta.

Federalizam i općenito povezivanje država, se pokazuje vrlo produktivnim. Među običnim

građanima pomalo raste zanimanje za ovu temu. Vidjeli smo javne rasprave ili televizijske

emisije kada se nedavno Hrvatska priključila NATO savezu. Kako smo i pred priključenjem u

EU, postavljalo se pitanje referenduma, odricanja dijela suvereniteta i sl. Hrvatska je do

nedavno bila članicom jedne federacije. Zbog svega toga, odabrao sam temu Federalizma i

međudržavnih integracija jer sam želio produbiti pravno i politološko znanje o tomu.

Ideja ovog seminarskog rada je bila napraviti pregled državnih saveza kroz povijest i

navesti pravna određenja složenih zajednica. Naglasak je na povijesnopravnom razvoju više

negoli na filozofsko – politološko – pravnim raspravama ustavnih znanstvenika jer niti postoji

konsolidacija o svemu, niti za to ima mjesta i potrebe u seminarskom radu, niti je to prava

namjera ovog teksta. Za uvodno istraživanje o federalizmu bilo mi je važno vidjeti kako se

mjenjao diskurs o tomu u stručnim krugovima, koje su povijesne lekcije i kakve su moguće

buduće integracije. Ipak, najvažnije je bilo saznati što više o tomu kako ustavno pravo

definira pitanja “savezništva“ i koje su osnovne podjele.

2. Od primitivnih saveza do konfederalne i federalne države

U vremenu rodovsko – plemenske zajednice, pleme je uvidjelo da će steći određene

prednosti nad suparnicima ako se s drugom zajednicom poveže u neku vrstu saveza.

Privremeno primirje radi savladavanja zajedničkog neprijatelja koje urodi plodom, otkriva

ljudskoj kulturi na tom stupnju razvoja da neprestrano stanje bellum omnium contra omnes

nije produktivno i da je ponekad bolje udružiti snage sa susjedom. Genetički slične i etnički

nedefinirane, a do tada izolirane skupine ljudi, uglavnom utemeljene na povezanosti preko

zajedničkog pretka, povijesno evoluiraju u slijedeći stadij ljudskog društva. Rađaju se etnije, a

iz njih nacije – posljedično države.


4

Nastavljajući jednakim načelom, slijedeći gotovo biološki zakon o nastanku složenih

organizama iz jednostavnih – u doba prvih civilizacija; plemena ili manje skupine plemena,

bez obzira na oformljenost državnih struktura, udružuju se u saveze (iz početka vojne) za

ostvarivanje zajedničkih probitaka.

Prvi primjeri su grčki koinoni i synmachye . Jezično i kulturno, prilično homogeno

stanovništvo grčkih polisa ujedinjuje se u vojno – pomorske saveze i konkurira u trgovini i

naoružanju tada dominantnim silama Mediterana (kasnije vojno savladava i Perziju). Grčka

povijesno – kulturna naslijednica i učenica – rimska antička civilizacija – nakon osvajanja

većeg dijela Apenina, ubrzo shvaća da je teže potpuno apsolutistički i centralistički vladati iz

Rima, te da je mudrije ostaviti pokorenim teritorijima neki oblik autonomije. Tako nastaju

rimski federati, saveznici koji na zapovijed rimskog cara sudjeluju u ratovima, a Rim od njih

ubire poreze, provodi dominantnu politiku, dok njima ostavlja poneku specifičnost (ponekad i

dotadašnjeg vladara koji se pokorio Rimu). Rimljani su ipak u principu ostvarivali nedjeljivu

vlast ali nisu pokorenim narodima odmah dali građanski status. Tako da je Rimska država de

facto bila centralistički ustrojena, rimske zemlje nisu imale jednake statuse (razlika između

Italije i kolonija), a ni građani nisu bili jednaki članovi nekakve protofederacije. Ipak, iz

latinskog jezika se rječ foedus razvila u federaciju.

U Srednjem vijeku, gradovi – države, se udružuju u više ili manje čvrste saveze radi

obrane, zajedničke politike, trgovine i sl. Vjerojatno najpoznatiji primjer je Švicarska u kojoj

su se mali alpski kantoni udružili i postepeno proširivani novim saveznicima, kantonima.

Tako su etnički dijelovi tri gotovo oformljena naroda; četiri jezične zajednice, stvorile

Švicarsku konfederaciju. Konfederaciju samo nominalno jer je Švicarska ustavno i realno

federacija. Švicarski susjed, Italija, bila je manje sklona formalnom ujedinjenju u federaciju ili

konfedraciju (iako nacionalno homogena). Ondje je to više funkcioniralo na vojno –

osvajačko – asimilacijskom principu ili eventualno privremenim vojnim savezima. Zato se

talijanska država, ispresjecana malenim državicama, ujedinila tako kasno. Drugi primjer

srednjovijekovnog federalizma je Sveto Rimsko Carstvo Njemačkog naroda (prije toga i svi

oni međugradski savezi poput Hanze). Uključujući njemačke državice (Länder) i Austriju

(unutar Austro – Ugarske), taj oblik konfederacije ili federacije u nastanku, bio je teritorijalno

jedan od najvećih državnih zajednica u Europi, a ekonomski vjerojatno prvi. I Njemačka se

kasno ujedinila (zapravo, gotovo u isto vrijeme kao i Italija), međutim razlog za tako kasnim


5

stvaranjem Njemačke je više ekonomske prirode (državice su se vjerojatno pribojavale većih

država); ali i onaj sukob Austrije i Pruske. Austro – Ugarska monarhija je zanimljiv primjer

složene države; višestrukih entiteta, službeno dualističkog uređenja; ali sa gotovo desetak

naroda koji su živjeli u tzv. carskim i kraljevskim zemljama. Tu je i poseban status Bosne i

Hercegovine; pod zajedničkim “protektoratom“ i Austrije i Ugarske. Bez obzira na potiranje

nacionalnih težnji, ta je državna zajednica upravo zbog načela federalizma opstala toliko

dugo. Pred kraj njenog postojanja jedino rješenje za opstanak Monarhije bilo je predlagano

uspostavljanje trodijelne federacije (germanski, mađarski i slavenski dio). Stremljenja

narodnih pokreta i vanjsko – politički uvjeti, osujetili su i učinili bespotrebnim takvo rješenje

jer se država raspala, iako bi bilo interesantno pratiti razvoj tako heterogene države.

Današnje federacije su uglavnom velike države sa ogromnim teritorijem. Kanada,

Australija, Meksiko, Brazil, SAD, Rusija, Indija... Ipak, to nije pravilo pa su tako Švicarska i

BiH federacije, Belgija je službeno podijeljena na tri dijela (Flandrija, Valonija, Bruxelles) što

ju de facto čini fedracijom jer su ove jedinice autonomne pokrajine. Velika Britanija je

složena država, pa iako nije službeno federacija, mogla bi se i tako nazvati. Hrvatska je

donedavno bila dio federalne Jugoslavije koja se sastojala od šest ravnopravnih republika i

dvije pokrajine (koje su bile kao dodatni element u ostvarenju federalne autonomije). Rusija

je danas federacija . SSSR se raspao ali je većina te države pristupila Zajednici neovisnih

država, a Rusi i Bjelorusi su u slabo poznatoj konfederaciji Rusije i Bjelorusije (zbog

bjeloruske ovisnosti o Rusiji ali i zbog Lukašenkove proruske politike). Također je slabo

poznato da su i Egipat i Sirija bile članice Islamske konfederacije Egipta i Sirije.

2.1 Razvoj američkog fedralnog načela

Složena država koja je ipak bila najvažnija za “izvoz“ federalizma po svijetu je SAD.

Veliki teritorij tada još neistraženog kontinenta, nacija u nastanku, osamostaljenje od matične

države koja je prva svjetska velesila... utrle su put za nekonvencionalnim ustrojem vlasti i

državnosti. Uspostavljena je republika, a tvorci Amerike tražili su način da udovolje

interesima tako raznolikog pučanstva. Tu su već postojale kolonije sa naznakama državnosti.

Postavilo se pitanje treba li ih ukloniti i stvoriti veliku nedjeljivu državu. Treba li ih ne samo

ostaviti na životu nego potpuno izolirati jednu od druge, započeti državnost svake od njih i

ispresijecati kontinent suverenim granicama koje će omeđiti “naciju od nacije“? Takvo


6

rješenje ne bi bilo učinkovito jer bi nastala preslika Europe sa svim svojim sukobima i bez

suradnje. Uostalom, u Americi ne postoje definirani nacoinalni teritoriji nego anglofono

stanovništvo, anglo – američke kulture, pretežito europskog, engleskog porijekla. Između ta

dva oprečna strujanja stvorio se kompromis iz kojeg je nastao današnji SAD. Dalje je bilo

samo (ne manje važno) pitanje uređenja te zajedničke države.

Bilo je upitno kako će nova država funkcionirati. Hoće li centralna vlast preuzeti

kompletnu kontrolu, a države članice svesti na samoupravne jedinice ili će se suverenitet

država djelomično prenijeti na centralnu vlast. Rješenje se našlo u ograničavanju savezne

vlasti (tj. u širokom ali načelnom određenju ovlasti) kao i o uspostavi dvaju domova u kojem

se izražava mišljenje stanovništva i država članica. Načelni poslovi federalne vlade su:

o obrana federacije (vojska)

o vanjski poslovi

o porezi (na saveznoj razini)

o monetarni sustav

o poštanska služba

Sve ostalo, dakle, pripada u ingerenciju država članica. Savezni zakoni iz određenih područja

su dominantni u odnosu na zakone države, u drugom slučaju, državni zakoni imaju

nadležnost. Vrhovni sud SAD-a rješava pitanja o djelokrugu nadležnosti, tj. rješava sukobe

država članica i federacije. Suverenitet je tako podijeljen između članice federacije i same

federacije.

Važna karika u sustavu kontrole izvršne vlasti federacije je uspostava dvodomnog

parlamenta. Senat je taj koji predstavlja države – 100 članova, po dva iz svake države,

obnavljaja se jedna trećina svake dvije godine, a mandat jednom senatoru traje 6 godina.

Predstavnički dom je tijelo koje predstavlja građane, a zastupnici se biraju proporcionalno

broju stanovnika države iz koje dolaze.

Savezna tijela se formiraju i djeluju uz sudjelovanje (participaciju) država članica

federacije1. SAD se danas sastoje od 50 članica, a prvi moto je glasio “E pluribus unum“2 što

1 Smerdel, Branko i Sokol, Smiljko, Ustavno pravo, 4. izdanje, Pravni fakultet u Zagrebu, 2006. 411. str.


7

najbolje izražava karakter te zemlje ali i aludira na snagu koja proizlazi iz zajedništva (koje se

moglo ostvariti samo kroz federaciju).

Prijedlozi za današnjim uređenjem nisu bili bez prigovora. Tako da se prilikom

stvaranja SAD-a raspravljalo i o uspostavi konfederacije ali ne u današnjem smislu. Ona je

tada predstavljala čvršći oblik povezanosti dok je danas upravo suprotno, konfederacija je

labavi savez. Također, tu su bili i antifederalisti koji su zastupali baš takav labavi savez koji bi

po potrebi okupio zajedničku vojsku za obranu neke od država.

Rasprave o uspostavi zajednice su se stvorile teorijske smjernice, mogli bismo ih

nazvati škole. Tehnomenadžerski, negatorski i federalistički pristup koji su ostvarili utjecaj na

daljnje učenje o federacijama.

Tehnomenadžerska teorija zastupa ideju da treba napustiti politikanstvo u svakodnevnom

upravljanju. Administraciju treba osloboditi filizofskih rasprava i depolitizirati. Državna

uprava ali i čelni ljudi države trebaju biti “manageri“ svojih zajednica. Ovaj pristup se očituje

između ostalog i u domovima Kongresa kada se zastupnici ne dijele striktno po političkom

opredjeljenju (što je europska praksa) nego zauzimaju individualan stav o problemu i

zanemaruju ideološka načela.

Negatorska teorija ne samo da smatra da je federativna podijela administrativne naravi nego

federalnim elementima negira postojanje. Zastupnici ove teorije smatraju i da je takav sustav

podijele bespotreban i da zapravo usporava napredak, sve postaje ustavno pitanje, a države

članice se međusobno spore.

Federalistički pristup ističe pozitivne i demokratske strane federacije. S jedne strane unitarni i

centralistički sistem vlada iz jednog centra bez osjećaja za partikularne potrebe. S druge,

federalni sistem koji je uspostavljen na policentričnom sustavu iz kojih izvire više centara

moći uz manje izražen dojam nadređenosti.

2.2 Jugoslavenski federalizam

Nakon Drugog svjetskog rata Jugoslavija se održala. Od početka je bilo jasno da je

rješenje antagonizama među južnoslavenskim narodima u istoj državi bilo u primjeni

2 “Iz mnogih, jedno“


8

federalnog načela. Šest republika i dvije autonomne pokrajine rezultat su povijesnih naplavina

na burnom Balkanu. Njihove granice stvarene su povijesno – nacionalnim kriterijima

uvažavajući većinom etničku sliku stanovništva. Taj princip je bio potpuno dosljedan u

slučaju Slovenije i Crne Gore koje su bile prilično homogene unutar svojih granica. Hrvatska

slijedi granice Banovine Hrvatske3. Srbija također dobiva povijesne granice uz poseban

status Autonomne pokrajine Vojvodine i Autonomne Kosovsko – metohijske oblasti zbog

hrvatske, mađarske i albanske nacionalne manjine. I Makedonija je imala velik postotak

albanske manjine kojoj u tom slučaju nije dan status pokrajinskog entiteta. BiH sa tri

konstitutivna naroda nije mogla ni trebala biti dijeljena4.

Osim teritorijalne podijele na šest republika i dvije autonomne pokrajine, federalno

načelo se ostvarivalo i kroz parlament, odnosno skupštinu. Naime, većina federalnih država u

nastojanju da zadovolji i izrazi interese i građana i država članica, primjenjuje dvodomno

predstavničko tijelo. U Jugoslaviji, ne samo da je predstavničko tijelo bilo podijeljeno nego je

bilo podijeljeno na više od dva doma.

Ustav FNRJ iz 1946. u članku 1 odeđuje da je FNRJ “savezna narodna država

republikanskog oblika, zajednica ravnopravnih naroda koji su na osnovi prava na

samoodređenje, uključujući pravo na odcjepljenje, izrazili svoju volju da žive zajedno u

federativnoj državi.“5 Narodna skupština FNRJ je imala dva doma – Vijeće naroda (po 30

zastupnika svake republike, 20 iz AP Vojvodine i 15 AO Kosovo – Metohija). Savezno vijeće

je predstavljalo građane (na svakih 50000 stanovnika po jedan zastupnik). Domovi su bili

ravnopravni.

Ustavom SFRJ iz 1963. Savezna skupština je dobila peterodomnu strukturu (Savezno

vijeće, Privredno vijeće, Prosvjetno – kulturno vijeće, Socijalno – zdravstveno vijeće,

Organizaciono – političko vijeće i Vijeće naroda). Federalno načelo se primjenjivalo samo u

Vijeću naroda.

Ustavom SFRJ iz 1974. počelo se primjenjivati federalno načelo na što više razina i

tijela. Primjenjivalo se na oba doma skupštine, Predsjedništvo SFRJ, Savezno izvršno vijeće,

3 Kao poslijednjeg priznatog oblika hrvatske državnosti jer je NDH bila kvislinška tvorevina nastala na zločinu i priznata samo od strane Sila osovine. 4 BiH je nacionalno izrazito heterogena, no ne samo to. Ona i onako ima svoj poseban (i trima nacijama zajednički) mentalitet, kulturu i 500 godina turske vlasti. Idealno rješenje je bilo oformiti BiH kao saveznu republiku, a ne djeliti je. Nakon pola stoljeća takvog rješenja, pokazalo se upravo to: djeljenje Bosne može završiti samo u krvi. 5 Dalibor čepulo (prir.), Hrvatska pravna povijest u europskom kontekstu, str. 229.


9

Ustavni sud, Savezni sud... Skupština se sastojala od Vijeća republika i pokrajina (republike

biraju po 12 delegata, pokrajine 8), te Saveznog vijeća (republike 30, pokrajine 20).

Jugoslavija se raspala početkom devedesetih. Federacije obično u svojim ustavima ne

predviđaju pravo na odcjepljenje jer ga smatraju konzumiranim trenutkom ulaska u zajednicu.

Socijalističke zemlje su ipak dopuštale odvajanje. Zahvaljujući tomu, ipak naprednom

razmišljanju i ideji da svaka nacija ima pravo na samostalno postojanje, SSSR i Čehoslovačka

su se razišle gotovo potpuno mirno6. Međunarodna arbitrarna komisija sastavljena od

predsjednika ustavnih sudova Francuske, Njemačke, Italije, Španjolske i Belgije (zemlje koje

su ustavno ili federacije ili imaju široku autonomiju, op.a.), na čelu sa francuskim ustavnim

pravnikom Robertom Badinterom (tzv. Badinterova komisija) je iznijela nekoliko pravnih

mišljenja o raspadu Jugoslavije: SFRJ se rapala i više ne postoji, pitanje sukcesije treba rješiti

na načelima međunarodnog prava te na načelu pravičnosti, ni jedna novonastala država nema

pravo sama nastaviti članstvo u nekoj od međunarodnih organizacija, SR Jugoslavija je nova

država koja se ne može smatrati slijednicom SFRJ, granice između federalnih jedinica postaju

državne granice i ne mogu se mijenjati silom nego samo sporazumom – načelo uti possidetis,

te se navode datumi sukcesije za pojedine države.

3. Teorijsko - pravno razlikovanje federacije i konfederacije

Većini ljudi nije lako razlikovati konfederaciju od federacije, politički savez od

konfederacije, široku autonomiju unutar države od federacije... Pravno, podijela postoji i ona

je više manje jasna. To su tri odrednice njemačke doktrine prava 19. stoljeća:

o pravni temelj zajednice

o pravni odnos tijela zajednice prema građanima

o status udruženih država u međunarodnom pravu

6 Naravno da pravila međunarodnog prava početkom devedesetih nije poštovao ni Milošević, niti su se na njega obazirali hrvatski nacionalisti kada su polupismeni “Hrvatine“ izvikivali parole o Velikoj Hrvatskoj. Još jedan dokaz u prilog teorije da pravnicima treba prepusititi pisanje ustava (a ne povjesničarima).


10

Oba oblika zajednica nastaju na dobrovoljnom ugovoru koji će urediti odnose članica i

federacije. Ovisno o spremnosti na delegiranje dijela suverenosti na federaciju ili o želji

očuvanja većeg stupnja autonomije; razlikujemo ustav federacije i ugovor međunarodnog

prava kod konfederacije. “Zbog toga, konfederacija je savez država koje zadržavaju svoj

suverenitet. Federacija je jedinstvena savezna država, utemeljena na diobi nadležnosti između

njih.“7 U fedracijama za izmjenu ustava je potrebna većina država članica, a u

konfederacijama uglavnom opći konsenzus svih država da bi se izmjenio ugovor. To naravno,

nije apsolutno pravilo. Ono što konstituira federaciju su članice i njeni građani (svi imaju isto

državljanstvo), a u konfederaciji su to samo države članice.

Kako su konfederacije usmjerene samo prema državama članicama, njihovo

zajedničko zakonodavno tijelo nema obaveznu i važeću nadležnost u državama po sili

sklopljenog međunarodnog ugovora nego se svi zakoni trebaju potvrditi u tijelima država i tek

tada postaju zajednički. Konfederalni element ne mora pristati na zakon koji ograničava

njegov interes pa se u tom slučaju zakon ne mora primjenjivati u toj državi ili ona može

istupiti iz saveza ako je pitanje od velike važnosti, a drugog rješenje nema. Federacije imaju

zajednička zakonodavna tijela, njhova ingerencija u zakonodavstvu je često taksativno

nabrojena, može biti širokoznačna, a može i ispunjavati samo određeni uži krug zajedničkih

poslova. Sve ostalo je u nadležnosti federalnih jedinica. Federacije često nemaju odredbe koje

dopuštaju odcijepljenje jer smatraju da je to pravo konzumirano.

S međunarodnopravnog aspekta konfederacije i fedracije se razlikuju s obzirom na

zajedničko odnosno samostalno istupanje u međunarodnim organizacijama. Kako su vanjski

poslovi u federaciji preneseni na izvršna tijela zajednice, a članice imaju pravo istupanja samo

međusobno onda je federacija subjekt međunarodnog prava (ali i savezne države su uvlaštene

na neke od tih poslova, tako je npr. Bavarska članica regije Alpe – Dunav – Jadran, a u

Europskoj uniji se sve više prilazi sustavu tzv. “Europe regija“). Konfederacije su sastavljene

od samostalnih država i svaka sebe zastupa u međunarodnoj politici. Ipak, članice mogu

delegirati tu ovlast na tijelo konfederacije ili na drugu članicu.

7 Smerdel, Branko i Sokol, Smiljko, Ustavno pravo, 4. izdanje, Pravni fakultet u Zagrebu, 2006., 414. str.


11

4. Drugi oblici složenih država

Europska povijest prepuna ratova, velikog broja naroda na relativno malom području

doprinijela je stvaranju drugačijih oblika državnosti od onih nedjeljive centralizirane države

kakve prevladavaju. Kraljevske loze širile su svoje utjecaje i saveze, ali i vodile ratove za

neke zemlje. Tako su se u zajedničkim državama našli narodi sa suprotnih strana kontinenta.

Španjolska je dugo bila vladarica Nizozemske, Poljska i Litva, i njihova dva potpuno različita

naroda bili su dio iste unije. Austro – Ugarska je bila prepuna konstitutivnoh elemenata i

raznih nacija. Velika Britanija je prošla put od osvajanja, monarhijskih veza do kolonijalnog

carstva i na k raju do gotovo federalne države...

Neke države se, dakle ne bi mogle svesti pod pojam federacije ili konfederacije pa ih

nazivamo složenim državama koje bismo načelno mogli podijeliti na :

4.1. Personalna unija

Čest slučaj u Europi zbog prava određenog monarha na više prijestolja. Zajednica

država koje dijele jednog vladara ali djeluju odvojeno i samostalno. Tako je i Hrvatska bila u

personalnoj uniji s Ugarskom pod kraljem Kolomanom, a kasnije su hrvatski plemići na

Cetinskom saboru 1527. priznali Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. Personalna

unija se ili raspadne zbog nasljednog reda nekog drugog vladara ili se pretvori u realnu uniju.

4.2. Realna unija

Nastaje na temelju ugovora o povezivanju dvije ili više država koje bi djelovale kao

jedan subjekt. Zajednička je uglavnom vojska, no mogu biti i ostali poslovi. Ovaj oblik

zajednice ne stavlja sve subjekte u ravnopravan položaj nego se radi uglavnom o pristupanju

jedne države drugoj zbog goreg zla, tj. neke treće države. I opet primjer iz hrvatske povijesti –

Austro – Ugarska koja je bila dvojna država sa monarhom iz loze Habsburga koji je u

Austrijskim zemljama bio car, a i Ugarskim kralj. Državni poslovi su djelomice bili u domeni

zajednice, a neki u domeni Austrije ili Ugarske. Jedno vrijeme je država bila podijeljena

carinskom granicom.


12

4.2.1 Zakonodavna unija

“Složena državna zajednnica u kojoj sastavni diejlovi nalaze svoj ustavni izražaj

ponajprije putem zajedničkih, a ne posebnih institucija.“8 Ujedninjeno Kraljevstvo Velike

Britanije i Sjeverne Irske, kakav je službeni naziv, se sastoji od Engleske, Škotske, Walesa,

Sjeverne Irske, Kanalskih otoka (Guersney i Jersey), otoka Man, Shetland, Orkney te

prekomorskih teritorija (poput Falkanda, Pitcairna, Bermuda, Svete Helene...), Gibraltara i dr.

I umjesto da se koristi naziv federacija, Britanci koriste termin devolucije.

4.3. Asimetrične zajednice država

Nekada su se malene države priključivale velikima u realne unije s ciljem da zadrže

slobodu od treće strane. Danas one ulaze pod okrilje velike države iz istih ili sličnih razloga,

možda i zbog nezainteresiranosti u velika svjetska događanja. Velike države s druge strane

mogu u malenim teritorijima, primjerice otoka u golemim oceanima, naći stratešku točku

zbog vojnih ciljeva.

4.3.1. Pridružene države

U takvom odnosu su države koje nemaju veliku autonomiju prema velkoj državi ali

obje strane zadržavaju pravo prekida zajednice.

4.3.2. Asimetrični savezi

Manja država ima zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, a izmjene odnosa moraju biti

suglasne.

5. Udruživanje i razdruživanje u Ustavu RH

Ustav u RH u članku 141. određuje da najmanje jedna trećina zastupnika u Saboru ima

pravo pokretanja postupka udruživanja Hrvatske u saveze s drugim državama, a prethodno

se odlučuje dvotrećinskom većinom svih zastupnika. Tada se pitanje udruživanja stavlja na

referendum.

Zbog negativnog iskustva prilikom raspada Jugoslavenske federacije, Ustav RH u

istom članku zabranjuje udruživanja Republike u saveze s dugim državama koje bi dovelo ili

8 Smerdel, Branko i Sokol, Smiljko, Ustavno pravo, 4. izdanje, Pravni fakultet u Zagrebu, 2006., 416. str.


13

moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskog državnog zajedništva, odnosno neke balkanske

državne sveze u bilo kojem obliku.

6. Europska Unija i Bosna i Hercegovina kao zajednice sui

generis

6.1. Bosna i Hercegovina

Rat u bivšoj Jugoslaviji završen je prekidom neprijateljstava u Bosni i Hercegovini.

Tzv. Daytonskim sporazumom iz 1995. stvoreno je prijelazno stanje u državi koje bi

omogućilo kraj rata i privremeni protektorat dok se tri naroda ne usuglase o budućnosti

države. Nakon gotovo 15 godina, to privremeno stanje je i dalje faktično. Bilo je očito da se

državu treba podijeliti na neke federativne elemente (entitete) jer je evidentno da sva tri

konstitutivna naroda ne popuštaju tuđim interesima niti predlažu kompromise. Tako je unutar

BiH stvorena tzv. Republika Srpska, srpski dio federacije koji čini 49% zemlje. Ostatak je

Federacija BiH sa većinskim hrvatskim i muslimanskim stanovništvom9. BiH se određuje kao

federacija sui generis jer se ne može definirati klasičnim odrednicama o federaciji. U tijelima

vlasti BiH mora se primjenjivati načelo narodne zastupljenosti.10 Predsjedništvo čine tri člana:

Hrvat i Bošnjak (sa teritorija Federacije) i Srbin iz RS-a. Parlamentarnu skupštinu čine Dom

naroda (15 delegata, po pet za svaki narod) i Zastupnički dom (42 člana, dvije trećine iz

Federacije, trećina iz RS-a). Ustavni sud se sastoji od četiri sudca iz Federacije, dva iz RS-a i

tri člana koja ne smiju biti državljani BiH, a koje imenuje predsjednik Europskog suda za

ljudska prava, a uz dogovor s Predsjedništvom.

6.2. Europska Unija

Gledajući SAD kao uzor, zapadnoeuropske zemlje nakon Drugod svjetskog rata,

zaključile su da je za napredak Europe potrebno njeno jedinstvo. Za početak gospodarsko, a

9 Iz ovoga je izdvojen distrikt Brčko koji je pod direktnim upravljanjem međunarodne zajednice 10 Nedavno se postavilo pitanje može li pripadnik neke nacionalne manjine u BiH postati član Predsjedništva. Konkretno, Jakob Finci, predsjednik Židovkse zajednice BiH je podnio apelaciju Europskom sudu za ljudska prava. Zaključeno je da je zastupljenost tri konstitutivna naroda osigurana, između ostalog, i isključivanjem ostalih.


14

kasnije vojno i političko. Od Rimskog carstva, Karla Velikog, Napoleona, Hitlera pa do

današnjice, EU jedina pretpostavlja europsko jedinstvo bez sile oružja.

Europska zajednica za ugljeni čelik koja je osnovana 1951. označila je prekretnicu u

europskim strujanjima. Umjesto da na relativno malenom teritoriju postoji toliko granica (a

carine sigurno nisu poticaj za trgovinu), Europljani su počeli surađivati. Služeći se

Monnetovom i Schumanovom teorijom funkcionalizma, stvarane su gospodarsko – političke

unije koje su do danas izrasle u savez država sui generis sa 25 punopravnih članica i

tendenciojm širenja. Temeljne institucije Europske Unije : Europsko vijeće, Vijeće Europske

Unije, Europska komisija, Europski parlament i Europski sud pravde; predstavljaju

naddržavne strukture koje u mnogim elementima omogućavaju funkcioniranje samostalnih

država kao jedne. EU nije ni federacija ni konfederacija. U nekim pitanjima ona je više od

federacije, a u nekim manje od konfederacije što ju čini jedinstvenom u svijetu. U tomu se

možda krije tajna njenog budućeg uspjeha ili je to upravo klica njene propasti koje ima svako

carstvo. U svakom slučaju EU ima potencijal da postane model uređenja saveza diljem

svijeta, a o tome će suduti budući naraštaji.

7. Zaključak

Seminarski rad “Federalizam i međudržavne integracije“ je, vjerujem, ispunio svoju

namjeru. Naime, cilj ovakvih radova je proširiti znanje studenta o određenoj temi kao dio

dodatne, seminarske nastave.

Hrvatska će se uskoro naći u Europskoj Uniji, a njeno teoretsko određenje će biti

dovršeno tek kad se ona potpuno konstituira (jer taj proces nije gotov, bar ne dok se ne izglasa

“Ustav“). Ustavnopravne rasprave o ovoj temi bit će zanimljivo pratiti – pogotovo ako i sami

budemo dio te priče.


15

LITERATURA Smerdel, Branko i Sokol, Smiljko, Ustavno pravo, 4. izdanje, Pravni fakultet u Zagrebu, 2006. Smerdel, Branko, Američke teorije federalizma, uvodna studija u V.Ostrom, Politička teorija

složene republike, Informator, Zagreb, 1989.

Smerdel Branko, Temeljni problemi ustavnog izbora u Europskoj uniji: pokušaj preliminarne

prosudbe rezultata Konvencije o budućnosti Europe, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 53, 3-4/2003, str. 509-527.

Jelušić, Mario, Razvoj konfederalističkih stremljenja u SAD i konfederalistička koncepcija

Johna Caldwella Calhouna, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 42, 5-6/1992, s. 843-854

Podolnjak, Robert, Dvije ustavne konvencije : sličnosti i razlike između Philadelphije i

Bruxellesa, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, vol. 53, br. 5/2003, str. 1115-1188.

Lerotić, Zvonko, Načela federalizma višenacionalne države, Globus, Zagreb, 1985.

Documents

razvojfederacija