Uvod u regionalnu književnost II.

novi, postmodernistički regionalizam (V. Brešić) – odgovor na procese globalizacije (autori različito koriste regionalizam)

o zanimanje pojačano od Domovinskog rata oblikovanje jakih regionalnih identiteta → naglašavanje disperzivnosti, policentričnost

nacionalne kulture (nije sve usmjereno k jednom centru, nego ima više manjih središta)

upisivanje i reprezentacije lokalnih/regionalnih kronotopao kronotop (M. Bahtin) → vrijeme i prostor; vezane uz specifične društveno-

kulturno-političke prilike regionalni kulturni identiteti povijesno promjenjiva kategorija; pluralizam identiteta,

konstruiranost kroz razlike, „preko odnosa s Drugim“, prema onom što se naziva „konstitutivna izvanjskost“ (S. Hall) prvi identifikacijski ideologem: civilizacijsko-kulturni identitet: sraz Zapad/Istok,

europski, kršćanski, kulturno-civilizacijski krug/orijentalni, islamski kulturno-civilizacijski krug

naš krug u odnosu na istok i Islam iz mikroprostora iščitavamo poveznice s makroprostorom suprotstavljanje i supostavljanje

drugi identifikacijski ideologem: mediteranizam/panonizam, mediteranski (romanski)/panonski, srednjoeuropski (slavonsko-germanski) kulturni identiteti

treći dentifikacijski ideologem: heterogenost domicilnoga kolektiva – vjerska i etička (esekersko, njemačko, židovsko itd. stanovništvo)

mjesto prožimanja ljudi različitih vjerskih i etičkih opredjeljenja autori problematiziraju toleranciju i suživot, a ne sukobe ne/mogućnost nacionalne i vjerske homogenizacije unutar istog prostora

četvrti dentifikacijski ideologem: hibridni, fluidni identiteti – iskustvo razlike i drugosti

likovi kao predstavnici „kulturne simbioze i policivilizacijske sinteze“ (K. Nemec); likovi kao poveznice između različitih civilizacijsko-kulturnih identitetskih skupina

oblikovanje slavonske književne topografije:o strategija polisa (G. Rem, H. S. T) – gradovi zrcale i oblikuju slavonski

kulturno-povijesni razvojo novi tip seoske kulture (J. Užarević) – čuva „lokalni govor, lokalnu pjesničku

geografiju i memoriju“ kontinentalni književni diskurs, topografsko-svjetonazorske specifičnosti panonizma

(V. Brešić) progresivna „muzealizacija“ kulturne okoline (H. Lübbe) ekspanzivni historizam današnje kulture → različiti oblici nostalgije za prošlošću →

konzerviranjem se osigurava identitetska prepoznatljivost (posebice konzerviranjem sela)

uloga grada i sela u procesima „teritorijalizacije pamćenja“ (A. Smith), oblikovanja nacionalnoga, regionalnog „kulturnog pamćenja“ (J. Assmann)

„re-teritorijalizacija“ društvenih pojava – prostor kao „interaktivna čvorišta, fluidne veze, umreženi spojevi, kulturna hibridnost i preinačena marginalnost“ (D. Cosgrove)

gradovi i sela kao mnemotopi, krajolici sjećanja: arheološko-povijesni lokaliteti, povijesni događaji, muzeji, groblja, svetišta, blagdani, spomenici, ugovori, folklor, običaji – svjedoci vremena, mjesta, urbanog i ruralnog pamćenja

1

razlika mjesto/ nemjesto (M. Augé):o mjesto – obilježeno trajnošću, identitetskom povezanošću ljudi s određenim

prostoromo nemjesto – prostori lišeni identitetskog određenja, povijesti → utjecaj

globalizacije, tehnološkog razvoja; onemogućenost upisivanja životnih iskustava, ukorjenjivanja; tranzitna mjesta, komercijalna svrha (hoteli, kolodvori, trgovački centri)

Vilma Vukelić: U stješnjenim granicama (1880 – 1956)

osječka književnica tematizira se prostor grada Osijeka pripada krugu književnika koji su pisali njemačkim jezikom (o njima pisao V. Obad) uz nju njemačkim jezikom pisali i Victor von Reisner te Alexsander Rosenfeld (Roda

Roda)

Slavonski zavičajni prostor kao književna inspiracija

osječki ženski književni krug (Josipa pl. Glembay, Vilma Vukelić, Jagoda Truhelka) građanska kultura, urbana svakodnevica, „misterij žene“, oblikovanje ženskoga

identiteta književni opus ispisan na njemačkom jeziku književne tekstove pisala u razdoblju od 20-ih do 50-ih godina 20. st. prvo djelo je roman na njemačkom Die Heimatlosen (Ljudi bez domovine, Beč, 1923.) na hrvatskom objavljeni prijevodi dvaju djela:

o roman U stješnjenim granicama (1951./1997.)o memoarska proza Tragom prošlosti (1957./1994.)

u njezinom se romanu može iščitati psihoalalitika 1951. godine napisan, godina koja je prethodila časopisu Krugovi roman nije pisan pod utjecajem socrealizma roman u kojemu oslikava prostor Osijeka iz svoga djetinjstva → to je multietnički

prostor autorica prepoznaje probleme svog vremena, književni tekst nije iskoristila kao

obračun sa socijalizmom, nego je promovirala ideju multietničke vjerske organizacije, kritična je, nije isključivo usmjerena na obračun s Nijemcima, Mađarima

židovsko-mađarskog podrijetla na strani hrvatskih oporbenjaka oblikovanje srednjoeuropskog građanskog identiteta u prvoj polovici 20. st. društveno-političke teme, političke panorame Hrvatske između dvaju svjetskih ratova usmjerenost na slavonski regionalizam dijagnosticira probleme građanskoga društva, „duhovnu učmalost, okoštalost u

predrasudama, klasne i nacionalne privilegije, ropski položaj žene“ (V. Obad)

Roman U stješnjenim granicama

romaneskna kronika – spoj fikcionalnoga i historiografskog diskursa, vezanost za javne događaje i osječku gradsku povijest; događaji u socijalnom i u političkom smislu važni za grad i regiju

2

vremensko-prostorni okvir romana: multietnički i multikonfesionalni osječki prostor u doba banovanja Károlyja (Dragutina) Khuen-Hedervariyja (kraj 19./početak 20. st)

naglasak na javnim zbivanjima, isprepleće javno i privatno opis povijesnih događaja koji su odredili sudbinu Osijeka i Hrvatske reakcija na hrvatsku i europsku političku stvarnost za Khuenova banovanja ironijsko-kritički diskurs – razotkrivanje problema mađarske i austrijske političke i

gospodarske situacije postupci likova uvjetovani i motivirani društvenim, povijesnim okolnostima i

političkim zbivanjima isprepletanje različitih dimenzija kolektivnoga pamćenja:

o historiografski diskurs – reprezentacija osječke urbane prošlosti u okviru hrvatske nacionalne prošlosti

o prikaz različitih iskustava antagoniziranih društvenih skupina roman kontrapunktalno oslikavan po liniji društvenih, političkih i etičkih

razgraničenja: sukob vlasti i oporbe, unionista i hrvatske nacionalne oporbeo manipulacija Khuena → višim građanskim slojevimao ljudi bliski vlasti vs. oporba

kulturno pamćenje – prostor grada preoblikovan u figure sjećanja kao simboličke nositelje osječkoga urbanog identiteta: ulice, trgovi, kavane, kazališne predstave, odjeća, gastronomska ponuda

čin pamćenja: raznovrsna i promjenjiva zbirka materijalnih artefakata društvenih praksi (V. Klein)

dva kavanska kružoka: ekskluzivni Kasino/neugledni Crveni kokoto Kasino: visoko građanstvo, uglednici, zaštita institucija, moć, zakon (Marek,

Illessy, Poletzky, Drillich, Lesković)o Crveni kokot: niži građanski slojevi, buntovna oporba, razočarani

intelektualci, umjetnici, krug „očajnika“ (Lavaić, Gerhart, prof. Danko, slikar Eisinger, Vrbanić)

ambivalentan prikaz Osijeka (i pozitivni i negativni utjecaji, stječući vlastito bogatstvo pridonijeli su izgradnji Osijeka)

ne idealizira likove nego prikazuje njihove sudbine kao vid strategije kulturnoga pamćenja – oblikovanje različitih ambivalentnih

imagema grada Osijeka:o Osijek kao (vele)grad i kao provincijao grad kao moderno razvijeno trgovačko središte i grad na marginama političkih

i kulturnih predodžbi imagemi grada kao hrane, grada kao tržnice, grada kao pozornice imagemi grada kao hrane: prostor koji utjelovljuje duhovnost (kulturni događaji,

umjetnička djelatnost , udobnost življenja, patrijahalnost) imagem grada kao tržnice: prostor koji utjelovljuje portretiranje likova je primjer psihoanalitike ambivalentan spoj dvaju imagema: grad obilja, gostoprimstva, razuzdanosti,

(Drillichohi podrum, birtija K dobroj kapljici, Javna kuća) imagem grada kao pozornice: naglašavanje efekta teatralnosti umjesto neposredne

izvedbe ideologije (npr. doček bana)

Ivana Šojat Kuči: Unterstadt

3

prozaistica, pjesnikinja, književna prevoditeljica romani: Šamšel (2002), Unterstadt (2009), Ničiji sinovi(2012) zbirke priča: Kao pas (2006), Mjesečari (2008), Ruke Azazelove (2011)

Unterstadt

obiteljska kronika – povijest građanske obitelji njemačkog podrijetla u Osijeku, podunavskih Švaba

prikaz zbivanja od početka do kraja 20. st. kroz sudbinu četiriju žena: prabake Viktorije, bake Klare, majke Marije i kćeri Katarine

djelomično uklapanje u tradiciju hrvatskog novopovijesnog romana (odnos prema povijesnom junaku, karakteru povijesti, dokumentu, historiografskoj vjerodostojnosti)

roman oblikovan na temelju arhivske građe, razgovora, usmenih kazivanja brojnih svjedoka (različite vrste povijesnih izvora)

odmak od tradicionalnog modela historiografskog diskursa: pripovjedači se ne pozivaju na „jake“ povijesne dokumente, ne inzistiraju na historiografskoj provjerljivosti i autentičnosti vlastitoga glasa

ambivalentna pozicija podunavskih Švaba (nije cilj suditi nego prikazati sudbinu ljudi) pripovjedna, historiografska autentičnost „narušava se“ uvođenjem različitih

pripovjednih perspektiva:o Katarina, 1. osoba jednine – sveznajući pripovjedač (o drugim likovima)o 3. osoba jednine – neizravni unutrašnji monolozio i drugi likovi na neki način funkcioniraju kao „sekundarni“ pripovjedači -

Jozefina kombiniranjem pripovjednih perspektiva, stalnim retrospekcijama u prošlost dokida se

kronologičnost izlaganja pripovjedne građe naglašava se problematična, prešućena, zatajena povijest članova obitelji (čitav sam

život živjela sa strancima, čudacima bez prošlosti) kao jedan od temeljnih problema javlja se ontološki dualizam pamćenje/zaborav traumatična povijest obitelji, kolektivna amnezija koja se generacijski „nasljeđuje“,

traumatična svijest o drugostio brat koji je imao Dawnov sindrom – pokopali ga potajno jer je to bilo sramota

vrijeme Drugog svjetskog rata → funkcioniranje likova u to vrijeme, svakodnevica sudbine slabih likova uklopljene u velika, jaka povijesna zbivanja, likovi žrtve loših

odluka, pristalice ideologija Tito, Hitler – javljaju se samo kao reference naglašen „autorski interes za priču o odnosu slaboga junaka i povijesti“ (J. Matanović) dokumentom postaje iskaz slabog svjedoka povijesti; glavni likovi, obični ljudi, na

vlastitoj su koži osjetili pogreške državnika polazišna građa je priča o obitelji čijim životima upravlja povijest (svjetski ratovi,

totalitarni sustavi)o muška pozicija (o muškarcima) – oni su ti koji su bili u ratu i pate od PTSP-ao ženska pozicija – on je onaj koji smrdi, puši, pije i prigovara

Osijek kao multikulturalni prostor, ali i prostor napetosti

Urbani krajolik u romanu M. Jirsaka Karneval cvrčaka

Mirko Jirsak (1909 – 1999) pjesnik, prozaik, književni i kazališni kritičar, prevoditelj, časopisni urednik

4

na književnu scenu stupio zbirkom pjesama Pjesme (1929) posthumno objavljena zbirka kratkih proza Ucjena (2009) romani: zamišljena triologija – Karneval cvrčaka (1974), u rukopisu Prah na tezulji,

Sudionici nade stilsko-poetička obilježja:

o elementi ekspresionizma, novosimbolizma, nove stvarnosti (moderni objektivizam), protoegzistencijalizma

o panonizam, repertoar motiva iz prirodnoga, antropološkoga i kulturnoga zavičajnoga slavonskoga okruženja

o emotivna pridruženost domu, nostalgična melankolična stanja, egzistencijalna tjeskoba

panonizam na egzistencijalnoj ugroženosti ambivalentni odnosi spram prostora: naklonjenost, ali i propitivanje

odnosa → koncept panonizma kod njega je kompleksan

Roman Karneval cvrčaka

prikaz multietničkoga, multikonfesionalnoga prostora imaginarnoga grada Marianisa (Slatine) i fragmentarno Murse (Osijeka) te Zagreba

o imenuje prepoznatljive lokaliteteo već samim imenima nagoviješta pripadnost; komentiranje narušavanja

ravnoteže: pravoslavci i katolici se sukobljavaju „Panonia inferior, more koje nema obala i ima samo svoje dno. A na tom dnu…“ tematiziranje zbivanja uoči Drugog svjetskog rata, reakcija na totalitarizam, tiraniju,

kritika svih oblika nasilja, političke samovoljeo društveno-politički okvir (obrušava se na nacizam i fašizam, ali se (vjerojatno)

obrušava na sve totalitarizme)

Imaginarij grada

tematiziranje paradigmatskih prostora grada (kavana, salon, trg, ulice (među)gradski prijevoz)

grad kao „poprište društvenih kriza“, etička dimenzija, psihološka rastrojenost likova (Vladimir)

grad kao svjedok povijesnih trauma imagemi grada kao tržnice i grada kao pozornice

Topos kavane

javni prostor, prostor ljudske društvenosti u kojem se isprepleću povijesni, socijalni, kulturni utjecaj

metafora opće društvene atmosfere, prostor kao odraz kolektivnog duha, mentaliteta, svjetonazora određenoga razdoblja

marianske kavane Kod bijelog vuka, Kod crnog janjeta (poker, kockanje), Kolodvorska restauracija (ženska tamburaška klapa), osječka restauracija Šaran

o fizička, psihička i moralna bolesto naglasak na trošenju likova ili u Kolodvorskoj klapi naglasak na tjelesnom

užitku, ali sve u svrhu problematiziranja → odnos muškarca i žene povezuje se s političkim zbivanjima – cjelokupni društveni i moralni krah

o dehumanizacija – međuljudski odnosi i rat

5

preuzimanje i kontimiranje ekspresionističkoga negativnog konotiranja krčme, kavane: društvena dekadencija (hazardne igre), nagonska raspojasanost (zabave s tamburašicama)

moralna nakaznost, nazadnost (nacionalno-političko profiliranje klijentele: vlast (oporba, antisemitski ispadi)

životni credo likova: Sve je krčma (Vladimir Kolarev), Svi varaju (Filip Lešić)

Imagem grada kao pozornice

višestruko funkcionaliziran motiv karnevala:o tematiziranje folklorne predstavljačke izvedbe karnevala (zabava pod

maskama)o ritualno-simbolički čin smješten u poviješću obilježen prostoro politički subverzivne namjere – ironiziranje uzurpatora grada, njegovih

sloboda, ironiziranje maske kao načina ljudskog življenja → ironiziranje hipokrizije: domaće budale

o usmjerenost protiv službene društvene hijerarhije, mehanizma funkcioniranja vlasti, erotskih ograničenja

o karnevalizacija gradskog prostora, dokidanje društvenih ograničenja – prigoda za uvođenje nove društvene kontrole i represije → karneval cvrčaka (nacizam, antisemitizam)

o relativizirana karnevalska tematska polarizacija sloboda/ropstvo, iluzijsko veselje dokida tragika stvarnosti

o topos theatrum mundio cjelokupni prostor grada kao pozornica, marionetsko kazalište u kojemu likovi

funkcioniraju kao lutke u rukama viših slika (Vlast, cvrčci)

Historiografska (meta)fikcija u romanu S. Tomaša Guslač od marcipana

reafirmirao žanr povijesnoga romana S. Tomaš (1947) književnik za djecu i odrasle autor romana, pripovijesti, drama na književnu scenu stupio zbirkom fantastičnih proza Sveti bunar (1972) romani: Građani u prvom koljenu (1975), Taninska četvrt (1980), Zlatousti (1993),

Srpski bog Mars (1995), Emigranti (1998), Guslač od marcipana (2004) u proznim tekstovima (romanima i kratkim prozama) tematizira slavonski prostor,

život u provinciji (Građani u prvom koljenu), povijesne teme (Zlatousti, Emigranti, Guslač od marcipana), odnos pojedinca i totalitarnih ideoloških martica (Emigranti)

u prozama dominira historiografski diskurs, isprepletanje tradicionalne i suvremene koncepcije historiografske fikcije

kasne 60-e – početak 21. stoljeća – obnova interesa za povijesnu fikciju odmak od tradicionalne šenoinske (A. Šenoe), valterskotovke (W. Scott) koncepcije

historiografske fikcije interes za povijest i prošlost kao reakcija na postmodernističke, poststrukturalističke

teze o „kraju povijesti“ → ta povijest je fikcija, konstrukt-povijest kao predmet književnoteorijskog interesa u okviru naratologije

Tradicionalna koncepcija historiografske fikcije

6

vjerna rekonstrukcija povijesnih zbivanja autentični dokumenti, povijesna vrela, točna arhivska građa, dokumentirana povijesna

pozadina → učinak povijesne autentičnosti, vjerodostojnosti naracije točno ambijentiranje, točne datacije kronološko pripovijedanje povijest kao sredstvo nacionalnoga odgoja, društvene analitičnosti

Suvremena koncepcija historiografske fikcije

historiografski diskurs kao pripovjedni oblik antiluzionistička pripovjedna strategija brisanje granica između historiografije i fikcionalizacije postmodernistička metafikcija (L. Hutcheon) teorijska fikcija (M. Currie) – propitivanje fikcionalnosti teksta sa ili bez

metajezičnoga iskaza autorefleksivnost, ironijsko propitivanje žanrovskih konvencija

Guslač od marcipana

vremenski okvir: život osječkog glazbenika F. Krežme → 19. st. žanrovski hibridno djelo: elementi klasičnog romana i preoblikovanog romana o

umjetniku i umjetnosti (Künstlerroman) – psihologija umjetničkog stvaranja donesena iz perspektive različitih pripovjedača (Krežmini roditelji, sestra Ana, glazbeni učitelj Đ. Eisenhuth)

o pripovjedači funkcioniraju kao povjesničari, biografi elementi tradicionalnog modela historiografske fikcije:

o privid kronologičnostio precizna deiktika, datiranje događajao uvođenje niza povijesnih osobnosti (F. Kuhača, J. J. Strossmayera, Đ.

Eisenhutha, R. F. Jorgovanićao dokumentarizam: tragovi dokumenata, Krežminih obiteljskih fotografija,

novina (Die Drau), časopisa (Vienac), glazbenih djela, književnosti, urbani povijesni lokaliteti, događaji – mjesta urbanoga pamćenja

elementi suvremene koncepcije historiografske fikcije:o multiperspektivnost pripovijedanja koja dokida kronologičnost izlaganja građe

(brojni pripovjedači, pseudoautobiografski model pripovijedanja)o tekstualiziranost povijesti manifestira se intertekstualnim, citatnim

strategijama: pisma (F. Krežme, učitelju preko sestre Ane), povijesni dokumenti (osječki ljetopis), književni citati i paracitati (Preradovićevi stihovi, Jorgovanovićeva proza), intermedijalni citati (glazbeni), faktocitati (članci iz novina, glazbene kritike, najava koncerata), metafikcionalni komentari (o književnosti, poetici itd.), paratekstualni signali (fusnote)

o citati uvedeni u tekst tehnikom montaže, grafički označeni (navodnici), navode se izvori preuzetih citata → diskontinuiranost pripovjedne cjeline, fragmentarnost narativnog slijeda

o stvara se napetost „između svijeta fikcije i svijeta fakcije“, „razotkriva se konceptualnost i provizornost same naracije (…) i tematizira sam čin 'pravljenja' fikcije“ (K. Nemec)

7

Autobiografija kao strategija kulturnoga pamćenja: Pavao Pavličić

Pavao Pavličić (1946)

književni znanstvenik, romanopisac, novelist različiti žanrovi i modeli književnoga diskursa: kriminalistički romani i novele,

kriminalistički romani s elementima fantastike, novopovijesni romani, autobiografska proza

model autobiografske proze: Dunav (1983), Nevidljivo pismo (1993), Šapudl (1995), Diksilend (1995), Vodič po Vukovaru (1997)

autobiografski tip diskursa specifičan jer se isprepleće s drugim modelima: biografija, historiografski (kolektivna povijest, širi kontekst)

Diksilend

elementi autobiografskog modela diskursa: tzv. pseudoautobiografija – identičnost pripovjedača u 1. osobi jednine i lika, ali autor nije identičan pripovjedaču i liku

model pseudoautobiografije s niskim stupnjem fingiranosti – male razlike prema autobiografiji autora (H. Sablić Tomić)

o referiranje na zbilju – ratna razaranja Vukovara introspektivni uvod u pripovjedačeve osjećaje i promišljanje retrespektivno pripovijedanje o pripovjedačevoj prošlosti, reference na vlastitu

prošlost, obiteljsku povijest, povijest grada Vukovara pripovijedanje o prošlosti uz isticanje aktualnoga društvenoga konteksta metatekstualni signali – čin proizvodnje teksta isprepletanje kolektivne povijesti s osobnim povijestima likova slavonsko/hrvatsko ratno pismo: roman kao autoreferencijalni tekst koji „obnavlja

uspomene iz djetinjstva i mladenaštva provedenih u Vukovaru – gradu koji nema mira“ (D. Oraić – Tolić)

memorativna postmoderna nostalgija: uspomene na tradiciju, kulturu pamćenja umjetnički credo: autobiografska rekonstrukcija razorene domovine, „ispisivanje

memorije vlastitoga života i kulture“

Strategije muzealizacije kulture

„muzealizacija“ kulturne okoline (H. Lübbe) nostalgična svijest o vlastitoj prošlosti → konzerviranjem se osigurava identitetska

neprepoznatljivost strategije kulturnoga pamćenja:

o panonizamo muzikalizacija književnoga diskursao isprepletanje autobiografskoga/historiografskoga diskursa (osobna/javna

prošlost i povijest)o pripovjedač se poistovjećuje sa samim gradom

Elementi panonizma

panonizam kao stilska strategija:o elementi zavičajnoga prostora: geografski, klimatološki, fitomorfni i zoomorfni

motivio prikaz slavonskoga urbanog života, svakodnevice

8

o urbana topografija dokolice (školsko dvorište, ribarenje, slušanje gramofonskih ploča)

o specificiranje kulturnog podneblja uvođenjem lokalnih kronotopa (nazivi kuća, ulica itd.)

o grad i prigradski ambijent kao estetski obilježeni prostorio motivi ravničarske melankolije, sentimentalnosti, tragizmao problem urbocida, ratnoga razaranja, postupnog gubitka rodnoga grada,

evidentiranje egzistencijalne ugroze

Muzikalizacija književnoga diskursa

intersemiotički citati, intersemiotičke transpozicijeo elementi jednog znakovnog sustava (glazbe) preoblikovani i preneseni u drugi

znakovni sustav (književnost) tehnografski opis (uporaba glazbene terminologije, opis glazbene metaforike, glazbena

izvedba kao duševni korelat stanjima likova (nelagoda, tjeskobnost, očaj, nemoć), nazivi poglavlja (truba, saksofon, tuš); tematizacija procesa skladanja

o moguća intertekstualnost prema Begoviću na toj strukturnoj razinio isprepleteni glazba i smrt, povezanost glazbenih tonova i boli

glazba kao vid oponiranja totalitarnim ideologijama, mjesto isprepletanja osobne i kolektivne povijesti (diksilend Kestenov cvijet) – Viktor Angelus, skladatelj, sporio se s Hirsheom i bio optužen za plagijat, ali je pobijedio

kontrapunkt: prošlost/sadašnjost glazbena izvedba kao vid čuvanja prošlosti nasuprot promjenjivosti pripovjedačeve

zbilje

Stanko Andrić: Simurg

književnik i znanstvenik, povjesničar knjige: Povijest Slavonije u sedam požara (1992), Enciklopedija nišavila (1995),

Dnevnik iz JNA i druge glose i arabeske (2000), Simurg (2005) „identitet pojedinca, subjekta, spoznaja o težini povijesti i gotovo bolesne potrebe za

otektovljenjem – to su osnovne razvojne linije Andrićeva postmodernog tekstovnog tkiva“ (L. Rafolt)

Simurg

autobiografski roman elementi Bildungsromana: razvoj pripovjedačeva karaktera odrastanje u slavonskoj provinciji, rodno selo Strizivojna, manje Slavonski Brod:

djetinjstvo, obitelj, osnovna, srednja škola, priroda, pastirsko-govedarska faza, vjerski život, intelektualno i emotivno sazrijevanje

kronologijski okvir naznačen: „logika crkvenog kalendara i ritmova ruralno-prirodnog života“ (J. Užarević)

propitivanje i pozicioniranje pripovjednoga „ja“, samolociranje u slavonski prostor, obiteljski dom, autentično šokaštvo kao identitetska odrednica

isprepletanje autobiografskog i historiografskog diskursa interes za zavičajnu povijest, povijest zavičaja . „potonule civilizacije“ autoironički diskurs prema drugima u vlastitom okruženju fenomeni povijesti, teksta i identiteta kao temeljna uporišta književnoga diskursa

9

naglasak na autobiografskom „ja“ – pitanje konstruiranja subjekta, proces samoidentifikcije

problematiziranje sâmoga pripovjednog čina → antiluzionističke strategije, metafikcionalni iskazi kroz koje se propituje i/ili relativizira istinitost i autentičnost ispripovijedanog

„autobiografska fikcija se ne sastoji u izmišljanju sebe, drugih ljudi i događaja, nego u njihovu pretvaranju u predmet pripovijedanja“ (N. Večić)

elementi historiografskoga diskursa: problematiziranje čina pisanja historiografskoga teksta, prikupljanje i interpretacija povijesnih dokumenata

suvremeni pripovjedač predstavlja početke svog historiografsko-istraživačkog rada (istraživanje povijesti jedne ugledne mjesne obitelji u gimnaziji, vlastite obitelji, filološki rad) traga za obiteljsko-povijesnom dokumentacijom (dnevnici, pisma, anegdote, usmena predaja)

motiv vrta: polisemantički motiv (isprepletanje biblijskih, mitoloških, folklornih referenci)

prizivanje mitske slike rajskog vrta: brojni ikonografski simboli, bujno i slobodno raslinje plod nebeskog djelovanja

poželjni imago mundi, slika sakralizacije vremena figura kao eutopija (dobro mjesto) motiv ravnice, nebeskog prostora – neomeđenost/bespuće – motiv nesklada uvođenje antiutopijskih elemenata (neutralne utopije), distopijskih (negativne utopije),

sociema ratova, vojski, propadanja zadruga, siromašenja motiv vrta → metafora teksta kao vrta, labirinta, biblioteke – pitanje strukturiranja

djela: princip procesa otvorenosti, diskontinuiteta, propitivanja mogućnosti oblikovanja konačne, jedinstvene slike svijeta

uplitanje mikronarativnih fragmenata kojima se dokida kronologičnost izlaganja citatnost, otvorenost forme postmodernistička naracija – „zbirka rupa“, narativni fragmenti, gubitak mjere u

„metapriči“ (J. F. Lyotard), kreiranje pripovjednog teksta od krhotina tradicije pisanje kao kombiniranje različitih znanja prikupljenih kroz kretanje labirintima

književne i kulturne tradicije motiv biblioteke kao spremišta znanja i vremena

o J. L. Borgs – Babilonska biblioteka – knjiga kao zbroj i savršen pregled svih ostalih, knjižničar je ravan bogu

S. Andrić, Simurg – divljenje „prema Učenjaku tom prašnjavom heroju čovječanstva“o motiv potrage za znanjem: vrt kao znanje i kao labirint: otvoreno djelo,

diskontinuitet

Baranjski krajolici pamćenja u prozama Delimira Rešickog

Delimir Rešicki

pjesnik, prozaist, esejist, književni kritičar pjesničke zbirke: Tišina, Sretne ulice, Ezekijelova kola... prozne zbirke: Sagrada familia, Ubožnica za utvare, Dronjci na hrpi tekstovi vrve intermedijalnim, interreferencijalnim sekvencama književna afirmacija 80-ih godina u okviru časopisa i biblioteke Quorum (karakterizira

postmodernističku matricu) temeljna obilježja književne proizvodnje: postmodernističko-stilistička paradigma

relativiziranje opreka: referencija na stvarnost/referencija na sam tekst (autoreferencijalnost); prošlost/sadašnjost; visoka, elitna/niska, popularna kultura

10

o ta su obilježja također razvidna u stvaralaštvu Rešickog

Obilježja književnog opusa:

urbani senzibilitet citatnost popularna i medijska kultura fragmentarnost žanrovska (rodovska) hibridnost

od 90-ih godina 20. st.: upisivanje u korpus slavonskog ratnog pisma, uvođenje motiva ratne zbilje, baranjskog ruralnog zavičajnog prostora, oblikovanje poetike identitetnog sjećanja, panonizam, baranjsko šokaštvo kao identifikacijski ideologemi

reference na glazbu (rock kultura), medij filma, medij likovnosti – izvori citatnih referenci

Baranjski krajolici u prozama

autobiografska proza koja se manifestira pripovjednim JA tematiziranje predratnog, ratnog i poslijeratnog iskustva

ratna zbilja: motivi ratne zbilje i konkretne egzistencijalne ugroze, dokumentiranje stvarnosnih činjenica

ruralno i urbano: motivi baranjskog ruralnog prostora isprepleteni s motivima urbanoga (najčešće osječkog) prostora – mjesta oko kojih Rešicki okuplja svoja zavičajna sjećanja

toponimi: baranjski prostor zastupljen kroz imenovanja baranjskih toponima (Branjin Vrh, Kopačevo, Beli Manastir elemenata zavičajnog pejsaža, geografskih obilježja, flore i faune, traganje za geofilozofskom biti Baranje, braudelovskom krijesnicom

suncokret: uvođenje motiva suncokreta kao moguće „poetsko-ontološke redukcije“ (misterij božjega, zelenoga ulja)

felini: u skladu s intermedijalnom osjetljivošću te melankoličnim rezignantnim stanjima pripovjedača, slike baranjskog krajolika oblikuju se u „felinijevskoj“ maniri – duga kadriranja, prikazi baranjske ravnice bliski felinijevskoj poetici (ljepota, harmonija, „nevinost pogleda“)

emotivni odnos: naglašen emotivno-refleksivni odnos pripovjedača spram baranjskog zavičajnog krajolika („osjećaj melankolije, ali i epifanije, koje valjda svaki čovjek osjeća u svome pravome i jedinome zavičaju“)

isprepletanje figura: isprepletanje memorabilnih figura sretnog djetinjstva i mladenaštva s figurama tragičnog osjećaja života te tragične zabrinutosti za slavonsko-baranjski prostor

Elementi urbane kuture

grad kao prostor življenja, evidentiranje utjecaja massmedijske kulture, znanstveno-tehnološkog napretka

ambivalentnost urbanog pejsaža: „grad kao prostor modernoga vandalizma, nenastanjenosti i raspršenosti duha“ (K. Bagić), ali urbani, uz baranjski ruralni, prostor predstavlja mjesto životnoga ukorjenjivanja, izgradnje vlastitog zavičajnog identiteta (privatnog, obiteljskog, javnog, regionalnog, nacionalnog)

Reinterpretacija biblijskoga interteksta

11

kriza identiteta: u dijelu historiografskih prikaza postmoderna stvarnost povezana s krizom vjere, Crkve, krizom autoriteta slaba misao, slabi subjekt, slaba vjera (K. P. Maković)

dvojaki odnos: kod Rešickog dvojaki odnos: kretanje između ukorjenjenosti u kršćanskoj tradiciji i njezina osporavanja – sukladno postmodernom relativizmu, uvjetovanom iskustvom ratne zbilje

demitologizacija: demitologizacija biblijskih i noreligijskih mitologema, relativiziranje hijerarhije, tradicije, gubitak vjere „u transcendentalno jastvo smisla“ (Golubovi & štakori)

profaniranje: profaniranje sakralnoga, dovođenje u istu kvalitativnu razinu udaljenih pojmova: blagdan i „______ spodoba“, agnostik; erodiranje metafizičkih temelja (vlast ponad tračnica)

pop kultura: tradicionalna metafizika zamijenjena je vlastitom religijom – pop kulturom

biblijsko-kršćanskatradicija: povezivanje s biblijsko-kršćanskom tradicijom: figura anđela kao moralno-duhovne kategorije (anđeli su „naše nebesko ja“) izomorfizam čistoće, svjetlosti, želje za transcendentalnim, ali i problematiziranje odnosa nebeske čistoće kao moralnoga obilježja uzleta i moralne nečistoće kao obilježja poda

Prostor svakodnevnice u prozama Miroslava Mićanovića

Miroslav Mićanović

književna afirmacija 80-ih godina 20. st. – časopis i biblioteka Quorum pjesnik, prozaik, književni kritičar pjesničke zbirke: Grad dobrih ljudi, Zid i fotografije iz raja, Sib zbirke proza: duologija Jednosmjerna ulica: Trajekt, Zapadni kolodvor; Dani; Vrt s

1001 žaruljom u proznim tekstovima isprepletanje lirskog i pripovjednog diskurza; žanrovska

hibridnost „proza urbanog pejsaža“ (K. Bagić), pozicija autsajdera – čuvanje osobnosti unutar

mnoštva odustajanje od stvaranja reda, traženja smisla pripovijedanje isprekidano,

motivirano asocijacijom, slutnjama pripovjedač oscilira između želja i tvrdnji, bilježi događaje u kojima sudjeluje ili

kojima svjedoči intermedijalne poveznice s popularnom kulturom, diskurzima massmedija, rock

glazbe, filma, stripa itd. urbani kompleks: usporedbe, analogije grada s tekstom u okviru kognitivne

geografije, urbane i društvene semiotike (R. Barthes, M. de Certeau) grad u književnom tekstu: dvostruka referencijalnost – tema ili prostor zbivanja,

način proizvođenja grada književnim tekstom urbanitet (društveno-povijesne prilike) utječe na preoblikovanje književnog teksta te

književnost sudjeluje u oblikovanju imaginarne slike grada; uspostavljanje dijaloga s kodovima urbane suvremenosti

simbioza urbanog i književnog – zajedno dijele tekstualnost interes za svakodnevne prakse: korištenje urbanog prostora, korištenje svakodnevnih

ritualizacija obiteljske prakse (čitanje, govorenje, hodanje, stanovanje, kupovanje, kuhanje itd.)

12

pripovjedač: „bilježi detalje grada iz pozicije prolaznika koji hvata ono nevažno“ (J. Pogačnik); esejist, dnevničar, kroničar

temeljno iskustvo pješaka „čin koračanja u urbanom je sustavu ono što je iskazivanje (...) u jeziku“ – prisvajanje topografskog sustava, odnosi među razlučenim položajima

hodanje kao elementarna forma iskazivanja „novih flâneura“ (S. Cros) u Mićanovićevoj prozi problematiziranje pripovjedačevih iskustava voajera,

promatrača (Kamera u Gajevoj) i pješaka „tijelo sluša punine i praznine urbanog teksta“ retorika hodanja nalik na „rečenične obrate“, „figure stila“, vid subjektova ispisivanja

prostora (pr. promicanje prolaznika) ispisivanje putanje sudjeluje u oblikovanju pripovjedačeve iskorijenjenosti, de-

lokacije, izgubljenosti de-lokacija je istovremeno potreba za usidrenjem (pr. Mićanović – Trajekt) svakodnevne prakse tvore tzv. mrežu antidiscipline mikrofizika moći (M. Faucault) privilegira proizvodni aparat, kapilarno širenje moći dvije dimenzije bio-moći:

o anatomo-politika ljudskog tijela koju karakteriziraju procedure discipliniranja individualnoga tijela (uvježbavanje, poslušnost, djelotvornost)

o bio-politika stanovništva koju karakteriziraju regulativne kontrole društvenog tijela (reprodukcija, zdravlje, higijena, dugovječnost, stanovanje)

mreža antidiscipline svakodnevne prakse kao načini društvenog svakodnevnog izigravanja disciplina

strategije podrijevanja moći, načini ponovnoga koji su ustrojile socio-kulturne tehnike proizvodnje

uloga popularne kulture u preoblikovanju gradske svakodnevnice, artikuliranje otpora s političkim implikacijama

urbana topografija dokolice (kafić, tramvaj) privilegiranje periferije, ne-centra, odmak od urbanih središta političke, ekonomske,

religijske moći relativizirana fiksnost opreke centar/ne-centar značenje margine/centra odnosi se na svako mjesto u kojem djeluje subjekt, odnosno,

simboličko značenje koje pridaje određenom prostoru odnos književnosti i grada: mogućnost iskusiti „ravnotežu između lokalnog identiteta i

univerzalne perspektive kao proživljenog iskustva kult. promjena“ (S. E. Larsen)

Postfeminističke strategije u djelu J. Matanović Zašto sam vam lagala

Julijana Matanović

književnica, književna povjesničarka i kritičarka romani: Zašto sam vam lagala, Bilješka o piscu, Tko se boji lika još, sama majka i kći zbirka priča: Knjiga od žena... pripadnica tzv. postfeminističkog modusa suvremene književne hrvatske proze (D.

Oraić Tolić) postfeminizam – propitivanje oblikovanja identiteta ženskoga subjekta kao

društvenoga, diskurzivnog konstrukta, interes za proizvodnju slika (imagologija) o ženama, žena kao imaginarij slika – predodžba, stereotipa

ludističan (igra slikama o ženama i ženskosti) i simulakralan (proizvodnja novih slika, uz svijest da nije riječ o autentičnoj ženskoj biti)

13

Elementi autobiografskog diskursa

(pseudo)autobiografski diskurz, poigravanje „nostalgičnim autobiografskim“(D. O. T.) asocijativna autobiografija (H. Sablić Tomić) tematiziranje „zapamćenog prostora podrijetla“, inventara prošlosti i prostora

odrastanja na topografskoj karti fragmentirano pripovijedanje, odmak od čvrste kronologičnosti izlaganja, asocijacije

se pretvaraju u samostalne pripovijedne sekvence, isprepletanje prošlosti i sadašnjosti relativizacija istinitosti, faktografičnosti ispripovijedanog, pripovjedačica između

„iskustvene zrelosti“ i „infantilne spoznajne nepouzdanosti“

Femina litteraria

osvješćivanje samoga čina pripovijedanja kao poetike „pletenja“ (Proslov, Džemper) propitivanje mnogostrukosti ženskih identiteta (kći, vjerna supruga, domaćica,

književnica) spoj tzv. elitističkih i populističkih strategija: elitistički jezik i struktura, iznevjerena

bajka i romansa, emotivni realizam i tvorba zvijezda ambivalentna pozicija: ukorijenjenost u tradiciju, obiteljsku prošlost, žensku liniju

predaka, skrb za muški svijet, ali i ironiziranje tradicionalnog svjetonazora, stereotipnih predodžbi ženskosti

emotivni realizam: odmak od vjerovanja u mogućnost vjernoga prikaza zbilje; postmoderna tehnika kojom se konstruiraju emotivni apsoluti, bilo nostalgična (izgubljena prošlost) ili utopijska (pomaknute u budućnost)

dekonsttruira kod bajke i romanse iznevjeravanje romanse: ljubavna priča koja nema sretan kraj (bračna nevjera,

razvod braka) semantika ljubavi: moralni kodovi, odgoj, obiteljske vrijednosti, institucija braka –

temelji za konstruiranje romanse, ali i mjesta propitivanja i ironiziranja ironiziranje bračnih konvencija, bračnog/spolnog ugovora – preobilje muških figura

(supruga) kao preobilje preuzetih imena preobilje počinje izazivati nelagodu uklopljeno u kontekst ekscesa imena i imenovanja, odupiranja imenovanju (Julijana,

Julija, Julka, Juliška) pripovjedačica vlastiti identitet konstruira oko „metaforički iskliznuća oca“ (odnosno supruga), „imena jezika i zakona“, u figure čija dinamika „proizvodi žudnju, gubitak, manjak i odsutnost“ (T. Jukić)

iznevjeravanje bajke kao žanra: fantastična priča koja nema sretan kraj roman kao tip nostalgične „postmoderne bajke o izgubljenom sretnom djetinjstvu“

(D.O.T.) roditelji dali dijete na posvajanje, tetak i tetka pružaju ljubav i skrb dekonstruiranje

koda bajke na razini moralne po(r)uke i proizvođenja stereotipnih predodžaba o ženskosti (bajka o Pepeljugi)

bajka o Pepeljugi – manifestiranje interesa za književnost te ujedno proizvođenje i podrivanje standardiziranoga kanona seksualne poželjnosti preko simbolizma stopala i cipelica, ironiziranje princa i obiteljskih odnosa

u bajkama tipa Pepeljuge cipelice simboliziraju oblikovanje mladenačkog korporalnog, seksualnog i psihološkog identiteta; predstavljaju poveznicu s majčinskim, ženskim atributima koji vode prema individualizaciji, autonomnosti, odrastanju

kod J. Matanovć cipelice predstavljaju „obiteljsku riječ“, simboliziraju poveznicu i poigravanje figurom oca (Borovo, Batine salonke)

složene su po starosti – bilježe trenutke odrastanja

14

MIRO GAVRAN: JUDITA

Miro Gavran

1961., dramatičar, romanopisac romaneskna produkcija – interes za psihologiju ženskih likova, ljubavni romani –

Klara, Margita; romansirani obiteljski putopis Kako smo lomili noge biografski roman, prikaz europskog književno-kulturnog prostora početkom 20. st. –

Kafkin prijatelj biblijska trilogija: Judita, Krstitelj, Poncije Pilat

Judita

biblijski i marulićevski intertekst kontinuitet interesa za psihologiju ženskih likova pseudoautobiografski modus pripovijedanja – fingiranje Juditina ispovijednog tona rijetki metafikcionalni iskazi kojima se tematizira i osvješćuje sam čin pripovijedanja,

ispovijedanja vlastitoga života nadostavljanje i reinterpretiranje tradicije kulturnih prikaza žena ratnica Judita – njezina različita obilježja i kulturne reprezentacije rasvjetljuju neka od bitnih

pitanja: identitet, spol, seksualnost, smrt, nasilje, politika, moć, vjera nacionalna junakinja, utjelovljenje vrlina vlastitoga naroda, poštuje stroge židovske

zakone (odnos prema roditeljima, braku, suprugu itd.) ambivalentna osobnost odmak od uloge tradicionalne pobožne žene, naglasak ne

samo na kreposti nego i na „muškim“ kvalitetama – hrabrosti, snazi i odlučnosti odmak o temeljne kršćanske ženske figure, žene/majke Božje/djevice žena kao izvršiteljica čina ubojstva, povezivanje sfere erotskoga sa smrću ljepota kao glavno oružje, figura žene zavodnice, seksualna ratnica tjelesna ljepota ujedinjena s duhovnim kvalitetama, cjelokupna ljepota u službi

vjersko-političkih ciljeva, snažna uloga u borbi protiv nevjernika Judita – Božji instrument, amblem pobjede vrline nad tiranijom vid opravdavanja

za političko pogubljenje

Dekonstrukcija herojsko-martirološke paradigme

BIBLIJA, MARULIĆ GAVRAN Judita kao „miles Christi“ – idealizirani

lik svete, poštene žene; ideal pobožnosti, kreposti, vjernički život u Kristovoj službi; životni stil stroge askeze; život kao stalna borba usmjerena dosezanju vječnog nebeskog blaženstva

suvremena žena poštovanje Božjih i židovskih zakona; bez

izravnih pripovjedačkih komentara ukazano na problematičnost patrijarhalnog okruženja i surovost zakona (dogovoreni brak, bračne dužnosti, problem ženske tjelesne čistoće, brutalna kažnjavanja prekršitelja)

likovi polarizirani: pozitivni/negativni, neporočni/poročni

nema naglašene polarizacije likova, psihološki profilirani likovi Judite i Holoferna; ukazano na moralne, intimne dvojbe likova; martirološka pozicija obaju likova

15

Judita problematizira vlastitu „bešćutnost“ nakon smrti muža, okajava je postom

nastoji očuvati intimno zajedništvo s Bogom; Holoferno utjelovljuje požudnost

različite vrste erotskih iskustava: Juditino nezadovoljstvo bračnim erotskim životom, naznake homoerotskih iskustava

odnos Judite i Holoferna kao ljubavne veze i erotskog užitka, problematiziranje vlastite ženskosti, rađanje „nove žene“

herojsko-borbeni naboj relativizirana moralna aporija ubojstva s

predumišljajem – naglasak na interesu za opće, kolektivno dobro

relativizirana herojska gesta jedne žene – uvođenje motiva dvojbe između osobnih osjećaja i kolektivnog interesa

moralna dvojba prebačena u intimnu sferu, Judita primorana igrati ulogu nacionalne junakinje „za obnovu vjere i snage,narodne“

falsificiranje povijesti: „Postala sam ono što nisam. Postadoh junakinja i živa legenda.“

JASNA HORVAT: AURON

Jasna Horvat

1966. romaneskni opus: Az, Bizarij, Auron, Vilikon dominacija historiografskog diskursa, žanrovski hibridni romani, postmodernističko

eksperimentiranje romanesknom formom različiti modusi historiografske fikcije: historiografska metafikcija, povijesno-

hagiografski roman, roman-leksikon autopoetičko određenje: korespondiranje s literarnim konvencijama grupe književnika

i matematičara OULIPO – pisanje književnog teksta primjenom tehnike „ograničenoga“ pisanja ludističke narativne strategije

književno pisanje često temeljeno ili se vrti oko određenog matematičkog problema

Auron

oulipovska literarna strategija manifestira se, među ostalim, kroz oslanjanjanje na teorijski, matematički i estetski koncept zlatnoga reza, „aurona“ kao strukturnog načela i temeljnog motiva romana

organiziranje poglavlja i pripovijednih prespektiva (pripovjedača sadašnjosti i pripovjedača prošlosti) po pravilima Fibonaccijeva niza

propitivanje geometrijsko-aritmetičkog ustrojstva svijeta i svemira, zlatnorezovskog koda kao koda ljepote

„Kada bi ljudske vidne osovine bile paralelne, ljepotu bi dosezao omjer ''jedan naprama dva'' (1:2), a ne ovaj naš ''jedan naprama nešto više od jedan i pol“ (1:1,6180) – zlatnorezovski, sklon vodoravnom polaganju.“

osnovicu romana čini preoblikovana i razvijena novinska vijest o krađi aureole s kipa sv. Marka na Šibenskoj katedrali

16

likovi u romanu (Marko Leko, Jelena – Žizel), rade u restauratorskom zavodu, uključeni u restauraciju Katedrale, promišljaju o integriranosti zlatnoga reza u konstrukciju Katedrale, sintezi proporcija i harmonije, ljepoti

središnja figura, Auron, zaokupljen idejom ljepote načelo intertekstualnosti, citatnosti umjetnost i svijet kao „biblioteka pohranjenih smislova“ ili „muzej“ tzv. muzejski i

kataloški citatni model (D.O.T.) muzejski model: intertekstualni dijalog s modernom i avangardnom umjetnošću,

antologijska montaža, nostalgična svijest o vlastitoj prošlosti kataloški model: okupljanje svih smislova moderne civilizacije, kataloška montaža,

raspršena nomadistička svijest bez orijentacije u vremenu, negiranje vremensko-prostorne ograničenosti citatnih veza, transsemiotički citati, utjecaj massmedija

pripovijedna građa u romanu opremljena „različitim likovnim, kulturalnim i teorijskim dodacima“

17