Rick Yancey

Peti val

S engleskog prevela Ivana Brozić

Za Sandy, čiji snovi nadahnjuju i čija ljubav traje.

AKO NAS IKADA POSJETE IZVANZEMALJCI, ishod bi mogao

nalikovati na prvo iskrcavanje Kristofora Kolumba u Americi, koje

nije dobro završilo za američke Indijance.

STEPHEN HAWKING

PRVI VAL: nestaju svjetla.

DRUGI VAL: val se diže.

TREĆI VAL: Epidemija.

ČETVRTI VAL: Ušutkivač

Peti val Uvlačenje uljeza: 1995.

NITKO SE NEĆE PROBUDITI.

Sljedećeg jutra usnula žena neće ništa osjećati, tek neodređenu nelagodu i

stalan osjećaj da je netko prati. Njezina će tjeskoba nestati tijekom jednoga dana

i ubrzo će je zaboraviti.

San će joj malo dulje ostati u sjećanju.

U snu vidi golemu sovu koja sjedi pred njenim prozorom, promatrajući je

kroz staklo svojim velikim očima obrubljenima bijelim krugovima.

Neće se probuditi, kao ni njen suprug, koji spava pokraj nje. Sjena koja se

nad njima nadvija neće narušiti njihov san, a ono po što je sjena došla, po dijete

u tijelu usnule žene, neće ništa osjetiti. Uvlačenje neće raniti ni oštetiti nijednu

jedinu stanicu ženina ili djetetova tijela.

Sve je gotovo u vremenu kraćem od minute. Sjena se povlači.

Ostaju samo muškarac, žena, dijete u njenu tijelu i uljez u tijelu djeteta, i

svi spavaju.

Žena i muškarac probudit će se izjutra, a dijete nekoliko mjeseci poslije,

kada se rodi.

Uljez u njegovu tijelu i dalje će spavati i neće se buditi još nekoliko godina,

a dotada će majčina nelagoda i sjećanje na san već odavno izblijedjeti.

Prilikom posjeta zoološkom vrtu pet godina kasnije žena će ugledati sovu

identičnu onoj iz sna. Prizor sove uznemirit će je zbog njoj nepoznatog razloga.

Ona nije prva koja je noću sanjala sove.

Neće biti ni posljednja.

I.

POSLJEDNJI

POVJESNIČAR

1

IZVANZEMALJCI SU GLUPI.

Ne govorim o pravim izvanzemaljcima. Drugi nisu glupi. Drugi su toliko

ispred nas da bi to bilo kao da uspoređujete najglupljeg čovjeka i najpametnijeg

psa. Nema tu usporedbe.

Ne, ja govorim o izvanzemaljcima koji nam se nalaze u glavama.

Govorim o onima koje smo sami izmislili, koje izmišljamo otkad smo

shvatili da su one svjetleće točkice na nebu zapravo sunca kakvo je i naše i da se

oko njih vjerojatno okreću planeti poput našega. Znate, o onim izvanzemaljcima

koje zamišljamo, o kojima mislimo kako bismo voljeli da napadnu nas, ljudske

izvanzemaljce. Vidjeli ste ih tisuću puta. Obrušavaju se s neba u svojim letećim

tanjurima da bi New York, Tokio i London sravnili sa zemljom ili pak marširaju

zemljom u golemim strojevima koji izgledaju kao mehanički pauci, razarajući je

laserskim oružjem, dok ljudski rod uvijek, ali baš uvijek zaboravlja na sve svoje

nesuglasice i ujedinjuje se kako bi svladao izvanzemaljsku hordu. David ubija

Golijata te se svi (osim Golijata) sretno vraćaju kući.

Kakva glupost.

To je kao da žohar smišlja plan kako će pobijediti đon koji juri prema

njemu da ga zgnječi.

Ne možemo biti sigurni, ali kladim se da su Drugi znali za te ljudske

izvanzemaljce koje smo izmislili. I kladim se da im je bilo strašno smiješno.

Mora da im je otpala glava od smijeha ako imaju smisao za šalu... i glavu. Mora

da su se smijali onako kako se mi smijemo kad pas napravi nešto jako

simpatično i otkačeno. Gle te simpatične, otkačene ljude! Oni misle da mi

razmišljamo poput njih! Pa to je sjajno!

Zaboravite leteće tanjure i male zelene i goleme mehaničke pauke koji

izbacuju smrtonosne laserske zrake. Zaboravite junačke bitke tenkovima i

borbenim avionima i konačnu pobjedu naše ratoborne nepokorene neustrašive

ljudske rase nad buljookom hordom. To je otprilike toliko daleko od istine

koliko i njihov umirući planet od našeg živućeg.

Ustvari, čim su nas pronašli, s nama je bilo gotovo.

2

PONEKAD MISLIM da sam posljednje ljudsko biće na Zemlji, što znači da sam

posljednje ljudsko biće u svemiru.

Znam da je to glupo. Nisu mogli sve pobiti... još. Ipak, mogu zamisliti kako

bi se to na kraju moglo dogoditi, a tada pomislim da je to upravo ono što Drugi

žele da mislim.

Sjećate se dinosaura? Eto.

Vjerojatno nisam posljednje ljudsko biće na Zemlji, nego jedno od

posljednjih. Potpuno sama, a vjerojatno će tako i ostati dok me ne preplavi

četvrti val i potopi me.

To je jedna od misli koje me proganjaju noću. Znate ono, kada u tri ujutro

pomislite: ajme meni, nema mi spasa. Skvrčim se u klupko, bojim se sklopiti oči

i toliko umirem od straha da se moram podsjetiti da dišem i natjerati srce da

kuca. Mozak me izda i počne preskakati kao izgrebani CD. Sama si, Cassie,

sama, sama, sama.

Tako se zovem. Cassie.

Cassie nije skraćeno od Cassandra, ni od Cassidy. Cassie je skraćeno od

Cassiopeie, zviježđa na sjevernoj polutci i lijepe, ali tašte kraljice koju je bog

Posejdon smjestio na nebo i vezao za tron da bi je kaznio za oholost. Njeno ime

na grčkom znači ona čije riječi nadmašuju.

Moji roditelji nisu imali pojma o tome mitu. Njima se samo svidjelo to ime.

Čak i dok je još bilo ljudi koji su me mogli nekako zvati, nitko me nikada

nije zvao punim imenom – osim oca, i to samo kad me zadirkivao, i uvijek s vrlo

lošim talijanskim naglaskom: Kas-io-pejja! Izluđivalo me to. Nije mi bilo ni

duhovito ni simpatično i zbog toga sam zamrzila vlastito ime. „Zovem se

Cassie!“ zaurlala bih na njega. „Samo Cassie!“ Sad bih dala sve samo da ga još

jednom čujem kako ga izgovara.

Za moj dvanaesti rođendan, četiri godine prije Dolaska, otac mi je poklonio

teleskop. Jedne svježe vedre jesenje večeri postavio ga je u vrtu i pokazao mi

zviježđe Kasiopeje.

„Vidiš kako nalikuje na slovo M?“ upitao me.

„Zašto su ga nazvali Kasiopeja ako ima oblik slova M?“ odvratila sam.

„Što znači M?“

„Pa... ne mora značiti nešto određeno“, odgovorio je s osmijehom. Majka

mu je uvijek govorila da mu je to najbolja osobina pa se njome obilato koristio,

posebno nakon što je počeo ćelaviti. Znate, čisto onako da natjerate sugovornika

da spusti pogled. „Dakle, može značiti sve što poželiš! Možda mistična? Ili

mila? Ili mudra?“ Spustio mi je ruku na rame dok sam jednim okom kroz

teleskop promatrala tih pet zvijezda, čija je svjetlost dopirala do nas s

udaljenosti veće od pedeset svjetlosnih godina. Osjećala sam očev dah na licu,

topao i vlažan u prohladnom suhom jesenjem zraku. Njegov je dah bio tako

blizu, zviježđe Kasiopeje tako daleko.

Zvijezde se sada čine puno bližima, bližima od pet stotina bilijuna

kilometara koji nas razdvajaju. Dovoljno su blizu da ih dodirnete, da ja

dodirnem njih i da one dodirnu mene. Blizu su kao što je to bio njegov dah.

To zvuči suludo. Jesam li luda? Jesam li izgubila razum? Čovjeka možete

nazvati ludim samo ako postoji netko tko je normalan. To je poput odnosa dobra

i zla. Kad bi sve bilo dobro, ništa ne bi bilo dobro.

Hej! To zvuči... ludo.

Ludo: nova riječ za normalno.

Moglo bi se reći da sam luda jer postoji još jedna osoba s kojom se mogu

usporediti: ja. Ne ova ja koja sam sada, koja drhti u šatoru duboko u šumi,

previše uplašena da bi provirila nosom iz vreće za spavanje. Ne ta Cassie. Ne,

govorim o onoj Cassie koja sam bila prije Dolaska, prije nego što su Drugi

sparkirali svoje izvanzemaljske stražnjice u visokoj orbiti. O dvanaestogodišnjoj

Cassie kojoj su najveći problemi bile pjegice na nosu, kovrčava kosa s kojom

nije mogla ništa učiniti i jedan zgodan dječak koji ju je viđao svakoga dana, a

nije imao pojma da ona postoji. O Cassie koja je pokušavala prihvatiti bolnu

činjenicu da je prosječno dobra. Da prosječno dobro izgleda. Da je prosječno

dobra u školi. Da je prosječno dobra u sportovima kao što su karate i nogomet.

Ustvari, jedine dvije posebne osobine bile su njezino ime – Cassie od

Cassiopeia, što ionako nitko nije znao – i sposobnost da vrhom jezika dodirne

nos, vještina koja je u višim razredima osnovne škole ubrzo prestala biti

dojmljiva.

Prema mjerilima te Cassie vjerojatno sam luda.

Ona je pak luda prema mojima. Ponekad vrištim na nju, na tu

dvanaestogodišnju Cassie potištenu zbog kose, čudnog imena i svoje

prosječnosti. „Što ti je?“ vičem na nju. „Zar ne znaš što se sprema?“

No to nije pošteno. Ona nije znala, nije mogla znati, a to je bila njezina

sreća i razlog što mi, iskreno, nedostaje više nego itko drugi. Kad plačem, kad si

dopustim plakati, plačem zbog nje. Ne plačem zbog sebe. Plačem zbog Cassie

koja je nestala.

I pitam se što bi ta Cassie mislila o meni?

O Cassie koja ubija.

3

NIJE MOGAO BITI puno stariji od mene. Osamnaest, možda devetnaest, ali

dovraga, koliko ja znam, mogao je imati i sedam stotina i devetnaest. Ni nakon

pet mjeseci nisam sigurna je li četvrti val ljudski ili neka vrsta hibrida, ili su to

čak sami Drugi, iako mi nije draga pomisao da Drugi izgledaju baš kao mi, i

govore baš kao mi, i krvare baš kao mi. Više volim o njima razmišljati kao o...

drugima.

Bila sam na svome tjednom pohodu traženja vode. U blizini mjesta na

kojem kampiram teče potok, ali bojim se da je zagađen, bilo kemikalijama bilo

kanalizacijom, a možda i kojim lešom negdje uzvodno. Možda je i zatrovan.

Uskraćivanje čiste vode bio bi izvrstan način da nas brzo izbrišu s lica zemlje.

Zbog toga jedanput tjedno stavljam na rame svoju vjernu pušku modela

M16 i odlazim iz šume do autoceste. Dvije milje južno, u blizini izlaza broj 175,

nalazi se nekoliko benzinskih postaja s trgovinama. Uzimam onoliko vode u

bocama koliko mogu ponijeti, što nije mnogo jer je voda teška, i žurno se

vraćam do autoceste i relativne sigurnosti šume prije nego što se potpuno

smrači. Najbolje je putovati u sumrak. U sumrak još nikada nisam vidjela

izviđačku letjelicu. Tri ili četiri tijekom dana i mnogo više njih noću, ali nikada

u sumrak.

Od trenutka kad sam se provukla kroz razbijena ulazna vrata benzinske

postaje znala sam da je nešto drugačije. Nisam vidjela nikakvu razliku, trgovina

je izgledala kao i prije tjedan dana – isti zidovi išarani grafitima, prevrnute

police, pod prekriven praznim kutijama i stvrdnutim štakorskim izmetom,

razbijene blagajne i ispražnjeni hladnjaci za pivo. Bio je to isti gnjusni smrdljivi

nered kroz koji sam se probijala svakoga tjedna tijekom prošlog mjeseca da bih

došla do skladišta iza vitrina za hlađenje. Ne razumijem zašto su ljudi zgrabili

pivo i sodu, novac iz blagajni i sefa, snopove lutrijskih listića, a ostavili dvije

palete pitke vode. Što su mislili? Dolazi apokalipsa iz svemira! Brzo, uzmi pivo!

Isti katastrofalan nered, isti smrad štakora i trule hrane, isti povremen

vrtlog prašine u polumraku što prodire kroz zamrljane prozore, sve razbacane

stvari na svome mjestu, nepomaknute.

Pa ipak.

Nešto je bilo drugačije.

Stajala sam na omanjoj hrpi razbijenog stakla tik do vrata. Nisam vidjela da

je nešto drugačije, niti čula. Nisam to ni namirisala ni osjetila, ali znala sam.

Nešto je bilo drugačije.

Prošlo je mnogo vremena otkada su ljudi prestali biti grabežljivci, stotinu

tisuća godina ili tako nešto, no duboko u našim genima i dalje postoji sjećanje:

svijest gazele, instinkt antilope. Vjetar šapuće u travi. Sjenka prolijeće između

stabala. I javlja se glasić koji kaže: pst, sad je blizu. Blizu.

Ne sjećam se da sam skinula M16 s ramena. U jednom trenutku bila mi je

obješena na leđima, u drugome mi se našla u rukama, cijevi okrenute nadolje i

oslobođenog sigurnosnog otponca.

Blizu.

Nikada je nisam upotrijebila za nešto veće od zeca, a i to je bio svojevrstan

eksperiment da provjerim mogu li je uopće upotrijebiti a da ne raznesem neki

dio vlastitoga tijela. Jedanput sam pucala iznad glava divljih pasa u čoporu koje

je previše privuklo mjesto na kojem sam kampirala, a drugi put gotovo ravno u

zrak kad sam ugledala sićušnu prijeteću točkicu zelenkastog svjetla koja je bila

njihov matični svemirski brod što bešumno klizi po Mliječnoj stazi. Dobro,

priznajem da je to bilo glupo. Isto sam tako mogla postaviti plakat s velikom

strelicom koja pokazuje na moju glavu i riječima JU-HU, OVDJE SAM!

Nakon eksperimenta sa zecom – puška ga je raznijela, pretvorivši Njofru u

neprepoznatljivu hrpu zdrobljenih kosti i crijeva – odustala sam od ideje da

pušku upotrebljavam za lov. Nisam čak vježbala ni gađanje. U tišini koja se na

nas spustila poslije udara četvrtog vala prasak pucnja zvučao je glasnije od

eksplozije atomske bombe.

No ipak sam M16 smatrala najboljom od najboljih. Uvijek pokraj mene,

čak i noću, uvučena u vreću za spavanje zajedno sa mnom, vjerna i odana.

Nakon četvrtog vala ne možeš biti siguran da su ljudi i dalje ljudi, ali možeš biti

siguran da je tvoja puška i dalje tvoja puška.

Psssst, Cassie. Blizu je.

Blizu.

Trebala sam odustati. Taj mi je glasić čuvao glavu. Taj je glasić stariji od

mene. Stariji je od najstarije osobe koja je ikada postojala.

Trebala sam ga poslušati.

Umjesto toga osluškivala sam tišinu napuštene trgovine; pozorno sam

osluškivala. Nešto se nalazilo u blizini. Napravila sam mali korak da se

odmaknem od vrata, a razbijeno staklo tiho je zaškripalo pod mojom nogom.

I tada je Nešto ispustilo zvuk između kašlja i jauka. Dopirao je iz stražnje

prostorije, iza hladnjaka gdje se nalazila moja voda.

U tom času nije mi trebao nikakav glasić da mi kaže što trebam učiniti.

Bilo je jasno bez razmišljanja: pobjeći.

No nisam pobjegla.

Prvo pravilo preživljavanja četvrtog vala kaže da ne vjeruješ nikome. Nije

važno kako netko izgleda. Drugi su u tome veoma domišljati; doduše, oni su

domišljati u svemu. Nije važno izgleda li netko onako kako treba izgledati i

govori li ono što treba govoriti i ponaša li se upravo onako kako očekujete. Nije

li očeva smrt to potvrdila? Čak i ako je neznanac neka starica simpatičnija od

tvoje pratetke Fride, koja u naručju drži bespomoćnu macu, ne možeš biti

siguran, nikada ne možeš znati, je li ona jedna od njih i ima li iza te mace

napunjen kolt 45.

To nije nezamislivo. I što više o tome razmišljaš, to postaje manje

nezamislivo. Starice se moraš riješiti.

To je ono što je teško, i da o tome previše razmišljam, zavukla bih se u

vreću za spavanje, zakopčala se i polako umirala od gladi. Ako ne možeš

nikome vjerovati, prepuštena si sama sebi. Bolje ti je da pretpostaviš kako je

tetka Frida jedna od njih, nego da iskušavaš sreću s mogućnošću da si naišao na

još jednog preživjelog čovjeka.

To su vražja posla.

To nas razdire. Pretvara nas u plijen koji je još lakše uloviti i istrijebiti.

Četvrti val tjera nas u osamljenost, u stanje u kojemu nemamo snagu mnoštva, u

kojemu polagano postajemo ludi zbog izoliranosti, straha i zastrašujućeg

predosjećanja neizbježnog.

Zato nisam pobjegla. Nisam mogla. Bez obzira na to je li to bio jedan od

njih ili tetka Frida, morala sam obraniti ono što je moje. Jedini način da preživiš

jest da ostaneš sam. To je pravilo broj dva.

Slijedila sam jecavo kašljanje ili kašljuće jecaje, kako god to hoćete

nazvati, dok nisam stigla do ulaza u stražnju prostoriju. Jedva da sam disala,

dodirujući pod vrhovima stopala.

Vrata su bila odškrinuta taman toliko da se mogu provući postrance. Na

zidu ispred mene nalazila se metalna polica, a s desne strane pokraj hladnjaka

pružao se uzak hodnik. Ovdje nije bilo prozora. Jedino svjetlo bila je blijeda

narančasta svjetlost umirućeg dana iza mojih leđa, koja je još bila dovoljno jaka

da na ljepljivom podu ocrta moju sjenu. Čučnula sam; moja je sjena čučnula sa

mnom.

Rub hladnjaka zaklanjao mi je pogled u hodnik, no čula sam onoga tko se

nalazio, ili ono što se nalazilo, na drugom kraju hodnika i kašljalo, jaukalo i

ispuštalo taj grgljavi jecaj.

Ili je teško ranjen ili glumi da je teško ranjen, pomislila sam. Ili mu je

potrebna pomoć ili me čeka zamka.

Eto u što se pretvorio život na Zemlji nakon Dolaska; u svijet ispunjen

dvojbom – „ili – ili“.

Ili je jedan od njih i zna da si ovdje ili nije jedan od njih i treba tvoju

pomoć.

U svakom slučaju, morala sam ustati i pogledati iza ugla.

Ustala sam.

I pogledala iza ugla.

4

LEŽAO JE OSLONJEN na zid dvadeset koraka od mene, pružio pred sobom

duge noge i jednom rukom pritiskao trbuh. Nosio je vojničku uniformu i crne

čizme, a bio je pun blata i krvi koja se presijavala. Krvi je bilo posvuda: na zidu

iza njega, u lokvicama na hladnom betonu ispod njega. Prekrivala mu je

uniformu, slijepila mu kosu. Sijala je tamnim sjajem, crna kao katran u tom

polumraku.

U drugoj je ruci držao pištolj uperen u moju glavu.

Ja sam učinila isto. Njegov pištolj protiv moje puške. Prsti zgrčeni oko

okidača: njegovi, moji.

To što je u mene uperio pištolj nije bio nikakav dokaz. Možda je uistinu bio

ranjeni vojnik i mislio da sam jedna od njih.

A možda i nije.

„Spusti oružje“, nerazgovijetno je promrmljao.

Možeš mislit.

„Spusti oružje!“ viknuo je ili pokušao viknuti. Njegove su riječi zvučale

razlomljeno i nepovezano, izmučene krvlju koja mu je navirala iz utrobe. Krv

mu je kapala preko donje usne, a kapljice treperile s čekinjave brade. Navirala

mu je između zuba.

Odmahnula sam glavom. Bila sam leđima okrenuta svjetlu i molila se da ne

vidi koliko drhtim i koliko mi je straha u očima. Ovo nije neki prokleti zec koji

je bio toliko glup da jednog sunčanog jutra uskoči u moj kamp. Ovo je čovjek.

Ili, ako nije, barem izgleda kao čovjek.

Kod ubijanja radi se o tome da ne znaš možeš li to stvarno učiniti dok to i

ne učiniš.

Ponovio je svoje riječi treći put, ne tako glasno kao drugi. Zvučalo je kao

molba.

„Spusti oružje.“

Ruka kojom je držao pištolj trznula se. Cijev se okrenula prema podu. Moje

su se oči dosada donekle prilagodile svjetlu pa sam ugledala tračak krvi kako se

cijedi niz cijev.

Zatim mu je pištolj ispao iz ruke.

Pao mu je između nogu uz oštar metalni zvuk. Podignuo je praznu ruku

iznad ramena, dlana okrenutog prema meni.

„Dobro“, reče s krvavim poluosmijehom. „Ti si na redu.“

Odmahnula sam glavom. „Drugu ruku“, rekla sam. Nadala sam se da mi

glas zvuči snažnije nego što sam se osjećala. Koljena su mi se počela tresti, ruke

su me boljele, u glavi mi se vrtjelo. Borila sam se i protiv potrebe da povratim.

Ne znaš možeš li to učiniti dok to i ne učiniš.

„Ne mogu“, reče on.

„Drugu ruku.“

„Ako je pomaknem, bojim se da će mi se utroba rasuti.“

Namjestila sam kundak puške na rame. Oblijevao me znoj, drhtala sam,

pokušavala sam razmišljati. Jedno ili drugo, Cassie. Što ćeš napraviti, jedno ili

drugo?

„Umirem“, mirno je izjavio. Na ovoj udaljenosti oči su mu bile tek točkice

reflektirane svjetlosti. „Možeš me dokrajčiti ili mi pomoći. Znam da si ljudsko

biće.“

„Kako znaš?“ brzo sam upitala prije nego što umre. Ako je uistinu vojnik,

možda zna kako se to prepoznaje. To bi bio jako koristan podatak.

„Da nisi, već bi me ubila.“ Opet se osmjehnuo, a na obrazima mu se

pojaviše jamice i tada sam shvatila koliko je mlad. Tek nekoliko godina stariji

od mene.

„Vidiš?“ tiho je prozborio. „Tako i ti to znaš.“

„Što ja to znam?“ Oči su mi se punile suzama. Njegovo se skvrčeno tijelo

izvijalo u mojim očima kao odraz u iskrivljenom ogledalu, no nisam se

usuđivala popustiti stisak oko puške da ih obrišem.

„Da sam ja čovjek. Da nisam, već bih te ubio.“

To je imalo smisla. Ili je možda imalo smisla jer sam ja željela da ima

smisla? Možda je spustio oružje jer je htio da ja spustim svoje, a da sam to

učinila, izvukao bi drugi pištolj, skriven pod uniformom, i zabio mi metak u

čelo.

Eto što su nam Drugi učinili. Ne možete se udružiti u borbi ako nema

povjerenja, a bez povjerenja nema ni nade.

Kako ćeš ljudima oduzeti Zemlju? Oduzmi im njihovu ljudskost.

„Moram vidjeti tvoju drugu ruku“, rekla sam.

„Rekao sam ti...“

„Moram vidjeti tvoju drugu ruku!“ Ostala sam bez glasa. Nisam si mogla

pomoći.

On više nije mogao izdržati. „Tada ćeš me morati ubiti, kučko! Ubij me i

završi s tim!“

Glavu je naslonio na zid, otvorio usta i ispustio strašan urlik patnje koji se

odbio od zida do zida i od poda do stropa, odzvanjajući u mojim ušima. Nisam

znala urla li zbog bola ili zbog spoznaje da ga ja neću spasiti. Dopustio si je

nadati se, a to je smrt. To te ubije prije nego što stvarno umreš, dugo prije nego

što umreš.

„Ako ti pokažem“, zaustio je njišući se naprijed-natrag na zakrvavljenom

betonu, „ako ti pokažem, hoćeš li mi pomoći?“

Nisam odgovorila. Nisam odgovorila jer nisam imala odgovor.

Proživljavala sam ovo jednu po jednu nanosekundu.

Zbog toga je on odlučio umjesto mene. Nije im htio dopustiti da pobijede,

to sada mislim. Nije se htio prestati nadati. Ako zbog toga i umre, barem će

umrijeti bez mrlje na svojoj ljudskosti.

Kriveći lice, polagano je izvukao lijevu ruku. Od dana više nije puno

ostalo, tek nešto malo svjetla, a i to što je preostalo izgledalo je kao da otječe iz

svoga izvora, iz njega, prolazi pokraj mene pa kroz poluotvorena vrata izlazi

van.

Ruka mu je bila prekrivena poluskorenom krvlju. Izgledalo je kao da nosi

grimiznu rukavicu.

Prigušena svjetlost taknula mu je krvavi dlan osvijetlivši nešto dugačko,

tanko i metalno, moj je prst povukao okidač, puška me udarila u rame, cijev mi

je poskočila u ruci kad sam ispraznila šaržer, a iz velike daljine začula sam

nečiji vrisak, no to nije bio njegov vrisak, bio je moj, moj vrisak i vrisak svih

koji su ostali, ako je itko ostao, vrisak svih nas bespomoćnih, beznadnih, glupih

ljudskih bića jer smo pogrešno shvatili, sve smo pogrešno shvatili; ne postoji

horda izvanzemaljaca koji se spuštaju iz svemira u letećim tanjurima ili velikim

metalnim hodalicama nalik na nešto iz Ratova zvijezda ili na slatkog malog

E.T.-ja, koji samo želi otrgnuti par grančica, pojesti par bombona Reese’s Pieces

i otići kući. Priča tako ne završava.

Priča uopće tako ne završava.

Završava tako da se međusobno pobijemo iza hladnjaka za pivo u sumrak

kasnoga ljeta.

Prišla sam mu prije nego što je nestao posljednji tračak svjetla. Ne zato da

provjerim je li mrtav – znala sam da je mrtav – htjela sam vidjeti što to i dalje

drži u krvavoj ruci.

Držao je raspelo.

5

BILA JE TO POSLJEDNJA OSOBA koju sam vidjela.

Lišće sada jako opada, a noći su postale hladne. Ne mogu ostati u ovoj

šumi. Nema lišća koje bi me zaštitilo od izviđačkih letjelica, a vatru je opasno

paliti – moram dalje.

Znam kamo moram otići. Znam to već dugo. Obećala sam. Dala sam onu

vrstu obećanja koja se ne krši jer ako ga prekršiš, prekršit ćeš nešto u sebi,

možda i ono najvažnije.

No mi sami sebi pričamo priče. Priče kao: moram najprije nešto smisliti.

Ne mogu tek tako, bez plana, upasti u čopor lavova. Ili kao: beznadno je, nema

više smisla. Predugo sam čekala.

Bez obzira na to zbog čega nisam otišla prije, trebala sam otići one noći

kad sam ga ubila. Ne znam kako je zadobio one rane; nisam ga pregledala, a

trebala sam, usprkos svoj svojoj izbezumljenosti. Pretpostavljam da je mogao

nastradati u nesreći, ali veća je vjerojatnost da ga je netko ili nešto ubilo. Ako ga

je netko ustrijelio, ili ga je nešto ustrijelilo, taj netko ili to nešto i dalje se nalazi

tamo negdje... osim ako ga vojnik s raspelom nije likvidirao. Ili je možda bio

jedan od njih, a raspelo je bilo varka...

To je još jedan način na koji nas Drugi izluđuju: upitne okolnosti našeg

neupitnog uništenja. Možda će to biti peti val, napad iznutra, koji će naš um

pretvoriti u oružje.

Možda posljednje ljudsko biće na Zemlji neće umrijeti od gladi ili zbog

izlaganja opasnosti ili kao hrana za divlje zvijeri.

Možda će zadnji umrijeti onaj kojega će ubiti posljednji živući.

Čekaj, Cassie, ne smiješ razmišljati na taj način.

Iskreno, iako je ostati ovdje ravno samoubojstvu, a moram održati i

obećanje, ne želim otići. Ove su mi šume dugo bile dom. Poznajem svaku stazu,

svako stablo, svaki bršljan i grm. Šesnaest sam godina živjela u istoj kući; ne

mogu vam točno reći kako je izgledalo njezino dvorište, ali vam mogu detaljno

opisati svaki list i grančicu u ovom dijelu šume. Nemam pojma što se nalazi iza

šume i onog dijela autoceste od dvije milje kojim prolazim svakoga tjedna u

potrazi za zalihama. Pretpostavljam da nije drugačije nego što je ovdje:

napušteni gradovi koji smrde na kanalizaciju i trule leševe, kosturi izgorjelih

kuća, divlji psi i mačke, nakupine koje se protežu miljama uz cestu. I tijela. Hrpe

i hrpe tijela.

Pakiram se. Ovaj je šator dugo bio moj dom, ali preglomazan je, a ja

moram putovati bez puno prtljage – samo osnovne stvari, među kojima su

najvažnije luger, M16, municija i moj pouzdani lovački nož. Zatim i vreća za

spavanje, prva pomoć, pet boca vode, tri kutije grickalica Slim Jim i nekoliko

konzervi sardina. Prije Dolaska mrzila sam sardine, a sada ih stvarno volim. Što

prvo potražim kada uđem u neku trgovinu? Sardine.

Knjige? Teške su i zauzimaju prostor u već krcatom ruksaku, no ima nešto

što me snažno privlači knjigama. I otac je to osjećao. Naša je kuća od poda do

stropa bila natrpana svim onim knjigama koje je uspio naći nakon što je treći val

ubio više od 3,5 milijarde ljudi. Dok smo svi mi žicali pitku vodu i hranu i

spremali zalihe oružja za posljednju bitku do koje će sigurno doći, otac je izlazio

s dječjim kolicima mog mlađeg brata i dovlačio kući knjige.

Nisu ga uznemiravale suludo velike brojke. Činjenica da nas je u razdoblju

od četiri mjeseca od sedam milijardi ostalo nekoliko stotina tisuća nije narušila

njegovu vjeru da će ljudska rasa preživjeti.

„Moramo misliti na budućnost“, ustrajao je. „Kad ovo završi, morat ćemo

ponovno izgraditi skoro svu civilizaciju.“

Solarna baterija.

Četkica i pasta za zube. Čvrsto sam odlučila da ću, kad dođe taj trenutak,

umrijeti barem čistih zuba.

Rukavice. Dva para čarapa, veš, putno pakovanje deterdženta, dezić i

šampon. (Umrijeti čista vidi gore.)

Tamponi. Stalno brinem o tome imam li dovoljnu zalihu i hoću li moći

nabaviti nove.

Moja je plastična vrećica pretrpana fotografijama. Otac. Majka. Moj mlađi

brat Sammy. Djed i baka. Lizbeth, moja najbolja prijateljica. Slika Bena

Ozbiljno Zgodnog Parisha, izrezana iz godišnjaka jer je Ben bio moj budući

dečko i/ili/možda budući muž, što ne znači da je on to znao. On jedva da je bio

svjestan da ja postojim. Poznavala sam neke ljude koje je i on poznavao, ali ja

sam bila ona koju ne primjećuju, puno toga nas je razdvajalo. Jedino što na Benu

nije valjalo bila je njegova visina: bio je 15 centimetara viši od mene. Zapravo,

sada ne valjaju dvije stvari: njegova visina i činjenica da je mrtav.

Mobitel. U prvom je valu pregorio i nema načina da ga napunim. Odašiljači

ne rade, a kad bi i radili, nemam koga zvati. No to je ipak moj mobitel.

Škare za nokte.

Šibice. Vatru ne palim, ali možda ću morati nešto zapaliti ili dići u zrak.

Dvije bilježnice sa spiralnim uvezom i crtama, jedna ljubičastih korica,

druga crvenih. Moje najdraže boje, a osim toga – to su moji dnevnici. To je ono

što ima veze s nadanjem, a ako sam posljednja i više nema nikoga tko bi ih

pročitao, možda će ih pročitati neki izvanzemaljac i tako saznati što točno

mislim o njima. Ako si slučajno izvanzemaljac i čitaš ovo, poruka za tebe:

ODJEBI.

Voćni bomboni, već olakšani za one s okusom naranče. Tri paketića

žvakaćih Wrigley’s Spearmint. Zadnje dvije lizalice.

Majčin vjenčani prsten.

Sammyjev stari otrcani plišani medvjedić. Ne znači da je sada moj. Nije da

spavam s njime ih tako nešto.

To je sve što uspijevam utrpati u ruksak. Čudno. Čini se kao da je previše,

a opet nedovoljno.

Još ima mjesta za par manjih knjiga, i to jedva. Huckleberry Finn ili

Plodovi gnjeva? Poezija Sylvije Plath ili Sammyjev Shel Silverstein? Vjerojatno

nije pametno ponijeti Sylviju. Deprimirajuće. Silverstein je za klince, ali i dalje

mi navlači osmijeh na lice. Odlučim uzeti Huckleberryja (uklapa se) i Ondje

gdje prestaje pločnik. Vidimo se tamo uskoro, Shele. Upadaj, Jime.

Prebacila sam ruksak preko jednog ramena, pušku preko drugog i uputila se

stazom prema autocesti. Ne okrećem se.

Zastajem među zadnjim stablima. Šest metara visok nasip vodi do

prometnih traka koje vode na jug, zatrpanih pokvarenim automobilima, hrpama

odjeće, razderanim vrećama za smeće, izgorjelim trupovima prikolica šlepera

koji su prevozili sve, od goriva do mlijeka. Polupanih vozila ima posvuda; neka

imaju samo ogrebane blatobrane, a neka leže u gomilama, kilometrima

vijugajući pokraj autoceste, dok razbijeno staklo blista na jutarnjem suncu.

Nema tijela. Ovi se auti nalaze ovdje od prvog vala, njihovi su ih vlasnici

odavno napustili.

U prvom valu, silnom elektromagnetskom impulsu koji se prolomio

atmosferom točno u 11 sati desetog dana, nije poginulo mnogo ljudi – tek oko

pola milijuna, nagađao je otac. Dobro, pola milijuna zvuči puno, ali to je stvarno

tek kap u moru ljudske populacije. Drugi svjetski rat ubio ih je stoput više.

Uz to smo imali i nešto vremena da se pripremimo iako nismo baš znali za

što se pripremamo. Od prvih satelitskih snimaka matičnog svemirskog broda

koji prolazi pokraj Marsa do početka prvog vala prošlo je deset dana. Deset dana

kaosa. Opsadno stanje, mirni prosvjedi ispred UN-a, parade, zabave na

krovovima, beskonačni chatovi na internetu i 24-satno praćenje Dolaska u svim

medijima. Predsjednik se obratio narodu, a potom se povukao u svoj bunker.

Vijeće sigurnosti održavalo je hitnu izvanrednu sjednicu zatvorenu za javnost.

Mnogi su ljudi jednostavno otišli, kao naši susjedi Majewski. Šestog dana

poslijepodne ukrcali su u kamper sve što su mogli i krenuli su, priključujući se

masovnoj seobi nekamo drugamo jer se zbog nekog razloga negdje drugdje

činilo sigurnije. Tisuće ljudi otputilo se u planine... ili u pustinju... ili u močvare.

Znate, na neko drugo mjesto.

Neko drugo mjesto za Majewske bio je Disney World. I nisu bili jedini.

Disney je tijekom tih deset dana prije elektromagnetskog udara zabilježio

najveću posjećenost.

Otac je pitao Majewskog: „Pa zašto baš Disney World?“

Majewski je odgovorio: „Djeca ga još nisu vidjela.“

Djeca su već išla na koledž.

Catherine, koja se dan ranije vratila s prve godine na Bayloru, upitala me:

„A kamo vi idete?“

„Nikamo“, rekla sam. I nisam željela nikamo ići. I dalje nisam sve ovo

prihvaćala, pretvarajući se da će se ta ludorija s izvanzemaljcima nekako riješiti.

Nisam znala kako, možda potpisivanjem nekog intergalaktičkog mirovnog

sporazuma. Ili su možda svratili da uzmu uzorke tla i vrate se kući. Ili su pak

ovdje na odmoru, kao što su Majewski išli u Disney World.

„Morate otići“, rekla je. „Najprije će napasti gradove.“

„Vjerojatno si u pravu“, odvratila sam. „Sigurno ni u snu ne bi uništili

Disneyland.“

„Kako bi radije umrla?“ otresito je uzvratila. „Skrivajući se pod krevetom

ili vozeći se u vlaku smrti?“

Dobro pitanje.

Otac je rekao da se svijet dijeli na dva tabora: na one koji bježe i one koji

ostaju. Oni koji bježe uputili su se u brda ili u diznijevski vlak smrti. Oni koji

ostaju zabili su daske na prozore, prikupili zalihe konzervirane hrane i streljiva i

gledali 24-satni informativni program na CNN-u.

Tijekom tih prvih deset dana naši simpatični galaktički gosti nisu poslali

nikakvu poruku. Nije bilo svjetlosnih signala. Nije bilo slijetanja na južni

travnjak ni buljookih dupeglavaca u srebrnim kombinezonima koji zahtijevaju

da ih odvedemo svome vođi. Nije bilo sjajnih zvrkova iz kojih trešti univerzalni

jezik glazbe, ali nije bilo ni odgovora na našu poruku, koja je glasila otprilike

ovako: „Dobro došli na Zemlju. Nadamo se da će vaš boravak biti ugodan.

Nemojte nas ubiti.“

Nitko nije znao što učiniti. Zaključili smo da vlada otprilike zna. Vlada ima

plan za sve pa smo pretpostavili da ima plan i za E.T.-ja, koji se pojavio

nepozvan i nenajavljen, kao neki trknuti rođak o kojemu nitko u obitelji ne voli

govoriti.

Neki su ljudi ostajali, neki su odlazili. Neki su se oženili, neki se razveli.

Neki su radili djecu. Neki su se ubili. Hodali smo svijetom poput zombija,

bezizražajnih lica i kao roboti, nesposobni pojmiti važnost onoga što se

događalo.

Sad je to teško zamisliti, ali moja je obitelj, kao i većina ljudi, nastavila

živjeti uobičajenim životom kao da nam se nad glavama ne odvija nešto

najneshvatljivije u ljudskoj povijesti. Majka i otac išli su na posao, Sammy u

vrtić, a ja sam odlazila u školu i trenirala nogomet. Sve je bilo toliko normalno

da je bilo prokleto čudno. Na kraju prvog dana svi stariji od dvije godine tisućiti

su put vidjeli matični brod izbliza, taj veliki sivkastozeleni trup veličine

Manhattana koji je kružio 400 kilometara iznad Zemlje. NASA je objavila svoj

plan da iz naftalina izvuče Space Shuttle i pokuša uspostaviti kontakt.

Dobra ideja, pomislili smo. Ova tišina ubija. Zašto su prešli milijarde

milja da bi samo buljili u nas? To je nepristojno.

Trećeg dana izišla sam s dečkom koji se zvao Mitchell Phelps. Kad kažem

izišla, mislim na to da smo samo izišli iz kuće. Zbog policijskog sata našli smo

se u mom stražnjem dvorištu. Na putu do mene prošao je pokraj Starbucksa pa

smo sjedili na verandi, pijuckali i pretvarali se da ne vidimo očevu sjenu kako

prolazi amo-tamo dok on hoda po dnevnom boravku. Mitchell se doselio u grad

nekoliko dana prije Dolaska. Sjedio je iza mene na satu svjetske književnosti pa

sam pogriješila i posudila mu marker. Odmah me pozvao van jer ako ti cura

posudi marker, sigurno joj se sviđaš. Ne znam zašto sam izišla s njim. Nije bio

baš tako zgodan, a ni osobito zanimljiv, osim što je bio nov u društvu, i

definitivno nije bio Ben Parish. To nitko nije bio – osim Bena Parisha – i u tome

je bio cijeli problem.

Nakon trećeg dana pričalo se o Drugima cijelo vrijeme ili se pokušavalo o

njima uopće ne pričati. Ja sam bila u drugoj skupini.

Mitchell je bio u prvoj.

„Što ako su oni mi?“ pitao je.

Nakon Dolaska nije trebalo dugo čekati da luđaci koji vjeruju u zavjere

počnu širiti priče o povjerljivim vladinim projektima ili tajnom planu da se

stvori lažna kriza s izvanzemaljcima kako bi nam se oduzela naša prava.

Pomislila sam da na to cilja pa sam teško uzdahnula.

„Što?“ upita on. „Ne mislim mi kao mi. Mislim, što ako su oni mi u

budućnosti?“

„Misliš da je to kao u Terminatoru, je l’?“ zakolutala sam očima. „Došli su

zaustaviti pobunu strojeva, a možda su oni strojevi. Možda je to Skynet.“

„Ne mislim da je tako“, rekao je, držeći se kao da sam ja to rekla ozbiljno.

„Radi se o djedovu paradoksu.“

„Gdje se radi o djedovu paradoksu? I što je to uopće?“ Rekao je to kao da

ja znam što je djedov paradoks jer ako ne znam, tada sam budala. Mrzim kad se

ljudi tako ponašaju.

„Oni se ne mogu, odnosno mi se ne možemo vratiti u prošlost i bilo što

promijeniti. Da se vratiš u prošlost i ubiješ svog djeda prije nego što si se rodila,

tada se ni ne bi mogla vratiti u prošlost da ga ubiješ.“

„Zašto bi želio ubiti svog djeda?“ Zavrtjela sam slamku u svojem frapučinu

od jagode da ostvarim onaj prepoznatljiv zvuk škripanja slamke kroz poklopac.

„Poanta je u tome što samim povratkom mijenjaš povijest“, odvratio je, kao

da sam ja htjela razgovarati o putovanju u vremenu.

„Moramo li o tome?“

„A o čemu bismo drugome?“ Obrve su mu se podigle prema kosi. Mitchell

je imao jako čupave obrve. Bila je to prva stvar koju sam primijetila na njemu, a

i grizao je nokte. To je bilo drugo što sam primijetila. Urednost noktiju mnogo

govori o osobi.

Izvukla sam mobitel i poslala poruku Lizbeth:

pomozi mi

„Je li te strah?“ upitao me. Pokušavao je privući moju pozornost ili je htio

da ga utješim. Napeto me promatrao.

Odmahnula sam glavom. „Samo mi je dosadno.“ Laž. Naravno da me je

strah. Znala sam da sam zlobna, ali nisam si mogla pomoći. Zbog nečega što ne

mogu objasniti bila sam ljuta na njega, a možda sam ustvari bila ljuta na sebe jer

sam pristala izići s nekim tko me zapravo nije zanimao. Ili sam možda bila ljuta

na njega jer nije bio Ben Parish, za što on nije bio kriv. No ipak.

u vezi s čime trebaš pomoć?

„Nije važno o čemu razgovaramo“, rekao je. Gledao je prema ružičnjaku,

vrtio ostatak kave, a koljeno mu je ispod stola skakalo gore-dolje tako žestoko

da se moja šalica tresla.

mitchell. Nisam mislila da trebam još nešto dodati.

„Kome šalješ poruke?“

rekla sam ti ne s njim

„Nikome koga ti poznaješ“, odgovorila sam.

ne znam zašto jesam

„Mogli bismo otići na neko drugo mjesto“, rekao je. „Hoćeš li u kino?“

„Vani je policijski sat“, podsjetila sam ga. Nitko nije smio biti na ulici

poslije devet, osim vojske i interventnih vozila.

ha ha da ben bude ljubomoran

„Ljutiš li se ti štogod?“

„Ne“, odgovorila sam. „Rekla sam ti što mi je.“

Ljutito je stisnuo usta. Nije znao što bi rekao.

„Samo sam pokušao zaključiti tko bi oni mogli biti“, ustvrdio je. „Kao i svi

ostali na ovom planetu“, odvratih. „Nitko zapravo ne zna, a oni nam ne žele reći

pa svi samo nagađaju i iznose teorije, što je sve nekako besmisleno. Možda su to

ljudi-miševi s planeta Sir koji putuju svemirom i došli su po naš Provolone.“

bp ne zna da postojim

„Znaš“, dodao je, „malo je nepristojno slati poruke dok ja pokušavam

razgovarati s tobom.“

Bio je u pravu. Gurnula sam mobitel u džep. Što se to sa mnom događa?

pitala sam se. Stara Cassie nikada ne bi tako nešto napravila. Pod utjecajem

Drugih počela sam se mijenjati, ali htjela sam se praviti kao da se ništa nije

promijenilo, osobito ne ja.

„Jesi li čula?“ upitao je, vrativši se na temu o kojoj sam rekla da me ne

zanima. „Grade sletište.“

Čula sam. U Dolini smrti. Da, upravo tako: u Dolini smrti.

„Ja mislim da to baš i nije dobra ideja“, reče on. „Prostrijeti crveni tepih.“

„Zašto ne?“

„Prošla su tri dana. U ta tri dana odbili su uspostaviti bilo kakav kontakt.

Ako su prijateljski raspoloženi, zašto nas dosada već nisu pozdravili?“

„Možda su samo sramežljivi.“ Vrtim kosu oko prsta, lagano je povlačeći da

osjetim onu poluugodnu bol.

„Kao kad si nov u gradu“, reče on, nov u gradu.

Sigurno nije lako biti nov u gradu. Osjetila sam da bih se trebala ispričati.

„Bila sam pomalo zlobna“, priznala sam. „Žao mi je.“

Zbunjeno me pogledao. On je govorio o izvanzemaljcima, ne o sebi, a tada

sam ja rekla nešto o sebi što se nije odnosilo ni na jedno ni na drugo.

„U redu je“, odvratio je. „Čuo sam da ne izlaziš puno.“

Jao.

„Što si još čuo?“ Jedno od onih pitanja na koje ne želiš čuti odgovor, ali

ipak pitaš.

Pijuckao je kavu kroz rupicu na plastičnom poklopcu.

„Ne puno. Nije da sam se baš raspitivao.“

„Nekoga si pitao i taj ti je rekao da ne izlazim često.“

„Samo sam rekao kako razmišljam o tome da te pozovem van pa su mi

rekli: Cassie je cool. Zatim sam pitao kakva si. Rekli su da si draga, ali da se ne

nadam previše jer ti se sviđa taj Ben Parish...“

„To su ti rekli? Tko ti je to rekao?“

Slegnuo je ramenima. „Ne sjećam se imena.“

„Je li Lizbeth Morgan?“ Ubit ću je.

„Ne znam kako se zove“, reče on.

„Kako izgleda?“

„Duga smeđa kosa. Naočale. Mislim da se zove Carly ili tako nešto.“

„Ne poznajem nikakvu...“

O, Bože! Neka Carly koju uopće ne poznajem zna da ima nešto između

mene i Bena Parisha, odnosno da nema ničega između mene i Bena Parisha, a

ako nekakva Carly zna za to, tada znaju svi.

„E pa, nije u pravu“, prosiktala sam. „Nemam ništa s Benom Parishem.“

„Meni to nije bitno.“

„Ali meni je.“

„Ovo baš i neće ići“, reče on. „Sve što kažem tebi je dosadno ili te razljuti.“

„Nisam ljuta“, ljutito odvratim.

„Okej, pogriješio sam.“

Međutim, bio je u pravu, a ja sam pogriješila što mu nisam rekla da Cassie

koju je upoznao nije ona Cassie kakva je bila prije, ona Cassie prije Dolaska,

koja ne bi povrijedila ni komarca. Nisam bila spremna priznati istinu: s

dolaskom Drugih nije se promijenio samo svijet. Mi smo se promijenili. Ja sam

se promijenila. Onoga trenutka kad se pojavio njihov matični brod krenula sam

putom koji će završiti u stražnjoj prostoriji jedne trgovine iza hladnjaka za pivo.

Ta večer s Mitchellom bila je tek početak mog putovanja.

Mitchell je bio u pravu kada je rekao da Drugi nisu došli samo kako bi nas

pozdravili. Večer uoči prvoga vala vodeći teorijski fizičar i jedan od

najpametnijih ljudi na svijetu (to je pisalo na ekranu ispod njegove glave:

JEDAN OD NAJPAMETNIJIH LJUDI NA SVIJETU) pojavio se na CNN-u i

rekao: „Ova tišina ne obećava. Ne vidim nikakav dobronamjeran razlog za nju.

Bojim se da prije možemo očekivati nešto poput Kolumbova otkrića Amerike

nego prizor iz Bliskih susreta, a svi znamo što je to otkriće donijelo američkim

starosjediocima.“

Okrenula sam se ocu i rekla: „Trebamo im bacit atomsku bombu.“ Morala

sam viknuti kako bi me mogao čuti pokraj televizora – uvijek bi ga pojačao za

vrijeme vijesti da nadjača mamin televizor u kuhinji. Voljela je gledati program

TLC dok je kuhala. Ja sam to zvala Rat daljinskih.

„Cassie!“ Tako se šokirao da su mu se nožni prsti skvrčili u bijelim

sportskim čarapama. On je odrastao na Bliskim susretima, E.T.-ju i Zvjezdanim

stazama i potpuno je prihvaćao ideju da su nas Drugi došli spasiti od nas samih.

Više neće biti gladi. Više neće biti ratova. Nestat će bolesti. Otkrit ćemo tajnu

svemira. „Zar ne razumiješ da bi ovo mogao biti sljedeći korak u našoj

evoluciji? Golemi korak unaprijed, ogroman.“ Utješno me zagrlio. „Imamo

sreće što smo ovdje i što to možemo vidjeti.“

Zatim je usput dodao, kao da govori o popravku tostera: „Osim toga,

atomsko oružje ne može nanijeti veliku štetu u vakuumu svemira. Nema što

prenijeti eksplozijski udar.“

„Dakle, ovaj pametnjaković na televiziji pun je govana?“

„Nemoj se tako izražavati, Cassie“, prekorio me. „On ima pravo na svoje

mišljenje i to je sve. Njegovo mišljenje.“

„No što ako je u pravu? Što ako je ta stvar iznad nas njihova verzija

Zvijezde smrti?“

„Proputovati pola svemira samo da bi nas uništili?“ Potapšao me po nozi i

nasmiješio se. Majka je pojačala televizor u kuhinji. On je u dnevnoj sobi

namjestio glasnoću na 27.

„Dobro, ali što ako se radi o intergalaktičkoj mongolskoj hordi kakvu je on

spomenuo?“ Bila sam uporna. „Možda su nas došli pokoriti, baciti u rezervate,

pretvoriti nas u robove...“

„Cassie“, rekao je, „samo zato što bi se nešto moglo dogoditi, ne znači da

će se i dogoditi. U svakom slučaju, sve su to nagađanja. Njegova. Moja. Nitko

ne zna zašto su ovdje. Nije li upravo jednako vjerojatno da su nas došli spasiti?“

Četiri mjeseca nakon što je to rekao, bio je mrtav.

Nije bio u pravu kad se radilo o Drugima, a nisam ni ja. Ni najpametniji

čovjek na svijetu nije bio u pravu.

Nisu došli kako bi nas spasili, niti su došli da bi nas porobili ili strpali u

rezervate.

Došli su nas ubiti.

Sve nas.

6

DUGO SAM SE PREMIŠLJALA hoću li putovati danju ili noću. Mrak je bolji

ako ih se bojiš, no pri dnevnoj svjetlosti lakše je uočiti izviđačku letjelicu prije

nego što ona uoči tebe.

Izviđačke letjelice pojavile su se na samome kraju trećeg vala. Imaju oblik

cigara tamnosive boje, a klize brzo i tiho na visini od nekoliko tisuća metara.

Katkad prelijeću nebo bez zaustavljanja. Katkad ti kruže nad glavom poput

škanjca. Mogu se okrenuti na mjestu i u trenu zaustaviti, usporiti sa 2 maha na

nulu za manje od jedne sekunde. Po tome smo znali da nisu naše.

Znali smo da u njima nema pilota (ni ljudskih ni izvanzemaljskih) jer se

jedna srušila nekoliko kilometara od našeg izbjegličkog logora. Čuo se prasak

kad je probila zvučni zid, zatim zvižduk koji je parao uši dok je padala prema

zemlji, pa podrhtavanje tla pod našim nogama kad je zaorala u izbrazdano

kukuruzište. Izviđački tim otpješačio je do mjesta gdje se srušila da provjeri što

je bilo. Okej, nije to baš bio tim, već samo moj otac i Hutchfield, lik koji je

vodio logor. Vratili su se i rekli da je letjelica bila prazna. Jesu li bili sigurni u

to? Možda je pilot iskočio prije pada. Otac je rekao da je prepuna instrumenata;

nije bilo mjesta za pilota. „Osim ako nije visok pet centimetara.“ Svi su se

grohotom nasmijali. Strava se nekako činila manje stravičnom kad smo Druge

zamislili kao kakve palčiće.

Odlučila sam putovati danju. Tako ću moći jednim okom gledati nebo, a

drugim zemlju. Na kraju sam mahala glavom gore-dolje, gore-dolje, slijeva

nadesno, pa opet gore, kao neki fan na rock-koncertu, dok mi se nije zavrtjelo i

postalo malo mučno.

Pokraj toga, noću se, osim zbog bespilotnih letjelica, moraš brinuti i zbog

drugih stvari: divljih pasa, kojota, medvjeda i vukova koji se spuštaju iz Kanade,

a možda i zbog lava ili tigra odbjeglog iz zoološkog vrta. Znam, znam, zvuči

kao šala na temu Čarobnjaka iz Oza, ali što mogu?

Iako to ne bi bilo puno bolje, ipak mislim da bih danju imala više šanse

protiv jednoga od njih. Ili čak protiv jednoga od mojih – ako nisam posljednja.

Što ako naletim na još kojeg preživjelog koji će zaključiti kako je najbolje da se

prema svima koje susretne ponaša kao što se ponašao vojnik s raspelom?

To me dovodi do pitanja o tome što je najbolje poduzeti. Trebam li pucati

na licu mjesta? Trebam li čekati da onaj drugi napravi prvi korak i riskirati da

me ubije? Pitam se, ne prvi put, zašto, dovraga, nismo smislili nekakvu šifru ili

tajni način rukovanja ili tako nešto prije nego što su se ovi pojavili – nešto po

čemu bismo se prepoznali kao dobri momci. Nismo mogli znati da će se oni

pojaviti, ali bili smo prilično sigurni da će se prije ili poslije pojaviti nešto.

Teško je napraviti plan za nešto što se sprema kada to što se sprema nije

nešto što si planirao.

Odlučila sam pokušati ih prva uočiti, naći zaklon. Nema više

sukobljavanja. Nikad više vojnik s raspelom!

Dan je vedar i bez vjetra, ali je hladno. Nema oblaka. Hodam, dižem i

spuštam glavu, okrećem je lijevo i desno, ruksak me udara po jednoj lopatici,

puška po drugoj, hodam po vanjskom rubu zelenog pojasa koji dijeli južne od

sjevernih traka autoceste, zastajem svakih par koraka da bacim pogled uokolo i

snimim teren iza sebe. Sat, zatim dva, a nisam prešla više od kilometra.

Jezivija od svega, jezivija od napuštenih automobila te kaosa zgužvanog

lima i razbijenog stakla koje se presijava na listopadskom suncu, jezivija od

sveg smeća i odbačenih gluposti kojima je pojas zatrpan, a koje je uglavnom

prekrila trava do koljena tako da površina pojasa izgleda kao da je puna kvrga,

prekrivena čirevima, najjezivija je tišina.

Nema žamora.

Sjećate se žamora.

Ako niste odrasli na vrhu planine ili cijeli život proveli u špilji, bili ste

uvijek okruženi žamorom. To je bio život, okruženje u kojem smo živjeli.

Neprekidan zvuk svih onih stvari koje smo napravili da bismo si život učinili

lakšim i malo manje dosadnim. Mehanička pjesma. Elektronska simfonija.

Žamor svih naših stvari i žamor svih nas nestao je.

Tako je zvučala Zemlja prije nego što smo je mi osvojili.

Ponekad mi se u šatoru kasno noću učini da mogu čuti zvijezde kako stružu

nebom. Tako je tiho. Nakon nekog vremena gotovo mi je teško to podnijeti.

Poželim vrištati iz sveg glasa. Poželim pjevati, vikati, udarati nogama, pljeskati,

napraviti bilo što da objavim svoju prisutnost. Razgovor s vojnikom bile su prve

riječi koje sam nakon nekoliko tjedana izgovorila naglas.

Žamor je zamro desetog dana nakon Dolaska. Sjedila sam na trećem satu i

slala Lizbeth zadnji sms koji ću ikad poslati. Ne sjećam se točno što sam

napisala.

Jedanaest je sati prijepodne. Topao sunčan dan ranog proljeća. Dan da

nešto črčkaš i sanjariš i poželiš da si bilo gdje drugdje osim na satu integrala i

derivacija kod gospođe Paulson.

Prvi val preplavio nas je bez mnogo buke. Nije bilo drame. Nije bilo šoka i

zaprepaštenja.

Svjetla su samo nestala.

Projektor gđe Paulson prestao je raditi.

Ekran mog mobitela zacrnio se.

Netko je zacvilio u zadnjim redovima. Klasika. Nije važno u koje se doba

dana to dogodi – čim nestane struje, netko tuli kao da se ruši kuća.

Gđa Paulson rekla nam je da ostanemo sjediti. To je još jedna stvar koju

ljudi rade kad nestane struje. Svi skoče da bi... što? Čudno je to. Toliko smo

naviknuti na struju da ne znamo što bismo kada je nestane pa tada skačemo ili

tulimo ili počnemo blebetati kao budale. Uhvati nas panika, kao da nam je netko

uskratio kisik. No, Dolazak je stvari učinio još gorima. Kad deset dana čekate

kao na iglama da se nešto dogodi, a ne događa se ništa, postanete nervozni.

I zato, kad su nas iskopčali, poludjeli smo malo više nego inače.

Svi su počeli govoriti u isto vrijeme. Kad sam rekla da mi ne radi mobitel,

svi su izvadili svoje krepane telefone. Neal Croskey, koji je sjedio otraga i

slušao iPod dok je gđa Paulson predavala, izvadio je slušalice iz ušiju i naglas se

zapitao zašto više nema glazbe.

Sljedeća stvar koju radimo kada nestane struje, nakon paničarenja, jest to

da odjurimo do najbližeg prozora. Ne znamo točno zašto. To je neka naša

potreba da vidimo što se događa. Svijet funkcionira u smjeru izvana prema

unutra. Dakle, ako nestane svjetla, pogledaš van.

No gđa Paulson, hodajući amo-tamo oko mase koja se sjatila na prozore:

„Tišina! Natrag na svoja mjesta. Dobit ćemo obavijest...“

I dobili smo je oko minutu kasnije, ali ne preko interkoma i ne od

zamjenika ravnatelja, gospodina Faulksa. Stigla je s neba, od njih, u obliku

Boeinga 727 koji se okretao oko svoje uzdužne osi jureći prema zemlji s visine

od tri tisuće metara dok nije nestao iza linije drveća i eksplodirao, izbacivši

vatrenu kuglu koja me podsjetila na „gljivu“ od atomske bombe.

Hej, Zemljani! Zabava je počela!

Očekivali biste kako će nas takav prizor natjerati da se zavučemo pod

klupe, ali nije. Sjatili smo se na prozor i pretraživali nebo bez oblaka da vidimo

taj leteći tanjur koji je oborio zrakoplov. Sigurno se radilo o letećem tanjuru.

Znali smo mi kako izvanzemaljci vode prvorazrednu invaziju. Leteći tanjuri

fijuču kroz atmosferu, eskadroni F-16 prate ih u stopu, a iz bunkera tutnje rakete

zemlja-zrak i svjetleći projektili. Na neki nestvaran i zapravo bolestan način

željeli smo vidjeti nešto takvo. To bi bila savršeno normalna invazija

izvanzemaljaca.

Čekali smo pokraj prozora pola sata. Nitko nije puno govorio. Gospođa

Paulson rekla nam je da se vratimo na mjesta. Ignorirali smo je. Prošlo je tek

trideset minuta od početka prvog vala, a društveni je poredak narušen. Ljudi su

stalno provjeravali svoje mobitele. Nismo mogli povezati pad aviona, nestanak

struje, mobitele koji ne rade i veliku kazaljku zidnog sata koja nepomično stoji

na broju dvanaest, a mala na jedanaest.

Tada su se otvorila vrata i gospodin Faulks rekao nam je da dođemo u

sportsku dvoranu. To mi se činilo stvarno pametnim – staviti nas sve na jedno

mjesto da izvanzemaljci ne moraju trošiti mnogo streljiva.

I tako smo odmarširali do dvorane i sjeli na tribine u gotovo potpunom

mraku dok se ravnatelj prešetavao gore-dolje, zastajući svako toliko da zaurla na

nas da budemo tiho i čekamo svoje roditelje.

A što je s onima koji su došli u školu autom? Zar oni ne mogu otići?

„Automobili vam neće raditi.“

Koji...? Kako on to misli, auti nam neće raditi?

Prošao je jedan sat, pa dva. Sjedila sam pokraj Lizbeth. Nismo puno

govorile, a kad smo razgovarale, šaptale smo. Nismo se bojale ravnatelja;

osluškivale smo. Nisam sigurna što, ali bilo je tiho kao prije nego što se nebo

otvori i obruši oluja.

„To bi moglo biti to“, prošaptala je Lizbeth. Nervozno je protrljala nos,

zarila svoje lakirane nokte u poblajhanu kosu i lupnula nogom. Jagodicom prsta

protrljala je kapak: baš je počela nositi leće i stalno su je žuljale.

„Nešto očito je“, šapatom sam odvratila.

„Mislim, to bi moglo biti to. To kao, ono, kraj.“

Stalno je vadila bateriju iz mobitela i vraćala je. Bolje i to nego ne raditi

ništa, pretpostavljam.

Počela je plakati. Uzela sam joj mobitel i primila je za ruku. Pogledala sam

uokolo. Nije bila jedina koja plače. Neki su se molili, a neki radili i jedno i

drugo, plakali i molili se. Nastavnici su se stisnuli na vratima, stvorivši ljudski

štit u slučaju da stvorenja iz svemira odluče provaliti.

„Toliko sam toga htjela napraviti“, rekla je Lizbeth. „Još nisam ni...“

Suzdržala je jecaj. „Znaš, ono.“

„Imam osjećaj da mnogi sada rade znaš, ono“, rekla sam. „Vjerojatno baš

ispod ovih tribina.“

„Misliš?“ Dlanom je obrisala obraze. „A što je s tobom?“

„U vezi sa znaš, ono?“ Nisam imala problema s razgovorom o seksu. Moj

je problem bio govoriti o seksu kada se on odnosio na mene.

„Ma znam da nisi znaš, ono. Zaboga! Ne govorim o tome.“

„Mislila sam da o tome razgovaramo.“

„Govorim o našim životima, Cassie! Isuse, ovo je možda i kraj svijeta, a

tebi je samo do govora o seksu!“

Istrgnula mi je svoj mobitel iz ruke i počela petljati s poklopcem za

bateriju.

„I baš bi mu zato trebala reći“, rekla je, igrajući se špagicama na kapuljači.

„Reći kome što?“ Znala sam što misli; samo sam odugovlačila.

„Benu! Trebaš mu reći što osjećaš, i to još od trećeg razreda.“

„Šališ se, je l’ da?“ Osjetila sam vrućinu u licu.

„A zatim trebaš spavati s njim.“

„Lizbeth, začepi.“

„Kad ti kažem.“

„Nije istina da od trećeg razreda želim spavati s Benom Parishom“,

prošaptala sam. Od trećeg razreda? Pogledala sam je da vidim sluša li me uopće.

Očito ne.

„Na tvome mjestu otišla bih do njega i rekla mu: ‘Mislim da je to to. Ovo je

kraj, i neka sam prokleta ako umrem u ovoj školskoj dvorani, a da nikada nisam

spavala s tobom’. I znaš što bih onda napravila?“

„Što?“ Jedva sam se suzdržala da se ne nasmijem zamišljajući njegov izraz

lica.

„Odvela bih ga van u cvijetnjak i poseksala se s njim.“

„U cvijetnjaku?“

„Ili u svlačionici.“ Mahala je rukom naokolo pokazujući na cijelu školu –

ili možda cijeli svijet. „Nije bitno gdje.“

„Svlačionica smrdi.“ Pogledala sam dva reda ispred sebe prema predivnom

profilu Bena Parisha. „Tako nešto događa se samo u filmovima“, rekla sam.

„Da, skroz je nezamislivo, za razliku od ovoga što se sada događa.“

Imala je pravo. Potpuno je nezamislivo i jedno i drugo: ulazak

izvanzemaljaca u naš svijet i Bena Parisha u mene.

„Mogla bi mu barem reći što osjećaš“, dodala je, čitajući mi misli.

Mogla bih, da, ali hoću li ikad, hm...

I nisam. Tada sam posljednji put vidjela Bena Parisha, dok je sjedio u

mračnoj i smrdljivoj školskoj dvorani (domaćem terenu Hawksa!) dva reda

ispred mene, i to samo njegov potiljak. Vjerojatno je poginuo u trećem valu, kao

i većina, a nikad mu nisam rekla što osjećam. Mogla sam. Znao je tko sam;

sjedio je iza mene na nekim satima.

On se toga vjerojatno ne sjeća, ali u višim razredima osnovne škole vozili

smo se istim autobusom i jedno sam ga popodne čula kako govori o svojoj maloj

sestri koja se rodila prethodnog dana pa sam se okrenula i rekla: „Moj brat rodio

se prošli tjedan!“ Odvratio je: „Stvarno?“ Nije to rekao sarkastično, nego kao da

misli kako se radi o zgodnoj slučajnosti, pa sam sljedećih mjesec dana vjerovala

da zbog beba među nama postoji neka posebna veza. Zatim smo bili u srednjoj

školi i on je postao najbolji krilni hvatač svog tima, a ja samo još jedna koja ga

je s tribina promatrala kako postiže pogotke. Viđala sam ga na satu ili na

hodniku i katkad sam se morala suzdržati da mu ne priđem i kažem: „Bok, ja

sam Cassie, djevojka iz autobusa. Sjećaš se beba?“

Što je najsmješnije, vjerojatno bi se sjetio. Ben Parish nije mogao biti samo

najzgodniji dečko u školi samo da bi mene mučio svojim savršenstvom, morao

je biti i jedan od najpametnijih, a jesam li spomenula da je bio pažljiv prema

malim životinjama i djeci? Njegova mlađa sestra bila je na rubu igrališta na

svakoj utakmici, a kad smo osvojili regionalnu ligu, Ben je otrčao ravno do nje,

podigao je na ramena i poveo povorku oko igrališta dok je ona mahala publici

kao kraljica koja se vratila kući.

Ah, da, ima još jedna stvar: njegov neodoljiv osmijeh. Bolje da šutim.

Nakon još sat vremena u mračnoj i zagušljivoj dvorani na vratima sam

ugledala svog oca. Mahnuo je kao da svakog dana dolazi po mene u školu da bi

me odveo kući nakon napada izvanzemaljaca. Zagrlila sam Lizbeth i rekla joj da

ću je nazvati čim prorade mobiteli. I dalje sam primjenjivala razmišljanje iz

vremena prije napada. Znate kako to ide: struja nestane, ali se uvijek vrati, stoga

sam je samo zagrlila i ne sjećam se da sam joj rekla da je volim.

Izišli smo van i upitala sam: „Gdje je auto?“

Otac reče da auto ne radi. Nijedan auto ne radi. Ulice su bile zakrčene

pokvarenim automobilima i autobusima i motorima i kamionima, nakupine

sudarenih olupina bile su na svakom uglu, auti su bili savijeni oko stupova,

stršali su iz zgrada. Puno je ljudi ostalo zaglavljeno nakon elektromagnetskog

udara; automatske brave nisu funkcionirale pa su se morali spasiti iz vlastitih

automobila ili čekati da ih netko spasi. Oni koji su bili ranjeni a mogli su se

kretati, odvukli su se do ruba ceste ili pločnika i čekali hitnu pomoć, no ona nije

dolazila jer su i vozila hitne pomoći, kao i vatrogasna i policijska vozila, bila

pokvarena. Sve što je radilo na akumulator, struju ili je imalo motor prestalo je

funkcionirati u jedanaest sati prijepodne.

Otac je govorio dok je hodao, čvrsto me držeći za ruku kao da se boji kako

bi se nešto moglo sjuriti s neba i oteti me.

„Ništa ne radi. Nema struje, nema telefona, vodovoda...“

„Vidjeli smo pad aviona.“

Kimnuo je. „Mislim da se sve srušilo. Sve što je letjelo nebom kad je

udarilo. Borbeni avioni, helikopteri, vojni transporteri...“

„Što je udarilo?“

„Elektromagnetski impuls. Proizvedi jedan dovoljno snažan i iskopčat ćeš

cijeli sustav: struju, komunikacije, promet. Ubit ćeš sve što leti ili se vozi.“

Od škole do kuće bila su dva i pol kilometra. Bila su to najduža dva i pol

kilometra koja sam ikad prohodala. Imali smo osjećaj kao da se preko svega

spustio nekakav zastor – zastor oslikan tako da izgleda baš kao ono što skriva.

Doduše, bilo je rupica kroz koje si mogao proviriti i vidjeti da je nešto strašno

naopako. Na primjer, svi ti ljudi koji su stajali pred svojim kućama držeći

telefone u rukama i gledajući u nebo, ili se saginjali nad haube svojih

automobila i petljali sa žicama jer to je ono što se radi kad ti auto krepa – petljaš

sa žicama.

„Ipak, dobro je“, reče on stišćući mi ruku. „Dobro je. Imamo dobre šanse

da sigurnosni sustavi nisu onesposobljeni, a i siguran sam da vlada ima rezervni

plan, zaštićene baze i tome slično.“

„A kako se ovo iskopčavanje uklapa u njihov plan da nam pomognu u

sljedećoj fazi naše evolucije?“

Zažalila sam zbog tih riječi čim sam ih izgovorila, ali bila sam histerična.

Nije mi uzeo za zlo. Pogledao me, utješno se nasmiješio i rekao da će sve biti u

redu, jer sam željela da to kaže i jer je on to htio reći i jer se to govori kad se

spušta zastor – govori se ono što publika želi čuti.

7

NEGDJE OKO PODNEVA zastala sam na svojoj misiji držanja obećanja da

popijem vode i pojedem Slim Jim. Svaki put kad pojedem paketić Slim Jima ili

konzervu sardina ili nešto drugo što ima ambalažu, pomislim: eto, sad je toga

jedan komad manje na svijetu. Griz po griz smanjujem dokaze o našem

postojanju.

Odlučila sam da ću jednoga od ovih dana skupiti hrabrosti uloviti jedno

pilence i zavrnuti mu taj primamljivi vrat. Ubila bih za cheeseburger. Stvarno.

Da naiđem na nekoga tko jede cheeseburger, ubila bih ga zbog toga.

Ima puno krava. Mogla bih jednu upucati i rastranširati lovačkim nožem.

Prilično sam sigurna da mi ne bi bio problem zaklati kravu, no bilo bi je teško

pripremiti. Paljenje vatre, čak i po danu, taj bi ih čas pozvalo na piknik.

Desetak metara ispred mene travom preleti sjena. Trznem glavom unatrag i

snažno se udarim u Hondu Civic na koju sam se bila naslonila dok sam uživala u

zalogaju. Nije to bila izviđačka letjelica. Bila je to ptica, galeb koji je klizio

nebom jedva pomičući ispružena krila. Protrnem od gađenja. Mrzim ptice.

Nisam ih mrzila prije Dolaska, nisam poslije prvog vala, nisam ni nakon drugog

vala, koji me ustvari nije toliko pogodio, no poslije trećeg vala sam ih mrzila.

Nisu one bile krive, znala sam to. Osjećala sam se kao čovjek koji, stojeći ispred

streljačkog voda, mrzi metke, ali nisam si mogla pomoći.

Smrdljive ptičurine.

8

NAKON TRI DANA provedena na cesti zaključila sam da su auti životinje u

čoporu.

Vrebaju u skupinama. Umiru u gomilama; gomilama razbijenim u

sudarima, naglo zaustavljenim gomilama. Iz daljine blistaju kao dragulji, a

potom gomile odjednom nestaju. Cesta je miljama prazna. Tu smo samo ja i

asfaltna rijeka koja se probija kroz drvored poluogoljelih stabala čije se

smežurano lišće očajnički drži tamnih grana. Tu smo cesta, golo nebo, visoka

smeđa trava i ja.

Ti su pusti dijelovi najgori. Automobili pružaju zaklon i konak. Spavam u

neoštećenim autima (još nisam naišla na zaključan auto) – ako se to može

nazvati spavanjem. Ustajao, zagušljiv zrak; prozore ne smiješ odškrinuti, a

ostaviti otvorena vrata ne dolazi u obzir. Muči me glad. I crne misli. Sama,

sama, sama.

I najgora od strašnih misli koje me proganjaju noću:

Ja nisam dizajner izvanzemaljskih bespilotnih letjelica, ali da ih moram

napraviti, uređaj za otkrivanje sigurno bi bio dovoljno osjetljiv da primijeti

toplinu tijela kroz krov automobila. Uvijek isto: čim bih počela tonuti u san,

vidjela bih kako se otvaraju sva četvera vrata i deseci ruku pokušavaju me

dohvatiti, ruku koje pripadaju nekim ramenima, koje pripadaju kome već. I

zatim se budim, petljam nešto s M16, izvirujem preko stražnjeg sjedala,

okrećem se za 360° i osjećam kao u klopci i više nego slijepa iza tih zamagljenih

stakala.

Sviće. Čekam da se digne jutarnja magla, zatim otpijem gutljaj vode,

operem zube, provjerim oružje, prebrojim zalihe i opet se vraćam na cestu.

Gledam gore, gledam dolje, gledam okolo. Ne zadržavati se kod izlaza. Voda je

zasad dobra. Nema šanse da se približim gradu ako ne moram.

Zbog više razloga.

Znate li kako ćete znati da se približavate gradu? Po smradu. Grad ćete

namirisati kilometrima unaprijed.

Smrdi po dimu. I kanalizaciji. I smrti.

U gradu je teško napraviti dva koraka a da se ne spotakneš o neko truplo.

Smiješno je to: i ljudi umiru u gomilama.

Cincinnati sam namirisala oko kilometar i pol prije nego što sam uočila

znak za izlaz. Široki stup dima sporo se uzdizao prema vedrom nebu.

Cincinnati je u plamenu.

Ne čudi me to. Poslije trećeg vala ono što ste najčešće nalazili u gradovima,

osim leševa, bili su požari. Jedan jedini grom znao je uništiti po deset blokova

kuća. Nije bilo nikoga da gasi požare.

Oči mi počinju suziti. Smrad Cincinnatija tjera me na povraćanje. Zastajem

tek toliko da preko usta i nosa svežem neku krpu, a zatim ubrzavam korak.

Skidam pušku s ramena i držim je u naručju dok marširam. Imam loš

predosjećaj u vezi sa Cincinnatijem. Probudio se onaj stari glasić u mojoj glavi.

Požuri, Cassie. Požuri!

A tada, negdje između izlaza 17 i 18, naišla sam na tijela.

9

TROJE IH JE, nisu na gomili kao ljudi u gradu, već razmaknuti duž zelenog

pojasa. Prvi je stariji čovjek, star kao moj otac. Nosi plave traperice i trenirku

Bengalsa. Leži okrenut licem prema dolje, raširenih ruku. Ubijen je metkom u

potiljak.

Desetak koraka dalje nalazi se drugo tijelo. Mlađa žena, malo starija od

mene i obučena u mušku pidžamu i majicu marke Victoria’s Secret. Tamno

crveni trag u kratkoj kosi. Na lijevom kažiprstu prsten s lubanjom. Crni lak za

nokte, prilično oguljen. I rupa od metka u potiljku.

Još par koraka i tu je treće tijelo. Klinac star jedanaest ili dvanaest godina.

Nove novcate bijele visoke košarkaške tenisice. Crna majica. Teško je reći kako

mu je izgledalo lice.

Ostavila sam klinca i vratila se do žene. Kleknula sam u visoku smeđu

travu pokraj nje, taknula joj blijedi vrat. Još je topla.

O, ne. Ne, ne, ne.

Otrčala sam natrag do prvog tijela. Kleknula sam, dodirnula mu ispruženi

dlan, pogledala krvavu rupu na potiljku. Sjaji se. Još je mokro.

Sledila sam se. Iza mene – cesta. Ispred mene – još ceste. Desno od mene –

drveće. Lijevo od mene – još drveća. Gomile auta na traci koja vodi na jug,

najbliža hrpa oko trideset metara dalje. Nešto mi kaže da pogledam gore, ravno

gore.

Tamnosiva mrlja na podlozi zasljepljujuće jesenske modrine.

Nepomična.

Zdravo, Cassie. Zovem se gospodin Izviđač. Drago mi je što smo se

upoznali!

Ustala sam i tog istog trena kad sam ustala (da sam ostala tamo sleđena,

gospodin Bengals i ja imali bismo jednake rupe), nešto mi se zabilo u nogu;

oštar udarac tik iznad koljena oborio me s nogu pa sam se izvalila ravno na

stražnjicu.

Nisam čula pucanj. Čuo se prohladan vjetar u travi, moj ugrijani dah ispod

krpe i šum krvi u mojim ušima – to je sve što se čulo prije nego što me metak

pogodio.

Puška s prigušivačem.

Logično. Naravno da upotrebljavaju prigušivače, a i ime koje sam za njih

smislila savršeno im odgovara: Ušutkivači. Ime koje odgovara opisu posla.

Nešto preuzme kontrolu nad nama kad se suočimo sa smrću. Prednji dio

mozga odustaje, predaje kontrolu najstarijem dijelu našeg bića, dijelu koji brine

o kucanju srca i disanju i treptanju, dijelu koji nam je priroda najprije napravila

da bi nas održao na životu, dijelu koji rasteže vrijeme kao da je divovska

karamela pa nam se sekunda čini kao sat, a minuta dulja nego ljetno popodne.

Bacila sam se naprijed po pušku – ispala mi je kad mi se metak zabio u

nogu – a tlo ispred mene eksplodira, zasuvši me komadićima trave i grumenjem

zemlje i šljunka.

Dobro, zaboravi M16.

Iz pojasa sam izvukla luger i takoreći trkom odskakutala, ili skakućući

otrčala, do najbližeg auta. Nisam osjećala osobitu bol – iako sam slutila da ćemo

se kasnije jako dobro upoznati – ali kad sam stigla do auta, starijeg modela

Buicka, osjetila sam da su mi se hlače natopile krvlju.

U trenutku kad sam se sagnula, rasprsnulo se prednje staklo. Na leđima

sam se brzo zavukla skroz pod auto. Ne bi se baš moglo reći da sam velika, ali

jedva sam stala, nije bilo prostora da se okrenem na trbuh ni na drugu stranu ako

se pojavi slijeva.

Stjerana u kut.

Pametno, Cassie, strašno pametno. Sve petice u prošlom semestru? Na

popisu za pohvalu? Ooodlično.

Trebala si ostati u onoj svojoj šumi, u svom šatorčiću sa svojim knjigicama

i svojim slatkim malim uspomenama. Kad bi došli po tebe, barem bi imala

prostora za bježanje.

Minute sporo prolaze. Ležim na leđima i krvarim po hladnom betonu.

Okrećem glavu udesno, ulijevo, podižem je centimetar da pogledam u smjeru

svojih stopala prema stražnjem dijelu auta. Gdje li je, dovraga? Zašto mu toliko

treba? A tada mi sine!

Ima snajper velikog dometa, sigurno, što znači da je mogao biti više od

osamsto metara daleko kad je pucao, a što također znači i da imam više vremena

nego što sam isprva mislila; vremena da smislim nešto drugo osim cmizdrave,

očajničke, nesuvisle molitve.

Daj da nestane. Neka to brzo obavi. Pusti me da živim. Neka završi...

Nekontrolirano se tresem. Znojim se pa se smrzavam.

Padaš u šok. Razmišljaj, Cassie.

Razmišljaj.

Za to smo stvoreni. Zbog toga smo ovdje gdje jesmo. Zbog toga imam

ovdje ovaj auto ispod kojeg se mogu sakriti.

Ljudi smo, a ljudi razmišljaju. Planiraju, sanjaju, a zatim snove ostvaruju.

Ostvari to, Cassie.

Ako se ne spusti na tlo, neće moći do mene, a kad se spusti... kad sagne

glavu da me pogleda... kad pruži ruku da dohvati moj gležanj i izvuče me van...

Ne. Prepametan je za to. Pretpostavit će da sam naoružana. Neće riskirati.

Ne kažem da je Ušutkivačima bitno hoće li živjeti ili umrijeti... ili im je ipak

bitno? Znaju li oni što je strah? Ne vole život, vidjela sam dovoljno dokaza za

to, ali vole li svoj život više nego što vole oduzeti tuđi?

Vrijeme sporo prolazi. Minuta je dulja od godišnjeg doba. Zašto ga nema

tako prokleto dugo?

Ovo je sada svijet mogućnosti: ili-ili. Ili će doći dovršiti posao ili neće, ali

mora ga dovršiti, zar ne? Nije li zbog toga ovdje? Nije li to cijela jebena poanta?

Ili-ili: ili ću trčati, odnosno skakutati ili puzati ili se kotrljati, ili ću ostati

ispod ovog auta i iskrvariti. Ako riskiram bijeg, bit ću laka meta. Neću preživjeti

dva koraka. Ako ostanem, ista stvar, samo bolnija, strašnija i puno, puno

dugotrajnija.

Pred očima mi iskaču i plešu crne točke. Ne mogu udahnuti dovoljno zraka.

Podigla sam lijevu ruku i strgnula krpu s lica.

Krpa.

Cassie, ti si glupača.

Položila sam pištolj pokraj sebe. To je najteže – natjerati se da pustim

pištolj.

Podignula sam nogu i ispod nje podvukla krpu. Ne mogu podići glavu i

vidjeti što radim. Kroz more crnih točkica buljim u Buickovu prljavu utrobu dok

spajam dva kraja, učvršćujem ih što bolje mogu i petljam oko čvora. Spustila

sam ruku i pregledala ranu prstima. I dalje krvari, ali to je kapanje u usporedbi s

liptanjem prije nego što sam podvezala ranu.

Uzimam pištolj. Bolje je. Vid mi je malo bistriji i nije mi više tako hladno.

Pomaknula sam se nekoliko centimetara ulijevo; ne volim ležati u svojoj krvi.

Gdje je? Imao je dovoljno vremena ovo završiti...

Osim ako nije završio.

Ukočila sam se. Na nekoliko sekundi potpuno sam zaboravila disati.

Neće doći. Neće doći jer ne mora. Zna da se nećeš usuditi izići, a ako ne

iziđeš i ne potrčiš, nećeš se izvući. Zna da ćeš umrijeti od gladi ili iskrvariti ili

dehidrirati.

On zna isto što i ti: bježati = umrijeti, ne bježati – umrijeti.

Vrijeme mu je da se prebaci na sljedećeg.

Ako sljedeći postoji.

Ako ja nisam zadnja.

Ma daj, Cassie. Od sedam milijardi da u pet mjeseci ostane samo jedan?

Nisi posljednja, a čak i da jesi posljednje ljudsko biće na Zemlji, osobito ako

jesi, ne možeš dopustiti da to ovako završi. Zarobljena ispod prokletog Buicka,

krvareći dok ne ostaneš bez krvi – zar će čovječanstvo otići na takav način?

Dovraga, neće.

10

PRVI VAL odnio je pola milijuna života.

Drugi val daleko je nadmašio taj broj.

Ako niste znali, živimo na nemirnom planetu. Kontinenti su smješteni na

kamenim površinama koje se nazivaju tektonskim pločama, a one plutaju na

moru rastaljene lave. Ploče stalno stružu jedna o drugu, pritišću jedna drugu i

udaraju se te stvaraju strašan pritisak. Pritisak s vremenom raste i raste sve dok

se ploče ne pomaknu i oslobode golemu količinu energije u obliku potresa. Ako

se jedan od tih potresa dogodi duž rasjeda koji obrubljuje svaki od kontinenata,

udar će izazvati superval koji se naziva tsunami.

Više od 40% svjetskog stanovništva živi unutar 90 kilometara od neke

obale. To su tri milijarde ljudi.

Drugi su samo trebali stvoriti kišu.

Uzmite metalnu šipku dugačku kao dva nebodera Empire State Building i

triput toliko tešku. Postavite je iznad jednog od rasjeda. Pustite je da padne iz

gornjeg sloja atmosfere. Ne treba vam nikakav pogon ni navođenje, samo je

pustite da padne. Zahvaljujući gravitaciji, kad stigne do površine, imat će brzinu

od 70 000 km/h, što je dvadeset puta brže od ispaljenog metka.

Udarit će u površinu silom milijardu puta jačom od bombe bačene na

Hirošimu.

Pa-pa, New Yorku. Zbogom, Sydneyju. Zbogom, Kalifornijo,

Washingtonu, Oregone, Aljasko, Britanska Kolumbijo. Doviđenja istočnoj obali.

Japan, Hong Kong, London, Rim, Rio.

Bilo nam je drago. Nadamo se da ste se dobro proveli!

Prvi je val završio za nekoliko sekundi.

Drugi je trajao malo dulje, jedan dan.

Treći val? Taj je potrajao – dvanaest tjedana. Dvanaest tjedana da bi ubili...

pa, otac je izračunao 97% nas koji nismo imali sreće pa smo preživjeli prva dva

vala.

Devedeset i sedam posto od četiri milijarde? Sami izračunajte.

Nakon toga carstvo izvanzemaljaca spustilo se u svojim letećim tanjurima i

otvorilo paljbu, je li tako? A zemaljski narodi ujedinili su se pod jednim

stijegom da odigraju bitku Davida protiv Golijata. Naši tenkovi protiv vaših

lasera. Ožeži!

Nismo bili te sreće, a oni nisu bili tako glupi.

Kako uništiti gotovo četiri milijarde ljudi u tri mjeseca?

Ptice.

Koliko na svijetu ima ptica? Želite pogađati? Milijun? Milijarda? A što

kažete na više od tri stotine milijardi? To je otprilike sedamdeset i pet ptica za

svakog muškarca, ženu i dijete koji su preživjeli prva dva vala.

Na svakom kontinentu ima tisuće vrsta ptica, a ptice ne poznaju granice. I

puno kakaju. Pet ili šest puta dnevno. To je više od bilijun malih projektila koji

nas zasipaju svakoga dana.

Ne možete smisliti djelotvorniji način širenja virusa koji ima stopu

smrtnosti 97%.

Otac je mislio da su sigurno uzeli nešto poput virusa Zair, vrste iz roda

virusa ebole, i genetski ga izmijenili. Ebola se ne prenosi zrakom, ali promijeni

jedan protein i moći će se širiti zrakom kao i gripa. Ovaj virus napada pluća.

Počnete jako kašljati, dobijete temperaturu. Boli vas glava – jako. Počnete

iskašljavati kapljice krvi zaražene virusom. Virus zahvaća jetru, bubrege,

mozak. Sada ih u vama ima oko milijardu. Postali ste virusna bomba, a kad

eksplodirate, virusom razarate sve oko sebe. To zovu iskrvarenjem. Poput

štakora koji bježe s broda koji tone, virus bježi kroz svaku pukotinu: usta, nos,

uši, stražnjicu, pa čak i oči. Doslovno vam cure krvave suze.

Imali smo za to razna imena: crvena smrt ili krvava kuga, pošast, crveni

tsunami, četvrti jahač. Kako god to nazvali, nakon tri mjeseca devedeset i

sedmero od svakih stotinu ljudi bilo je mrtvo.

Mnogo je to krvavih suza.

Vrijeme kao da je prolazilo unatrag. Prvi val vratio nas je u osamnaesto

stoljeće, a sljedeća dva poslala su nas u kameno doba.

Opet smo bili lovci i sakupljači hrane, nomadi, dno piramide, ali nismo bili

spremni prestati se nadati. Ne još.

Još nas je bilo dovoljno da se borimo.

Nismo im se mogli otvoreno suprotstaviti, ali mogli smo voditi gerilski rat.

Mogli smo se okomiti na njihove izvanzemaljske guzice iz nepredviđenih

smjerova. Imali smo dovoljno pušaka i streljiva, pa čak i nešto vozila koja su

preživjela prvi val. Vojska je bila razbijena, ali i dalje je na svakom kontinentu

bilo funkcionalnih jedinica. Bilo je bunkera i pećina i podzemnih baza u kojima

bismo se mogli godinama skrivati. Vi izvanzemaljci budite Amerika, a mi ćemo

biti Vijetnam.

Drugi su rekli: dobro, može.

Mislili smo da su nas zasuli svime što su imali, ili barem onim najgorim,

jer bilo je teško zamisliti nešto gore od crvene smrti. Mi koji smo preživjeli treći

val, mi s urođenim imunitetom na tu bolest, pognuli smo glave, prikupili zalihe i

čekali da nam odgovorni kažu što da radimo. Znali smo da postoji netko

odgovoran jer bi povremeno nebom protutnjio kakav borbeni avion, a čuli smo i

nešto poput oružanih borba u daljini i grmljavinu aviona za prijevoz trupa

odmah iza horizonta.

Moja je obitelj, čini se, imala više sreće nego većina drugih. Četvrti jahač

odjahao je s majkom, ali smo otac, Sammy i ja preživjeli. Otac se hvalio našim

superiornim genima, što nije nešto što bi trebalo raditi: nalaziti se na vrhu

gomile od gotovo sedam milijardi mrtvih i hvalisati se. On je samo bio kakav je

i uvijek te je pokušavao uoči istrebljenja ljudske vrste isplesti najbolju priču.

Nakon crvenog tsunamija većina gradova i mjesta bili su napušteni. Nije

bilo struje, nije bilo vodovoda, sve vrijedno u trgovinama odavno je bilo

opljačkano. U nekim ulicama kanalizacija je bila tri prsta duboka. Požari

izazvani ljetnim grmljavinama bili su česta pojava.

Bio je tu i problem s tijelima jer ih je bilo posvuda: u kućama, zaklonima,

bolnicama, stanovima, poslovnim zgradama, školama, crkvama, sinagogama i

skladištima.

Postoji krajnja točka izdržljivosti nakon koje priznajete poraz pred samom

količinom umiranja. Ne možete dovoljno brzo zakopati ili spaliti tijela. Tog ljeta

kad je izbila Epidemija bilo je brutalno vruće i smrad trulog mesa visio je u

zraku poput nevidljive otrovne magle. Namakali smo trake tkanine u parfem i

vezali ih preko usta i nosa, a vonj bi se do večeri uvukao u materijal tako da nisi

imao izbora nego sjediti i trpjeti mučninu sve dok se, začudo, ne bi naviknuo.

Treći val proveli smo čekajući zabarikadirani u kući. Djelomično zbog

karantene, djelomično zbog toga što su neki prilično udareni ljudi tumarali

ulicama, provaljivali u kuće i palili ih, ubijali, silovali i pljačkali, djelomično

zato što smo bili nasmrt preplašeni čekajući što će se sljedeće dogoditi, no

najviše zbog toga što otac nije htio ostaviti majku. Bila je prebolesna da bi

putovala, a on se nije mogao natjerati da je ostavi.

Rekla mu je da ide, da je ostavi. Ionako će umrijeti. No nije se radilo samo

o njoj nego i o meni i Sammyju, o tome da budemo na sigurnom, o budućnosti i

nenapuštanju nade da će sutra biti bolje nego što je danas.

Otac joj nije proturječio, ali nije ju ni ostavio. Čekao je neizbježno, brinuo

je da joj bude što udobnije i proučavao karte, radio popise te sakupljao zalihe.

Tada ga je otprilike ulovila ona ideja s gomilanjem knjiga i ponovnom

izgradnjom civilizacije. Onih večeri kad nebo nije bilo potpuno prekriveno

dimom, odlazili bismo u dvorište iza kuće i naizmjenično gledali kroz moj stari

teleskop kako matični brod dostojanstveno plovi Mliječnom stazom. Zvijezde su

sada bile sjajnije, blistavo sjajne, bez čovjekova svjetla da ih prigušuje.

„Što čekaju?“ pitala bih ga. I dalje sam očekivala, kao i svi ostali, leteće

tanjure, mehaničke pauke i laserske topove. „Zašto jednostavno ne završe s

tim?“

Otac bi zavrtio glavom. „Ne znam, sunašce“, rekao bi. „Možda je gotovo.

Možda cilj nije da nas sve ubiju, već da nas samo razrijede na neki broj kojim

mogu upravljati.“

„I što onda? Što žele?“

„Mislim da je bolje pitati što trebaju“, rekao je blago, kao da mi priopćava

neku jako lošu vijest. „Vrlo su oprezni, znaš.“

„Oprezni?“

„Da ne oštete više nego što je apsolutno nužno. Zbog toga su ovdje, Cassie.

Treba im Zemlja.“

„No ne i mi“, prošaptala sam. Skoro sam pukla – opet. Valjda već milijunti

put.

Stavio mi je ruku na rame, uistinu vjerojatno već milijunti put, i rekao:

„Imali smo priliku i nismo baš dobro upravljali svojim nasljeđem. Kladim se da,

kad bismo se nekako mogli vratiti i popričati s dinosaurima prije pada

asteroida...“

U tom sam ga času iz sve snage udarila šakom i otrčala unutra.

Ne znam gdje je gore, unutra ili vani. Vani se osjećaš potpuno izložen,

stalno pod prismotrom, gol ispod golog neba, a unutra je vječni sumrak. Prozori

zabijeni daskama kroz koje danju ne prodire sunce. Uvečer imamo svijeće, ali

sve ih je manje. Ne možemo upotrijebiti više od jedne u svakoj sobi pa tamne

sjene vrebaju u nekad poznatim kutovima.

„Što je bilo, Cassie?“ Sammy. Pet godina, predivan, velikih smeđih očiju

plišanog medvjedića, drži još jednog člana obitelji s velikim smeđim očima,

onog punjenog slamom, kojeg sam sad utrpala na dno ruksaka.

„Zašto plačeš?“

Vidjevši moje suze, i on je počeo plakati.

Projurila sam kraj njega prema sobi šesnaestogodišnjeg ljudskog dinosaura

zvanog Cassiopeia Sullivanus extinctus. Potom sam se vratila do njega. Nisam

ga mogla ostaviti uplakanog. Postali smo prilično bliski otkad se majka

razboljela. Skoro svake noći ružni snovi natjerali bi ga da dođe u moju sobu pa

bi mi se uvukao u krevet, naslonio lice na prsa i katkad me zabunom zvao

mama.

„Jesi li ih vidjela, Cassie? Je l’ dolaze?“

„Ne, mali moj“, rekla sam i obrisala mu suze. „Nitko ne dolazi.“

Ne još.

11

MAJKA JE UMRLA JEDNOG UTORKA.

Otac ju je zakopao u vrtu, u ružičnjaku. Zamolila ga je to prije nego što je

umrla. Na vrhuncu Epidemije, kad su svakoga dana umirale stotine ljudi, većinu

tijela prenosili su na rub grada i spaljivali. Umirući gradovi bili su okruženi

lomačama mrtvih koje su stalno tinjale.

Rekao mi je da ostanem sa Sammyjem, sa Sammyjem koji se pretvorio u

zombija, povlačio se uokolo otvorenih usta ili sisajući palac kao da opet ima

dvije godine, čije su oči plišanog medvjedića imale prazan pogled. Samo

nekoliko mjeseci prije majka ga je ljuljala na ljuljački, vodila ga na karate, prala

mu kosu, plesala s njim na njegovu najdražu pjesmu. Sad je bila umotana u

bijelu plahtu i na očevu ramenu išla prema vrtu.

Kroz kuhinjski prozor vidjela sam oca kako kleči pokraj plitkog groba.

Pognuo je glavu. Ramena su mu se trzala. Od Dolaska ga nisam vidjela da je

ikad izgubio kontrolu nad sobom. Situacija je bila sve lošija i baš kad pomisliš

da ne može biti gore, postane još gore, ali otac se nikad nije uspaničio. Čak i kad

je majka imala prve simptome zaraze, ostao je smiren, osobito pred njom. Nije

govorio o onome što se odvijalo izvan zabarikadiranih vrata i prozora. Stavljao

joj je mokre krpe na čelo. Kupao ju je, presvlačio, hranio. Nikad ga nisam

vidjela da pred njom plače. Dok su se neki ljudi ubijali, vješali, gutali šake

tableta i bacali s visokih mjesta, otac se odupirao mračnoj strani.

Pjevao joj je i ponavljao glupe viceve koje je čula tisuću puta, i lagao je.

Lagao je onako kako ti roditelji lažu, dobre laži koje ti pomažu da zaspiš.

„Čuo sam još jedan avion danas. Zvučao je kao borbeni, znači da je nešto

ipak preživjelo.“

„Temperatura ti je malo pala, a i oči su ti danas bistrije. Možda to nije to.

Možda je samo obična gripa.“

U posljednjim satima brisao je njene krvave suze.

Pridržavao ju je dok je povraćala crnu viroznu masu u koju joj se pretvorio

želudac.

Doveo je mene i Sammyja u sobu da se oprostimo.

„U redu je“, rekla je Sammyju. „Sve će biti u redu.“

Meni je rekla: „Cassie, on te sada treba. Brini o njemu. Brini o svom ocu.“

Rekla sam joj da će ozdraviti. Neki su ljudi ozdravili. Razboljeli su se, a

zatim se virus iznenada povukao. Nitko nije znao zašto. Možda mu se nije dopao

njihov okus. Ni ja nisam rekla da će ozdraviti da bih je ohrabrila. Ja sam to

stvarno vjerovala. Morala sam vjerovati.

„Ti si im sve što imaju“, rekla je. Zadnje riječi koje mi je uputila.

Posljednji je otišao um, otplavljen crvenim vodama tsunamija. Virus je

preuzeo potpunu kontrolu. Neke bi ljude uhvatilo ludilo kad bi im od virusa

uskuhao mozak. Udarali bi oko sebe, grebli, tukli nogama, grizli, kao da nas je

virus i trebao i mrzio pa nije mogao dočekati da nas se riješi.

Majka je gledala oca i nije ga prepoznala. Nije znala gdje je, tko je, što joj

se događa. Imala je taj neki stalan jezivi smiješak na licu, raspucale usne

odmaknute od krvarećih desni, zube umrljane krvlju. Iz usta su joj izlazili

zvukovi, ali to nisu bile riječi. Mjesto u mozgu koje je slagalo riječi bilo je

prepuno virusa, a virus nije znao govoriti – znao je samo kako se namnožiti.

I tada je majka umrla u ludilu trzaja i grgljavih jauka, a njeni nepozvani

gosti šikljali su iz svakog otvora jer s njom su bili gotovi, iskoristili su je,

vrijeme je bilo da ugase svjetla i potraže novi dom.

Otac ju je posljednji put okupao, počešljao. Iščetkao joj je skorenu krv sa

zuba. Kad nam je došao reći da je otišla, bio je smiren. Nije izgubio kontrolu.

Držao me dok sam ja pucala po šavovima.

Sad ga promatrao kroz kuhinjski prozor. Klečeći pokraj nje u ružičnjaku,

misleći da ga nitko ne vidi, pustio je slamku za koju se držao, olabavio povez

koji ga je sve ovo vrijeme čvrsto držao dok su drugi padali u provaliju.

Provjerila sam je li Sammy dobro i izišla van. Sjela sam kraj njega, stavila

mu ruku na rame. Kad sam ga prošli put dotaknula, bilo je to šakom i mnogo

grublje. Nisam ništa govorila, a nije ni on, dugo.

Nešto mi je tutnuo u ruku – majčin vjenčani prsten. Rekao je kako bi ona

htjela da ga imam.

„Cassie, odlazimo. Sutra ujutro.“

Kimnula sam. Znala sam da je ona jedini razlog zašto smo još ovdje. Tanke

stabljike ruža poskakivale su i njihale se kao da oponašaju moju potvrdu. „Kamo

idemo?“

„Daleko.“ Pogledao je oko sebe, a oči su mu bile raširene i uplašene. „Više

nije sigurno.“

Da, pomislim. Zar je ikad bilo?

„Vojna zrakoplovna baza Wright-Patterson udaljena je malo više od 160

kilometara. Ako se požurimo i vrijeme nas posluži, možemo biti tamo za pet ili

šest dana.“

„I što onda?“ Drugi su nas naučili da tako razmišljamo: dobro, to je to, a

što dalje? Nadala sam se da će mi otac reći. Bio je najpametniji čovjek kojeg

sam poznavala. Ako on nije imao odgovor, tada ga nitko nije imao. Ja sigurno

nisam. I definitivno sam željela da ga on ima. Trebalo mi je to.

Odmahnuo je glavom kao da ne razumije pitanje.

„Što ima u Wright-Pattersonu?“ upitala sam.

„Ne znam ima li ičega.“ Pokušao se nasmiješiti i napravio je grimasu, kao

da ga je osmijeh zabolio.

„Zašto onda idemo?“

„Idemo jer ne možemo ostati ovdje“, protisnuo je kroz zube, „a ako ne

možemo ostati ovdje, moramo otići nekamo drugamo. Ako je negdje ostala

nekakva vlast...“

Odmahnuo je glavom. Nije zbog toga izišao van. Izišao je pokopati svoju

ženu.

„Idi u kuću, Cassie.“

„Pomoći ću ti.“

„Ne trebam tvoju pomoć.“

„Ona je moja majka. I ja sam je voljela. Molim te, daj da ti pomognem.“

Opet sam plakala. Nije vidio. Nije me gledao, a nije gledao ni nju. Nije, ustvari,

ni u što gledao. Postojala je ta nekakva crna rupa na mjestu gdje se prije nalazio

svijet i oboje smo padali prema njoj. Za što da se držimo? Povukla sam mu ruku

s majčina tijela, pritisnula je na svoje lice i rekla mu da ga volim i da ga mama

voli te da će sve biti u redu, pa je crna rupa izgubila djelić svoje snage.

„Idi u kuću, Cassie“, blago je rekao. „Sammy te treba više nego ona.“

Otišla sam u kuću. Sammy je sjedio na podu svoje sobe i igrao se uništenja

Zvijezde smrti svojom borbenom svemirskom letjelicom X-wing. „Vruuuuuum,

vruuuuuuum. Crveni, krećem u napad!“

Istodobno je otac vani klečao u svježe prekopanoj zemlji. Smeđa zemlja,

crvena ruža, sivo nebo, bijela plahta.

12

MISLIM da sada trebam pričati o Sammyju.

Ne znam kako da drugačije opišem to mjesto.

Kad kažem to mjesto, mislim na prvi centimetar izvan zaklona, na mjesto

gdje je sunce obasjalo moje izguljeno lice kad sam ispuzala ispod Buicka. Prvi

centimetar bio je najteži. Najdulji centimetar u svemiru. Centimetar koji se

protezao tisuću kilometara.

To je ono mjesto na autocesti na kojem sam se okrenula da se suočim s

neprijateljem kojeg nisam mogla vidjeti.

To je ona jedna stvar koja mi je pomogla da potpuno ne poludim, stvar koju

mi Drugi nisu mogli oteti nakon što su mi oteli sve ostalo.

Sammy je razlog zbog kojeg nisam odustala, zbog kojeg nisam ostala ispod

tog auta i čekala kraj.

Posljednji sam ga put vidjela kroz stražnji prozor školskog autobusa, čela

pritisnutog na staklo, kako mi maše i smiješi se, kao da ide na izlet: uzbuđen,

nervozan, nimalo uplašen. Pomoglo je to što je bio s drugom djecom. I bio je u

školskom autobusu, što je bilo tako normalno. Ima li što svakodnevnije od

velikog žutog školskog autobusa? To je ustvari tako uobičajeno da smo se

šokirali kad smo ih ugledali kako ulaze u izbjeglički logor nakon posljednja

četiri mjeseca strahota. Bilo je to kao da vidimo McDonald’s na Mjesecu.

Potpuno uvrnuto i suludo i nešto čega jednostavno ne bi trebalo biti.

Bili smo u logoru tek nekoliko tjedana. Od pedesetak ljudi koji su se ondje

nalazili mi smo bili jedina obitelj. Svi ostali bili su udovice, udovci ili siročad.

Posljednji preživjeli u svojim obiteljima, neznanci prije dolaska u logor.

Najstariji je imao negdje više od šezdeset. Sammy je bio najmlađi, ali bilo je još

sedmero djece, od kojih sam samo ja imala više od četrnaest godina.

Logor se nalazio tridesetak kilometara istočno od mjesta gdje smo živjeli,

sklepan u šumi za vrijeme trećeg vala kao poljska bolnica nakon što su one u

gradu postale prepunjene. Zgrade su bile nabijene jedna na drugu, izgrađene od

ručno piljenih trupaca i spašenog lima – jedan glavni odjel za zaražene i manja

brvnara za dva liječnika koji su se brinuli o umirućima dok crveni tsunami nije i

njih povukao na dno. Imali smo i ljetni vrt te sustav za skupljanje kišnice za

pranje i kupanje i piće.

Jeli smo i spavali u velikoj brvnari. Ovdje je iskrvarilo između pet i šest

stotina ljudi, ali pod i zidovi bili su izbijeljeni, a poljski kreveti na kojima su

umrli spaljeni. I dalje se osjećao slabašan miris Epidemije (pomalo nalik na

kiselo mlijeko), a izbjeljivao nije uklonio sve tragove krvi. Zidovi su bili

prekriveni uzorcima kapljica, a pod mrljama u obliku srpa. Bilo je kao da živimo

u kakvoj apstraktnoj 3D slici.

Manja je brvnara služila kao skladište i oružarnica. Konzervirano povrće,

mesni proizvodi, suha hrana i osnovne namirnice, na primjer sol. Sačmarice,

pištolji, poluautomatske puške, čak i nekoliko signalnih pištolja. Svi su bili

naoružani do zuba; Divlji zapad se ponavlja.

Iza nastambi, nekoliko stotina metara dalje, iskopali su u šumi plitku jamu.

Služila je za spaljivanje tijela. Nismo smjeli tamo ići pa je nas nekoliko starijih,

naravno, išlo. Bio je tu jedan ljigavac imenom Crisco, nazvan tako valjda zbog

dugačke zalizane kose. Crisco je imao trinaest godina i bio je lovac na trofeje.

On bi doslovno ugazio u pepeo i prekopavao ga da pronađe nakit i novčiće i

druge njemu vrijedne ili „zanimljive“ predmete. Kleo se da to ne radi zato što je

nastran.

„Sad postoji razlika“, govorio je slavodobitno, prekopavajući po svome

najnovijem plijenu noktima skorenim od prljavštine, ruku prevučenih sivom

prašinom od ljudskih ostataka.

Razlika između čega?

„Između toga jesi li čovjek ili nisi. Vratio se sustav trampe, dušo!“ Podigne

dijamantnu ogrlicu. „A kad sve bude gotovo, oni s dobrom robom moći će

određivati što prolazi.“

Pomisao da žele ubiti sve nas nije još nikome pala na pamet, čak ni

odraslima. Crisco je sebe vidio kao američkog Indijanca koji je prodao

Manhattan za šaku šarenih kuglica, a ne kao pticu dodo, što je bilo mnogo bliže

istini.

Otac je čuo za logor prije nekoliko tjedana, kad je majka dobila prve

simptome Epidemije. Pokušao ju je nagovoriti da ide, ali znala je da joj nitko ne

može pomoći. Ako mora umrijeti, željela je da to bude u njezinu domu, a ne u

nekoj lažnoj bolnici usred šume. Poslije, kad joj se već bližio kraj, pojavile su se

glasine da su bolnicu pretvorili u nekakvo okupljalište, neku vrstu sigurne kuće

za preživjele, dovoljno daleko od grada da bude relativno sigurna u sljedećem

valu, kakav god on bio (iskusni su se kladili na neki oblik zračnog napada), a

opet dovoljno blizu da nas odgovorni pronađu kad nas dođu spasiti – ako postoje

odgovorni i ako dođu.

Neslužbeni šef logora bio je marinac u penziji imenom Hutchfield.

Izgledao je kao čovjek od lego-kocaka: četvrtaste ruke, četvrtasta glava,

četvrtasta vilica. Svaki dan nosio je istu majicu bez rukava, umrljanu nečime što

je možda bila krv, iako su se njegove crne čizme uvijek sjajile kao ogledala.

Brijao je glavu, ali ne i prsa i leđa, o čemu je stvarno trebao razmisliti. Bio je

prepun tetovaža i volio je pištolje – dva na boku, jedan zataknut iza leđa, jedan

prebačen preko ramena. Nitko nije nosio više oružja od Hutchfielda. Možda je to

bilo zato što je bio neslužbeni šef.

Stražari su nas uočili kad smo dolazili i kad smo stigli do makadama koji je

kroz šumu vodio do logora, Hutchfield je već bio ondje s još jednim likom

imenom Brogden. Uvjerena sam da smo trebali primijetiti sve to moćno oružje

kojim su ukrasili svoja tijela. Hutchfield nam je naredio da se raziđemo. Htio je

razgovarati s ocem; Brogden je dobio mene i Samsa. Rekla sam Hutchfieldu što

mislim o toj ideji. Onako, na koji si ju točno dio svoje tetovirane stražnjice može

zataknuti.

Upravo sam izgubila jednog roditelja. Nisam bila previše luda za tim da

izgubim i drugog.

„Cassie, u redu je“, rekao je otac.

„Ne znamo tko su ovi“, usprotivila sam se. „Mogli bi biti samo još jedna

banda naoružanog ološa.“ U naoružani ološ ubrajali su se ubojice, silovatelji,

ratni profiteri, otmičari i sličan ološ koji je isplivao sredinom trećeg vala i bio

razlog da ljudi zabarikadiraju kuće i spreme zalihe hrane i oružja. Za rat se

nismo isprva pripremali zbog izvanzemaljaca, već zbog pripadnika vlastite vrste.

„Oni su samo oprezni“, uvjeravao me otac. „I ja bih to napravio na njihovu

mjestu.“ Potapšao me, a ja sam pomislila: kvragu, stari, ako me još jedanput

tako pokroviteljski potapšaš... „U redu je, Cassie.“

Otišao je s Hutchfieldom onamo gdje ih nisam mogla čuti, ali sam ih mogla

vidjeti pa sam se malo bolje osjećala. Stavila sam si Sammyja na bok i potrudila

se odgovoriti na Brogdenova pitanja a da ga ne odalamim slobodnom rukom.

Kako se zovemo?

Otkuda smo?

Je li netko od nas zaražen?

Znamo li išta o tome što se događa?

Što smo vidjeli?

Što smo čuli?

Zašto smo ovdje?

„Mislite, ovdje u ovom logoru ili je to egzistencijalno pitanje?“ upitala

sam.

Njegove su se obrve skupile u jednu oštru crtu pa prozbori: „Hm?“

„Da ste me to pitali prije sveg ovog sranja, rekla bih vam nešto kao ‘ovdje

smo da bismo služili ljudima ili dali svoj doprinos društvu’. Kad bih htjela biti

pametnjakovićka, rekla bih ‘da nismo ovdje, bili bismo negdje drugdje’, ali

budući da se sve ovo sranje ipak dogodilo, reći ću vam da je to zato što imamo

prokletu sreću.“

Zaškiljio je sekundu prema meni prije nego što je razdraženo odvratio:

„Pametnjakovićka“.

Ne znam kako je otac odgovorio na to pitanje, ali čini se da je prošao

provjeru jer smo dobili pristup logoru sa svim povlasticama, što znači da je otac

(ne ja) mogao iz spremišta izabrati oružje po želji. Za njega je oružje bio

problem. Nikad ga nije volio. Govorio je da oružje možda ne ubija ljude, ali to

svakako olakšava. Sad nije mislio da je toliko opasno koliko je smiješno

neprikladno.

„Što mislite, koliko će naše oružje biti djelotvorno protiv tehnologije koja

je tisućama, ako ne i milijunima godina ispred naše?“ upitao je Hutchfielda. „To

je kao da toljagom i kamenjem idete protiv taktičkog projektila.“

Hutchfield nije razumio takvo razmišljanje. Zaboga, pa on je bio marinac.

Njegova je puška bila njegov najbolji prijatelj, najvjerniji drug, odgovor na sva

moguća pitanja.

Tada mi to nije bilo jasno. Sada je.

13

PO LIJEPOM VREMENU svi su bili vani dok ne bi išli spavati. Ta trošna

brvnara imala je neku lošu vibru uzrokovanu onime zbog čega je bila izgrađena,

zbog čega je postojala, što ju je donijelo, kao i nas, u ovu šumu. Nekih večeri

raspoloženje je bilo vedro, skoro kao u ljetnom kampu u kojem se, nekim

čudom, svi vole. Netko bi rekao da je popodne čuo helikopter, što bi pokrenulo

optimistično nagađanje o tome da su se odgovorni pribrali i da se pripremaju za

protunapad.

Drugih dana raspoloženje je bilo mračnije, a u večernjem zraku osjećala se

teška tjeskoba. Mi smo sretnici. Preživjeli smo napad elektromagnetskim

udarom, pomor na obalama, kugu koja je odnijela sve koje smo poznavali i

voljeli. Pobijedili smo vjerojatnost. Gledali smo smrti u oči i smrt je prva

trepnula. Očekivali biste da se zato osjećamo hrabrima i nepobjedivima, ali

nismo.

Bili smo kao Japanci koji su preživjeli prvi udar bombe u Hirošimi. Nismo

shvaćali zašto smo još ovdje, a nismo ni bili potpuno sigurni da to želimo.

Pričali smo priče o životu prije Dolaska. Neskriveno smo plakali za onima

koje smo izgubili. Potajno smo plakali za svojim pametnim telefonima, autima,

mikrovalnim pećnicama i internetom.

Promatrali smo noćno nebo. Matični brod buljio je u nas odozgora –

blijedozeleno, zlonamjerno Oko.

Raspravljali smo o tome kamo bismo trebali poći. Shvaćali smo da ne

možemo vječno čučati u ovoj šumi. Čak i ako Drugi ne stignu uskoro, zima

hoće. Moramo pronaći bolji zaklon. Imali smo zaliha za nekoliko mjeseci ili

manje, ovisno o tome koliko će još izbjeglica dolutati do kampa. Trebamo li

čekati da nas spase ili krenuti i potražiti spas? Otac je bio za drugu mogućnost. I

dalje je želio doći do Wright-Pattersona. Ako odgovorni postoje, veće su šanse

da ćemo ih ondje naći.

Nakon nekog vremena dozlogrdilo mi je. Umjesto da problem rješavamo,

mi smo o njemu razgovarali. Bila sam spremna ocu reći da otkantamo te kretene

i krenemo za Wright-Patterson s onima koji žele ići s nama, a ostale ‘ko šljivi.

Smatrala sam kako je ideja da smo zajedno jači katkad jako precijenjena.

Dovela sam Sammyja unutra da ga stavim spavati. Izmolila sam s njim

njegovu molitvu. „Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili...“ Meni je to

samo neartikulirana buka. Blebetanje. Nisam baš bila sigurna o čemu se radi, ali

osjećala sam da je, kad se radi o Bogu, netko negdje prekršio neko obećanje.

Bila je vedra noć. Mjesec je bio pun. Osjećala sam se dovoljno ugodno da

prošetam šumom.

Netko je u logoru uzeo gitaru u ruke. Melodija je poskakivala duž staze,

prateći me kroz šumu. Prvi put nakon prvog vala čujem glazbu.

„I na kraju ležimo budni i sanjamo da smo slobodni.“

Odjednom sam poželjela sklupčati se u majušno klupko i zaplakati.

Poželjela sam krenuti kroz ovu šumu i bez prestanka trčati dok mi noge ne

otpadnu. Htjela sam povraćati. Htjela sam vrištati dok mi se grlo ne raskrvari.

Htjela sam opet vidjeti svoju majku i Lizbeth i sve svoje prijatelje, čak i one

koje nisam voljela, i Bena Parisha, samo da mu kažem da ga volim i da želim

njegovo dijete više od svog života.

Pjesma se utišala, zaglušena neupitno manje melodičnom pjesmom

zrikavaca.

Puknula je grančica.

Iz šume iza mene začuo se glas.

„Cassie! Čekaj!“

Nastavila sam hodati. Prepoznala sam glas. Možda sam se zacoprala

razmišljajući o Benu – kao kad ti se jede čokolada, a u ruksaku imaš samo

vrećicu poluzdrobljenih Skittlesa.

„Cassie!“

Sad je trčao. Nije mi se trčalo pa sam pustila da me dostigne.

Bila je to jedna stvar koja se nije promijenila: siguran način da ne budeš

sam je da poželiš biti sam.

„Šta ima?“ upita Crisco. Borio se za zrak zažarenih obraza, sjajne

sljepoočnice, možda od sve te masti za kosu.

„Ne vidiš?“ odrezala sam. „Radim nuklearno oružje kojim ću uništiti

matični brod.“

„Nuklearno nam neće pomoći“, reče on ispravljajući ramena. „Trebali

bismo napraviti Fermijev parni top.“

„Fermi?“

„Tip koji je izumio bombu.“

„Mislila sam da je to bio Oppenheimer.“

Kao da ga se dojmilo što znam nešto iz povijesti.

„Pa, možda je nije izumio, ali je kumovao tome.“

„Crisco, ti si čudak“, rekla sam. Zvučalo je grubo pa sam dodala: „No

nisam te poznavala prije invazije“.

„Iskopaš veliku rupu. Staviš bojevnu glavu na dno. Napuniš rupu vodom i

zatrpaš s nekoliko stotina tona čelika. Eksplozija trenutačno pretvara vodu u

paru, koja izbacuje čelik u svemir brzinom šest puta većom od brzine zvuka.“

„Da“, odgovorila sam, „netko bi svakako trebao to napraviti. Zato me

pratiš? Želiš da ti pomognem napraviti nuklearni parni top?“

„Mogu te nešto pitat?“

„Ne.“

„Mislim ozbiljno.“

„I ja.“

„Da ti ostane dvadeset minuta života, što bi napravila?“

„Ne znam“, odgovorila sam, „ali ne bi imalo nikakve veze s tobom.“

„Zašto?“ Nije čekao odgovor. Vjerojatno je shvatio da ga ne želi čuti. „A

što da sam ja posljednji čovjek na Zemlji?“

„Da si ti posljednji čovjek na Zemlji, ja ne bih bila ovdje s tobom.“

„Okej. Što da smo mi posljednja dva čovjeka na Zemlji?“

„Tada bi ti opet ostao posljednji jer bih se ja ubila.“

„Ne sviđam ti se.“

„Ma daj, Crisco! Po čemu si to zaključio?“

„Recimo da ih sada vidimo, upravo ovdje, kako se spuštaju da nas

dokrajče. Što bi ti napravila?“

„Ne znam. Zamolila ih da najprije ubiju tebe. U čemu je poanta, Crisco?“

„Jesi li ti djevica?“ iznenada je upitao.

Pogledala sam ga. Bio je potpuno ozbiljan, kao što je većina

trinaestogodišnjaka ozbiljna kad se radi o hormonalnim pitanjima.

„Jebi se“, rekla sam i projurila pokraj njega natrag prema logoru.

Loš izbor riječi. Kaskao je za mnom i nijedan čuperak slijepljene kose nije

mu se pomaknuo dok se kretao. Izgledala je kao sjajna crna kaciga.

„Ozbiljan sam, Cassie“, uspuhao se. „Došlo je vrijeme kad ti svaka večer

može biti posljednja.“

„Budalo, tako je bilo i prije nego što su oni došli.“

Zgrabio me za ruku. Vukao me amo-tamo, gurnuo svoje široko masno lice

blizu mojega. Bila sam dva centimetra viša, ali on je bio deset kila teži.

„Stvarno želiš umrijeti a da ne znaš kako je to?“

„Kako znaš da ne znam?“ rekla sam i oslobodila se trzajem. Zatim sam

promijenila temu: „Da me više nikad nisi taknuo.“

„Nitko neće znati“, rekao je. „Neću nikome reći.“

Opet me pokušao zgrabiti. Lijevom sam ga udarila po ruci da je makne, a

dlanom desne snažno tresnula po nosu. Kao da sam otvorila slavinu svijetle

crvene krvi. Curila mu je u usta pa se zagrcnuo.

„Kučko“, lovio je dah. „Ti barem imaš nekoga. Barem ti nisu mrtvi svi koje

si ikad u životu znala.“

Rasplakao se. Srušio se na stazu i prepustio, predao toj golemosti, tom

Buicku koji stoji parkiran na tebi, tom strašnom osjećaju da će, bez obzira na to

koliko je teško, biti još teže.

O, sranje.

Sjela sam na stazu do njega, rekla mu da nagne glavu otraga. Žalio se da

mu tada krv teče niz grlo.

„Nemoj nikome reći“, molio me. „Izgubit ću ugled.“

Nasmijala sam se. Nisam si mogla pomoći.

„Gdje si to naučila?“ upitao je.

„Izviđačice.“

„Za to se dobivaju bedževi?“

„Za sve se dobivaju bedževi.“

Ustvari, mogu zahvaliti sedmogodišnjem treningu karatea. Prestala sam

prošle godine. Ne sjećam se više zašto. Svojevremeno je bilo dobro.

„I ja sam isto“, reče on.

„Što?“

Ispljunuo je na zemlju grudicu krvi i sluzi. „Djevica.“

Tko bi rekao.

„Zašto misliš da sam djevica?“ pitala sam ga.

„Da nisi, ne bi me udarila.“

14

ŠESTOGA DANA u logoru prvi sam put ugledala bespilotnu izviđačku letjelicu

– sjajna siva na svijetlom poslijepodnevnom nebu.

Podigla se velika buka i strka, ljudi su grabili puške, mahali šeširima i

košuljama ili općenito šizili: plakali, skakali, grlili se, davali pet. Mislili su da su

spašeni. Hutchfield i Brogden pokušali su ih sve umiriti, ali nisu imali mnogo

uspjeha. Izviđačka letjelica jurnula je preko neba, nestala iza drveća, a zatim se

vratila, ovaj put sporije. Sa zemlje je izgledala kao mali izviđački avion.

Hutchfield i otac šćućurili su se na vratima brvnara i promatrali je, dodajući

jedan drugome dalekozor.

„Bez krila. Bez oznaka. I jesi li vidio onaj prvi prelet? Barem 2 maha. Osim

ako nismo lansirali neku tajnu letjelicu, nema šanse da ovo dolazi sa Zemlje.“

Dok je govorio, Hutchfield je udarao šakom po tlu, udarajući ritam u skladu s

riječima.

Otac se složio. Utrpali su nas u brvnare. Otac i Hutchfield zadržali su se na

ulazu i dalje si dodajući dalekozor.

„Jesu to izvanzemaljci?“ pitao je Sammy. „Je l’ dolaze, Cassie?“

„Psssst.“

Osvrnula sam se i vidjela da me Crisco promatra. Dvadeset minuta, bez

glasa je izgovorio.

„Ako dođu, ja ću ih istući“, šapnuo je Sammy. „Prebit ću ih karate

zahvatom i sve ću ih ubiti!“

„Tako je“, rekla sam nervozno ga gladeći po kosi.

„Neću bježati“, rekao je, „sve ću ih ubiti jer su oni ubili mamu.“

Letjelica je nestala – ravno gore, kasnije mi je otac rekao. Ako si trepnuo,

izgubio si je iz vida.

Reagirali smo na izviđačku letjelicu onako kako bi svatko reagirao.

Izbezumili smo se.

Neki su počeli trčati. Zgrabili su što su god mogli ponijeti i odjurili u šumu.

Neki su otišli samo s onim što su imali na sebi i sa strahom u srcu. Nikakve

Hutchfieldove riječi nisu ih mogle zaustaviti.

Mi ostali ostali smo šćućureni u brvnarama dok nije pao mrak, a tada smo

se tek izbezumili. Jesu li nas primijetili? Hoće li sada doći stormtrooperi ili

vojska klonova ih roboti hodači? Hoće li nas spržiti laserskim topovima? Bio je

mrkli mrak. Nismo vidjeli prst pred nosom jer se nismo usuđivali upaliti

petrolejke. Mahnito šaptanje. Prigušeno jecanje. Stisnuti na ležajevima, trzamo

se na najmanji šum. Hutchfield je najbolje strijelce postavio za noćnu stražu.

Ako se miče, pucaj. Nitko nije smio van bez dopuštenja, a Hutchfield nikad nije

dao dopuštenje.

Ta noć trajala je cijelu vječnost.

Otac mi je prišao u mraku i tutnuo mi nešto u ruku.

Napunjen poluautomatski luger.

„Ti ne vjeruješ u oružje“, prošaptala sam.

„Nisam vjerovao u puno toga.“

Neka je žena počela moliti Očenaš. Zvali smo je Majka Tereza – krupne

noge, mršave ruke, isprana plava haljina, raščupana sijeda kosa. Negdje na putu

izgubila je gebis. Stalno je prebirala krunicu i razgovarala s Isusom. Priključilo

joj se nekoliko drugih, pa još nekoliko. „Otpusti nam duge naše kako i mi

otpuštamo dužnicima našim.“ U tom trenutku njezin zakleti neprijatelj, jedini

ateist u rovovima logora Ashpit, profesor s koledža imenom Dawkins, vikne:

„Posebno onima izvanzemaljskog podrijetla!“

„Završit ćete u paklu!“ dovikne mu glas iz mraka.

„Kako ću znati da sam tamo?“ dobaci Dawkins prema njemu.

„Tišina!“ tiho zapovjedi Hutchfield sa svog mjesta na ulazu. „Prestanite s

tim molitvama!“

„Njegov sud dostigao nas je“, jadikovala je Majka Tereza.

Sammy se stisnuo bliže meni na ležaju. Pištolj sam gurnula među noge.

Bojala sam se da ga ne dohvati i slučajno mi raznese glavu.

„Začepite svi skupa!“ rekla sam. „Plašite mog brata.“

„Ja se ne bojim“, rekao je Sammy. Njegova se mala stisnuta šaka uvijala u

mojoj košulji. „Cassie, je l’ se ti bojiš?“

„Da“, rekla sam. Poljubila sam ga u tjeme. Kosa mu je imala kiselkast

miris. Odlučila sam da ću je ujutro oprati – ako ujutro još budemo ovdje.

„Ne, ne bojiš se“, rekao je on. „Ti se nikad ne bojiš.“

„Sad se toliko bojim da ću se upiškit u gaće.“

Zahihotao je. Na pregibu ruke osjetila sam kako mu je lice toplo. Možda

ima temperaturu? Tako počinje. Rekla sam sama sebi da paničarim. Bio je u

dodiru s virusom stotinu puta, a crveni tsunami brzo te potapa kad jednom dođeš

s njim u dodir, osim ako si imun, što je Sammy sigurno bio. Inače bi već bio

mrtav.

„Bolje si stavi pelenu“, zezao me.

„Možda hoću.“

„Pa da mi je i dolinom smrti proći...“ Nije prestajala. U mraku sam čula

zveckanje krunice. Dawkins je naglas pjevušio da je nadglasa. „Tri slijepa

miša.“ Nisam znala tko je iritantniji, fanatik ili cinik.

„Mama je rekla da su to možda anđeli“, iznenada se javi Sammy. „Tko?“

upitam.

„Izvanzemaljci. Kad su došli, pitao sam je jesu nas došli ubit, a ona je rekla

da možda to nisu izvanzemaljci. Možda su anđeli s neba, kao u Bibliji kad anđeli

pričaju s Abrahamom i Marijom i Isusom i sa svima.“

„Tada su u ono vrijeme puno više pričali s nama“, rekla sam.

„No nas jesu ubili. Mamu su ubili.“

Počeo je plakati.

„Pripremaš stol preda mnom, na pogled neprijateljima mojim.“

Poljubila sam ga u tjeme i protrljala mu ruke.

„Mažeš mi glavu uljem.“

„Cassie, je l’ nas Bog mrzi?“

„Ne. Ne znam.“

„Je l’ mrzi mamu?“

„Naravno da ne. Mama je bila dobra osoba.“

„Zašto je onda dao da umre?“

Odmahnula sam glavom. Cijelo mi je tijelo bilo teško, kao da imam

dvadeset tisuća tona.

„Čaša se moja prelijeva.“

„Zašto je dao da dođu izvanzemaljci i ubiju nas? Zašto ih Bog ne

zaustavi?“

„Možda“, polagano sam prošaptala. Čak mi je i jezik bio težak. „Možda

hoće.“

„Samo sreća i milost pratit će me kroz sav život.“

„Ne daj da me ulove, Cassie. Ne daj da umrem.“

„Nećeš umrijeti, Sams.“

„Obećaš?“

Obećala sam.

15

SLJEDEĆEG DANA izviđačka se letjelica vratila.

Ili neka druga, koja je izgledala isto kao i prva. Drugi vjerojatno nisu prešli

sav taj put s drugog planeta i ponijeli samo jednu.

Polako se kretala nebom. Tiho. Bez zujanja motora. Bez šuma. Samo je

tiho klizila, kao mamac koji povlačiš kroz mirnu vodu. Šćućurili smo se u

brvnarama. Nitko nam nije morao to reći. Zatekla sam se kako sjedim na ležaju

pokraj Crisca.

„Znam što će napraviti“, prošaptao je.

„Šuti“, šaptom sam odvratila.

On je kimnuo i rekao: „Zvučne bombe. Znaš što se događa kad te pogodi

dvjesto decibela? Razlete ti se bubnjići. Raspuknu ti se pluća i zrak ti uđe u

krvotok, a potom ti prestane radit srce.“

„Gdje pronalaziš te gluparije, Crisco?“

Otac i Hutchfield opet su čučali pokraj otvorenih vrata. Nekoliko minuta

promatrali su jednu točku. Izviđačka letjelica navodno je nepomično stajala na

nebu.

„Vidi, imam nešto za tebe“, reče Crisco. Bila je to ogrlica s dijamantnim

privjeskom, plijen s tijela iz jame s pepelom.

„Odvratno“, rekla sam.

„Zašto? Pa nisam je ukrao ili tako nešto.“ Nadurio se. „Znam o čemu se

radi. Nisam glup. Nije to zbog ogrlice. To je zbog mene. Uzela bi je taj čas kad

bi mislila da sam zgodan.“

Pitala sam se je li u pravu. Da je Ben Parish iskopao ogrlicu iz jame, bih li

primila dar?

„Ni ja ne mislim da si ti zgodna“, dodao je Crisco.

Gadno. Pljačkaš grobova Crisco ne misli da sam zgodna.

„Zašto mi onda to daješ?“

„Bio sam kreten one noći u šumi. Ne bih htio da me mrziš, da misliš da

sam ljigavac.“

Malo je kasno za to.

„Ne želim nakit mrtvih ljudi“, rekla sam.

„Ne žele ga ni oni“, odgovorio je, misleći na mrtve ljude.

Nije me namjeravao ostaviti na miru. Otišla sam sjesti iza oca. Preko

njegova ramena ugledala sam sićušnu sivu točkicu, srebrnu mrlju na kristalno

čistom nebu.

„Što se događa?“ šapnula sam.

Baš kad sam to rekla, točkica nestade. Tako se brzo kretala, kao da bi

nestala dok si trepnuo.

„Izviđački letovi“, promrmlja Hutchfield. „Nema sumnje.“

„Mi smo imali satelite koji su mogli iz orbite vidjeti na sat“, otac je tiho

rekao. „Ako smo mi to mogli sa svojom primitivnom tehnologijom, zašto bi oni

morali napustiti svoj brod da bi nas uhodili?“

„Imaš bolju teoriju?“ Hutchfield nije volio kad bi netko sumnjao u njegove

odluke.

„Možda nemaju veze s nama“, istaknuo je otac. „Možda su to atmosferske

sonde ili naprave za mjerenje nečega što ne mogu kalibrirati iz svemira. Ili traže

nešto što se ne može otkriti dok nas većinom ne neutraliziraju.“

Zatim je uzdahnuo. Znala sam taj uzdah. Značio je da je istina ono što on

ne bi htio da bude istina.

„Hutchfielde, sve se svodi na jednostavno pitanje: zašto su ovdje? Ne da bi

opljačkali naše resurse – njih ima dovoljno i ravnomjerno su rašireni po svemiru

da ne moraš putovati stotinama svjetlosnih godina kako bi ih pronašao. Ne da bi

nas ubili, iako je nužno da nas ubiju, ili barem većinu nas. Oni su poput

stanodavca koji izbacuje podstanara besposličara da bi očistio kuću za novog

stanara; mislim da se uvijek radilo o tome da se ovaj prostor pripremi.“

„Pripremi? Za što?“

Otac se osmjehnuo bez humora.

„Za selidbu.“

16

JOŠ SAT DO SVITANJA. Naš zadnji dan u logoru Jama. Nedjelja.

Sammy je pokraj mene kao djetešce, udobno privijeno; jedna ruka na

medvjediću, druga na mojim prsima – stisnuta bucmasta djetinja šaka.

Najbolji dio dana.

Onih nekoliko sekundi kad si budan, ali prazan. Ne znaš gdje si, što si sad,

a što si bio prije. Sve što postoji su disanje i kucanje srca te kolanje krvi, kao da

si opet u majčinoj utrobi. Mir praznine.

Najprije sam mislila da odatle dolazi taj zvuk – moje srce.

Dudum-dudum-dudum. Slabo, pa glasnije, pa jako glasno, toliko glasno da

ritam osjetiš na koži. U sobi se pojavio tračak svjetlosti i postajao je sve jači.

Ljudi su se motali uokolo, nabacivali na sebe odjeću, tražili oružje. Svjetlost je

oslabila pa se vratila. Po podu su skakale sjene, jurile do stropa. Hutchfield je na

sve vikao da ostanu smireni. Nije djelovalo. Svi su prepoznali zvuk i svi su znali

što taj zvuk znači.

Spasitelji!

Hutchfield je pokušao svojim tijelom blokirati vrata.

„Ostanite unutra!“ urlao je. „Ne želimo...“

Gurnuli su ga u stranu. O da, želimo. Navirali smo kroz vrata, stajali u

dvorištu i mahali helikopteru, Black Hawku, dok je radio drugi krug oko

brvnara, crn naspram sve svjetlije tame neba pred svitanje. Reflektor nas je

osvijetlio i zaslijepio, no većina je već bila zaslijepljena suzama. Skakali smo,

vikali, grlili se. Neki su mahali malim američkim zastavicama i sjećam se da

sam razmišljala o tome gdje li su ih samo pronašli.

Hutchfield je izbezumljeno urlao na nas da se vratimo unutra. Nitko ga nije

slušao. Nije nam više bio glavni. Došli su odgovorni.

No tada, jednako neočekivano kao što se pojavio, helikopter je napravio još

jedan okret i odtutnjio nam s očiju. Zvuk elisa izgubio se. Preplavila nas je

duboka tišina. Bili smo zbunjeni, šokirani, uplašeni. Morali su nas vidjeti. Zašto

nisu sletjeli?

Čekali smo da se helikopter vrati. Cijelo smo prijepodne čekali. Ljudi su se

spakirali. Nagađali su kamo će nas odvesti, kako će nam biti, koliko će nas ljudi

dočekati. Black Hawk! Što li je još preživjelo prvi val? Sanjali smo o svjetlu

žarulja i tuševima s toplom vodom.

Nitko nije sumnjao da ćemo biti spašeni sada kada odgovorni znaju za nas.

Pomoć je već na putu.

Naravno, moj otac, kakav je, nije bio baš siguran.

„Možda se neće vratiti“, rekao je.

„Ne bi nas samo tako ostavili ovdje, tata“, rekla sam. Katkad si morao s

njim razgovarati kao da je Sammyjevih godina. „Kakvog bi to smisla imalo?“

„Možda to nije bio tim za traženje i spašavanje. Možda su tražili nešto

drugo.“

„Izviđačku letjelicu?“

Onu koja se srušila prije tjedan dana. Kimnuo je.

„No, sada znaju da smo ovdje“, rekla sam. „Nešto će učiniti.“

Opet je kimnuo – rastreseno, kao da misli na nešto drugo.

„Hoće“, rekao je. Prodorno me pogledao. „Imaš li još onaj pištolj?“

Potapšala sam stražnji džep. Prebacio mi je ruku preko ramena i odveo me

do skladišta. Odmaknuo je u stranu staru ceradu koja je ležala na podu. Ispod nje

ležala je poluautomatska jurišna puška M16, ona ista koja će postati moj najbolji

prijatelj kad svi drugi nestanu.

Podigao ju je i preokrenuo u rukama, pregledavši je onim istim odsutnim

profesorskim pogledom.

„Kako ti se čini?“ šapnuo je.

„Ovo? Zakon.“

Nije komentirao moj jezik, samo se kratko nasmijao.

Pokazao mi je kako funkcionira; kako da je držim, kako da ciljam, kako da

zamijenim šaržer.

„Evo, probaj.“

Pružio mi je pušku.

Mislim da ga je moja brzina učenja ugodno iznenadila, a ni koordinacija mi

nije bila loša zahvaljujući karateu. Sati plesa nisu ni blizu karatea kad se radi o

skladu pokreta.

„Zadrži je“, rekao mi je kad sam mu je pokušala vratiti. „Sakrio sam je

ovamo zbog tebe.“

„Zašto?“ pitala sam. Ne kažem da mi se nije dopalo imati pušku, ali malo

me plašio. Dok su drugi slavili, mene je otac učio kako se koristiti oružjem.

„Cassie, znaš li kako ćeš u ratu prepoznati neprijatelja?“ Pogledom je

kružio po brvnari. Zašto me neće pogledati? „To je onaj koji puca u tebe – tako

ćeš ga prepoznati. Nemoj to zaboraviti.“ Glavom je pokazao prema puški.

„Nemoj je nositi okolo. Neka ti bude blizu, ali drži je skrivenu. Ne ovdje i ne u

brvnarama, dobro?“

Tapšanje po ramenu. Tapšanje po ramenu nije dovoljno. Snažan zagrljaj.

„Odsada nadalje nikad ne ispuštaj Sama iz vida. Razumiješ li me? Nikad.

Sad ga potraži. Ja moram do Hutchfielda. I Cassie, ako ti netko pokuša uzeti tu

pušku, reci mu da se javi meni, a ako ti je i dalje bude htio uzeti, ubij ga.“

Nasmiješio se, ali ne očima. Pogled mu je bio bezosjećajan, prazan i hladan

kao u morskog psa.

Imao je sreće moj otac. Svi smo je imali. Sreća nas je pronijela prvim trima

valima, ali i najbolji kockar reći će vam da sreća ne traje vječno. Mislim da je

otac tog dana imao neki predosjećaj; ne da nas je sreća ostavila, nitko to ne

može znati, ali mislim da je znao da na kraju sreća neće biti ta koja će odlučiti

tko će preživjeti.

Preživjet će oni najtvrđi. Oni koji sreću pošalju dovraga. Oni sa srcem od

kamena. Oni koji mogu dopustiti da njih stotinu umre da bi jedan preživio. Oni

koji razumiju zašto je pametno spaliti selo da bi ga spasili.

Svijet je bio sjeban do boli.

Ako to ne prihvaćaš, tada si mrtav, a da to još i ne znaš.

Uzela sam M16 i sakrila je iza stabla uz stazu koja je vodila do jame s

pepelom.

17

ZADNJI OSTATAK meni poznatog svijeta razletio se u komadiće jednog

sunčanog, toplog nedjeljnog popodneva.

Konvoj predvođen tutnjavom dizelskog motora, klopotom i škripom

osovina, cviljenjem zračnih kočnica. Naši stražari opazili su ga mnogo prije

nego što je stigao do brvnara. Vidjeli smo odraz jarkog sunca na staklima i

vrtloge prašine koji su iza golemih guma izgledali kao tragovi mlažnjaka. Nismo

jurnuli da ih pozdravimo cvijećem i poljupcima. Ostali smo unutra dok su ih

Hutchfield, otac i naša četiri najbolja strijelca išli dočekati. Svi smo bili pomalo

uplašeni i mnogo manje poletni nego prije nekoliko sati.

Sve što smo očekivali da će se dogoditi nakon Dolaska nije se dogodilo.

Sve što nismo očekivali dogodilo se. Trebala su nam cijela dva tjedna od

početka trećeg vala da shvatimo kako je smrtonosna gripa dio njihova plana.

Usprkos tome, i dalje vjeruješ ono što si uvijek vjerovao, misliš što si uvijek

mislio, očekuješ što si uvijek očekivao tako da se nikad nismo pitali hoće li nas

spasiti. Pitali smo se kada će nas spasiti.

Međutim, kad smo vidjeli upravo ono što smo željeli vidjeti, što smo

očekivali – golem otvoren kamion pun vojske, vojna oklopna vozila s

pripravnim mitraljezima i lansirnim rampama za projektile zemlja-zrak – i dalje

smo oklijevali.

Tada su se pojavili školski autobusi.

Tri komada, nagurani jedan iza drugoga.

Prepuni djece.

Nitko to nije očekivao. Kao što sam rekla, bilo je to tako neobično

normalno, lako šokantno nadrealno. Neki su prasnuli u smijeh. Žuti školski

autobus! Gdje je, dovraga, škola?

Nakon nekoliko minuta napetog iščekivanja, tijekom kojih smo čuli samo

promuklo brundanje motora te slabašan smijeh i uzvike djece u autobusima, otac

je Hutchfielda ostavio da razgovara sa zapovjednikom i došao do mene i

Sammyja. Oko nas okupila se grupica da čuje što će reći.

„Došli su iz Wright-Pattersona“, rekao je otac. Govorio je kao bez daha. „I

čini se da je preživio mnogo veći dio naše vojske nego što smo mislili.“

„Zašto nose gas-maske?“ upitala sam.

„Iz predostrožnosti“, odgovorio je. „Bili su izolirani otkad se pojavila

zaraza. Mi smo svi bili izloženi virusu; mogli bismo ga prenijeti.“

Pogledao je Sammyja, koji se stisnuo uz mene obgrlivši rukama moju

nogu.

„Došli su po djecu“, reče otac.

„Zašto?“ upitam.

„A što će biti s nama?“ zanimalo je Majku Terezu. „Zar nas neće povesti?“

„Kaže da će se vratiti po nas. Trenutačno imaju mjesta samo za djecu.“

Gleda Sammyja.

„Neće nas razdvojiti“, rekla sam ocu.

„Naravno da neće.“ Okrenuo se i odmarširao u brvnaru. Vratio se noseći

moj ruksak i Sammyjeva medvjedića. „Ti ideš s njim.“

Nije me shvatio.

„Ne idem bez tebe“, rekla sam. Što je tim muškima poput moga oca?

Pojavi se netko nadređen i oni ostave pamet pred vratima.

„Čula si što je rekao!“ zakriještala je Majka Tereza zveckajući krunicom.

„Samo djeca! Ako ide itko drugi, tada bi to trebale biti žene... kao ja. Tako se to

radi. Najprije žene i djeca! Žene i djeca.“

Otac ju je ignorirao. Opet njegova ruka na mom ramenu. Otresla sam je.

„Cassie, najprije moraju odvesti najranjivije na sigurno. Ja ću doći samo

par sati kasnije...“

„Neću!“ viknula sam. „Ili idemo svi ili nitko. Reci im da će nam ovdje biti

dobro dok se ne vrate. Ja mogu brinuti o njemu. I dosada sam to radila.“

„Ti ćeš i brinuti o njemu, Cassie, jer i ti ideš.“

„Ne bez tebe. Neću te ovdje ostaviti.“

Osmjehnuo se kao da sam rekla nešto simpatično, kao što govore djeca.

„Znam brinuti o sebi.“

Nisam mogla riječima objasniti taj osjećaj, poput usijane žeravice u utrobi,

da će razdvajanje nas koji smo preostali biti kraj naše obitelji, da ga više nikad

neću vidjeti ako ga sada ostavim. Možda to nije bilo racionalno, ali ni svijet više

nije bio racionalan.

Otac je odlijepio Sammyja od moje noge, nabacio ga na svoj bok,

slobodnom rukom dohvatio moj lakat i odveo nas do autobusa. Nismo mogli

vidjeti lica vojnika zbog kukcolikih gas-maski, ali mogli smo im pročitati imena

zašivena na zelene maskirne uniforme.

GREENE.

WALTERS.

PARKER.

Prava solidna američka imena. I američke zastave na rukavima.

I način na koji su se držali – uspravni, ali ne i ukočeni, budni, ali opušteni –

kao opruge.

Onako kako očekuješ da vojnici izgledaju.

Stigli smo do zadnjeg autobusa. Djeca u njemu dovikivala su i mahala. Bila

je to jedna velika avantura.

Kršan vojnik na vratima podigao je ruku. Na njegovu natpisu pisalo je

BRANCH.

„Samo djeca“, rekao je maskom prigušenim glasom.

„Razumijem, vodniče“, rekao je otac.

„Cassie, zašto plačeš?“ upitao me Sammy. Ručicom mi je pokušao

dohvatiti lice.

Otac ga spusti na zemlju. Klekne da bi mu se približio.

„Ideš na izlet, Sam“, rekao mu je. „Ovi dobri vojnici vode te na mjesto na

kojem ćeš biti siguran.“

„A ti ne ideš?“ Povlačio je očevu košulju svojim sićušnim šakama.

„Da, da, i ja idem, ali ne još. Ubrzo. Jako brzo.“

Privukao je Sammyja sebi. Posljednji zagrljaj. „Budi dobar. Radi ono što ti

dobri vojnici kažu. Ok?“

Sammy kimne. Primi me za ruku.

„Ajmo, Cassie. Idemo se voziti autobusom!“

Crna maska odmah se stvorila. Podigla se ruka u rukavici.

„Samo dječak.“

Htjela sam mu reći da to može zaboraviti. Nije mi bilo drago ostaviti oca,

ali Sammy ne ide nikamo bez mene.

Vodnik me prekinuo. „Samo dječak.“

„Ona mu je sestra“, pokušao je otac. Pokušavao je biti razuman. „I ona je

dijete. Tek joj je šesnaest.“

„Morat će ostati ovdje“, odgovorio je vodnik.

„Tada on ne ide“, odvratila sam i obgrlila Sammyja objema rukama. Morat

će mi otkinuti ruke ako mi budu htjeli oduzeti mog malog brata.

Nastao je grozan trenutak u kojemu vodnik nije ništa rekao. Imala sam

potrebu strgnuti mu masku s glave i pljunuti u lice. Sunce se odbijalo od vizira,

ta mrska kugla svjetlosti.

„Želiš da ostane?“

„Želim da ostane sa mnom“, ispravila sam ga. „U autobusu, izvan autobusa

– svejedno, ali sa mnom.“

„Ne, Cassie“, reče otac.

Sammy je počeo plakati. Shvatio je: tata i vojnik bili su protiv mene i njega

i tu nitko nije mogao pobijediti. Shvatio je prije nego ja.

„On može ostati“, rekao je vojnik, „ali mi ne možemo garantirati da će biti

siguran.“

„Ma stvarno?“ izderala sam se u njegovo kukcoliko lice. „Misliš da ne? A

za čiju sigurnost možete garantirati?“

„Cassie...“, počeo je tata.

„Ništa vi ne možete garantirati“, vikala sam.

Vodnik me ignorirao. „Vi odlučite, gospodine“, rekao je ocu.

„Tata“, rekla sam, „čuo si ga. Može ostati s nama.“

Otac je grizao donju usnu. Podignuo je glavu i počešao se ispod brade,

promatrajući prazno nebo. Razmišljao je o bespilotnim letjelicama, o tome što

zna i što ne zna. Prisjećao se što je naučio. Odmjeravao je izglede, računao

vjerojatnosti i potiskivao glasić koji mu je iz dubine duše govorio: ne puštaj ga.

I naravno da je napravio ono što je najrazumnije. Bio je odgovorna odrasla

osoba, a to je ono što odgovorni odrasli čine – razumne stvari.

„U pravu si, Cassie“, napokon je rekao. „Oni ne mogu jamčiti našu

sigurnost, nitko to ne može, ali neka mjesta sigurnija su od drugih.“ Dohvatio je

Sammyja za ruku. „Hajmo, kompa.“

„Ne!“ vrištao je Sammy, a suze su mu lijevale niz zažarene obraze. „Neću

bez Cassie!“

„Ide i Cassie“, rekao je otac. „Oboje idemo. Bit ćemo odmah iza tebe.“

„Ja ću ga štititi, ja ću ga čuvati, neću dopustiti da mu se bilo što dogodi“,

moljakala sam. „Vraćaju se po nas ostale, zar ne? Jednostavno ćemo pričekati da

se vrate.“ Povukla sam ga za košulju i oblikovala svoje lice u najbolji molećivi

izgled, onaj kojim obično dobijem što želim. „Molim te, tatice, nemoj to učiniti.

Nije u redu. Moramo ostati zajedno, moramo.“

Neće upaliti. Imao je opet onaj tvrdokoran pogled: hladan, odsutan,

nemilosrdan.

„Cassie“, rekao je, „reci svom bratu da je sve u redu.“

I rekla sam mu, no nakon što sam to rekla sebi. Uvjerila sam se kako

vjerujem ocu, vjerujem odgovornima, vjerujem da Drugi neće spaliti školske

autobuse pune djece, vjerujem da povjerenje kao takvo nije završilo poput

kompjutora i kokica iz mikrovalne te onog holivudskog filma u kojem ljigavci s

planeta Xercona bivaju uništeni u zadnjih deset minuta.

Kleknula sam u prašinu ispred svog malog brace.

„Sams, ti moraš ići“, rekla sam. Njegova je prćasta donja usna poskakivala.

Čvrsto je zagrlio medvjedića.

„No, Cassie, tko će te držati kad te bude strah?“ Bio je totalno ozbiljan.

Toliko je sličio ocu kad se zabrinuto namrštio da sam se skoro nasmijala.

„Više me nije strah, a ni tebe ne treba biti. Vojska je sada ovdje i oni će nas

zaštititi.“

Pogledala sam vodnika Brancha. „Je li tako?“

„Tako je.“

„Izgleda kao Darth Vader“, prošaptao je Sammy. „I zvuči kao on.“

„Znam, a sjećaš se što se tada dogodilo? Na kraju je ispao pozitivac.“

„Tek kad je dignuo u zrak cijeli planet i ubio puno ljudi.“

Nisam si mogla pomoći – nasmijala sam se. Bože, kako je pametan.

Ponekad sam mislila da je pametniji od mene i oca zajedno.

„Ti ćeš doći kasnije, Cassie?“

„Sigurno.“

„Obećaš?“

Obećala sam. Što god da se dogodi, bez obzira na sve.

To je bilo sve što je trebao čuti. Ugurao mi je medvjedića u zagrljaj.

„Sam?“

„Kad te bude strah, ali nemoj ga ostavit.“ Podignuo je prstić u zrak da bi to

naglasio. „Nemoj zaboravit.“

Ispružio je ruku prema vodniku. „Idemo, Vaderu!“ Ruka u rukavici

obuhvatila je bucmastu ručicu. Prva stepenica bila je gotovo previsoka za

njegove nožice. Djeca u autobusu počela su vrištati i pljeskati kad se pojavio i

ušao u prolaz između sjedala.

Sammy se ukrcao posljednji. Vrata su se zatvorila. Otac me pokušao

zagrliti. Odmaknula sam se. Motor je zabrujio. Zračne su kočnice zapištale.

I vidjeli smo njegovo lice pritisnuto na zamrljano staklo i njegov osmijeh

dok juri nekom dalekom galaksijom u svojoj žutoj borbenoj letjelici X-wing,

ubacuje u warp, a prašina guta njegov prašnjavi žuti svemirski brod.

18

„IZVOLITE, GOSPODINE“, ljubazno je rekao vodnik pa smo ga slijedili natrag

do brvnara. Dva su vojna oklopna vozila otišla otpratiti autobuse do Wright-

Pattersona. Preostali oklopnjaci stajali su nasuprot brvnarama i skladištima s

cijevima strojnica okrenutim prema zemlji, poput pognutih glava nekih usnulih

metalnih stvorenja.

Logor je bio prazan. Svi su bili u brvnarama, uključujući i vojnike.

Svi osim jednoga.

Kad smo se približili, Hutchfield je izišao iz brvnare koja je služila kao

skladište. Ne znam što je jače blistalo – njegova obrijana glava ili njegov

osmijeh.

„Savršeno, Sullivane!“ doviknuo je ocu. „A ti si htio zbrisati poslije one

prve izviđačke letjelice.“

„Čini se da nisam bio u pravu“, reče otac s ukočenim osmijehom.

„Za pet minuta imamo informativni sastanak s pukovnikom Voschem, ali

najprije mi treba tvoja artiljerija.“

„Što ti treba?“

„Tvoje oružje. Pukovnikovo naređenje.“

Otac pogleda vojnika koji je stajao pokraj nas. Pogled su mu uzvratile

prazne crne oči maske.

„Zašto?“ pitao je otac.

„Trebaš objašnjenje?“ Hutchfield se i dalje osmjehivao, ali oči su mu se

suzile.

„Da, volio bih ga dobiti.“

„To se zove SOP, Sullivane, standardni operativni postupak. Ne možemo

dopustiti da gomila neobučenih, neiskusnih civila u ratno vrijeme nosi skriveno

oružje.“ Obraća mu se s visine, kao da je imbecil.

Ispružio je ruku. Otac je polako spustio pušku s ramena. Hutchfield dograbi

pušku i nestane u skladištu.

Otac se okrenuo vodniku. „Je li netko stupio u kontakt s...“, tražio je

pogodnu riječ, „Drugima?“

Jedna riječ, izgovorena hrapavim jednoličnim glasom: „Ne.“

Hutchfield iziđe i okretno salutira vodniku. Sad je bio do grla u svom

elementu, opet među svojom braćom po oružju. Sav je treperio od uzbuđenja,

kao da će se svaki čas upiškiti od sreće.

„Sve oružje na broju i na sigurnom, vodniče.“

Sve osim dvaju komada, pomislim. Pogledam oca. Ni mišić mu se nije

pomaknuo, osim oko očiju. Pogled udesno, pogled ulijevo. Ne.

Pada mi na pamet samo jedan razlog zašto bi to napravio. I kad razmislim o

tome, ako previše na to mislim, počnem ga mrziti. Zamrzim ga jer nije vjerovao

svom instinktu. Zamrzim ga jer je zanemario glasić koji mu je sigurno govorio:

ovo nije u redu. Nešto ovdje nije u redu.

I sad ga mrzim. Da je sad ovdje, tresnula bih ga šakom jer je bio takav

bedak.

Vodnik pokaže prema barakama. Vrijeme je za sastanak s pukovnikom

Voschem.

Vrijeme je za kraj svijeta.

19

VOSCHA SAM odmah prepoznala.

Stajao je pokraj vrata, visok, jedini u uniformi koji nije u naručju stezao

pušku.

Kad smo zakoračili u staru bolnicu/kosturnicu, kimnuo je Hutchfieldu.

Potom je vodnik Branch salutirao i uvukao se u red vojnika koji su stajali uza

zidove.

Ovako je to izgledalo: vojnici postrojeni uz tri od četiri zida, a izbjeglice u

sredini.

Otac me primio za ruku. Sammyjev medvjedić u jednoj mi je ruci, drugom

se držim za njega.

A što sad, tata? Je li glasiš postao glasniji kad si ugledao naoružane ljude

uza zidove? Jesi li zato dohvatio moju ruku?

„U redu, možemo li sad dobiti neke odgovore?“ viknuo je netko kad smo

ušli.

Svi su počeli govoriti u isto vrijeme – svi osim vojnika – glasno izvikujući

pitanja.

„Jesu li sletjeli?“

„Kako izgledaju?“

„Tko su oni?“

„Kakve su ono sive letjelice koje vidimo na nebu?“

„Kada ćemo i mi otići?“

„Koliko ste preživjelih pronašli?“

Vosch podigne ruku tražeći tišinu, što je samo polovično djelovalo.

Hutchfield mu oštro salutira. „Svi prisutni i na broju, gospodine!“

Na brzinu sam prebrojili prisutne. „Nisu“, rekla sam. Viknula sam da bi me

čuli uz žamor: „Nisu!“ Pogledala sam oca. „Crisco nije ovdje.“

Hutchfield se namrštio. „Tko je Crisco?“

„Onaj ljig... onaj klinac...“

„Klinac? Tada je otišao autobusom s drugima.“

Drugima. Ako sad malo razmislim, pomalo je smiješno. Na neki je mučan

način smiješno.

„Svi moraju biti u ovoj prostoriji“, rekao je Vosch ispod maske. Glas mu je

bio jako dubok, kao podzemna tutnjava.

„Vjerojatno se izbezumio“, rekla sam. „Malo je plašljiv.“

„Kamo je mogao otići?“ upitao je Vosch.

Odmahnula sam glavom. Nisam imala pojma, no zatim mi je sinulo. Znala

sam kamo je Crisco otišao.

„Jama s pepelom.“

„Gdje je jama s pepelom?“

„Cassie“, javio se otac. Snažno mi je stisnuo ruku. „A da ti odeš po Crisca

pa da pukovnik može započeti sastanak?“

,Ja?“

Nisam kužila. Mislim da je tatin glasić u tom trenutku vrištao, ali ja ga

nisam čula, a on mi nije mogao reći naglas. Sve što je mogao bilo je da mi

telegrafira očima. Možda je to značilo: znaš li kako ćeš prepoznati neprijatelja,

Cassie?

Ne znam zašto se nije javio da ide sa mnom. Možda je mislio da na dijete

neće posumnjati pa će se jedno od nas spasiti – ili barem imati šansu da se spasi.

Možda.

„Dobro“, rekao je Vosch. Prstom je dao znak vodniku Branchu: idi s njom.

„Snaći će se ona“, rekao je otac, „poznaje ovu šumu kao svoj džep. Pet

minuta, Cassie, dobro?“ Pogledao je Voscha i osmjehnuo se. „Pet minuta.“

„Ne budi blesav, Sullivane“, rekao je Hutchfield. „Ne može ići van bez

pratnje.“

„Naravno“, rekao je otac. „Da. U pravu ste, naravno.“

Nagnuo se prema meni i zagrlio me. Ne prejako, ne predugo. Kratak

zagrljaj. Stisni pusti. Sve drugo izgledalo bi kao oproštaj.

Zbogom, Cassie.

Branch se okrenuo prema svom zapovjedniku i rekao: „Najveći prioritet,

gospodine?“

Vosch je kimnuo. „Najveći prioritet.“

Zakoračili smo u sunčan dan, čovjek s gas-maskom i djevojčica s plišanim

medvjedićem. Ravno pred nama nekoliko vojnika stajalo je oslonjeno na

oklopno vozilo. Nisam ih primijetila kad smo ranije prolazili pokraj oklopnjaka.

Uspravili su se kad su nas ugledali. Vodnik Branch podigao je palac da im

pokaže kako je sve u redu, a zatim i kažiprst. Najveći prioritet.

„Koliko je to daleko?“ pitao me.

„Nije daleko“, odgovorila sam. Moj mi se glas činio slabašnim. Možda me

Sammyjev medvjedić vratio u djetinjstvo.

Slijedio me stazom koja je krivudala u gustu šumu iza brvnara, pušku je

držao ispred sebe, cijev prema dolje. Suho je tlo iz protesta pucketalo pod

njegovim smeđim čizmama.

Bilo je toplo, ali pod gustim krošnjama kasnoga ljeta bilo je hladnije. Prošli

smo pokraj stabla gdje sam sakrila M16. Nisam se osvrnula da je pogledam.

Nastavila sam hodati prema čistini.

I eto ga ondje, malo govno, do gležnjeva u kostima i prašini, grebe po

polomljenim ostacima da nađe tu zadnju, beskorisnu, neprocjenjivo vrijednu

dranguliju, još jednu prije nego što krene, kako bijednom kad stigne tamo gdje

put završava bio glavni.

Kad smo izišli na čistinu okruženu drvećem, okrenuo je glavu. Presijavao

se od znoja i sranja koja je natrpao na kosu. Obrazi su mu bili umrljani crtama

od čađe. Izgledao je kao jadna verzija kakvog nogometaša. Kad nas je ugledao,

brzo je sakrio ruku iza leđa. Nešto srebrno bljesnulo je na suncu.

„Hej! Cassie? Hej, pa tu si. Vratio sam se ovamo da te nađem jer te nije

bilo u brvnarama, a potom sam vidio... tu je bila ova...“

„Je li to on?“ upitao me vojnik. Nabacio je pušku na rame i zakoračio

prema jami.

U sredini između mene i Crisca, u jami pepela i kostiju stajao je vojnik.

„Da“, rekla sam, „to je Crisco.“

„Ne zovem se tako“, zacvilio je. „Moje pravo ime je...“

Nikad neću znati Criscovo pravo ime.

Nisam vidjela vojnikovo ručno oružje niti čula pucanj. Nisam vidjela da ga

je izvukao iz korica, ali nisam ni gledala vojnika, gledala sam Crisca. Glava mu

se trznula unatrag, kao da ga je netko povukao za masne uvojke, i nekako se

presavinuo dok je padao, stišćući u ruci blago mrtvih.

20

SAD JE RED NA MENI.

Djevojka s ruksakom i smiješnim medvjedićem koja stoji nekoliko metara

iza njega.

Vojnik se okrenuo u mjestu, ispružene ruke. Slabo se sjećam onoga što je

slijedilo. Ne sjećam se da sam ispustila medvjedića niti da sam izvukla pištolj iz

stražnjeg džepa. Ne sjećam se čak ni da sam povukla obarač.

Sljedeći jasan prizor kojeg se sjećam razlijetanje je crnog vizira u

komadiće.

I vojnik koji preda mnom pada na koljena.

I njegove oči.

Njegova tri oka.

Poslije sam, naravno, shvatila da zapravo nije imao tri oka. Ono u sredini

bila je crna ulazna rana od metka.

Sigurno se šokirao kad se okrenuo i ugledao pištolj uperen u glavu. Zbog

toga je zastao. Na koliko dugo? Sekundu? Manje od sekunde? Ne znam, ali u toj

milisekundi vječnost se namotala na mjestu kao kakva golema anakonda. Ako

vam se ikad dogodilo nešto traumatično, znat ćete o čemu govorim. Koliko traje

sudar automobila? Deset sekundi? Pet? Ne čini se tako kratkim kad se događa

vama. Traje poput vječnosti.

Složio se licem na tlo. Nije bilo sumnje da sam ga koknula. Moj mu je

metak na potiljku napravio rupu veličine tanjura.

No nisam spuštala pištolj. I dalje sam ga držala uperenog u polovicu

njegove glave dok sam se natraške povlačila prema stazi.

Tada sam se okrenula i potrčala kao bez glave.

U krivom smjeru.

Prema brvnarama.

To nije bilo pametno, ali u tom trenutku nisam razmišljala. Tek mi je

šesnaest godina i ovo je prva osoba koju sam upucala ravno u lice. Bilo mi je

teško suočiti se s tim.

Samo sam se htjela vratiti ocu.

On će sve popraviti jer to očevi čine – popravljaju stvari.

Moj mozak isprva nije registrirao zvukove. Sumom su odzvanjali

isprekidani rafali automatskog oružja i vrisak ljudi, ali nije to procesirao, kao

onaj trzaj Criscove glave unatrag i način na koji se stropoštao u sivu prašinu,

kao da mu se svaka kost u tijelu odjednom pretvorila u gumu, i način na koji se

njegov ubojica okrenuo u savršenoj pirueti dok mu se cijev puške presijavala na

suncu.

Svijet se raspadao, a komadi ruševina pljuštali su svuda oko mene.

Bio je to početak četvrtog vala.

Nekako sam se zaustavila prije nego što sam stigla do brvnara. Kroz

prozore je sukljao dim. Netko je puzao prema skladištu.

Bio je to moj otac.

Leđa su mu bila izvijena, lice prekriveno zemljom i krvlju. Tlo iza njega

bilo je posuto lokvicama krvi.

Kad sam izišla iz šume, pogledao je prema meni.

Ne, Cassie, izgovorio je bez glasa. Tada su ga ruke izdale. Prevrnuo se,

ostao ležati.

Iz barake je izišao vojnik. Prišao je ocu. Lagano, mačjom lakoćom,

opuštenih ramena i ruku.

Povukla sam se među stabla, podigla pištolj, ali bila sam udaljena više od

trideset metara. Ako promašim...

To je bio Vosch. Izgledao je još viši ovako nadvijen nad skutrenim tijelom

mog oca. Otac se nije micao. Mislim da se pravio mrtav.

Nije bilo važno.

Vosch ga je svejedno upucao.

Ne sjećam se da sam ispustila bilo kakav zvuk kad je povukao obarač, ali

mora da sam učinila nešto što je pobudilo njegovu sumnju. Crna maska okrenula

se brzinom munje, sunce se odbilo od vizira. Kažiprstom je pozvao dvojicu

vojnika koji su izlazili iz baraka i pokazao palcem u mom smjeru.

Najveći prioritet.

21

JURNULI SU prema meni kao dva geparda. Činili su mi se tako brzima. U

životu nisam vidjela da netko tako brzo trči. Mogu ih samo usporediti s

prestravljenom djevojkom koja je upravo vidjela kako joj oca ubijaju u prašini.

List, grana, bršljan, trnje. Fijuk zraka u mojim ušima. Top-top-top – brzi

rafal mojih koraka po stazi.

Krhotine plavog neba kroz krošnje, oštre zrake sunca probadaju uništenu

zemlju. Porušeni svijet izgubio je ravnotežu.

Kad sam se približila mjestu na kojem sam sakrila očev poklon, usporila

sam. Greška. Velikokalibarski metci zarili su se u stablo pet centimetara od mog

uha. Od udara su mi u lice doletjeli komadići smrvljenog drveta. Sićušno iverje,

ne deblje od vlasi, zabilo mi se u vrat.

Znaš li kako ćeš prepoznati neprijatelja, Cassie?

Nisam im mogla pobjeći.

Nisam ih mogla ubiti.

Možda bih ih mogla nadmudriti.

22

DOŠLI SU DO ČISTINE i prvo što su vidjeli bilo je tijelo vodnika Brancha, ili

onoga što je sebe nazivalo vodnikom Branchem.

„Evo jednoga ovdje“, čula sam jednoga kako kaže.

Teške čizme krčkaju po jami punoj krhkih kostiju.

„Mrtav je.“

Šum statične frekvencije, a zatim: „Pukovniče, našli smo Brancha i jednog

neidentificiranog civila. Ne, gospodine. Branch je ubijen u borbi, ponavljam:

Branch je ubijen u borbi.“ Sad je govorio svom drugu koji je stajao pokraj

Crisca. „Vosch želi da se odmah vratimo.“

Krc-krc, rekle su kosti kad je iskočio iz jame.

„Ovo je bacila.“

Moj ruksak. Pokušala sam ga baciti u šumu, što sam dalje mogla od jame,

ali pogodio je stablo i pao na rub čistine na drugoj strani.

„Čudno“, reče glas.

„Nema veze“, odgovori njegov kompanjon. „Oko će se pobrinuti za nju.“

Oko?

Glasovi su im se udaljili. Ponovno se čuo zvuk mirne šume. Šapat vjetra.

Ptice. Negdje u žbunju šuška vjeverica.

Ipak se nisam micala. Svaki put kad bih dobila želju za bijegom, potisnula

bih je.

Nema žurbe, Cassie. Napravili su ono po što su došli. Moraš ostati ovdje do

mraka. Ne miči se!

I nisam. Mirno sam ležala na ležaju od prašine i kosti, pokrivena pepelom

žrtava gorke žetve Drugih.

I pokušavala sam ne misliti na to čime sam prekrivena.

No ubrzo sam pomislila: te su kosti bili ljudi, a ti su mi ljudi spasili život.

Tada više nisam bila tako zgrožena.

To su bili samo ljudi. Nisu tražili da budu ovdje, kao ni ja, ali bili su ovdje,

i ja sam bila, pa sam mirno ležala.

Zvuči čudno, ali skoro sam osjećala njihove ruke, tople i meke, kako me

obavijaju.

Ne znam koliko sam dugo ondje ležala, u zagrljaju mrtvih ljudi. Činilo se

kao da je trajalo satima. Kad sam napokon ustala, sunce je već dostiglo zlatan

sjaj, a zrak je postao malo hladniji. Od glave do pete bila sam prekrivena sivim

pepelom. Mora da sam izgledala kao ratnik Maja.

Oko će se pobrinuti za nju.

Je li mislio na izviđačke letjelice, u smislu nekog nebeskog oka? Ako je,

tada ovo nije bila neka otpadnička jedinica koja je pročišćavala teren ne bi li

uništila moguće prenositelje virusa iz trećeg vala kako se ne bi zarazili oni koji

još nisu došli u dodir s virusom.

To nikako ne bi bilo dobro, ali druga bi mogućnost bila puno, puno gora.

Brzo sam otišla do ruksaka. Duboka me šuma zvala k sebi. Što sam dalje

od njih, to bolje. Tada sam se sjetila očeva dara, daleko niz stazu, toliko blizu

brvnara da do tamo praktički možeš pljunuti. Sranje, zašto je nisam sakrila u

jamu s pepelom?

Sigurno bi mi bila korisnija od pištolja.

Ništa nisam čula, čak su i ptice zašutjele – samo vjetar. Njegovi su prsti

prebirali po hrpicama pepela i bacali ga u zrak gdje je hirovito plesao na zlatnoj

svjetlosti.

Otišli su. Sigurno je.

No nisam ih čula da odlaze. Zar ne bih čula tutnjavu motora otvorenog

transportera, brujenje oklopnih vozila na odlasku?

Potom sam se sjetila kako se Branch približio Criscu.

Je li to taj?

Zatim je nabacio pušku na rame.

Puška. Odšuljala sam se do tijela. Koraci su mi zvučali kao grmljavina,

vlastiti dah kao male eksplozije.

Bio je pao meni pred noge, licem prema dolje. Sad je ležao na leđima, iako

mu je lice i dalje dijelom skrivala gas-maska.

Pištolj i puška nestali su. Sigurno su ih oni odnijeli. Na trenutak sam ostala

nepomična, a kretanje je bila dobra ideja u toj fazi ratovanja.

Ovo nije bio dio trećeg vala. Ovo je bilo nešto posve drugačije, početak

četvrtog, zasigurno, a četvrti je val možda bio bolesna verzija Bliskih susreta

treće vrste. Možda Branch nije bio ljudsko biće pa je zato nosio masku.

Kleknula sam kraj mrtvog vojnika, čvrsto primila gornji kraj maske i

povukla je dok mu nisam ugledala oči, smeđe oči potpuno nalik na ljudske, kako

slijepo bulje u moje lice. Nastavila sam vući.

Stala sam.

Htjela sam vidjeti i nisam htjela vidjeti. Htjela sam znati i nisam htjela

znati.

Samo idi. Nije važno, Cassie. Je li važno? Ne. Nije.

Katkad govoriš svome strahu neke stvari, kao nije važno, neke riječi koje

djeluju poput tapšanja hiperaktivnog psa.

Ustala sam. Ne, stvarno nije bilo važno ima li vojnik usta kao jastog ili

izgleda poput brata blizanca Justina Biebera.

Zgrabila sam Sammyjeva medvjedića sa zemlje i uputila se na drugu stranu

čistine.

Međutim, nešto me zaustavilo. Nisam otišla u šumu. Nisam odjurila

prigrliti najbolju šansu za spas: udaljenost.

Možda je to bilo zbog medvjedića. Kad sam ga podigla, vidjela sam lice

svoga brata na stražnjem staklu autobusa, začula u glavi njegov glasić.

Kad te bude strah, ali nemoj ga ostavit. Nemoj zaboravit.

Skoro sam zaboravila. Da nisam otišla provjeriti ima li Branch oružje,

zaboravila bih. Branch je praktički pao na sirotog medvjedića.

Nemoj ga ostavit.

Nisam zapravo tamo vidjela nikakva tijela, samo očevo. Što ako je netko

preživio te tri minute vječnosti u brvnarama? Možda su ranjeni, još živi,

ostavljeni kao da su mrtvi – osim ako ja ne odem. Naime, ako tamo još ima

nekoga živog i lažna je vojska otišla, ja ću biti ta koja ih je ostavila kao da su

mrtvi.

Sranje.

Znaš kako si ponekad kažeš da imaš izbora, a ustvari nemaš. Činjenica da

druge mogućnosti postoje ne znači da one vrijede i za tebe.

Okrenula sam se i uputila natrag, opkoračila Branchevo tijelo i uronila u

polumračan tunel staze.

23

TREĆI PUT NISAM zaboravila jurišnu pušku. Zagurala sam luger za pojas, ali

nisam baš mogla očekivati da ću iz puške moći pucati držeći plišanog

medvjedića u drugoj ruci pa sam ga morala ostaviti na stazi.

„Ne boj se. Neću te zaboraviti“, šapnula sam mu.

Sišla sam sa staze i tiho krenula između stabala. Kad sam se približila

logoru, spustila sam se na tlo i puzala preostali dio puta do ruba šume.

Eto zašto ih nisi čula da odlaze.

Vosch je nešto govorio dvojici vojnika na ulazu u skladište. Druga skupina

petljala je nešto oko jednog oklopnog vozila. Nabrojila sam ih ukupno sedam,

što je značilo da preostalu petoricu nisam mogla vidjeti. Jesu li možda negdje u

šumi i traže me? Očeva tijela nije bilo – možda su dobili zadatak ukloniti leševe.

Bilo nas je četrdeset i dvoje, ne računajući klince koji su otišli autobusima. To je

mnogo leševa koje treba ukloniti.

Ispalo je da sam bila u pravu: radilo se o operaciji uklanjanja, samo što

Ušutkivači ne uklanjaju tijela kao mi.

Vosch je skinuo masku, kao i ona dvojica pokraj njega. Nisu imali usta kao

jastozi niti su im iz lica rasla ticala. Izgledali su kao najobičniji ljudi, barem iz

daljine.

Više im nisu trebale maske. Zašto ne? Sigurno su bile dio predstave. Mi

bismo očekivali da imaju zaštitu protiv zaraze.

Dva su vojnika došla iz smjera oklopnog vozila, noseći nešto što je

izgledalo kao lopta ili kugla tamnosive metalne boje, kao i izviđačke letjelice.

Vosch je pokazao mjesto na pola puta između skladišta i brvnara, čini se ono

isto mjesto na kojem je ležao moj otac.

Zatim su svi otišli, osim jednog vojnika koji je sad klečao pokraj sive

kugle.

Oklopna vozila živahno su zagrmjela. Priključio im se još jedan motor:

otvoreni vojni transporter parkiran na drugom kraju logora, gdje se nije vidio.

Na njega sam zaboravila. Preostali vojnici sigurno su se već ukrcali i čekaju. Što

čekaju?

Zadnji vojnik ustane i vrati se do oklopnjaka. Gledala sam kako ulazi u

vozilo, kako se vozilo okreće u uskovitlanom oblaku prašine, kako se prašina

vrti i vraća na tlo. S njom se vraća i mir ljetnog sumraka. Tišina mi odzvanja u

ušima.

U tom je trenutku siva kugla počela svijetliti.

To je bilo dobro, loše ili pak ni dobro ni loše; u svakom je slučaju to ovisilo

o vašem gledištu.

Oni su je tamo postavili, dakle za njih je to bilo dobro.

Svijetlila je sve jače, bolesna žućkastozelena, povremeno pulsirajući. Kao...

što? Svjetlo svjetionika?

Zaškiljila sam prema sve tamnijem nebu. Počele su izlaziti prve zvijezde.

Nisam vidjela nijednu izviđačku letjelicu.

Ako je za njih kugla bila dobra stvar, tada je za mene vjerojatno bila loša.

I ne samo vjerojatno; više sigurno nego vjerojatno.

Svakih nekoliko sekundi smanjivao se razmak između pulsiranja.

Pulsiranje se pretvorilo u bljesak. Bljesak se pretvorio u treptanje.

Puls... puls... puls...

Bijes, bijes, bijes.

Trep-ttrep-ttrept.

Kugla me u mraku podsjećala na oko, na blijedo, zelenkasto-žuto oko koje

mi namiguje.

Oko će se pobrinuti za nju.

Ono što se zatim dogodilo ostalo mi je urezano u sjećanju kao niz scena,

niz zaustavljenih kadrova iz kakva umjetničkog filma snimljenog nestabilnom

ručnom kamerom.

1. KADAR: na guzici sam, udaljavam se od logora hodajući kao rak.

2. KADAR: na nogama sam. Trčim. Lišće su mrlje zelene, smeđe i

mahovinastosive boje.

3. KADAR: Sammyjev medvjedić. Izgrižena ručica koju je žvakao i glodao

otkad je bio beba isklizava mi iz prstiju.

4. KADAR: moj drugi pokušaj da pokupim prokletog medvjedića.

5. KADAR: jama u prednjem planu. Ja na pola puta između Criscova i

Branchova tijela. Pritišćem Sammyjeva medvjedića na prsa.

6. – 10. KADAR: opet šuma, opet ja trčim. Ako dobro pogledate, možete u

lijevom kutu desetog kadra vidjeti klanac.

11. KADAR: zadnji kadar. Nalazim se u zraku iznad mračnog klanca.

Kadar je ulovljen u trenutku kad sam skočila s ruba.

Zeleni val protutnjio je preko mog tijela skvrčenog na dnu noseći sa sobom

tone krhotina, nezaustavljivu lavinu drveća i zemlje, tijela ptica i vjeverica,

svizaca i kukaca, sve što je bilo u jami s pepelom, krhotine raznesenih brvnara i

skladišta – šperploče, beton, čavle, lim – kao i nekoliko gornjih centimetara tla u

krugu od stotinu metara oko eksplozije. Udar sam osjetila prije nego što sam

pala na blatno dno klanca. Strašan pritisak koji razvaljuje kosti, na svakom

centimetru mog tijela. Bubnjići su mi popucali i sjetila sam se Criscovih riječi:

znaš što se događa kad te pogodi dvjesto decibela?

Ne, Crisco, ne znam, ali sad mogu zamisliti.

24

NE MOGU PRESTATI misliti na vojnika iza hladnjaka i raspelo u njegovoj

ruci. Vojnik i raspelo. Čini mi se da sam zbog toga povukla okidač; ne zato što

sam mislila da je raspelo drugi pištolj. Povukla sam okidač jer je on bio vojnik

ili je barem bio odjeven kao vojnik.

On nije bio Branch ni Vosch ni bilo koji od vojnika koje sam vidjela onoga

dana kad je umro moj otac.

I nije bio i bio je.

Nije bio jedan od njih, a opet je bio kao svi oni.

Nisam ja kriva – to si govorim – oni su krivi. Oni su krivi, ne ja, kažem

mrtvome vojniku. Ako želiš nekoga okriviti, okrivi Druge i pusti me na miru.

Bježati = umrijeti. Ne bježati = umrijeti. Čini se da je to tema ove zabave.

Ležeći ispod Buicka, upala sam u neki ugodan, sanjiv sumrak. Moj

improvizirani podvez zaustavio je veći dio krvarenja, ali rana je pulsirala sa

svakim otkucajem mog sve sporijeg srca.

Nije ni tako loše, sjećam se da sam pomislila. To umiranje nije uopće tako

loše.

No zatim sam ugledala Sammyjevo lice na stražnjem staklu žutog školskog

autobusa. Smiješio se. Bio je sretan. Okružen drugom djecom, osjećao se

sigurno, a osim toga, tu su sada i vojnici, oni će ga braniti i brinuti o njemu i

paziti da sve bude u redu.

Mučilo me to već tjednima. Držalo me budnom noću. Nije mi dalo mira

kad bih se najmanje nadala, dok bih čitala ili tragala za hranom ili samo ležala u

malom šatoru u šumi, razmišljajući o svom životu prije dolaska Drugih.

Što je to trebalo značiti?

Zašto su odigrali tu divovsku šaradu o vojnicima koji nas dolaze spasiti u

zadnji čas? Gas-maske, uniforme, „informativan sastanak“ u barakama. Što je to

sve značilo kad su jednostavno mogli iz izviđačke letjelice izbaciti jedno

trepćuće Oko i sve nas dići u zrak?

Tog hladnog jesenjeg dana, dok sam krvareći ležala ispod Buicka, iznenada

mi je sinulo, toliko iznenada da sam se trgnula jače nego kad mi je metak raznio

nogu.

Sammy.

Htjeli su Sammyja. Ne, ne samo Sammyja, htjeli su svu djecu, a da bi

dobili djecu, morali su nas navesti da im vjerujemo. Stekni povjerenje ljudi, uzmi

djecu, a tada digni sve u zrak.

No zašto su se trudili spasiti djecu? Milijarde su umrle u prva tri vala; ne

može se baš reći da su Drugi bili slabi na djecu. Zašto su Drugi uzeli Sammyja?

Podignula sam glavu bez razmišljanja i tresnula se u podvozje Buicka.

Jedva da sam primijetila.

Nisam znala je li Sammy živ. Koliko je meni bilo poznato, ja sam bila

posljednja osoba na Zemlji, ali dala sam obećanje.

Prohladan asfalt strugao me po leđima.

Toplo sunce na mom hladnom obrazu.

Nisam osjećala prste kojima sam zgrabila ručku na vratima kako bih svoje

jadno samosažalno dupe podigla s tla.

Nisam se mogla nimalo osloniti na ranjenu nogu. Naslonila sam se na auto

jednu sekundu, a zatim se odgurnula u uspravan položaj. Stojim na jednoj nozi,

ali uspravno.

Možda nisam u pravu kad mislim da žele Sammyja živog. Gotovo da nisam

bila u pravu u vezi s bilo čime od Dolaska. I dalje bih mogla biti posljednje

ljudsko biće na Zemlji.

Možda sam – ustvari vjerojatno jesam – osuđena na propast.

No ako sam ja ta, posljednja od svoje vrste, zadnja stranica ljudske

povijesti, vraga ću dopustiti da priča ovako završi.

Možda sam zadnja, ali sam ona koja i dalje stoji. Ja sam ona koja se okreće

da bi se suočila s progoniteljem bez lica u šumi na napuštenoj autocesti. Ja sam

ona koja ne bježi, ne ostaje, nego se suočava.

Zaista, ako sam posljednja, tada sam ja čovječanstvo, a ako je ovo

posljednja bitka čovječanstva, ja sam bojno polje.

II.

WONDERLAND

25

ZOVITE ME ZOMBI.

Glava, šake, stopala, leđa, trbuh, noge, ruke, prsni koš – sve me boli. Čak

me i treptanje boli, stoga pokušavam mirovati i ne previše misliti na bol.

Pokušavam ne misliti previše na bilo što, Toliko sam toga vidio o Epidemiji u

prošla tri mjeseca da znam što me čeka: potpuni raspad sustava koji počinje od

mozga. Crvena smrt pretvara ti mozak u želatinu prije nego što ti se ostali organi

rastope. Ne znaš gdje si, tko si, što si. Postaješ zombi, hodajući mrtvac – ako

imaš snage za hodanje, što nemaš.

Umirem. Znam to. Sedamnaest godina života i zabava je gotova.

Kratka neka zabava.

Prije šest mjeseci najveća mi je briga bila kako ću proći prijemni iz kemije

i naći sezonski posao na kojemu ću zaraditi dovoljno da završim slaganje motora

na svojoj Corvetti iz 1969. Kad se pojavio njihov matični brod, naravno da mi je

zaokupio misli, ali ubrzo je pao na manje važno, četvrto mjesto. Pratio sam

vijesti kao i svi ostali i provodio previše vremena šaljući okolo smiješne snimke

o njima na YouTubeu, ali nikada nisam mislio da će to pogoditi mene osobno.

Sve te demonstracije i marševi i pobune na televiziji prije prvog vala izgledali su

kao neki film ili vijesti iz strane zemlje. Nije mi se činilo da se išta od toga

događa meni.

Umiranje nije mnogo drugačije. Nemaš dojam da će se dogoditi tebi... dok

ti se ne dogodi.

Znam da umirem. Ne mora mi nitko reći.

Chris, momak s kojim sam dijelio ovaj šator prije nego što sam se razbolio,

ipak mi govori: „Stari ja mislim da ti umireš“. To kaže on, čučeći ispred ulaza u

šator, ne trepćući, širom otvorenih očiju ispod kojih na nos pritišće prljavu krpu.

Chris je svratio da vidi kako sam. Stariji je od mene oko deset godina i

mislim da gleda na mene kao na mlađeg brata, a možda je samo došao provjeriti

jesam li još živ; on je zadužen za uklanjanje tijela u ovom dijelu logora. Vatre

gore danonoćno. Izbjeglički logor koji okružuje Wright-Patterson danju se kupa

u gustoj zagušljivoj magli. Noću vatra oboji dim u tamnu grimiznu boju pa i

zrak izgleda kao da krvari.

Ignoriram njegovu primjedbu i pitam ga što je čuo iz Wright-Pattersona.

Baza je potpuno zatvorena otkad je poslije napada na obale niknulo ovo šatorsko

naselje. Nitko ne smije ni unutra ni van. Pokušavaju zaustaviti širenje crvene

smrti, tako nam kažu. Neki dobro naoružani vojnici, dobro umotani u kemijska

zaštitna odijela, povremeno se iskotrljaju kroz glavni ulaz noseći vodu i hranu,

kažu nam da će sve biti u redu, a zatim brzo zbrišu natrag i ostave nas da se sami

snalazimo. Trebaju nam lijekovi. Kažu nam da za crvenu smrt nema lijeka.

Trebaju nam sanitarije. Daju nam lopate da si iskopamo kanal. Trebaju nam

informacije. Što se, dovraga, događa? Kažu nam da ne znaju.

„Ne znaju oni ništa“, kaže mi Chris. Malo je žgoljav, proćelav, bio je

računovođa prije nego što je računovodstvo zbog napada postalo beskorisno.

„Nitko ništa ne zna, samo hrpa glasina koje svi tretiraju kao vijesti.“ Dobaci mi

pogled, potom ga skrene u stranu, kao da pogled na mene boli. „Hoćeš čuti

najnovije?“

Ne baš. „Naravno.“ Da ga zadržim. Znam ga tek mjesec dana, ali on je

ostao jedini kojeg poznajem. Ležim ovdje na ovom starom ležaju za kampiranje

i vidim samo tračak neba. Neodređeni čovjekoliki obrisi prolaze pokraj mene u

dimu, kao likovi iz horor-filma; katkad čujem vrisak ili plač, ali već danima

nisam ni sa kim razgovarao.

„Epidemija nije njihova, naša je“, kaže Chris. „Pobjegla iz nekog tajnog

vladinog objekta kad je nestalo struje.“

Zakašljem. On se trgne, ali ne odlazi. Čeka da napad popusti. Negdje je u

nekom trenutku izgubio jedno staklo iz naočala. Bez prestanka škilji na lijevo

oko. Premješta se s noge na nogu na blatnjavom tlu. Htio bi otići – ne bi htio

otići. Znam taj osjećaj.

„Zar to ne bi bilo ironično?“ teško izustim. Osjećam okus krvi.

On sliježe ramenima. Ironija? Nema više ironije ili je ima toliko da to ne

možeš nazvati ironijom. „Nije naša. Razmisli malo. Prva dva napada tjeraju

preživjele u unutrašnjost da bi se sklonili u logorima kao što je ovaj. To dovodi

do koncentracije stanovništva i stvara savršeno tlo za širenje virusa. Milijuni

kilograma svježeg mesa prikladno smještenog na jednom mjestu. To je

genijalno.“

„Svaka im čast“, kažem ja, pokušavajući biti ironičan. Ne bih želio da ode,

ali ne želim ni da govori. Često se zna raspričati bez kraja i konca, jedan je od

onih koji imaju mišljenje o svemu, ali nešto se promijeni kad svi koje upoznaš

umru u roku od nekoliko dana: postaneš manje izbirljiv u vezi s time s kim se

družiš. Spreman si zanemariti mnogo nedostataka i ne mariš više za neke

emotivne blokade, na primjer za onu veliku laž da nisi nasmrt preplašen što će ti

se unutarnji organi pretvoriti u kašu.

„Oni znaju kako mi razmišljamo“, kaže on.

„Kako ti, kvragu, znaš što oni znaju?“ Počinjem se ljutiti. Nisam siguran

zašto. Možda sam ljubomoran. Dijelili smo šator, istu vodu, istu hranu, a ja sam

taj koji umire. Po čemu je on tako poseban?

„Ne znam“, brzo odvraća, „jedino što znam je da više ništa ne znam.“

U daljini se čuje pucanj. Chris ne reagira. Pucanje je prilično uobičajeno u

logoru: gađanje ptica, pucnji upozorenja protiv bandi koje ti dolaze opljačkati

zalihe. Neki pucnji signaliziraju samoubojstvo, nekoga u zadnjoj fazi bolesti tko

je odlučio pokazati Epidemiji tko odlučuje. Kad sam stigao u logor, čuo sam

priču o majci koja je ubila svoje troje djece, a zatim i sebe, radije nego da se

suoči s četvrtim jahačem. Nisam mogao odlučiti je li bila hrabra ili glupa, a

potom sam se prestao o tome brinuti. Koga je briga kakva je bila ako je sad

mrtva?

Chris nema više puno toga reći pa govori brzo da može zbrisati. Kao i

mnogi drugi koji nisu zaraženi, boluje od teške nervoze, stalno očekujući da se

dogodi ono najgore. Grebe ga u grlu – od dima ili...? Boli ga glava – od

neispavanosti ili od gladi ili...? To je kao onaj trenutak kada dobiješ loptu, a

krajičkom oka opaziš obrambenog veznog stokilaša kako se obrušava prema tebi

punom brzinom, samo što taj trenutak nikad ne prestaje.

„Doći ću sutra“, kaže on. „Trebaš nešto?“

„Vodu.“ Iako je ne mogu zadržati u sebi.

„Nema frke, stari.“

Ustaje. Sad vidim samo blatom umrljane hlače i čizme pune blata. Ne znam

kako to znam, ali znam da Chrisa vidim posljednji put. Neće se vratiti ili, ako se

vrati, ja ga neću prepoznati. Ne opraštamo se. Nitko se više ne oprašta.

Opraštanje je dobilo potpuno novo značenje otkad se pojavilo veliko zeleno Oko

na nebu.

Gledam kako je svojim odlaskom uskovitlao dim. Zatim ispod deke

izvlačim srebrni lančić. Prelazim palcem preko glatke površine medaljona u

obliku srca držeći ga blizu očiju na sve slabijem svjetlu. Opruga za zatvaranje

pukla je one noći kad sam ga povukao s njezina vrata, ali uspio sam je popraviti

grickalicom za nokte.

Pogledam prema ulazu u šator i ugledam je kako stoji ondje i znam da to

zapravo nije ona nego da je vidim zbog virusa jer nosi isti medaljon koji i ja

držim u ruci. Zbog virusa vidim svakakve stvari – one koje želim vidjeti i one

koje ne želim. Djevojčicu na ulazu želim i ne želim vidjeti.

Bubby, zašto si me ostavio?

Otvaram usta. Osjećam okus krvi. „Odlazi.“

Njezina slika počne treperiti. Protrljam oči, a zglobovi prstiju mokri su mi

od krvi.

Pobjegao si. Bubby, zašto si pobjegao?

Potom je dim razbije, razlomi, raznese njeno tijelo u ništavilo. Dozivam je.

Ne vidjeti je još je okrutnije nego vidjeti je. Tako čvrsto stišćem lančić da mi se

karike urezuju u dlan.

Tražim je. Bježim od nje.

Tražim. Bježim.

Izvan šatora crveni dim posmrtnih lomača. Unutar šatora crvena maglica

Epidemije.

Ti si sretnica, kažem Sissy. Ti si otišla prije nego što je postalo stvarno

gadno.

U daljini je izbila pucnjava, samo što ovaj put to nije sporadični bum-bum

nekog očajnog izbjeglice koji gađa sjenke, nego veliki topovi čija buka odzvanja

u ušima. Prodoran fijuk svjetlećih metaka, učestali pucnji iz automatskog oružja.

Wright-Patterson je napadnut.

Dio mene osjeća olakšanje – kao neko oslobođenje, konačna provala oluje

nakon dugog čekanja. Drugi dio mene, onaj koji još uvijek misli da bih mogao

preživjeti ovu kugu, samo što nije napunio gaće. Preslab sam da bih se

pomaknuo s ležaja i previše uplašen da to učinim čak i kad bih mogao. Zatvaram

oči i šapućem molitvu za ljude i žene u Wright-Pattersonu da uspiju uništiti

jednoga ili dva napadača u moje i Sissyno ime, ali najviše u njeno.

Eksplozije, snažne eksplozije. Eksplozije od kojih podrhtava tlo, koje ti

trepere na koži, pritišću sljepoočnice i stišću prsni koš. Zvuči kao da se svijet

raspada, što je na neki način i točno.

Moj mali šator davi se u dimu, a ulaz sjaji kao trokutasto oko, plamteća

žeravica jarke paklenocrvene boje. To je to, mislim. Ipak neću umrijeti od

Epidemije. Doživjet ću da me ubije pravi izvanzemaljac, što je bolji način da

umrem, i u svakom slučaju brži. Pokušavam svojoj skorašnjoj propasti dati

pozitivan ton.

Odzvanja jedan hitac. Jako blizu, sudeći po zvuku, možda dva ili tri šatora

dalje. Čujem neku ženu kako nešto nerazumljivo viče, još jedan pucanj, i zatim

žena više ne viče. Tada tišina, pa još dva pucnja. Dim se kovitla, crveno se oko

žari. Sad ga čujem, prilazi mi, čujem kako njegove čizme gnječe mokru zemlju.

Pipam pokraj ležaja ispod smotuljka odjeće i hrpetine praznih boca za vodu da

pronađem pištolj, revolver koji mi je Chris dao onoga dana kad me pozvao da s

njim dijelim šator. „Gdje ti je oružje?“ pitao me. Šokirao se kad je čuo da ja ne

paničarim. „Moraš imati pištolj, prijatelju“, rekao je. „Čak su i klinci

naoružani.“ Nema veze što ne mogu pogoditi metu veliku kao kuća niti što

imam dobre šanse upucati vlastito stopalo; u ovo post-ljudsko doba Chris čvrsto

vjeruje u Drugi amandman.

Čekam da se pojavi na ulazu; Sissyn srebrni medaljon u jednoj ruci,

Chrisov revolver u drugoj. U jednoj ruci prošlost, u drugoj budućnost. Može se i

tako na to gledati.

Ako se budem pravio mrtvim, možda će produžili dalje. Promatrao sam

ulaz kroz oči stisnute u proreze.

I evo ga, golema crna zjenica u grimiznom oku nesigurno se zanosi dok se

saginje u šator, udaljen oko metra, i ne mogu mu vidjeti lice, ali čujem kako

hvata dah. Pokušavam kontrolirati disanje, ali ma kako lagano dišem, škripanje

u mojim bolesnim prsima zvuči glasnije od eksplozija bitke. Ne mogu točno

razaznati kako je odjeven, osim da su mu hlače zataknute u visoke čizme.

Vojnik? Sigurno. Drži pušku.

Spašen sam. Podižem ruku u kojoj držim medaljon i slabašno se oglasim.

On posrne naprijed. Sad mu vidim lice. Mlad je, tek nešto stariji od mene, vrat

mu je sjajan od krvi, kao i ruke koje drže pušku. Klekne na jedno koljeno pokraj

ležaja, no trgne se kad ugleda moje lice, bolesno žutu kožu, natečene usne i

upale krvave oči, znakove koji odaju zarazu.

Za razliku od mojih, vojnikove su oči bistre – i raširene od straha.

„Krivo smo shvatili, sve smo krivo shvatili!“ šapne. „Oni su već ovdje...

odavno su ovdje... baš tu... u nama... cijelo vrijeme... u nama.“

Dvije velike sjene uskoče u šator. Jedna dograbi vojnika za ovratnik i

odvuče ga van. Ja dignem revolver, odnosno pokušam ga dići jer mi je skliznuo

iz ruke prije nego što sam ga podignuo dva centimetra iznad pokrivača. Druga

sjena skače na mene, izbacuje mi revolver iz ruke i podiže me. Bol me na

sekundu zaslijepi. On preko ramena vikne svom kompanjonu koji se upravo

uvukao natrag: „Provjeri ga!“ Na čelo mi pritišću veliku okruglu ploču.

„Čist je.“

„I bolestan.“ Obojica nose uniforme, iste kakva je i uniforma koju je nosio

vojnik kojega su odveli.

„Kako se zoveš, prijatelju?“ pita jedan od njih. Odmahnem glavom. Ne

razumijem ovo. Usta mi se otvaraju, ali iz njih ne izlazi ništa razumljivo.

„Pretvorio se u zombija“, kaže drugi. „Ostavi ga.“

Drugi kimne, trljajući lice i promatrajući me, a potom kaže: „Zapovjednik

je naredio da dovedemo sve nezaražene civile“.

Omota me dekom pa me jednim glatkim pokretom podigne s ležaja i

prebaci preko svog ramena. Kao neupitno zaražen civil, prilično sam šokiran.

„Smiri se, zombi“, kaže mi. „Ideš na bolje mjesto.“

Vjerujem mu, a na trenutak sam se usudio povjerovati i to da ipak neću

umrijeti.

26

ODNIJELI SU ME u karantenu bazne bolnice, rezerviranu za žrtve Epidemije,

koju nazivaju Odjel za zombije, gdje su me nakrcali morfijem i jakim koktelom

lijekova protiv virusa. Liječi me žena koja se predstavila kao dr. Pam. Ima blage

oči, miran glas i jako hladne ruke. Kosu veže u čvrstu punđu. Miriše po

dezinfekcijskom sredstvu pomiješanom s tračkom parfema. Ta se dva mirisa baš

i ne slažu.

Kaže da su mi šanse za preživljavanje 1 : 10. Počnem se smijati. Valjda

sam zbog lijekova malo van sebe. Jedan naprama deset? A ja sam mislio da je

Epidemija jednaka smrtnoj kazni. Nisam mogao biti sretniji.

Tijekom sljedeća dva dana temperatura mi je narasla na 40 stupnjeva.

Oblijevao me hladan znoj, a čak je i u znoju bilo tragova krvi. Budim se iz

bunovna sna i padam natrag u njega dok se oni protiv zaraze bore svime što

imaju. Protiv crvene smrti nema lijeka. Sve što mogu napraviti jest držati me

omamljenog i u udobnom položaju dok virus ne odluči sviđa li mu se moj okus.

Prošlost me sustiže. Ponekad otac sjedi pokraj mene, ponekad majka, ali

najčešće Sissy. Soba postaje crvena. Gledam svijet kroz proziran zastor od krvi.

Odjel se povlači iza crvenog zastora. Tu smo samo ja, ovaj uljez u meni i mrtvi

– ne samo moja obitelj nego svi mrtvi, svi koliko već milijardi mrtvih, koji

posežu za mnom dok bježim. Oni posežu. Ja bježim. I pada mi na pamet da

među nama – živima i mrtvima – nema neke bitne razlike; sve je u glagolskom

vremenu: prošli mrtvi i budući mrtvi.

Trećeg dana pala mi je temperatura. Petog dana zadržao sam tekućinu u

sebi, a oči i pluća pročistili su se. Crveni se zastor podigao i sad vidim odjel,

liječnike u odorama i maskama, sestre i bolničare, bolesnike u različitim fazama

smrti, prošlim i budućim, kako plutaju na mirnom moru morfija ili sadašnje

mrtve kako ih se vozi van prekrivenih lica.

Šestoga dana dr. Pam kaže da je najgore prošlo. Određuje da prestaju sve

terapije, što me malo žalosti; nedostajat će mi moj morfij.

„Nije moja odluka“, kaže mi ona. „Selimo vas na odjel za rehabilitaciju

dok ne budete mogli ustati. Trebat ćemo vas.“

„Mene?“

„Za rat.“

Rat. Prisjetim se pucnjave, eksplozija, vojnika koji mi je upao u šator i

rekao: oni su u nama!

„Što se događa?“ pitam. „Što se ovdje dogodilo?“

Već se okrenula, dodajući moj karton bolničaru i rekla mu tiho, ali ne tako

tiho da ja ne bih čuo: „Dovedi ga u ordinaciju u tri sata, kad se očisti od

lijekova, da ga čipiramo i sortiramo.“

27

ODVELI SU ME u veliki hangar blizu ulaza u bazu. Kamo god pogledam,

posvuda su tragovi nedavne borbe. Izgorena vozila, ruševine uništenih zgrada,

male vatre koje se i dalje dime, asfalt pun mrlja i metarskih kratera od

merzerskih granata, no zaštitnu su ogradu popravili, a iza nje vidim ničiju

zemlju od pougljenjenog tla na kojem se nekad nalazilo šatorsko naselje.

U hangaru vojnici oslikavaju velike crvene krugove na sjajnom betonskom

podu. Aviona nema. Voze me kroz stražnja vrata u ordinaciju gdje me prebacuju

na stol i ostavljaju nekoliko minuta da drhtim u tankom bolničkom haljetku pod

neonskim svjetlima. Čemu veliki crveni krugovi? I kako su dobili struju? I što je

mislila s onim „da ga čipiramo i sortiramo“? Ne uspijevam zadržati misli da ne

vrludaju. Što se ovdje dogodilo? Ako su bazu napali izvanzemaljci, gdje su

njihova mrtva tijela? Gdje im je srušena letjelica? Kako smo se uspjeli obraniti

od inteligencije koja je tisućama godina naprednija od naše – i pobijediti je?

Otvaraju se unutrašnja vrata i ulazi dr. Pam. Svijetli mi u oči. Sluša mi srce,

pluća, udara na par mjesta. Pokazuje mi nekakvu srebrno-sivu grudicu veličine

zrna riže.

„Što je to?“ pitam. Skoro sam očekivao da će reći svemirski brod

izvanzemaljaca: ustanovili smo da su maleni kao amebe.

Umjesto toga, kaže da je to uređaj za praćenje povezan sa središnjim

računalom baze. Strogo povjerljivo, vojska se time koristi već godinama. Ideja

je da se ugradi cjelokupnom preživjelom ljudstvu. Svaka grudica odašilje

jedinstven signal, prepoznatljiv znak, koji detektori mogu očitati do udaljenosti

od kilometar i pol. „Da nas mogu pratiti“, kaže ona, „da nas zaštite.“

Dala mi je injekciju u potiljak da me umrtvi, a zatim mi pod kožu pokraj

baze lubanje umetnula odašiljač. Stavila je zavoj na to mjesto i pomogla mi da

se vratim u kolica pa me odvela u susjednu sobu. Mnogo je manja od prethodne.

Bijela stolica koja se može nagnuti podsjeća me na zubarsku. Kompjutor i

monitor. Pomaže mi da sjednem na stolicu i veže me: trake preko zapešća, trake

preko gležnjeva. Lice joj se nalazi blizu mojega. U borbi mirisa parfem je danas

malo jači od dezinfekcijskog sredstva. Nije joj promaknuo moj izraz lica. „Ne

bojte se“, kaže. „Neće boljeti.“

U strahu prošapćem: „Što neće boljeti?“

Ona odlazi do monitora i počinje ubacivati naredbe.

„Ovo je program koji smo našli na laptopu koji je pripadao jednom od

nositelja uljeza“, objašnjava dr. Pam. Prije nego što sam uspio pitati što znači

nositelj uljeza, ona nastavlja: „Nismo sigurni za što su ga upotrebljavali, ali

znamo da je potpuno siguran. Tajno mu je ime Wonderland.“

„A što radi?“ pitam. Nisam siguran što mi govori, ali čini mi se da kaže

kako su se izvanzemaljci na neki način ubacili u bazu Wright-Patterson i ušli u

računalni sustav. Ne mogu iz glave izbaciti riječi nositelj uljeza ni krvavo lice

vojnika koji je upao u moj šator. Oni su u nama.

„To je program za mapiranje“, odgovara ona, što ustvari i nije odgovor.

„Što se mapira?“

Promatra me jedan dug, nelagodan trenutak, kao da razmišlja hoće li mi

reći istinu. „Vi. Zažmirite, duboko udahnite. Odbrojavamo: tri... dva... jedan...“

I svemir se sruši.

Odjednom imam tri godine, držim se za ogradu svoje kolijevke, skačem

gore-dolje i vrištim kao da me netko kolje. Ne sjećam se tog dana; proživljavam

ga.

Sad imam šest godina i zamahujem plastičnom palicom za bejzbol – onom

koju sam volio; koju sam već zaboravio.

Zatim se vozim doma iz dućana za kućne ljubimce s vrećicom zlatnih

ribica u krilu i raspravljam s majkom o imenima. Ona nosi jarkožutu haljinu.

Trinaest mi je godina, petak uvečer, igram dječji nogomet, a mnoštvo

navija. Dugačko dodavanje.

Film se usporava. Osjećam se kao da se utapam – sanjajući svoj život.

Noge mi se bespomoćno trzaju u povezima, čvrsto sam vezan, trčim.

Bježim.

Prvi poljubac. Zvala se Lacey. Moja učiteljica algebre iz devetog razreda i

njen užasan rukopis. Polažem vozački. Sve je tu, nema praznina, sve istječe iz

mene, a ja se pretačem u Wonderland.

Baš sve.

Zelena mrlja na noćnom nebu.

Držim daske dok ih otac zakucava na prozore dnevnog boravka. S ulice

dopiru pucnjava, razbijanje stakla, vriskovi i udarci čekića: dum, dum, DUM.

„Ugasi svijeće“, majčin histerični šapat. „Ne čuješ ih? Dolaze!“

I očev glas, smiren, u mrklom mraku: „Ako se meni nešto dogodi, brini o

majci i sestri.“

Padam slobodnim padom. Terminalna brzina. Nema mogućnosti za bijeg.

Neću se samo sjećati te noći – proživljavat ću je iznova.

Proganjala me skroz do šatorskog naselja. To je ono od čega sam pobjegao,

od čega i dalje bježim, što me nikada nije pustilo.

Ono što tražim. Ono od čega bježim.

Brini o majci. Brini o mlađoj sestri.

Netko je razbio ulazna vrata. Otac puca ravno u prsa prvog uljeza. Tip

mora da je na nečemu jer uopće ne zastaje. Vidim skraćenu sačmaricu uperenu u

očevo lice i to je zadnji put da vidim očevo lice.

Soba se puni sjenama, jedna od sjena moja je majka, a potom se stvara još

više sjena i promuklih povika i ja strmoglavo jurim uz stepenice stišćući Sissy u

naručju, prekasno shvativši da tamo kamo trčim nema izlaza.

Ruka me lovi za košulju i baca me na leđa, kotrljam se niz stepenice štiteći

Sissy svojim tijelom, padam i udaram glavom o pod.

Zatim sjene, goleme sjene i mnoštvo prstiju izvlače je iz mojih ruku, a

Sissy vrišti: Bubby, Bubby, Bubby, Bubby!

Pružam ruke u mrak da je dohvatim. Prstima zahvaćam medaljon koji nosi

oko vrata i trgam srebrni lančić, a tada, kao onoga dana kad su se svjetla

zauvijek ugasila, glas moje sestre naglo nestaje.

Zatim se ološ baca na mene. Trojica su, žestoko ušlagirana ili samo očajna

da nešto nađu, udaraju me nogama, šakama, udarci pljušte po mojim leđima,

trbuhu, podižem ruke da zaštitim lice i ugledam obris očeva čekića kako se

podiže iznad moje glave.

Jurnuo je prema meni sa zviždukom. Otkotrljao sam se u stranu. Glava

čekića okrznula mi je sljepoočnicu pa zbog jačine zamaha završila u potkoljenici

napadača. Pao je na koljena, urlajući od boli.

Sad sam na nogama, trčim niz hodnik prema kuhinji, za mnom gromoglasni

koraci.

Brini o svojoj sestri.

Spotičem se o nešto u dvorištu, vjerojatno crijevo za zalijevanje ili neku

Sissynu glupu igračku. Padam licem na mokru travu pod zvjezdanim nebom dok

me sjajna zelena kugla, Oko koje kruži, hladno promatra odozgo – mene, koji u

krvavoj ruci stišćem srebrni medaljon, koji sam preživio, koji se nisam vratio,

koji sam pobjegao.

28

PAO SAM TAKO DUBOKO da ništa ne može do mene doprijeti. Prvi put u

nekoliko tjedana ništa ne osjećam. Čak se ne osjećam kao ja. Ne postoji mjesto

na kojem ja završavam, a ništavilo počinje.

Kroz tamu se probija njezin glas i ja ga lovim kao slamku koja će me izvući

iz ovog bunara bez dna.

„Gotovo je. Sve je u redu. Gotovo je...“

Izranjam na površinu stvarnog svijeta hvatajući zrak, nekontrolirano

plačući kao kakva tetkica i mislim: niste u pravu, doktorice. Nikad nije gotovo.

Uvijek ide dalje i dalje i dalje. Pred oči mi je doplivalo njeno lice, a svezana

ruka trgnula mi se u pokušaju da je zgrabim. Mora ovo zaustaviti.

„Što je to bilo?“ pitam kreštavim šapatom. Peče me grlo, usta su mi suha.

Osjećam se kao da imam tek nekoliko kila, kao da mi je sve meso otrgnuto s

kostiju, a ja mislio da je Epidemija bila strašna!

„To je način na koji možemo zaviriti u vas, vidjeti što se stvarno događa“,

blago će ona. Prijeđe mi rukom preko čela. Taj me pokret podsjeti na majku, što

me pak podsjeti na to da sam je izgubio u mraku, da sam pobjegao od nje u noći,

pa se sjetim da ne bih trebao biti zavezan na ovoj bijeloj stolici. Trebao bih biti s

njima. Trebao sam ostati i suočiti se s onim s čime su se oni suočili. Brini o

svojoj sestri.

„To je sljedeće pitanje“, kažem boreći se da ostanem priseban. „Što se

događa?“

„Oni su u nama“, odvrati ona. „Napali su nas iznutra, kroz ‘zaraženo’

osoblje koje se nalazilo unutar vojske.“

Daje mi nekoliko minuta da o tome razmislim dok mi hladnom vlažnom

krpom briše suze s lica. Izluđujuće je kako majčinski izgleda, i ta utješna

hladnoća tkanine, to ugodno mučenje.

Ostavila je tkaninu i prodorno mi se zagledala u oči. „Prema omjeru

zaraženih i nezaraženih ovdje u bazi procjenjujemo da se među svaka tri

preživjela ljudska bića na Zemlji nalazi jedan od njih.“

Olabavila je poveze. Bestjelesan sam kao oblak, lagan kao balon. Kad je

oslobodila i posljednji povez, očekivao sam da ću poletjeti iz stolice i udariti u

strop.

„Želiš li vidjeti jednoga?“ upitala me.

Ispružila je ruku.

29

ODGURALA ME U KOLICIMA niz hodnik do lifta. To je jednosmjerni

ekspres koji nas vozi stotinu metara pod zemlju. Kad su se vrata otvorila, vidio

sam dugačak hodnik bijelih zidova od betonskih blokova. Dr. Pam rekla mi je da

se nalazimo u atomskom skloništu koje je veliko skoro kao i baza iznad nas i

izgrađeno da izdrži atomski udar od pedeset megatona. Rekao sam da se već

osjećam sigurnije. Nasmijala se kao da je to jako smiješno. Klizio sam pokraj

sporednih tunela i neoznačenih vrata i, iako je pod ravan, osjećao sam se kao da

me voze na dno svijeta, u rupu u kojoj živi vrag. Hodnikom žurno prolaze

vojnici; kad prolaze pokraj mene, skreću pogled i prestaju razgovarati.

Želiš li vidjeti jednoga?

Da. Zapravo ne.

Zaustavila se ispred jednih neoznačenih vrata i provukla karticu kroz

mehanizam za zaključavanje. Crvena je lampica postala zelena. Ugurala me u

sobu i zaustavila kolica ispred visokog ogledala, a ja sam zinuo, objesio vilicu i

zatvorio oči jer ono što sjedi u tim kolicima nisam ja, ne mogu biti ja.

Kad se matični brod prvi put pojavio, imao sam osamdeset i šest kilograma,

uglavnom mišića. Dvadeset kila tih mišića nestalo je. Stranac u ogledalu

promatrao me očima izgladnjelog: golemim, upalim, obrubljenim natečenim

crnim vrećicama. Virus mi je izobličio lice, izdubio obraze, izoštrio bradu,

istanjio nos. Kosa mi je slijepljena, suha, na nekim mjestima otpala.

Pretvorio se u zombija.

Dr. Pam pokaže glavom prema ogledalu. „Ne brini se. Neće nas moći

vidjeti.“

On? O kome govori?

Pritisnula je neki gumb, a u prostoriji s druge strane ogledala upalila su se

svjetla. Moja se slika pretvorila u duha. Kroz sebe sam vidio osobu na drugoj

strani.

Bio je to Chris.

Vezan je za stolicu koja izgleda poput one u sobi s Wonderlandom. Glava

mu je žicama povezana s velikom konzolom s treperavim crvenim svjetlima

koja se nalazi iza njega. Teško mu je držati glavu, izgleda kao klinac kojemu se

spava pod satom.

Ona je primijetila kako sam se ukočio kad sam ga ugledao pa me upitala:

„Što je bilo? Poznaješ ga?“

„Zove se Chris. On je moj... sreo sam ga u izbjegličkom logoru. Ponudio

mi je mjesto u svom šatoru i pomagao mi kad sam se razbolio.“

„On ti je prijatelj?“ zvuči iznenađeno.

„Da. Ne. Da, on mi je prijatelj.“

„On nije ono što misliš.“

Dodirnula je neki gumb i pojavio se monitor. Odvojio sam oči od Chrisa,

od njegove vanjštine, i prebacio pogled na unutrašnjost, s vidljivog na skriveno,

jer se na monitoru vidi njegov mozak obrubljen napola prozirnim kostima, koji

svijetli bolesnom žućkastozelenom bojom.

„Što je to?“ prošapćem.

„Uljez“, odgovara dr. Pam. Pritisnula je gumb i uvećala prednji dio

Chrisova mozga. Boja bljuvotine pojačala se, sjajeći neonskim sjajem. „To je

prednji korteks, dio mozga kojim razmišljamo – dio koji nas čini ljudskim

bićima.“

Još je više uvećala jedan dio koji nije bio veći od glavice pribadače i tada

sam vidio. Polako mi se okrenuo želudac. Utisnuta u mekom tkivu nalazila se

pulsirajuća jajolika izraslina pričvršćena tisućama korjenastih izdanaka koji su

se širili kao lepeza u svim smjerovima i zadirali u svaki nabor i udubinu njegova

mozga.

„Ne znamo kako su to napravili“, rekla je dr. Pam. „Ne znamo čak ni jesu li

nositelji uljeza svjesni njihove prisutnosti ili su cijeli život bili samo lutke.“

Gledao sam tu stvar zapletenu u Chrisovu mozgu kako pulsira.

„Izvadite to.“ Jedva sam oblikovao riječi.

„Pokušali smo“, rekla je dr. Pam. „Lijekovima, zračenjem,

elektrošokovima, kirurškim zahvatom. Ništa ne djeluje. Jedini način da to

uništimo jest da ubijemo nositelja.“

Gurne tipkovnicu pred mene. „Neće ništa osjetiti.“

Zbunjeno odmahnem glavom. Ne razumijem.

„Traje kraće od sekunde“, uvjerava me dr. Pam. „I potpuno je bezbolno.

Ovaj gumb ovdje.“

Gledam u gumb. Na njemu piše: ELIMINIRAJ.

„Nećeš ubiti Chrisa. Uništit ćeš tu stvar u njemu koja bi te ubila.“

„On je imao priliku ubiti mene“, iznosim svoj argument. Odmahujem

glavom. To je previše. Ne mogu to podnijeti. „No nije. Održavao me na životu.“

„Održavao te jer još nije bilo vrijeme. Ostavio te prije napada, zar ne?“

Kimnem. Ponovno ga promatram kroz dvosmjerno ogledalo, kroz nejasan

okvir prozirnog mene.

„Ubit ćeš one koji su ovo napravili.“ Gura mi nešto u ruku.

Sissyn medaljon.

Njezin medaljon, gumb i Chris. I ta stvar u Chrisu.

I ja. Ili ono što je od mene ostalo. Što je od mene ostalo? Što je meni

ostalo? Metalne karike Sissyne ogrlice utiskuju mi se u dlan.

„Tako ćemo ih zaustaviti“, potiče me dr. Pam. „Još dok ih ima tko

zaustaviti.“

Chris na stolici. Medaljon u mojoj ruci. Koliko dugo već bježim! Bježim,

bježim, bježim. Isuse, dosta mi je bježanja. Trebao sam ostati. Trebao sam se

suočiti. Da sam se tada suočio, ne bih morao sada, ali prije ili poslije moraš

izabrati između bježanja i suočavanja s onim s čime misliš da se ne možeš

suočiti.

Pritisnuo sam gumb svom snagom.

30

ODJEL ZA REHABILITACIJU sviđa mi se mnogo više od Odjela za zombije.

Bolje miriše, ako ništa drugo, a i dobiješ vlastitu sobu. Ne čamiš među stotinama

drugih kao tamo. Soba je tiha i skrovita i nije se teško pretvarati da je svijet

onakav kakav je bio prije napada. Prvi put nakon nekoliko tjedana mogu jesti

krutu hranu i sam otići do WC-a, ali izbjegavam pogledati u ogledalo. Dani se

čine vedrijima, ali noći su teške: svaki put kad sklopim oči, vidim sebe nalik na

kostur u sobi za eliminaciju, Chrisa vezanog u sobi s druge strane i svoj koščati

prst kako pritišće gumb.

Chrisa više nema. Doduše, kako kaže dr. Pam, Chrisa nikad nije ni bilo.

Postojala je ta stvar u Chrisu koja ga je kontrolirala tako što mu se nekad davno

(ne znaju kad) usadila u mozak (ne znaju kako). Nikakvi izvanzemaljci nisu se

spustili s matičnog broda da bi napali Wright-Patterson. Napad je počeo iznutra

tako što su vojnici „zaraženi“ uljezom uperili oružje protiv svojih drugova, što

znači da su se dugo skrivali u nama i čekali da prva tri vala svedu stanovništvo

na broj koji će oni moći svladati pa da se tek onda otkriju.

Što je ono Chris rekao? Oni znaju kako mi razmišljamo.

Znali su da ćemo sigurnost potražiti u zajedništvu. Znali su da ćemo se

skloniti kod onih koji imaju oružje. Dakle, gospodine Alien, kako ćete se boriti

protiv toga? Jednostavno, zar ne, jer znate kako razmišljamo. Čak i ako vaše

snage ne pobijede u prvom napadu, kao što nisu u Wright-Pattersonu, postići

ćete svoj krajnji cilj uništiti ljudsko društvo. Ako neprijatelj izgleda isto kao i ti,

kako ćeš se protiv njega boriti?

U tom trenutku igra je gotova. Glad, bolest, divlje životinje: samo je pitanje

vremena kada će umrijeti zadnji izolirani preživjeli.

Sa svog prozora na šestom katu imao sam pogled na glavni ulaz. Negdje u

sumrak iz baze izlazi konvoj starih žutih autobusa u pratnji oklopnih terenaca.

Nekoliko sati kasnije autobusi se vraćaju prepuni ljudi, uglavnom djece – iako je

to u mraku teško razaznati – koju odvode u hangar da bi ih čipirali i sortirali,

izdvojili one s uljezima i uništili ih, barem mi tako kaže moja medicinska sestra.

Meni sve to izgleda suludo s obzirom na ono što znamo o napadima. Kako su

nas ubili tako mnogo u tako kratkom vremenu? Ah, da, jer se ljudi drže na

okupu kao ovce! I evo nas opet na hrpi. Naočigled. Mogli bismo isto tako na

bazi naslikati veliku crvenu metu. Ovdje smo! Pucajte kad budete spremni!

Ne mogu više.

Iako mi je tijelo sve jače, duh mi se slama.

Stvarno ne razumijem. Koji je cilj? Ne njihov; to je od početka bilo prilično

prokleto jasno.

Mislim, koji je naš cilj? Ako se i ne budemo opet držali zajedno, siguran

sam da će oni smisliti drugi plan makar to značilo da plaćenim ubojicama

zaraženim uljezom istrijebe jednog po jednog glupog izoliranog ljudskog stvora.

Ne možemo pobijediti. Da sam i uspio nekako spasiti svoju sestru, to ne bi

bilo važno. Time bi dobila još mjesec dana života, najviše dva.

Svi smo mi mrtvaci. Drugih nema, samo prošli mrtvaci i budući mrtvaci.

Leševi i budući leševi.

Negdje na putu od podruma do ove sobe izgubio sam Sissyn medaljon.

Budim se usred noći, rukom krećem u prazno i čujem je kako vrišti moje ime

kao da stoji dva koraka od mene, i ljut sam, lud sam od bijesa, govorim joj da

zašuti, da sam ga izgubio, da ga više nema. Mrtav sam kao i ona, zar ne

razumije? Ja sam zombi.

Prestao sam jesti. Odbijam lijekove. Satima ležim u krevetu buljeći u strop,

čekajući da bude gotovo, da se pridružim svojoj sestri i sedam milijardi drugih

sretnika. Virus koji me izjedao zamijenila je drugačija bolest, još gladnija, bolest

sa stopom smrtnosti od 100%. I rekao sam sam sebi: ne daj im da ti to rade,

čovječe! I to je dio njihova plana. No ne pomaže. Mogu ja sebe ohrabrivati cijeli

dan; to ne mijenja činjenicu da je onoga časa kad se matični brod pojavio na

nebu sve bilo gotovo. Nije bilo pitanje hoće li biti gotovo nego kada.

Ipak, kad sam došao do točke bez povratka, do točke u kojoj je zadnji djelić

mene koji se mogao boriti bio na samrti, pojavio se moj spasitelj, kao da je

cijelo vrijeme čekao da stignem do te točke.

Vrata su se otvorila i prostor je ispunila njegova sjena – visoka, tanka,

oštrih rubova, kao da je isklesana iz ploče crnog mramora. Dok se približavao

krevetu, sjena je pala na mene. Htio sam odvratiti pogled, ali nisam mogao.

Njegove oči, hladne i plave kao planinsko jezero, zakucale su me za krevet.

Došao je na svjetlost i sad vidim kratko ošišanu kosu boje pijeska, oštar nos i

tanke usne razvučene u hladan osmijeh. Kruta uniforma. Sjajne crne čizme.

Oficirski čin na ramenima.

Promatrao me nelagodno dugo. Zašto ne mogu skrenuti pogled s tih ledeno

hladnih očiju? Lice mu je bilo tako oštro da je izgledalo nestvarno, kao da je

isklesano u drvetu.

„Znaš li tko sam ja?“ upitao me. Glas mu je bio dubok, jako dubok, dubok

kao glas na nekom sinkroniziranom foršpanu. Odmahnuo sam glavom. Kako

bih, dovraga, to znao? Nisam ga u životu vidio.

„Ja sam pukovnik Alexander Vosch, zapovjednik ove baze.“

Nije mi pružio ruku, samo me promatrao. Zaobišao je krevet, pogledao moj

karton. Srce mi je jako lupalo. Osjećao sam se kao da sam pozvan u ured

ravnatelja.

„Pluća su dobro. Srce, tlak. Sve je dobro.“ Objesio je karton natrag na

kuku. „Samo što nije sve dobro, zar ne? Ustvari, sve je prilično loše.“

Dovukao je stolicu do kreveta i sjeo. Pokret mu je bio jednoličan,

ravnomjeran, jednostavan, kao da ga je uvježbavao satima dok nije sjedanje

doveo do savršenstva. Prije nego što će nastaviti, popravio je nabor na hlačama

u savršeno ravnu crtu.

„Vidio sam tvoj profil u Wonderlandu. Vrlo zanimljivo i poučno.“

Posegnuo je u džep, opet toliko skladno da je to više nalikovalo na ples

nego na pokret, i izvukao Sissyn srebrni medaljon.

„Mislim da je ovo tvoje.“

Bacio ga je na krevet pokraj moje ruke. Čekao je da ga zgrabim. Prisilio

sam se da ležim nepomično, nisam siguran zašto.

Njegova se ruka vratila u džep na prsima. U krilo mi je dobacio malu

fotografiju. Podižem je. Na njoj je malo dijete plave kose od šest, možda sedam

godina. Ima Voscheve oči. U naručju ga drži lijepa žena Voschevih godina.

„Znaš li tko su oni?“

Nije teško pogoditi. Kimnem. Slika me zbog nekog razloga uznemirila.

Pružio sam je njemu da je uzme natrag. Nije to napravio.

„Oni su moj srebrni lančić“, reče.

„Žao mi je“, kažem jer ne znam što bih drugo rekao.

„Nisu to morali napraviti na ovaj način, znaš. Jesi li razmišljao o tome?

Mogli su nas lijepo polagano ubijati – pa zašto su nas ipak odlučili tako brzo

ubiti? Zašto su nam poslali kugu koja ubija devet od deset ljudi? Zašto ne sedam

od deset? Zašto ne pet? Drugim riječima, zašto im se, dođavola, žuri? Imam

teoriju o tome. Želiš li čuti?“

Ne, mislim, ne želim. Tko je ovaj tip i zašto je ovdje i razgovara sa mnom?

„Jedan Staljinov citat kaže“, nastavio je on, „jedna smrt je tragedija, smrt

milijuna je statistika. Možeš li zamisliti sedam milijardi bilo čega? Meni je to

teško. To je izazov za našu sposobnost shvaćanja. I baš su zato to napravili, kao

nabijanje razlike u ragbiju. Igrao si ragbi, zar ne? Ne radi se o tome da unište

našu sposobnost za borbu nego našu volju da se borimo.“

Uzeo je fotku i vratio je u džep. „Zato ja ne razmišljam o 6,98 milijardi

ljudi. Razmišljam samo o njima dvoma.“

Mahnuo je glavom prema Sissynu medaljonu. „Ostavio si je. Kada te je

trebala, pobjegao si. I dalje bježiš. Ne misliš li kako je vrijeme da prestaneš

bježati i boriš se za nju?“

Otvorio sam usta i što god da sam namjeravao reći, rekao sam: „Ona je

mrtva“.

Odmahnuo je rukom. To je glupo. „Svi smo mi mrtvi, sine. Neki malo više

nego drugi. Pitaš se tko li sam ja, dovraga, i zašto sam ovdje. Pa, rekao sam ti

tko sam, a sad ću ti reći i zašto sam ovdje.“

„Dobro“, šapnuo sam. Možda će me ostaviti na miru kad mi kaže.

Uznemiruje me. Nešto u načinu na koji me gleda tim ledenim pogledom, ta

njegova tvrdoća – nema druge riječi za to – kao da je oživljena statua.

„Ovdje sam zato što su ubili gotovo sve, ali ipak ne sve nas. I to im je

greška, sine. To je slaba točka u njihovu planu jer ako nas ne ubiješ sve

odjednom, oni koji ostanu neće biti slabi. Jaki – i samo jaki – preživjet će.

Povijeni, ali ne i slomljeni, ako me razumiješ. Ljudi poput mene i ljudi poput

tebe.“

Odmahivao sam glavom. „Ja nisam jak.“

„E, tu se ti i ja ne slažemo. Vidiš, Wonderland ne prikazuje samo tvoje

doživljaje; prikazuje i tebe. Kaže nam ne samo tko si nego i što si. Iscrtava tvoju

prošlost i tvoj potencijal, a tvoj je potencijal, bez šale, izvan prosjeka. Ti si

upravo ono što nam je u ovom trenutku potrebno.“

Ustao je. Gledao me svisoka. „Ustani.“

To nije bila molba. Glas mu je jednako tvrd kao i crte lica. Skočio sam iz

kreveta. Približio je lice tik do moga i rekao dubokim opasnim glasom: „Što

želiš? Budi iskren.“

„Želim da odete.“

„Ne.“ Oštro je odmahnuo glavom. „Što želiš?“

Osjetio sam kako mi iskače donja usna, kao malom djetetu na rubu plača.

Oči su me pekle. Snažno sam zagrizao jezik i natjerao se ne odvratiti pogled od

hladnog plamena u njegovim očima.

„Želiš li umrijeti?“

Jesam li kimnuo? Ne sjećam se. Možda jesam jer je on rekao: „Neću ti to

dopustiti. I što sad?“

„Tada ću valjda živjeti.“

„Ne, nećeš. Umrijet ćeš. Umrijet ćeš i ni ti ni ja niti bilo tko drugi ne

možemo to promijeniti. Ti, ja i svi koji su preostali na ovom velikom krasnom

plavom planetu umrijet će i napraviti mjesta za njih.“

Pogodio me u žicu. To je bilo ono što je trebalo reći, i to u pravom

trenutku, te je ono što je htio od mene čuti odjednom izletjelo.

„Koji je onda smisao, ha?“ viknuo sam mu u lice. „Koji je jebeni smisao?

Vi imate sve odgovore pa vi meni recite jer ja više nemam pojma zašto bi me

trebalo biti briga!“

Zgrabio me za ruku i gurnuo prema prozoru. Za dvije sekunde našao se kraj

mene i razgrnuo zavjesu. Vidio sam školske autobuse upaljenih motora pokraj

hangara i kolonu djece koja čekaju na ukrcaj.

„Pitaš krivu osobu“, zarežao je. „Pitaj njih zašto bi te trebalo biti briga.

Njima reci da nema smisla. Njima reci da želiš umrijeti.“

Uhvatio me za ramena i okrenuo prema sebi. Snažno me udario u prsa.

„Okrenuli su nam zakon prirode naglavačke, dečko. Bolje umrijeti nego

živjeti. Bolje odustati nego boriti se. Bolje sakriti se nego suočiti se. Znaju da će

nas slomiti ako nas najprije unište ovdje.“ Opet udarac u moja prsa. „Konačna

bitka za ovaj planet neće se voditi na nekoj ravnici, planini, u džungli ili na

oceanu. Vodit će se ovdje.“ Opet me udara, jako. Tras, tras, tras.

Sad sam već totalno popustio i predao se svemu što sam držao u sebi od

one noći kad mi je umrla sestra, grcajući kao da u životu nisam plakao, kao da

mi je to nešto novo i nešto što mi se sviđa.

„Ti si glina“, Vosch mi je bijesno šaptao u uho, „a ja sam Michelangelo. Ja

sam majstor, a ti ćeš biti moje remek-djelo.“ Blijedoplavi plamen u njegovim

očima pržio me do dna duše. „Bog ne poziva one koji su dobro opremljeni, sine.

Bog oprema one koji su pozvani, a tebe je pozvao.“

Ostavio me s obećanjem. Njegove su mi riječi plamtjele u glavi, njegovo

me obećanje pratilo u kasne noćne sate i dane koji su uslijedili.

Naučit ću te da voliš smrt. Izbacit ću iz tebe tugovanje i krivnju i

samosažaljenje, i ispunit ću te mržnjom i lukavstvom i duhom osvete. To će biti

moje posljednje uporište, Benjamine Thomase Parishu.

Iznova me udarao u prsa dok me koža nije počela peći, a srce uhvatio

plamen. Ti ćeš biti moje bojište.

III.

UŠUTKIVAČ

31

TREBALO JE biti lako. Sve što je trebao napraviti bilo je da čeka.

Čekanje mu je dobro išlo. Mogao je satima čučati nepomičan, tih, on i

njegova puška kao jedno tijelo, jedan um; teško je bilo vidjeti gdje on prestaje, a

puška počinje. Čak se i ispaljen metak činio povezan s njim, kao da je spojen

nevidljivom sponom s njegovim srcem sve dok se ne bi sljubio s kosti.

Prvi ju je metak oborio pa je ponovno zapucao i potpuno promašio. Ispalio

je treći, dok se bacala na tlo pokraj auta, i stražnji prozor Buicka pretvorio se u

oblak smrvljenog stakla.

Sakrila se ispod auta. Bila joj je to ustvari jedina mogućnost, što je njemu

ostavljalo dvije: čekati da ona iziđe ili napustiti svoj položaj u šumi na rubu

autoceste i okončati stvar. Mogućnost s najmanje rizika bila je da ostane tamo

gdje je. Ako ispuže van, ubit će je. Ako ne, ubit će je vrijeme.

Polako je ponovno napunio pušku, promišljenošću nekoga tko zna da ima

sve vrijeme ovoga svijeta. Nakon što ju je nekoliko dana uhodio, pretpostavljao

je da neće nikamo otići. Prepametna je za to. Tri metka nisu je ubila, ali znala je

kakve su šanse da i četvrti promaši. Što je zapisala u dnevnik?

Na kraju sreća neće biti ta koja će odlučiti tko će preživjeti.

Vjerojatno će igrati na sigurno. Ako iziđe ispod auta, nema mnogo izgleda.

Nije mogla trčati, a kad bi i mogla, nije znala u kojem smjeru potražiti sigurnost.

Jedina joj je nada bila da on napusti svoje skrovište i pokuša pod svaku cijenu

nešto riješiti. Tada bi sve bilo moguće. Moglo bi joj se čak posrećiti da ga prva

upuca.

Kad bi se sukobili, nije uopće sumnjao da bi odbila predati se bez borbe.

Vidio je što je napravila vojniku u trgovini. Možda je u tom trenutku bila

prestrašena i možda ju je poslije mučilo što ga je ubila, ali strah i savjest nisu je

spriječili da mu tijelo napuni olovom. Strah nije paralizirao Cassie Sullivan kao

što je paralizirao neke ljude. Strah joj je izoštravao razum, jačao volju, jasno

prikazivao opcije. Strah će je natjerati da ostane ispod auta, ne zato što bi se

bojala izići van već stoga što joj je to jedina šansa da preživi.

Zato će i on čekati. Ima još dosta do mraka. Ona će dotada ili iskrvariti ili

toliko oslabjeti od gubitka krvi i dehidracije da će je moći jednostavno

dokrajčiti.

Dokrajčiti je, dokrajčiti Cassie. Ne Cassie kao Cassandra ni Cassie kao

Cassidy. Cassie kao Cassiopeia, djevojčica u šumi koja spava s plišanim

medvjedićem u jednoj ruci i puškom u drugoj. Djevojčica s plavim uvojcima,

bosonoga, malo viša od metar i šezdeset, tako mladolikog izgleda da se

iznenadio saznavši da ima šesnaest godina. Djevojčica koja je jecala u mrklome

mraku duboke šume, u jednom trenutku prestravljena, u drugom prkosna, koja

se pitala je li posljednja osoba na Zemlji dok se on, lovac, šćućurio nekoliko

metara dalje slušajući njezine jecaje dok od umora nije otplovila u nemiran san.

Savršen trenutak da se tiho uvuče u njen kamp, uperi joj pušku u glavu i dokrajči

je jer se time bavio. To mu je bio posao: bio je eliminator.

Bavio se eliminiranjem ljudi otkad se pojavila Epidemija. Već četiri

godine, od svoje četrnaeste, kada se probudio u ljudskom tijelu koje je bilo za

njega odabrano, znao je što je. Eliminator, lovac, ubojica. Naziv nije bio važan.

Ušutkivač, kako ga je Cassie zvala, bilo je dobro ime kao i bilo koje drugo.

Opisivalo je njegov cilj: ušutkati ljudsku buku.

No te noći nije, kao ni sljedećih noći. Svake noći dopuzao bi malo bliže

šatoru, krećući se centimetar po centimetar šumskim tepihom od trulog lišća i

vlažne ilovače dok mu se sjena ne bi pojavila na uskom otvoru šatora ispunjenog

njenim mirisom i pala preko nje, usnule djevojčice koja bi stiskala plišanog

medvjedića, dok je on, lovac, držao svoju pušku; ona je sanjala o životu koji su

joj oduzeli, a on je razmišljao o životu koji će oduzeti. Usnula djevojčica i

ubojica koji sebe tjera na to da je dokrajči.

Zašto je nije ubio?

Zašto je nije mogao ubiti?

Rekao je sam sebi da to nije pametno. Nije mogla zauvijek ostati u ovim

šumama. Mogao bi s pomoću nje doći do drugih njezine vrste. Ljudi su

društvena bića. Okupljaju se kao pčele. Napadi su se oslanjali na tu ključnu

adaptaciju. Evolucijsko pravilo koje ih je tjeralo da žive u skupinama

omogućivalo je da ih se ubije na milijarde. Kako ono kažu? Zajedno smo jači.

Zatim je pronašao bilježnice i otkrio da nema plana, nema stvarnog cilja

osim da preživi do sutra. Nije imala kamo i nikoga kome bi mogla otići. Bila je

sama – ili je mislila da je sama.

Te se noći nije vratio do njena kampa. Čekao je do sljedećeg dana

poslijepodne, ne misleći na to kako joj daje vremena da se spakira i ode. Nije si

dopuštao misliti na njen bezglasan, očajan vapaj: katkad mislim da sam

posljednje ljudsko biće na Zemlji.

Sada, dok su posljednjem ljudskom biću posljednje minute polako

pretjecale ispod automobila na autocesti, popuštala mu je napetost u ramenima.

Ona neće nikamo otići. Spustio je pušku i čučnuo pri dnu stabla, okrećući glavu

lijevo-desno da razgiba ukočen vrat. Bio je umoran. U zadnje vrijeme nije dobro

spavao niti jeo. Izgubio je nekoliko kila otkad se četvrti val zahuktao. Nije se

previše zabrinjavao. Očekivali su neke psihološke i fizičke posljedice na

početku četvrtog vala. Prvo ubijanje uvijek je najteže, ali sljedeće je već lakše, a

ono nakon njega još lakše jer činjenica je da se i najosjetljivija osoba može

naviknuti na najneosjetljiviju stvar.

Okrutnost nije karakterna osobina. Okrutnost je navika.

Odbacio je tu misao. Nazvati njegovo ponašanje okrutnim značilo bi da

ima mogućnost izbora. Biranje između vlastite i neke druge vrste nije okrutnost.

To je potreba. Nije lako, posebno kad si posljednje četiri godine živio

pretvarajući se da si jedan od njih, ali je nužno.

Nešto je potaknulo jedno uznemirujuće pitanje; zašto je nije ubio prvoga

dana? Kad je začuo pucnje u trgovini i pratio je natrag do kampa, zašto je nije

tada ubio, dok je ležala u mraku i plakala?

Tri promašena metka na autocesti mogao je objasniti. Iscrpljenost,

nedostatak sna, šok kada ju je ponovno ugledao. Pretpostavljao je da će krenuti

na sjever, ako uopće ikad napusti svoj kamp, a ne natrag na jug. Osjetio je

iznenadnu navalu adrenalina, kao kad iza ugla naletiš na prijatelja kojeg odavno

nisi vidio. To mu je sigurno poremetilo onaj prvi pucanj. Drugi i treći može

pripisati sreći – njezinoj, naravno.

No što je sa svim onim danima kad ju je pratio, kad se prikradao u njezin

kamp dok je ona bila u potrazi za hranom i pretraživao njene stvari, uključujući

dnevnik, u koji je zapisala rečenicu Katkad mi se u šatoru kasno noću učini da

mogu čuti zvijezde kako stružu nebom.? Što je s onim jutrima u praskozorje kad

je tiho klizio kroz šumu do mjesta na kojem je spavala, odlučan da je ovaj put

dokrajči, da napravi ono za što se cijeli život pripremao? Ona mu nije bila prva

meta, a neće biti ni posljednja.

Trebalo je biti lako.

Obrisao je skliske dlanove o bedra. Ispod drveća bilo je prohladno, ali s

njega je curio znoj. Rukavom je protrljao oči. Vjetar na autocesti; usamljen

zvuk. Niz susjedno stablo spustila se vjeverica, ne obazirući se na njegovu

prisutnost. Ispod njega autocesta je nestajala iza horizonta u oba smjera i ništa se

nije micalo osim smeća i trave koja se savijala na samotnom vjetru. Škanjci su

pronašli tri tijela koja su ležala na zelenom pojasu; tri su se debele ptičurine

dogegale da pogledaju izbliza dok je ostatak jata kružio na strujama u visini.

Populacija škanjaca i drugih strvinara eksplozivno se proširila. Škanjci, vrane,

divlje mačke, čopori gladnih pasa. Nabasao je na više tijela koja su očito bila

nečija večera.

Škanjci. Vrane. Šarena mačka tetke Millie. Čivava ujaka Hermana. Zunzare

i ostala gamad. Crvi. Vrijeme i prirodne pojave počistit će ostatak. Ako Cassie

ne iziđe, umrijet će ispod auta. U roku par minuta nakon njena posljednjeg daha

prva će muha doći u nju snijeti svoja jaja.

Odagnao je tu gnjusnu sliku. To je bila ljudska misao. Prošle su tek četiri

godine od njegova Buđenja pa se i dalje borio protiv ljudskog viđenja svijeta

Kad je na dan svog Buđenja prvi put ugledao lice svoje ljudske majke, briznuo

je u plač: nikada nije vidio nešto tako lijepo – ni tako ružno.

Teško se uklopio. Integracija za njega nije bila ni laka ni brza, kao kod

nekih Buđenja o kojima je slušao. Pretpostavljao je da je njemu bilo teže nego

drugima jer je djetinjstvo njegova domaćina bilo sretno. Najteže je bilo

apsorbirati dobro prilagođenu i zdravu ljudsku psihu. Bila je to, i još uvijek je,

svakodnevna borba. Tijelo njegova domaćina nije bilo odvojeno od njega kao

kakva marioneta. To je bio on. Oči kojima je promatrao svijet bile su njegove

oči. Mozak kojim je tumačio, analizirao, shvaćao i pamtio svijet – to je bio

njegov mozak, iza kojega su stajale tisuće godina evolucije, ljudske evolucije.

On nije bio unutra zatočen, niti se u njemu zabavljao vodeći ga kao džokej

konja. On je bio to ljudsko tijelo i ono je bilo on. I da mu se nešto dogodilo – da

je, na primjer, umrlo – on bi umro s njim.

To je bila cijena preživljavanja. Cijena posljednjeg, očajničkog opasnog

pothvata njegova naroda: da bi svoj novi dom oslobodio ljudi, morao je postati

čovjek, a kao čovjek morao je pobijediti svoju ljudskost.

Ustao je. Nije znao što čeka. Cassie kao Cassiopeia bila je gotova, dišući

mrtvac. Bila je teško ranjena. Bilo da bježi ili ostane, za nju nije bilo nade. Nije

imala čime očistiti ranu, a kilometrima uokolo nije bilo nikoga da joj pomogne.

Imala je malu tubicu antibiotičke kreme u ruksaku, ali nije imala pribor za

šivanje rana ni zavoje. Rana će se za nekoliko dana inficirati, dobit će gangrenu i

umrijeti, osim ako se u međuvremenu ne pojavi drugi eliminator.

Gubio je vrijeme, stoga šumski lovac ustane, preplašivši vjevericu. Odjurila

je na stablo uz ljutito siktanje. On namjesti pušku na rame i nanišani Buick,

prelazeći crvenim križem nišana amo-tamo i gore-dolje preko šasije automobila.

Što bi bilo da pogodi gume? Auto bi pao na felge i možda je prikliještio svojim

tonu teškim okvirom. Tada ne bi bilo bježanja.

Ušutkivač spusti pušku i okrene leđa autocesti.

Škanjci koji su se hranili na zelenom pojasu podigli su svoja nezgrapna

tijela u zrak.

Samotni je vjetar utihnuo i tada mu je njegov lovački nagon šapnuo: okreni

se.

Ispod šasije provirila je krvava šaka. Za njom i cijela ruka. Zatim noga.

Namjestio je pušku. Naciljao je. Zadržavao je dah, znoj mu je curio niz lice

i pekao oči. Ipak će to napraviti. Bježat će. Laknulo mu je i istodobno se

zabrinuo.

Ovim četvrtim metkom ne može promašiti. Raširio je noge, ispravio

ramena i čekao da ona napravi sljedeći pokret. Smjer kretanja neće biti važan.

Kad jednom bude na otvorenom, neće se imati kamo sakriti. Pa ipak, dio njega

nadao se da će bježati u suprotnom smjeru tako da joj ne mora pucati u lice.

Cassie se uspravila, na trenutak srušila na auto, a zatim ispravila, nesigurno

balansirajući na ranjenoj nozi i stišćući pištolj. Postavio joj je crveni križ na

sredinu čela. Prst mu se stegnuo na obaraču.

Sada, Cassie. Trči.

Odgurnula se od auta, podignula pištolj, uperila ga u točku pedeset metara

desno od njega. Okrenula se za devedeset stupnjeva pa se vratila. Glas koji je u

beživotnom zraku dopro do njega bio je rezak i dalek.

„Evo me! Dođi i ulovi me, kurvin sine!“

Dolazim, pomislio je jer su puška i metak bili dio njega pa kad meci

poljube kost, i on će biti tamo, u njoj, u času njene smrti.

Ne još. Ne još, govorio je sam sebi. Čekaj da počne bježati.

No Cassie Sullivan nije bježala. Umrljano prljavštinom, masnoćom i krvlju

od posjekotine na obrazu, njeno se lice kroz teleskop činilo udaljenim tek

nekoliko centimetara, bilo je tako blizu da joj je mogao prebrojiti pjege na nosu.

Prepoznao joj je strah u očima, stotinu je puta vidio taj pogled koji uzvraćamo

smrti kada nas pogleda.

No u njenim očima bilo je još nešto, nešto što se borilo s njenim strahom,

borilo se protiv njega, utišavalo ga, nešto što je nju držalo na mjestu, a pomicalo

pištolj. Ne skriva se, ne bježi, nego se suočava.

Lice u nišanu zamutilo se: znoj mu je curio u oči.

Bježi, Cassie. Molim te, bježi.

U svakome ratu postoji trenutak kada moraš prijeći posljednju granicu,

granicu koja dijeli ono što voliš od onoga što totalni rat traži od tebe. Ako ne

bude mogao prijeći tu granicu, borba je gotova i on je izgubljen.

Njegovo srce – rat.

Njezino lice – bojište.

Uz vrisak koji je samo on čuo, lovac se okrenuo.

I pobjegao.

IV.

VODENCVIJET

32

MEĐU SVIM NAČINIMA UMIRANJA smrzavanje nije ni tako loše.

To mislim dok se smrzavam.

Toplo ti je po cijelom tijelu. Ništa te ne boli, baš ništa. Sva si nekako

lebdeća, kao da si upravo iskapila cijelu bocu sirupa za kašalj. Bijeli svijet

sklapa oko tebe svoje bijele ruke i odnosi te dolje u ledeno bijelo more, a tišina

je tako prokleto tiha da su tvoji otkucaji srca jedini zvuk u svemiru. Tako je tiho

da u beživotnom ledeno hladnom zraku svoje misli čuješ kao šapat.

Do struka si u nanosu, pod nebom bez oblaka, dok te napadali snijeg drži

uspravnom jer noge to više ne mogu.

I govoriš si: živa sam, mrtva sam, živa sam, mrtva sam, a tu je taj prokleti

medvjed sa svojim velikim, smeđim, praznim, jezivim očima koji bulji u tebe iz

džepa na ruksaku i govori ti: gnjido jedna, obećala si.

Tako je hladno da ti se suze smrzavaju na obrazima.

„Nisam ja kriva“, kažem medvjediću, „ne određujem ja kakvo će biti

vrijeme. Ako imaš pritužbe, obrati se Bogu.“

To u zadnje vrijeme često radim: tužim se Bogu.

Na primjer: Bože, koji jarac?

Poštedio si me oka da bih mogla ubiti vojnika s raspelom. Spasio si me od

Ušutkivača da bi mi se mogla zagnojiti noga i svaki se korak pretvoriti u put

kroz pakao. Držao si me na životu dok se nije pojavila ova dvodnevna mećava

koja me zarobila u zapuhu do struka kako bih pod veličanstveno plavim nebom

mogla umrijeti od pothlađivanja.

Hvala ti, Bože.

Pošteđena, spašena, održana na životu, kaže medo. Hvala ti, Bože.

Ma nema veze, mislim. Oca sam gnjavila zato što je bio takav mekušac u

vezi s Drugima i zato što je izokretao činjenice da bi stvari izgledale manje

crnima, ali ni ja nisam bila puno bolja od njega. I meni je bilo teško prihvatiti

ideju da sam legla kao čovjek, a probudila se kao žohar. Nije jednostavno suočiti

se s time da si ogavan kukac koji prenosi bolesti i ima mozak veličine glavice

pribadače. Za to je potrebno dosta vremena.

A medo kaže: znaš li da žohar može živjeti tjedan dana bez glave?

Da. Učila sam to na biologiji. Hoćeš reći da sam prošla malo gore od

žohara. Hvala ti. Pokušat ću otkriti koja sam točno vrsta nametnika koji prenosi

bolesti.

Tada mi je sinulo. Možda me je zbog toga Ušutkivač na autocesti ostavio

na životu: pošpricaj bubu i možeš ići. Moraš li baš ostati u blizini dok se okreće

na leđa i maše po zraku svojim šesterim vretenastim nožicama?

Ostati ispod Buicka, bježati, braniti svoj teritorij – zašto je to bilo važno?

Ostani, bježi, brani se, što god – šteta je počinjena. Noga mi neće ozdraviti sama

od sebe. Prvi je pucanj bio smrtna presuda, pa zašto onda trošiti još metaka?

Mećavu sam preživjela u prtljažniku Explorera. Spustila sam sjedalo i

napravila si udobnu metalnu kućicu iz koje sam promatrala kako svijet postaje

bijel, a budući da nisam mogla otvoriti električne prozore da pustim unutra svjež

zrak, terenac se ubrzo ispunio vonjem krvi i moje zagnojene rane.

U prvih deset sati potrošila sam sve tablete protiv bolova koje sam imala.

Do kraja prvog dana u terencu pojela sam preostale zalihe hrane.

Kad sam ožednjela, odškrinula sam vrata prtljažnika i zagrabila pune ruke

snijega. Ostavila sam vrata malo otvorena da uđe svjež zrak – sve dok mi zubi

nisu počeli cvokotati, a dah se naočigled pretvarao u kocke leda.

Do drugog dana popodne napadalo je metar snijega pa je moja metalna

kućica sve manje izgledala kao utočište, a sve više kao lijes. Dani su bili samo

dva sata svjetliji od noći, a noći su bile negacija svjetla – ne tama nego potpuni

nedostatak svjetlosti. Ovako, dakle, mrtvaci vide svijet, pomislila sam.

Prestala sam se brinuti o tome zašto me Ušutkivač pustio da živim. Prestala

sam se brinuti o jako čudnom osjećaju da imam dva srca: jedno u grudima i

jedno manje, minijaturno srce u koljenu. Prestalo me zanimati hoće li prije stati

snijeg ili moja dva srca.

Ne bi se moglo reći da sam spavala. Lebdjela sam u onom međusvijetu,

pritišćući na prsa medvjedića koji je imao otvorene oči kad ja to nisam mogla,

medvjedića koji je održao obećanje koje mi je dao Sammy – da će biti sa mnom

u tom međusvijetu.

Hm, Cassie, kad smo već kod obećanja...

Tijekom tih dvaju dana snježne mećave ispričala sam mu se sigurno tisuću

puta. Žao mi je, Sams. Rekla sam bez obzira na sve, ali kao što ćeš možda

jednog dana razumjeti, postoji nekoliko vrsta sranja. Postoji sranje za koje znaš

da ti je poznato, sranje koje ti nije poznato i znaš da ti nije poznato i sranje koje

misliš da poznaješ, a ustvari ga ne poznaješ. Nekome nešto obećati usred tajne

izvanzemaljske operacije pripada u zadnju kategoriju sranja. Tako da... žao mi

je!

Tako mi je žao.

Dan nakon toga, u snijegu do pasa, ledena djeva Cassie s dražesnom

kapicom od snijega, smrznutim uvojcima i ledom okovanim trepavicama

polagano umire, sva ugrijana i lelujava, ali barem umire na nogama,

pokušavajući ispuniti obećanje za koje nema šanse da ga ispuni.

Tako mi je žao, Sams, tako mi je žao.

Nema više zavaravanja.

Neću ti doći.

33

OVO NE MOŽE BITI RAJ. Nema onu pravu vibru.

Krećem se kroz gustu maglu bijelog beživotnog ništavila. Mrtav prostor,

bez zvuka – čak se ni moje disanje ne čuje. Ustvari, nisam ni sigurna da dišem.

To prvo provjeravam kad gledam jesam li živa.

Znam da je netko ovdje sa mnom. Ne vidim ga i ne čujem, ne dodirujem ga

niti njušim, ali znam da je ovdje. Ne znam kako znam da je muško, ali znam da

je i da me promatra. On miruje dok se ja krećem kroz gustu bijelu maglu, ali

uvijek je jednako udaljen. Ne plaši me to što je ovdje i što promatra, kao što me

i ne tješi. On je samo još jedna činjenica, kao i ta magla. Postoje magla, ja bez

znakova disanja i ta osoba pokraj mene, stalno blizu, stalno promatrajući.

No kad se magla razišla, nije bilo nikoga, a ja sam se našla u krevetu s

baldahinom ispod triju slojeva pokrivača koji pomalo mirišu na cedrovinu.

Bijelo ništavilo nestaje, a umjesto njega tu je topla žuta svjetlost petrolejske

lampe koja stoji na stoliću pokraj kreveta. Malo podigavši glavu, vidim stolicu

za ljuljanje, samostojeće ogledalo i vrata rebrastog ormara za odjeću. Za ruku mi

je pričvršćena plastična cjevčica čiji je drugi kraj spojen s vrećicom prozirne

tekućine koja visi na metalnoj kuki.

Treba mi nekoliko minuta da percipiram svoju novu okolinu, činjenicu da

od struka naniže ništa ne osjećam i ultramegazbunjujuću činjenicu da definitivno

nisam mrtva.

Ispružim ruku prema dolje i prstima napipam debeli zavoj oko koljena.

Voljela bih osjetiti i potkoljenicu i nožne prste jer u njima nemam osjeta pa sam

malo zabrinuta da možda i nemam potkoljenicu i nožne prste ili bilo što drugo

niže od velikog sloja zavoja, ali tako daleko ne mogu doseći osim ako ne

sjednem, što ne dolazi u obzir. Čini se da mi samo ruke funkcioniraju. Njima

odbacim pokrivače i izložim gornji dio tijela hladnom zraku. Na sebi imam

pamučnu spavaćicu s cvjetićima. Tada se zapitam: otkud sad pamučna

spavaćica? Ispod nje sam gola, što, naravno, znači da sam u jednom trenutku

između skidanja odjeće i oblačenja spavaćice bila potpuno gola, što znači da

sam bila potpuno gola.

Dobro, a sad ultramegazbunjujuća činjenica broj dva.

Okrenem glavu na lijevu stranu – komoda, stolić, lampa; na desnu stranu –

prozor, stolica, stol. Tu je i medvjedić, odmara se na jastuku pokraj mene i

zamišljeno zuri u strop, bez brige i pameti.

Dovraga, medo, gdje smo to?

Daske na podu zatresle su se jer je ispod mene netko zalupio vratima. Čuje

se tudum-tudum teških čizama na drvenom podu. Zatim tišina. Nepomućena

tišina ako ne računamo moje srce koje mi udara u rebra i vjerojatno se čuje

jednako glasno kao i Criscove zvučne bombe.

Tump-tump-tump. Sa svakim tumpom sve je glasnije.

Netko se penje stubama.

Pokušala sam sjesti, što nije bilo pametno. Podigla sam se s jastuka oko

pedlja i to je bilo to. Gdje mi je puška? Gdje mi je luger? Netko mi je pred

vratima, a ja se ne mogu pomaknuti, a da i mogu, imam samo ovu prokletu

punjenu igračku. Što da radim s njom? Da izgrlim nekoga do smrti?

Kad nemaš što napraviti, najbolje je ne napraviti ništa. Pravi se mrtav, kao

žohar.

Promatram vrata kroz oči stisnute u proreze. Vidim crvenu kariranu

košulju, širok smeđi remen, plave traperice; dvije velike jake ruke i uredno

odrezane nokte. Dišem mirno i ravnomjerno dok stoji pokraj mene, pokraj

metalne kuke, i valjda provjerava moju infuziju. Zatim se okreće i vidim mu

stražnjicu, a potom se ponovno okreće i dok sjeda u stolac za ljuljanje pokraj

ogledala, lice mu se spušta u moj vidokrug. Vidim mu lice, a vidim i svoje lice u

ogledalu. Diši, Cassie, diši. Ima dobrodušno lice, ne lice nekoga tko bi ti želio

zlo. Da te htio povrijediti, ne bi te donio ovamo i utaknuo ti infuziju da ne

dehidriraš, a i posteljina je udobna i čista. I što onda ako ti je uzeo odjeću i

obukao te u spavaćicu, što si očekivala? Odjeća ti je bila prljava, kao i ti, samo

što više nisi, a i koža ti miriše na jorgovan, što znači, za ime Božje, da te

okupao.

Trudim se i dalje ravnomjerno disati, ali baš mi ne ide najbolje. Tada

vlasnik dobrodušnog lica kaže: „Znam da si budna.“

Kad nisam ništa odgovorila, nastavlja: „A znam i da me promatraš,

Cassie“.

„Otkud znaš kako se zovem?“ zakriještim. Grlo kao da mi je obloženo

šmirglom. Otvorila sam oči. Sad ga jasnije vidim. Bila sam u pravu što se tiče

lica. Dobrodušno je onako kako je dobrodušno pravilno lice Clarka Kenta. Ima

možda osamnaest ili devetnaest, širok je u ramenima, lijepih ruku i savršeno

održavanih noktiju. Pa, kažem sama sebi, moglo je biti i gore. Mogao te spasiti

neki pedesetogodišnji perverznjak sa šlaufom veličine traktorske gume oko

struka koji čuva svoju mrtvu mamu na tavanu.

„Iz vozačke“, kaže on. Ne ustaje. Ostaje sjediti na stolici laktova

prebačenih preko koljena i spuštene glave, što mi više djeluje sramežljivo nego

zlokobno. Gledani njegove opuštene ruke i zamišljam kako toplom mokrom

krpom prelaze preko cijelog mog tijela, mog potpuno golog tijela.

„Zovem se Evan“, zatim kaže. „Evan Walker.“

„Bok“, odgovorim ja.

Kratko se nasmije, kao da sam rekla nešto smiješno.

„Bok“, kaže on.

„Gdje sam ja to, dovraga, Evane Walkeru?“

„U sobi moje sestre.“ Duboko usađene oči čokoladno su smeđe, kao i

njegova kosa, a i pomalo tužne i molećive, kao u šteneta. „Ona je...?“

Kimnuo je. Polako je trljao ruke. „Cijela obitelj. A tvoji?“

„Svi osim mlađeg brata. Ovo je njegov medvjedić, ne moj.“

Osmjehnuo se. Osmijeh mu je dobrodušan, kao i lice. „Jako je zgodan

medvjedić.“

„Izgledao je i bolje.“

„Kao i puno toga.“

Pretpostavljam da govori o svijetu općenito, ne o mom tijelu.

„Kako si me našao?“ pitam.

Odvraća pogled. Ponovno me pogleda. Čokoladne oči izgubljena šteneta.

„Ptice.“

„Kakve ptice?“

„Škanjci. Kad vidim da kruže, uvijek provjerim o čemu se radi. Znaš. U

slučaju...“

„Naravno.“ Nisam htjela detaljnije objašnjenje. „Dakle, donio si me ovamo

u svoju kuću, prikopčao mi infuziju – gdje si to uopće našao? Zatim si mi

skinuo... potom si me oprao...“

„Stvarno nisam mogao vjerovati da si živa, a tada nisam mogao vjerovati

da ćeš ostati živa.“ Trlja si ruke. Je li mu hladno? Je li nervozan? Meni je i

hladno i nervozna sam. „Infuzija je već bila ovdje. Bilo je praktično imati je u

vrijeme Epidemije. Vjerojatno ne bih to trebao reći, ali svakoga dana kad sam

dolazio doma, očekivao sam da ću te naći mrtvu. Bila si u dosta jadnom stanju.“

Posegnuo je u džep na košulji i ja se zbog nekog razloga trgnem, što on

uoči pa se umirujuće osmjehne. Pruži mi komad kvrgavog metala veličine

napršnjaka.

„Da te je ovo pogodilo na bilo koje drugo mjesto, bila bi mrtva.“ Vrti zrno

između kažiprsta i palca. „Otkud je došlo?“

Preokrenula sam očima. Ne mogu si pomoći, ali izustim jedno pih. „Iz

puške.“

Odmahnuo je glavom. Misli da ne razumijem pitanje. Čini se da na njega

sarkazam ne djeluje. Ako je to točno, bit će problema; to je moj uobičajeni način

komunikacije.

„Čije puške?“

„Ne znam – od Drugih. Jedna njihova jedinica koja se preobukla u vojnike

ubila je mog oca i ostale u izbjegličkom logoru, samo sam ja preživjela. To jest,

samo ja ne računajući Sammyja i drugu djecu.“

Gledao me kao da sam totalno luda. „Što je bilo s djecom?“

„Odveli su ih školskim autobusima.“

„Školskim autobusima...?“ Vrti glavom. Izvanzemaljci u školskim

autobusima? Izgleda kao da će se nasmiješiti. Mora da sam malo predugo

gledala njegove usnice jer ih je zbunjeno protrljao nadlanicom. „Kamo su ih

odveli?“

„Ne znam. Rekli su u Wright-Patterson, ali...“

„Wright-Patterson... Zrakoplovna baza? Čuo sam da je napuštena.“

„Nisam sigurna da možeš vjerovati išta što ti govore. Oni su nam

neprijatelji.“ Progutam slinu. Grlo mi je potpuno suho.

Evan Walker očito je jedan od onih kojima ništa ne promiče jer kaže:

„Želiš li nešto popiti?“

„Nisam žedna“, lažem. Zašto lažem o nečemu takvom? Da bih mu

pokazala kako sam žilava? Ili da bih ga zadržala u toj stolici jer je prva osoba s

kojom razgovaram nakon nekoliko tjedana ako ne brojimo medvjedića, što ne

bismo trebali.

„Zašto su odveli djecu?“ Oči su mu sada velike i okrugle, kao medine.

Teško je odlučiti što mu je najbolja strana. Te meke čokoladne oči ili usko lice?

Možda gusta kosa i način na koji mu pada na čelo kad se nagne prema meni.

„Ne znam pravi razlog, ali mislim da je za njih jako dobar, a za nas jako

loš.“

„Misliš...?“ Ne može dovršiti pitanje – ili ne želi, da me poštedi

odgovaranja. Promatra Samova medvjedića naslonjena na jastuk pokraj mene.

„Što? Da je moj mlađi brat mrtav? Ne. Mislim da je živ, ponajviše zato što

nema smisla da izvuku djecu i potom ubiju sve ostale. Digli su u zrak cijeli logor

nekom vrstom zelene bombe...“

„Čekaj malo“, reče podigavši svoju veliku ruku. „Zelena bomba?“

„Ne izmišljam.“

„Ali zašto zelena?“

„Zeleno je boja novca, trave, lišća i izvanzemaljskih bombi. Kako, dovraga,

da ja znam zašto je bila zelena?“

Smije se tihim suzdržanim smijehom. Kad se nasmiješi, desna strana usta

podigne mu se malo više nego lijeva i tada si kažem: Cassie, a zašto ti buljiš u

njegova usta?

Činjenica da me spasio strašno zgodan dečko s nakrivljenim osmijehom i

velikim snažnim rukama zbog nekog je razloga stvar koja me najviše uplašila

još od dolaska Drugih.

Ježim se od pomisli na ono što se događalo u logoru pa odlučujem

promijeniti temu. Bacila sam oko na poplun kojim sam pokrivena. Izgleda kao

da je ručno rađen. Glavom mi proleti prizor neke starice koja ga je šivala i

odjednom mi se zbog nekog razloga plače.

„Koliko sam dugo ovdje?“ iscrpljeno upitam.

„Sutra će biti tjedan dana.“

„Jesi li morao rezati...?“ Ne znam kako postaviti to pitanje.

Hvala Bogu, ne moram. „Amputirati? Ne. Metak ti je prošao tik pokraj

koljena tako da mislim da ćeš moći hodati, ali mogla bi imati oštećen živac.“

„Ah“, kažem ja, „to mi je već poznato.“

34

OSTAVIO ME na trenutak i vratio se s bistrom juhom, ne pilećom ni goveđom

ali od nekog mesa, možda srnećeg, pa dok ja držim rubove popluna, on mi

pomaže da sjednem kako bih mogla srknuti juhu držeći toplu zdjelicu objema

rukama. Buljio je u mene, ali ne na neugodan način nego onako kako gledaš

bolesnika kad se i sam osjećaš pomalo bolesno i ne znaš kako mu pomoći. Ili,

pomislim, možda je to pogled ljigavca, a onaj zabrinut pogled samo je lukava

maska. Jesu li perverznjaci ono što jesu samo ako ti nisu zgodni? Criscu sam

rekla da je bolesnik jer mi je htio pokloniti nakit mrtvaca, a on mi je odgovorio

da to ne bih pomislila kad bi on bio zgodan poput Bena Parisha.

Od pomisli na Crisca izgubila sam apetit. Evan je vidio kako buljim u

zdjelicu u svom krilu pa ju je pažljivo izvukao iz mojih ruku i odložio na stol.

„I ja sam to mogla napraviti“, kažem oštrije nego što sam htjela.

„Pričaj mi o tim vojnicima“, kaže on. „Kako znaš da nisu bili... ljudi?“

Kažem mu kako su se pojavili ubrzo nakon izviđačkih letjelica, kako su

ukrcali djecu, zatim okupili ostale u barakama i satrli ih. No Oko je bilo

nepobitan dokaz, očito izvanzemaljskog podrijetla.

„Oni su ljudi“, zaključuje on nakon moje priče. „Sigurno surađuju s našim

posjetiteljima.“

„O, bože, nemoj ih tako zvati.“ Mrzim ih zvati posjetiteljima. Tako su ih

zvali na televiziji prije prvog vala – svi na YouTubeu, svi na Twitteru, čak i

predsjednik u vijestima.

„Kako da ih zovem?“ upita on. Smiješi se. Imam osjećaj da bi ih zvao

lubenicama kad bih ja to htjela.

„Otac i ja zvali smo ih Drugi, u smislu onih koji nisu kao mi, koji ne

pripadaju ljudskoj vrsti.“

„To i mislim“, reče on, ozbiljno potvrđujući glavom. „Šanse da izgledaju

potpuno isto kao i mi astronomski su male.“

Zvuči kao moj otac za vrijeme nekih svojih beskonačnih tirada i odjednom

sam ljuta, a nisam sigurna zašto.

„Pa to je sjajno, zar ne? Rat na dvije fronte. Mi protiv njih i mi protiv nas i

njih.“

On žalosno odmahuje glavom. „Ne bi bilo prvi put da ljudi promijene

stranu kad shvate tko će pobijediti.“

„Dakle, izdajnici ugrabe djecu iz logora jer su spremni pomoći uništiti

ljudsku vrstu, ali ne diraju nikoga ispod osamnaest godina?“

On slegne ramenima. „Što ti misliš?“

„Mislim da smo u teškim govnima kad nam vojska odluči pomagati lošim

momcima.“

„Možda nisam u pravu“, reče on, ali ne zvuči kao da misli da nije. „Možda

su to posje... Drugi, koji su, ne znam, prerušeni u ljude, ili čak nekakvi

klonovi...“

Ja kimam glavom. I to sam već čula za vrijeme jednog očeva beskrajnog

mozganja o tome kako Drugi izgledaju.

Ne radi se o tome zašto oni ne bi nešto mogli nego zašto ne bi htjeli? Mi za

njih znamo zadnjih pet mjeseci. Oni su za nas sigurno znali godinama.

Stotinama, možda i tisućama godina, što je dovoljno vremena da izluče DNK i

„uzgoje“ onoliko kopija koliko im treba. Ustvari, mogli bi pokrenuti rat na

Zemlji s našim kopijama. Za tisuću godina naš planet možda neće biti pogodan

za njihova tijela. Sjećate se Rata svjetova?

Možda je to izvor moje otresitosti. Evan se pretvara u Olivera Sullivana.

Zbog toga pred sobom vidim Olivera Sullivana kako umire u prašini, a sve što

želim je skrenuti pogled.

„Možda izgledaju kao kiborzi, terminatori“, kažem ja, samo donekle u šali.

Vidjela sam jednog mrtvog izbliza, onog vojnika kojeg sam ubila u jami s

pepelom. Nisam mu provjerila puls ni bilo što drugo, ali meni je izgledao mrtav,

a krv mu je izgledala stvarno kao prava.

Pomisao na logor i ono što se tamo dogodilo uvijek me izbezumi pa sam

počela paničariti.

„Ne možemo ostati ovdje“, kažem zabrinuto.

On me pogleda kao da sam poludjela. „Kako to misliš?“

„Pronaći će nas!“ Zgrabila sam petrolejsku lampu, skinula stakleni

poklopac i snažno puhnula u titravi plamen. Zasiktao je prema meni i nastavio

gorjeti. On mi uzme staklo iz ruke i vrati ga na postolje lampe.

„Vani su tri stupnja, a mi smo kilometrima daleko od najbližeg skloništa“,

kaže on. „Ako zapališ kuću, kuhat ćemo se u vlastitom sosu.“ Kuhati? Možda je

to pokušaj da bude duhovit, ali ne smiješi se. „Osim toga, ti nisi sposobna za

putovanje. I nećeš biti još barem tri ili četiri tjedna.“

Tri ili četiri tjedna? Kome ova tinejdžerska verzija reklame za sredstvo Mr.

Muscle maže oči? Nećemo preživjeti ni tri dana ako nam prozori budu

osvijetljeni, a iz dimnjaka bude sukljao dim.

Primijetio je da sam sve više uznemirena. „U redu“, reče s uzdahom.

Utrnuo je lampu i soba utone u mrak. Ne vidim njega, ne vidim ništa. Doduše,

osjećam njegov miris, mješavinu dima od drveta i nečega kao što je dječji puder,

a nakon nekoliko minuta osjetila sam kako je njegovo tijelo ispunilo prostor na

samo nekoliko centimetara od mojega.

„Kilometrima daleko od najbližeg skloništa?“ upitam. „Pa gdje to, dovraga,

živiš, Evane?“

„Na obiteljskom imanju. Oko devedeset kilometara od Cincinnatija.“

„Koliko daleko od Wright-Pattersona?“

„Ne znam. Sto dvadeset, sto trideset kilometara. Zašto?“

„Rekla sam ti. Tamo su odveli mog mlađeg brata.“

„Rekla si kako su rekli da ga tamo vode.“

Naši glasovi obavijaju se jedan oko drugoga, isprepleću, a zatim se teško

razdvajaju u mrklome mraku.

„Pa negdje moram početi“, kažem ja.

„A ako nije tamo?“

„Tada idem nekamo drugamo.“ Obećala sam. Taj prokleti medvjed neće mi

nikad oprostiti ako ne održim riječ.

Osjećam njegov dah. Čokolada. Čokolada! Usta mi se pune slinom.

Osjećam kako mi rade žlijezde za lučenje sline. Tjednima nisam jela krutu hranu

i što mi on daje? Nekakvu masnu juhicu od nepoznate vrste mesa. Nešto mi ne

govori taj lupež s farme.

„Jasno ti je da su oni mnogobrojniji, zar ne?“ pita me.

„Što hoćeš reći?“

Ne odgovara pa ga ja upitam: „Vjeruješ li u Boga, Evane?“

„Naravno.“

„Ja ne, odnosno ne znam. Vjerovala sam prije nego što su stigli Drugi, ili

sam mislila da vjerujem kad sam uopće razmišljala o tome, a tada su oni došli

i...“ Na trenutak zastajem da se priberem. „Možda Bog postoji. Sammy misli da

postoji, ali on misli da postoji i Djed Božićnjak. Svake noći kad sam s njim

molila, to nije imalo nikakve veze sa mnom. To je bilo samo za Sammyja i za

ono što je on vjerovao, i da si ga samo mogao vidjeti kako je primio za ruku

onog lažnog vojnika i ušao za njim u autobus...“

Gubim kontrolu, ali nije mi važno. Uvijek je lakše plakati u mraku. Hladnu

ruku odjednom mi prekrije toplija Evanova ruka, a dlan mu je mekan i gladak

kao jastučnica pod mojim licem.

„Ubija me to“, jecam. „To kako je vjerovao – kao što smo mi vjerovali

prije nego što su oni došli i digli cijeli prokleti svijet u zrak. Vjerovali smo da će

nakon mraka doći svjetlo, vjerovali da kad poželiš jebeni frapučino od jagode,

možeš ubacit dupe u auto, odvesti se niz ulicu i kupiti si jebeni frapučino od

jagode! Vjerovali...“

Njegova druga ruka potraži moj obraz pa mi palcem obriše suze. Tad se

sagnuo i šapnuo mi u uho: „Ne, Cassie, ne, ne, ne“. Potpuno me obavio miris

čokolade.

Zagrlila sam ga rukom oko vrata i pritisnula njegov suhi obraz na svoj

mokri. Tresla sam se kao epileptičar i prvi put osjetila težinu popluna na nožnim

prstima jer mrak ko u grobu pojačava druga osjetila.

U meni se bore nepovezane misli i osjećaji. Brinem se smrdi li mi kosa.

Jede mi se čokolada. Ovaj dečko koji me drži – ili, bolje reći, kojega ja držim –

vidio me kao od majke rođenu. Što misli o mom tijelu? Što ja mislim o svom

tijelu? Obraća li Bog pažnju na obećanja? Je li me zapravo briga za Boga? Je li

čudo kad se razdijeli Crveno more ili kad Evan Walker usred bijele divljine

pronađe mene zaglavljenu u komadu leda?

„Cassie, sve će biti dobro“, šapuće mi na uho čokoladnim dahom.

Kad sam se sljedećeg jutra probudila, na stoliću pokraj mene stajali su

čokoladni poljupčići.

35

SVAKE NOĆI napušta staru farmersku kuću kako bi obišao posjed i da bi lovio.

Kaže mi da ima pregršt suhe hrane i da mu je mama obožavala spremati i

konzervirati hranu, ali on voli svježe meso i zato me ostavlja da bi ulovio kakva

jestiva stvorenja. Napokon, četvrtog dana ulazi u sobu s pravim pravcatim

hamburgerom u domaćem pecivu i s pečenim krumpirima. To mi je prva prava

hrana otkad sam pobjegla iz logora Ashpit. Osim toga, to je jebeni hamburger

koji nisam okusila još od Dolaska i za koji sam, kao što sam spomenula, bila

spremna ubiti.

„Otkuda ti kruh?“ upitam kad sam stigla do polovine hamburgera, dok mi

se mast slijevala niz bradu. Ni kruh nisam dugo jela. Lagan je i mekan i slatkast.

Mogao mi je odgovoriti na bezbroj otresitih načina jer se do kruha moglo

doći samo na jedan način, ali nije. „Ispekao sam ga.“

Kad me nahranio, išao mi je promijeniti zavoj na nozi. Pitala sam ga želim

li to gledati. Kaže da ne, nikako ne želim gledati. Htjela bih ustati iz kreveta,

pošteno se okupati, biti kao ljudsko biće – kaže da je prerano. Kažem mu da si

želim oprati i počešljati kosu. Prerano je, i dalje će on. Kažem mu da ću mu, ako

mi neće pomoći, baciti petrolejsku lampu u glavu. I tada je postavio kuhinjsku

stolicu usred kade s nogama u malenoj kupaonici s odlijepljenim tapetama

cvjetnog uzorka na kraju hodnika, odnio me do tamo, spustio me, otišao i vratio

se s velikom metalnom kantom punom kipuće vode.

Mora da je teška. Bicepsi mu se napinju ispod rukava kao da je Bruce

Banner usred pretvaranja u Hulka, a žile na vratu iskočile su mu. Voda ima blag

miris ružinih latica. Vrčem za limunadu oslikanim smiješećim sunašcima

zagrabio je vodu, a ja sam nagnula glavu. Počeo mi je utrljavati šampon, ali sam

mu odgurnula ruke. Taj dio mogu i sama.

Voda mi se cijedila iz kose u spavaćicu i lijepila mi pamučnu tkaninu za

tijelo. Evan se nakašljao, a kad je okrenuo glavu, gusta kosa kao da mu se

zavijorila preko tamnog čela, što me malo uznemirilo, ali na ugodan način.

Zamolila sam ga češalj s najširim zupcima koji ima pa je počeo prekapati po

ormariću ispod umivaonika dok sam ga ja promatrala iz kuta oka, jedva

primjećujući micanje snažnih ramena ispod flanelaste košulje ili izblijedjele

traperice s ocufanim stražnjim džepovima, apsolutno ne obraćajući pažnju na

oblinu njegove stražnjice u tim hlačama i potpuno zanemarujući kako mi usne

školjke gore kao vatra pod mlačnom vodom koja mi kaplje s kose. Nakon par

trenutaka vječnosti uspio je pronaći češalj i pitao trebam li još nešto prije nego

što ode, a ja sam promumljala ne iako sam zapravo htjela smijati se i plakati u

isto vrijeme.

Kad sam ostala sama, natjerala sam se da se koncentriram na kosu, koja je

u stravičnom stanju. Zapetljana je, puna čvorova i komadića lišća te grudica

zemlje. Raščešljavala sam čvorove dok se voda nije ohladila pa sam u mokroj

spavaćici počela drhtati. Zastala sam kad sam začula neki tihi zvuk pred vratima.

„Je l’ to ti stojiš pred vratima?“ pitam. Malena popločana kupaonica stvara

jeku.

Stanka, a zatim tih odgovor: „Da.“

„Zašto?“

„Čekam da ti isperem kosu.“

„To će malo potrajati“, kažem ja.

„Nema veze.“

„A da odeš ispeći pitu ili tako nešto i vratiš se za petnaestak minuta?“

Ne čujem odgovor, ali ne čujem ni da je otišao.

„Jesi li još ovdje?“

Daske na podu u hodniku zaškripe. „Jesam.“

Nakon još deset minuta natezanja odustala sam. Evan se vratio u kupaonicu

i sjeo na rub kade. Oslonila sam glavu na njegov dlan dok mi je ispirao pjenu iz

kose.

„Čudi me što si ovdje“, kažem.

„Tu živim.“

„Što si ostao ovdje.“ Mnogi mlađi dečki otišli su u najbližu policijsku

stanicu, oružarnicu Narodne garde ili vojne baze kada su preživjeli koji su

bježali u unutrašnjost počeli donositi vijesti o drugom valu. Kao nakon 11.

rujna, samo deset puta gore.

„Bilo nas je osam s majkom i ocem“, reče on. „Ja sam najstariji. Kad su oni

umrli, ja sam brinuo o klincima.“

„Polakše, Evane“, rekla sam kad mi je na glavu izlio pola vrča vode.

„Osjećam se kao na mučenju vodom.“

„Oprosti.“ Stavio mi je dlan na čelo kao prepreku. Voda je prekrasno topla

i golicava. Sklapam oči.

„Jesi li bio bolestan?“ pitam ga.

„Jesam. Ali sam se oporavio.“ Vrčem je zagrabio još vode iz metalne

kante, a ja sam u očekivanju škakljive topline zadržala dah. „Najmlađa sestra,

Val, umrla je prije dva mjeseca. Ti spavaš u njezinoj sobi. Otada pokušavam

smisliti što da napravim. Znam da ne mogu zauvijek ostati ovdje, ali išao sam

skroz do Cincinnatija pa možda ne moram objašnjavati zašto se tamo neću

vratiti.“

Jednom rukom toči vodu, drugom pritišće mokru kosu o moju glavu da

ocijedi višak vode. Čvrsto, ali ne prejako, baš kako treba, kao da nisam prva

kojoj pere kosu. Mali histerični glasić u mojoj glavi urla: što to radiš? Čak ga i

ne poznaješ! No taj isti glasić odgovara: ima super ruke; zamoli ga za masažu

glave kad se već primio posla.

U stvarnom pak svijetu njegov duboki smireni glas govori: „Sad mi se čini

da nema smisla otići dok ne zatopli. Možda Wright-Patterson ili Kentucky.

Odavde do Fort Knoxa ima samo 220 kilometara.“

„Fort Knox? Ideš opljačkati banku?“

„To je utvrda, što znači da je utvrđena. Logično mjesto okupljanja.“

Skupio je vrhove moje kose u šaku i ocijedio ih. Plop-plop – čuje se

kapanje vode u kadu.

„Da se mene pita, ja ne bih išla ni na kakvo logično mjesto okupljanja“,

kažem ja. „To će biti prvo mjesto koje će, logično, izbrisati s lica zemlje.“

„Sudeći po onome što si mi ispričala o Ušutkivačima, nije se logično bilo

gdje okupljati.“

„Ni ostati negdje dulje od nekoliko dana. Nemoj biti u velikoj grupi i stalno

se kreći.“

„Dok...?“

„Nema dok“, obrecnem se, „ima samo osim ako.“

Obrisao mi je kosu mekim bijelim ručnikom. Na spuštenom poklopcu

školjke leži čista spavaćica. Podigla sam pogled do očiju boje čokolade i rekla:

„Okreni se“. On se okrene. Pružila sam ruku pokraj izlizanih stražnjih džepova

traperica oblikovanih prema stražnjici koju ne gledam i uzela suhu spavaćicu.

„Ako budeš zavirivao u to ogledalo, vidjet ću te“, upozorila sam nekoga tko me

već vidio golu, ali bila sam nesvjesno gola, što se ne računa. On kimne, sagne

glavu i uštipne se za donju usnu kao da prikriva osmijeh.

Izmigoljila sam iz mokre spavaćice, navukla suhu i rekla mu da se smije

okrenuti.

Podigao me sa stolice i odnio natrag u krevet svoje pokojne sestre. Jednu

ruku držim oko njegovih ramena dok me njegova čvrsto, ali ne prečvrsto, drži

oko struka. Tijelo mu se čini nekoliko stupnjeva toplijim od moga. Lagano me

spustio na madrac i navukao pokrivače preko golih nogu. Obrazi su mu jako

glatki, kosa počešljana, a nokti, kao što sam već rekla, savršeni, što znači da je

higijena visoko na listi njegovih prioriteta u ovo postapokaliptično doba. Zašto?

Tko će ga vidjeti?

„Koliko dugo nisi vidio čovjeka?“ pitam. „Osim mene.“

„Viđam ljude praktički svaki dan“, kaže on. „Posljednji živi čovjek prije

tebe bila je Val, a prije nje Lauren.“

„Lauren?“

„Moja djevojka.“ Skrene pogled. „I ona je mrtva.“

Ne znam što bih rekla, zato kažem: „Epidemija je sranje“.

„Nije zbog Epidemije“, kaže on. „Doduše, bila je bolesna, ali nije ju

Epidemija ubila. Sama je to napravila prije nego što je bolest uspjela.“

Stoji pokraj kreveta u neprilici. Ne želi otići, ali nema ni razlog da ostane.

„Nisam mogla ne primijetiti...“ Ne, nije dobar uvod. „Pretpostavljam da je

teško, kad si samo ti, da brineš o...“ Mnn uhh.

„Brinem o čemu?“ pita on. „O jednoj osobi kad su gotovo sve druge

mrtve?“

„Nisam govorila o sebi.“ Tada sam odustala od pokušaja da pronađem

pristojan način da to kažem. „Jako si ponosan na svoj izgled.“

„Nije to ponos.“

„Nisam te optužila da si umišljen...“

„Znam; misliš – zašto je to sada važno?“

Pa, zapravo, nadala sam se da je radi mene, ali nisam ništa rekla.

„Nisam siguran“, kaže on, „no to je nešto što mogu kontrolirati. Daje neku

formu mom danu. Pomaže mi da se osjećam više...“ Sliježe ramenima. „Više

ljudski, pretpostavljam.“

„A za to ti treba pomoć? Da se osjećaš ljudski?“

Čudno me pogledao, a tada mi rekao nešto o čemu ću razmišljati još dugo

nakon što ode:

„Tebi ne?“

36

VEĆINU NOĆI nije ovdje. Danju samo brine o meni tako da ne znam kad

spava. Početkom drugog tjedna bila sam na rubu živčanog sloma, onako

zatvorena u sobici na katu, pa mi je jednog dana, kad je temperatura bila iznad

nule, pomogao obući nešto Valine odjeće, skrećući pogled u pravim trenucima,

odnio me dolje da sjedim na trijemu i prebacio mi preko nogu veliku vunenu

deku. Ostavio me tamo i vratio se s dvjema šalicama vruće čokolade. Pogled baš

i nije bio neki. Beživotni smeđi brežuljci, golo drveće, sivo prazno nebo, no bilo

je dobro osjetiti hladan zrak na licu, a vruća čokolada bila je prave temperature.

Nismo govorili o Drugima. Razgovarali smo o svojim životima prije

Drugih. On se nakon srednje škole spremao na studij strojarstva na Sveučilištu

Kent State. Ponudio se da ostane na farmi par godina, ali njegov je otac

inzistirao da ide na koledž. Lauren je poznavao od četvrtog razreda, a počeli su

hodati na drugoj godini. Razgovarali su o braku. Primijetio je da sam utihnula

kad je spomenuo Lauren. Kao što sam rekla, Evan je dobro primjećivao.

„A ti?“ pitao me. „Jesi li ti imala dečka?“

„Nisam. Ustvari, na neki način. Zvao se Ben Parish. Moglo bi se reći da

sam mu se svidjela. Izišli smo par puta. Onako, neobavezno.“ Pitam se što me

navelo da mu lažem. On nema blage veze tko je Ben Parish, kao što ni Ben

Parish nema blage veze tko sam ja. Vrtjela sam ostatak vruće čokolade po šalici

i izbjegavala njegov pogled.

Sljedećeg jutru pojavio se pokraj mog kreveta sa štakom izrezanom iz

jednog komada drveta. Išmirglana tako da sjaji, lagana, savršene visine. Bacila

sam na nju jedan pogled i tražila ga da navede tri stvari u kojima nije dobar.

„Rolanje, pjevanje i razgovor s curama.“

„Izostavio si uhođenje“, rekla sam mu dok mi je pomagao ustati. „Uvijek

znam kad vrebaš iza ugla.“

„Tražila si samo tri.“

Neću lagati: rehabilitacija mi nije išla. Svaki put kad bih opteretila nogu,

prostrijelila me bol kroz lijevu stranu tijela, koljeno se svinulo i jedino što bi me

zadržalo da ne padnem na dupe bile su Evanove snažne ruke.

No i dalje sam pokušavala cijeli taj dugi dan i druge duge dane koji su

slijedili. Odlučila sam ojačati, postati jača nego što sam bila prije nego što me

Ušutkivač oborio i ostavio da umrem, jača nego što sam bila u svom malom

skrovištu u šumi, stisnuta u vreći za spavanje, sažalijevajući samu sebe dok je

Sammy prolazio tko zna što. Postat ću jača nego što sam bila u logoru Ashpit,

gdje sam samo prigovarala, ljuta na svijet jer je bio ono što jest – opasno mjesto

koje se zbog naše ljudske vreve činilo sigurnijim.

Tri sata rehabilitacije prijepodne, pola sata pauze za ručak, a zatim još tri

sata poslijepodne. Jačam mišiće dok se ne pretvore u znojnu želatinastu masu i

još nisam gotova. Pitala sam Evana što se dogodilo s mojim lugerom. Morala

sam svladati strah od oružja. I u gađanju sam bila jako loša. Pokazao mi je kako

pravilno držati oružje i kako gledati. Postavio je velike prazne limenke za boje

na stupove ograde, a kad mi se gađanje popravilo, zamijenio ih je manjim

limenkama. Tražila sam ga da me povede u lov jer se moram priviknuti na

gađanje pokretne mete koja diše, ali odbio je. Još sam dosta slaba, ne mogu ni

trčati i što će se dogoditi ako nas uoči neki Ušutkivač?

U suton smo znali ići u šetnju. Ispočetka nisam mogla prijeći više od pola

kilometra jer bi mi noga otkazala i Evan me morao nositi natrag do kuće, ali

svakog sam dana prelazila sto metara više. Od pola kilometra došla sam do tri

četvrtine pa i do cijelog kilometra. Nakon drugog tjedna prelazila sam dva

kilometra bez stajanja. Još ne mogu trčati, ali neusporedivo sam brža i

izdržljivija.

Evan obično večera sa mnom i ostaje još par sati, a potom stavlja pušku na

rame i kaže da će se vratiti prije svitanja. Ja najčešće spavam kad on dođe –

mnogo poslije svitanja.

„Kamo odlaziš svaku večer?“ pitala sam ga jednog dana.

„U lov.“ Rječit čovjek, taj Evan Walker.

„Nisi baš neki lovac“, zadirkujem ga, „rijetko kad nešto doneseš.“

„Zapravo sam jako dobar“, reče on bez hvalisanja. Čak i kad kaže nešto što

bi na papiru moglo zvučati kao hvalisanje, nije tako. To je zbog načina na koji to

kaže, onako usputno, kao da govori o vremenu.

„Samo nemaš srca nešto ubiti?“

„Imam srca napraviti ono što moram.“ Provukao je prste kroz kosu i

uzdahnuo. „U početku se radilo o preživljavanju, zatim o zaštiti mojih braće i

sestara od luđaka kojih je nakon prvog vala Epidemije bilo posvuda, a potom o

zaštiti moje zemlje i zaliha...“

„O čemu se sada radi?“ tiho sam upitala. Prvi sam ga put vidjela mrvicu

uznemirenog.

„To mi smiruje živce“, priznao je sliježući ramenima kao da mu je

neugodno. „Zaokuplja me.“

„Kao održavanje higijene.“

„K tome, ne mogu ni spavati noću“, nastavio je. Nije me htio pogledati.

Nije zapravo ni u što gledao. „Ustvari, spavati općenito, pa sam nakon nekog

vremena odustao od toga i počeo spavati po danu, odnosno pokušao. Zapravo

spavam samo dva ili tri sata dnevno.“

„Sigurno si jako umoran.“

Napokon me pogledao, a u očima su mu bili neki očaj i tuga.

„To je ono najgore“, blago je rekao. „Nisam. Uopće nisam umoran.“

I dalje mi nije bilo drago što noću nestaje pa sam ga jednom pokušala

slijediti. Loša ideja. Izgubila sam ga nakon deset minuta, zabrinula se da ću se ja

izgubiti, okrenula se da se vratim natrag i našla se licem u lice s njim.

Nije se naljutio, nije me optužio da mu ne vjerujem, samo je rekao: „Ne bi

trebala biti ovdje, Cassie“. Nakon toga otpratio me unutra.

Preko prozora velike sobe u prizemlju objesio je debele deke kako bismo

mogli zapaliti vatru i par lampi, više iz brige za moje mentalno zdravlje nego

zbog sigurnosti (mislim da mu nisam uspjela u potpunosti prodati priču o

Ušutkivaču). Tamo sam čekala da se vrati sa svojih noćnih haračenja, spavajući

na velikoj kožnoj sofi ili čitajući neki ljubić njegove mame u istrošenom

džepnom izdanju, s mišićavim razgolićenim tipovima na koricama, koji

pridržavaju poluonesviještene dame u dugim plesnim haljinama. Stigao bi oko

tri ujutro pa bismo bacili još koje drvo na vatru i razgovarali. Ne voli baš

govoriti o svojoj obitelji (kad sam ga pitala što je njegova majka voljela čitati,

samo je slegnuo ramenima i rekao da je voljela književnost). Kad neka tema

postane preosobna, prebacuje razgovor na mene. Uglavnom želi razgovarati o

Sammyju i o tome kako planiram ispuniti obećanje koje sam mu dala. Budući da

nemam pojma kako ću to izvesti, taj razgovor nikada ne završi dobro. Ja

govorim neodređeno, on inzistira na pojedinostima. Ja sam zatvorena, on je

uporan. Na kraju postanem zlobna i on se isključi.

„Objasni mi još jednom“, reče kasno jedne noći nakon što je sat vremena

okolišao. „Ne znaš točno tko su ili što su, ali znaš da imaju hrpu teške artiljerije i

pristup oružju izvanzemaljaca. Ne znaš kamo su ti odveli brata, ali ćeš ga spasiti.

Kad ga pronađeš, ne znaš kako ćeš ga odande izvući, ali...“

„Što je ovo?“ pitam ga. „Hoćeš li mi pomoći ili hoćeš da se osjećam

glupo?“

Sjedimo na velikom mekanom tepihu ispred kamina; njegova je puška s

jedne strane, moj luger s druge i nas dvoje u sredini.

On digne ruke kao da se predaje. „Samo pokušavam shvatiti.“

„Krenut ću od logora Ashpit i dalje pratiti trag“, ponavljam tisućiti put.

Mislim da znam zašto ponavlja ista pitanja, ali tako je tvrd da ga je teško

natjerati da kaže što misli. Naravno, on bi mogao isto reći o meni. Što se

planiranja tiče, moj plan više sliči nekom općem cilju koji se samo pretvara da je

plan.

„Što ako ne budeš našla trag?“ pita on.

„Neću odustati dok ga ne nađem.“

On kima glavom kao da kaže: kimam glavom, ali ne zato što mislim da ono

što kažeš ima smisla. Kimam glavom jer mislim da si totalna budala, a ne želim

da na meni isprobava borilačke vještine tom štakom koju sam napravio vlastitim

rukama.

Zato sam rekla: „Nisam totalna budala. Ti bi isto napravio za Val.“

Na to nema spreman odgovor. Obgrlio je noge rukama, naslonio bradu na

koljena i zagledao se u vatru.

„Misliš da gubim vrijeme“, obratila sam se njegovu savršenom profilu.

„Misliš da je Sammy mrtav.“

„Kako bih ja to znao, Cassie?“

„Ne kažem da znaš. Kažem da to misliš.“

„Je li važno što mislim?“

„Nije, i zato šuti.“

„Ništa nisam rekao. Ti si rekla...“

„Ne... govori... ništa.“

„Ne govorim.“

„Upravo jesi.“

„Više neću.“

„Ali ne prestaješ. Kažeš da hoćeš i onda nastavljaš dalje.“

On nešto zausti, a zatim zatvori usta tako jako da sam čula kako su mu

škljocnuli zubi.

„Gladna sam“, kažem.

„Donijet ću ti nešto.“

„Jesam li te tražila da mi nešto doneseš?“ Poželim ga tresnuti ravno u ta

savršeno oblikovana usta. Zašto ga želim udariti? Zašto sam sad tako ljuta?

„Sposobna sam samu sebe poslužiti. U tome je problem, Evane. Nisam se

pojavila ovdje zato da bih dala smisao tvome životu koji je završio. To moraš

sam riješiti.“

„Želim ti pomoći“, reče on i prvi put ugledam pravi bijes u tim psećim

okicama. „Zašto spašavanje Sammyja ne bi moglo biti i moj cilj?“

Njegovo me pitanje prati u kuhinju. Visi mi nad glavom poput oblaka dok

nabacujem sušenu srnetinu na nekakvu lepinju koju je Evan, kao pravi vođa

skauta, zacijelo ispekao u nekoj svojoj šumskoj pećnici. I dalje me prati dok

šepam natrag u veliku sobu i ubacujem se u fotelju iza njegove glave. Imam

potrebu udariti ga baš tu između tih širokih ramena. Na stolu pokraj mene leži

knjiga Očajna žudnja ljubavi. Sudeći prema koricama, nazvala bih je Moji

spektakularni trbušnjaci.

U tome je moj veliki problem. To je to! Dečki kao što je Evan Walker ne bi

me prije Dolaska ni pogledali, a još manje lovili za mene divljač i prali mi kosu.

Nikad me nitko nije primio za potiljak kao nalickanu manekenku na koricama

romana njegove majke, napinjući trbušnjake i izbacujući prsne mišiće. Nitko mi

se nije duboko zagledao u oči niti mi podignuo lice da prinese moje usnice

svojima. Bila sam cura u pozadini, prijateljica ili, još gore, prijateljica od

prijateljice, ona pokraj koje sjediš na geometriji, ali joj se ne možeš sjetiti imena.

Bilo bi bolje da me u onom nanosu pronašao neki sredovječni sakupljač figurica

iz Ratova zvijezda.

„I?“ obratim se njegovu potiljku. „Sad ćeš me ignorirati?“

Ramena mu poskakuju. Znate, od onog ironičnog, bezglasnog hihotanja

popraćenog sažalnim odmahivanjem glave. Žene! Tako su smiješne.

„Valjda sam trebao pitati“, reče. „Nisam trebao pretpostavljati.“

„Što?“

Okrenuo se na stražnjici prema meni. Ja na fotelji, on na podu, gleda gore.

„Da idem s tobom.“

„Što? Nismo o tome ni razgovarali! I zašto bi išao sa mnom? Ionako misliš

da je mrtav?!“

„Samo ne želim da i ti budeš mrtva, Cassie.“

To je previše.

Zavitlala sam mu srnetinu u glavu. Tanjur mu se odbio od lice, a on je

ustao i unio mi se u lice prije nego što sam trepnula. Skroz mi se približio,

postavio mi ruke s jedne i druge strane i zagradio me. U očima su mu blistale

suze.

„Nisi jedina“, promrsi kroz stisnute zube. „Moja dvanaestogodišnja sestra

umrla mi je na rukama. Zadavila se vlastitom krvlju. Nisam mogao ništa

napraviti. Zlo mi je od toga kako se ponašaš kao da se najveća tragedija ljudske

povijesti dogodila tebi. Nisi jedina koja je sve izgubila, nisi jedina koja misli da

je otkrila ono zbog čega sve ovo sranje ima neki smisao. Ti imaš svoje obećanje

Sammyju, ja imam tebe.“

Zašutio je. Zna da je pretjerao.

„Evane, ne možeš ‘imati’ mene“, kažem ja.

„Znaš što mislim.“ Prodorno me promatrao i teško je ne skrenuti pogled.

„Ne mogu te spriječiti da ideš. Ustvari, mogao bih, ali isto tako ne mogu te

pustiti da ideš sama.“

„Bolje je da sam sama. Znaš da je tako. Zbog toga si i ti još živ!“ Upirem

mu prstom u prsa.

Odmaknuo se, a ja sam potisnula poriv da mu se približim. Jedan dio mene

nije želio da se odmakne.

„No ne i razlog što si ti živa“, obrecne se. „Bez mene nećeš vani preživjet

dvije minute.“

Podivljala sam. Ne mogu si pomoći. Bile su to potpuno krive riječi u

potpuno krivom trenutku.

„Jebi se!“ vikala sam. „Ne trebam te. Ne trebam nikoga. Doduše, kad bi mi

trebao netko da mi opere kosu ili prilijepi zavoj na ogrebotinu ili ispeče kolač, ti

bi bio taj!“

Nakon dva pokušaja uspjela sam stati na noge. Vrijeme je za onaj trenutak

svađe kad bijesno izlijećeš iz sobe dok on preklapa ruke na svojim junačkim

prsima i duri se. Zastala sam na pola stuba rekavši sebi da sam stala da ulovim

zraka, a ne zato da bi me on mogao sustići. Ionako nije išao za mnom. S mukom

sam svladala preostale stube i otišla u svoju sobu.

Ne, ne u svoju sobu – u sobu njegove sestre Val. Više nemam svoju sobu.

Vjerojatno više nikad i neću.

Ma jebeš samosažaljenje. Svijet se ne vrti oko tebe. I jebeš krivnju. Nisi ti

natjerala Sammyja da uđe u onaj autobus. I kad smo već kod toga, jebeš

žalovanje. Evanovo plakanje za sestrom neće je vratiti.

Ja imam tebe. E pa, Evane, činjenica je da nije važno postojimo li samo nas

dvoje ili nas dvije stotine. Nemamo šanse. Ne protiv neprijatelja kao što su

Drugi. Ja pokušavam ojačati da bih... što? Da budem jaka kad me ubiju? Koga je

to briga?

Bijesno sam se okomila na medu i odalamila ga. Što si ti, dovraga, zinuo?

Prevrnuo se na bok s jednom rukom u zraku, kao da u školi diže ruku da bi nešto

pitao.

Iza mene zaškripe vrata na hrđavim šarkama.

„Izlazi van“, rekla sam mu ne okrenuvši se.

Još jedan škriiiiip, zatim klik, a tada tišina.

„Evane, stojiš li pred vratima?“

Stanka. „Da.“

„Čini se da voliš vrebati?“

Ako je i odgovorio, ne čujem ga. Obgrlila sam se rukama. Trljam ih

dlanovima cijelom dužinom. Sobica je jako hladna. Koljeno me užasno boli, ali

grizem usnicu i tvrdoglavo stojim na nogama, leđima okrenuta vratima.

„Jesi li još ovdje?“ kažem kad više ne mogu izdržati tišinu.

„Ako odeš bez mene, pratit ću te. Ne možeš me spriječiti, Cassie. Kako ćeš

me spriječiti?“

Nemoćno sliježem ramenima, pokušavajući zadržati suze. „Valjda tako da

te upucam.“

„Kao što si upucala vojnika s raspelom?“

Te su me riječi pogodile kao metak između lopatica. U mahu sam se

okrenula i širom otvorila vrata. On se trgnuo, ali je ostao na mjestu.

„Kako znaš za njega?“ Naravno, može znati samo na jedan način. „Čitao si

moj dnevnik.“

„Nisam mislio da ćeš preživjeti.“

„Žao mi je što sam te razočarala.“

„Htio sam znati što se dogodilo...“

„Imaš sreće što sam pištolj ostavila dolje jer bih te ovog časa upucala. Je l’

znaš kako se jezivo sad osjećam kad znam da si to pročitao? Koliko si pročitao?“

Spustio je pogled. Obrazi su mu se lagano zarumenili.

„Sve si pročitao, zar ne?“ Bilo mi je užasno neugodno. Osjećala sam se

oskvrnutom i posramljenom, deset puta gore nego kad sam se prvi put probudila

u Valinoj sobi i shvatila da me je vidio golu. To je bilo samo moje tijelo – ovo je

moja duša.

Udarila sam ga šakom u trbuh. Nije se ni pomaknuo, kao da sam udarila u

beton.

„Ne mogu vjerovati“, urlam. „Samo si sjedio i gledao dok sam ja lagala o

Benu Parishu. Znao si istinu i samo si sjedio i pustio me da lažem!“

On zabije ruke u džepove, gledajući u pod, kao klinac kojeg su ulovili da je

razbio maminu antiknu vazu. „Nisam mislio da je toliko važno.“

„Nisi mislio...?“ Odmahujem glavom. Tko je ova osoba? Odjednom me

uhvati strašna jeza. Nešto ovdje ne valja. Možda se radi o tome da je izgubio

cijelu obitelj i djevojku ili zaručnicu, ili što mu je već bila, i već mjesecima živi

sam te se pretvara da ne raditi ništa ustvari znači raditi nešto. Možda se učahurio

na ovom izoliranom komadiću farme u Ohiju da bi nekako prihvatio sva ta

govna koja su Drugi po nama istresli, a možda je samo čudak, čudak prije

Dolaska i čudak poslije Dolaska, no što god da je razlog, ima nešto jako

poremećeno u vezi s Evanom Walkerom. Previše je smiren, previše racionalan,

previše skuliran da bi to bilo onako, skroz cool.

„Zašto si pucala u njega?“ tiho me pita. „U vojnika u trgovini.“

„Znaš zašto“, kažem mu. Bila sam na rubu plača.

On kima glavom. „Zbog Sammyja.“

Sad sam stvarno zbunjena. „To nije imalo nikakve veze sa Sammyjem.“

On podigne pogled. „Sammy je primio vojnika za ruku. Sammy je ušao u

taj autobus. Sammy je vjerovao. I sad, iako sam te spasio, ti si ne želiš dopustiti

vjerovati mi.“

Uhvatio me za ruku. Jako je stisnuo. „Cassie, ja nisam vojnik s raspelom. I

nisam Vosch. Ja sam isti kao i ti. Strah me je i ljut sam i zbunjen i nemam pojma

što da radim, ali znam da se ne možeš ponašati na dva različita načina. Ne

možeš u jednom trenu reći da si čovjek, a u drugom da si žohar. Ti ne vjeruješ

da si žohar. Da to vjeruješ, ne bi se okrenula i suočila sa snajperistom na

autocesti.“

„O, Bože“, prošapćem, „to je bila samo metafora.“

„Cassie, želiš se usporediti s kukcem? Ako si kukac, tada si vodencvijet.

Jedan dan na svijetu i više te nema. To nema nikakve veze s Drugima. Tako je

oduvijek bilo. Najprije smo ovdje, a potom nas nema i ne radi se o tome koliko

smo dugo ovdje nego kako ćemo iskoristiti to vrijeme.“

„To što ti govoriš nema nikakvog smisla, znaš?“ Osjetila sam kako se

naginjem prema njemu, a iz mene nestaje sav borbeni žar. Nisam bila sigurna

odguruje li me on ili pridržava.

„Ti si vodeni cvijet“, promrmljao je.

Tada me Evan Walker poljubio.

Držao mi je ruku na svojim grudima, a drugom me obuhvatio oko vrata

dodirom mekim poput pera, od kojeg su mi leđima prošli trnci i spustili se u

noge na kojima sam se teškom mukom održavala. Na dlanu sam osjećala kako

mu udara srce, osjećala sam miris njegova daha i bockave dlačice iznad gornje

usne koje su poput šmirgla u usporedbi s mekoćom usana, a Evan me gledao i ja

sam mu uzvraćala pogled.

Odmaknula sam se toliko da mogu reći: „Nemoj me ljubiti“.

Podignuo me u naručje. Čini mi se da lebdim cijelu vječnost, kao kad sam

bila mala i kad me otac bacao u zrak pa sam se osjećala kao da ću nastaviti

letjeti prema gore dok ne dođem do ruba galaksije.

Položio me na krevet. Prije nego što će me opet poljubiti, rekla sam mu:

„Ako me opet poljubiš, zabit ću ti koljeno u jaja“.

Ruke su mu bile nevjerojatno mekane, kao da me dodiruje oblak.

„Neću ti dopustiti da samo tako...“, tražio je pravu riječ, „... odletiš od

mene, Cassie Sullivan.“

Utrnuo je svijeću pokraj kreveta.

Sad sam još snažnije osjetila poljubac u tami sobe u kojoj je umrla njegova

sestra, u tišini kuće u kojoj mu je umrla obitelj, u mirovanju svijeta u kojem je

umro život kakav smo poznavali prije Dolaska. Pio je moje suze prije nego što

sam ih ja uopće osjetila. Ondje gdje će se pojaviti suza bio je njegov poljubac.

„Nisam ja tebe spasio“, šapće dok mu usne škakljaju moje trepavice. „Ti si

spasila mene.“

Bez prestanka to ponavlja dok nismo zaspali stisnuti jedno uz drugo,

njegov glas u mom uhu, moje suze na njegovim usnama.

„Ti si spasila mene.“

V.

ČIŠĆENJE KUKOLJA

37

CASSIE kroz zamusani prozor postaje sve manja.

Cassie, na cesti, drži medu.

Podiže mu ruku da mu može mahnuti.

Zbogom, Sammy.

Zbogom, medo.

Veliki crni kotači autobusa kovitlaju prašinu s ceste, a Cassie postaje sve

manja i manja u smeđem vrtlogu.

Zbogom, Cassie.

Cassie i medo sve su manji, pod prstima osjeća tvrdoću stakla.

Zbogom, Cassie. Zbogom, medo.

Promatra ih dok ih prašina ne proguta, a potom je sam u autobusu, bez

mame i tate i bez Cassie, i možda nije trebao ostaviti medu jer ima ga toliko

dugo da se i ne sjeća kad ga je dobio. Medo je uvijek bio tu, ali i mama je uvijek

bila tu. I mama, i bakica, i djedica, i ostala obitelj. I djeca iz razreda gospođe

Neyman, i gospođa Neyman i Majewski, i ljubazna gospođa na kasi u Krogeru,

koja je ispod pulta držala lizalice od jagode. Svi su oni oduvijek bili tu, kao i

medo, i prije nego što se uopće može sjetiti, a sada ih nema. Nema onih koji su

uvijek bili tu, a Cassie je rekla da se neće vratiti.

Nikad.

Staklo pamti da je na njemu držao ruku. Čuva sjećanje na njegovu ruku –

ne kao sliku već više kao nejasnu sjenu, kao što je majčino lice nejasno kad ga

se pokuša prisjetiti.

Osim tatina i Cassieina lica, sva lica koja je poznavao otkad je znao što je

lice počela su blijedjeti. Svako lice sada je novo, svako lice lice je stranca.

Vojnik ide prolazom prema njemu. Skinuo je crnu masku. Lice mu je

okruglo, nos malen i pjegav. Ne izgleda puno stariji od Cassie. Dijeli vrećice

gumenih voćnih bombona i sokove u tetrapaku. Prljavi prstići grabe se za

slatkiše. Neka djeca danima nisu ništa jela. Za neke su vojnici prve odrasle

osobe koje su vidjeli otkad su im umrli roditelji. Neka djeca, ona najpovučenija,

koju su pronašli u predgrađima kako tumaraju među gomilama pocrnjelih, polu-

izgorenih tijela, zure u sve i svakoga kao da nikada ništa i nikoga nisu vidjeli.

Neka su djeca, poput Sammyja, spašena iz izbjegličkih logora ili manjih skupina

preživjelih u potrazi za spasom, pa im odjeća nije baš tako odrpana i lica im nisu

baš tako mršava niti pogled baš tako prazan kao kod onih povučenih, onih koje

su pronašli kako tumaraju među gomilama mrtvih.

Vojnik stiže do zadnjeg reda. Na rukavu nosi bijelu traku s velikim crvenim

križem.

„Hej, jesi za slatko?“ pita ga.

Sok u tetrapaku i gumeni bomboni u obliku dinosaura. Sok je hladan.

Hladan! Cijelu vječnost nije pio hladan sok.

Vojnik se ubaci na sjedalo pokraj njega i pruži svoje duge noge niz prolaz.

Sammy gurne tanku plastičnu slamku u sok i otpije, promatrajući nepomično

tijelo djevojčice koja je šćućureno sjedila na sjedalu preko puta. Kratke su joj

hlače poderane, ružičasta majica umrljana čađom, cipele pune blata. Smiješi se u

snu. Lijepi snovi.

„Poznaješ je?“ vojnik upita Sammyja.

Sammy odmahne glavom. Nije bila u njegovu izbjegličkom logoru.

„Zašto imaš taj veliki crveni križ?“

„Ja sam bolničar. Pomažem bolesnima.“

„Zašto si skinuo masku?“

„Sad mi ne treba“, odgovori bolničar. Ubaci šaku gumenjaka u usta.

„Zašto ne?“

„Epidemija je iza nas.“ Vojnik pokaže palcem prema stražnjem staklu, gdje

se prašina uskovitlala, a Cassie se smanjila u nevidljivu točkicu, držeći medu.

„Ali tata je rekao da je Epidemija posvuda.“

Vojnik odmahne glavom. „Ne tamo kamo mi idemo“, reče. „Kamo

idemo?“

„U logor Haven.“

Pokraj tutnjećeg motora i fijuka vjetra kroz otvorene prozore zvučalo je kao

da je rekao logor Heaven1.

„Kamo?“ zapita Sammy.

„Dopast će ti se.“ Vojnik ga potapša po nozi. „Sve smo pripremili.“

„Za mene?“

„Za sve.“

Cassie na cesti, pomaže medi da maše.

„Zašto tada niste sve poveli?“

„Hoćemo.“

„Kada?“

„Čim vi mali budete na sigurnom.“ Vojnik ponovno pogleda onu

djevojčicu. Ustane, skine svoju zelenu jaknu i lagano je spusti preko nje.

„Vi ste nam najvažniji“, reče vojnik, ukočenog i ozbiljnog dječačkog lica.

„Vi ste budućnost.“

1 Raj

Uska prašnjava cesta pretvorila se u širu asfaltiranu, a potom su autobusi

skrenuli na jednu još širu. Motori su zatutnjili kao snažna grmljavina i oni pojure

prema suncu autocestom očišćenom od olupina i pokvarenih automobila.

Odvukli su ih ili odgurali na stranu da bi raščistili put za autobuse pune djece.

Bolničar pjegava nosa ponovno hoda prolazom, ovaj put dijeleći boce vode

i govoreći djeci da zatvore prozore jer je nekima hladno, a neki se plaše

fijukanja vjetra koje zvuči kao urlanje kakva čudovišta. Zrak u autobusu ubrzo

je postao ustajao i topliji, od čega se djeci počne spavati.

No Sam je medu dao Cassie da joj radi društvo, a on nikad nije spavao bez

mede, baš nikad, barem ne otkad ga je dobio. Umoran je, ali nema medu. Što ga

više pokušava zaboraviti, više ga se sjeća, više mu nedostaje i sve više

priželjkuje da ga nije ostavio.

Vojnik mu nudi bocu vode. Vidi da nešto nije u redu iako se Sammy

smješka i pretvara da nije osamljen i da mu medo ne nedostaje. Vojnik ponovno

sjedne pokraj njega, pita ga kako se zove i kaže da je njegovo ime Parker.

„Koliko još ima?“ pita Sammy. Uskoro će mrak, a mrak je najgore doba.

Nitko mu to nije rekao, ali zna da će biti mrak kad oni napokon dođu i da neće

biti upozorenja, kao ni za prethodne valove, i nećeš moći ništa napraviti, to će se

samo dogoditi, kao što je televizor trepnuo i ugasio se, i auti se pokvarili, i

avioni popadali, i ta Epidemija, ti „nesnosni mravi“, kako su ih zvali Cassie i

tata, i na kraju mama zamotana u krvave plahte.

Kad su se Drugi prvi put pojavili, otac mu je rekao da se svijet promijenio,

da ništa neće biti kao prije i da će ga možda odvesti na matični brod, a možda i

povesti u svemirske pustolovine. Sammy je jedva čekao da dođe na matični brod

i odjuri u svemir kao Luke Skywalker u svojoj borbenoj letjelici X-wing. Zbog

toga se svaka večer činila poput Badnje večeri. Mislio je da će, kad se probudi,

oko njega biti krasni darovi koje su Drugi donijeli.

No Drugi su donijeli samo smrt.

Nisu došli da bi mu nešto dali. Došli su da sve uzmu.

Kada će to – kada će oni – prestati? Možda nikad. Možda izvanzemaljci

neće prestati dok ne uzmu sve, dok cijeli svijet ne bude kao Sammy – prazan i

sam i bez mede.

Zbog toga upita vojnika: „Koliko još ima?“

„Ne puno“, odvrati vojnik imenom Parker. „Da ostanem ovdje s tobom?“

„Nije me strah“, reče Sammy. Sad moraš biti hrabar, rekla mu je Cassie

onoga dana kad je majka umrla, kad je ugledao njen prazan krevet i kad je znao

bez pitanja da je otišla s bakom i ostalima, s onima koje je ili nije poznavao,

onima koje su stavljali na hrpu i palili na rubu grada.

„I ne treba te biti“, reče vojnik. „Sad si potpuno siguran.“

To je i tata rekao one večeri kad je nestalo struje, nakon što je zabio daske

na prozore i zabarikadirao vrata zbog zlih naoružanih ljudi koji su išli krasti.

Potpuno siguran.

Nakon što se mama razboljela, tata je njemu i Cassie navukao na lice bijelu

papirnatu masku.

Za svaki slučaj, Sam. Mislim da si potpuno siguran.

„Logor Haven dopast će ti se“, reče vojnik. „Čekaj samo da ga vidiš.

Sredili smo ga baš za klince kao što si ti.“

„I tamo nas ne mogu naći?“

Parker se osmjehne. „Pa, to ne znam, ali to je trenutačno vjerojatno

najsigurnije mjesto u Sjevernoj Americi. Ima čak i nevidljiv energetski štit ako

posjetitelji nešto pokušaju.“

„Energetski štitovi ne postoje.“

„Eh, to su ljudi govorili i za izvanzemaljce.“

„Jesi li vidio kojega, Parkeru?“

„Još nisam“, odgovori Parker. „Nitko nije, barem ne u mojoj četi, ali

veselimo se tome.“ Osmjehne se kao vojničina i Sammyju srce brže zakuca. Da

je barem dovoljno star da bude vojnik kao Parker.

„Tko zna?“ reče Parker. „Možda izgledaju kao i mi. Možda sad gledaš

jednoga od njih.“ Drugačiji osmijeh, zadirkujući.

Vojnik ustane, a Sammy ga uhvati za ruku. Ne želi da Parker ode.

„A je l’ logor Haven stvarno ima energetski štit?“

„Aha. I stražarnice i videonadzor 24 sata na dan, i šest metara visoku

ogradu na čijem je vrhu bodljikava žica, i velike opasne pse čuvare koji će

izvanzemaljca nanjušiti na udaljenosti od pet kilometara.“

Sammy nabere nos. „To ne zvuči kao raj! To zvuči kao zatvor!“

„Osim što zatvor ne da zlikovcima van, a naš ih logor ne pušta unutra.“

38

NOĆ.

Zvijezde na nebu, sjajne i hladne, i tamna cesta ispod, i brujenje kotača po

tamnoj cesti pod hladnim zvijezdama. Farovi probadaju gustu tamu. Ljuljanje

autobusa i ustajali topli zrak.

Djevojčica preko puta sada sjedi, tamna joj je kosa slijepljena na jednoj

strani, obrazi upali, a koža napeta preko kostiju tako da joj oči izgledaju goleme

poput sovinih.

Sammy se bojažljivo nasmiješi. Ona ne uzvraća osmijeh. Nepomično

promatra bocu vode naslonjenu na njegovu nogu. On joj pruži bocu. „Hoćeš

malo?“ Koščata ruka jurne kroz prostor među njima i zgrabi bocu iz njegove

ruke. Popila je preostalu vodu u četiri gutljaja, a zatim bacila praznu bocu na

sjedalo pokraj sebe.

„Mislim da imaju još ako si još žedna“, reče Sammy.

Djevojčica ne odgovara. Zuri u njega gotovo i ne trepćući.

„Imaju i gumene bombone ako si gladna.“

Ona ga samo bez riječi promatra, nogu skvrčenih ispod Parkerove zelene

jakne, okruglih očiju, ne trepćući.

„Ja sam Sam, ali svi me zovu Sammy – osim Cassie, Cassie me zove Sams.

Kako se ti zoveš?“

Djevojčica nadglasa brujenje kotača i tutnjavu motora.

„Megan.“

Njeni mršavi prsti čupkaju zelenu tkaninu vojne jakne. „Otkuda ovo?“ pita

se naglas, jedva čujno zbog brujenja i tutnjave u pozadini. Sammy ustane i

sjedne na prazno mjesto pokraj nje. Ona se trgne i povuče noge što više unatrag.

„Od Parkera“, kaže joj Sammy. „To je onaj što sjedi pokraj vozača. On je

bolničar. To znači da se brine o bolesnim ljudima. Dobar je.“

Mršavica imenom Megan odmahne glavom. „Ja nisam bolesna.“

Oči su joj obrubljene tamnim krugovima, usne raspucane i ljušte se, kosa

zapetljana i isprepletena grančicama i suhim lišćem. Čelo joj je sjajno, obrazi

crveni.

„Kamo idemo?“ želi znati.

„U logor Haven.“

„Logor... kako?“

„To je utvrda“, kaže Sammy. „I to ne bilo kakva utvrda: najveća, najbolja,

najsigurnija utvrda na cijelom svijetu. Ima čak i energetski štit!“

U autobusu je vrlo toplo i zagušljivo, ali Megan se ne prestaje tresti.

Sammy joj podvije Parkerovu jaknu ispod brade. Ona ga promatra svojim

golemim očima sličnim sovinima. „Tko je Cassie?“

„Moja sestra. I ona će doći. Vojnici se vraćaju po nju; po nju i tatu i sve

ostale.“

„Hoćeš reći da je živa?“

Sammy kimne, zbunjen. Zašto Cassie ne bi bila živa?

„Tvoji su tata i sestra živi?“ Donja joj usna podrhtava. Suza probija put

kroz čađu na njenu licu, čađu od dima lomača na kojima su gorjela tijela.

Bez razmišljanja Sammy je primi za ruku, kao što je Cassie primila

njegovu one noći kad mu je rekla što su Drugi učinili.

Bila je to njihova prva noć u izbjegličkom logoru. Do te večeri, kad su se

svjetla ugasila, a on ležao sklupčan u mraku uz Cassie, nije mu bila jasna

veličina onoga što se dogodilo u proteklih nekoliko mjeseci. Sve se dogodilo

tako brzo: od dana kad je nestala struja, preko dana kad je otac zamotao mamu u

bijelu plahtu, pa do dolaska u logor. Uvijek je mislio da će se jednoga dana

vratiti kući i da će sve biti kao prije. Mama se neće vratiti – nije mala beba, zna

da se mama neće vratiti – ali nije shvaćao da nema povratka, da je ono što se

dogodilo bilo zauvijek.

Nije shvaćao do te večeri. Te ga je večeri Cassie držala za ruku i rekla mu

da je mama bila tek jedna od milijardu ljudi, da su gotovo svi na Zemlji umrli,

da više nikad neće živjeti u svojoj kući, da više nikad neće ići u školu, da su svi

njegovi prijatelji mrtvi.

„To nije u redu“, šapće sad Megan u mraku autobusa. „To nije u redu.“

Zuri u Sammyjevo lice. „Moja je cijela obitelj mrtva, a tebi su živi i otac i

sestra? To nije u redu!“

Parker je opet ustao. Zastaje kraj svakog sjedala i nešto tiho govori svakom

djetetu, a zatim im dodiruje čelo. Kad ih dotakne, u tami zasja neka svjetlost.

Katkad je zelena, katkad crvena. Kad je nestane, Parker otisne žig na djetetovu

ruku. Crvena svjetlost, crveni žig. Zelena svjetlost, zeleni žig.

„Moj mlađi brat bio je negdje tvojih godina“, Megan reče Sammyju. Zvuči

kao optužba: kako to da si ti živ, a on nije?

„Kako se zove?“ pita Sammy.

„Zašto je to važno? Zašto želiš znati njegovo ime?“

Da je barem Cassie ovdje. Cassie bi znala što treba reći da bi se Megan

bolje osjećala. Ona je uvijek znala što treba reći.

„Zvao se Michael, dobro? Michael Joseph i imao je šest godina i nikad

nikome nije ništa skrivio. Dobro? Jesi sada sretan? Moj se brat zvao Michael

Joseph. Zanima li te kako su se zvali svi ostali?“

Preko Sammyjeva ramena gledala je u Parkera, koji je zastao pokraj

njihova reda.

„Pa zdravo, spavalice“, obrati se bolničar Megan.

„Bolesna je“, reče mu Sammy, „morate je izliječiti.“

„Sve ćemo mi izliječiti“, kaže Parker s osmijehom.

„Nisam bolesna“, reče Megan, a zatim snažno zadrhti pod Parkerovom

zelenom jaknom.

„Bome nisi“, kaže Parker, kimne i naceri se, „ali možda da ti provjerim

temperaturu, za svaki slučaj. Može?“

Podigne srebrnu okruglu pločicu veličine četvrt dolara. „Sve više od 37

svijetli zeleno.“ Nagne se preko Sammyja i pritisne pločicu na Meganino čelo.

Zasvijetli zeleno. „Uh-huh“, reče Parker. „Daj da tebe provjerim, Sam.“

Kovina na njegovu čelu topla je. Parkerovo lice na trenutak obasja crvena

svjetlost. Parker otisne žig na nadlanicu Meganine ruke. U polumraku nazire se

mokar odsjaj zelene tinte. Nacrtan je smješko. Potom i jedan crveni smješko za

Sammyja.

„Pričekaj da pozovu tvoju boju, dobro?“ Parker reče Megan. „Zeleni idu

ravno u bolnicu.“

„Nisam bolesna“, Megan promuklo vikne. Ostane bez glasa. Nagne se

naprijed kašljući i Sammy se instinktivno odmakne.

Parker ga potapša po ramenu. „To je samo prehlada, Sam“, šapne mu.

„Ozdravit će.“

„Ne idem u bolnicu“, Megan kaže Sammyju nakon što se Parker vratio u

prednji dio autobusa. Ljutito trlja nadlanicu o jaknu, razmazujući tintu. Smješko

je sada samo zelena mrlja.

„Moraš“, kaže Sammy. „Zar ne želiš ozdraviti?“

Ona oštro odmahne glavom. Njemu to nije jasno. „Bolnice nisu mjesta u

kojima ozdravljaš. Bolnice su mjesta u kojima umireš.“ Kad mu se mama

razboljela, pitao je tatu: „Zar je nećeš odvesti u bolnicu?“ Otac je na to rekao da

tamo nije sigurno. Previše bolesnika, premalo doktora i ništa što bi doktori za

nju mogli učiniti. Cassie mu je rekla da se bolnica pokvarila, baš kao i televizor,

i rasvjeta, i auti, i sve ostalo.

„Sve se pokvarilo?“ pitao je Cassie. „Sve?“

„Ne, Sams, nije sve“, odgovorila je. „Ovo nije.“

Uzela mu je ruku, stavila mu je na grudi i na dlanu je osjetio svoje živahno

srce kako snažno udara.

„To se nije pokvarilo“, rekla je.

39

MAJKA SE POJAVLJUJE samo u onom međuprostoru, onom sivom razdoblju

između sna i jave. Ne dolazi mu u snove, kao da zna da onamo ne treba ići jer

snovi nisu stvarni iako nam se čine više nego stvarnima dok ih sanjamo. Previše

ga voli da bi mu to učinila.

Katkad joj vidi lice, ali uglavnom ne – samo njen obris, malo tamniji od

sivila ispod kapaka, a može osjetiti i njen miris i dodirnuti joj kosu, osjetiti kako

mu prolazi kroz prste. Ako se previše trudi ugledati joj lice, ona se povlači u

tamu, a ako je pokuša prečvrsto zagrliti, izmiče mu kao kosa kroz prste.

Brujenje kotača na mračnoj cesti. Ustajali topli zrak i ljuljanje autobusa

pod hladnim zvijezdama. Koliko još do tog rajskog logora? Čini mu se kao da su

već cijelu vječnost na toj mračnoj cesti pod hladnim zvijezdama. On čeka,

zatvorenih očiju, da se majka pojavi u međuprostoru, dok ga Megan promatra

svojim velikim okruglim sovastim očima.

Zaspao je čekajući.

Još je spavao kad su se tri školska autobusa zaustavila pred ulazom u logor

Haven. Visoko gore u stražarskoj kuli stražar je pritisnuo gumb, elektronska se

brava otključala i vrata su se otvorila. Autobusi su ušli, a vrata su se za njima

zatvorila.

Nije se budio dok se autobusi nisu zaustavili uz ljutito siktanje zadnjih

kočnica. Dva vojnika prolaze kroz autobus i bude usnulu djecu. Vojnici su teško

naoružani, ali su nasmiješeni i imaju blage glasove. Sve je u redu. Vrijeme za

ustajanje. Sad ste na sigurnom.

Sammy sjedne, žmirkajući zbog jakog svjetla koje je naglo preplavilo

autobus, i pogleda van. Zaustavili su se ispred golemog hangara za avione.

Velika su dvokrilna vrata zatvorena pa ne može vidjeti unutra. Na trenutak

prestaje biti zabrinut što se nalazi na čudnom mjestu bez tate ili Cassie ili mede.

Zna što podrazumijeva to snažno svjetlo: izvanzemaljci ovdje nisu uspjeli

uništiti napajanje, što znači da je Parker govorio istinu – logor stvarno ima

energetski štit. Mora ga imati. Njih nije briga znaju li Drugi za ovaj logor.

Sad su na sigurnom.

Megan mu teško diše na uho i on se okrene da je pogleda. Oči su joj

goleme u bljesku reflektora. Zgrabila ga je za ruku.

„Nemoj me ostaviti“, preklinje ga.

U autobus uskoči jedan veliki čovjek. Stane pokraj vozača, s rukama na

bokovima. Ima široko, tusto lice i vrlo male oči.

„Dobro jutro, djevojčice i dječaci! Dobro došli u logor Haven! Ja sam

major Bob. Znam da ste umorni i gladni, a možda i malo uplašeni... Tko je malo

uplašen? Neka digne ruku.“ Nitko ne diže ruku. Dvadeset i šest pari očiju

bezizražajno ga promatra pa se major Bob isceri. Ima male zube, kao i oči. „To

je fantastično. I znate što? Ne trebate se bojati! Naš je logor sada najsigurnije

mjesto na ovom cijelom ludom svijetu, ozbiljno vam kažem. Sada ste svi na

sigurnom.“ Okrene se jednome od nasmiješenih vojnika, koji mu pruži neki

papir. „Ovdje u logoru Haven postoje samo dva pravila. Pravilo broj jedan:

zapamti svoju boju. Pokažite mi svi svoju boju!“ Dvadeset i pet šaka poleti u

zrak. Dvadeset i šesta, Meganina, ostala je u krilu. „Crveni, za nekoliko minuta

otpratit će vas do hangara broj jedan na obradu. Zeleni, sjednite i čekajte, morate

još malo dalje.“

„Ja ne idem“, prošapće Megan Sammyju u uho.

„Pravilo broj dva!“ zatutnji major Bob. „Pravilo broj dva ima dvije riječi:

slušaj i slijedi. To je lako zapamtiti, zar ne? Broj dva – dvije riječi. Slušaj

voditelja svoje grupe. Slijedi svaku naredbu koju ti on da. Ne postavljaj pitanja i

ne odgovaraj. Oni su – mi svi smo – ovdje zbog jednog jedinog razloga, a to je

da brinemo o vašoj sigurnosti. No ne možemo brinuti o njoj ako ne slušate i ne

slijedite sve naredbe, odmah i bez pitanja.“ Vrati papir nasmiješenom vojniku,

pljesne svojim zdepastim rukama i reče: „Ima li pitanja?“

„Upravo je rekao da ne postavljamo pitanja“, šapne Megan, „a sada pita

imamo li pitanja.“

„Savršeno!“ zaurla major Bob. „Hajmo vas obraditi! Crveni, voditelj vaše

grupe je vodnik Parker. Nema trčanja, guranja ni naguravanja, ali ni

zastajkivanja. Nema izlaženja iz reda i nema razgovora, i ne zaboravite na ulazu

pokazati svoj žig. Hajdemo, djeco. Što vas prije obradimo, prije ćete odspavati i

doručkovati. Ne kažem da je hrana najbolja na svijetu, ali ima je puno!“

Teško se spustio niz stepenice. Autobus se zatresao sa svakim njegovim

korakom. Sammy počne ustajati, ali ga Megan povuče natrag.

„Ne ostavljaj me“, ponovi.

„Ali ja sam crveni“, pobuni se Sammy. Žao mu je Megan, ali želi otići.

Osjeća se kao da je cijelu vječnost u tom autobusu. I što se prije autobusi

isprazne, prije će se moći okrenuti i vratiti po Cassie i tatu.

„Sve je u redu, Megan“, pokušaje utješiti. „Čula si Parkera – sve će nas

izliječiti.“

Ubacio se u kolonu iza ostalih crvenih. Parker stoji na dnu stepenica i

provjerava žigove. Vozač vikne hej! i Sammy se okrene u trenutku kad je

Megan stigla do donje stepenice. Zabila se Parkeru u prsa i vrisnula kad joj je on

uhvatio ruke, kojima je mlatila oko sebe.

„Pusti me!“

Vozač je istrgne iz Parkerova zagrljaja i odvuče natrag uz stepenice, čvrsto

je obuhvativši rukom oko struka.

„Sammy!“ vrisne Megan. „Sammy, ne ostavljaj me! Ne daj im da...“

Vrata se treskom zatvore i prekinu njene uzvike. Sammy pogleda Parkera,

koji ga umirujuće potapša po ramenu.

„Bit će sve u redu s njom, Sam“, tiho kaže bolničar. „Hajdemo.“

Dok je hodao prema hangaru, čuo ju je kako vrišti iza metalne žute ljušture

autobusa, glasnije od grlenog brundanja motora i sve slabijeg siktanja kočnica.

Vrišti kao da umire, kao daju muče, no tada je prošao kroz pomoćna vrata u

hangar i više je nije čuo.

Unutra je stajao vojnik. Pružio je Sammyju karticu s brojem četrdeset i

devet.

„Idi do najbližeg crvenog kruga“, reče mu vojnik. „Sjedni. Čekaj da

pozovu tvoj broj.“

„Ja sad moram u bolnicu“, kaže Parker. „Budi mi dobar, kompa, i ne

zaboravi da je sad sve cool. Ovdje te ništa ne može povrijediti.“ Raskuštrao je

Sammyjevu kosu, obećao mu da će se uskoro opet vidjeti i pozdravio ga

udarcem šakom o šaku.

Sammy je razočaran što u golemom hangaru nema aviona. Nije još nikad

vidio borbeni avion izbliza iako je njime tisuću puta upravljao otkad su stigli

Drugi. Dok je majka u drugoj sobi ležala na samrti, on je bio u pilotskoj kabini

borbenog Falcona, jurio rubom atmosfere trostrukom brzinom zvuka i obrušavao

se ravno na matični brod izvanzemaljaca. Naravno, njegov sivi trup bio je

načičkan mitraljezima i laserskim topovima, energetski štit žario se demonskom,

slabunjavom zelenom bojom, ali postojala je jedna slaba točka, jedna rupa tek

dva prsta šira od njegova lovca, koju ako pogodi... Mora je točno pogoditi jer su

uništili cijelu eskadrilu; njemu je preostao samo jedan projektil, a Zemlju je od

izvanzemaljske horde branio još samo on, Sammy Sullivan zvan Ljuta Guja.

Na podu su bila oslikana tri velika crvena kruga. Sam se pridružio ostaloj

djeci u krugu najbližem vratima i sjeo. Nije mogao zaboraviti Meganino

prestravljeno vrištanje, njene goleme oči, način na koji joj se koža presijavala od

znoja i zadah bolesti. Cassie mu je rekla da su „nesnosni mravi“ prošli, da su

pobili sve koje su namjeravali pobiti jer bilo je ljudi koji se nisu mogli zaraziti,

kao što su Cassie, tata i on, i svi ostali u logoru Ashpit. Cassie je rekla da su oni

imuni.

No što ako Cassie nije bila u pravu? Možda je bolest kod nekih ljudi dulje

trajala, možda Megan tek sada umire, a možda su Drugi, razmišlja on, sada

proširili neku drugu epidemiju, još strašniju od „nesnosnih mrava“, neku koja će

pobiti sve koji su preživjeli onu prvu.

Otjerao je tu pomisao. Otkad mu je umrla majka, dobro mu ide tjeranje

ružnih misli.

Više od tri stotine djece okupljeno je u trima krugovima, ali u hangaru je

vrlo tiho. Dječak koji sjedi pokraj Sammyja toliko je iscrpljen da je legao na bok

na hladan beton, sklupčao se i zaspao. Stariji je od Sammyja, ima možda deset

ili jedanaest godina, a spava čvrsto držeći palac u ustima.

Zazvonilo je neko zvono, a potoni je kroz zvučnik zaječao ženski glas –

najprije na engleskom, zatim na španjolskom:

„DOBRO DOŠLI U LOGOR HAVEN, DJECO! VRLO NAM JE DRAGO

ŠTO VAS VIDIMO! ZNAMO DA STE UMORNI I GLADNI I DA SE NEKI

OD VAS NE OSJEĆAJU BAŠ NAJBOLJE, ALI SADA ĆE SVE BITI

DOBRO. OSTANITE U SVOME KRUGU I SLUŠAJTE KADA ĆE VAŠ

BROJ BITI POZVAN. NEMOJTE IZLAZITI IZ SVOGA KRUGA. NE

ŽELIMO NEKOGA IZGUBITI! BUDITE TIHI I MIRNI I NE ZABORAVITE

DA SMO MI OVDJE KAKO BISMO SE BRINULI O VAMA! SADA STE NA

SIGURNOM.“

Trenutak kasnije prozivali su prvi broj. Jedno dijete ustaje iz svog crvenog

kruga i u pratnji vojnika odlazi do vrata iste boje na drugom kraju hangara.

Vojnik mu uzme karticu i otvori vrata. Dijete ulazi samo. Vojnik zatvara vrata i

vraća se na svoje mjesto pokraj crvenog kruga. Uz svaki krug stoje po dva

vojnika, oba teško naoružana, ali s osmijehom na licu. Svi su vojnici

nasmiješeni. Ne prestaju se smiješiti.

Pozivaju broj po broj. Djeca izlaze iz kruga, prelaze hangar i nestaju iza

crvenih vrata. U hangar se više ne vraćaju.

Prošlo je gotovo sat vremena prije nego što je žena prozvala Sammyjev

broj. Svanulo je i kroz visoke prozore prodrlo je sunce, ispunivši hangar zlatnom

svjetlošću. Strašno je umoran, gladan kao vuk i malo ukočen od dugog sjedenja,

ali je poskočio kad je začuo: „ČETRDESET I DEVET! DO CRVENIH

VRATA! BROJ ČETRDESET I DEVET!“ U brzini se skoro spotaknuo o

usnulog dječaka pokraj sebe.

Iza vrata čeka ga medicinska sestra. Zna da je medicinska sestra jer nosi

zelenu bolničku odoru i tenisice s mekanim đonom, kao sestra Rachel kod

njegova doktora. I osmijeh joj je srdačan kao i onaj sestre Rachel, pa ga je uzela

za ruku i uvela u malu sobu. Ondje je koš prepun prljave odjeće, a na kukama

pokraj bijelog zastora vise ogrtači od papira.

„Okej, kompa“, reče sestra, „kad si se zadnji put okupao?“

Nasmijala se kad je ugledala njegov zapanjen pogled. Potom je odgrnula

zastor i pojavila se tuš-kabina.

„Sve se skida i stavlja u koš. Da, i donji veš. Mi volimo djecu, ali ne i uši,

krpelje ili bilo što drugo što ima više od dvije noge!“

Iako se on protivi, sestra zahtijeva da ona sve obavi. On stoji ruku

preklopljenih ispred sebe dok mu ona istiskuje veliku količinu strašno

smrdljivog šampona na kosu i sapuna mu cijelo tijelo, od glave do pete. „Čvrsto

zažmiri jer će te peći oči“, obazrivo mu savjetuje.

Dopustila mu je da se sam obriše, a zatim mu rekla da navuče jedan

papirnati ogrtač.

„Prođi kroz ona vrata.“ Pokaže na vrata na drugom kraju prostorije.

Ogrtač mu je prevelik. Donji rub vuče se po podu dok odlazi u drugu

prostoriju. Ondje ga čeka druga sestra. Krupnija je od prve, starija i ne baš tako

prijateljski raspoložena. Kaže mu da stane na vagu, zapiše težinu na papir pokraj

njegova broja, a zatim mu kaže da skoči na stol za pregled. Na čelo mu pritisne

metalnu pločicu, istu onakvu kakvu je Parker imao u autobusu.

„Mjerim ti temperaturu“, objasni mu.

On kimne. „Znam. Parker mi je rekao. Crveno je normalna temperatura.“

„Da, ti si crven“, kaže sestra. Hladnim prstima obuhvati mu zapešće da mu

izmjeri puls.

Sammy drhti. U tanahnom ogrtaču naježio se od hladnoće i pomalo ga je

strah. Nikad nije volio ići doktoru i boji se da bi mu mogli dati injekciju. Sestra

sjedne ispred njega i kaže da mu mora postaviti neka pitanja. On treba pozorno

slušati i odgovarati što iskrenije. Ako ne zna odgovor, nema veze. Je li razumio?

Kako mu je ime? Koliko ima godina? Iz kojeg je grada? Je li imao braću ili

sestre? Jesu li živi?

„Cassie“, reče Sammy. „Cassie je živa.“

Sestra zapisuje Cassieino ime. „Koliko Cassie ima godina?“

„Šesnaest. Vratit će se po nju“, Sammy joj objašnjava.

„Tko će se vratiti?“

„Vojnici. Rekli su da za nju nema mjesta, ali da će se vratiti po nju i tatu.“

„Tatu? Dakle, i otac ti je živ? A majka?“

Sammy odmahne glavom. Ugrize se za donju usnu. Naglo se strese. Tako

je hladno. Sjetio se dvaju praznih sjedala u autobusu, onoga pokraj sebe, na koje

je sjeo Parker, i onoga pokraj Megan, na koje je on sjeo. I izleti mu: „Rekli su da

u autobusu nema mjesta, a bilo je. Mogli su doći i tata i Cassie. Zašto im vojnici

nisu dali da dođu?“

Sestra mu odgovori: „Zato što si ti najveći prioritet, Samuele.“

„No dovest će i njih, zar ne?“

„Hoće, na kraju.“

Još pitanja. Kako mu je majka umrla? Što se dogodilo poslije toga?

Sestrina olovka žurno se pomiče po stranici. Potom ona ustaje i potapša ga

po koljenu. „Ne boj se“, reče mu prije nego što će otići. „Ovdje si potpuno

siguran.“ Njen glas Sammyju zvuči jednolično, kao da ponavlja nešto što je

rekla već tisuću puta. „Ne miči se. Doktor će doći za minutu.“

Sammyju se to činilo mnogo duljim od minute. Obgrlio se tankim ručicama

pokušavajući zadržati tjelesnu toplinu. Očima neumorno pretražuje malenu

prostoriju. Umivaonik i ormarić. Stolica na kojoj je sjedila sestra. U jednom

uglu stolica na okretanje, a iznad nje, na stropu, kamera čije je svjetlucavo crno

oko usmjereno ravno na stol za pregled.

Sestra se vratila, a s njom i liječnica. Koliko je sestra niska i zdepasta,

toliko je dr. Pam visoka i mršava. Sammy je odmah mirniji. Nešto na visokoj

doktorici podsjeća ga na majku. Možda način na koji mu se obraća, gledajući ga

ravno u oči, prisnim i blagim glasom. I ruke su joj tople. Ne nosi rukavice, za

razliku od sestre, kad ga dodiruje.

Radi ono što je i očekivao, stvari koje doktori inače rade. Svijetli mu u oči,

u uši, gleda grlo. Sluša ga stetoskopom. Pritišće ispod brade, ali ne prejako, i

cijelo vrijeme potiho pjevuši.

„Lezi na leđa, Sam.“

Čvrsti prsti pritišću mu trbuh.

„Boli li te kad ovdje pritisnem?“

Kaže mu da ustane, da se sagne, da dodiruje nožne prste dok mu ona

rukama prelazi duž kralježnice.

„Dobro, prijatelju, skoči natrag na stol.“

On brzo skoči na zgužvani papir, predosjećajući da će pregled uskoro

završiti. Neće dobiti injekciju. Možda ga bočnu u prst, što nije zabavno, ali

barem neće dobiti injekciju.

„Ispruži dlan.“

Doktorica Pam stavi mu na dlan sićušnu sivu cjevčicu veličine zrna riže.

„Znaš li što je to? To se zove mikročip. Jesi li ikad imao kućnog ljubimca,

Sammy, psa ili mačku?“

Nije. Oduvijek je želio psa, ali otac je bio alergičan.

„Vidiš, neki vlasnici svojim ljubimcima ugrađuju napravu sličnu ovoj u

slučaju da pobjegnu ili se izgube. Ova je naprava malo drugačija. Ona emitira

signal koji možemo pratiti.“

Stavlja se pod kožu, objašnjava doktorica, i bez obzira na to gdje se Sammy

nalazi, oni će ga moći pronaći – u slučaju da se nešto dogodi. Ovdje u logoru

Haven potpuno su sigurni, ali prije samo nekoliko mjeseci svi su mislili da je

cijeli svijet siguran od napada izvanzemaljaca pa sada moramo biti oprezni,

moramo poduzeti sve mjere...

On je prestao slušati nakon riječi pod kožu. Ubacit će tu sivu cjevčicu u

njegovo tijelo? Srce mu se ponovno počne lagano stezati od straha.

„To ništa ne boli“, kaže mu doktorica, koja je predosjetila nadolazeći strah.

„Najprije ćemo ti dati malu injekciju za anesteziju, a potom će te dan-dva na

tom mjestu malo boljeti.“

Doktorica je vrlo pažljiva. Vidi se da razumije koliko on mrzi injekcije i

ona zapravo ne želi ovo raditi, ali mora. Pokazala mu je iglu kojom se daje

anestezija. Vrlo je tanka, jedva malo deblja od ljudske vlasi. Kao ubod komarca,

kaže doktorica. To nije tako strašno. Grizli su ga komarci mnogo puta, a

doktorica Pam daje mu riječ da neće osjetiti umetanje sive cjevčice. Ništa neće

osjetiti poslije anestezije.

On legne na trbuh i zagnjuri lice u pregib lakta. U prostoriji je hladno i od

mokrog traga alkohola na vratu snažno se strese. Sestra mu reče da se opusti.

„Što se bolje ukočiš, više će te boljeti“, kaže ona. On pokuša misliti na nešto

lijepo, nešto što će mu odvući misli od ovoga što mu se sprema. U mislima

ugleda Cassieino lice i iznenadi se. Očekivao je majčino lice.

Cassie se smiješi. On joj uzvraća osmijeh u pregibu svog lakta. Komarac

veličine ptice snažno ga ugrize za vrat. Nije se pomaknuo, samo je tiho zacvilio

u ruku. Za manje od minute bilo je gotovo. Broj četrdeset i devet čipiran je.

40

NAKON ŠTO MU JE doktorica zavila ranu, upisala je nešto u njegov karton i

predala ga sestri, a Sammyju je rekla da mora provjeriti još samo jednu stvar.

Pratio ju je u sljedeću prostoriju. Mnogo je manja od ordinacije, tek malo

veća od ormara. Na sredini prostorije nalazi se stolica koja Sammyja podsjeća

na onu zubarsku, usku, s visokim naslonom i tankim rukohvatima s obiju strana.

Doktorica mu kaže da sjedne. „Nasloni se do kraja, i glavu, tako je. Budi

opušten.“

Frrrrr. Naslon se spustio, prednji se dio stolice podigao i doveo ga u gotovo

ležeći položaj. U vidokrugu mu se pojavi doktoričino lice – nasmiješeno.

„U redu, Sam, bio si vrlo strpljiv i ovo je zadnji pregled, časna riječ. Ne

traje dugo i ne boli, ali katkad zna biti malo, onako, naporno. Radi se o provjeri

mikročipa koji smo ti umetnuli, da budemo sigurni da dobro radi. To traje

nekoliko minuta i moraš biti potpuno miran. To zna biti teško, zar ne? Ne smiješ

se migoljiti niti vrpoljiti, pa čak ni počešati po nosu, jer će to pokvariti rezultate.

Misliš li da to možeš?“

Sammy potvrdi. Uzvraća doktorici topao osmijeh. „Nekad sam se igrao

crne kraljice“, uvjerava je on. „Stvarno sam dobar u tome.“

„Odlično! No za svaki slučaj pričvrstit ću ti ove remene oko ruku i

gležnjeva, nejako, samo za slučaj da te zasvrbi nos. Remeni će te podsjetiti da

budeš miran. Je li to u redu?“

Sammy kimne. Kad ga je privezala, reče: „Dobro, idem sad do kompjutora.

Kompjutor će poslati signal za kalibriranje transpondera, a transponder će ga

vratiti kompjutoru. Neće potrajati dulje od nekoliko sekundi iako ti se može

činiti dulje – možda i puno dulje. Različiti ljudi različito reagiraju. Jesi li

spreman pokušati?“

„Okej.“

„Dobro! Zatvori oči. Drži ih zatvorenima dok ti ja ne kažem da ih možeš

otvoriti. Duboko diši. Počinjemo. Ne otvaraj oči. Odbrojavam: tri... dva...

jedan...“

U glavi Sammyja Sullivana eksplodirala je zasljepljujuća bijela vatrena

kugla. Tijelo mu se ukočilo; nogama je nategnuo remenje, prstiće je zario u

rukohvate. S druge strane zasljepljujućeg svjetla začuo je umirujući glas

doktorice koji mu je govorio: „Sve je u redu, Sammy. Ne boj se, samo nekoliko

sekundi, obećavam...“

Ugleda svoju kolijevku. Pokraj njega u kolijevci leži i medo, a iznad njega

sporo se vrti mobil sa zvijezdama i planetima. Vidi majku kako se naginje nad

njega, drži žlicu punu sirupa i govori mu da to mora progutati. Cassie je u vrtu

iza kuće, ljeto je, on se gega uokolo u gumenim gaćama, a Cassie šprica vodu iz

crijeva visoko u zrak i ni iz čega stvara dugu. Zamahuje crijevom tamo-amo i

smije se dok on pokušava uloviti nestalne, neuhvatljive boje, treperavo iverje

zlatne svjetlosti. „Ulovi dugu, Sammy! Ulovi dugu!“

Slike i sjećanja naviru iz njega kao bujica koja istječe u odvod. Za samo

devedeset sekundi cjelokupan Sammyjev život izjurio je iz njega u glavno

računalo, cijela lavina dodira, mirisa, okusa i zvukova nestala je u bijelom

ništavilu. Njegov je um ostao ogoljen u zasljepljujućoj bjelini; sve što je doživio,

sve što pamti, čak i ono čega se ne sjeća – sve ono što čini osobu Sammyja

Sullivana naprava u dnu njegova vrata izvukla je, sortirala i prenijela u računalo

doktorice Pam.

Broj četrdeset i devet bio je mapiran.

41

DOKTORICA PAM odveže remenje i pomogne mu ustati sa stolice. Sammyju

klecnu koljena. Ona ga pridrži za ruke da ne padne. Želudac mu jurne prema

gore i on povrati po bijelom podu. Kamo god pogleda, crne točke skakuću i

plešu. Krupna sestra bez osmijeha odvede ga natrag u ordinaciju, stavi ga na

stol, kaže mu da je sve u redu i pita može li mu nešto donijeti.

„Hoću svog medu!“ vikne on. „Hoću svog tatu i svoju Cassie i hoću kući!“

Pokraj njega pojavi se doktorica Pam. U njenim toplim očima vidi se

razumijevanje. Zna kako se on osjeća. Kaže mu da je hrabar, i hrabar i sretan i

pametan što je do ovamo stigao. Prošao je i zadnju provjeru s odličnim

rezultatom. Savršeno je zdrav i savršeno siguran. Najgore je prošlo.

„To je i moj tata govorio kad god se nešto ružno dogodilo i tada je uvijek

bilo još gore“, reče Sammy zadržavajući suze.

Donijeli su mu bijeli kombinezon. Patentni zatvarač na prednjoj strani i

glatkoća tkanine podsjećali su ga na odjeću pilota borbene letjelice.

Kombinezon mu je prevelik. Rukavi mu neprestano padaju preko ruku.

„Znaš li zašto si nam tako važan, Sammy?“ pita ga doktorica. „Ti si

budućnost. Bez tebe i sve one druge djece nemamo šanse protiv njih, zato smo

vas tražili i doveli ovamo i zato radimo sve ovo. Znaš neke od stvari koje su

nam učinili i one su strašne. Strašne, grozne stvari, ali to nije ono najgore, to nije

sve što su učinili.“

„Što su još učinili?“ prošapće Sammy.

„Stvarno želiš znati? Mogu ti pokazati, ali samo ako želiš.“

U bijeloj je sobi upravo ponovno proživio majčinu smrt, osjetio bakrenasti

miris njene krvi, gledao oca kako si od te krvi pere ruke, ali to nije bilo najgore

što su Drugi napravili, kaže doktorica. Je li stvarno htio znati?

„Želim znati“, reče on.

Doktorica podigne malu srebrnu pločicu kojom mu je medicinska sestra

mjerila temperaturu, onu istu spravu koju je Parker u autobusu pritisnuo na

njegovo i Meganino čelo.

„Sammy, ovo nije toplomjer“, kaže doktorica Pam. „Otkriva nešto, ali ne

tvoju temperaturu. Govori nam tko si ti, ili je možda bolje reći što si ti. Reci mi

nešto, Sam. Jesi li već vidio nekoga od njih? Jesi li vidio izvanzemaljca?“

On odmahne glavom. Drhti u bijeloj trenirci, skvrčen na stolu za preglede.

Slabo mu je u želucu, tutnji mu u glavi, slab je od gladi i umora. Nešto u njemu

želi da ona prestane. Skoro je viknuo: dosta! Ne želim znati! No ugrize se za

usnicu. Nije da želi znati; mora znati.

„Žao mi je što ti to moram reći, ali vidio si jednoga“, kaže doktorica Pam

blagim, tužnim glasom. „Svi smo ih vidjeli. Čekali smo ih od Dolaska, a oni su

ustvari ovdje već dugo, nama pod nosom.“

On uporno odmahuje glavom. Doktorica Pam nije u pravu. Nikad nije vidio

izvanzemaljca. Satima je slušao očeva nagađanja o tome kako bi oni mogli

izgledati. Čuo ga je kad je rekao da možda nikad nećemo znati kako izgledaju.

Nisu nam poslali nikakvu poruku, nisu sletjeli, nisu dali znak da postoje, osim

tog sivo-zelenog matičnog broda u visokoj orbiti i bespilotnih letjelica. Kako

doktorica Pam može reći da je on jednoga vidio?

Ona ispruži ruku. „Ako želiš vidjeti, pokazat ću ti.“

VI.

LJUDSKA GLINA

42

BEN PARISH JE MRTAV.

Ne nedostaje mi. Ben je bio mekušac, cmizdravac, mamina maza, ali ne i

Zombi.

Zombi je sve što Ben nije bio. Zombi je čvrst. Zombi je zakon. Zombi je

hladan ko led.

Zombi se rodio onoga jutra kad sam napustio odjel za rehabilitaciju.

Zamijenio sam tanahnu spavaćicu plavim kombinezonom. Dodijelili su mi

krevet u vojarni broj 10. U formu su me vratila tri obroka dnevno i brutalno

vježbanje, ali ponajviše Reznik, viši instruktor obuke za našu pukovniju, čovjek

koji je Bena Parisha raznio u milijun komada, a zatim ga ponovno sastavio u

ovog današnjeg nemilosrdnog zombija-ubojicu.

Nemojte me pogrešno shvatiti: Reznik je okrutno, bezosjećajno sadističko

kopile i svaku večer zaspim razmišljajući o načinu na koji bih ga ubio. Od

prvoga dana njegova je misija bila zagorčati mi život što je više moguće, a to mu

prilično dobro ide. Iskusio sam šamaranje, udaranje šakom, guranje, udaranje

nogom i pljuvanje. Prošao sam ismijavanje, ruganje i urlanje dok mi nisu otpale

uši. Morao sam satima stajati na ledenoj kiši, oribati pod cijele vojarne četkicom

za zube, rastavljati i sastavljati pušku dok mi prsti nisu počeli krvariti, trčati dok

me noge nisu izdale... jasno vam je.

No meni nije bilo jasno, ne odmah. Je li me obučavao za vojnika ili me

pokušavao ubiti? Bio sam prilično siguran da je ovo drugo u pitanju. Zatim sam

shvatio da je oboje: doista me obučavao za vojnika – tako što me pokušavao

ubiti.

Dat ću vam samo jedan primjer. Jedan je dovoljan.

Jutarnja tjelovježba na dvorištu za sve desetine naše pukovnije, više od

tristo vojnika, i Reznik odabere upravo to vrijeme da me javno ponižava.

Prijeteći je nadvijen nada mnom, široko raširenih nogu, ruku na koljenima i

unosi svoje kozičavo lice u moje dok se bacam na sklek broj sedamdeset i devet.

„Vojniče Zombi, je li ti majka imala žive djece?“

„Da, gospodine naredniče!“

„Kladim se da te pokušala vratiti kad te vidjela na porodu!“

Zabija petu svoje crne čizme u moju stražnjicu da se ne mogu podići. Moja

desetina radi sklekove na zglobovima prstiju na asfaltnom putu koji okružuje

dvorište jer je tlo smrznuto, a asfalt upija krv tako da ti se ne skliže. Želi me

natjerati da odustanem prije nego što napravim stotku. Upirem se protiv čizme:

nema šanse da ću počinjati ispočetka, ne pred cijelom pukovnijom. Osjećam

kako me drugi regruti promatraju čekajući moj neizbježan slom, čekajući da

Reznik pobijedi. Reznik uvijek pobjeđuje.

„Vojniče Zombi, misliš li da sam zloban?“

„Ne, gospodine naredniče!“

Mišići mi gore. Zglobovi su mi oguljeni do kosti. Vratio sam nešto tjelesne

težine, no je li mi se vratila i srčanost?

Osamdeset i osam. Osamdeset i devet. Još malo.

„Mrziš li me iz dna duše?“

„Ne, gospodine naredniče!“

Devedeset i tri. Devedeset i četiri. Netko iz druge desetine prošapće: „Tko

je to?“ Potom netko drugi, neki ženski glas, odgovori: „Zove se Zombi.“

„Jesi li ti ubojica, vojniče Zombi?“

„Da, gospodine naredniče!“

Devedeset i pet. Devedeset i šest. U dvorištu je mrtva tišina. Nisam jedini

koji mrzi Reznika. Doći će dan kad će ga netko pobijediti u njegovoj igri – to je

moja molitva, to je križ koji nosim na leđima dok se borim za stotku.

„Lažeš! Ja sam čuo da si kukavica, da bježiš od borbe.“

„Ne, gospodine naredniče!“

Devedeset i sedam. Devedeset i osam. Još dva i pobijedio sam. Opet

začujem onaj ženski glas – mora da stoji blizu – kako šapće: „Hajde“.

Pri devedeset i devetom skleku Reznik me udari petom i baci na tlo.

Padnem na prsa, zarujem licem po asfaltu, a njegovo se podbuhlo lice i male

bljedunjave okice nađu na prst od mene.

Devedeset i devet; jedan mi je nedostajao. Gad.

„Vojniče Zombi, ti si sramota za ljudsku vrstu. Ispljunuo sam hračke koji

su bili jači od tebe. Kad tebe gledam, čini mi se da je neprijatelj imao pravo u

vezi s ljudskom rasom. Trebalo bi te samljeti za napoj i propustiti kroz crijeva

svinje! I što čekaš, ti smrdljiva vrećo bljuvotine, jebenu pozivnicu?“

Glava mi se okrene na jednu stranu. Bilo bi lijepo dobiti pozivnicu; hvala,

gospodine naredniče. Ugledam djevojku svojih godina kako stoji u svojoj

desetini, ruku prekriženih na prsima, i odmahuje glavom. Jadan Zombi. Ne

smiješi se. Tamne oči, tamna kosa, put tako svijetla da se čini kao da sjaji na

ranojutarnjoj svjetlosti. Imam osjećaj kako je odnekud znam iako se ne sjećam

da sam je prije vidio. Stotine klinaca obučavaju za rat i stotine novih

svakodnevno pristižu, daju im plave kombinezone, dodjeljuju ih desetinama,

utrpavaju u vojarne oko dvorišta, ali ona ima lice koje se ne zaboravlja.

„Diži se, bijedni crve! Diži se i daj mi još stotku. Još stotinu ili ću ti

iščupati očne jabučice, tako mi Boga, i objesiti si ih na retrovizor kao krunicu!“

Gotov sam. Mislim da više nemam snage ni za jedan sklek.

Reznika boli dupe što ja mislim. To je još jedna stvar za koju mi je trebalo

vremena da je shvatim: ne samo da ih ne zanima što mislim – oni ne žele da

mislim.

Lice mu je tako blizu da osjećam njegov dah. Miriše po zelenoj metvici.

„Što je bilo, dušice? Umorna si? Hoćeš malo pajkiti?“

Mogu li napraviti još barem jedan sklek? Kad bih napravio još samo jedan,

ne bih bio totalni gubitnik. Pritisnem čelo na asfalt i zatvorim oči. Ima jedno

mjesto na koje odlazim, mjesto koje sam pronašao u sebi nakon što mi je

zapovjednik Vosch pokazao konačnu bojišnicu, centar potpunog mira, do kojeg

ne dopiru ni umor, ni beznađe, ni bijes, ni bilo što drugo izazvano dolaskom

velikog zelenog oka na nebu. Na tom mjestu nemam imena. Nisam Ben ni

Zombi samo jesam. Čitav, nedodirljiv, neslomljen. Posljednja živa osoba u

svemiru u kojoj se nalazi sav ljudski potencijal – uključujući i mogućnost da

najvećem seronji na Zemlji napravim još jedan sklek.

I napravih ga.

43

NE KAŽEM da sam poseban.

Reznik je sadist kod kojega svi imaju jednake šanse. Prema ostaloj šestorici

regruta u 53. desetini ponaša se jednako divljački. Flintstone je mojih godina,

velike glave i čupavih spojenih obrva; Tank je mršav, naprasit dječak s farme;

Dumbo je dvanaestogodišnjak velikih ušesa i spremnog osmijeha, koji je brzo

nestao u prvom tjednu osnovne obuke; Poundcake je osmogodišnjak koji uvijek

šuti, ali je najbolji strijelac među nama; Oompa, bucmasti klinac krivih zuba koji

je zadnji u svakoj vježbi, ali prvi u redu za klopu; i na kraju najmlađa – Teacup,

najopakija sedmogodišnjakinja koju ćete ikada vidjeti, zapaljenija za ratovanje

od svih nas, koja obožava tlo po kojem Reznik hoda bez obzira na to koliko na

nju urla i koliko je udara.

Ne znam im prava imena. Ne govorimo o tome tko smo prije bili ni kako

smo dospjeli u logor ni što se dogodilo našim obiteljima. To nije važno. Kao i

Ben Parish, ti su likovi – nekadašnji Flintstone, nekadašnji Tank, nekadašnji

Dumbo i tako dalje – mrtvi. Čipirali su nas, sortirali i rekli nam da smo

posljednja i najveća nada ljudske vrste, novo vino uliveno u stare mjehove.

Sprijateljila nas je mržnja – mržnja prema uljezima i njihovim izvanzemaljskim

gospodarima, ali i naša žestoka, beskompromisna, nepatvorena mržnja prema

naredniku Rezniku, naš gnjev ražešćen spoznajom da ga nikad nećemo moći

izraziti.

Tada su u vojarnu broj 10 poslali klinca imenom Nugget i jedan od nas,

poput budale, više nije mogao sve to držati u sebi i sav se potiskivani bijes

oslobodio.

Pustit ću vas da pogodite tko je bio ta budala.

Nisam mogao vjerovati kad se taj mali pojavio na prozivci. Imao je najviše

pet godina, bio obučen u prevelik bijeli kombinezon, drhtao na hladnom

jutarnjem zraku dvorišta i izgledao kao da će povraćati, očito nasmrt preplašen. I

stiže Reznik s onom svojom kapom nabijenom na sitne prodorne oči, čizmama

ulaštenima ko špigli i glasom uvijek promuklim od urlanja, pa gurne svoju

nezdravu kozičavu njušku dolje u lice sirotog klinca. Ne znam kako se mali

dripac nije uneredio.

Reznik uvijek počinje polako i blago, a zatim raspali do velikog finala kako

bi te što bolje zavarao i naveo da pomisliš kako je možda ipak ljudsko biće.

„No, što to imamo ovdje? Što su nam to poslali iz ureda za casting – je li to

hobit? Jesi li ti čarobno stvorenje iz bajke koje me došlo začarati svojom crnom

magijom?“

Reznik se tek zagrijavao, a mali je već gutao suze. Tek je sišao s autobusa

nakon što je vani prošao tko zna što i sad se ovaj sredovječni luđak okomio na

njega. Pitao sam se kako on doživljava Reznika i svu ovu ludost koju nazivaju

logorom Haven. Ja se još privikavam, a imam puno više od pet godina.

„Ah, to je tako slatko. To je prekrasno, mislim da ću se rasplakati! Dragi

Bože, u ljuti umak umakao sam pileće krokete koji su bili veći od tebe!“

Približavajući svoje lice djetetovu, govori sve glasnije, a klinac se drži

iznenađujuće dobro, trza se i očima strijelja lijevo-desno, ali ne uzmiče ni

milimetra iako znam da razmišlja o tome da zbriše preko dvorišta i potrči koliko

ga noge nose.

„Da čujemo tvoju priču, vojniče Nugget. Jesi li izgubio mamicu? Želiš li ići

kući? Znam što ćemo! Hajmo zažmiriti i zaželjeti želju i možda se mamica

pojavi i sve nas odvede doma! To bi bilo lijepo, zar ne, vojniče Nugget?“

Mali revno kimne glavom, kao da ga je Reznik pitao ono što je želio čuti.

Napokon se netko sjetio pitati pravu stvar! Podigao je svoje velike oči plišanog

mede u prodoran narednikov pogled... dovoljno da ti pukne srce, dovoljno da

počneš vrištati.

No ne vrištiš. Stojiš potpuno mirno, gledaš pred sebe, ruke su ti spuštene,

prsa izbačena van, srce ti se kida; promatraš iz kuta očiju dok nešto u tebi ne

pukne i ne razmota se kao čegrtuša kad napada, nešto što si dugo držao u sebi, a

pritisak je bivao sve jači. Ne znaš kada će eksplodirati, ne možeš to predvidjeti,

a kad se to dogodi, ne možeš ništa učiniti da to zaustaviš.

„Ostavite ga na miru.“

Reznik se naglo okrene. Nitko nije ni pisnuo, ali čuješ da su u sebi ostali

bez daha. Na drugom kraju stroja Flintstone je raširio oči; nije mogao vjerovati

da sam to učinio. Nisam ni ja.

„Tko je to rekao? Tko je od vas bijednih govnarskih crva upravo potpisao

svoju smrtnu presudu?“

Korača dugim koracima niz stroj, lice mu je crveno od bijesa, šake stisnute,

zglavci na prstima bijeli.

„Nitko, ha? E, pa past ću na koljena i pokrit se po glavi jer mi se s visina

obratio Gospod Bog osobno!“

Zaustavio se ispred Tanka, koji se preznojavao u kombinezonu iako je vani

bilo oko četiri stupnja. „Jesi li to bio ti, šupčino? Ruke ću ti iščupati!“

Zamahnuo je šakom da udari Tanka u prepone.

Znak budali.

„Ja sam to rekao, gospodine naredniče!“ viknem.

Reznikov okret glave za 180° ovaj je put bio spor. Trebalo mu je tisuću

godina da stigne do mene. U daljini se čulo graktanje vrane, ali to je bilo sve što

sam čuo.

Zaustavio se u mom vidnom polju, no ne baš ispred mene, što nije bilo

dobro. Nisam se mogao okrenuti prema njemu. Morao sam gledati naprijed. Što

je bilo najgore, nisam mu vidio ruke; neću znati kada ni gdje će me udariti, što je

značilo da neću znati kada se pripremiti na udarac.

„Dakle, sada vojnik Zombi izdaje naredbe“, reče Reznik tako tiho da sam

ga jedva čuo. „Vojnik Zombi osobni je lovac u jebenom žitu pedeset i treće

desetine. Vojniče Zombi, mislim da sam se zaljubio u vas. Osjećam neku slabost

u koljenima kad vas vidim. Zbog vas mrzim vlastitu majku što me rodila kao

muško pa vam sad ne mogu roditi djecu.“

Gdje će me pogoditi? U koljena? U prepone? Vjerojatno u trbuh; Reznik je

slab na trbuhe.

Ne. Dobio sam brz udarac u Adamovu jabučicu bočnom stranom dlana.

Zateturao sam unatrag boreći se da ostanem na nogama, boreći se da ne

podignem ruke, da mu ne pružim to zadovoljstvo i razlog da me ponovno udari.

Dvorište i vojarna odzvanjali su mi u ušima, zatim skakutali i malo se zamutili u

mojim očima punim suza – od boli, dakako, ali i od još nečega.

„On je malo dijete, gospodine naredniče“, istisnuo sam.

„Vojniče Zombi, imaš dvije sekunde, točno dvije sekunde, da začepiš tu

kanalizacijsku cijev koju imaš za usta ili ću ti guzicu pretvoriti u pepeo zajedno

s ostatkom zaraženih izvanzemaljskih kurvinih sinova!“

Duboko je udahnuo, zagrijavajući se za sljedeći verbalni napad.

Potpuno izgubivši razum, otvorio sam usta i pustio riječi da izlaze. Da

budem iskren, dio mene osjećao je olakšanje i nešto prokleto nalik na veselje.

Predugo sam u sebi nosio mržnju.

„Tada viši instruktor obuke treba tako i učiniti, gospodine naredniče!

Vojniku je svejedno, gospodine naredniče! Samo... samo ostavite maloga na

miru.“

Muk. Čak je i vrana zašutjela. Ostatak desetine prestao je disati. Znao sam

što misle. Svi smo čuli priču o drskom regrutu i „nezgodi“ na poligonu s

preprekama zbog koje je završio tri tjedna u bolnici, kao i drugu priču o

povučenom desetogodišnjaku kojeg su našli u tuševima obješenog produžnim

kabelom. Samoubojstvo, rekao je doktor. Mnogi nisu bili baš sigurni.

Reznik se nije pomaknuo. „Vojniče Zombi, tko je tvoj desetar?“

„Vojnikov desetar je vojnik Flintstone, gospodine naredniče!“

„Vojniče Flintstone, istupi!“ zareži Reznik. Flint stupi korak naprijed i

oštro salutira. Njegove spojene obrve skakutale su od napetosti. „Vojniče

Flintstone, razriješen si. Vojnik Zombi novi je desetar. Vojnik Zombi glup je i

ružan, ali nije mekušac.“ Osjećao sam kako me Reznik probada pogledom.

„Vojniče Zombi, što se dogodilo tvojoj mlađoj sestri?“

Trepnuo sam, dvaput. Pokušavam ništa ne pokazati, no glas me skoro izdao

kad sam odgovorio. „Vojnikova sestra umrla je, gospodine naredniče!“

„Umrla jer si zbrisao kao kukavičko govno!“

„Vojnik je zbrisao kao kukavičko govno, gospodine naredniče!“

„No sad ne bježiš, vojniče Zombi? Je li tako?“

„Da, gospodine naredniče!“

Odmaknuo se korak unatrag. Nešto mu je sijevnulo licem, izraz koji još

nisam vidio. Naravno, to nije moglo biti to, ali izgledalo je kao poštovanje.

„Vojniče Nugget, istupi!“

Novajlija se nije mrdnuo dok ga Poundcake nije bocnuo u leđa. Plakao je.

Nije htio, pokušavao je zadržati suze, ali, dragi Bože, koji se klinac već ne bi

rasplakao? Stari te život grubo ispljune i završiš na ovakvom mjestu?

„Vojniče Nugget, vojnik Zombi tvoj je desetar i s njime ćeš spavati. Od

njega ćeš učiti. On će te naučiti kako da hodaš. On će te naučiti kako da govoriš.

On će te naučiti kako da razmišljaš. On će ti biti veliki brat kojeg nikad nisi

imao. Razumiješ li me, vojniče Nugget?“

„Na zapovijed, gospodine naredniče!“ Glasić mu je pištav i kreštav, ali

shvatio je pravila, i to brzo.

I tako je počelo.

44

OVAKO IZGLEDA uobičajen dan u neuobičajenom novom životu logora

Haven.

5:00 – buđenje i pranje, oblačenje i spremanje kreveta za inspekciju.

5:10 – postrojavanje. Reznik pregledava krevete. Ugleda nabor na nečijoj

plahti i urla dvadeset minuta, a zatim nasumce odabere nekog drugog regruta i

urla još dvadeset minuta bez razloga. Slijede tri kruga oko dvorišta dok nam se

guzice smrzavaju, a ja tjeram Oompu i Nuggeta da ne zaostaju kako ne bih

morao otrčati još jedan krug kao posljednji u cilju. Smrznuto tlo pod našim

čizmama. Dah nam se ledi. Dva stupa dima iz elektrane izdižu se iza piste i čuje

se klepetanje autobusa koji izlaze na glavna vrata.

6:30 – klopa u prepunoj kantini pomalo miriše na kiselo mlijeko i podsjeća

me na Epidemiju i na to kako sam jednom davno mislio samo na tri stvari: aute,

nogomet i cure, tim redom. Pomažem Nuggetu s njegovim pladnjem i nukam ga

da jede jer će ga obuka ubiti ako ne bude jeo. Ovo su moje riječi: obuka će te

ubiti. Tank i Flintstone smiju se kako se majčinski brinem o Nuggetu. Već me

zovu Nuggetovom bakicom. Tko ih šljivi. Nakon jela provjeravamo ploču s

bodovima. Svakoga jutra na velikoj ploči ispred kantine objavljuju bodove od

prethodnog dana: bodove za gađanje, bodove za najbolje vrijeme na poligonu s

preprekama, za vježbu zračne uzbune, za trčanje na tri kilometra. Četiri najbolje

desetine završit će obuku krajem studenog, a konkurencija je žestoka. Naša je

desetina već tjednima zaglavljena na desetom mjestu. Deseto mjesto nije loše,

ali nije ni dovoljno dobro.

7:30 – obuka. Oružje. Prsa o prsa. Osnove preživljavanja u divljini. Osnove

preživljavanja u gradu. Izviđanje. Komunikacije. Najviše volim obuku

preživljavanja – ona nezaboravna slika kad smo morali piti svoju mokraću.

12:00 – ručak. Neko tajanstveno meso između tvrdih kora kruha. Dumbo,

čije su šale onoliko neukusne koliko su mu uši velike, šali se da tijela nositelja

uljeza ne spaljujemo nego ih meljemo za vojne obroke. Morao sam spriječiti

Teacup da mu pladnjem ne razbije glavu. Nugget zuri u svoje meso kao da će

skočiti s tanjura i ugristi ga za nos. Baš ti hvala, Dumbo. Mali je ionako

dovoljno mršav.

13:00 – nastavak obuke, uglavnom na streljani. Nugget je dobio štap pa

ispucava zamišljene metke dok mi pravim mecima gađamo mete u prirodnoj

veličini, izrezane iz šperploče. Prasak pušaka M16. Škripanje raznesenih

šperploča. Poundcake ima najbolji rezultat; ja sam najlošiji strijelac u desetini.

Zamišljam da je Reznik meta, nadajući se da ću tako bolje gađati. Ne uspijevam.

17:00 – večera. Meso iz konzerve, grašak iz konzerve, voće iz konzerve.

Nugget gura hranu po tanjuru, a tada se rasplače. Cijela me desetina netremice

gleda. Ja sam odgovoran za Nuggeta. Ako nas Reznik kazni za neprimjereno

ponašanje, to će nas koštati, a ja ću biti onaj koji plaća. Dodatni sklekovi,

smanjeni obroci – mogao bi nam čak oduzeti bodove. Ništa nije važnije od

prolaska temeljne obuke s dovoljnim brojem bodova za njen završetak, odlaska

na teren i oslobođenja od Reznika. Sjedeći meni preko puta, Flintstone me mrko

gleda ispod obrva. Bijesan je na Nuggeta, ali još bjesniji na mene jer sam mu

oduzeo posao iako nisam tražio da budem desetar. Nakon onoga dana prišao mi

je prijeteći i zarežao: „Nije me briga tko si sada, ja ću bit narednik kad završimo

obuku.“ Na to ja njemu: „Da bi riječ rekao.“ Pomisao da ja vodim jedinicu u

borbu apsurdna je. U međuvremenu, što god da kažem, ne mogu smiriti

Nuggeta. Stalno govori o svojoj sestri, o tome kako je obećala da će doći po

njega. Pitam se zašto je zapovjednik u našu desetinu ubacio dijete koje ne može

ni pušku podići. Ako je program Wonderland izdvajao najbolje borce, kakav je

profil imao ovaj malac?

18:00 instruktori obuke u vojarnama odgovaraju na naša pitanja. To je moj

omiljeni dio dana, u kojem kvalitetno provodim vrijeme s meni najdražom

osobom na svijetu. Nakon što nas je obavijestio o tome kakve smo bezvrijedne

hrpe sasušenih štakorskih govana, Reznik nam daje riječ da postavljamo pitanja

i iznosimo probleme.

Većina naših pitanja odnosi se na natjecanje. Pravila, procedure u slučaju

izjednačenosti, glasine o tome da ova ili ona desetina vara. Stalo nam je samo do

toga da imamo dovoljno bodova. Završetak obuke znači vojnu službu, pravo

ratovanje – priliku da onima koji su umrli pokažemo kako nismo uzalud ostali

živi.

Druge teme: status operacije spašavanja i odvajanja „čistih“ (šifra: Mala Bo

Peep, ne šalim se). Ima li vijesti izvana? Kada ćemo se ozbiljno stisnuti u nekom

podzemnom bunkeru? Neprijatelj očito vidi što mi ovdje radimo i samo je

pitanje vremena kada će nas pretvoriti u prašinu. Na to dobivamo standardni

odgovor: zapovjednik Vosch zna što radi. Nije na nama da brinemo o strategiji i

logistici. Na nama je da ubijamo neprijatelja.

20:30 – vrijeme za sebe. Napokon smo se riješili Reznika. Peremo

kombinezone, laštimo čizme, ribamo pod i zahod, čistimo puške, dijelimo

pornočasopise i razmjenjujemo druge nedopuštene stvari, kao što su slatkiši i

žvakaće. Kartamo se, podjebavamo jedni druge i žalimo se na Reznika.

Prepričavamo dnevne glasine i loše viceve te se borimo protiv tišine u vlastitim

glavama, mjestu u kojem se jedan beskonačan bezglasan vrisak izdiže kao

pregrijan zrak nad bujicom lave. Obvezno se posvađamo i samo što se ne

potučemo. Uništava nas to. Znamo previše – ne znamo dovoljno. Zašto je naša

pukovnija sastavljena samo od klinaca ko što smo mi; zašto nitko nema više od

osamnaest? Što se dogodilo odraslima? Odvode li ih nekamo drugamo i ako da,

kamo i zašto? Jesu li nositelji uljeza posljednji val ili se sprema još jedan, peti

val prema kojem će prva četiri izgledati kao mačji kašalj? Pomisao na peti val

ubija želju za razgovorom.

21:30 – gašenje svjetla. Vrijeme je da ležimo budni i razmišljamo o

potpuno novom i domišljatom načinu eliminiranja narednika Reznika. Nakon

nekog vremena to mi dosadi pa počnem razmišljati o curama s kojima sam

izlazio, nižući ih različitim redoslijedima. Najzgodnije. Najpametnije.

Najzabavnije. Plavuše. Brinete. Dokle sam s kojom stigao. Počinju se stapati u

jednu djevojku, u onu koje više nema i u čijim je očima bog srednjoškolskih

hodnika, Ben Parish, ponovno živ. Iz skrovišta pod krevetom izvučem Sissyn

medaljon i pritisnem ga na srce. Nema više krivnje. Nema više boli. Zamijenit

ću svoje samosažaljenje mržnjom, krivnjom za lukavstvo, boli za duh osvete.

„Zombi?“ Čujem Nuggeta iz kreveta pokraj mog.

„Nema razgovora kad se svjetla ugase“, šapnem mu.

„Ne mogu spavati.“

„Zažmiri i misli na nešto lijepo.“

„Smijemo se moliti? Je li to dopušteno?“

„Naravno da smiješ. Samo ne naglas.“

Čujem ga kako diše, kako metalni okvir škripi kad se prevrće po krevetu.

„Cassie se uvijek molila sa mnom“, prizna on.

„Tko je Cassie?“

„Rekao sam ti.“

„Zaboravio sam.“

„Cassie mi je sestra. Doći će po mene.“

„Ah, da.“ Nisam mu rekao da je vjerojatno mrtva ako se dosad nije

pojavila. Ne želim mu ja slomiti srce. Vrijeme će to učiniti.

„Obećala je. Obećala.“

Tihi jecaj. Sjajno. Nitko nije siguran, ali vjerujemo da se vojarne

prisluškuju i da nas Reznik špijunira svake sekunde, čekajući da prekršimo neko

pravilo kako bi nas mogao uništiti. Ako prekršimo pravilo o razgovaranju nakon

gašenja svjetla, svi ćemo dobiti tjedan dana rada u kuhinji.

„Hajde, sve je okej, Nuggete...“

Ispružim ruku da ga utješim, napipam vrh njegove nedavno obrijane glave,

prijeđem mu prstima po tjemenu. Sissy je voljela da je gladim po glavi kad se

nije dobro osjećala – možda se i Nuggetu to sviđa.

„Hej, prestanite s tim tamo!“ tiho vikne Flintstone.

„Da“, doda Tank. „Hoćeš da nas ulove, Zombi?“

„Dođi ovamo“, šapnem Nuggetu, pomaknuvši se i lupnuvši po madracu.

„Izmolit ću s tobom molitvu, a potom ideš spavati, dobro?“

Madrac se uleknuo pod dodatnom težinom. Bože, što to radim? Ako

Reznik uleti u nenajavljenu inspekciju, gulit ću krumpire mjesec dana. Nugget

legne na bok, okrenut licem prema meni, a na ruci osjetim šake koje je stisnuo

pod bradom.

„Koju molitvu ona moli s tobom?“ pitam ga.

„Anđele čuvaru“, prošapće on.

„Neka ga neko pokrije jastukom po glavi“, javi se Dumbo iz svog kreveta.

U Nuggetovim velikim smeđim očima vidim ono malo postojećeg svjetla.

Sissyn medaljon pritisnut mi je na grudi, a Nuggetove oči sjaje u mraku kao dva

svjetionika. Molitve i obećanja – obećanje koje mu je dala sestra, neizrečeno

obećanje koje sam ja dao svojoj sestri. I molitve su obećanja, a ovo je vrijeme

prekršenih obećanja. Odjednom poželim šakom probiti zid.

„Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili.“

On mi se pridružuje u sljedećem stihu.

„Prema Božjem obećanju, čuvaj mene noću, danju.“

Sljedeći stihovi izazovu sve jače psikanje i ušutkivanje. Netko nas je

pogodio jastukom, ali mi nastavljamo molitvu.

„Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili. Osobito pak me brani da

mi dušu grijeh ne rani.“

Na riječi osobito pak me brani psikanje i ušutkivanje prestane. Na vojarnu

se spusti duboka tišina.

Na posljednjoj strofi glasovi su nam usporili, kao da ne želimo završiti jer

poslije molitve postoji samo ništavilo još jednog iscrpljenog sna, pa još jedan

dan čekanja posljednjeg dana, dana kad ćemo umrijeti. Čak i Teacup zna da

vjerojatno neće doživjeti svoj osmi rođendan, ali svejedno ćemo ustati i proći još

sedamnaest sati pakla. Umrijet ćemo, ali umrijet ćemo nepokvareni.

„A kad s ovog svijeta pođem, sretno da u Nebo dođem.“

45

SLJEDEĆEG JUTRA nalazim se u Reznikovu uredu s posebnim zahtjevom.

Znam što će mi odgovoriti, ali svejedno postavljam pitanje.

„Gospodine naredniče, desetar traži da viši instruktor obuke vojniku

Nuggetu odobri izuzeće od jutrošnjih obveza.“

„Vojnik Nugget pripadnik je ove desetine“, podsjeti me Reznik, „i kao

pripadnik ove desetine dužan je izvršiti sve zadatke koje je dodijelilo središnje

zapovjedništvo. Sve zadatke, vojniče.“

„Gospodine naredniče, desetar traži od višeg instruktora obuke da ponovno

razmotri svoju odluku s obzirom na starost vojnika Nuggeta i...“

Reznik odbaci pitanje pokretom ruke. „Dečko nije pao s prokletog neba,

vojniče. Da nije prošao preliminarnu provjeru, ne bi bio dodijeljen vašoj

desetini, ali on je prošao provjeru, dodijeljen je vašoj desetini i mora izvršiti sve

zadaće koje je toj desetini dodijelilo središnje zapovjedništvo, uključujući P i U.

Je li to jasno, vojniče?“

E pa, Nuggete, pokušao sam.

„Što znače P i U?“ pita on za doručkom.

„Priprema i uništavanje“, odgovorim skrećući pogled.

Na drugoj strani stola Dumbo zastenje i odgurne pladanj od sebe. „Super.

Jedini način da preživim doručak je da ne mislim na njega!“

„Pati, mala, pati“, reče Tank, dobacivši pogled Flintstoneu da dobije

podršku. Njih su dvojica kao prst i nokat. Kad mi je Reznik dao mjesto desetara,

Tank mi je rekao da njemu nije važno tko je desetar, on će slušati samo Flinta.

Slegnuo sam ramenima. Što god. Jednom kad završimo obuku – ako to ikad

uspijemo jednoga od nas unaprijedit će u narednika, a znam da to neću biti ja.

„Doktorica Pam pokazala ti je Teda“, kažem ja Nuggetu. On kimne. Sudeći

po izrazu njegova lica, nerado se toga sjeća. „Pritisnuo si gumb.“ Opet kimne,

sporije nego prvi put. „Što misliš da se događa s osobom s druge strane stakla

kad pritisneš gumb?“

Nugget šapne: „Umre.“

„A oboljeli koje dovoze izvana, oni koji se ne oporave kad dođu ovamo –

što misliš da se s njima događa?“

„Ma daj, Zombi, jednostavno mu reci!“ kaže Oompa. I on je odgurnuo

svoju hranu, prvi put. Oompa je jedini u desetini koji ide po repete. Najblaže

rečeno, hrana u logoru je sranje.

„Ne volimo to raditi, ali mora se obaviti“, kažem ja kao kakav menadžer.

„Ovo je rat, znaš? Rat.“

Potražio sam pomoć od ostalih za stolom. Jedina koja me gleda u oči je

Teacup, i sretno kima glavom.

„Rat“, reče ona, sretna.

Idemo van iz kantine i prelazimo dvorištem gdje nekoliko desetina vježba

pod budnim okom svojih razvodnika. Nugget kaska pokraj mene. Iza njegovih

leđa desetina ga naziva Zombijevim psom. Skratimo put između vojarne 3 i 4 do

ceste za elektranu i hangare za pripremu. Dan je hladan i oblačan; miriše na

snijeg. Ravno ispred nas iz dvaju dimnjaka sukljaju crni i sivi dim. Sivi nestaje u

oblacima, a crni se zadržava.

Ispred ulaza u hangar postavili su veliki bijeli šator, pozornicu okićenu

crvenim i bijelim znakovima upozorenja na biološku opasnost. Tu se oblačimo

za pripremu. Kad sam se obukao, pomažem Nuggetu s narančastim odijelom,

čizmama, gumenim rukavicama, maskom i kapuljačom. Održim mu predavanje

o tome da u hangaru nikada ne smije skinuti nijedan dio odijela, ma što se

dogodilo – baš nikad. Mora tražiti dopuštenje prije nego što bilo što dotakne, a

ako zbog bilo kojeg razloga mora izići iz zgrade, mora se dekontaminirati i proći

provjeru prije nego što ponovno uđe.

„Samo se drži mene“, kažem mu. „Bit će sve u redu.“

On kimne glavom, kapuljača mu poskoči naprijed-natrag, a štitnik za lice

udari ga u čelo. Trudi se biti smiren, ali mu baš i ne ide, stoga mu kažem: „To su

samo ljudi, Nuggete. Samo ljudi.“

U hangaru za pripremu razvrstavaju se tijela tih „samo ljudi“; tijela

zaraženih odvajaju se od nezaraženih ili, kako ih mi zovemo, Tedovi od ne-

Tedova. Tedovi su obilježeni svijetlim zelenim krugom na čelu, ali to rijetko

trebamo provjeravati; Tedovi su uvijek najnovija tijela.

Naslagani su uz stražnji zid i čekaju na svoj red za polaganje na dugačke

metalne stolove koji se protežu cijelom dužinom hangara. Tijela su u različitim

fazama raspadanja. Neka su stara nekoliko mjeseci, a neka izgledaju tako svježe

kao da bi mogla sjesti i pozdraviti te.

Za cijeli red potrebne su tri desetine. Jedna desetina prebacuje tijela na

metalne stolove. Druga ih obrađuje. Treća odnosi obrađena trupla i slaže ih za

odvoz. Zadaci se izmjenjuju da bi se izbjegla monotonija.

Priprema je najzanimljivija, ondje počinje naša desetina. Kažem Nuggetu

da ništa ne dira i da me samo promatra dok ne dobije predodžbu.

Isprazni džepove, razdvoji sadržaj. Smeće u jednu kantu, elektronika u

drugu, plemeniti metali u treću, svi ostali metali u četvrtu. Novčanici, torbice,

papiri, gotovina – sve u smeće. Neki si ne mogu pomoći – stare navike teško

umiru – pa hodaju naokolo džepova punih svežnjeva beskorisnih novčanica od

sto dolara.

Slike, dokumenti, sve uspomene koje nisu od keramike – smeće. Gotovo

bez iznimke, od najstarijih do najmlađih, mrtvi imaju prepune džepove čudnih

stvari čiju vrijednost mogu razumjeti samo njihovi vlasnici.

Nugget ništa ne govori. Promatra što radim, prateći me u korak dok se

pomičem prema sljedećem tijelu. U hangaru postoji ventilacija, ali smrad je

nesnosan. Kao i kod svakog sveprisutnog mirisa, odnosno bilo čega što je

sveprisutno, navikneš se; nakon nekog vremena više ga ne osjećaš.

Isto vrijedi i za druga osjetila. I za dušu. Kad vidiš pet stotina mrtve djece,

kako se možeš šokirati ili osjećati mučninu, ili uopće išta osjećati?

Nugget je pokraj mene, šuti i gleda.

„Reci mi ako ti bude muka“, kažem mu ozbiljno. Grozno je kad se

ispovraćaš u odijelo.

Uključili su se zvučnici iznad naših glava i počne glazba. Većina ih voli

slušati rap dok rade pripremu; ja volim ubaciti malo metala i R’n’B-ja. Nugget

želi nešto raditi pa sam mu dao da nosi uništenu odjeću u koševe za robu. Spalit

će je kasnije te večeri zajedno s pripremljenim leševima. Uništavanje se obavlja

u susjednoj prostoriji, u spalionici elektrane. Kažu da je crni dim od ugljena, a

sivi od leševa. Ne znam je li to točno.

Ovo je najteža priprema koju sam radio. Imam Nuggeta, svoja tijela za

obradu i ostatak desetine koju moram nadzirati jer u hangaru za pripremu nema

razvodnika ni drugih odraslih osoba, osim mrtvaca. Samo djeca, i katkad to

izgleda kao u školi kad učitelj neočekivano izađe iz učionice. Može doći do

ludorija.

Desetine međusobno slabo komuniciraju izvan hangara za pripremu i

uništavanje. Nadmetanje za vodeća mjesta na velikoj ploči žestoko je, a u

suparništvu nema prijateljstva.

Kad sam ugledao svjetloputu tamnokosu djevojku kako odvozi leševe s

Poundcakeova stola u dio za uništavanje, nisam joj prišao i predstavio se, niti

sam zgrabio nekoga iz njezina tima da pitam kako se zove, samo sam je

promatrao dok sam prekapao po džepovima mrtvaca. Primijetio sam da na

vratima daje drugima upute; sigurno je desetar. Na pauzi za užinu odvučem

Poundcakea u stranu. On je drago dijete, povučen, ali ne kao čudak. Jedna

Dumbova teorija kaže da će se jednoga dana čaša preliti i Poundcake neće tjedan

dana zatvoriti usta.

„Znaš onu curu iz devetnaeste desetine koja radi za tvojim stolom?“ pitam

ga. On kimne. „Znaš li nešto o njoj?“ Odmahne glavom. „Zašto te to pitam?“

Slegne ramenima. „Dobro“, kažem ja, „ali nemoj nikome reći da sam pitao.“

Nakon četiri sata rada Nugget nije baš stabilan na nogama. Treba mu pauza

pa ga izvedem van na par minuta te sjednemo leđima naslonjeni na vrata

hangara i promatramo kako crni i sivi dim sukljaju pod oblake.

Nugget skine kapuljaču i nasloni glavu na hladna metalna vrata. Okruglo

lice blista mu od znoja.

„To su samo ljudi“, ponovim u biti, zato što ne znam što bih mu drugo

rekao, „Postat će lakše“, nastavljam, „svaki put sve manje osjećaš, sve dok ti to

ne bude kao, ne znam, kao da popravljaš krevet ili pereš zube.“

Sav sam napet očekujući da on pukne; da zaplače, pobjegne, podivlja, bilo

što, ali u njegovim je očima samo taj prazan, odsutan pogled i odjednom sam ja

taj koji je na rubu da podivlja. Ne na njega, ni na Reznika jer me natjerao da ga

dovedem – na njih, na gamad koja nam je ovo napravila. Zaboravi na moj život

– znam kako će to završiti. No što je s Nuggetovim? Jebenih pet godina i čemu

se ima nadati? I zašto ga je, dovraga, zapovjednik Vosch stavio u borbenu

jedinicu? Ozbiljno, on ni pušku ne može podići. Možda je poanta da ih ulovi dok

su mladi, obuči od samih početaka, pa kad bude mojih godina, nećeš imati

ubojicu hladnog kao kamen, nego hladnog kao led, s tekućim dušikom u žilama.

Začujem mu glas prije nego što sam osjetio njegovu ruku na svojoj

podlaktici. „Zombi, jesi li dobro?“

„Naravno.“ Čudna promjena situacije. On je zabrinut za mene.

Veliki otvoreni transporter zaustavio se pred vratima hangara i devetnaesta

desetina počela je utovarivati trupla, nabacujući ih na kamion onako kako

radnici nabacuju vreće sa žitom. Ondje je opet tamnokosa djevojka koja se muči

s prednjim krajem nekog debelog trupla. Dobacila nam je pogled prije nego što

se vratila unutra po sljedeće truplo. Super. Vjerojatno će nas prijaviti da

džabalučimo kako bi nam oduzeli par bodova.

„Cassie kaže da nije važno što će oni napraviti“, reče Nugget. „Ne mogu

nas sve pobiti.“

„Zašto ne?“ Uh, mali moj, stvarno bih to želio znati.

„Ne mogu jer nas je teško ubiti. Mi smo neob... nepoj... nepob...“

„Nepobjedivi?“

„To je to!“ Ohrabrujuće me potapša po ruci. „Nepobjedivi.“

Crni dim, sivi dim. Hladnoća koja nas grize za lice i toplina naših tijela

zarobljena u odijelima, Zombi, Nugget i oblaci što se gomilaju i, skriven iznad

njih, matični brod koji je stvorio taj sivi dim i, na neki način, i nas. Da, i nas.

46

SVAKE VEČERI Nugget se nakon gašenja svjetla uvlači u moj krevet da izmoli

svoju molitvu, a ja ga puštam da ostane dok ne zaspi. Tada ga odnesem natrag u

njegov krevet. Tank mi prijeti da će me prijaviti, i to obično kad mu izdam neko

naređenje koje mu se ne sviđa, ali još nije. Mislim da se potajno veseli molitvi.

Nugget se nevjerojatno brzo prilagodio životu u logoru, no klinci su takvi.

Oni se mogu prilagoditi praktički svemu. Ne može podići pušku na rame, ali

radi sve ostalo, katkad i bolje od starijih klinaca. Na poligonu s preprekama brži

je od Oompe i brže uči od Flintstonea. Jedini pripadnik desetine koji ga ne

podnosi je Teacup. Valjda zbog ljubomore: prije nego što se Nugget pojavio,

Teacup je bila miljenica naše obitelji.

Nugget je imao manji ispad prilikom prve vježbe za zračnu uzbunu. Kao ni

ostali, nije imao pojma da će se to dogoditi, ali za razliku od ostalih, nije imao

pojma što se uopće događa.

Vježba se održava jedanput mjesečno i uvijek usred noći. Sirene zavijaju

tako glasno da osjećaš kako ti se pod bosim nogama trese pod dok bauljaš po

mraku, navlačiš kombinezon i čizme, grabiš M16, juriš van dok se sve vojarne

prazne, a stotine regruta slijevaju preko dvorišta prema tunelima koji vode pod

zemlju.

Kasnio sam za desetinom nekoliko minuta jer je Nugget vrištao kao lud i

držao se za mene kao majmunčić za svoju mamu, misleći da će izvanzemaljski

brodovi svakoga trena početi izbacivati svoj smrtonosni teret.

Vikao sam mu da se smiri i slijedi me. Uzalud sam trošio dah. Na kraju

sam ga podignuo i prebacio preko ramena, stisnuvši pušku jednom rukom, a

Nuggetovu stražnjicu drugom. Dok sam trčao van, pomislio sam na jednu drugu

noć i jedno drugo vrišteće dijete. Zbog te sam pomisli još brže potrčao.

Na stubište, niz stube okupane žutim svjetlom za uzbunu, dok mi

Nuggetova glava udara po leđima, zatim kroz ojačana čelična vrata na dnu, niz

kratak hodnik, kroz druga ojačana vrata i u sklonište. Teška su se vrata iza nas

zatvorila uz udarac i zapečatila nas unutra. Dosad je već zaključio da ga možda

ipak nitko neće pretvoriti u prah pa sam ga mogao spustiti.

Sklonište je zbunjujući labirint slabo osvijetljenih međusobno povezanih

hodnika, ali toliko smo puta vježbali da mogu naše mjesto pronaći zatvorenih

očiju. Nadglasao sam sirenu viknuvši Nuggetu da me slijedi i krenuo sam.

Pokraj nas protutnjila je desetina koja je išla u suprotnom smjeru.

Desno, lijevo, desno, desno, lijevo, u zadnji hodnik, slobodnom rukom

držeći Nuggeta za vrat da ne padne na leđa. Ugledao sam svoju desetinu kako

kleči dvadeset metara od stražnjeg zida slijepog tunela, pušaka uperenih prema

metalnoj rešetki koja pokriva otvor za zrak koji vodi van – i Reznika koji stoji

iza njih, držeći štopericu.

Sranje.

Zakasnili smo četrdeset i osam sekundi: četrdeset i osam sekundi koje će

nas koštati tri slobodna dana, četrdeset i osam sekundi zbog kojih ćemo pasti još

jedno mjesto niže na velikoj ploči. Četrdeset i osam sekundi koje su značile još

pitajboga koliko dodatnih dana s Reznikom.

Po povratku u vojarnu prenapeti smo da bismo spavali. Pola desetine bjesni

na mene, druga polovica na Nuggeta. Tank, naravno, krivi mene.

„Trebao si ga ostaviti“, kaže. Mršavo mu je lice zajapureno od bijesa.

„Postoji razlog za vježbu, Tank“, podsjećam ga. „Što bi bilo da ovo nije

bila samo vježba?“

„Valjda bi bio mrtav.“

„On pripada ovoj desetini, kao i svi mi.“

„Tebi još nije jasno, zar ne, Zombi? To je pravilo prirode. Onaj tko je

prebolestan ili preslab, mora umrijeti.“ Trzajem skine čizme, baci ih u ormarić

na dnu kreveta. „Da ovisi o meni, sve bismo ih spalili zajedno s Tedovima.“

„Ubijanje ljudi – nije li to posao za izvanzemaljce?“

Lice mu je crveno kao cikla. Zamahuje šakom po zraku. Flintstone ga

krene smiriti, ali Tank ga zaustavi pokretom ruke.

„Tko god je preslab, prebolestan, prestar, prespor, preglup ili premalen –

mora NESTATI!“ urla Tank. „Svi koji se ne mogu boriti ili pomagati borbi,

samo će nas usporavati.“

„Potrošna roba“, odvratim sarkastično.

„Lanac je jak koliko i najslabija karika“, grmi Tank. „To je jebeni prirodni

zakon, Zombi. Samo jaki preživljavaju!“

„Daj, čovječe“, kaže mu Flint. „Zombi je u pravu. Nugget je jedan od nas.“

„Pusti me na miru, Flinte“, vikne Tank. „I svi vi! Kao da sam ja kriv, kao

da sam ja odgovoran za ovo sranje!“

„Zombi, napravi nešto“, moli me Dumbo. „Pretvorit će se u Dorothy.“

Dumbo misli na regrutkinju koja je jednog dana na streljani prolupala i

okrenula oružje prema pripadnicima svoje desetine. Dvije je osobe ubila, a tri

teško ranila prije nego što ju je narednik udario pištoljem u potiljak. Svakog

tjedna čujemo priču o nekome tko se „pretvorio u Dorothy“ ili, kako neki put

kažemo, „otišo posjetit Čarobnjaka.“ Pritisak postaje prevelik i pukneš. Katkad

se okreneš protiv ostalih. Katkad se okreneš protiv sebe. Katkad razmišljam o

pameti središnjeg zapovjedništva koje u ruke neke ozbiljno sjebane djece stavlja

moćno automatsko oružje.

„Ma jebi se“, zareži Tank na Dumba. „Kao da ti nešto znaš. Kao da itko

išta zna. Kog vraga radimo ovdje? Hoćeš mi ti reć, Dumbo? Ili ti, desetaru?

Možeš mi ti objasnit? Neka mi netko objasni i to odmah sada jer ću inače

raznijeti ovo mjesto. Sve ću ovo raznijeti, i sve vas, jer ovo je ozbiljno bolesno,

čovječe. Mi ćemo se s njima boriti, s tim likovima koji su pobili sedam milijardi

ljudi? S kim? S kim?“ Vrhom puške pokazuje na Nuggeta, koji se drži za moju

nogu. „S ovim?“ Histerično se nasmije.

Kad je podigao pušku, svi smo se ukočili. Podigao sam prazne ruke i rekao

što sam mirnije mogao: „Vojniče, smjesta spusti to oružje.“

„Nisi mi ti šef! Nitko meni nije šef!“ Stoji pokraj svog kreveta, puška mu je

uz bok. On je na putu od žute cigle, nema sumnje.

Okrenem pogled prema Flintstoneu, koji je najbliži Tanku, nekoliko koraka

desno od njega. Flint mi odgovori jedva vidljivim kimanjem.

„Zar se vi šupci nikad ne pitate zašto nas još nisu strefili?“ reče Tank. Sad

se ne smije. Plače. „Znate da mogu. Znate da znaju da smo ovdje i znate da

znaju što ovdje radimo; pa zašto nam to dopuštaju?“

„Ne znam, Tank“, mirno kažem. „Zašto?“

„Jer više nije bitno što radimo! Gotovo je, čovječe. Gotovo je!“

Nekontrolirano maše puškom. Ako opali... „I ti i ja i svi u ovoj prokletoj bazi

smo prošlost! Mi smo...“

Flint je na njemu, otima mu pušku iz ruke i grubo ga baca na pod. Tank u

padu udari glavom u rub svog kreveta. Sklupča se i drži za glavu objema rukama

urlajući koliko ga grlo nosi, a kad više nema daha, ponovno udahne i nastavlja

urlati. Ovo je na neki način još gore od mahanja napunjenom puškom.

Poundcake odjuri u zahod i sakrije se u jedan odjeljak. Dumbo pokrije svoje

velike uši i otperja do uzglavlja svog kreveta. Oompa se približio meni, tik uz

Nuggeta, koji mi se sada objema rukama drži za noge i proviruje iza mog boka

prema Tanku, koji se grči na podu. Sedmogodišnja Teacup jedina je na koju

Tankov slom nema učinka. Sjedi na svom krevetu i stoički ga promatra, kao da

Tank svaku večer pada na pod i urla kao da ga netko ubija.

I tada mi sine: ovo jest ubijanje, to što nam rade. Vrlo polagano, okrutno

umorstvo, ubijanje od duše prema van. Sjetim se zapovjednikovih riječi: ne radi

se o tome da unište našu sposobnost za borbu nego našu volju da se borimo.

Beznadno je, ludo. Tank je jedini normalan jer to jasno vidi.

I zato mora otići.

47

VIŠI INSTRUKTOR OBUKE slaže se sa mnom i sljedećeg jutra Tanka više

nema, odveli su ga u bolnicu na psihološku procjenu. Njegov je krevet prazan

tjedan dana, a naša desetina s jednim čovjekom manje pada sve niže i niže na

ljestvici. Nećemo nikad završiti obuku, nikad zamijeniti plave kombinezone

pravim uniformama, nikad zaći s one strane električne ograde i bodljikave žice

da bismo se dokazali, da bismo nadoknadili djelić onoga što smo izgubili.

Ne razgovaramo o Tanku, kao da nikad nije postojao. Moramo vjerovati da

je sustav savršen, a da je Tank pogreška u sustavu.

Jednog mi jutra u hangaru za pripremu i uništavanje Dumbo mahne da

dođem do njegova stola. Dumbo se izučava za bolničara desetine pa mora

secirati određena tijela, obično Tedove, da bi naučio anatomiju. Kad sam prišao,

nije ništa rekao nego glavom pokazao prema tijelu koje je ležalo pred njim.

Tank.

Dugo piljimo u njegovo lice. Oči su mu otvorene, slijepo bulje u strop.

Tako je svjež da je to zastrašujuće. Dumbo se osvrne po hangaru da bude

siguran kako nas nitko ne čuje, a potom prošapće: „Nemoj reći Flintu“.

Kimnem. „Što se dogodilo?“

Dumbo odmahne glavom. Jako se znoji ispod zaštitne kapuljače. „To je

ono čudno. Ne mogu ništa pronaći.“

Ponovno pogledam Tanka. Nije blijed. Koža mu je lagano ružičasta, bez

ikakve mrlje. Kako je umro? Je li se na psihijatriji pretvorio u Dorothy ili se

možda predozirao nekim lijekom?

„A da ga otvoriš?“ upitam ga.

„Neću otvarati Tanka“, reče on. Pogleda me kao da sam mu rekao da skoči

s litice.

Kimnem. Glupa ideja. Dumbo nije liječnik; on je klinac od dvanaest

godina. Opet se osvrnem po hangaru. „Makni ga s tog stola“, kažem. „Ne želim

da ga ostali vide.“ A ni ja.

Tankovo tijelo naslagano je s ostalima pokraj vrata hangara i čeka odvoz.

Ukrcavaju ga na vozilo za zadnji komad puta do spalionice, gdje će ga progutati

plamen, a njegov će se pepeo pomiješati sa sivim dimom i na toplom zraku otići

u visine, pa se na kraju nataložiti po nama u obliku čestica tako sitnih da ih ne

možemo ni vidjeti ni osjetiti. Ostat će s nama – na nama – dok se navečer ne

istuširamo i isperemo ostatke Tanka u odvod cijevima povezan sa septičkom

jamom, gdje će se pomiješati s našim izmetom prije nego što natopi zemlju.

48

DVA DANA KASNIJE stigla je Tankova zamjena. Znali smo da dolazi jer je

Reznik to najavio dan ranije na večernjem sastanku. Nije nam htio reći ništa o

njemu osim imena: Ringer. Kad je otišao, svi su u desetini bili nabrijani; morao

je imati neki razlog da ga tako nazove.

Nugget priđe mom krevetu i upita: „Što znači ringer?“

„Netko koga ubaciš u ekipu da bi dobila neku prednost“, objasnim mu.

„Netko tko je stvarno dobar.“

„Gađanje“, nagađa Flintstone. „Tu smo najslabiji. Poundcake je najbolji, ni

ja nisam loš, ali ti, Dumbo i Teacup ste koma, dok Nugget ne može ni pucati.“

„Dođi ovamo pa mi reci da sam koma“, dere se Teacup. Uvijek traži svađu.

Da sam ja glavni, dao bih joj pušku i par šaržera i pustio je na sve Tedove u

krugu od sto kilometara.

Poslije molitve Nugget se vrpolji i prevrće meni iza leđa, pa kad više ne

mogu izdržati, dobacim mu da se gubi natrag u svoj krevet.

„Zombi, to je ona.“

„Tko?“

„Ringer! Cassie je Ringer!“

Treba mi nekoliko sekundi da se sjetim tko je Cassie. O, Bože, ne opet to

sranje.

„Mislim da Ringer nije tvoja sestra.“

„Ne znaš da nije.“

Skoro sam mu rekao: nemoj bit glup. Tvoja sestra neće doći po tebe jer je

mrtva. No suzdržim se. Cassie je Nuggetov srebrni medaljon, ono čega se čvrsto

drži jer kad bi ga pustio, ništa ne bi moglo spriječiti uragan da ga odnese u Oz,

kao što je odnio druge Dorothy iz logora. Zbog toga dječja vojska ima smisla.

Odrasli ne troše vrijeme na maštanje. Oni se drže onih istih neugodnih činjenica

zbog kojih je Tank završio na stolu za seciranje.

Ringera nema na jutarnjoj prozivci; ni na trčanju, ni na doručku. Spremili

smo se za streljanu, provjerili oružje, zaputili se preko dvorišta. Vedro je, ali

jako hladno. Ne govorimo puno. Svi se pitamo gdje li je novi klinac.

Nugget prvi ugleda Ringera kako stoji u daljini na streljani i odmah vidimo

da je Flintstone bio u pravu: Ringer je prokleto dobar strijelac. Meta iskoči iz

visoke smeđe trave, pop-pop i glava mete eksplodira. Zatim druga meta, ali isti

rezultat. Reznik stoji po strani i upravlja metama. Kad je primijetio da dolazimo,

počeo je brzo pritiskati gumbe. Mete iskaču iz trave jedna za drugom, a Ringer

ih skida jednim metkom prije nego što se uspiju uspraviti. Stojeći pokraj mene,

Flintstone ispusti dug zvižduk pun odobravanja.

„Dobar je.“

Nugget shvati prije ostalih. Zbog nečega u ramenima ili možda bokovima

reče: „To nije muško“. Zatim pojuri preko polja prema osamljenom liku koji

stišće pušku koja se puši na ledenom zraku.

Ona se okrene prije nego što je dotrčao i Nugget stane, najprije zbunjen, a

potom razočaran. Ringer očito nije njegova sestra.

Čudno je da je iz daljine izgledala viša. Visoka je otprilike kao Dumbo, ali

mršavija od njega – i starija. Pretpostavljam da ima petnaest ili šesnaest godina,

vilenjačko lice s tamnim duboko usađenim očima, čistu blijedu put i ravnu crnu

kosu. Oči su ono što prvo primijetiš. To su one oči u kojima, kad nešto tražiš,

pronalaziš samo dvije mogućnosti: ili u njima ima nešto što je duboko zakopano

pa to ne možeš vidjeti ili u njima nema ničega.

To je ona djevojka iz dvorišta koja me zatekla ispred hangara za pripremu s

Nuggetom.

„Ringer je cura“, prošapće Teacup, naboravši nos kao da je nanjušila neku

trulež. Ne samo da više nije miljenica desetine nego više nije ni jedina cura.

„Što ćemo s njom?“ Dumbo je na rubu panike.

Ja se cerekam. Ne mogu si pomoći. „Bit ćemo desetina koja će prva završiti

obuku“, kažem.

I imao sam pravo.

49

PRVA NOĆ koju je Ringer provela u vojarni broj 10 bila je, jednom riječju,

čudna.

Nema dobacivanja. Nema prostih viceva. Nema mačo-spike. Brojimo

minute koje otkucavaju do gašenja svjetla kao hrpa nervoznih blentavaca na

prvom spojaku. Druge desetine možda imaju cure njenih godina; mi imamo

Teacup. Ringer ne primjećuje našu nelagodu. Sjedi na rubu starog Tankova

kreveta rastavljajući i čisteći pušku. Ringer voli svoju pušku, jako. Vidi se po

tome kako masnom krpom prelazi duž cijevi, lašteći ju dok hladni metal ne

zablista pod neonskim svjetlom. Muku mučimo da je ne gledamo. Ona rasklapa

svoje oružje, pažljivo ga sprema u ormarić pokraj kreveta i prilazi mi. Nešto mi

se stegne u prsima. Nisam pričao s curom svojih godina od... otkad? Od prije

Epidemije, a o tom dijelu života više ne razmišljam. To je bio Benov život, ne

Zombijev.

„Ti si desetar“, kaže ona. Glas joj je bezličan, bez emocija, kao i oči.

„Zašto?“

Na izazov u njenu pitanju odgovaram na isti način. „Zašto ne?“

Obučena samo u gaće i vojničku majicu bez rukava, sa šiškama do tamnih

obrva, promatra me svisoka. Dumbo i Oompa prekidaju kartanje da bi nas

promatrali. Teacup se smješka, predosjećajući frku. Flintstone, koji je slagao

veš, spusti čisti kombinezon na hrpu.

„Loše gađaš“, reče Ringer.

„Vješt sam u drugim stvarima“, kažem ja, prekriživši ruke. „Trebaš vidjeti

kako gulim krumpire.“

„Dobro izgledaš.“ Netko se potiho nasmije; mislim da je Flint. „Baviš se

sportom?“

„Prije sam se bavio.“

Stoji nada mnom sa šakama na bokovima, čvrsto se oslanjajući bosim

nogama o pod. Oči su ono što me uznemiruje – njihova tama. Zar ondje nema

ničega ili je u njima gotovo sve? „Nogomet.“

„Pogodila si.“

„Vjerojatno i bejzbol.“

„Kad sam bio mlađi.“

Naglo promijeni temu. „Tip umjesto kojeg sam došla prolupao je.“

„Točno.“

„Zašto?“

Slegnem ramenima. „Zar je važno?“

Ona kimne. Nije. „Ja sam bila desetar u svojoj desetini.“

„Ne sumnjam.“

„To što si desetar ne znači da ćeš nakon završetka obuke postati narednik.“

„Nadam se da je tako.“

„Tako je. Pitala sam.“

Okrene se na goloj peti i vrati do svog kreveta. Pogledam si stopala i vidim

da moram odrezati nokte na nogama. Ringer ima jako mala stopala sa skvrčenim

prstima. Kad sam ponovno podigao pogled, vidio sam je kako odlazi prema

tuševima s ručnikom prebačenim preko ramena. Zastane na vratima. „Ako me

itko u ovoj desetini pipne, ubit ću ga.“

U njenim riječima nema ničega zlokobnog ni smiješnog, kao da iznosi

činjenicu, kao, na primjer, da je vani hladno.

„Reći ću svima“, kažem ja.

„A kad se tuširam, nema pristupa. Tuševi su samo moji.“

„Razumio sam. Još nešto?“

Ona zastane, gledajući me s druge strane prostorije. Osjećam kako

postajem napet. Što je sljedeće? „Volim igrati šah. Znaš li igrati?“

Odmahnem glavom. Zaurlam na dečke; „Zna li netko od vas perverznjaka

igrati šah?“

„Ne“, uzvraća Flint. „No ako je raspoložena za poker na svlačenje...“

Dogodilo se prije nego što sam se uspio odvojiti dva centimetra od

madraca: Flint je na podu, drži se za grlo, udara nogama kao nagažen kukac, a

Ringer stoji iznad njega.

„Nema ni ponižavajućih, seksističkih, ni tobožnjih mačo-primjedbi.“

„Ti si cool!“ ispali Teacup i stvarno to misli. Možda bi trebala još jedanput

razmisliti o ovome s Ringer. Možda i nije tako loše imati još jednu curu ovdje.

„Za ovo ćeš deset dana dobivati pola obroka“, kažem joj. Možda je Flint to

i zavrijedio, ali ja sam i dalje glavni kad nema Reznika i Ringer to mora znati.

„Hoćeš li me prijaviti?“ U njenu glasu nema straha. Nema ljutnje. Nema

ničega.

„Upozoravam te.“

Ona kimne, odmakne se od Flinta i okrzne o mene, krenuvši da pokupi

svoje stvari za tuširanje. Miriše kao – pa, kao žensko, i na sekundu sam malo

ošamućen.

„Sjetit ću se da si bio blag prema meni“, reče zabacivši šiške, „kad

postanem novi desetar pedeset i treće desetine.“

50

TJEDAN DANA nakon što nam se Ringer priključila, 53. desetina popela se s

desetog na sedmo mjesto. Nakon tri tjedna provukli smo se pokraj 19. desetine i

zauzeli peto mjesto, a potom smo, samo dva tjedna prije kraja, udarili u zid i

izgubivši šesnaest bodova, pali s četvrtog mjesta, što je bio gotovo

nenadoknadiv gubitak.

Poundcake, koji nije baš rječit, ali je glavni za brojeve, analizira stanje. U

svim kategorijama osim jedne imamo jako malo mogućnosti za napredak: drugi

smo na poligonu s preprekama, treći u vježbi zračne uzbune i trčanju, a prvi u

„ostalim zadacima“, kategoriji koja obuhvaća bodove za jutarnju inspekciju i

„ponašanje koje dolikuje vojnoj jedinici“. Slaba nam je točka gađanje, u kojem

smo šesnaesti usprkos nenadjebivim strijelcima kao što su Ringer i Poundcake.

Ako ne uspijemo povećati rezultat u sljedeća dva tjedna, nema nam spasa.

Naravno, ne moraš biti dobar matematičar da bi znao zašto imamo tako

malo bodova. Desetar nema pojma o gađanju. Zatim taj nesposobni strijelac od

desetara ode višem instruktoru obuke i traži dodatno vrijeme za vježbanje, ali

bodovi mu se ne popravljaju. Tehnika mi nije loša, sve radim dobro i točnim

redoslijedom; pa ipak, mogu biti sretan ako šaržerom od trideset metaka

pogodim jednu glavu. Ringer se slaže da se radi samo o sreći. Kaže da bi i

Nugget pogodio jednu od trideset. Jako se trudi da to ne pokaže, ali moja

nesposobnost s puškom strašno je ljuti. Njena bivša desetina sad je na drugom

mjestu. Da je nisu dodijelili nama, završila bi obuku u najboljoj klasi i prva bi

dobila čin narednika.

„Nešto bili ti predložila“, reče mi jednog jutra kad smo istrčali na dvorište i

jutarnje sunce. Nosila je traku oko glave da joj drži svilenkaste šiške. Ne kažem

da sam uočio da su svilenkaste. „Pomoći ću ti pod jednim uvjetom.“

„Ima li veze sa šahom?“

„Daj ostavku na mjesto desetara.“

Dobacim joj pogled. Hladnoća joj je izmamila žarko rumenilo na obraze.

Ringer je povučena osoba – ne kao Poundcake nego povučena na snažan,

zastrašujući način, s očima koje te režu oštrinom Dumbova kirurškog noža.

„Nisi to tražio, nije ti važno, zašto ne bi to prepustio meni?“ upita me ne

skrećući pogled sa staze.

„Zašto to tako jako želiš?“

„Davanje naređenja najbolja mi je šansa da preživim.“

Nasmijem se. Htio sam joj reći što sam spoznao. Vosch je to izrekao; ja

sam to znao u dnu svoje duše: umrijet ćeš. Ovdje se ne radi o preživljavanju,

samo o osveti.

Pratimo stazu koja vijuga iz dvorišta preko bolničkog parkirališta do

prilazne ceste pisti. Pred nama je sad elektrana koja bljuje crni i sivi dim.

„Može ovako“, predložim ja, „pomogneš mi, pobijedimo, ja se maknem.“

Ponuda je besmislena. Mi smo regruti. Mi ne određujemo desetare; to radi

Reznik, a znam i da se ovdje uopće ne radi o tome tko je desetar. Radi se o tome

tko će biti narednik kad nas pošalju na zadatak. Mjesto desetara ne jamči

unapređenje, ali ne može škoditi. Iznad nas protutnji Black Hawk na povratku s

noćnog izviđanja. „Jesi li se ikad pitao kako su uspjeli?“ pita ona promatrajući

helikopter koji skreće desno od nas u smjeru sletišta. „Ponovno sve pokrenuti

nakon elektromagnetskog udara?“

„Nisam“, iskreno odgovorim. „Što ti misliš?“

Svaki njen dah malena je bijela eksplozija u ledenom zraku. „Podzemna

skloništa, što drugo. Ili to, ili...“

„Ili što?“

Odmahne glavom i napuhne obraze za koje ju štipa hladnoća, a crna kosa

okupana blistavim jutarnjim suncem klati joj se amo-tamo dok trči.

„To je preludo“, reče napokon. „Hajde, da vidimo od čega si, nogometna

zvijezdo.“

Viši sam od nje deset centimetara. Za jedan moj korak ona mora napraviti

dva tako da sam je pobijedio.

Jedva.

To popodne otišli smo na streljanu i poveli Oompu da postavlja mete.

Ringer me gleda kako ispucavam nekoliko metaka, a zatim mi daje svoje

stručno mišljenje: „Grozan si“.

„U tome je problem, u mojoj grozoti.“ Osmjehnem joj se svojim najboljim

osmijehom. Prije ovog Armagedona bio sam poznat po svom osmijehu. Nije da

se hvalim, ali morao sam paziti da se ne smiješim dok vozim: moj je osmijeh

mogao zaslijepiti vozače iz suprotnog smjera. Međutim, na Ringer uopće nije

djelovao. Ona nije zažmirila zbog njegova neodoljivog bljeska. Nije čak ni

trepnula.

„Imaš dobru tehniku. Što se događa kad pucaš?“

„Općenito govoreći, promašim.“

Ona odmahne glavom. Kad smo već kod osmijeha, na njenu licu još nisam

vidio ni smiješak stisnutih usana. Odlučim da će moja misija biti izmamiti joj

osmijeh. Pomisao je bila više Benova nego Zombijeva, no stare navike teško

umiru.

„Mislim, između tebe i mete?“ upita ona.

Hm? „Pa, kad meta iskoči...“

„Ne. Govorim o onome što se događa između ovoga“, prstima mi dodiruje

desnu ruku, „i onoga“, pokazuje metu udaljenu dvadeset metara.

„Ne kužim te.“

„O svom oružju moraš razmišljati kao da je dio tebe. Ne puca M16; ti

pucaš. Kao kad pušeš u maslačak – ti ispuhuješ metak iz cijevi.“

Zbaci svoju pušku s ramena i da znak Oompi. Ne zna gdje će meta iskočiti,

ali glava se razlijeće u oblak krhotina prije nego što se do kraja uspravi.

„To ti je kao da nema prostora, nema ničega što nisi ti. Puška je dio tebe.

Metak je dio tebe. Meta je dio tebe. Nema ničega što nije dio tebe.“

„U biti, hoćeš reći da sam sebi skidam glavu.“

Ovime sam joj skoro izmamio osmijeh. Zatitrao joj je lijevi kut usta.

„To mi zvuči kao zen“, pokušam ponovno.

Ona skupi obrve. Udarac broj tri. „Više je kao kvantna mehanika.“

Ozbiljno kimam. „Naravno. To sam mislio reći – kvantna mehanika.“

Ona okrene glavu; da bi sakrila osmijeh? Da ne vidim očajničko kolutanje

očima? Kad se ponovno okrenula, sve što sam vidio bio je onaj nesmiljeni

pogled od kojeg ti se stisne želudac.

„Želiš li završiti obuku?“

„Želim se maknuti što dalje od Reznika.“

„To nije dovoljno.“ Pokaže jednu od meta preko polja. Vjetar se poigrava

njenim šiškama. „Što vidiš kad uočiš metu?“

„Vidim šperploču izrezanu u obliku čovjeka.“

„Dobro, ali koga vidiš?“

„Znam što misliš. Katkad zamišljam Reznikovo lice.“

„Pomaže li?“

„Reci ti meni.“

„Radi se o povezanosti“, reče ona. Pokaže mi da sjednem. Ona sjedne

ispred mene i primi me za ruke. Njezine su ledene, hladne kao i tijela u hangaru.

„Zažmiri. Ma daj, Zombi. Kako je tvoj način funkcionirao? Dobro. Zapamti, ne

radi se o tebi i meti. Nije važno što je između vas, nego što vas povezuje.

Zamisli lava i gazelu. Što ih povezuje?“

„Mmm, glad?“

„To se odnosi na lava. Pitam te što im je zajedničko?“

Ovo je teško. Možda prihvaćanje njezine ponude nije bila dobra ideja. Ne

samo da sam je uvjerio kako sam loš vojnik – sad imam šanse ispasti i budala.

„Strah“, šapne mi u uho kao da mi otkriva neku tajnu. „Gazela se boji da će

je pojesti. Lav se boji da će umrijeti od gladi. Strah je taj lanac koji ih

povezuje.“

Lanac. Imam jedan u džepu, a na njemu je srebrni medaljon. Noć kad mi je

sestra umrla bila je prije tisuću godina – ta je noć bila sinoć. Gotovo je – nikad

nije gotovo. Između te noći i današnjeg dana nema linije; to je krug. Moji se

prsti stegnu oko njenih.

„Ne znam što je tvoj lanac“, nastavlja ona – njen topli dah na mom uhu.

„Za svakoga je drugačije. Oni znaju. Wonderland im je rekao. Zbog toga su ti

stavili pušku u ruke i zbog toga si povezan s metom.“ Zatim, kao da mi je

pročitala misli: „Nije to crta, Zombi. To je krug.“

Otvorim oči. Sunce na zalasku stvara oko nje aureolu zlatne svjetlosti.

„Udaljenost ne postoji.“

Ona kimne i požuri me da ustanem. „Skoro će noć.“

Podignem pušku i uglavim kundak na rame. Ne znaš gdje će meta iskočiti –

znaš samo da će se pojaviti. Ringer daje signal Oompi i visoka suha trava

zašuška s moje desne strane jednu milisekundu prije nego što će se meta

uspraviti, no to je više nego dovoljno vremena; to je cijela vječnost.

Udaljenost ne postoji. Nema ničega između mene i ne-mene.

Glava mete razletjela se uz zadovoljno krc! Oompa vikne i podigne šake u

zrak. Ja se zanesem i zgrabim Ringer oko struka, podignem je sa zemlje i

zavrtim oko sebe. Još samo jedna opasna sekunda i poljubit ću je. Kad sam je

spustio, udaljila se par koraka i pažljivo zataknula kosu iza uha.

„To nije bilo u redu“, kažem ja. Ne zna se kome je više neugodno. Oboje

hvatamo dah, možda ne zbog istog razloga.

„Ponovi to“, reče ona.

„Gađanje ili okret?“

Usta joj se trzaju. Ah, tako sam blizu.

„Ono što ima neko značenje.“

51

ZAVRŠETAK TEMELJNE OBUKE.

Nove uniforme čekale su nas kad smo se vratili s doručka, ispeglane,

uštirkane i uredno složene na našim krevetima, kao i posebno dodatno

iznenađenje: trake za glavu s ugrađenom najnovijom tehnologijom otkrivanja

izvanzemaljaca – prozirnom pločicom veličine četvrt dolara koju navučeš preko

lijevog oka. Ljudi koji imaju uljeza svijetlit će kad ih gledaš kroz okular, barem

nam tako kažu. Kad sam kasnije tog dana pitao tehničara kako to funkcionira,

odgovor je bio jednostavan: mali zeleni svijetle zeleno. Kad sam ga uljudno

zamolio za kratku demonstraciju, samo se nasmijao. „Imat ćeš ti svoju

demonstraciju na bojištu, vojniče.“

Prvi put nakon dolaska u logor Haven – i vjerojatno posljednji put u životu

– ponovno smo djeca. Dovikujemo si, skačemo s kreveta na krevet i dajemo si

pet. Ringer je jedina koja se povukla u zahod da se presvuče. Mi ostali skidamo

se ondje gdje smo se zatekli i bacamo mrske plave kombinezone na hrpu nasred

poda. Teacup ima sjajnu ideju da ih zapalimo, a to bi i učinila da joj Dumbo u

zadnji čas nije istrgnuo zapaljenu šibicu iz ruke.

Nugget jedini bez uniforme sjedi na svom krevetu u bijelom kombinezonu,

maše nogama, ruke je prekrižio na prsima, a donju usnu izbacio do dvorišta.

Nije da nisam primijetio, jasno mi je. Kad sam se obukao, sjednem pokraj njega

i lupim ga po nozi.

„Doći ćeš i ti na red, vojniče. Drži se.“

„Dvije godine, Zombi.“

„Pa? Zamisli koji ćeš frajer biti za dvije godine. Sve ćeš nas posramit.“

Nuggeta će prebaciti u drugu obučnu jedinicu kad se mi preraspodijelimo.

Obećao sam mu da ćemo dijeliti spavaonicu kad god budem u bazi iako nemam

pojma kad ću se vratiti – ako se uopće vratim. Naš zadatak i dalje je tajna, a zna

ga samo središnje zapovjedništvo. Nisam siguran zna li Reznik kamo idemo. I

ne zanima me, samo da Reznik ostane ovdje.

„Ma hajde, vojniče. Trebaš biti sretan zbog mene“, zezam ga.

„Nećeš se vratiti.“ Rekao je to s toliko ljutitog uvjerenja da nisam znao što

da kažem. „Neću te više vidjeti.“

„Naravno da ćeš me vidjeti, Nuggete. Obećavam.“

Udario me svom snagom. Još jedanput i još jedanput, odmah iznad srca.

Zgrabih ga za zapešće, a on navali na mene drugom rukom. Uhvatim i tu ruku i

naredim mu da ustane.

„Nemoj mi obećavati, nemoj obećavati, nemoj obećavati! Nemoj nikad

ništa obećavati, nikad, nikad!“ Njegovo maleno lice skvrčilo se od gnjeva.

„Hej, Nuggete, hej.“ Prekrižim mu ruke na prsima i sagnem se da ga

pogledam u oči. „Neke stvari ne moraš obećavati. Jednostavno ih napraviš.“

Posegnem u džep i izvučem Sissyn medaljon. Otvorim kopču. Nisam to

napravio otkad sam je popravio u šatorskom naselju. Krug je otvoren. Stavim

mu ga oko vrata i zakvačim krajeve. Krug je zatvoren.

„Bez obzira na to što se dogodilo tamo vani, vratit ću se po tebe“, obećam

mu.

Preko njegova ramena vidim Ringer koja izlazi iz kupaonice i zatiče kosu

pod novu kapu. Stanem mirno i salutiram.

„Vojnik Zombi javlja se na dužnost, desetaru!“

„Moj jedan dan slave“, kaže ona uzvraćajući pozdrav. „Svi znaju tko će

postati narednik.“

Skromno slegnem ramenima. „Ne slušam glasine.“

„Dao si obećanje za koje znaš da ga ne možeš održati“, reče ona

hladnokrvno, kao što uglavnom uvijek govori. Nažalost, ovo je rekla pred

Nuggetom. „Ne bi li možda bilo bolje da igraš šah, Zombi? Dobro bi ti išlo.“

Nasmijem se jer je smijeh u tom trenutku izgledao kao najneopasnija stvar

koju mogu napraviti.

Vrata se širom otvore i Dumbo vikne: „Dobro jutro, gospodine naredniče!“

Jurnemo do krajeva kreveta i stojimo mirno dok Reznik prolazi ispred vrste

obavljajući posljednju inspekciju. Prilično je tih za Reznika. Ne naziva nas

bijednicima i protuhama, no picajzla je kao i inače. Flintstone nije dobro ugurao

košulju u hlače na jednoj strani. Oompa ima nakrivljenu kapu. Miče nekakav

končić, koji samo on vidi, s Teacupina ovratnika. Dugo se zadržava kod nje,

zapiljivši joj se u lice, a njegova je ozbiljnost gotovo smiješna.

„Dakle, vojniče. Jesi li spreman poginuti?“

„Jesam, gospodine naredniče!“ zaurla Teacup svojim najjačim ratničkim

glasom.

Reznik se okrene ostalima. „A vi? Jeste li vi spremni?“

Glasovi nam zagrme kao jedan: „Jesmo, gospodine naredniče!“

Prije nego što će otići, Reznik mi naredi da istupim. „Dođi sa mnom,

vojniče.“ Posljednji pozdrav vojnicima, a zatim: „Vidimo se na zabavi, djeco“.

Na izlasku mi dobaci pogled pun razumijevanja, kao da kaže rekao sam ti.

Hodam dva koraka iza narednika dok maršira preko dvorišta. Regruti u

plavom dovršavaju govornički podij, vješaju zastavice, postavljaju stolice za

visoke činove, odmotavaju crveni tepih. Na drugoj strani logora obješen je

golemi transparent: MI SMO LJUDSKA VRSTA, a na suprotnoj strani: MI

SMO JEDNO.

Ulazimo u bezličnu prizemnicu na zapadnoj strani logora i prolazimo kroz

sigurnosna vrata s natpisom SAMO ZA ZAPOSLENE, zatim kroz detektor za

metal koji čuvaju teško naoružani vojnici nepomičnih lica. Ulazimo u lift, koji

nas vozi četiri kata pod zemlju. Reznik šuti, čak me i ne gleda. Mislim da znam

kamo idemo, ali nemam pojma zašto. Nervozno čupkam svoju novu uniformu.

Idemo niz dugačak hodnik okupan neonskim svjetlom. Prolazimo kroz još

jednu kontrolu. Još nekoliko teško naoružanih vojnika nepomičnih lica. Reznik

se zaustavi pred vratima na kojima ništa ne piše i provuče karticu kroz bravu.

Ulazimo u malenu prostoriju. Na vratima nas pozdravlja netko u uniformi

poručnika pa ga slijedimo niz još jedan hodnik do velikog ureda. Za stolom sjedi

čovjek i prebire po svežnju ispisanih listova.

Vosch.

Daje znak Rezniku i poručniku da odstupe i ostajemo sami.

„Voljno, vojniče.“

Raširim noge i stavim ruke na leđa, desnom rukom pridržavajući lijevo

zapešće. Stojim ispred velikog stola, pogled pred sebe, prsa van. On je vrhovni

zapovjednik. Ja sam vojak, običan regrut, još nisam ni postao pravi vojnik. Srce

mi lupa tako da bi mi mogli popucati gumbi na novoj novcatoj košulji.

„Pa, Bene, kako si?“

Toplo mi se osmjehuje. Uopće nemam ideju kako da mu odgovorim na

pitanje. Osim toga, zbunilo me to što me oslovio s Ben. Čudno mi to zvuči

nakon što sam mjesecima bio Zombi.

On čeka odgovor pa zbog nekog glupog razloga bubnem prvo što mi padne

na pamet. „Vojak je spreman dati život, gospodine pukovniče!“

On kimne, i dalje se osmjehujući, a zatim ustane, obiđe stol i reče:

„Budimo otvoreni, kao dva vojnika. Naposljetku, sad to i jesi, naredniče Parish.“

I tada ih ugledam: epolete narednika u njegovoj ruci. Dakle, Ringer je bila

u pravu. Dok mi ih je pričvršćivao na ovratnik, ponovno stanem u stav mirno.

Pljesne me po ramenu, probadajući me svojim plavim očima.

Teško ga je gledati u oči. Kad te gleda, osjećaš se golim, potpuno

razgolićenim.

„Izgubio si jednog čovjeka“, kaže mi.

„Da, gospodine pukovniče.“

„Strašno je to.“

„Da, gospodine pukovniče.“

Nasloni se na stol i prekriži ruke. „Imao je izvrstan profil. Ne kao ti, ali...

Poanta je priče da svi imamo kritične trenutke. Svi smo ljudi, je li tako?“

„Da, gospodine pukovniče.“

Osmjehuje se. Zašto? U podzemnom je bunkeru prohladno, ali ja se

počinjem znojiti.

„Smiješ pitati“, reče dajući mi rukom znak odobrenja.

„Gospodine?“

„To pitanje koje te muči, o kojemu razmišljaš otkad se Tank pojavio u

hangaru za pripremu i uništenje.“

„Od čega je umro?“

„Predozirao se, kao što si vjerojatno sumnjao; dan nakon što smo ga

prestali nadzirati radi mogućeg pokušaja samoubojstva.“ Rukom pokaže na

stolicu pokraj mene. „Sjedni, Bene. Želim s tobom o nečemu razgovarati.“

Potonem u stolicu, sjedim na rubu, uspravnih leđa i uzdignute glave. Ako je

moguće biti u stavu mirno dok sjediš, ja to radim.

„Svi imamo svoje kritične trenutke“, kaže strijeljajući me plavim očima.

„Reći ću ti koji je bio moj. Dva tjedna nakon četvrtog vala skupljali smo

preživjele iz jednog izbjegličkog logora oko šest kilometara odavde, tj. ne sve

preživjele, samo djecu. Iako tada još nismo znali za uljeze, bili smo prilično

sigurni da ono što se događalo nije obuhvaćalo djecu. Budući da nismo mogli

znati tko je neprijatelj, a tko nije, zapovjedništvo je odlučilo ukloniti sve starije

od petnaest godina.“

Lice mu se namrgodi. Odvrati pogled. Naslonjen je na stol, stišćući rub

tako jako da su mu zglavci pobijelili.

„Ustvari, ja sam odlučio.“ Duboko udahne. „Ubili smo ih, Bene. Nakon što

smo ukrcali djecu, ubili smo sve do posljednjeg, a kad smo to obavili, spalili

smo logor, zbrisali ga s lica zemlje.“

Ponovno me pogleda. Ne mogu vjerovati, vidim mu suze u očima. „To je

bila moja kritična točka. Nakon toga shvatio sam, na svoj užas, da upadam u

njihovu zamku. Bio sam neprijateljevo oruđe. Za svakog čovjeka s uljezom

umrlo je troje nedužnih ljudi. Moram s time živjeti – jer moram živjeti.

Razumiješ li što ti govorim?“

Kimnem. On se tužno osmjehne. „Naravno da razumiješ. Obojica smo

uprljali ruke krvlju nedužnih, zar ne?“

Odgurne se od stola i glas mu je opet normalan. Nema više suza.

„Naredniče Parish, danas će najbolje četiri desetine našeg bataljuna završiti

obuku. Kao zapovjednik najbolje desetine možete birati gdje ćete biti

raspoređeni. Dvije će desetine biti raspoređene kao patrole za obranu ove baze.

Druge će dvije biti poslane na neprijateljski teritorij.“

Trebalo mi je nekoliko minuta da to shvatim. Daje mi vremena. Uzima

jedan od ispisanih papira i drži ga ispred mene. Ima puno brojeva i črčkica i

čudnih znakova koji mi apsolutno ništa ne znače.

„Ne očekujem da razumiješ što je ovo“, reče, „ali možda želiš pokušati

pogoditi?“

„To bi bilo samo puko nagađanje, gospodine pukovniče“, odgovorim ja.

„Ovo je analiza jednog nositelja uljeza dobivena programom Wonderland.“

Kimnem. Za kog vraga kimam? Kao da razumijem: ma naravno,

zapovjedniče, analiza! Samo nastavite.

„Obrađivali smo ih programom Wonderland, ali nismo uspijevali razdvojiti

matricu uljeza od matrice nositelja – klona ili što već je – dosad.“ Podigne ispis.

„Ovako, naredniče Parish, izgleda um izvanzemaljca.“

Ja opet kimam, ali ovaj put zato što počinjem shvaćati. „Znate što oni

misle.“

„Tako je!“ Blista od zadovoljstva zbog svog nadarenog učenika. „Ključ

pobjede u ovom ratu nije taktika ni strategija, pa ni razlika u tehnologiji. Pravi je

ključ pobjede u ovom ratu, kao i u bilo kojem ratu, znati kako neprijatelj

razmišlja. To sada znamo.“

Čekam da mi pažljivo objasni. Kako neprijatelj razmišlja?

„Velik je dio naših pretpostavki točan: već nas neko vrijeme promatraju.

Uljeze su usadili u ključne pojedince diljem svijeta, spavače, ako hoćete, koji su

čekali znak za pokretanje koordiniranog napada nakon što se broj ljudi dovoljno

smanji. Znamo kako se taj napad odvijao ovdje u logoru Haven, a sumnjamo da

su ostali vojni objekti tako dobro prošli.“

Tresne se papirom po bedru. Mora da sam se trgnuo jer mi je uputio

umirujući smiješak.

„Trećina preživjelog čovječanstva, podmetnuti ovdje da bi dokrajčili one

koji su preživjeli prva tri vala: vas, mene, pripadnike vašeg tima, sve nas. Ako se

bojite, kao što se bojao siroti Tank, da dolazi peti val, ne morate. Petog vala

neće biti. Oni ne namjeravaju napustiti svoj brod prije nego što iskorijene

ljudsku vrstu.“

„Zato nas nisu...?“

„Ponovno napali? Da, mislimo da je to razlog. Čini se da najviše žele

očuvati planet za naseljavanje. Sad vodimo rat do iscrpljenosti. Imamo

ograničene resurse; neće trajati vječno. Znamo to. Oni to znaju. Bez pristupa

zalihama i bez mogućnosti da okupi neke značajnije borbene snage ovaj logor –

i svi ostali poput njega koji još postoje – na kraju će usahnuti i nestati, kao vitica

odsječena od korijena.“

Čudno. I dalje se osmjehuje, kao da mu se nešto u vezi s tim

apokaliptičnim scenarijem sviđa.

„I što ćemo učiniti?“ pitam ja.

„Jedino što možemo, naredniče: prebaciti bitku na njihov teren.“

Kako on to kaže: bez kolebanja, bez straha, bez beznađa! Prebaciti bitku na

njihov teren – zbog toga je zapovjednik. Stoji iznad mene, nasmiješen, pun

samopouzdanja, isklesanih crta lica koje me podsjećaju na kip nekog drevnog,

plemenitog, mudrog, snažnog lika. On je stijena na kojoj se lome izvanzemaljski

valovi, on je nesalomljiv. Mi smo ljudska vrsta, pisalo je na transparentu.

Pogrešno. Mi smo njen blijedi odraz, jadne sjenke, daleki odjek. On je ljudska

vrsta, njeno živo, nepobijeđeno, nepobjedivo srce. Da mi je u tom trenutku

zapovjednik Vosch rekao da si prosviram mozak zbog viših ciljeva, učinio bih

to, bez dvoumljenja.

„To nas vraća na vaš zadatak“, kaže on tiho. „Naši izviđački letovi otkrili

su oveće džepove nositelja uljeza koji se nalaze u Daytonu i okolici. Ubacit

ćemo jednu desetinu, koja će sljedeća četiri sata biti ondje sama. Izgledi za

preživljavanje otprilike su jedan naprama četiri.“

Pročistim grlo. „Dvije desetine ostaju ovdje.“

On potvrdi. Plavi pogled koji probada – do kostiju. „Odluka je vaša.“

Onaj isti tajnoviti smiješak. Zna što ću odgovoriti. Znao je prije nego što

sam ušao. Možda je to doznao iz mog profila koji je sastavio program

Wonderland, iako mislim da nije. On me poznaje.

Ustao sam iz stolice i stao mirno.

I rekao mu ono što je već znao.

52

U 9:00 cijeli bataljun dolazi na smotru u dvorištu, što izgleda kao more plavih

kombinezona na čelu s četirima najboljim desetinama u novim šuškavim

uniformama. Više od tisuću regruta stoji u savršenoj formaciji gledajući prema

istoku, mjestu novih početaka i govorničkom podiju podignutom dan ranije.

Zastave pucketaju na ledenom povjetarcu, ali mi ne osjećamo hladnoću. Nas

grije unutrašnji plamen topliji od onoga koji je Tanka pretvorio u pepeo. Visoki

oficir iz središnjeg zapovjedništva ide u smotru prve vrste – pobjedničke –

rukuje se s nama i čestita nam na dobro obavljenu poslu. Zatim slijedi osobna

zahvala instruktora obuke. Sanjao sam o tome što ću reći Rezniku kad mi pruži

ruku. Hvala što si mi život pretvorio u pakao... a sad umri. Samo umri, pasji

skote... Ili ono meni najdraže, kratko, slatko i prikladno: jebi se. No kad je

salutirao i pružio mi ruku, skroz sam se zbunio. Htio sam ga istodobno

nokautirati i zagrliti.

„Čestitam, Bene“, reče on, što je potpuno poremetilo moju namjeru. Nisam

imao pojma da uopće zna kako se zovem. On mi namigne i krene dalje.

Nekoliko oficira koje nikad nisam vidio održali su kratke govore. Zatim su

najavili vrhovnog zapovjednika i svi su poludjeli, mašući kapama i dižući šake u

zrak. Naše klicanje odzvanjalo je od zgrada koje okružuju dvorište zbog čega su

povici zvučali dvostruko glasnije, a naš broj činio se dvostruko većim.

Zapovjednik Vosch podigao je ruku do čela vrlo polako i odmjereno i kao da je

pritisnuo sklopku: buka je stala, a mi podigli ruke da ga pozdravimo. Svuda oko

sebe čujem potiho šmrcanje. Ovo je previše. Poslije onoga što nas je ovdje

dovelo i kroz što smo prošli, poslije krvi, smrti i vatre, poslije suočavanja s

ružnim zrcalom prošlosti u Wonderlandu i još ružnijom istinom o budućnosti u

prostoriji za eliminaciju, poslije mjeseci brutalne obuke koja je neke od nas

otjerala u smrt, napokon smo stigli. Preživjeli smo smrt djetinjstva. Sad smo

vojnici, možda i posljednji vojnici koji će se ikada boriti, posljednja i jedina

nada ove Zemlje, složni kao jedan u osvetničkom duhu.

Nisam čuo ni riječi od Voscheva govora. Promatrao sam sunce koje izlazi

iza njegovih leđa, uhvaćeno između dvaju dimnjaka elektrane, i njegov odsjaj na

matičnom brodu u orbiti, jedinom nedostatku na inače savršenom nebu. Tako je

malen, tako tričav. Imam osjećaj da bih mogao dignuti ruku i skinuti ga s neba,

baciti ga na zemlju i petom smrviti u prašinu. Plamen u mojim grudima raste do

usijanja i širi se cijelim tijelom. Topi mi kosti, prži kožu; ja sam sunce što se

pretvara u supernovu.

Nisam bio u pravu kad sam mislio da je Ben Parish umro napustivši odjel

za rehabilitaciju. Tijekom cijele temeljne obuke nosio sam u sebi njegovo

smrdljivo truplo. Ono što je od njega preostalo sagorijeva sada, dok promatram

samotan lik koji je zapalio tu vatru. Čovjek koji mi je pokazao pravo bojište,

koji me ispraznio da bih se mogao ponovno napuniti, koji me ubio da bih mogao

ponovno živjeti. I kunem se da vidim kako i on mene promatra onim ledeno

plavim očima koje prodiru do dna duše i znam, točno znam što misli.

Mi smo jedno, ti i ja: braća u mržnji, braća u lukavstvu, braća u

osvetničkom duhu.

VII.

SRCE ZA UBIJANJE

53

TI SI SPASILA MENE.

Ležala sam te noći u njegovu naručju zapamtivši te riječi i govorila samoj

sebi: glupačo, glupačo, glupačo. Ne smiješ to raditi. Ne smiješ, ne smiješ, ne

smiješ.

Prvo pravilo glasi: ne vjeruj nikome. To vodi do drugog pravila: jedini

način da što dulje preživiš je da što dulje ostaneš sama.

Sad sam prekršila oba.

Eh, tako su pametni. Što je preživljavanje teže, više se želiš udružiti, a što

se više želiš udružiti, preživljavanje postaje teže.

Činjenica je da sam imala priliku i nisam baš zablistala dok sam bila sama.

Ustvari, zabrljala sam. Da me Evan nije pronašao, bila bih mrtva.

Njegovo je tijelo stisnuto uz moja leđa, rukom me zaštitnički drži oko

struka, njegov dah ugodno me golica po vratu. U sobi je jako hladno. Voljela bih

se zavući pod pokrivače, ali ne želim se pomaknuti. Ne želim da se on pomakne.

Prijeđem mu prstima po goloj podlaktici, prisjećajući se topline njegovih usana i

svilenkaste kose pod mojim prstima. Dečko koji nikad ne spava sada spava.

Odmara se na obali Kasiopeje, na otoku usred mora krvi. Ti imaš svoje

obećanje, ja imam tebe.

Ne mogu mu vjerovati – moram mu vjerovati.

Ne mogu ostati s njim – ne mogu ga ostaviti.

U sreću više ne možeš vjerovati. To su me Drugi naučili.

No možeš li vjerovati ljubavi?

Ne kažem da ga volim. Ne znam m kako ljubav izgleda. Znam kako sam se

osjećala zbog Bena Parisha, što se riječima ne može opisati, barem ja to ne

mogu.

Evan se promeškolji. „Kasno je“, promrmlja. „Trebala bi se naspavati.“

Kako je znao da sam budna? „A ti?“

On se skotrlja s kreveta i otaba prema vratima. Sjednem, srce mi udara kao

ludo, nisam sigurna zašto. „Kamo ideš?“

„Idem malo pogledati uokolo. Neću dugo.“

Kad je otišao, svučem se i navučem na sebe jednu od njegovih kariranih

košulja. Val je voljela čipkaste pidžame. Nije to moj stil.

Vratim se u krevet i navučem pokrivače do brade. Kvragu, kako je hladno.

Osluškujem tišinu, tišinu kuće bez Evana. Izvana dopiru zvukovi neobuzdane

prirode: lavež divljih pasa iz daljine, zavijanje vuka, hukanje sova. Zima je,

doba kad priroda šapuće. Uživam u simfoniji divljine kad stigne proljeće.

Čekam da se vrati. Prošlo je sat vremena, zatim dva.

Začujem izdajničko škripanje i zadržim dah. Obično ga čujem kad se noću

vraća – lupanje kuhinjskih vrata, njegove teške čizme po stepenicama. Sad ne

čujem ništa drugo osim škripanja s druge strane vrata.

Ispružim ruku i s noćnog ormarića uzmem luger. Uvijek ga držim u blizini.

Najprije pomislim: mrtav je. S druge strane vrata nije Evan nego

Ušutkivač.

Iskradem se iz kreveta i na prstima odem do vrata. Prislonim uho na drvo.

Zažmirim radi koncentracije. Pištolj držim pravilno, dvjema rukama, kao što mi

je pokazao. U mislima ponavljam sve korake, kao što me naučio.

Lijeva ruka na kvaku. Okreni, povuci, udalji se dva koraka, podigni pištolj.

Okreni, povuci, udalji se dva koraka, podigni pištolj...

Škriiiiiiiiip.

Dobro, to je to.

Širom otvorim vrata, udaljim se samo jedan korak – toliko o ponavljanju –

i podignem pištolj. Evan odskoči i zvizne u zid, nagonski podigavši ruke kad mu

je nišan bljesnuo pred licem.

„Hej!“ vikne. Razrogačio je oči, dignuo ruke, kao da ga je zaskočio

razbojnik.

„Što, dovraga, radiš?“ tresem se od bijesa.

„Vratio sam se da... da provjerim kako si. Molim te, spusti pištolj.“

„Znaš da nisam morala otvoriti vrata“, zarežim na njega i spustim pištolj.

„Mogla sam pucati kroz vrata.“

„Sljedeći put svakako kucam.“ Osmjehne mi se svojim poznatim

nakrivljenim osmijehom.

„Hajmo dogovoriti šifru u slučaju da mi se želiš prišuljati. Jedanput

pokucaj ako želiš ući. Dvaput pokucaj ako si me samo došao špijunirati dok

spavam.“ Očima prelazi s mog lica na košulju (koja je njegova), pa na moje gole

noge, gdje mu se pogled zadržava trenutak predugo prije nego što se vrati na

moje lice. Pogled mu je topao. Moje su noge hladne.

Zatim pokuca jedanput na dovratnik, ali unutra ga puštam zbog osmijeha.

Sjedimo na krevetu. Pokušavam ne misliti na to da na sebi imam njegovu

košulju i da ta košulja ima njegov miris, i da on sjedi korak od mene, i da isto

ima svoj miris, i da u želucu imam neki kamen nalik na tinjajući komad ugljena.

Htjela bih da me opet dodirne. Htjela bih osjetiti njegove ruke, meke poput

oblaka, ali bojim se da će se svih sedam trilijuna atoma od kojih se sastoji moje

tijelo razletjeti i raspršiti po cijelom svemiru ako me dodirne.

„Je li on živ?“ prošapće. Opet onaj tužan, očajan pogled. Što se tamo vani

dogodilo? Zašto razmišlja o Samsu?

Slegnem ramenima. Kako da znam?

„Znao sam kad je Lauren bila. Mislim, znao sam kad nije.“ Čupka

pokrivač, prelazi prstima po šavovima, prati rubove uzorka kao da slijedi put na

karti s blagom. „Osjetio sam to. Tada smo ostali samo Val i ja. Val je bila

prilično bolesna i znao sam da nema više mnogo vremena. Znao sam točno

koliko joj je ostalo, gotovo u sat: prošao sam to šest puta.“

Prošla je minuta prije nego što je nastavio. Nešto ga je stvarno uplašilo. Oči

mu ne miruju. Pogledom luta sobom kao da traži nešto što će mu odvući

pozornost – ili možda suprotno, nešto što će ga zadržati u ovom trenutku; ovom

trenutku sa mnom, ne u onom koji ne može izbaciti iz glave.

„Jednog dana bio sam vani“, kaže on, „i vješao neko plahte da se suše kad

me obuzeo neki čudan osjećaj, kao da me nešto udarilo u prsa. Mislim, onako,

potpuno fizički osjet, ne psihički, nikakav mi glasić u glavi nije rekao da... da je

Lauren umrla. Osjećao sam se kao da me netko snažno udario. I znao sam.

Ispustio sam plahtu i odvukao se do njene kuće...“

Odmahne glavom. Dodirnem mu koljeno, a zatim brzo povučem ruku.

Nakon prvog dodira dodirivanje postaje prejednostavno.

„Kako je to učinila?“ pitam. Ne želim da govori o nečemu o čemu nije

spreman govoriti. Dosada je bio poput sante leda kojoj su dvije trećine pod

vodom – slušao je više nego što je govorio i pitao više nego što je odgovarao.

„Objesila se“, reče. „Ja sam je skinuo.“ Skrene pogled; fizički sa mnom, u

mislima s njom. „Zatim sam je zakopao.“

Ne znam što bih rekla pa šutim. Previše je ljudi koji nešto kažu kad zapravo

nemaju što reći.

„Mislim da to tako ide“, reče nakon nekog vremena, „kad nekog voliš.

Nešto mu se dogodi, a ti osjetiš oštru bol u srcu. Ne kao bol u srcu nego pravu

bol u srcu.“ Slegne ramenima i potiho se nasmije. „U svakom slučaju, tako sam

se osjećao.“

„I misliš da je Sammy živ zato što ja nisam imala takav osjećaj?“

„Znam.“ Slegne ramenima i nelagodno se nasmije. „Glupo je. Oprosti što

sam to spomenuo.“

„Stvarno si je volio.“

„Odrasli smo zajedno.“ Od tog sjećanja pojavi mu se sjaj u očima. „Ili je

ona bila ovdje ili sam ja bio kod nje. Potom smo malo odrasli pa je ona stalno

bila ovdje ili sam ja stalno bio kod nje, kad sam se mogao izvući. Morao sam

pomagati ocu na farmi.“

„Tamo si išao večeras, zar ne? Do Laurenine kuće.“

Na obraz mu kapne suza. Ja je obrišem palcem kao što je on brisao moje

suze one noći kad sam ga pitala vjeruje li u Boga. Odjednom se nagne prema

meni i poljubi me, samo tako. „Evane, zašto si me poljubio?“ Najprije govori o

Lauren, a zatim me poljubi. Čudno mi je to.

„Ne znam.“ Sagne glavu. Imamo zagonetnog Evana, šutljivog Evana,

strastvenog Evana, a sad i sramežljivog dječaka Evana. „Bolje bi ti bilo da

sljedeći put imaš dobar razlog“, zezam ga.

„Dobro.“ Ponovno me poljubi.

„Razlog?“ blago upitam.

„Hm. Jako si zgodna?“

„To je dobar razlog. Ne znam je li istina, ali je dobar.“

Obuhvati mi lice rukama i nagne se za treći poljubac, koji traje, zagrije mi

onaj kamen u trbuhu, a dlačice na potiljku podignu mi se i zaplešu od sreće.

„Istina je“, prošapće on dok nam se usne dodiruju.

Zaspali smo jednako zagrljeni kao i prije nekoliko sati, dok me on čvrsto

držao dlanom ispod vrata. Probudila sam se u gluho doba noći osjećajući se na

trenutak kao da sam opet u šumi, u vreći za spavanje, samo ja, moj medvjedić i

moja M16 – i neki stranac koji stišće svoje tijelo uz mene.

Ne, Cassie, u redu je. To je Evan, onaj koji te spasio, koji je brinuo o tebi

dok nisi ozdravila i koji je spreman riskirati svoj život da bi ti održala neko

smiješno obećanje. Evan, osoba koja primjećuje i koja je primijetila tebe. Evan,

običan dječak s farme s toplim, nježnim, mekim rukama.

Srce mi zastane. Koji to dečko s farme ima mekane ruke?

Odmaknem mu ruku sa svojih prsa. On se promeškolji i uzdahne mi pokraj

vrata. Sada dlačice koje su njegove usnice poškakljale plešu drugačiji ples.

Lagano mu prijeđem vrhovima prstiju preko dlana – mekano kao dječja guza.

Dobro, bez panike. Već nekoliko mjeseci nije radio na farmi, a znaš kako

su mu uredni nokti... ali može li nekoliko mjeseci lova u šumi izliječiti

višegodišnje žuljeve?

Lov u šumi...

Malo sagnem glavu i pomirišem mu prste. Vjerojatno se radi o mojoj

prebujnoj mašti, ali osjećam li to jedak, metalan miris baruta? Kad je pucao?

Večeras nije išao u lov, samo do Laurenina groba.

U osvit zore ležim potpuno budna u njegovu zagrljaju i na leđima osjećam

kako mu kuca srce, dok moje otkucava na njegovoj ruci.

Nisi baš neki lovac. Rijetko kad nešto doneseš.

Zapravo sam jako dobar.

Samo nemaš srca nešto ubiti?

Imam srca napraviti ono što moram.

Za što to imaš srca, Evane Walkeru?

54

SLJEDEĆI JE DAN agonija.

Znam da se ne mogu s njim suočiti, preopasno je. Što ako je ono najgore

točno: da ne postoji dečko s farme Evan Walker nego samo Evan Walker –

izdajica ljudskog roda, ili ono nezamislivo (riječ koja ukratko opisuje ovaj napad

izvanzemaljaca): Evan Walker – Ušutkivač? Kažem samoj sebi da je ta zadnja

mogućnost apsurdna. Ušutkivač me ne bi njegovao dok ne ozdravim, a još bi mi

manje davao nadimke i privijao se uza me u mraku. Ušutkivač bi me samo –

ušutkao.

Jednom kad napravim taj neopozivi korak suočavanja, stvar je gotova. Ako

nije onaj za kojeg se izdaje, neće imati izbora. Koji god bio razlog zbog kojega

me drži na životu, mislim da ne bih još dugo živjela kad bi mislio da znam

istinu.

Ne žuri se. Napravi plan. Ne jurišaj kao što inače radiš, Sullivan. Jednom u

životu moraš biti metodična iako to nije tvoj stil.

Zato se pravim da je sve u redu, no za doručkom navedem razgovor na to

kako je živio prije Dolaska. Što je radio na farmi? Sve što zamisliš, kaže on.

Vozio traktor, slagao sijeno u bale, hranio životinje, popravljao strojeve,

postavljao bodljikavu žicu. Pogled mi je na njegovim rukama dok u mislima

tražim opravdanja za njega. Uvijek je nosio rukavice, najbolje je čega se mogu

dosjetiti, ali ne znam kako postaviti pitanje koje će zvučati prirodno. Pa, Evane,

ruke su ti tako meke za nekoga tko je odrastao na farmi. Sigurno si cijelo

vrijeme nosio rukavice i mazao ruke kremom žešće nego drugi dečki, ha?

Ne želi razgovarati o prošlosti; budućnost je ono što ga brine. Želi detalje o

mom pohodu, kao da moramo ucrtati svaki korak od kuće do Wright-Pattersona,

predvidjeti svaku slučajnost. Što ako odlučimo ne čekati do proljeća i ulovi nas

nevrijeme? Što ako baza bude napuštena? Kako ćemo tada ući Sammyju u trag?

Kada ćemo reći da nam je dosta i odustati?

„Ja neću nikada odustati“, kažem mu.

Čekam da padne mrak. Čekanje mi nikad nije išlo pa je primijetio moj

nemir.

„Hoćeš li biti dobro?“ Stoji pokraj kuhinjskih vrata, puška mu visi s

ramena. Nježno mi obuhvaća lice onim mekim rukama, a ja podižem pogled

prema tim štenećim očima – hrabra Cassie, naivna Cassie, vodencvijet Cassie.

Naravno, bit ću dobro. Samo ti idi i ulovi par ljudi, a ja ću napraviti kokice.

Zaključala sam vrata kad je otišao. Gledala sam ga kako okretno silazi sa

stražnje verande i korača prema drveću u smjeru zapada, prema autocesti gdje

se, kao što znamo, rado okuplja divljač kao što su jeleni i zečevi i Homo sapiens.

Projurila sam kroz sve sobe. Četiri sam tjedna bila unutra zatvorena kao da

sam u kućnom pritvoru; očekivali biste da ću malo prekopati.

Što sam pronašla? Ništa. I puno toga.

Obiteljske fotoalbume. Beba Evan u bolnici s prugastim šeširićem za

novorođenčad. Mali Evan gura plastičnu kosilicu za travu. Petogodišnji Evan

sjedi na poniju. Desetogodišnji Evan na traktoru. Dvanaestogodišnji Evan u

bejzbolskom dresu...

I ostatak obitelji zajedno s Val – odmah je prepoznajem, a pogled na lice

djevojke koja je umrla na njegovim rukama i čiju odjeću sad nosim ja opet me

podsjeti na cijelo ovo sranje i odjednom se osjećam kao najveći bijednik na

Zemlji. Kad sam vidjela njegovu obitelj oko božićnog drvca, oko rođendanskih

torti, na izletu u planinama, progutala sam knedlu: nema više božićnih ukrasa ni

rođendanskih torti ni obiteljskih odmora, kao ni deset tisuća drugih stvari koje

smo uzimali zdravo za gotovo. Svaka je fotografija jedno pogrebno zvono,

štoperica koja odbrojava kraj normalnoga.

I ona je na nekim slikama – Lauren. Visoka, sportski građena. Ah, da, i

plava. Naravno, mora biti. Jako su zgodan par, a na više od pola slika ona ne

gleda u fotoaparat; gleda njega. Ne onako kako bih ja gledala Bena Parisha,

raspekmeženo; gleda ga prodorno, onim pogledom koji kaže: ovo ovdje? To je

moje.

Vratila sam albume na mjesto. Moja je paranoja nestala. Pa što ako ima

mekane ruke? To je lijepo. Naložim veliku vatru da zagrijem sobu i rastjeram

sjene koje se skupljaju oko mene. Pa što ako mu prsti mirišu na barut nakon

posjeta njenu grobu? Divljih životinja ima posvuda, a to nije bio trenutak da

kaže nešto kao: Da, bio sam na njenu grobu, a u povratku sam morao upucati

bijesnog zeca. Otkad te pronašao, brine o tebi, čuva te, pomaže ti.

No bez obzira na to koliko samu sebe uvjeravam, nisam se uspjela smiriti.

Nešto mi nedostaje, nešto važno. Prešetavam se ispred kamina i drhtim usprkos

žestokoj vatri, kao kad te nešto svrbi, a ne možeš se počešati. No zašto?

Predosjećam da neću pronaći ništa protiv njega, sve da i prekopam svaki

centimetar kuće.

No nisi sve pretražila, Cassie. Nisi pogledala na jedno mjesto na koje on ne

bi očekivao da gledaš.

Odšepesala sam do kuhinje. Nemam više mnogo vremena. Dohvatim

veliku jaknu s vješalice pokraj vrata i bateriju iz ormarića, zataknem luger za

pojas i iziđem van na jezivu hladnoću. Nebo bez oblaka, dvorište okupano

svjetlošću zvijezda. Dok se vučem prema staji, pokušavam ne misliti na matični

brod nekoliko stotina milja iznad sebe. Svjetlo ne palim prije nego što se nađem

unutra.

Miris starog gnoja i pljesnivog sijena. Zvuk štakora koji trče po trulim

daskama nad mojom glavom. Prijeđem svjetlošću baterije oko sebe, preko

praznih pregrada i zemljanog poda, do odjeljka za sijeno. Ne znam točno što

tražim, ali i dalje gledam. U svim hororima koji su ikad napravljeni staja je

glavno leglo svega što ne tražiš i što uvijek zažališ da si našao.

Ja sam pronašla ono što nisam tražila ispod hrpe otrcanih pokrivača

natrpanih uza stražnji zid, nešto dugačko i tamno što svjetluca u krugu svjetlosti.

Ne diram to. Otkrijem tu stvar razgrnuvši tri deke da bih došla do nje.

Moja M16.

Znam da je moja. Vidim svoje inicijale na kundaku: C. S, urezani jednog

popodneva dok sam se skrivala u malom šatoru u šumi. C. S. kao Carica

Stupidnosti.

Izgubila sam je na zelenom pojasu kad me iz šume napao Ušutkivač.

Ostavila sam je tamo u panici, zaključila da se ne mogu vratiti po nju. I evo je

ovdje, u staji Evana Walkera. Moja najbolja prijateljica našla je način da mi se

vrati.

Znaš li kako ćeš u ratu prepoznati neprijatelja, Cassie?

Udaljila sam se od nje. Udaljila sam se od poruke koju mi šalje. Otišla sam

skroz do vrata dok sam baterijom i dalje osvjetljavala njenu sjajnu crnu cijev.

Zatim sam se okrenula i zaletjela ravno u njegova prsa od kamena.

55

„CASSIE?“ REČE ON, primivši me za ruke da ne padnem natrag ravno na

dupe. „Što radiš ovdje?“ Zavirio je u staju preko mog ramena.

„Mislila sam da sam čula neku buku.“ Glupo! Sada bi mogao odlučiti

provjeriti o čemu se radi, ali to mi je prvo palo na pamet. Stvarno bih trebala

napraviti nešto u vezi s blebetanjem onoga čega se prvog sjetim – ako preživim

sljedećih pet minuta. Srce mi tako jako udara da mi zvoni u ušima.

„Mislila si da...? Cassie, ne bi trebala dolaziti ovdje noću.“

Kimnem i natjeram se pogledati ga u oči. Evan Walker osoba je koja

primjećuje. „Znam da je to glupo, ali dugo te nije bilo.“

„Lovio sam neke srne.“ Stoji preda mnom kao velika sjena u obliku Evana

Walkera, sjena s puškom velikog dometa na pozadini milijuna sunca.

Moš mislit. „Hajmo unutra. Smrznut ću se.“

On se ne miče. Zaviruje u staju.

„Provjerila sam“, kažem ja i trudim se da mi glas ne drhti. „Štakori.“

„Štakori?“

„Da. Štakori.“

„Čula si štakore? U staji? Iz kuće?“

„Ne. Kako bih odande čula štakore?“ Sad bi dobro došlo jedno očajničko

preokretanje očima, a ne nervozan smijeh koji je meni izletio. „Izišla sam na

trijem da udahnem friškog zraka.“

„I s trijema si čula štakore?“

„Bili su veliki.“ Zavodnički osmijeh! Nabacim nešto nalik na to pa

provučeni ruku ispod njegove i povučem ga prema kući – kao da pokušavaš

pomaknuti betonski blok. Ako uđe u staju i vidi otkrivenu pušku, gotovo je.

Zašto je, dovraga, nisam pokrila?

„Evane, nije ništa bilo. Malo sam se prepala, to je sve.“

„Dobro.“

Gurne vrata i zatvori ih pa se zaputimo prema kući, a on zaštitnički drži

ruku oko mojih ramena. Kad smo stigli do vrata, pustio je ruku da padne.

Sad, Cassie. Napravi korak udesno, izvuci luger, čvrsto ga primi objema

rukama, malo savini koljena, stisni, ali ne poteži. Sad.

Ušli smo u toplu kuhinju. Propustila sam priliku.

„Dakle, nisi ulovio srnetinu“, dodam ležerno.

„Nisam.“ Naslonio je pušku na zid i pokretom ramena skinuo kaput. Obrazi

su mu zažareni od hladnoće.

„Možda si pucao u nešto drugo“, kažem. „Možda sam to čula.“

On odmahne glavom. „Nisam ni u što pucao.“ Puše u dlanove. Slijedim ga

u veliku sobu, gdje se sagne nad kaminom i grije ruke. Ja stojim iza fotelje,

nekoliko koraka dalje.

Moja druga šansa da ga skinem. Pogoditi ga iz ove blizine ne bi bio izazov,

odnosno ne bi bio izazov kad bi mu glava nalikovala na praznu limenku

kukuruza, jedinu metu na koju sam navikla.

Izvučem pištolj iz pojasa.

To što sam u njegovoj staji pronašla svoju pušku nije mi ostavljalo mnogo

mogućnosti, kao što ih nisam imala ni ispod onog auta na autocesti: sakriti se ili

se suočiti. Ako ništa ne napravim, ako se pretvaram da je među nama sve u redu,

neću ništa postići. Ako ga ubijem s leđa, nešto ću postići – bit će mrtav – ali

nakon vojnika s raspelom najvažnije mi je postalo da više nikad ne ubijem

nedužna čovjeka. Bolje da sad pokažem ruku dok u njoj držim pištolj.

„Moram ti nešto reći“, kažem. Glas mi podrhtava. „Lagala sam ono o

štakorima.“

„Našla si pušku.“ To nije bilo pitanje.

Okrene se. Leđima je okrenut vatri, lice mu je u sjeni; ne vidim mu izraz

lica, ali ton mu je ležeran. „Našao sam je prije nekoliko dana pokraj autoceste –

sjetio sam se da si rekla kako ti je ispala dok si trčala – potom sam ugledao one

inicijale pa sam zaključio da je tvoja.“

Šutim cijelu minutu. Njegovo objašnjenje zvuči savršeno logično, samo što

nisam očekivala da će tako spremno o tome govoriti.

„Zašto mi nisi rekao?“ naposljetku upitam.

Slegne ramenima. „Namjeravao sam, valjda sam zaboravio. Što radiš s tim

pištoljem, Cassie?“

Ma ništa, htjela sam ti raznijeti glavu. Mislila sam da si možda Ušutkivač

ili možda izdajica svoje vrste ili tako nešto. Ha, ha!

Pratim njegov pogled do oružja u mojoj ruci i odjednom mi se plače.

„Moramo si međusobno vjerovati“, prošapćem, „zar ne?“

„Da“, kaže on približavajući mi se. „Moramo.“

„No kako... kako se natjerati da nekome vjeruješ?“ upitam. Sad je pokraj

mene. Ne pokušava mi uzeti pištolj. Pokušava pogledom doprijeti do mene, a ja

želim da me ulovi prije nego što se previše udaljim od Evana kojeg sam mislila

da poznajem, koji me spasio da se i sam ne bi izgubio. On mi je sad sve što

imam. On je izdanak na litici za koji se držim. Evane, pomozi mi. Ne daj da

padnem. Ne daj da izgubim ono što me čini čovjekom.

„Ne možeš se natjerati da bilo što vjeruješ“, blago odgovara, „ali možeš si

dopustiti da vjeruješ. Možeš si dopustiti imati povjerenja.“

Kimam glavom i podižem pogled prema njegovim očima. Tako su

čokoladasto tople, tako rastapajuće i tužne. Dovraga, zašto mora biti tako

prokleto zgodan? I zašto ja to moram toliko primjećivati?

I kako se moje povjerenje u njega razlikuje od onoga kad je Sammy

prihvatio ruku vojnika prilikom ulaska u autobus? Najčudnije je to što me

njegove oči podsjećaju na Sammyjeve – željne spoznaje da će sve biti u redu.

Drugi su odgovorili na to pitanje nedvosmislenim ne. I što sam ja onda ako dam

Evanu isti odgovor? „Željela bih. Jako bih to željela.“

Ne znam kako se to dogodilo, ali moj je pištolj sada u njegovoj ruci. Primio

me za ruku i poveo oko fotelje. Odložio je pištolj na Očajnu žudnju ljubavi, sjeo

pokraj mene, ali ne preblizu i naslonio laktove na koljena. Trljao je svoje velike

dlanove kao da su i dalje promrzli. Nisu; baš sam jedan držala.

„Ne da mi se otići odavde“, priznaje mi, „zbog dosta razloga koji su se

činili uvjerljivima dok nisam pronašao tebe.“ Nezadovoljno udari dlanom o

dlan; ne zvuči onako kako je htio. „Znam da nisi htjela biti moj razlog da

nastavim sa... sa svime, ali od trenutka kad sam te našao...“ Okrene se, zgrabi

me za ruke i odjednom se malo bojim. Snažno me stišće, oči su mu pune suza.

Čini se kao da ga zadržavam da se ne baci preko ruba litice.

„Sve sam krivo shvatio“, reče on. „Prije nego što sam te našao, mislio sam

da je jedini način da izdržim pronaći nešto za što ću živjeti, ali nije. Da bi

preživio, moraš pronaći nešto za što si spreman umrijeti.“

VIII.

DUH OSVETE

56

CIJELI SVIJET URLA.

To je samo ledeni vjetar koji juri kroz otvor Black Hawka, ali tako zvuči. U

jeku Epidemije, kad su svakodnevno umirale stotine ljudi, stanovnici šatorskog

naselja katkad bi u panici u vatru greškom bacili nekoga tko je bio u nesvijesti i

dok bi živ gorio, njegove urlike nisi samo čuo, osjećao si ih kao ubode u srce.

Neke stvari nikad ne možeš zaboraviti jer ne pripadaju prošlosti – pripadaju

tebi.

Cijeli svijet urla. Živoga ga spaljuju.

Kroz prozore helikoptera vide se vatre razbacane po mračnom krajoliku,

jantarne mrlje na pozadini crnoj poput tinte, sve brojnije prema rubu grada. To

nisu lomače za mrtve. Zapalili su ih gromovi za ljetnih oluja, a jesenji vjetrovi

raznijeli su tinjajući žar na nova mjesta jer je bilo toliko toga što može gorjeti da

im nije bilo kraja. Svijet će gorjeti još godinama. Gorjet će dok ne budem star

kao moj otac – ako poživim toliko.

Letimo tri metra nad vrhovima drveća, s elisama koje su prigušene nekom

vrstom tehnologije za prikradanje, i približavamo se centru Daytona sa sjevera.

Pada rijedak snijeg; treperi oko vatri na zemlji kao zlatna aureola, zrači svjetlost

i ništa ne osvjetljava.

Okrenuo sam se od prozora i preko puta sebe ugledao Ringer kako me

promatra. Podignula je dva prsta. Kimnem – dvije minute do iskakanja. Povukao

sam traku za glavu da namjestim leću okulara na lijevom oku i namjestio remen.

Ringer pokazuje na Teacup, koja sjedi pokraj mene. Okular joj stalno pada.

Zategnuo sam joj remen; ona podigne palac, a ja osjetim neku gorčinu u grlu.

Sedam godina. Blagi Bože! Nagnuo sam se i viknuo joj na uho: „Drži se mene,

razumiješ?“

Teacup se osmjehne, odmahne glavom i pokaže na Ringer. Ja se držim nje!

Nasmijem se. Nije Teacup glupa.

Prelazimo preko rijeke, a Black Hawk prelijeće tek nekoliko stopa iznad

vode. Ringer tisućiti put provjerava svoje oružje. Pokraj nje Flintstone nervozno

tapka nogom zureći pred sebe, ne gledajući ni u što.

Dumbo radi inventuru svoje medicinske opreme, a Oompa saginje glavu

pokušavajući od nas sakriti da je u usta strpao zadnji bombon.

I napokon Poundcake, pognute glave i ruku prekriženih u krilu. Reznik mu

je dao ime Poundcake2 rekavši da je mekan i sladak. Meni tako ne djeluje,

2 Biskvit

pogotovo ne na streljani. Ringer je općenito bolji strijelac, ali Poundcakea sam

vidio kako skida šest meta u šest sekundi.

Eh, Zombi. Mete, šperploče izrezane u obliku ljudi. Kad budemo trebali

gađati za pravo, kako će mu tada ići? Ili nama drugima?

Nevjerojatno. Mi smo prethodnica. Sedam klinaca koji su prije samo šest

mjeseci bili, ono, klinci; mi smo protuudarac napadima od kojih je poginulo

sedam milijardi ljudi.

I opet me Ringer promatra. Kad se helikopter počeo spuštati, otkopčala je

sigurnosnu kopču i prešla preko prolaza koji nas je dijelio. Položila mi je ruke

na ramena i viknula u lice: „Sjeti se kruga! Nećemo umrijeti!“

Brzo i strmo spuštamo se prema zoni za iskrcavanje. Helikopter ne slijeće;

lebdi nekoliko centimetara iznad smrznutog tla dok se desetina iskrcava. Kod

otvora pogledam na drugu stranu i vidim Teacup kako se bori sa svojom

sigurnosnom kopčom. Potom se uspijeva osloboditi i iskače prije mene. Ja idem

posljednji. Pilot se iz svoje kabine osvrne preko ramena i podigne palac. Ja mu

uzvratim.

Black Hawk jurne nagore u noćno nebo i naglo krene na sjever, a njegov se

crni trup brzo stapa s tamnim oblacima dok ga potpuno ne progutaju i više ga

nema.

Elisa helikoptera raspuhala je snježne pahulje iz zraka u malom parku

pokraj rijeke. Kad se helikopter udaljio, snijeg se vratio ljutito se vrteći oko nas.

Iznenadna tišina koja je uslijedila nakon hučećeg vjetra zaglušujuća je. Pred

nama se prijeteći uzdiže golema ljudska sjena: kip veterana Korejskog rata.

Lijevo od kipa nalazi se most. S druge strane mosta i deset blokova dalje u

smjeru jugozapada nalazi se stara sudnica u kojoj je nekoliko nositelja uljeza

prikupilo omanji arsenal automatskog oružja i bacača granata te raketa za

protuzračni raketni bacač FIM-92 Stinger, kako kaže wonderlandski profil

jednog nositelja uhvaćenog u operaciji Mala Bo Peep. Ovamo smo došli zbog

Stingera. Protuzračno nam je oružje uništeno u napadima; moramo nužno

zaštititi tih nekoliko preostalih resursa.

Imamo dvostruku misiju: uništiti ili zaplijeniti svu neprijateljsku tešku

artiljeriju i ukloniti sve nositelje uljeza – ukloniti bez ikakvih predomišljanja.

Ringer je na čelu; ona ima najbolji vid. Pratimo je prolazeći pokraj kipa

mrka lica i preko mosta: Flint, Dumbo, Oompa, Poundcake i Teacup, a ja im

čuvam leđa. Provlačimo se između pokvarenih automobila koji kao da izranjaju

iz bijele zavjese, prekriveni otpacima nakupljenim tijekom triju godišnjih doba.

Neki imaju razbijena stakla, ukrašeni su grafitima, vrijednosti iz njih ukradene

su, ali što sad znači vrijednost? Teacup koja žurno trčkara ispred mene svojim

dječjim stopalima – to je vrijednost. Naučio sam nešto važno u vremenu nakon

Dolaska. Ubijajući nas, pokazali su nam kako su stvari bezvrijedne. Gdje je tip

koji je imao ovaj BMW? Na istom mjestu kao i žena koja je imala Kiju.

Zaustavili smo se neposredno prije bulevara Patterson, na južnoj strani

mosta. Sagnuli smo se pokraj razbijenog prednjeg blatobrana nekog terenca da

provjerimo cestu pred sobom. Zbog snijega ne vidimo dalje od polovice bloka

zgrada. Ovo bi moglo potrajati. Pogledam na sat – još četiri sata dok se ne vrate

po nas u park.

Na sredini križanja, dvadeset metara od nas, stoji pokvarena cisterna i

zaklanja nam pogled na lijevu stranu ulice. Iako ne vidim, iz uputa o zadatku

znam da se na toj strani nalazi četverokatnica, savršena promatračima ako žele

imati most pod kontrolom. Rukom dajem Ringer znak da se drži desne strane

kad se maknemo od mosta tako da se cisterna nalazi između nas i zgrade.

Ona se brzo prebaci do blatobrana cisterne i baci na tlo. Ostali je prate, a ja

joj se pridružujem pužući na trbuhu.

„Što vidiš?“ prošapćem.

„Trojica su, poludesno.“

Zaškiljim kroz okular prema zgradi na suprotnoj strani ulice. Kroz tkanje

pahuljica ugledam tri zelene mrljice svjetla kako poskakuju niz pločnik i postaju

sve veće dok se približavaju raskrižju. Najprije pomislim: Isuse, ovi dalekozori

stvarno funkcioniraju, a zatim: Isuse, Tedovi. I idu ravno na nas.

„Izvidnica?“ pitam Ringer.

Ona slegne ramenima. „Vjerojatno su uočili helikopter pa idu provjeriti.“

Leži na trbuhu i drži ih na nišanu, čekajući naređenje za paljbu. Zelene mrlje

rastu; stigle su do ugla nasuprot nama. Jedva im nazirem tijela ispod tih zelenih

reflektora koje nose na ramenima. Ostavljaju čudan i neskladan dojam, kao da

im je glavu progutao razigran, svjetlucav zeleni plamen.

Ne još. Ako krenu preko ceste, izdaj naređenje.

Pokraj mene Ringer duboko udahne, zadrži dah i strpljivo čeka moje

naređenje, kao da bi mogla čekati još tisuću godina. Snijeg joj pada na ramena,

lovi se za tamnu kosu. Vrh joj je nosa tamnocrven. Trenutak traje cijelu

vječnost. Što ako ih ima više od trojice? Ako otkrijemo svoju prisutnost, moglo

bi se na nas stuštiti njih stotinu iz desetaka različitih skrovišta. Otvoriti vatru ili

čekati? Grizem donju usnu i razmišljam o opcijama.

„Imam ih“, kaže ona, pogrešno protumačivši moje oklijevanje.

Na drugoj strani ulice zelene mrlje stoje na mjestu, združene kao da

razgovaraju. Ne znam jesu li uopće okrenuti prema nama, ali siguran sam kako

ne znaju da smo ovdje. Kad bi znali, jurnuli bi na nas, otvorili paljbu, bacili se u

zaklon, nešto bi napravili. Iznenađenje je naša prednost, a imamo i Ringer. Čak i

da promaši prvim hicem, sljedećima neće. Odluka stvarno nije teška.

Pa zašto je tada ne donesem?

Ringer se sigurno isto to pita jer me pogledava i šapće: „Zombi? Što

ćemo?“

Moje naređenje glasi: uništiti sve nositelje uljeza. Moj mi instinkt govori:

ne žuri se. Ne forsiraj. Pusti da stvari idu svojim tijekom. Stisnut sam u sredini.

Djelić sekunde prije nego što su nam uši registrirale pucanj velikodometne

puške, dva koraka ispred nas pločnik se raspršio u mlaz prljavog snijega i

smrvljenog betona. To je brzo okončalo moju dvojbu. Riječi su mi izletjele kao

da mi ih je ledeni vjetar iščupao iz grla: „Pucaj“.

Prvi njen metak zarije se u jednu od titravih zelenih mrlja i svjetlo se utrne.

Drugo svjetlo krene udesno. Ringer okrene cijev prema mom licu. Sagnem se, a

ona ponovno otvori vatru i drugo se svjetlo ugasi. Treće izgleda kao da se

smanjuje dok bježi niz ulicu u smjeru otkuda su došli.

Skačem na noge. Ne smijem mu dopustiti da pobjegne i digne uzbunu.

Ringer me zgrabi za ruku i snažno povuče da se ponovno spustim.

„Kvragu, Ringer, što to...“

„To je zamka.“ Pokazuje mi ogrebotinu u betonu od petnaest centimetara.

„Zar nisi čuo? To nisu oni pucali. Došlo je odande.“ Trzne glavom prema zgradi

preko puta. „Nama s lijeve strane, a sudeći po kutu, upućeno je s velike visine,

možda s krova.“

Odmahujem glavom. Četvrti s uljezom na krovu? Kako je znao da smo

ovdje i zašto nije upozorio ostale? Skriveni smo iza cisterne, što znači da nas je

ugledao na mostu – ugledao i nije otvorio vatru dok se nismo sklonili tako da

nas više nije mogao pogoditi. Nije imalo smisla.

Ringer, kao da mi čita misli, reče: „To je valjda ono što zovu magla rata“.

Kimnem. Stvari prebrzo postaju prekomplicirane.

„Kako je vidio da prelazimo most?“ pitam.

Ona odmahuje glavom. „Ima uređaj za noćni vid, sigurno.“

„Tada smo nadrapali.“ Prikliješteni smo uz nekoliko tisuća galona benzina.

„Raznijet će cisternu.“

Ringer slegne ramenima. „Ne metkom. To funkcionira samo u filmovima,

Zombi.“ Pogleda me. Čeka da odlučim, kao i ostatak desetine. Osvrnem se.

Njihove me oči promatraju, velike i raširene u snježnoj tami. Teacup se smrzava

ili trese od prestravljenosti.

Flint se mršti i jedini progovara i daje mi do znanja što ostali misle:

„Zaglavili smo. Sad se povlačimo, ne?“

Privlačna ideja, ali suicidalna. Ako nas prilikom povlačenja ne pogodi

snajper s krova, dokrajčit će nas pojačanje koje sigurno stiže.

Povlačenje ne dolazi u obzir. Napredovanje ne dolazi u obzir, kao ni

ostajanje ovdje. Nemamo izbora.

Bježati = umrijeti. Ne bježati = umrijeti.

„Kad smo kod noćnog vida“, zagunđa Ringer, „na to su mogli misliti prije

nego što su nas poslali na noćni zadatak. Totalno smo slijepi.“

Pogledam je. Totalno slijepi. Hvala ti, Ringer. Naredim desetini da se

okupi oko mene i prošapćem: „U sljedećem bloku zgrada na desnoj strani uz

stražnji zid poslovne zgrade nalazi se garaža“. Ili bi se barem, prema karti,

trebala ondje nalaziti. „Idite na treći kat, u parovima: Flint i Ringer, Poundcake i

Oornpa, Dumbo i Teacup.“

„A ti?“ pita Ringer. „Tko je tebi par?“

„Meni ne treba par“, odvratim. „Ja sam jebeni zombi.“

Sad će smiješak, samo čekaj.

57

POKAŽEM PREMA nasipu koji vodi dolje do ruba vode. „Skroz dolje do one

staze“, kažem Ringer. „I nemojte me čekati.“ Ona vrti glavom i mršti se.

Nagnem se prema njoj trudeći se biti ozbiljan. „Mislio sam da ću te nasmijati s

onim o zombiju. Jednog dana, vojniče, izvući ću ti osmijeh na lice.“

Ni traga osmijehu. „Ne bih rekla, gospodine naredniče.“

„Imaš nešto protiv osmijeha?“

„To je prvo nestalo.“ Potom je snijeg i mrak progutaju. Za njom odlaze

ostali. Čujem kako Teacup potiho jeca dok je Dumbo vodi govoreći joj: „Kad

pukne, trči što brže možeš; važi, Cup?“

Čučnem pokraj rezervoara cisterne i uhvatim metalni čep, moleći jednu od

onih nerazumnih molitvi da je ovaj vrag pun do vrha, ili još bolje – dopola pun

jer ćemo od isparenja dobiti najsnažniji prasak. Ne usuđujem se zapaliti gorivo u

cisterni, ali ovih nekoliko litara dizela ispod nje trebalo bi je dići u zrak – nadam

se.

Čep je smrznut. Udaram ga kundakom puške, obuhvaćam objema rukama i

upirem svom snagom. Otvorio se uz vrlo oštar i vrlo dobrodošao zvuk

oslobođenog pritiska. Imat ću deset sekundi. Da brojim? Ma, zajebi. Izvučem

osigurač na granati, ubacim je u otvor i odjurim nizbrdo. Iza mene snijeg šiba na

mahove. Zapnem za nešto nožnim prstom, otkotrljam se ostatak puta i udarim

glavom u asfalt pješačke staze. Vidim kako mi se snijeg vrti oko glave i osjećam

miris rijeke, a zatim začujem potiho vu-uump i cisterna odskoči oko pola metra u

zrak nakon čega se pojavi prekrasna rascvjetana vatrena kugla koja se odražava

od snježnih pahulja, minijaturan svemir sićušnih treperavih sunašaca. Ustajem i

dašćući se penjem natrag. Mojoj desetini ni traga, a kad sam se popeo do razine

cisterne, koja je još čitava, na lijevom obrazu osjetim vrućinu. Ubacivanje

granate u rezervoar s gorivom nije zapalilo teret u cisterni. Da bacim još jednu?

Zaslijepljen eksplozijom, snajperist bi skinuo naočale za noćni vid. Neće dugo

biti zaslijepljen.

Prešao sam križanje i dohvatio nogostup kad se gorivo zapalilo. Od udarca

sam poletio naprijed, preko tijela prvog Teda kojeg je Ringer skinula, ravno u

staklena vrata poslovne zgrade. Čuo sam da se nešto zdrobilo i nadao sam se da

se radi o vratima, a ne o nekom važnom dijelu mog tijela. Po meni su pljuštale

goleme oštre krhotine metala, komadi rezervoara raznesenog eksplozijom

razletjeli su se u svim smjerovima u krugu od sto metara brzinom metka. Dok

sam sklapao ruke nad glavom i stiskao se u najmanje moguće klupko, začuo sam

nečiji vrisak. Vrućina je nevjerojatna, kao da me progutalo sunce.

Iza mene razletjelo se staklo od metka velikog kalibra, ne od eksplozije.

Pola bloka od garaže – idemo, Zombi. I žestoko sam krenuo dok nisam naišao

na Oompu skvrčenog na pločniku i Poundcakea koji kleči pokraj njega i vuče ga

za rame, lica zgrčenog u nečujnom plaču. Ono što sam čuo bio je Oompin vrisak

i za manje od sekunde shvatim razlog: komad metala veličine frizbija strši mu iz

leđa.

Gurnuo sam Poundcakea prema garaži – „Idi!“ – i prebacio maleno

Oompino tijelo preko ramena. Ovaj put začujem pucanj iz puške, dvije sekunde

nakon što je strijelac s druge strane ceste otvorio vatru, i komad betona odvali se

od zida iza mene.

Prva razina garaže odvojena je od pločnika betonskim zidom visokim do

struka. Polako položim Oompu s druge strane, a zatim preskočim zid i sagnem

se. Toink: komad zida veličine šake doleti prema meni. Klečeći pokraj Oompe,

vidim kako Poundcake žuri prema stubištu. E, sad, bit će dobro ako u ovoj

zgradi nije još koje snajpersko gnijezdo i ako se i onaj nositelj uljeza koji je

pobjegao nije ovamo sakrio...

Brzinski pregled Oompine povrede nije obećavajući. Što ga prije odnesem

gore do Dumba, to bolje.

„Vojniče Oompa“, govorim mu na uho. „Nemaš dopuštenje da umreš,

jasno?“

On kimne, uvlačeći ledeni zrak i izdišući ga zagrijanog u svojoj utrobi, ali

blijed je poput snijega koji se valja u zlatnoj svjetlosti. Ponovno ga nabacim na

rame i odem do stubišta držeći se što pognutije a da ne izgubim ravnotežu.

Grabio sam po dvije stepenice dok nisam stigao do treće razine, gdje sam

našao svoju desetinu pognutu iza prvog reda auta, koji metar dalje od zida

okrenutog prema zgradi sa snajperistom. Dumbo kleči pokraj Teacup i sređuje

joj nogu. Hlače su joj razderane i vidim ružnu duboku ranu na mjestu gdje joj je

metak prošao kroz cjevanicu. Dumbo stavlja gazu na ranu, predaje je u ruke

Ringer i žuri do Oompe. Flintstone s neodobravanjem vrti glavom.

„Rekao sam ti da se trebamo povući“, kaže Flint. Oči mu pakosno sjaje. „I

gle sad.“

Ignoriram ga. Okrećem se Dumbu. „I?“

„Nije dobro, naredniče.“

„Tada napravi da bude dobro.“ Pogledam prema Teacup, koja je zabila

glavu Ringer na prsa i tiho jeca.

„Površinska je“, kaže mi Ringer. „Može hodati.“

Kimnem. Oompa ranjen, Teacup pogođena, Flint spreman na pobunu.

Snajperist preko ceste i njegovih stotinjak prijatelja na putu ovamo. Moram

smisliti nešto jako dobro, i to moram smisliti što prije. „Zna gdje smo, što znači

da ne možemo ovdje dugo ostati. Pokušaj ga skinuti.“

Ona kimne, ali ne može Teacup odvojiti od sebe. Ispružio sam ruke mokre

od Oompine krvi: daj je meni. Prebačena, Teacup se vrpolji na mojoj košulji. Ne

želi biti kod mene. Pokažem glavom prema ulici i okrenem se Poundcakeu:

„Cake, idi s Ringer. Uništite kurvinog sina.“

Ringer i Poundcake sagnu se između dvaju auta i nestanu. Ja gladim

Teacup po kosi – negdje putem izgubila je kapu – i gledam kako Dumbo

oprezno poteže krhotinu u Oompinim leđima. Oompa urla od bolova i zabija

prste u tlo. Dumbo me pogleda dvojeći. Kimnem. Mora to izvaditi. „Brže,

Dumbo. Od sporosti mu je samo lošije.“ Zato on naglo povuče.

Oompa se presavije, a odjek njegova zapomaganja odbija se od zidove

garaže. Dumbo odbaci komad nazubljenog metala i posvijetli na otvorenu ranu.

Uz grimasu okrene Oompu na leđa. Košulja mu je na prsima potpuno

mokra. Dumbo je razdere i otkrije izlaznu ranu: šrapnel je ušao s leđa i probio se

do druge strane.

Flint odvrati pogled, otpuže nekoliko koraka i savije leđa u luk dok

povraća. Teacup se potpuno umirila promatrajući sve to. Pada u stanje šoka –

ona Teacup koja je bila najglasnija u lažnim napadima na dvorištu, ona Teacup,

najkrvožednija, koja je najglasnije pjevala u hangaru za pripremu i uništavanje.

Gubim je.

Gubim i Oompu. Dok mu Dumbo pritišće vatu na ranu u trbuhu,

pokušavajući zaustaviti izljev, Oompa pogledom potraži moje oči.

„Kakvo naređenje imaš, vojniče?“ pitam ga.

„Ne – ne smijem...“

Dumbo baca natopljenu gazu i pritišće novu na Oompin trbuh. Gleda me.

Ne mora ništa reći. Meni ne, a ni Oompi.

Lagano spustim Teacup iz krila i kleknem pokraj Oompe. U dahu mu se

osjeća miris krvi i čokolade.

„To je zato što sam debeo“, protisne on. Rasplače se.

„Prestani s tim sranjem“, strogo mu kažem.

On nešto šapne. Približim uho njegovim ustima. „Zovem se Kenny.“ Kao

da je to bila strašna tajna koju se bojao reći.

Oči mu zakolutaju prema stropu. I ode.

58

TEACUP JE PUKLA. Obgrlila je noge i pritisnula čelo na podignuta koljena.

Doviknuo sam Flintu da pazi na nju. Zabrinut sam za Ringer i Poundcakea. Flint

izgleda kao da bi me ubio golim rukama.

„Ti si dao naređenje“, zareži on. „Ti pazi na nju.“

Dumbo čisti ruke od Oompine – odnosno Kennyjeve – krvi. „Ja ću,

naredniče“, kaže on smireno, ali ruke mu se tresu.

„Naredniče“, procijedi Flint. „Tako je. Što sad, naredniče?“

Ne obraćam pozornost na njega i provlačim se do zida gdje Poundcake čuči

pokraj Ringer. Ona kleči, provirujući preko ruba zida prema zgradi na suprotnoj

strani. Spustim se pokraj nje izbjegavajući Poundcakeov upitan pogled.

„Oompa više ne urla“, reče Ringer ne mičući pogled sa zgrade.

„Zvao se Kenny“, kažem ja. Ringer kimne; jasno joj je, ali Poundcakeu

treba još koja minuta. Zatim se brzo odmaknuo da ne bude blizu nas, oslonio

obje ruke na beton te duboko i potreseno udahnuo.

„Morao si, Zombi“, kaže Ringer. „Da nisi, svi bismo možda bili Kenny.“

To stvarno dobro zvuči. Zvučalo je dobro kad sam to sam sebi rekao.

Promatrajući je iz profila, pitam se na što je Vosch mislio kad je prikvačio

epolete na moju uniformu. Zapovjednik je unaprijedio pogrešnog člana desetine.

„I?“ pitam je.

Pokaže glavom preko ceste. „Malo-malo pa se oglasi.“

Polako ustanem. U svjetlu sve slabije vatre vidim zgradu: pročelje s

razbijenim prozorima, bijela boja koja se ljušti i krov kat viši od našeg. Nejasna

sjena koja bi mogla biti rezervoar za vodu, ali to je sve što vidim.

„Gdje?“ šapnem.

„Baš se ponovno spustio. Stalno to radi. Gore-dolje, gore-dolje, kao pajac

iz kutije.“

„Samo je jedan?“

„Jedini kojeg sam ja vidjela.“

„Je l’ svijetli?“

Ringer odmahne glavom. „Ne, Zombi. Ne očitavam ga kao nositelja.“

Grizem donju usnicu. „I Poundcake ga je vidio?“

Ona potvrdi. „Nema zelenog.“ Gleda me onim tamnim očima koje režu

poput noževa.

„Možda to nije snajperist...“, pokušam ja.

„Vidjela sam mu oružje“, kaže ona. „Snajper.“

Pa zašto onda ne svijetli zeleno? Oni na ulici svijetlili su, a bili su udaljeniji

od njega. Potom pomislim da nije važno svijetli li zeleno ili ljubičasto ili nikako:

pokušava nas ubiti i ne možemo se maknuti dok ga ne uklonimo, a moramo se

maknuti prije nego što se onaj koji je pobjegao vrati s pojačanjem.

„Zar nisu pametni?“ promrmlja Ringer kao da mi čita misli.

„Upotrebljavaju ljudsko lice tako da nijednom ljudskom licu ne možeš vjerovati.

Jedini odgovor: pobiti sve ili riskirati da te bilo tko ubije.“

„On misli da smo njihovi?“

„Ili je odlučio da to nije važno. Jedini način da budeš siguran...“

„Ali pucao je na nas, ne na onu trojicu ispod sebe. Zašto bi ignorirao tri

jednostavne mete i gađao onu koju nema šanse pogoditi?“

Nema odgovor na to pitanje, kao ni ja. Za razliku od mene, njoj to nije

važan problem koji treba riješiti. „Jedini način da budeš siguran“, ponovno

naglašava. Pogledam Poundcakea, a on gleda mene. Čeka moju odluku, ali

ustvari nema neke odluke koju bi trebalo donijeti.

„Možeš li ga odavde pogoditi?“ pitam Ringer.

Odmahne glavom, „Predaleko je, sama bih odala naš položaj.“

Prebacim se do Poundeakea. „Ostani ovdje. Za deset minuta otvori vatru po

njemu da nas pokrivaš dok prelazimo preko.“ Gleda me srnećim očima punim

povjerenja. „Znaš, vojniče, običaj je da potvrdiš kako si primio naređenje od

pretpostavljenog.“ Poundcake kimne glavom. Pokušam ponovno: „S jednim na

zapovijed, gospodine naredniče.“ On opet kimne. „Onako, naglas. Riječima.“

Još jedno kimanje.

Dobro, barem sam pokušao.

Kad smo se Ringer i ja vratili do ostalih, Oompina tijela više nije bilo.

Ubacili su ga u jedan od automobila – Flintova ideja, jako slična ideji koju je

imao i za nas ostale.

„Ovdje imamo dobar zaklon. Predlažem da se sakrijemo u autima dok ne

dođu po nas.“

„U ovoj jedinici vrijedi glas samo jedne osobe, Flinte“, kažem mu ja.

„Da, i kako nam to pomaže?“ reče on, izbacivši bradu prema meni, usta

iskrivljenih u preziran osmijeh. „Ah, znam. Hajmo pitat Oompu!“

„Flintstone“, reče Ringer. „Smiri se, Zombi je u pravu.“

„Dok vas dvoje ne uletite u zasjedu, tada valjda neće biti u pravu.“

„U tom slučaju ti postaješ glavni pa možeš odlučivati“, odbrusim ja.

„Dumbo, ti si zadužen za Teacup.“ Samo ako je uspijemo otkinuti od Ringer –

ponovno se zalijepila za njenu nogu. „Ako se ne vratimo za trideset minuta,

nećemo se ni vratiti.“

59

CISTERNA JE IZGORJELA do guma. Čučeći na ulazu u garažu za pješake,

pokazao sam prema zgradi preko ceste okupanoj u narančastom odsjaju vatre.

„Tamo ćemo ući. Treći prozor od lijevog ugla, potpuno razbijen, vidiš?“

Ringer rastreseno kimne. Nešto je muči. Stalno nešto prtlja s okularom,

odmiče ga od oka, stavlja ga natrag. Nema više sigurnosti koju je pokazivala

pred desetinom.

„Nemoguć pogodak“, šapće. Tada se okrene prema meni. „Kako znaš da se

pretvaraš u Dorothy?“

Odmahnem glavom. Otkud to? „Ne pretvaraš se u Dorothy“, kažem joj i

naglasim to tapšanjem po ruci.

„Kako možeš biti siguran?“ Pogled joj luta amo-tamo, nemiran je, traži

gdje će se zaustaviti. Tako je Tankov pogled vrludao prije nego što je skrenuo.

„Luđaci – oni nikad ne misle da su ludi. Njima se njihova ludost čini

normalnom.“

U očima ima nešto očajno, nešto što uopće ne nalikuje na nju. „Nisi luda.

Vjeruj mi.“

Krive riječi.

„Zašto bih?“ odbrusi mi. Prvi put da kod nje čujem neku emociju. „Zašto

bih ti vjerovala i zašto bi ti vjerovao meni? Kako znaš da ja nisam jedna od njih,

ha, Zombi?“

Napokon lagano pitanje. „Znam jer su nas pregledali i ne svijetlimo kad se

gledamo kroz okulare.“

Dugo me promatrala, a zatim promrmlja: „Bože, da barem igraš šah“,

Naših je deset minuta prošlo. Iznad nas Poundcake je otvorio vatru na krov

preko puta; snajperist odmah uzvraća, a mi krećemo. Tek što smo sišli s

pločnika, pred nama je eksplodirao asfalt. Razilazimo se; Ringer se baci udesno,

ja ulijevo i začujem fijuk metka, visok šmirglast ton, otprilike mjesec dana prije

nego što mi je probio rukav jakne. Jako se teško oduprijeti nagonu, koji su u

mene usadili mjeseci obuke, da uzvratim vatru. Skočio sam na pločnik i u dva

koraka priljubio se uz utješno hladan beton zgrade. Tada ugledam kako se

Ringer poskliznula na komad leda i pala licem prema pločniku. Mahnula mi je

da ne prilazim. „Ne!“ Metak odbije komad nogostupa koji joj preleti preko

vrata. Zajebi to ne. Skočim do nje, zgrabim je za ruku i povučem prema zgradi.

Drugi metak prozuji mi pokraj glave dok se povlačim u sigurnost.

Ona krvari. Presijavajući se na svjetlu vatre, rana izgleda crna. Ona mi

maše da idem dalje: idi, idi. Koračamo uza zid zgrade do razbijenog prozora i

uskačemo unutra.

Trebalo nam je manje od minute da prijeđemo cestu. Činilo se kao dva sata.

Nalazimo se u nekadašnjem butiku za bogate. Nekoliko je puta opljačkan,

prepun praznih polica i polomljenih vješalica, jezivih bezglavih lutaka i postera

pretjerano ozbiljnih manekena na zidovima. Na natpisu na pultu piše:

RASPRODAJA RADI ZATVARANJA TRGOVINE.

Ringer se probila do kuta prostorije iz kojeg ima dobar pogled na prozore i

vrata iz hodnika. Drži ruku na vratu, a ruka joj je oblivena krvlju. Moram

pogledati – ona to ne želi. Ja joj kažem: „Ne budi luda, daj mi da vidim.“

Dopustila je. Površinska rana, nešto između ogrebotine i rupe. Našao sam neki

šal u vitrini. Ona ga smota u svežanj i pritisne na vrat. Pokaže na moj poderani

rukav.

„Pogođen si?“

Odmahnem glavom i spustim se na pod pokraj nje. Oboje smo zadihani.

Vrti mi se od adrenalina. „Nije da kritiziram, ali za snajperista je loš.“ ,

„Tri metka, tri promašaja. Jednostavno poželiš da je ovo bejzbol.“

„Puno više od tri“, ispravim je. Pokušao nas je pogoditi više puta, a jedini

pravi pogodak bila je površinska rana na Teacupinoj nozi.

„Amater.“

„Vjerojatno.“

„Vjerojatno“, jedva izgovori riječ do kraja.

„Nije zasvijetlio i nije profesionalac. Usamljeni jahač koji brani svoj

teritorij, a možda se skriva od istih onih koje mi lovimo, usran od straha.“ Nisam

dodao kao mi. Znam samo za sebe.

Poundcake vani i dalje zabavlja snajperista. Pop-pop-pop, pa neizdrživa

tišina, pa opet pop-pop-pop. Snajper uzvraća svaki put.

„Tada bi ovo trebalo biti jednostavno“, kaže Ringer, krutog izraza lica.

Malo me iznenadila. „On nije zasvijetlio, Ringer. Nemamo dopuštenje

da...“

„Ja imam.“ Privuče pušku u krilo. „Evo ga ovdje.“

„Hmm. Mislio sam da je naš zadatak spasiti čovječanstvo.“ Ona me

pogleda ispod oka, onog bez okulara. „To je šah, Zombi: braniš se od poteza

koji još nije odigran. Je li važno što on ne svijetli u našim okularima? Što nas je

promašio kad nas je mogao pogoditi? Ako su dva ishoda jednako vjerojatna, ali

međusobno isključiva, koji je važniji? Na koji ćeš se zakleti životom?“

Kimam glavom na njene riječi, ali uopće ne razumijem što govori. „Hoćeš

reći da bi ipak mogao biti nositelj“, nagađam. „Hoću reći da je najsigurnije

ponašati se kao da je.“

Izvukla je bodež iz korica. Trgnem se sjetivši se njena pitanja o Dorothy.

Zašto je izvukla nož?

„Što je važno?“ pita zamišljeno. Uhvatila ju je neka strašna smirenost,

tišina neba pred oluju, vulkan koji se sprema eksplodirati. „Što je važno, Zombi?

Uvijek sam dobro znala to procijeniti, a još mi je bolje išlo poslije napada. Što je

stvarno važno? Mama mi je prva umrla. To je bilo teško, ali ono što je stvarno

bilo važno je da još imam oca, brata i malu sestru. Potom sam i njih izgubila pa

je bilo važno da još imam sebe, a kad se radi o meni, nema puno toga što je

važno. Hrana. Voda. Zaklon. Što ti još treba? Što je još važno?“ Ovo nije dobro,

ovo je na pola puta da postane jako loše. Nemam pojma na što cilja, ali ako mi

se Ringer sad pretvori u Dorothy, u govnima sam, a možda i ostali skupa sa

mnom. Moram je vratiti u sadašnjost. Najbolje je dodirom, ali bojim se da će me

priklati tom dugačkom oštricom ako je dodirnem.

„Je li to važno, Zombi?“ Iskrivila je vrat da me pogleda, polako okrećući

nož u rukama. „To što je gađao nas, a ne tri Teda ispred sebe? Ili što nas je

promašio svaki put kad nas je gađao?“ Polako okreće nož, vrh oštrice napravio

joj je udubljenje u prstu. „Je li važno što su opet sve pokrenuli nakon

elektromagnetskog udara, što funkcioniraju ispred samog matičnog broda,

sakupljaju preživjele, ubijaju nositelje uljeza i spaljuju ih na stotine, naoružavaju

i obučavaju nas te šalju da ubijemo ostale? Reci mi da to nije važno. Reci mi da

su zanemarive šanse da oni ustvari nisu oni. Reci mi u koju bih se mogućnost

trebala zakleti životom.“

Ja opet kimam glavom, ali ovaj je put razumijem, a put kojim je krenula

vodi u mrak. Čučnem kraj nje i pogledam je ravno u oči. „Ne znam o čemu se

radi kod snajperista i ne znam kako su uklonili posljedice elektromagnetskog

udara, ali zapovjednik mi je rekao zašto nas više ne napadaju: više im nismo

prijetnja.“

Ona zabaci svoje šiške i odbrusi: „Otkud zapovjednik zna što oni misle?“

„Wonderland. Uspjeli smo napraviti profil...“

„Wonderland“, ponovi ona. Snažno kima glavom. Pogled joj luta od mog

lica do ulice prekrivene snijegom i natrag. „Wonderland je program

izvanzemaljaca.“

„Je.“ Ostani s njom, ali je pokušaj polako vratiti. „Tako je, Ringer. Sjećaš

se? Kad smo ponovno zauzeli bazu, našli smo ga skrivenog...“

„Osim ako nismo, Zombi, osim ako nismo.“ Trzne nožem prema meni. „To

je jedna mogućnost, jednako vrijedna, a mogućnosti su važne. Vjeruj mi, Zombi;

ja sam stručnjak u tome što je važno. Dosad sam se igrala slijepog miša. Vrijeme

je za malo šaha.“ Okrene nož i gurne dršku prema meni. „Izreži to iz mene.“

Ne znam što bih rekao. Tupo zurim u nož u njenoj ruci. „Mikročipovi koje

su nam ugradili za praćenje, Zombi.“ Sad me udara u prsa. „Moramo to izvaditi.

Ti izvadi moj, a ja ću tvoj.“

Pročistim grlo. „Ringer, ne smijemo ih izvaditi.“ Borim se pronaći najbolji

argument i dosjetim se samo ovoga: „Ako se ne uspijemo vratiti na dogovoreno

mjesto, kako će nas pronaći?“

„Dovraga, Zombi, jesi li uopće slušao što sam govorila? Što ako oni nisu

mi? Što ako su to oni? Što ako je sve ovo laž?“

Na rubu sam živaca, i više nego na rubu. „Isuse Bože, Ringer! Je l’ znaš

kako sulu... glupo to zvuči? Neprijatelj nas je spasio, obučavao, dao nam oružje?

Ma daj, ne seri; moramo obaviti zadatak. Možda ti se to ne sviđa, ali ja sam ti

zapovjednik...“

„Dobro.“ Sad je jako smirena, onoliko koliko ja nisam. „Sama ću to

napraviti.“

Sagne glavu i zamahne oštricom prema svom potiljku. Ja joj izbijem nož iz

ruke. Dosta je.

„Odstupi, vojniče.“ Bacim nož u mrak na drugoj strani sobe i ustanem.

Tresem se od glave do pete i glas mi podrhtava. „Ako želiš riskirati, super.

Ostani ovdje dok se ja ne vratim. Ili još bolje: odmah me ubij. Možda su moji

izvanzemaljski gospodari smislili kako će od tebe sakriti da ja imam uljeza, a

kad budeš gotova sa mnom, vrati se na drugu stranu ulice i sve ih pobij, ispali

metak Teacup u glavu. Ona bi mogla biti neprijatelj, je l’ da? Pa raznesi joj onda

glavu! To je jedino rješenje, zar ne? Pobij sve ili riskiraj da bilo tko tebe ubije.“

Ringer miruje. Jako dugo ništa ne govori. Snijeg šiba kroz razbijeni prozor,

pahulje odražavaju grimiznocrvenu boju dogorjelih ostataka cisterne.

„Jesi li siguran da ne znaš igrati šah?“ pita ona. Ponovno si stavi pušku u

krilo i prijeđe kažiprstom preko okidača. „Okreni mi leđa.“

Stigli smo do kraja mračnog puta i dalje nema. Nemam neki ni približno

uvjerljiv argument pa odvratim ono što mi je prvo palo na pamet.

„Zovem se Ben.“

Ona ne oklijeva ni sekunde. „Šugavo ime. Zombi je bolje.“

„Kako se ti zoveš?“ nastavljam ja.

„To je jedna od onih stvari koje nisu važne. Već dugo nisu važne, Zombi.“

Prstom polako prelazi preko okidača, vrlo polako. Hipnotizira me, omamljuje.

„Može ovako?“ kažem tražeći izlaz. „Izrezat ću ti mikročip, a ti obećaj da

me nećeš ubiti.“ Tako ću je zadržati na svojoj strani jer bih se radije sukobio s

deset snajperista nego s jednom Ringer iz Oza. Mogu si točno predočiti kako mi

se glava razlijeće u komadiće kao onim likovima od šperploče na streljani.

Ona nagne glavu, a jedan joj se kraj usta iskrivi u nešto ne baš u potpunosti

nalik na osmijeh. „Šah.“

Uzvratio sam joj najiskrenijim osmijehom, osmijehom starog Bena Parisha,

onim kojim sam postizao skoro sve što sam htio. Ustvari, ne skoro, malo sam

skroman.

„Znači li taj ‘šah’ isto što i ‘da’ ili me učiš igrati šah?“

Ona odloži pušku i okrene mi leđa. Sagne glavu. Skloni svilenu crnu kosu s

vrata.

„I jedno i drugo.“

Pop-pop-pop, čuje se Poundcakeova puška, a snajper uzvraća. Njihova

glazba dopire iz pozadine dok ja s nožem klečim iza Ringer. Dio mene potpuno

joj je spreman udovoljiti ako ćemo tako ostatak desetine i ja ostati živi. Drugi

dio u meni urla: samo dolijevaš ulje na vatru! Što će još tražiti – pregled

moždanog korteksa?

„Zombi, opusti se“, reče ona tiho i smireno, opet je ona stara Ringer. „Ako

uređaji za praćenje nisu naši, vjerojatno nije pametno da ih nosimo u sebi, a ako

jesu, dr. Pam uvijek nam ih može ponovno ugraditi kad se vratimo. Važi?“

„Šah-mat.“

„Šah i mat“, ispravlja me.

Vrat joj je dugačak i skladan i jako hladan pod mojim prstima dok tražim

kvržicu ispod ožiljka. Ruka mi drhti. Udovolji joj. Vjerojatno će ti suditi na

vojnom sudu i ostatak života gulit ćeš krumpire, ali barem ćeš biti živ.

„Budi nježan“, prošapće ona.

Duboko udahnem i vrhom noža povučem duž malenog ožiljka. Navre joj

jarkocrvena krv, šokantno crvena na njenoj koži boje bisera. Nije se ni

pomaknula, ali moram pitati: „Je l’ te boli?“

„Ne, baš mi je dobro.“

Vrhom oštrice iščeprkam mikročip ispod kože. Ona tiho zagunđa. Kuglica

se primila za metal, pričvršćena kapljicom krvi.

„Dakle“, reče ona okrenuvši se. Ono što izgleda skoro kao osmijeh skoro

da se nazire. „Kako si ti to preživio?“

Ne odgovaram. Ne mogu. izgubio sam dar govora. Nož mi je ispao iz ruke.

Stojim dva koraka od nje i gledam je, ali njeno je lice nestalo. Ne mogu ga

vidjeti kroz svoj okular.

Cijela njezina glava plamti u zasljepljujućem zelenom plamenu.

60

PRVA MI JE REAKCIJA bila da skinem svoj uređaj, ali nisam to učinio.

Paraliziran sam od šoka. Zatim me prolaze trnci gnušanja. Potom me lovi panika

koju u stopu prati smetenost. Ringerina glava zasvijetlila je kao božićno drvce,

dovoljno jarko da se primijeti s kilometarske udaljenosti. Zeleni plamen

svjetluca i bukti toliko snažno da mi ostavlja odraz u lijevom oku.

„Što je bilo?“ zapitkuje ona. „Što se dogodilo?“

„Zasvijetlila si čim sam izvukao čip za praćenje.“

Zurimo jedno u drugo dobrih nekoliko minuta. Zatim ona kaže: „Mali

zeleni svijetle zeleno.“

Ja sam već na nogama, u rukama mi je M16, povlačim se prema vratima, a

vani, pod snježnim pokrivačem koji prigušuje zvukove, rešetaju se Poundcake i

snajperist. Mali zeleni svijetle zeleno. Ringer ne pokušava dohvatiti pušku koja

leži pokraj nje. Kroz desno oko izgleda normalno. Kroz lijevo svijetli ko

bengalka.

„Razmisli o ovome, Zombi“, kaže ona. „Dobro razmisli.“ Podigla je ruke

izgrebane i oguljene od pada, jedna je umrljana krvlju. „Zasvijetlila sam nakon

što si mi izvukao čip. Naši okulari ne očitavaju uljeze – oni reagiraju na ljude

bez čipa.“

„Oprosti, ali to nema nikakvog jebenog smisla. Zasvijetlili su za onu

trojicu. Zašto bi zasvijetlili ako nisu nosili uljeze?“

„Znaš zašto, samo si to ne možeš priznati. Zasvijetlili su jer ti ljudi nisu bili

nositelji. Oni su poput nas, samo što njima nisu ugradili čipove.“

Ustala je. Bože, izgleda tako malena, kao dijete, ali ona i je dijete, zar ne?

Kroz jedno oko normalna, kroz drugo zelena plamteća kugla. Tko je ona? Što je

ona?

„Spasili su nas.“ Zakorači prema meni. Podignem pušku. Ona stane.

„Čipirali su nas i sortirali, naučili nas da ubijamo.“ Još jedan korak. Okrenem

cijev prema njoj – ne u nju nego prema njoj: ne približavaj se. „Svi koji nisu

čipirani zasvijetlit će zeleno, a kad se budu branili ili nas izazivali, pucali na nas

kao onaj tamo snajperist, to će samo značiti da su nam neprijatelji, zar ne?“ Još

jedan korak. Sad joj ciljam ravno u srce.

„Nemoj“, molim je. „Molim te, Ringer.“ Jedno lice normalno – jedno lice u

plamenu.

„Dok ne ubijemo sve koji nisu čipirani.“ Još jedan korak. Sad je ispred

mene. Kraj puške pritisnut joj je na prsa. „To je peti val, Bene.“

Odmahujem glavom. „Nema petog vala. Nema petog vala! Zapovjednik je

rekao...“

„Zapovjednik je lagao.“

Podigne svoje krvave ruke i iščupa mi pušku iz ruku. Osjećam kao da

padam u potpuno drugačiju vrstu zemlje čuda, gdje gore znači dolje, a istina

znači laž i neprijatelj ima dva lica, moje lice i svoje, lice onoga koji me spasio

od utapanja, koji je uzeo moje srce i pretvorio ga u bojište.

Ona skupi svoje ruke u mojima i proglasi me mrtvim:

„Bene, mi smo peti val.“

61

MI SMO LJUDSKA VRSTA.

To je laž: Wonderland, logor Haven, ovaj rat.

Kako je to bilo jednostavno! Kako nevjerojatno jednostavno, čak i poslije

svega kroz što smo prošli, ili je možda bilo jednostavno zbog svega što smo

prošli.

Okupili su nas. Ispraznili su nas. Napunili su nas mržnjom i lukavstvom i

duhom osvete – da bi nas mogli ponovno poslati van, da pobijemo one koji su

od nas preostali.

Šah-mat.

Povraća mi se. Ringer me drži za rame dok se istresam po posteru koji je

otpao sa zida: UĐITE U MODU!

Kroz dvosmjerno ogledalo vidim Chrisa, i gumb na kojem piše

ELIMINIRAJ, i svoj prst kako ga pritišće. Kako je bilo jednostavno natjerati me

da ubijem čovjeka.

Kad sam završio, uspravim se na pete. Osjećam kako mi Ringer hladnim

prstima masira vrat. Čujem njen glas, koji mi govori da će sve biti u redu.

Skinem okular, uništim zeleni plamen i vratim Ringer njeno lice. Ona je Ringer,

a ja sam ja, osim što više nisam siguran što znači ja. Nisam ono što sam mislio

da jesam. Svijet nije ono što sam mislio da je. Možda je u tome stvar: ovo je sad

njihov svijet, a mi smo izvanzemaljci.

„Ne možemo se vratiti“, procijedim. Gledaju me njene prodorne oči, njeni

hladni prsti masiraju mi vrat.

„Ne možemo, ali možemo ići dalje.“ Podigne moju pušku i gurne mi je u

ruke. „Mogli bismo započeli s onim kučkinim sinom na katu.“

Ne prije nego što izvadimo moj mikročip. Boli više nego što sam očekivao,

a manje nego što zaslužujem.

„Nemoj se gristi“, kaže mi Ringer dok ga vadi. „Sve su nas prevarili.“

„A one koje nisu uspjeli prevariti prozvali su Dorothy i ubili ih.“

„I ne samo njih“, kaže ona s gorčinom. I tada mi sine kao da me grom

pogodio: hangar za pripremu i uništenje. Dva dimnjaka koji izbacuju crni i sivi

dim. Kamioni krcati tijelima, stotinama tijela svakoga dana, tisućama svakoga

tjedna, i autobusi koji stižu cijelu noć, puni izbjeglica, puni hodajućih mrtvaca.

„Logor Haven nije vojna baza“, prošapćem dok mi krv kaplje niz vrat.

Ona odmahne glavom. „Ni logor za izbjeglice.“

Kimnem. Progutam gorčinu koja mi raste u grlu. Vidim kako čeka da to

izgovorim naglas. Katkad moraš istinu izreći naglas da se ne bi činila

nestvarnom. „To je logor smrti.“

Ima jedna stara poslovica o tome da te istina oslobađa. Ne vjeruj u to.

Ponekad ti istina zalupi vrata tamnice i zaključa ih s tisuću zasuna.

„Jesi li spreman?“ pita Ringer. Čini se da bi htjela obaviti to što prije.

„Nećemo ga ubiti“, kažem ja. Ringer me pogleda kao da pita: koji ti je? No

ja mislim na Chrisa vezanog u stolici iza dvosmjernog ogledala. Mislim na

bacanje tijela na pokretnu traku koja je svoj ljudski teret prevozila do užarenog,

proždrljivog otvora peći za spaljivanje. Dovoljno sam dugo bio njihovo oruđe.

„Neutraliziraj i razoružaj, to je naređenje. Razumiješ?“

Ona oklijeva, a zatim kimne. Ne mogu protumačiti njen izraz, što nije

neuobičajeno. Možda opet igra šah? I dalje čujemo kako Poundcake puca s

druge strane ulice. Sigurno više nema mnogo streljiva. Vrijeme je.

Zakoračivši u hodnik, proguta nas potpuni mrak. Napredujemo rame uz

rame, vukući prste po zidovima da bismo se orijentirali u mraku, isprobavamo

svaka vrata, tražimo ona za stubište. Čuje se samo naš dah u ustajalom hladnom

zraku i gacanje naših čizama kroz nekoliko centimetara ledeno hladne vode

neugodnog vonja; mora da je pukla cijev. Gurnuo sam vrata na kraju hodnika i

osjetio nalet svježeg zraka. Stubište.

Zastali smo na odmorištu četvrtog kata, pri dnu uskih stuba što vode na

krov. Vrata su odškrinuta; čujemo oštar prasak snajpera, ali snajperista ne

vidimo. U mraku se ne možemo koristiti znakovima rukama pa privučem Ringer

bliže sebi i prislonim joj usne na uho.

„Zvuči kao da je ravno ispred nas.“ Ona kimne. Njena kosa škaklja mi nos.

„Ulazimo naglo.“

Ona bolje gađa; ona će ići prva. Ja ću pucati ako ona promaši ili ako je

pogodi. Vježbali smo to stotinu puta, ali uvijek smo eliminirali metu, a ne samo

onesposobili. Osim toga, meta nikad nije uzvraćala vatru. Ona se približi

vratima. Stojim iza nje i držim joj ruku na ramenu. Kroz odškrinuta vrata vjetar

zviždi kao da tuli kakva životinja na samrti. Ringer čeka moj znak sagnute

glave, dišući ravnomjerno i duboko, i pitam se moli li se. Ako da, moli li se

istom bogu kao i ja? Nekako mi se čini da ne. Taknem je jedanput po ramenu pa

ona razvali vrata, izleti kao iz topa, nestane u snježnom vrtlogu prije nego što

sam ja napravio dva koraka i začujem oštro pop-pop-pop iz njezine puške te se

skoro spotaknem preko nje, koja kleči na mokrom bijelom tepihu od snijega. Tri

metra ispred nje snajperist leži na boku i hvata se jednom rukom za nogu, a

drugom poseže za puškom – sigurno mu je ispala kad ga je pogodila. Ringer

opet otvori vatru, ovaj put u ispruženu ruku. Široka je sedam centimetara i ona je

izravno pogodi – u mraku, kroz gust snijeg. On povuče ruku natrag na prsa uz

preplašen vrisak. Dotaknem Ringer po tjemenu i dam joj znak da prestane.

„Ostani ležati!“ doviknem mu. „Ne miči se!“

On sjedne, stišćući raznesenu ruku na prsa, okrenut prema ulici, pognut. Ne

vidimo što radi drugom rukom, ali ugledam neki srebrni odsjaj i začujem kako je

zarežao: „Bijednici“. Nešto se u meni sledi; poznajem taj glas.

Taj je glas urlao na mene, ismijavao me, ponižavao, prijetio mi, proklinjao

me. Pratio me od trena kad sam se probudio pa dok nisam zaspao. Siktao je,

vikao, režao i pljuvao na mene i na sve nas.

Reznik!

Oboje smo ga čuli, skamenili smo se. Prestali smo disati. Nismo mogli

misliti.

To mu je dalo vremena, vremena koje se usporilo dok se on podizao, koje

se usporilo kao da onom satu koji je pokrenuo veliki prasak ponestaje energije.

Podiže se na noge – to traje sedam ili osam minuta.

Okreće se da nas pogleda – to traje barem deset minuta.

Drži nešto u zdravoj ruci. Pritišće po tome krvavom rukom – to traje dobrih

dvadeset minuta.

Tada se Ringer vrati u život. Meci mu se zabiju u prsa. Reznik padne na

koljena. Usta mu se otvore. Nagne se naprijed i padne pred nas na lice.

Sat se resetira. Nitko se ne miče, nitko ništa ne govori.

Snijeg, vjetar, kao da stojimo sami na vrhu snijegom okovane planine.

Ringer ode do njega i okrene ga na leđa. Izvuče mu srebrni uređaj iz ruke. Ja

promatram to nezdravo, kozičavo lice štakorskih očiju i nekako i jesam i nisam

iznenađen.

„Mjesecima nas je obučavao da bi nas mogao ubiti“, kažem.

Ringer odmahne glavom. Promatra ekran srebrnog uređaja. Svjetlo ekrana

obasjava joj lice i naglašava kontrast između njene svijetle puti i kose crne kao

ugljen. Izgleda prekrasno na tom svjetlu; ne kao anđeo, više kao anđeo osvetnik.

„Nije nas htio ubiti, Zombi, sve dok ga nismo zaskočili pa nije imao izbora,

a ni tada nas nije htio ubiti puškom.“ Podigne uređaj da mogu vidjeti ekran.

„Mislim da nas je htio ubiti ovim.“

Na gornjoj polovici nacrtana je mreža. U krajnjem lijevom kutu nalazi se

skupina zelenih točkica. Jedna je bliže sredini.

„Naša desetina“, velim.

„Ova izdvojena točka sigurno je Poundcake.“

„Što znači... da nismo izvadili mikročipove...“

„Točno bi znao gdje smo“, reče Ringer. „Čekao bi nas i najebali bismo.“

Pokazala mi je dva istaknuta broja pri dnu ekrana. Jedan je od njih broj koji

sam dobio kad me dr. Pam čipirala i sortirala. Pretpostavljam da drugi pripada

Ringer. Ispod brojeva nalazi se gumb koji svijetli zeleno.

„Što će se dogoditi ako pritisneš taj gumb?“ pitam.

„Pretpostavljam ništa.“ Ona ga pritisne.

Ja se trgnem, ali bila je u pravu.

„To je sklopka za eliminiranje“, kaže ona. „Sigurno je povezana s našim

čipovima.“

Mogao nas je sve uništiti kad god je htio. Ako svrha nije bila da nas ubije,

što jest bila? Ringer vidi pitanje u mojim očima. „Zbog one trojice s ‘uljezima’ –

zato je počeo pucati“, reče ona. „Mi smo prva desetina koja je napustila logor.

Sigurno su nas strogo nadgledali da vide kako ćemo se ponašati u pravoj borbi,

ili u onome za što mislimo da je prava borba, da budu sigurni kako ćemo zagristi

zeleni mamac kao poslušni mali štakori. Mora da su ga spustili ovamo prije nas

da povuče okidač ako mi to ne napravimo, a nismo, pa nas je malo potaknuo.“

„I nastavio je pucati po nama zbog...?“

„Držao nas je budnima i spremnima da raznesemo sve prokleto malo

zeleno što svijetli.“

Zbog snijega se čini kao da me gleda kroz bijelu koprenastu zavjesu.

Pahulje su joj posule obrve, sjaje joj u kosi.

„Strašno velik rizik“, napomenem ja.

„Pa i nije. Imao nas je na ovom malom radaru. U najgorem slučaju morao

bi samo pritisnuti gumb, samo što nije razmišljao o najgorem slučaju.“

„Da ćemo izvaditi čipove.“

Ringer kimne. Obriše snijeg koji joj se nakupio na licu. „Mislim da taj

kreten nije očekivao da ćemo se dići protiv njega.“ Dala mi je uređaj. Zaklopio

sam ga i spremio u džep.

„Mi smo na potezu, naredniče“, reče ona tiho, ili joj je možda snijeg

prigušio glas. „Što ćemo?“

Uvučem puna pluća zraka i polako izdahnem. „Vratiti se do desetine.

Izvaditi im svima mikročipove...“

„I?“

„Nadati se da se prema nama ne kreće cijeli bataljun reznika.“ Okrenuo

sam se da idem. Ona me uhvati za ruku. „Čekaj! Ne možemo se vratiti bez

mikročipova.“

Trebala mi je sekunda da shvatim. Zatim kimnem glavom, trljajući

zapešćem smrznute usne. Bez mikročipova zasvijetlit ćemo u njihovim

okularima. „Poundcake će nas skinuti prije nego što prijeđemo cestu.“

„Da ih stavimo u usta?“

Odmahnem glavom. Što ako ih slučajno progutamo? „Moramo ih učvrstiti

natrag gdje su i bili, čvrsto zamotati ranu i...“

„Nadati se da neće ispasti?“

„I nadati se da ih vađenjem nismo deaktivirali. Što?“ pitam. „Previše

nadanja?“

Trzne joj se jedna strana usta. „Možda je to naše tajno oružje.“

62

„TO JE GADNO, ali gadno sjebano“, kaže mi Flintstone. „Reznik nas je gađao

snajperom?“

Sjedimo naslonjeni na polovični zid garaže dok Ringer i Poundcake sa

strane promatraju ulicu ispod nas. Dumbo mi je s jedne strane, Flintstone s

druge, a Teacup između njih, glave naslonjene na moja prsa.

„Reznik je Ted“, govorim mu već treći put. „Logor Flaven je njihov.

Iskoristili su nas da...“

„Prestani s tim, Zombi! To je najluđa, najparanoidnija hrpa gluposti koju

sam ikad čuo!“ Flintstoneovo okruglo lice crveno je kao paprika. Obrve mu

skaču i trzaju se. „Ubili ste našeg instruktora obuke koji je pokušavao ubiti nas!

Na zadatku eliminiranja Tedova! Vi radite što hoćete, dečki, ali meni je dosta.

Dosta mi je.“ Ustane i zaprijeti mi šakom. „Vraćam se na dogovoreno mjesto i

čekat ću da me pokupe. Ovo je...“ Traži pravu riječ pa se odluči za „sranje“.

„Flinte“, kažem mu ja tihim i čvrstim glasom. „Odstupi.“

„Nevjerojatno. Ti si se pretvorio u Dorothy. Dumbo, Cake, vi ovo

vjerujete? Ne možete to vjerovati.“

Izvukao sam srebrni uređaj iz džepa, otvorio ga, gurnuo mu ga u lice.

„Vidiš ovu zelenu točku? To si ti.“ Pomaknem se do njegova broja i obilježim

ga dodirom palca. Zeleni gumb zasvijetli. „Znaš što se dogodi kad pritisneš

zeleni gumb?“

To je jedna od onih stvari zbog kojih do kraja života noću ležiš budan

želeći povući što si rekao.

Flintstone skoči prema meni i istrgne mi uređaj iz ruke. Možda bih ga i

dostigao, ali Teacup mi je u krilu i to me usporilo. Sve što sam uspio napraviti

prije nego što je pritisnuo gumb bilo je da viknem: „Ne!“

Glava mu se naglo trznula prema natrag kao da ga je netko snažno pogodio

u čelo. Usta su mu se otvorila, oči zakolutale prema stropu.

Zatim se stropoštao ravno na pod, labavih udova kao marioneta kojoj su

popustili konce.

Teacup vrišti. Ringer je skine s mene i ja kleknem pokraj Flinta.

Provjeravam mu puls iako i bez toga znam da je mrtav. Dovoljno je da

pogledam ekran uređaja u njegovoj ruci, tamo gdje umjesto zelene sada stoji

crvena točka.

„Ringer, izgleda da si bila u pravu“, kažem preko ramena.

Polako izvučem kontrolni uređaj iz Flintstonove beživotne ruke. Moja se

ruka trese. Panika, smetenost, ali uglavnom gnjev: bijesan sam na Flinta.

Stvarno sam u iskušenju da ga tresnem šakom posred tog njegova velikog

debelog lica.

Iza sebe čujem Dumba: „Što ćemo sada, naredniče?“ I on je. u panici.

„Najprije ćeš izvaditi mikročipove iz Poundcakea i Teacup.“

„Ja?“ glas mu se povisi oktavu.

Moj se snizi. „Pa ti si bolničar, nisi li? Ringer će izvaditi tvoj.“

„Dobro, ali što ćemo onda? Natrag ne možemo. Ne možemo... Kamo da

sad idemo?“

Ringer me gleda. Malo mi bolje ide tumačenje njenih izraza lica. Kad malo

spusti kutove usana, znači da se priprema, kao da već zna što ću reći. Tko zna?

Vjerojatno i zna.

„Ne ideš natrag, Dumbo.“

„Misliš, ne idemo natrag“, ispravi me Ringer. „Mi, Zombi.“

Ustanem. Čini se da mi treba vječnost da se ispravim. Približim joj se.

Vjetar joj je otpuhao kosu na jednu stranu, sad vijori kao crna zastava.

„Jednog smo ostavili“, kažem ja.

Ona oštro odmahne glavom. Šiške joj se zgodno zanose. „Nugget? Zombi,

ne možeš se vraćati po njega. To je ravno samoubojstvu.“

„Ne mogu ga ostaviti. Obećao sam.“ Počeo sam objašnjavati, ali ni sam ne

znam kako bih počeo. Kako to izreći riječima? Nemoguće, poput traženja

početka kruga ili prve karike na srebrnom lančiću.

„Jednom sam pobjegao“, kažem napokon. „Neću opet.“

63

PAHULJE, SIĆUŠNE bijele točkice, kovitlaju se s neba.

Rijeka, crna i brza, tiha pod oblacima koji skrivaju svjetleće zeleno Oko

matičnog broda, zaudara na ljudski otpad i ljudska trupla.

Jedan sedamnaestogodišnjak, srednjoškolska nogometna zvijezda, obučen

kao vojnik i s poluautomatskom puškom koju su mu dali oni iz svjetlećeg

zelenog Oka, čuči pokraj kipa pravog vojnika, koji se borio i umro nepomućena

uma i čista srca, neiskvaren lažima neprijatelja koji zna kako on razmišlja, koji

sve dobro u njemu pretvara u loše, koji upotrebljava njegovo nadanje i

povjerenje da ga pretvori u oružje protiv vlastite vrste. Klinac koji se nije vratio

kad je trebao, a vraća se sad kad ne smije. Klinac zvan Zombi, koji je dao

obećanje i ako ga ne ispuni, rat će biti gotov – ne veliki rat nego onaj koji se

računa, onaj na bojištu u njegovu srcu.

Obećanja su važna, sad više nego ikada.

U parku pokraj rijeke, na snijegu koji se kovitla s neba.

Osjetio sam helikopter prije nego što sam ga vidio. Promjena tlaka,

podrhtavanje na goloj koži, zatim ritmično udaranje elisa i ja nesigurno stanem

na noge, pritišćući rukom bočnu ranu od metka.

„Kamo da te pogodim?“ pitala me Ringer.

„Ne znam, ali ne u noge ni ruke.“

Dumbo, koji je imao mnogo iskustva s ljudskom anatomijom jer je bio

zadužen za pripremu mrtvih, reče: „Pogodi ga u slabine. Izbliza. I iz ovog kuta,

da mu ne probiješ crijeva.“

Ringer će na to: „Što ćemo ako ti probijem crijeva?“

„Zakopat ćemo me jer ću bit mrtav.“

Osmijeh? Ne. Kvragu.

Poslije, dok mi je Dumbo pregledavao ranu, upitala me: „Koliko dugo da te

čekamo?“

„Ne više od jednog dana.“

„Jednog?“

„Dobro. Dva dana. Ako se ne vratimo za četrdeset i osam sati, nećemo se ni

vratiti.“

Nije se prepirala sa mnom, ali je rekla: „Ako se ne vratite za četrdeset i

osam sati, dolazim po vas“.

„Glup potez, šahiste.“

„Ovo nije šah.“

Crna sjena zatutnji iznad golih krošanja stabala koja okružuju park,

pulsiranje elisa nalikuje na ubrzano kucanje golema srca, a leden vjetar udara u

naletima i pritišće mi ramena dok koračam prema otvoru helikoptera.

Pilot okrene glavu prema meni kad sam uskočio. „Gdje ti je jedinica?“

Uskočim na prazno sjedalo. „Idemo! Idemo!“

On opet: „Vojniče, gdje ti je jedinica?“

Moja jedinica odgovara iz drveća otvorivši neprekidnu vatru, meci se

zabijaju i udaraju u ojačani trup Black Hawka, a ja vičem najglasnije što mogu:

„Idemo, idemo, idemo!“ To me košta. Sa svakim „idemo“ iz rane mi lipti krv

pod pritiskom i curi mi kroz prste.

Pilot poleti, jurne naprijed pa se baci oštro ulijevo. Ja zatvorim oči. Idemo,

Ringer. Idemo.

Black Hawk otvori paljbu u brišućem letu, pretvarajući drveće u prah; pilot

nešto dovikuje kopilotu, helikopter je sad iznad drveća, ali Ringer i moja ekipa

već su sigurno nestali onom stazom što prati tamne obale rijeke. Nekoliko smo

puta obletjeli drveće, ne prekidajući paljbu, dok od drveća nisu ostali razneseni

panjevi. Pilot baci pogled iza sebe, vidi da ležim preko dvaju sjedala i pritišćem

krvavu ranu. Podigne se i stisne gas. Helikopter pojuri prema oblacima; bijelo

snježno ništavilo proguta park.

Gubim svijest. Previše krvi, previše. Vidim Ringerino lice i ne samo da se

smješka, ona se smije; i bravo za mene, bravo za mene što sam je uspio

nasmijati.

A evo i Nuggeta, a on se definitivno ne smije.

Nemoj mi obećavati, nemoj obećavati, nemoj obećavati! Nemoj nikad ništa

obećavati, nikad, nikad!

„Doći ću. Obećavam.“

64

BUDIM SE ondje gdje je sve počelo, u bolničkom krevetu, u zavojima i

omamljen velikom količinom tableta protiv bolova; krug je zatvoren.

Trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim kako nisam sam. Netko sjedi na

stolici s druge strane stalka za infuziju. Okrenem glavu i najprije ugledam

njegove čizme, crne, uglačane kao ogledala. Besprijekorna uniforma, uštirkana i

izglačana. Isklesano lice, prodorne plave oči koje me probadaju do dna.

„I eto tebe ovdje“, reče Vosch tiho, „živ ako već ne i zdrav. Liječnici mi

kažu da si izuzetno sretan što si preživio. Nema težih oštećenja; metak je samo

prošao. Stvarno čudesno s obzirom na to da si pogođen iz takve blizine.“

Što ćeš mu reći?

Reći ću mu istinu.

„Ringer me pogodila“, kažem mu. Kopile jedno. Kurvin sine. Mjesecima

sam ga gledao kao svog spasitelja, kao spasitelja čovječanstva. Njegova su mi

obećanja dala najokrutniji dar: nadu.

Nagne glavu na jednu stranu i podsjeti me na pticu sjajnih očiju koja

promatra ukusan zalogajčić.

„A zašto te vojnikinja Ringer pogodila, Bene?“

Ne možeš mu reći istinu.

Dobro, zajebi istinu. Dat ću mu činjenice.

„Zbog Reznika.“

„Reznika?“

„Gospodine pukovniče, vojnikinja Ringer pogodila me jer sam branio

njegovu prisutnost.“

„Zašto si trebao braniti Reznikovu prisutnost, naredniče?“ Prekriži noge i

obujmi rukama podignuto koljeno. Teško ga je gledati u oči dulje od tri ili četiri

sekunde u komadu.

„Okrenuli su se protiv nas, gospodine pukovniče, tj. ne svi. Flintstone i

Ringer – i Teacup, ali samo zato što je Ringer to učinila. Rekli su da Reznikova

prisutnost znači da je sve ovo laž i da vi...“

Podigne ruku. „Ovo?“

„Logor, nositelji uljeza, da nas niste obučavali za ubijanje izvanzemaljaca,

da su nas izvanzemaljci obučavali da se ubijamo međusobno.“

Najprije nije ništa govorio. Gotovo sam poželio da se nasmije ili nasmiješi

ili odmahne glavom. Da je napravio nešto takvo, možda bih posumnjao; možda

bih ponovno razmislio o cijeloj toj priči o glavama lažnih izvanzemaljaca i

zaključio kako bolujem od paranoje i histerije izazvane bojištem.

Umjesto toga, samo me bezizražajno promatrao onim svojim ptičje sjajnim

očima.

„A ti nisi htio sudjelovati u njihovoj maloj teoriji zavjere?“

Kimnem glavom. Snažno, samouvjereno – nadam se. „Pretvorili su se u

Dorothy, gospodine pukovniče, okrenuli cijelu desetinu protiv mene.“

Osmjehnem se. Hladan, krut, vojnički osmijeh – nadam se. „No ne prije nego

što sam sredio Flinta.“

„Pronašli smo njegovo tijelo“, reče mi Vosch. „Bio je, kao i ti, pogođen

izbliza. Za razliku od tebe, pogođen je malo više nego ti.“

Jesi li siguran u to, Zombi? Zašto ga moraš pogoditi u glavu?

Ne smiju znati da smo ga „iskopčali“. Ako ga dovoljno ozlijedim, možda ću

uništiti dokaze. Ringer, odmakni se. Znaš da nisam najbolji strijelac na svijetu.

„Ubio bih i ostale, ali bili su brojniji, gospodine pukovniče. Zaključio sam

kako je najbolje da se vratim u bazu i obavijestim vas.“

Opet se ne miče i dugo ništa ne govori, samo me gleda. Što si ti? pitam se.

Jesi li čovjek? Jesi li Ted? Ili si... nešto drugo. Dovraga, što si?

„Oni su nestali, znaš“, napokon reče. Zatim čeka moj odgovor. Srećom,

smislio sam ga, odnosno Ringer ga je smislila. Zasluge zaslužnima.

„Izvadili su uređaje za praćenje.“

„I tvoj“, napomene on. I čeka. Preko njegova ramena vidim bolničare u

zelenim odorama kako obilaze red kreveta i čujem škripu njihove obuće po

linoleumu. Još jedan dan u bolnici prokletih.

Ja sam spreman za to pitanje. „Igrao sam po njihovim pravilima. Čekao

sam priliku. Poslije mene Dumbo je obavljao zahvat na Ringer i tada sam

krenuo.“

„I pogodio Flintstonea...“

„Potom je Ringer pogodila mene.“

„A onda...“ Sad je prekrižio ruke na prsima, spustio bradu. Proučava me

prikrivenim pogledom, onakvim kakvim grabljivica promatra svoju večeru.

„A onda sam pobjegao, gospodine pukovniče.“

Dakle, sposobna sam pogoditi Reznika u mraku usred snježne oluje, ali

tebe ne mogu s udaljenosti od dva koraka? Neće on to prihvatiti.

Ne mora prihvatiti, samo neka par sati ne odbaci.

On pročisti grlo, počeše se ispod brade. Neko je vrijeme proučavao pločice

na stropu prije nego što me opet pogledao. „Imao si puno sreće, Bene, da si

stigao do mjesta za evakuaciju prije nego što si iskrvario.“

Da, baš sam imao sreće. Vraške sreće.

Zavlada teška tišina. Plave oči. Stisnuta usta. Prekrižene ruke.

„Nisi mi sve rekao.“

„Gospodine?“

„Nešto si izostavio.“

Polako odmahnem glavom. Soba se zaljulja kao brod u oluji. Koliko su mi

tableta protiv bolova dali?

„Tvoj nekadašnji instruktor obuke. Netko ga je iz tvoje jedinice pretresao i

pronašao ovo.“ Podigne srebrni uređaj poput Reznikova. „U tom bi se trenutku

netko – pretpostavljam ti kao nadređeni – zapitao što je Reznik radio s uređajem

koji mu je omogućivao da pritiskom na gumb prekine vaše živote.“

Kimam glavom. Ringer i ja očekivali smo da će doći na to pa imam

spreman odgovor. Druga je stvar hoće li povjerovati ili ne.

„Samo jedno objašnjenje ima smisla, gospodine pukovniče. To je bio naš

prvi zadatak, prvi pravi sukob. Trebalo nas je pratiti, a trebao vam je i rezervni

plan u slučaju da se netko od nas pretvori u Dorothy – okrene protiv ostalih.“

Nisam nastavio dalje, bez daha sam i to mi je drago jer ne vjerujem sam

sebi kad sam omamljen. Ne razmišljam bistrom glavom. Hodam minskim

poljem u gustoj magli. Ringer je to predvidjela. Tjerala me da vježbam cijelo

vrijeme dok smo čekali povratak helikoptera, sve dok mi nije pritisnula pištolj

na trbuh i povukla okidač.

Stolica zadere po podu, a Voschevo mršavo, grubo lice ispuni mi vidno

polje.

„To je stvarno neobično, Bene: da se ti usprotiviš borbenoj dinamici grupe,

strahovitom pritisku da ideš kamo i ostali. To je gotovo, rekao bih, ne-ljudski.“

„Ja sam ljudsko biće“, prošapćem, a srce mi tako snažno tuče da sam na

trenutak siguran da ga on može vidjeti kako udara ispod tanke spavaćice.

„Jesi li? Naime, u tome je bit svega, zar ne, Bene? O tome se radi! Tko je

ljudsko biće, a tko nije. Nemamo li oči, Bene? Nemamo li ruke, organe, kostur,

osjetila, osjećaje, strasti? Ako nas probodu, ne krvarimo li? A ako nam naude,

nećemo li se osvetiti?“

Četvrtasta vilica, hladnoća plavih očiju, tanke usne, blijede nasuprot

zajapurenu licu.

„Shakespeare. Mletački trgovac. Govor pripadnika prezrene i proganjane

rase, rase kao što je naša, Bene – ljudska rasa.“

„Ja ne mislim da oni nas mrze, gospodine.“ Nastojim ostati smiren zbog

ovog neobičnog i neočekivanog zaokreta na minskom polju. U glavi mi je kaos.

Nastrijeljen i omamljen raspravljam o Shakespeareu sa zapovjednikom jednoga

od najgorih logora smrti u povijesti čovječanstva.

„Svoju naklonost pokazuju na čudan način.“

„Nije da nas vole ili mrze, samo im smetamo. Možda smo mi u njihovim

očima uljezi.“

„Periplaneta americana za njihova Homo sapiensa? U tom slučaju ja sam

na strani žohara. Jako ga je teško uništiti.“

Potapšao me po ramenu, a zatim se jako uozbiljio. Došli smo do srži

problema, do pitanja života ili smrti, do pitanja tko će proći, a tko pasti; osjećam

to. On ne prestaje preokretati tanak srebrni uređaj u svojim rukama.

Zombi, plan ti ne valja. Znaš da ne valja.

Dobro. Da čujemo tvoj.

Ostanimo skupa. Iskušat ćemo sreću s onima koji se skrivaju u sudnici, tko

god da jesu.

A Nugget?

Neće mu nauditi. Zašto si tako zabrinut za njega? Zaboga, Zombi, ima na

stotine djece...

Da, ima, ali jednome sam dao riječ.

„Stvari se loše razvijaju, Bene, vrlo loše. Ringer će se zbog svoje zablude

priključiti upravo onima koje je trebala uništiti. Reći će im sve što zna o našim

operacijama. Poslali smo još tri jedinice da je preduhitre, ali bojim se da bi

moglo biti prekasno. Ako zaista bude prekasno, nećemo imati izbora nego

poduzeti krajnju mjeru.“

U očima mu plamti blijeda plava vatra. Doslovno sam zadrhtao kad se

okrenuo, odjednom mi je postalo hladno i uhvatio me velik strah.

Što je krajnja mjera?

Možda nije prihvatio moju priču, ali nije je ni odbacio. Još sam živ, a dok

sam ja živ, Nugget ima šansu.

Okrene se natrag kao da se upravo nečeg sjetio.

Sranje. Evo ga.

„Ima još nešto. Žao mi je što ti donosim loše vijesti, ali skinut ćemo te s

lijekova za bolove da bismo mogli provesti kompletnu procjenu.“

„Kompletnu procjenu?“

„Rat je čudna stvar, Bene. Poigrava se tvojim pamćenjem, a utvrdili smo da

lijekovi utječu na program. Trebat će oko šest sati da ti se organizam očisti.“

I dalje mi nije jasno, Zombi. Zašto te moram upucati? Zašto im ne možeš

reći da si pobjegao od nas? Ovo je malo pretjerano ako mene pitaš.

Ringer, moram biti ranjen.

Zašto?

Da bi mi dali lijekove.

Zašto?

Da dobijem na vremenu, da me ne bi iz helikoptera odveli ravno tamo.

Kamo?

Prema tome, ne moram pitati o čemu Vosch govori, ili svejedno pitam:

„Spojit ćete me s Wonderlandom?“

On prstom pozove jednog bolničara, koji se približi noseći pladanj, pladanj

sa špricom i malom sivom kuglicom.

„Spojit ćemo te s Wonderlandom.“

IX.

KAO CVIJET KIŠI

65

SINOĆ SMO ZASPALI ispred kamina, a jutros sam se probudila u našem

krevetu – ne, ne u našem. U svom krevetu, Valinu krevetu? U krevetu. No ne

sjećam se da sam se penjala stepenicama, što znači da me on odnio gore i

ušuškao me, samo što ga sad nema ovdje. Kad sam shvatila da ga nema, malo

me uhvatila panika. Puno mi je lakše potisnuti sumnje kad je pokraj mene, kad

vidim one oči boje rastopljene čokolade i čujem njegov duboki glas koji me

prekriva kao topli pokrivač u hladnoj noći. E, Cassie, ti si izgubljen slučaj.

Totalna katastrofa.

Brzo sam se obukla na slaboj svjetlosti zore i sišla. Nema ga ni ovdje, ali

moja je M16 tu, očišćena i napunjena, naslonjena na kamin. Pozvala sam ga.

Odvratila mi je tišina.

Podigla sam pušku. Zadnji sam put pucala iz nje kad sam našla vojnika s

raspelom.

Nisi ti kriva, Cassie, a nije ni on.

Zatvorila sam oči i vidjela svog oca kako leži pogođen na zemlji i govori

mi Cassie, ne! tren prije nego što se pojavio Vosch i ušutkao ga.

On je kriv, ne ti, ne vojnik s raspelom. On.

Mogu si jasno predočiti kako nabijam pušku Voschu na čelo i raznosim mu

glavu.

Najprije ga moram pronaći, a tada lijepo zamoliti da bude miran kako bih

mu mogla nabiti pušku na čelo i raznijeti mu glavu.

Našla sam se na fotelji pokraj mede pa sam ih oboje zagrlila: medu jednom,

pušku drugom rukom, kao da sam opet u šumi, u svom šatoru ispod drveća nad

kojim je nebo iznad kojeg je pak zlokobno Oko matičnog broda, koji se našao u

eksploziji zvijezda među kojima je i ova naša – i kakve su jebene šanse da će od

100 sekstilijuna zvijezda u svemiru Drugi za svoje poslove odabrati baš našu?

To je više nego što mogu podnijeti. Ja ne mogu pobijediti Druge. Ja sam

žohar. Ajde, mogu prihvatiti Evanovu usporedbu s vodencvijetom;

vodencvjetovi su ljepši i barem mogu letjeti, ali mogla bih ukloniti par tih

gadova prije nego što prođe jedan moj dan na Zemlji. Planiram započeti s

Voschem.

Ruka mi se spusti na rame. „Cassie, zašto plačeš?“

„Ne plačem. Imam alergiju. Ovaj prokleti medvjed pun je prašine.“ On

sjedne pokraj mene, s one strane gdje je medo, ne pokraj puške.

„Gdje si bio?“ pitam da promijenim temu.

„Gledao sam kakvo je vrijeme.“

„I?“ Cijele rečenice molim. Hladno mi je i treba mi topli pokrivač njegova

glasa da me zaštiti. Privučem koljena prsima oslanjajući se petama o rub fotelje.

„Mislim da će večeras biti dobro.“ Jutarnje svjetlo provlači se kroz otvor

među plahtama obješenim preko prozora i daje njegovu licu zlatnu boju.

Svjetlost mu treperi u tamnoj kosi, iskri u očima.

„Dobro.“ Glasno šmrcnem.

„Cassie.“ Dodirne mi koljeno. Ruka mu je topla; toplinu osjećam kroz

traperice. „Pala mi je na pamet jedna čudna ideja.“

„Sve je ovo samo jako ružan san?“

On odmahne glavom i nervozno se nasmije. „Ne želim da krivo shvatiš pa

me poslušaj prije nego što nešto kažeš, može? Puno sam o tome razmišljao, a ne

bih ni spominjao da ne mislim...“

„Reci, Evane, samo mi – reci.“ O, Bože, što će mi sad reći? Ukočim se.

Nema veze, Evane. Ne moraš mi reći.

„Pusti me da idem.“

Zbunjeno zavrtim glavom. Je li to neka šala? Pogledam u ruku na svom

koljenu, lagano me stišće prstima. „Mislila sam da ideš.“

„Mislim, pusti mene da idem.“ Prodrma mi koljeno da bih ga pogledala.

Tada shvatim. „Da te pustim da ideš sam. Da ja ostanem ovdje, a ti da ideš

tražiti mog brata.“

„Dobro, gle, obećala si da ćeš me saslušati...“

„Ništa ti nisam obećala.“ Odgurnem mu ruku s koljena. Ideja da mene

ostavi doma nije samo uvredljiva – ona je zastrašujuća. „Obećala sam Sammyju,

zato zaboravi.“

On ne prestaje. „No ne znaš što te tamo čeka.“

„A ti znaš?“

„Bolje nego ti.“

Pokušao mi se približiti; stavila sam mu ruku na prsa. A ne, prijatelju. „Pa

tada mi reci što me čeka.“

Podigao je ruke. „Razmisli o tome tko ima više šanse živjeti dovoljno dugo

da ispuni tvoje obećanje. Ne kažem da je to zato što si žensko ili zato što sam ja

jači ili izdržljiviji ili što god, samo kažem da ako ode jedno od nas, drugo će i

dalje imati šansu pronaći onog prvog ako se dogodi ono najgore.“

„Vjerojatno si u pravu što se toga tiče, ali ti ne bi trebao ići prvi. On je moj

brat. Moš mislit kako ću ja ovdje čekati da mi Ušutkivač pokuca na vrata i

zamoli me da mu posudim malo šećera. Ići ću sama.“

Odgurnula sam se od fotelje kao da ću krenuti tog trenutka. On me uhvatio

za ruku; ja sam je istrgnula.

„Evane, prestani. Stalno zaboravljaš da sam ja tebi dopustila da ideš sa

mnom, ne ti meni.“

On spusti glavu. „Znam. Znam to.“ Potom se pokajnički nasmije. „Znao

sam što ćeš mi odgovoriti, ali morao sam pitati.“

„Misliš da ne znam brinuti o sebi?“

„Ne, nego ne želim da pogineš.“

66

PRIPREMALI SMO SE tjednima. Zadnjeg dana nismo više imali što raditi osim

čekati da padne mrak. Ne nosimo puno stvari; Evan misli da bismo do Wright-

Pattersona mogli doći za dvije ili tri noći, osim u slučaju nekog nepredviđenog

zastoja kao što je nevrijeme ili ako jedno od nas pogine – ili ako oboje

poginemo, što bi ovu operaciju odgodilo zauvijek.

Iako sam ponijela minimalne zalihe, imam problema s utrpavanjem mede u

ruksak. Možda bih mu trebala odrezati noge i reći Sammyju da ih je raznijelo

Oko koje je uništilo logor Ashpit.

Oko. Zaključila sam da bi to bilo bolje: ne metkom prosvirati Voschev

mozak nego mu u hlače ubaciti izvanzemaljsku bombu. „Možda ga ne bi trebala

nositi“, reče Evan.

„Možda bi ti trebao začepiti“, promrmljam i zguram medi glavu u trbuh pa

zatvorim ruksak. „Eto.“

Evan se smješka. „Znaš, kad sam te prvi put vidio u šumi, mislio sam da je

to tvoj medo.“

„U šumi?“

Osmijeh mu nestane.

„Nisi me našao u šumi“, podsjetim ga. U sobi je odjednom deset stupnjeva

hladnije. „Našao si me usred snježnog nanosa.“

„Htio sam reći... ja sam bio u šumi, ne ti“, kaže on. „Vidio sam te iz šume

na pola kilometra.“

Ja kimam, ali ne zato što mu vjerujem; kimam jer znam da sam u pravu što

mu ne vjerujem.

„Još se uvijek nisi izvukao. Drag si i imaš super uredne nokte, ali i dalje

nisam sigurna zašto su ti ruke tako mekane i zašto si mirisao na barut kad si se

navodno vratio s groba svoje djevojke.“

„Sinoć sam ti rekao: nisam na farmi radio već dvije godine, a tog sam dana

čistio pušku. Ne znam što bih ti još mogao...“

Prekinula sam ga. „Vjerujem ti samo zato što si spretan s puškom i nisi me

ubio iako si imao oko tisuću prilika. Nemoj to shvatiti osobno, ali ima nešto što

mi o tebi i cijeloj ovoj situaciji nije jasno, što ne znači da mi nikad neće biti

jasno. Skužit ću ja to, a ako te istina okrene protiv mene, napravit ću ono što

moram.“

„Što?“ Osmjehuje se onim prokletim, nakrivljenim seksi osmijehom,

podignutih ramena i ruku duboko zabijenih u džepove, s onim skrušenim stavom

zbog kojeg bih valjda trebala poludjeti – u pozitivnom smislu. Što je to na njemu

što me tjera da ga i udarim i poljubim, da pobjegnem od njega i pojurim prema

njemu, da mu se bacim oko vrata i istodobno ga udarim koljenom među noge?

Voljela bih za to okriviti Dolazak, ali nešto mi govori da nam muški to čine

mnogo dulje od nekoliko mjeseci.

„Ono što moram“, kažem mu.

Otišla sam gore. Razmišljanje o tome što moram napraviti podsjetilo me na

nešto što sam htjela učiniti prije nego što krenemo.

U kupaonici sam prekapala po ladicama dok nisam našla škare, a zatim sam

si počela kratiti kosu za oko petnaest centimetara. Iza mene zaškripe daske i ja

viknem, ne okrenuvši se: „Prestani me uhoditi!“ Sekundu kasnije Evan proviri

unutra.

„Što radiš?“ upita.

„Simbolički režem kosu. Što ti radiš? Ah, da. Pratiš me i vrebaš na vratima.

Možda jednog dana skupiš hrabrosti i prijeđeš prag.“

„Čini se kao da stvarno režeš kosu.“

„Odlučila sam riješiti se svega što mi ide na živce.“ Pogledala sam ga u

ogledalu.

„Zašto ti ide na živce?“

„Zašto pitaš?“ Sad gledam svoj odraz, ali krajičkom oka vidim i njega.

Dovraga, opet simbolika.

On se pametno povuče. Cak, cak, cak i umivaonik se napuni mojim

kovrčama. Čujem njegove teške korake po prizemlju, a zatim udarac kuhinjskim

vratima. Valjda sam trebala najprije tražiti njegovo dopuštenje, kao da me

posjeduje, kao da sam neki psić kojeg je našao izgubljenog u snijegu.

Napravim korak unatrag da promotrim što sam napravila. Kratke kose i bez

šminke izgledam kao da imam kakvih dvanaest godina. Dobro, možda četrnaest,

ali ne više. Uz odgovarajući stav i neki odgovarajući dodatak mogla bih se

provući kao netko između deset i dvanaest. Možda bi mi netko čak ponudio da

me žutim školskim autobusom poveze do sigurnog mjesta.

Tog poslijepodneva nebom se vukao sloj sivih oblaka koji su brzo prešli u

sumrak. Evan je opet nestao i vratio se za par minuta, noseći dvije kante od

dvadeset litara benzina. Upitno sam ga pogledala, a on reče: „Mislim da bi nam

jedna diverzija mogla pomoći“.

Trebala mi je otprilike minuta da shvatim. „Zapalit ćeš svoju kuću?“

On kimne. Čini se ponesen tom idejom.

„Zapalit ću svoju kuću.“

Odvukao je jednu kantu na kat da polije spavaće sobe. Izišla sam na trijem

da bih pobjegla od isparavanja. Preko dvorišta poskakuje velika crna vrana,

zaustavi se i pogleda me svojim malim sjajnim okom. Razmišljam o tome da

izvučem pištolj i ustrijelim je.

Mislim da ne bih promašila. Sad već dobro gađam, zahvaljujući Evanu, a

osim toga – stvarno mrzim ptice.

Iza mene su se otvorila vrata i kroz njih izleti val smrdljivih para. Siđem s

trijema, a vrana grakćući odleti. Evan polije trijem pa praznu kantu baci pokraj

kuće.

„Staja“, kažem ja. „Ako si htio napraviti diverziju, trebao si zapaliti staju.

Tada bi kuća i dalje bila tu kad se vratimo.“ Tako bih voljela vjerovati da ćemo

se vratiti, Evane. Ti, ja i Sammy, jedna velika sretna obitelj.

„Znaš da se nećemo vratiti“, kaže on i kresne šibicu.

67

DVADESET I ČETIRI SATA kasnije, vrativši se na mjesto na kojem sam dala

obećanje, zatvorila sam krug koji kao da povezuje mene i Sammyja srebrnom

uzicom.

Logor Ashpit izgleda jednako kao i kad sam ga napustila, što znači da ga

nema, da postoji samo prašnjavi put kroz šumu koji prekida praznina široka

jednu milju na mjestu gdje se nekad nalazio logor; tlo je čvršće od čelika i

potpuno golo, bez i najmanjeg korova, vlati trave ili suhog lista. Naravno, sad je

zima, ali nekako sumnjam da će čistina koju su napravili Drugi u proljeće

procvasti poput livade.

Pokazala sam jednu točku nama zdesna. „Tamo su bile brvnare, čini mi se.

Teško je reći bez ikakvog orijentira osim puta. Ondje je bilo spremište. U onom

smjeru jama za spaljivanje, a iza nje klanac.“ Evan u čudu vrti glavom. „Ništa

nije ostalo.“ Udara nogom o tlo tvrdo poput kamena.

„Kako ne, ja sam ostala.“

On uzdahne. „Znaš što sam mislio.“

„Malo sam napeta“, kažem.

„Hmm. To ti ne sliči.“ Pokušao se nasmiješiti, ali nešto mu ne ide s

osmijesima u zadnje vrijeme. Bio je jako povučen otkad smo napustili njegovu

zapaljenu kuću u zemlji farmera. U sve slabijem svjetlu dana kleknuo je na tvrdu

zemlju, izvukao kartu i prstom pokazao gdje se nalazimo.

„Ovog neasfaltiranog puta nema na karti, ali sigurno se spaja s ovom

cestom, možda ovdje negdje? Možemo ga pratiti do ceste br. 675, a potom samo

ravno do Wright-Pattersona.“

„Koliko ima?“ upitam virkajući mu preko ramena.

„Između četrdeset i pedeset kilometara. Još jedan dan ako se požurimo.“

„Požurit ćemo se.“

Sjela sam pokraj njega i prekopala mu torbu u potrazi za hranom. Pronašla

sam neko sušeno meso nepoznate vrste zamotano u voštani papir i nekoliko

tvrdih keksa. Ponudila sam jedan Evanu. On odmahne glavom da neće.

„Moraš jesti“, prekorim ga. „Prestani se toliko brinuti.“

Boji se da ćemo ostati bez hrane. Naravno, ima pušku sa sobom, ali tijekom

ove faze operacije spašavanja nećemo loviti. Moramo tiho proći ovim krajem

iako sam kraj baš i nije tih. Prve smo noći čuli pucnjavu. Katkad jeku jednog

pucnja, katkad više njih, ali uvijek u daljini, nikad dovoljno blizu da bi nas

uplašilo. Možda su to neki lovci poput Evana koji se prehranjuju od onoga što

nađu, a možda su lutajuće bande naoružanog ološa. Tko zna? Možda ima još

šesnaestogodišnjakinja s M16-icama, dovoljno glupih da vjeruju kako su

posljednje predstavnice čovječanstva na Zemlji.

On popusti i uzme keks. Odgrize velik komad. Zamišljeno žvače i promatra

okolnu pustoš na kraju dana. „Što ako su prestali voziti autobuse?“ pita po stoti

put. „Kako ćemo ući?“

„Smislit ćemo nešto drugo.“ Cassie Sullivan: stručnjak za strateško

planiranje.

On me pogleda. „Profesionalni vojnici. Oklopna vozila. I Black Hawk. I ta

– kako si je nazvala? – bomba sa zelenim okom. Morat ćemo smisliti nešto jako

dobro.“

Strpa kartu u džep i ustaje namještajući pušku na ramenu. Na rubu je

nečega, nisam sigurna čega. Plača? Vrištanja? Smijeha?

I ja sam na rubu svega toga, no možda ne zbog istih razloga. Odlučila sam

da ću mu vjerovati, ali kao što je netko jednom rekao, na vjerovanje se ne možeš

natjerati, stoga spremiš sve svoje sumnje u jednu kutijicu, duboko je zakopaš i

pokušaš zaboraviti gdje si je zakopao. Moj je problem u tome što me zakopana

kutija muči poput kraste po kojoj ne mogu prestati čeprkati.

„Bolje da krenemo“, reče on napeto, pogledavajući nebo. Oblaci koji su

doplovili dan prije još uvijek su tu i zaklanjaju zvijezde. „Ovdje smo izloženi.“

Odjednom, Evan brzo okrene glavu ulijevo i ukoči se.

„Što je bilo?“ prošapćem.

On podigne ruku. Oštro odmahne glavom. Zuri u gotovo potpunu tamu. Ja

ništa ne vidim, ništa ne čujem, ali ja nisam lovac kao Evan.

„Prokleta lampa“, mrmlja on. Pritisnuo mi je usne na uho. „Što je bliže,

šuma na drugoj strani ceste ili klanac?“

Odmahnem glavom. Stvarno ne znam. „Klanac, čini mi se.“

On ne oklijeva. Zgrabio me za ruku pa smo brzim korakom krenuli onamo

gdje se, nadam se, nalazi klanac. Ne znam koliko smo trčali dok nismo stigli do

tog mjesta, vjerojatno ne toliko dugo koliko se činilo, jer činilo se da smo trčali

cijelu vječnost. Evan me spustio niz liticu do dna, a zatim skočio dolje pokraj

mene.

„Evane?“

Stavio je prst na usta. Uspuzao je uz jednu stranu da proviri preko ruba.

Mahnuo je prema svom ruksaku pa sam kopala dok nisam pronašla dalekozor.

Povukla sam ga za nogavicu, pitavši što se događa, ali odgurnuo me. Lupnuo se

prstima po bedru, sakrivši palac. Četvero ih je? Je li to mislio? Ili upotrebljava

neke lovačke znakove koji znače spusti se na sve četiri!

Dugo je bio nepomičan. Na kraju se opet spustio dolje i približio usta mom

uhu.

„Idu prema nama.“ Zirkao je u mraku prema litici na suprotnoj strani

klanca, koja je bila puno strmija od ove po kojoj smo se spustili, ali tamo je bila

šuma ili barem ono što je ostalo od šume: razneseni panjevi, guštici od

polomljenih grana i bršljana. Dobar zaklon, ili barem bolji nego da smo potpuno

izloženi u guduri gdje nas zli momci mogu upucati kao glinene golubove.

Grizao je usnicu i odmjeravao šanse. Imamo li vremena uzverati se na drugu

stranu prije nego što nas primijete?

„Sagni se.“

Skinuo je pušku s ramena i odupro se čizmama o neujednačenu površinu,

oslanjajući se laktovima na tlo iznad sebe. Stajala sam odmah iza njega i čvrsto

držala M16. Da, znam, rekao mi je da se sagnem, ali neću se sad tu šćućuriti i

čekati kraj. U takvoj sam situaciji već bila i tamo se više ne vraćam.

Evan je otvorio vatru; mirnoća sumraka razletjela se u tisuću komada. Od

povratnog udarca puške izgubio je ravnotežu, noga mu se izmaknula i pao je

ravno dolje. Srećom, točno ispod njega nalazila se budala koja mu je ublažila

pad. Srećom za njega, ne za budalu.

Otkotrljao se s mene, podigao me na noge i gurnuo prema suprotnoj strani,

no malo je teško kretati se brzo kad ne možeš udahnuti zrak.

U klanac je uletjela raketa za osvjetljavanje i razbila tamu paklenski

crvenim bljeskom. Evan me uhvatio ispod pazuha i bacio prema vrhu. Uhvatila

sam se prstima za rub i žestoko ukopala nožne prste u stijenu, kao neki ludi

biciklist. Zatim se Evanove ruke nađu na mojoj stražnjici da bi me još jednom

pogurnuo i eto me na drugoj strani.

Okrenula sam se da mu pomognem popeti se, ali mi je viknuo da trčim –

više ne trebamo šaptati – kad je maleni predmet u obliku ananasa upao u klanac

iza njega.

Zaurlala sam: „Granata!“ što je Evanu dalo cijelu sekundu da se skloni.

To baš i nije dovoljno vremena.

Od udara je pao, a u tom se trenutku na suprotnoj strani klanca pojavio lik

u uniformi. Otvorila sam vatru svojom M16, nerazumljivo urlajući iz sveg glasa.

Lik se puzajući povukao, ali sam nastavila pucati po mjestu gdje je stajao.

Mislim da nije očekivao kako će mu Cassie Sullivan odgovoriti na poziv na

zabavu u stilu postalijenovske apokalipse.

Ispraznila sam šaržer i ubacila novi. Brojim do deset. Natjerala sam se da

pogledam dolje, znajući što ću vidjeti: Evanovo tijelo na dnu klanca u

komadima, a sve zbog toga što je za mene bio spreman umrijeti. Za mene,

djevojku koja mu je dopustila da je poljubi, ali ga nikad nije prva poljubila,

djevojku koja mu nikad nije zahvalila što joj je spasio život, nego mu je

uzvratila sarkazmom i optužbama. Znam što ću vidjeti kad pogledam dolje, ali

to nije ono što vidim.

Evana nema!

Onaj glasić u mojoj glavi koji ima zadatak čuvati mi živu glavu zavrišti

bježi!

I počnem bježati.

Skačem preko porušenog drveća i suhog zimskog šipražja i čujem već

poznati pop-pop-pop mitraljeske paljbe.

Granate, rakete, poluautomatsko oružje. To nije naoružani ološ – to su

profići.

Izvan kruga osvijetljenog paklenskim bljeskom rakete udarila sam u zid

mraka i zaletjela se ravno u stablo. Od udarca sam pala na zemlju. Ne znam

koliko sam daleko otrčala, ali mora da sam se dosta udaljila jer više nisam

vidjela klanac i nisam čula ništa osim tutnjave vlastitog srca u ušima.

Požurila sam do jednog srušenog bora, skvrčila se iza njega i čekala da me

sustigne dah koji sam ostavila tamo u klancu. Čekala sam da u šumu ispred

mene padne još jedna raketa. Čekala sam da iz šipražja izlete Ušutkivači.

U daljini se začuje puška, a zatim prodoran vrisak. Odgovori mu baražna

vatra iz automatskog oružja i još jedna granata, a zatim tišina.

Ne pucaju u mene, dakle pucaju u Evana, mislim, zbog čega se osjećam

bolje, ali i puno lošije jer je on tamo negdje sam protiv profića, a gdje sam ja?

Skrivam se iza stabla kao curica.

No što će biti sa Samsom? Mogu se vratiti u borbu i vjerojatno izgubiti ili

se sakriti i ostati živa dovoljno dugo da održim obećanje.

To je svijet u kojem vlada ili-ili.

Još jedan prasak puške. Još jedan ženskasti vrisak.

Još tišine.

Skida ih jednog po jednog. Dečko s farme, bez iskustva u borbi, protiv

jedinice profesionalnih vojnika. Brojniji su, bolje naoružani, a on ih skida onom

istom nemilosrdnom učinkovitošću kao i Ušutkivač na autocesti, lovac u šumi

koji me natjerao pod auto i potom misteriozno nestao.

Pras!

Vrisak.

Tišina.

Ne mičem se. Čekam iza svog debla, prestravljena. U zadnjih deset minuta

postao mi je tako drag prijatelj da razmišljam da mu dam ime: Howard, moje

najdraže deblo.

Znaš, kad sam te prvi put vidio u šumi, mislio sam da je to tvoj medo.

Škljocaj i šuštanje suhog lišća i grančica pod nogama. Naspram tamnoj

šumi još tamnija sjenka. Tihi zov Ušutkivača, mog Ušutkivača.

„Cassie? Cassie, sad smo sigurni.“

Skočim na noge i uperim pušku ravno u lice Evana Walkera.

68

BRZO SE ZAUSTAVIO i zbunjeni mu se pogled polako pojavio. „Cassie, to

sam ja.“

„Znam da si ti, samo ne znam tko si ti.“

On stisne vilicu. Glas mu je napet. Bijes? Frustriranost? Ne razaznajem.

„Spusti pušku, Cassie.“

„Tko si ti, Evane? Ako se uopće tako zoveš.“

Malaksalo se nasmiješio, a tada padne na koljena, zaljulja se, sruši i ostane

ležati.

Ja čekam s puškom uperenom u njegov potiljak. Ne miče se. Preskočim

Howarda i gurnem ga nožnim palcem. I dalje se ne miče. Kleknem pokraj njega,

oslanjajući kundak na bedro, i pritisnem mu vrat prstima da mu opipam puls.

Živ je. Hlače su mu rastrgane od bedra nadolje, mokre su na dodir. Pomirišem si

prste – krv.

Naslonila sam M16 na srušeno stablo i okrenula Evana na leđa. Kapci mu

zatitraju. Podignuo je ruku i krvavim mi dlanom dodirnuo obraz.

„Cassie“, prošapće. „Cassie kao Cassiopeia.“

„Prestani“, kažem. Ugledam njegovu pušku kako leži pokraj njega i

gurnem je nogom izvan dohvata. „Jesi li teško ranjen?“

„Dosta teško.“

„Koliko ih je bilo?“

„Četvero.“

„Nisu imali šanse, je lʼ tako?“

Dubok uzdah. Podigne pogled prema meni. Nije potreban odgovor; vidim

mu ga u očima. „Nisu baš.“

„Nemaš srca ubiti, ali imaš srca napraviti ono što moraš.“ Zadržala sam

dah. Mora znati na što ciljam.

On oklijeva. Potvrđuje glavom. U očima mu vidim bol. Skrenula sam

pogled da on ne bi vidio bol u mojima. No ti si ovo započela, Cassie. Sad nema

povratka.

„A jako si dobar u onome što moraš učiniti, zar ne?“

No, to je pitanje, mora biti, i za tebe: što ti imaš srca učiniti, Cassie?

Spasio mi je život. Kako bi on mogao biti onaj koji mi ga je pokušao

oduzeti? Nema smisla.

Imam li srca ostaviti ga da iskrvari zato što sad znam da mi je lagao – da

nije onaj pažljivi Evan Walker koji nerado lovi životinje, ožalošćen sin, brat i

zaručnik, već netko tko možda čak i nije ljudsko biće? Imam li ono što je

potrebno da do kraja provedem brutalno, okrutno pravilo broj jedan i pošaljem

mu metak kroz to lijepo oblikovano čelo?

Ma koga ti farbaš?

Počela sam mu otkapčati košulju. „Moram ti to skinuti“, mrmljam.

„Ne znaš koliko sam čekao da to kažeš.“ Osmijeh – nakrivljen, seksi.

„Šarm ti ovdje neće pomoći, dragi moj. Možeš li sjesti? Još malo. Evo,

uzmi ovo.“ Par tableta protiv bolova iz kutije za prvu pomoć. Progutao ih je s

dvama velikim gutljajima vode iz boce koju sam mu dodala.

Skinula sam mu košulju. On me promatra; izbjegavam njegov pogled. Kad

sam mu skinula čizme, otkopčao je pojas i patent. Podignuo je stražnjicu, ali mu

ne mogu skinuti hlače – krv ih je slijepila uz tijelo.

„Poderi ih“, reče. Okrenuo se na trbuh. Pokušala sam, ali kad god

povučem, tkanina mi klizne kroz prste.

„Probaj s ovim.“ Pruži mi krvavi nož. Nisam ga pitala čija je krv.

Polagano sam rezala od rupe do rupe, užasno se bojeći da ću ga porezati.

Zatim sam hlače odvojila od nogu kao da gulim bananu. To je to, savršena

metafora: guljenje banane. Moram doći do istine, a do ukusnog voća ne možeš

doći ako ne oguliš koru.

Ja sam pak već došla do njegovih gaća.

Suočena s njima, upitam: „Trebam li ti pogledati stražnjicu?“

„Baš sam se pitao kako ti se čini.“

„Dosta tog lošeg humora.“ Razrezala sam tkaninu na obama bokovima i

odlijepila gaće, skinuvši ga do gola. Stražnjica mu izgleda loše. Mislim, loše jer

je posuta ranama od šrapnela, inače je prilično dobra.

Gazom iz kutije prve pomoći lagano sam pritiskala krv, suzdržavajući

histerično hihotanje. Za to je kriv nepodnošljiv stres, a ne činjenica što brišem

stražnjicu Evana Walkera.

„Dobro su te sredili.“

On se muči da dođe do zraka. „Zasad samo pokušaj zaustaviti krvarenje.“

Zamotala sam mu rane na ovoj strani što sam bolje mogla. „Možeš li se

okrenuti?“ upitam ga.

„Radije ne bih.“

„Moram vidjeti prednju stranu.“ O, Bože! Prednju stranu?

„Prednja je strana dobro, stvarno.“

Sjela sam, sva iscrpljena. To je jedna stvar koju ću mu povjerovati. „Reci

mi što se dogodilo.“

„Nakon što sam te izvukao iz klanca, potrčao sam. Našao sam niži dio kuda

sam se mogao popeti. Zaobišao sam ih. Ostalo si vjerojatno čula.“

„Čula sam tri pucnja, a rekao si da su bila četvorica.“

„Nož.“

„Ovaj nož?“

„Taj nož. Ovo na rukama njegova je krv, ne moja.“

„Ah, hvala.“ Protrljala sam obraz koji mi je dodirnuo. Odlučila sam

jednostavno dati najgore objašnjenje za ovo što se dogodilo. „Ti si Ušutkivač,

zar ne?“

Tišina – koja ironija.

„Ili si čovjek?“ prošapćem. Reci da si čovjek, Evane. I kad to kažeš, reci to

tako da ne bude sumnje. Molim te, Evane, strašno mi treba uklanjanje sumnje.

Znam da si rekao kako se ne možeš natjerati da vjeruješ – pa daj, dovraga,

dopusti nekom drugom da vjeruje. Daj da ja vjerujem. Reci... reci da si čovjek.

„Cassie...“

„Jesi li čovjek?“

„Naravno da sam čovjek.“

Duboko sam udahnula. Rekao je, ali ne bez sumnje. Ne mogu mu vidjeti

lice; zabio ga je ispod podlaktice. Kad bih mu vidjela lice, možda tada ne bi bilo

sumnje pa bih se mogla riješiti ove grozne misli. Dohvatila sam malo sterilne

gaze i počela čistiti njegovu – ili čiju već – krv sa svojih ruku.

„Ako si čovjek, zašto si mi lagao?“

„Nisam ti o svemu lagao.“

„Samo o onome što je bitno.“

„O tome nisam lagao.“

„Jesi li ti ubio ono troje ljudi na autocesti?“

„Jesam.“

Trznula sam se. Nisam očekivala da će reći da. Očekivala sam nešto poput:

šališ se? Prestani s tom paranojom. Umjesto toga, dobila sam tih, jednostavan

odgovor, kao da sam ga pitala je li se ikada kupao gol.

Sljedeće pitanje još je teže: „Jesi li me ti pogodio u nogu?“

„Jesam.“

Stresem se, a krvava gaza padne mi između nogu. „Zašto si me pogodio u

nogu, Evane?“

„Zato što te nisam mogao pogoditi u glavu.“

Eto ti sad.

Izvukla sam luger i stavila ga na krilo. Glava mu je korak od mog koljena.

Zbunjuje me to da osoba s pištoljem drhti kao list na vjetru, a osoba izložena

njenoj milosti savršeno je mirna.

„Ja sad idem“, kažem mu. „Ostavit ću te da iskrvariš i umreš kao što si ti

mene ostavio ispod onog auta.“

Čekam da nešto kaže.

„Još si tu“, napomene on.

„Čekam da vidim što ćeš reći.“

„Komplicirano je to.“

„Nije, Evane. Laganje je komplicirano. Istina je jednostavna. Zašto si

pucao u ljude na autocesti?“

„Bojao sam se.“

„Bojao čega?“

„Da oni nisu ljudi.“

Uzdahnula sam i izvukla bocu vode iz ruksaka, opet se naslonila na srušeno

stablo i otpila velik gutljaj.

„Ubio si one ljude na autocesti i u mene si pucao i tko zna u koga još znam

da nisi svaku večer išao u lov na životinje – jer si već znao za četvrti val. Ja sam

tvoj vojnik s raspelom.“

On kimne, glave zabijene u podlakticu. Prigušenim glasom reče: „Može se

i tako reći.“

„Ako si me htio ubiti, zašto si me izvukao iz snijega umjesto da me ostaviš

da se smrznem?“

„Nisam te htio ubiti.“

„Nakon što si me pogodio u nogu i ostavio me da iskrvarim ispod auta?“

„Ne, kad sam pobjegao, bila si na nogama.“

„Pobjegao si? Zašto?“ Teško mi je to zamisliti.

„Bojao sam se.“

„Ubio si one ljude jer si se bojao. Mene si upucao jer si se bojao. Pobjegao

si jer si se bojao.“

„Možda imam nekih problema sa strahom.“

„Zatim si me našao i odnio u kuću na farmi, brinuo o meni dok se nisam

oporavila, spremao mi hamburgere, prao kosu, učio me gađanju i mazio se sa

mnom – zbog čega?“

Okrenuo je glavu da me može pogledati jednim okom. „Znaš, Cassie, ovo

baš nije fer od tebe.“

Zinem od čuda. „Nije fer od mene?“

„Ovako me mučiti kad sam pun šrapnela.“

„Nisam ja kriva za to“, odbrusim. „Ti si tražio da ideš sa mnom.“

Odjednom me obuzme strah. „Zašto si pošao, Evane? Je li ovo neki trik?

Koristiš li se mnome za nešto?“

„Spašavanje Sammyja tvoja je ideja“, napomene on. „Pokušao sam te

odgovoriti od toga, čak sam ti ponudio da ja odem.“

Trese se. Gol je, a vani su četiri stupnja. Zaogrnula sam mu leđa jaknom, a

ostalo pokrila košuljom najbolje što sam mogla.

„Žao mi je, Cassie.“

„Za što točno?“

„Za sve.“ Počeo je fufljati: tablete protiv bolova počinju djelovati. Sad

snažno stišćem pištolj objema rukama. Tresem se kao i on, ali ne zbog hladnoće.

„Evane, ja sam ubila onog vojnika jer nisam imala izbora – ja nisam svaki

dan tražila nekoga koga ću ubiti. Nisam se skrivala u šumi pokraj ceste i ubijala

svakoga tko se pojavi jer bi mogao biti jedan od njih.“ Kimam glavom sama za

sebe. Ustvari je jednostavno. „Ne možeš biti onaj za koga se predstavljaš jer

onaj za koga se predstavljaš ne bi mogao učiniti ono što si ti učinio!“

Sada mi je važna samo istina. I da ne budem budala. I da ne osjećam ništa

prema njemu jer će mi to otežati, ako ne i onemogućiti da učinim ono što

moram, a ako želim spasiti svog brata, ništa mi ne smije biti nemoguće.

„Što dalje?“ kažem ja.

„Ujutro moramo izvaditi šrapnele.“

„Mislim, nakon ovog vala. Ili si ti posljednji val, Evane?“

Gleda me onim jednim vidljivim okom i vrti glavom. „Ne znam kako da te

uvjerim...“

Pritisnem mu cijev pištolja na sljepoočnicu, odmah pokraj velikog

čokoladnog oka koje me gleda, i zarežim: „Prvi val: nestaju svjetla; drugi val:

val se diže; treći val: Epidemija; četvrti val: Ušutkivač. Što dalje, Evane? Što je

peti val?“

On ne odgovara. Onesvijestio se.

69

U ZORU je i dalje bio u nesvijesti pa sam dohvatila pušku i izišla iz šume da

vidim što je napravio. To vjerojatno nije bilo najpametnije. Što ako su naši

ponoćni napadači pozvali pomoć? Došla bih im kao naručena. Nije da loše

gađam, ali nisam Evan Walker.

Doduše, ni Evan Walker nije Evan Walker.

Ne znam što je on. Kaže da je čovjek, izgleda kao čovjek, govori kao

čovjek, krvari kao čovjek i, ajde dobro, ljubi se kao čovjek. Zar bi ruža drukčije

mirisala... bla, bla, bla. I govori ono što treba reći jer je njegov razlog gađanja

ljudi snajperom jednak razlogu zbog kojeg sam ja ubila vojnika s raspelom.

Jedini je problem što ja u to ne vjerujem. I sad ne mogu odlučiti što je

bolje: mrtav Evan ili živ Evan. Mrtav Evan ne može mi pomoći ispuniti

obećanje. Živ Evan može.

Zašto je pucao u mene, a potom me spasio? Što je mislio kad je rekao da

sam ja njega spasila?

Čudno je to. Dok me držao u naručju, osjećala sam se sigurnom. Kad me

poljubio, nisam znala gdje sam, kao da postoje dva Evana: Evan kojeg poznajem

i Evan kojeg ne poznajem. Evan – dečko s farme, mekih ruku, koji me miluje

dok ne počnem presti kao mačka. Evan – varalica koji je zapravo hladnokrvni

ubojica koji me pogodio.

Pretpostavit ću da je ljudsko biće, barem u biološkom smislu. Možda je

klon kojeg su uzgojili na matičnom brodu od DNK koje su prikupili, ili se

možda radi o nečemu manje nalik na Ratove zvijezda, a više nečemu vrijednom

prezira: izdajici svoga roda. Možda su Ušutkivači zapravo plaćeni ubojice.

Drugi mu daju nešto da bi nas ubijao. Ili su ga zaplašili – primjera radi,

otmicom voljene osobe (Lauren? Zapravo nikad nisam vidjela njen grob.) – i

ucijenili. Moraš ubiti dvadeset ljudi pa ćemo ti je vratiti.

Zadnja mogućnost? Da je ono što kaže: sam, uplašen, onaj koji ubija prije

nego što netko ubije njega i koji se čvrsto drži prvog pravila, sve dok ga nije

prekršio kad me je najprije pustio, a zatim doveo natrag.

To objašnjava što se dogodilo jednako kao i prve dvije mogućnosti. Sve se

uklapa, mogla bi biti istina, osim jednog sitnog problemčića – vojnici.

Zato ga nisam ostavila u šumi. Želim sama vidjeti što je napravio.

Budući da je logor Ashpit sada bezličniji od polja soli, nije mi bilo teško

pronaći Evanove žrtve. Jedan uz rub klanca i još dvojica, jedan pokraj drugoga,

par stotina metara dalje. Svi su dobili metak u glavu, u mraku, dok su ga gađali.

Zadnji leži blizu mjesta gdje su bile barake, možda čak na istome mjestu na

kojem je Vosch ubio mog oca.

Nijedan nema više od četrnaest godina. Svi nose te čudne srebrne naprave

na oku. Nekakva tehnologija za noćni vid? Ako je, tada je Evanovo postignuće

još impresivnije, iako na neki mučan način.

Kad sam se vratila, Evan je bio budan. Sjedio je naslonjen na srušeno

stablo. Bio je blijed i drhtao je, upalih očiju.

„Bili su djeca“, kažem mu, „samo djeca.“

Probila sam si nogom put kroz šikaru iza njega i ispovraćala se.

Tada mi je bilo bolje.

Vratila sam se do njega. Odlučila sam da ga neću ubiti – zasada. I dalje mi

više vrijedi živ. Ako je on Ušutkivač, mogao bi znati što se dogodilo mom bratu,

zato sam dohvatila kutiju za prvu pomoć i kleknula među njegove raširene noge.

„Okej, vrijeme je za operaciju.“

U kutiji sam pronašla paketić sterilnih maramica. On je šutke promatrao

kako s noža brišem krv njegove žrtve.

Teško sam progutala i osjetila okus onoga što sam povratila. „Nisam ovo

nikad radila“, kažem. Čini se logičnim reći to, ali osjećam se kao da govorim

nekom nepoznatom.

On je kimnuo i okrenuo se na trbuh. Sklonila sam košulju i otkrila mu

donju polovicu tijela.

Nisam nikad vidjela golog muškarca, a sad ovdje klečim među njegovim

nogama iako ga ne vidim potpuno golog, samo stražnju polovicu. Čudno, nisam

nikad mislila da će ovako izgledati moj prvi susret s golim muškarcem, no

možda i nije tako čudno.

„Hoćeš li još jednu tabletu protiv bolova?“ pitam ga. „Hladno je i ruke mi

se tresu...“

„Neću tabletu“, zabrunda on lica zarivena u pregib ruke.

Isprva sam radila polako, oprezno kopkajući rane vrhom noža, ali sam

ubrzo shvatila da to nije najbolji način vađenja metala iz čovjekova, ili možda

ne-čovjekova tijela – tako mu samo produljuješ muke.

Najviše mi je vremena trebalo za stražnjicu; ne zato što sam otezala već je

jednostavno bilo mnogo šrapnela. On se nije ni pomaknuo, jedva da je i trepnuo.

Katkad bi viknuo: „Ajooj“! Katkad bi uzdahnuo.

Maknula sam mu jaknu s leđa. Tu nema mnogo rana i uglavnom su u

donjem dijelu. Prsti su mi ukočeni, zapešća me bole; tjeram se raditi brzo – brzo,

ali oprezno.

„Još malo“, promrmljam. „Skoro sam gotova.“

„I ja.“

„Nemamo dovoljno zavoja.“

„Zamotaj samo one najgore.“

„A infekcija...?“

„U kutiji ima nešto penicilina.“

Iščeprkala sam tablete, a on se okrenuo na leđa. Popio je dvije s gutljajem

vode. Sjela sam da se odmorim, potpuno znojna, iako temperatura nije puno

iznad nule.

„Zašto djeca?“ pitam.

„Nisam znao da su djeca.“

„Možda nisi, ali bili su naoružani do zuba i znali su što rade. Mora da si

zaboravio spomenuti svoju komandosku obuku.“

„Cassie, ako si ne možemo vjerovati...“

„Evane, ne možemo si vjerovati.“ Dođe mi da ga odalamim po glavi i da se

rasplačem, sve u isto vrijeme. Došla sam do toga da sam umorna od umora. „U

tome i je problem.“

Iznad nas sunce se oslobodilo oblaka i izložilo nas vedrom plavetnilu neba.

„Djeca koju su klonirali izvanzemaljci?“ nagađam. „Amerika nema drugog

izbora nego regrutirati djecu? Ozbiljno, zašto klinci trče uokolo s automatskim

oružjem i granatama?“

On odmahne glavom. Otpije malo vode. Trzne se. „Možda da ipak uzmem

još jednu tabletu protiv bolova.“

„Vosch je rekao: samo djecu. Uzimaju djecu da bi od njih napravili

vojnike?“

„Možda Vosch nije jedan od njih. Možda je vojska pokupila djecu.“

„Zašto je onda ubio sve ostale? Zašto je prostrijelio glavu mom ocu? I ako

nije jedan od njih, otkud mu Oko? Nešto tu ne valja, Evane, a ti znaš što se

događa. Oboje znamo da znaš. Zašto mi jednostavno ne kažeš? Vjeruješ mi

toliko da mi daš pušku i da ti vadim šrapnele iz dupeta, ali mi ne vjeruješ toliko

da mi kažeš istinu?“ Dugo me promatrao, a zatim je rekao: „Da se barem nisi

ošišala“. Bila bih pukla, ali prehladno mi je, premučno mi je i previše sam

iscrpljena. „Tako mi Boga, Evane Walkeru“, rekla sam mu muklim glasom, „da

mi više ne trebaš, ubila bih te ovog trena.“

„U tom mi je slučaju drago što ti trebam.“

„A ako vidim da lažeš o onome što je najvažnije, stvarno ću te ubiti.“

„Što je najvažnije?“

„Jesi li čovjek ili nisi.“

„Čovjek sam kao i ti, Cassie.“

Uhvatio me za ruku. Ruke su nam umrljane krvlju; moja njegovom,

njegova krvlju dječaka koji nije bio mnogo stariji od mog brata. Koliko ih je ova

ruka ubila?

„Jesmo li mi ljudi?“ pitam ga. Mislim da ću izgubiti kontrolu u velikom

stilu. Ne mogu imati povjerenja u njega – moram imati povjerenja. Ne mogu

vjerovati – moram vjerovati. Je li to krajnji cilj Drugih, je li to val koji će

okončati sve druge valove – ovo ogoljavanje naše ljudskosti do njene

animalističke srži, dok ne postanemo ništa doli bezdušni grabežljivci koji za njih

obavljaju prljave poslove, osamljeni kao morski psi i jednako suosjećajni?

Primijetio je u mojim očima pogled životinje stjerane u kut. „Što je bilo?“

„Ne želim biti morski pas“, šapnem.

Promatrao me nelagodno dugo. Mogao je reći: morski pas? Tko? Što? Ha?

Tko je rekao da si morski pas? Umjesto toga počeo je kimati glavom, kao da mu

je sve jasno. „Nisi.“

Nisi, ne nismo. Uzvratila sam mu dugotrajan pogled. „Kad se na Zemlji

više ne bi moglo živjeti i kad bismo morali otići“, polako sam rekla, „i kad

bismo pronašli planet, ali bi ondje već netko bio, netko s kim se zbog nekog

razloga ne bismo mogli složiti...“

„Napravila bi ono što moraš.“

„Kao morski pas.“

„Kao morski pas.“

Valjda je htio biti obziran. Bilo mu je važno da se ne udarim prejako pri

slijetanju, da ne doživim preveliki šok. Mislim da je htio da shvatim bez njegova

objašnjenja.

Odgurnula sam mu ruku. Bijesna sam što sam mu ikada dopustila da me

dotakne, bijesna na sebe što sam ostala s njim kad sam znala da postoje stvari

koje mi nije rekao, bijesna na oca što je Sammyju dopustio da se ukrca u onaj

autobus, bijesna na Voscha, bijesna na zeleno Oko koje lebdi na horizontu,

bijesna na sebe što sam prekršila pravilo broj jedan zbog prvog zgodnog dečka

koji je naišao, a zbog čega? Zbog čega? Jer je imao velike, ali nježne ruke i dah

mu je mirisao na čokoladu?

Udarala sam ga u prsa dok nisam zaboravila zašto ga udaram, dok nisam

izbacila sav bijes i dok u meni nije ostala samo crna praznina tamo gdje se prije

nalazila Cassie.

Zgrabio je moje razmahane šake. „Cassie, prestani! Smiri se! Ja ti nisam

neprijatelj.“

„Nego čiji si neprijatelj, ha? Nečiji svakako jesi. Nisi svake noći bio u lovu,

barem ne na životinje. I nisi naučio vještine nindže-ubojice radeći na tatinoj

farmi. Stalno mi pričaš o tome što nisi, a ja samo želim znati što jesi. Što si ti,

Evane Walkeru?“

Pustio mi je ruke i iznenadio me pritisnuvši mi dlan na lice, povukao je

svojim glatkim palcem preko obraza i udubine na nosu, kao da me dodiruje

posljednji put.

„Ja sam morski pas“, reče polagano, razvlačeći riječi, kao da mi se možda

obraća zadnji put. Gleda me u oči suznim pogledom kao da to radi zadnji put.

„Morski pas koji je sanjao da je čovjek.“

Brzinom većom od brzine svjetlosti propadam u crnu rupu koja se otvorila

Dolaskom i progutala sve što joj se našlo na putu, u rupu u koju je zurio moj

otac nakon majčine smrti, u rupu za koju sam mislila da postoji tamo negdje,

izvan mene, ali nije. Bila je u meni, oduvijek, i rasla je proždirući svaku mrvu

nade, povjerenja i ljubavi koju sam imala, probijajući si zubima put kroz

galaksiju moje duše dok sam se ja čvrsto držala jedne mogućnosti, mogućnosti

koja me sada gleda kao da me gleda zadnji put, stoga sam napravila ono što bi

napravila većina razumnih ljudi u mojoj situaciji.

Počela sam trčati.

Probijam se kroz šumu i oštar zimski zrak – gola grana, plavo nebo, suhi

list – kroz red stabala izbijam na čistinu; smrznuto tlo škripi mi pod čizmama,

pod kupolom nezainteresiranog neba koje je sjajna plava zavjesa navučena

preko milijardi zvijezda koje su još gore, još promatraju tu djevojku koja trči

dok joj kratka kosa poskakuje, a suze teku niz obraze, koja ne bježi ni od čega

niti trči prema ičemu, samo trči, trči kao luda, jer to je najlogičnija stvar koju

možeš učiniti kad shvatiš da ona jedna jedina osoba na Zemlji kojoj si odlučila

vjerovati nije sa Zemlje. Nema veze što te spasio više puta nego što pamtiš, ni

što je imao sto prilika da te ubije, ni to što ima nešto u njemu, neka patnja i tuga

i strahovita, strahovita osamljenost, kao da je on zadnji čovjek na Zemlji, a ne

djevojka koja drhti u vreći za spavanje i grli plišanog medvjedića na svijetu na

koji se spustila tišina.

Dosta, dosta, dosta više.

70

KAD SAM SE VRATILA, nije ga bilo. Da, vratila sam se; a kamo da idem bez

svoje puške i bez tog prokletog medvjeda, mog razloga za život? Nisam se

bojala vratiti – imao je deset milijardi prilika da me ubije; što bi značila još

jedna?

Tu su mu puška i ruksak, kutija prve pomoći, a pokraj debla Howarda su i

njegove razrezane hlače. Kako nije spakirao još jedan par hlača, pretpostavljam

da skakuće okolo po smrznutoj šumi samo u čizmama, kao maneken s

kalendara. Ne, čekaj. Nema mu košulje ni jakne.

„Ajmo, medo“, progunđam i dohvatim ruksak. „Vrijeme je da te vratimo

vlasniku.“

Zgrabila sam pušku, provjerila šaržer, zatim i luger, navukla crne pletene

rukavice jer su mi prsti utrnuli, ukrala mu kartu i lampu iz ruksaka i uputila se

prema klancu. Riskirat ću kretanje po danu da bih se udaljila od čovjeka-

morskog psa. Ne znam kamo je otišao, možda pozvati izviđačke letjelice da

dođu u napad sad kad je razotkriven, ali nije ni važno. Tako sam odlučila dok

sam se vraćala, nakon što sam trčala dok više nisam mogla trčati: stvarno nije

važno tko je ili što je Evan Walker. Spasio me od smrti. Hranio me, kupao me,

štitio me. Pomogao mi je da ojačam, čak me naučio kako ubijati. Kome trebaju

prijatelji uz takvog neprijatelja?

Uskočila sam u klanac. U sjeni je deset stupnjeva hladnije. Popela sam se

van i došla do opustošene zemlje logora Ashpit. Trčeći po tlu tvrdom kao asfalt,

došla sam do prvog tijela i pomislila: ako je Evan jedan od njih, na čijoj sam ja

strani? Bi li Evan ubio nekoga od svojih da bi se mogao i dalje pretvarati preda

mnom ili ih je morao ubiti jer su mislili da je on čovjek? Ta me pomisao baci u

duboki očaj: ovom sranju nema kraja. Što više kopaš, dublje propadaš.

Drugo tijelo pokraj kojeg sam prošla jedva da sam i pogledala, a potom

sam to primijetila i vratila se. Klinac-vojnik nema hlače.

Nema veze. Idem dalje. Sad sam na makadamu i idem na sjever. I dalje

hodam. Hodaj, Cassie, hodaj, hodaj. Zaboravila sam na hranu, zaboravila sam

na vodu. Nema veze, nema veze. Nebo je vedro, nebo je golemo divovsko plavo

oko koje promatra. Krećem se uz rub ceste blizu šume koja raste uz zapadnu

stranu. Ako ugledam izviđačku letjelicu, bacit ću se u zaklon. Ako vidim Evana,

najprije ću pucati, a potom postavljati pitanja. I ne samo Evana – bilo koga.

Ništa nije važno osim prvog pravila. Ništa nije važno osim spasiti

Sammyja. To sam nakratko zaboravila.

Ušutkivači: ljudi, poluljudi, klonirani ljudi ili ljudski hologrami koje

projiciraju izvanzemaljci? Nije važno. Krajnji cilj Drugih: iskorijeniti, zatočiti ili

porobiti? Nije važno. Kakvi su moji izgledi za uspjeh: jedan, nula cijelih jedan

ili nula cijelih nula, nula, nula, jedan posto? Nije važno.

Prati cestu, prati cestu, prati prašnjavu makadamsku cestu...

Nakon nekoliko kilometara skreće udesno i spaja se s autocestom br. 35.

Zatim ima još nekoliko kilometara po autocesti br. 35 do izlaza br. 675. Tamo se

mogu sakriti ispod nadvožnjaka i čekati autobuse – ako još prolaze autocestom

br. 35, ako još uopće voze.

Na kraju makadama zastala sam dovoljno dugo da provjerim teren iza sebe.

Nema ničega. On ne ide. Pušta me.

Zašla sam nekoliko koraka među drveće da dođem do daha. Čim sam se

skljokala na zemlju, sustiglo me sve od čega sam bježala, samo daha niotkuda.

Ja sam morski pas koji je sanjao da je čovjek...

Netko vrišti – čujem kako vriskovi odzvanjaju između drveća. Zvuk ne

prestaje. Neka mi navuče hordu Ušutkivača za vrat, nije me briga. Pritisnula sam

ruke na glavu, njihala se naprijed-natrag i imala neki čudan dojam da lebdim

iznad svog tijela, a potom jurim prema nebu brzinom od tisuću kilometara na sat

i gledam kako se pretvaram u sve manju točkicu dok me ne proguta beskrajno

prostranstvo Zemlje. Osjećala sam se kao da me Zemlja pustila da odjurim, kao

da više nema ničega što bi me držalo za nju pa me progutala praznina, kao da

sam bila povezana srebrnom vezicom i sada je ta vezica pukla.

Mislila sam da znam što znači samoća prije nego što me on pronašao, ali

nisam imala pojma. Ne možeš znati što je prava samoća dok ne iskusiš suprotno.

„Cassie.“

Dvije sekunde – na nogama sam. Još dvije i pol – okrenula sam M16 u

smjeru glasa. Neka je sjena jurnula među drvećem meni slijeva i ja otvorim

vatru, nasumce raspršujući metke po deblima, granama i zraku.

„Cassie.“

Ispred mene, poludesno. Ispraznila sam šaržer. Znam da ga nisam pogodila,

znam da nemam šanse pogoditi ga – on je Ušutkivač. No ako nastavim pucati,

možda će se povući.

„Cassie.“

Ravno iza mene. Duboko sam udahnula, napunila pušku, a zatim se

promišljeno okrenula i ispucala još olova u nedužno drveće.

Kako ne kužiš, budalo? Navodi te da potrošiš sve streljivo.

Zato čekam, raširenih nogu, uspravnih ramena, podignute puške, i

promatram lijevo i desno, a u glavi čujem njegov glas, tamo na farmi, kako mi

daje upute: metu moraš osjetiti – kao da je povezana s tobom, kao da si ti

povezana s njom...

Dogodilo se u onom razmaku između dviju sekundi. Rukom me obuhvatio

oko prsa, istrgnuo mi pušku iz ruke i oduzeo luger. Nakon još pola sekunde

držao me u medvjeđem zagrljaju; stisnuo me na svoja prsa i podigao nekoliko

centimetara u zrak dok sam ja bjesomučno udarala nogama, krivila glavu

naprijed-natrag i grizla ga za podlakticu, a cijelo su me vrijeme njegove usnice

škakljale po uhu. „Cassie. Nemoj, Cassie...“

„Pusti... me.“

„U tome i je problem. Ne mogu.“

71

PUSTIO ME DA UDARAM nogama i uvijam se dok se nisam izmorila, a zatim

me spustio pokraj jednog stabla i odmaknuo se.

„Znaš što će se dogoditi ako bježiš“, upozorio me. Zajapuren je, teško

dolazi do daha. Moje je oružje skupljao ukočenim, opreznim pokretima. Koštalo

ga je to što me ulovio, posebno nakon što je umjesto mene dobio granatu. Jakna

mu je raskopčana, a ispod nje vide se traper-košulja i hlače koje je skinuo s onog

mrtvog klinca i koje su mu dva broja premale i uske na pogrešnim mjestima.

Izgleda kao da nosi bermude.

„Pucat ćeš mi u potiljak“, kažem ja.

Zataknuo si je luger za pojas i nabacio M16 na rame.

„To sam odavno mogao napraviti.“

Valjda misli na naš prvi susret. „Ti si Ušutkivač“, kažem. Skupila sam svu

snagu koju imam u sebi da ne skočim na noge i opet otperjam kroz šumu.

Naravno, besmisleno je bježati od njega, a besmisleno je i boriti se protiv njega.

Dakle, moram ga nadmudriti. Osjećam se kao da sam opet ispod onog auta

prilikom našeg prvog susreta. Ne možeš se sakriti – ne možeš pobjeći.

Sjedio je nekoliko koraka dalje s puškom položenom preko bedara. Tresao

se.

„Ako ti je zadatak da nas pobiješ, zašto mene nisi ubio?“ pitam ga.

Odgovorio je bez oklijevanja, kao da je odlučio što će odgovoriti mnogo

prije nego što sam ja postavila pitanje.

„Jer sam zaljubljen u tebe.“

Glava mi padne nazad na grubu koru drveta. Gole grane oštro se ocrtavaju

na jarkoplavom nebu. „No, to je tragična ljubavna priča, zar ne? Izvanzemaljski

napadač zaljubljuje se u Zemljanku. Lovac pada na lovinu.“

„Ja sam čovjek.“

„Ja sam čovjek... ali... Dovrši rečenicu, Evane.“ Dovrši je jer sa mnom je

gotovo, Evane. Ti si bio posljednji, moj jedini prijatelj na svijetu, i sada te nema.

Mislim, ovdje si, što god da bio, ali Evana, mog Evana više nema.

„Nema ali, Cassie. I! Ja jesam čovjek i nisam. Ja sam i ništa i oboje. Ja sam

Drugi i ja sam ti.“

Pogledala sam ga u oči, upale i tamne u ovoj sjeni, i rekla: „Povraća mi se

od tebe“.

„Kako da ti kažem istinu kad bi me tada ostavila, a da me ostaviš, umrla

bi.“

„Ne pričaj mi o umiranju, Evane.“ Prijetim mu prstom. „Gledala sam

majku kako umire. Gledala sam kako mi jedan od vas ubija oca. U šest mjeseci

vidjela sam više smrti nego itko u ljudskoj povijesti.“

On mi odgurne ruku i promrmlja kroz stisnute zube: „Da si mogla nešto

napraviti da zaštitiš svog oca, da spasiš majku, zar ne bi to napravila? Da si

znala kako će laganje spasiti Sammyja, zar ne bi lagala?“

Naravno da bih, čak bih se pravila da vjerujem neprijatelju samo da spasim

Sammyja. I dalje pokušavam shvatiti ono jer sam zaljubljen u tebe. Pokušavam

pronaći neki drugi razlog zašto je izdao svoju vrstu.

Nije važno, nije važno. Samo je jedno važno. Iza Sammyja zalupila su se

vrata onoga dana kad je ušao u autobus, vrata s tisuću brava, i ja shvatim da

preda mnom sjedi netko tko ima ključeve.

„Znaš što je u bazi Wright-Patterson, zar ne?“ rekla sam. „Znaš točno što se

Samu dogodilo.“

Nije odgovorio. Nije potvrdio. Nije zanijekao. Što misli? Da je jedno

poštedjeti nekog jadnog slučajnog čovjeka, ali nešto mnogo ozbiljnije odati ratni

plan? Je li ovo Evanov trenutak ispod Buicka kad ne možeš bježati i ne možeš se

sakriti nego samo suočiti se?

„Je li živ?“ pitam ga. Nagnula sam se naprijed; gruba mi kora dere kožu na

leđima.

Časak je oklijevao, a potom reče: „Vjerojatno je“.

„Zašto su ga... zašto ste ga odveli onamo?“

„Da ga pripremimo.“

„Da ga pripremite za što?“

Ovaj put malo je dulje zastao, a zatim kaže: „Za peti val“.

Sklopila sam oči. Prvi put ne mogu podnijeti pogled na to krasno lice.

Bože, kako sam umorna, tako jebeno umorna da bih mogla spavati tisuću

godina. Kad bih zaspala na tisuću godina, možda Drugi više ne bi bili ovdje kad

bih se probudila, a šumom bi skakutala sretna dječica. Ja sam Drugi i ja sam ti.

Što, dovraga, hoće reći? Preumorna sam da nastavim razmišljati o tome.

Otvorila sam oči i natjerala se da ga pogledam. „Ti nas možeš ubaciti

unutra.“

On odmahne glavom.

„Zašto ne?“ pitam. „Ti si njihov. Možeš reći da si me zarobio.“

„Wright-Patterson nije zatvorenički logor, Cassie.“

„Nego što je?“

„Za tebe?“ Nagnuo se prema meni; njegov mi dah grije lice. „Smrtonosna

klopka. Ne bi preživjela ni pet sekundi. Zašto misliš da sam pokušavao sve što

mi je palo na pamet kako bih te spriječio da odeš onamo?“

„Baš sve? Stvarno? A da si mi rekao istinu? Nešto kao: hej, Cass, znaš, ovo

u vezi s tvojom akcijom spašavanja – ja sam izvanzemaljac kao i tipovi koji su

odveli Sama tako da znam da je to što radiš besmisleno?“

„Zar bi to nešto promijenilo?“

„Nije stvar u tome.“

„Ne, stvar je u tome da ti brata drže u najvažnijoj bazi koju smo – hoću

reći, koju su Drugi – uspostavili otkad je počela ova čistka...“

„Otkad je što? Kako si rekao? Čistka?“

„Ili čišćenje.“ Ne može me pogledati u oči. „Ponekad to tako zovu.“

„Dakle, to radite? Čistite ljudsko smeće?“

„Nije to moja riječ, a ni čistka ili čišćenje, kako god to hoćeš nazvati, nije

bila moja odluka“, pobunio se. „Ako će ti tako biti lakše, ja nisam nikada

smatrao da trebamo...“

„Ne želim da mi bude lakše! Mržnja koju sada osjećam sve je što mi treba,

Evane. Sve što mi treba.“ Dobro, to je bilo iskreno, ali nemoj pretjerati. On ima

ključ. Pusti ga da govori. „Što nikad nisi smatrao da trebate?“

Otpio je velik gutljaj iz čuturice s vodom i ponudio je meni. Odmahnula

sam glavom. „Wright-Patterson nije bilo koja baza – to je glavna baza“, reče on

pažljivo važući svaku riječ, „a Vosch nije bilo koji zapovjednik – on je glavni

zapovjednik, vođa svih operacija na terenu i idejni vođa čišć... – onaj koji je

osmislio napade.“

„Vosch je ubio sedam milijardi ljudi.“ Taj mi broj zvuči čudnovato prazno

u ušima. Nakon Dolaska jedna od omiljenih očevih tema bio je stupanj razvoja

koji su Drugi dostigli, kako napredni moraju biti kad mogu putovati svemirom, a

ovo je njihovo rješenje za „problem“ s ljudima?

„Neki od nas nisu smatrali da će uništenje biti rješenje“, reče Evan. „Ja sam

bio među njima, Cassie. Moja je strana izgubila raspravu.“

„Ne, Evane, moja je strana izgubila.“

To je više nego što mogu podnijeti. Ustala sam i očekivala da će i on ustati,

ali on je ostao gdje je i bio i gledao me odozdo.

„On vas ne vidi onako kako vas vide neki od nas... kako vas ja vidim“,

reče. „Vi ste za njega bolest koja će uništiti svoju žrtvu ako se ne iskorijeni.“

„Ja sam bolest – to sam ja za tebe.“

Ne mogu ga više gledati. Ako još sekundu budem gledala Evana Walkera,

pozlit će mi.

Iza sebe čujem mu blag, ujednačen, skoro tužan glas. „Cassie, boriš se s

nečim što je daleko izvan tvojih mogućnosti. Wright-Patterson nije samo logor

za čišćenje. Tamošnji podzemni kompleks koordinacijsko je središte za sve

izviđačke letjelice u ovoj hemisferi. To su Voscheve oči, Cassie; to je način na

koji vas vidi. Upasti unutra da bi spasila Sammyja nije samo opasno – to je

suicidalno, i za tebe i za mene.“

„Za tebe i za mene?“ Pogledala sam ga krajičkom oka. Nije se pomaknuo.

„Ne mogu se pretvarati da sam te zarobio. Moj zadatak nije zarobiti ljude

nego ih ubiti. Ako pokušam ući s tobom kao zarobljenikom, ubit će te, a zatim

će ubili i mene jer te nisam ubio. Ne mogu te ni prokrijumčariti unutra. Bazu

nadgledaju bespilotne letjelice, zaštićena je šest metara visokom ogradom pod

naponom, stražarnicama, infracrvenim kamerama, detektorima pokreta... i ima

stotinu ovakvih kao što sam ja, a znaš što ja mogu.“

„Tada ću se uvući bez tebe.“

Kimnuo je. „To je jedini mogući način, ali ako je moguć, ne znači da nije

suicidalan. Sve koje dovedu – mislim na one koje ne ubiju odmah – podvrgnu

snimanju programom koji iscrtava cijelu psihu, zajedno sa sjećanjima. Znat će

tko si i zašto si tamo... i potom će te ubiti.“

„Mora postojati neka verzija koja ne završava tako da me ubiju“, uporno

sam nastavila.

„Postoji“, kaže on. „Ona u kojoj se sakrijemo na neko sigurno mjesto i

pričekamo da Sammy dođe do nas.“

Zinula sam i pomislila: ha? Potom sam to i rekla: „Ha?“

„Moglo bi potrajati nekoliko godina. Koliko on ima, pet? Najniža dobna

granica je sedam.“

„Najniža dobna granica za što?“

Skrenuo je pogled. „Vidjela si.“

Klinac u uniformi koji je teglio pušku veliku skoro kao i on sam, kojem je

prerezao vrat u logoru Ashpit. Sad mi treba vode. Približila sam mu se, a on se

jako umirio dok sam se saginjala da dohvatim čuturu. Poslije četiri velika

gutljaja usta su mi i dalje suha.

„Sam je peti val“, kažem. Riječi imaju ružan okus. Otpila sam još jedan

velik gutljaj.

Evan kimne. „Ako je prošao snimanje, znači da je živ i da ga...“ tražio je

pravu riječ, „obrađuju.“

„Misliš, ispiru mozak.“

„Indoktriniraju – idejom da se izvanzemaljci koriste ljudskim tijelima, a mi

smo – mislim, ljudi – smislili način kako da ih otkrijemo, a ako ih možeš otkriti,

možeš i...“

„To nije izmišljotina“, prekinula sam ga. „Vi upotrebljavate naša tijela.“

Odmahnuo je glavom. „Ne onako kako to Sammy misli.“

„Što to znači? Ili ih upotrebljavate ili ne.“

„Sammy misli da izgledamo kao neki uljez prilijepljen za ljudski mozak,

ali...“

„Zanimljivo, upravo te tako i ja zamišljam, kao uljeza.“ Nisam se mogla

suzdržati.

Ruka mu je jurnula prema gore. Kad je nisam odgurnula niti pobjegla u

šumu, polako mi je stisnuo zapešće prstima i pažljivo me povukao na zemlju

pokraj sebe. Malo me oblio znoj iako je vani smrzavica. Što sad?

„Bio je jedan dječak, pravi ljudski dječak, imenom Evan Walker“, kaže on i

zagleda mi se duboko u oči. „Kao i druga djeca, s mamom i tatom, braćom i

sestrama, potpuno ljudski. Prije nego što se rodio, u njega su umetnuli mene dok

mu je majka spavala, dok smo obojica spavali. Trinaest godina spavao sam u

Evanu Walkeru dok je on učio kako sjediti, jesti krutu hranu, hodati, govoriti,

trčati i voziti bicikl, bio sam ondje i čekao da se probudim, kao i tisuće Drugih u

tisućama Evana Walkera širom svijeta. Neki od nas bili su već budni i

organizirali si život tako da budu tamo gdje treba kad dođe pravi trenutak.“

Kimam glavom, ali zašto to radim? On je ušao u ljudsko tijelo? Što to,

dovraga, znači?

„Četvrti val“, reče on pokušavajući mi olakšati. „Ušutkivači – to je dobar

naziv za nas. Bili smo nečujni, skrivali se u tijelima ljudi, skrivali se u njihovim

životima. Nismo se morali pretvarati da smo ljudi – bili smo ljudi, ljudi i Drugi.

Evan nije umro kad sam se ja probudio. Sam sam ga... apsorbirao.“

Kao osoba koja primjećuje, Evan je primijetio da sam potpuno izvan sebe.

Pružio je ruku da me dodirne i trznuo se kad sam se odmaknula.

„Što si ti onda, Evane?“ prošaptala sam. „I gdje si? Rekao si da su te... što

si ono rekao?“ Mozak mi radi trilijardu na sat. „Umetnuli. Kamo su te

umetnuli?“

„Možda umetnuli nije najbolja riječ. Najbliži pojam bio bi prebacili.

Prebacili su me u Evana dok mu se mozak još razvijao.“

Odmahujem glavom. Za biće stoljećima naprednije od mene ne ide mu baš

odgovaranje na jednostavno pitanje.

„No, što si ti? Kako izgledaš?“

Namrštio se. „Znaš kako izgledam.“

„Ne! O, Bože, neki put si tako...“ Oprezno, Cassie, nemoj pretjerati. Ne

zaboravi što je važno. „Prije nego što si postao Evan, prije nego što si došao

ovamo, dok si putovao prema Zemlji otkud već jesi, kako si izgledao?“

„Nikako. Mi već desecima tisuća godina nemamo tijela. Morali smo ih

napustiti kad smo otišli od doma.“

„Opet lažeš. Zar izgledaš kao krastača, ili bradavičasta svinja, ili puž

balavac, ili tako nešto? Svako živo biće nekako izgleda.“

„Mi smo čisti um, čisto biće. Jedini način na koji smo mogli doputovati bio

je da ostavimo tijela i prebacimo svoje umove u glavno računalo matičnog

broda.“ Primio me za ruku i stisnuo mi prste u šaku. „Ovo sam ja“, tiho je rekao.

Pokrio mi je šaku rukama i obujmio je. „Ovo je Evan. Nije savršena analogija

jer nema točke u kojoj ja prestajem, a on počinje.“ Bojažljivo se osmjehnuo. „Ne

ide mi baš najbolje, je l’ da? Hoćeš da ti pokažem tko sam?“

Zaboga! „Ne. Da. Kako to misliš?“ Zamišljam ga kako guli kožu s lica

poput nekog stvora iz horor-filma.

Glas mu je malo drhtao. „Mogu ti pokazati što sam.“

„Nadam se da to ne uključuje nikakvo umetanje.“

Tiho se nasmijao. „Mislim da uključuje, na neki način. Pokazat ću ti,

Cassie, ako želiš vidjeti.“

Naravno da želim vidjeti. I naravno da ne želim vidjeti. Vidi se da mi želi

pokazati – hoće li me to dovesti korak bliže Samsu? No ovo nema u potpunosti

veze sa Sammyjem. Možda ću, ako mi pokaže, shvatiti zašto me spasio umjesto

da me ubije, zašto me držao iz noći u noć da bih bila sigurna i da bih ostala

normalna.

On mi se i dalje smješkao, vjerojatno sretan što mu nisam iskopala oči ili

što ga nisam ismijala jer bi to još više boljelo. Ruka mi je izgubljena u njegovoj,

nježno stisnuta, poput osjetljivog srca ruže u pupoljku koji čeka kišu.

„Što trebam učiniti?“ šapnula sam.

Pustio mi je ruku. Posegne prema mom licu. Trznula sam se. „Ne bih te

nikad povrijedio, Cassie.“ Udahnula sam, kimnula, opet udahnula. „Zatvori oči.“

Nježno mi je dodirnuo kapke, tako nježno, poput leptira.

„Opusti se. Duboko diši. Isprazni um. Ako to ne napraviš, neću moći ući.

Želiš li da uđem?“

Da. Ne. Bože, što sve trebam napraviti da bih ispunila obećanje?

Prošaptala sam: „Da.“

Nije počelo u glavi kao što sam očekivala. Umjesto toga, predivna toplina

proširila mi se tijelom, od srca prema van, a kosti, mišići i koža topili su se u

toplini koja se širila iz mene sve dok nije nadišla i Zemlju i granice svemira.

Toplina je bila posvuda i sve. Moje tijelo i sve izvan njega pripadalo joj je. Tada

sam ga osjetila; i on je u toj toplini i među nama nema granice, nikakve točke u

kojoj ja završavam, a on počinje, i otvorila sam se poput cvijeta na kiši, bolno

sporo i vrtoglavo brzo, topeći se na toplini, topeći se u njemu, i nije bilo ničega

što bi se vidjelo; to je bila samo riječ koju je upotrijebio jer nema riječi koja bi

ga opisala, on samo jesi.

I ja sam mu se otvorila, kao cvijet kiši.

72

KAD SAM OTVORILA OČI, prvo sam briznula u žestoki plač. Nisam mogla

drugačije: nikad se nisam osjećala tako napuštenom.

„Možda je to bilo prebrzo“, rekao je on, privukao me u naručje i pogladio

po kosi.

I pustila sam ga. Bila sam preslaba, previše zbunjena, prazna i nemoćna da

bih učinila bilo što drugo osim da ga pustim da me zagrli.

„Žao mi je što sam ti lagao, Cassie“, promrmljao mi je u kosu.

Ponovno me obavila hladnoća. Toplina je sada samo sjećanje.

„Sigurno mrziš biti zatočen tamo unutra“, šapnula sam i pritisnula mu dlan

na prsa. Osjetila sam kako mu srce udara.

„Ne osjećam se kao da sam zatočen“, rekao je. „Na neki način osjećam se

kao da sam oslobođen.“

„Oslobođen?“

„Da, ponovno nešto osjećam. Osjećam ovo...“ Poljubio me. Tijelom mi se

proširi druga vrsta topline.

U naručju neprijatelja... Što je meni? Ta su nas bića žive palila, satrla nas,

potopila nas, zarazila nas Epidemijom od koje smo krvarili do smrti. Gledala

sam kako ubijaju sve koje sam poznavala i voljela – sve osim jednoga – i sad se

ovdje ljubakam s jednim od njih! Otvorila sam mu svoju dušu, podijelila s njim

nešto vrednije i prisnije od vlastita tijela.

To je zbog Sammyja. Dobar odgovor, ali kompliciran. Istina je

jednostavna.

„Rekao si da si izgubio raspravu o tome kako se riješiti bolesti zvane

ljudska vrsta“, rekla sam. „Koji je bio tvoj odgovor?“

„Zajednički život.“ Obraćao se meni, ali je gledao zvijezde.

„Nas nema tako puno, Cassie, samo nekoliko stotina tisuća. Mogli smo se

ubaciti u vas i živjeti tako da nitko nikada ne sazna da smo bili ovdje. Malo njih

složilo se sa mnom. Smatrali su da im je skrivanje u ljudima ispod časti. Bojali

su se da bismo vam to više sličili što bismo se dulje pretvarali da smo ljudi.“

„A tko bi si to poželio?“

„Ja nisam mislio da bih“, priznao je, „dok nisam postao čovjek.“

„Kad si se... probudio u Evanu?“

Odmahnuo je glavom i jednostavno rekao, kao da je to najočitija stvar na

svijetu: „Kad sam se probudio u tebi. Nisam bio potpuno čovjek dok se nisam

vidio u tvojim očima.“

Tada su se u njegovim ljudskim očima pojavile prave ljudske suze pa je

došao na mene red da ga zagrlim dok plače, moj red da vidim sebe u njegovim

očima.

Netko bi mogao reći da nisam jedina koja se nalazi u naručju neprijatelja.

Ja sam čovjek, ali tko je Evan Walker? Čovjek i Drugi, oboje i nijedno od

toga, zbog ljubavi prema meni ne pripada nikamo.

On na to ne gleda tako.

„Napravit ću sve što kažeš, Cassie“, bespomoćno je rekao. Oči su mu

sjajnije od zvijezda na nebu. „Jasno mi je zašto moraš ići. Da si ti u tom logoru,

ja bih išao. Ne bi me zaustavilo sto tisuća Ušutkivača.“

Pritisnuo mi je usne na uho i šapnuo tiho i strastveno, kao da mi povjerava

najvažniju tajnu na svijetu, što možda i radi.

„Beznadno je i glupo, suicidalno, ali ljubav je oružje protiv kojeg nemaju

ništa. Znaju kako razmišljaš, ali ne mogu znati što osjećaš.“

Ne mi. Oni.

Prešao je granicu, a nije glup. Zna da preko takve granice nema povratka.

73

ZADNJI DAN KOJI SMO PROVELI zajedno spavali smo ispod nadvožnjaka

poput dvoje beskućnika, što smo ustvari i bili. Naizmjenično smo spavali i

stražarili. Kad je došao njegov red na spavanje, vratio mi je oružje bez

oklijevanja i zaspao istog trena, kao da mu nije palo na pamet da bih mogla

pobjeći ili ga upucati u glavu. Ne znam; možda mu je i palo na pamet. Naš je

problem oduvijek bio što ne razmišljamo kao oni. Zbog toga sam mu isprva

vjerovala i zbog toga je on znao da ću mu vjerovati. Ušutkivači ubijaju ljude.

Evan me nije ubio. Dakle, Evan nije Ušutkivač. Vidite? To je logika. To jest –

ljudska logika.

Predvečer smo pojeli preostale zalihe i popeli se na nasip da se sklonimo u

šumi koja raste uz autocestu br. 35. Rekao mi je da autobusi voze samo noću, a

znat ću kada će stići. Zvuk njihovih motora čuje se kilometrima daleko jer je to

jedini zvuk kilometrima uokolo. Najprije vidiš farove, zatim ih čuješ, a potom

jure pokraj tebe kao veliki žuti trkaći auti jer su autocestu očistili od olupina i

više nema ograničenja brzine. On ne zna hoće li stati ili ne. Možda hoće, možda

neće. Možda će samo usporiti toliko da mi jedan od vojnika u autobusu pošalje

metak među oči. Možda uopće neće doći.

„Rekao si da i dalje skupljaju ljude“, napomenula sam. „Zašto ne bi došli?“

Promatrao je cestu ispod nas. „U nekom trenutku oni koje su ‘spasili’

shvatit će da su prevareni ili će to shvatiti preživjeli koji su ostali vani. Kad se to

dogodi, bazu će zatvoriti, ili onaj dio baze koji se upotrebljava za čišćenje.“

Pročistio je grlo. Gleda niz cestu. „Što to znači ‘bazu će zatvoriti’?“

„Zatvorit će je kao što su zatvorili logor Ashpit.“

Razmišljala sam o onome što je rekao. I ja sam gledala niz cestu. „Dobro“,

rekla sam naposljetku, „tada ćemo se nadati da Vosch još nije odustao.“

Zagrabila sam punu šaku zemlje, grančica i suhog lišća i utrljala si to u lice,

a drugu šaku u kosu. Promatrao me bez riječi.

„Ovo je trenutak da me zvekneš po glavi“, rekla sam. Mirisala sam na

zemlju i zbog nekog sam se razloga sjetila oca kako kleči u ružičnjaku i bijele

plahte. „Ili da mi ponudiš da ideš umjesto mene. Ili da me zvekneš pa odeš

umjesto mene.“

Skočio je na noge. Na trenutak sam se prepala da će me zveknuti po glavi

jer se uzrujao, ali on se obgrlio rukama kao da mu je hladno, ili je to učinio da

me ne bi zveknuo po glavi.

„To je samoubojstvo“, odbrusio je. „Oboje to mislimo. Možemo slobodno

to reći naglas. Samoubojstvo ako ti odeš, samoubojstvo ako odem ja. Živ ili

mrtav, on je izgubljen.“

Izvukla sam luger iz pojasa. Položila sam ga na zemlju ispred njega, zatim i

M16.

„Čuvaj mi ovo“, rekla sam mu. „Trebat će mi kad se vratim. I još nešto,

netko bi ti trebao reći: izgledaš glupo u tim hlačama.“ Protegnula sam ruku do

ruksaka i izvukla medu. Nema potrebe da i njega umrljam zemljom, izgleda

dovoljno loše.

„Je l’ ti mene slušaš?“ nije prestajao.

„Problem je u tome što ti sebe ne slušaš“, odrezala sam. „Samo je jedan

način ulaska – onako kako je Sammy ušao. Ti ne možeš ići, moram ja. Zato ne

otvaraj usta. Ako još nešto kažeš, udarit ću te.“ Ustala sam i dogodilo se nešto

čudno: kako sam se ja dizala, Evan kao da se smanjio. „Idem po svog mlađeg

brata, a samo je jedan način kako to mogu napraviti.“

On me gledao odozdo i kimnuo glavom. Bio je u meni. Nije bilo točke u

kojoj ja prestajem, a on počinje. Zna što ću reći: „Sama“.

74

ZVIJEZDE, sićušne točkice svjetla koje nas probada odozgo.

Ispod točkica svjetla koje probada s neba prazna je cesta i na njoj djevojka

umrljana lica, s grančicama i suhim lišćem u kratkoj kovrčavoj kosi, stišće u ruci

starog plišanog medvjedića – na praznoj cesti, pod zvijezdama koje probadaju.

Začuje se buka motora, a zatim par farova presiječe horizont i svjetla

postanu veća, jača, kao dvije zvijezde koje se pretvaraju u supernovu, i spuste se

na djevojku koja u srcu nosi tajne i obećanja, i ona se okrene prema svjetlima

koja su je ulovila, ne bježi i ne skriva se.

Vozač me ugledao i imao je dovoljno vremena zaustaviti se. Kočnice su

zacviljele, vrata se otvorila uz pištanje i jedan je vojnik izašao na cestu. Imao je

pušku, ali je nije uperio u mene. Pogledao me, ulovljenu farovima, a ja sam mu

uzvratila pogled.

Nosio je na rukavu bijelu traku s crvenim križem. Na pločici s imenom

pisalo je PARKER. Sjećam se tog imena. Srce mi je zastalo. Što ako me

prepozna? Trebala sam biti mrtva.

Kako se zovem? Lizbeth. Jesam li ozlijeđena? Nisam. Jesam li sama?

Jesam.

Parker se polako okrene oko sebe provjeravajući okolinu. Nije vidio lovca

u šumi koji promatra što se ovdje odigrava i drži njegovu glavu na nišanu.

Naravno da ga nije vidio. Lovac u šumi je Ušutkivač.

Parker me primi za ruku i pomogne mi ući u autobus. Unutra smrdi po krvi

i znoju. Pola sjedala je prazno. Ima djece. I odraslih, ali oni nisu važni. Važni su

samo Parker, vozač i vojnik na čijoj pločici piše HUDSON. Ubacila sam se na

zadnje sjedalo pokraj izlaza u nuždi, ono isto na kojem je Sam sjedio kad je

pritisnuo ručicu na staklo i gledao kako se smanjujem dok me prašina nije

progutala.

Parker mi je donio vrećicu slijepljenih gumenih bombona i bocu vode.

Nisam željela nijedno ni drugo, ali sam to pojela i popila. Gumeni bomboni

stajali su mu u džepu pa su topli i rastezljivi, bojim se da mi ne pozli.

Autobus ubrzava. Netko u prednjem dijelu plače. Osim toga, čuje se šum

kotača i brujenje motora i hladan vjetar koji ulijeće kroz pritvorene prozore.

Parker se vratio sa srebrnom pločicom koju mi je pritisnuo na čelo. Da mi

izmjeri temperaturu, kaže. Pločica zasvijetli crveno. Dobro sam, kaže on. Kako

mi se zove medo?

Sammy, odgovorila sam.

Na horizontu se vide svjetla. To je logor Haven, kaže mi Parker. Savršeno

je siguran. Nema više bježanja. Nema skrivanja. Kimnula sam – savršeno

siguran.

Svjetlo se povećavalo, polako se probijalo kroz prozor autobusa, zatim

naglo prodrlo unutra kad smo se približili i osvijetlilo cijeli autobus, a potom

smo se zaustavili pred ulazom, oglasilo se glasno zvono i vrata su se otvorila.

Silueta vojnika visoko na stražarskoj kuli.

Stali smo ispred hangara. U autobus uskoči neki debeli, žustar i okretan,

kao i mnogi njegove težine. Zove se major Bob. Ne trebamo se bojati, kaže nam.

Potpuno smo sigurni. Trebamo zapamtiti samo dva pravila. Pravilo broj jedan je

da zapamtimo svoju boju. Pravilo broj dva je da slušamo i slijedimo.

Priključila sam se svojoj grupi i slijedila Parkera do pomoćnih vrata

hangara. Potapšao je Lizbeth po ramenu i poželio joj sreću.

Našla sam crveni krug i sjela. Vojnici su posvuda, no većina su tih vojnika

djeca, neka ne puno starija od Sama. Svi izgledaju jako ozbiljni, posebno oni

mlađi. Najmlađi su najozbiljniji.

Djecu možeš navesti da vjeruju gotovo sve i da naprave gotovo sve,

objasnio mi je Evan prilikom objašnjavanja zadatka. Uz pravilnu obuku nema

puno toga što je okrutnije od desetogodišnjaka.

Imala sam broj: T-62. T kao Terminator. Ha!

Brojeve su prozivali preko zvučnika.

„ŠEZDESET I DVA! TE ŠEZDESET I DVA! NA CRVENA VRATA!

BROJ TE ŠEZDESET I DVA!“

Prva stanica je tuš.

S druge strane crvenih vrata bila je neka mršava žena u zelenoj bolničkoj

odori. Sve se mora skinuti i staviti u kantu. I donji veš. Oni ovdje vole djecu, ali

ne i uši i krpelje. Tamo je tuš. Ovdje je sapun. Kad si gotova, obuci bijeli ogrtač

i čekaj da te pozovemo.

Posjela sam medu uza zid i stala gola na hladne pločice. Voda je mlačna.

Sapun ima prodoran miris po lijekovima. Nisam se još skroz osušila kad sam

odjenula bijeli ogrtač. Zalijepio mi se za kožu. Skoro je proziran. Podigla sam

medu i čekala.

Zatim slijedi provjera prije snimanja. Puno pitanja. Neka su identična. To

služi da provjere tvoju priču. Budi smirena, usredotočena.

Prolazim kroz sljedeća vrata, na stol za pregled. Nova sestra, jača, gadnija.

Jedva me i pogledala. Ja sam joj valjda tisućita osoba koju pregledava otkad su

Ušutkivači zauzeli bazu.

Kako glasi moje puno ime? Elizabeth Samantha Morgan.

Koliko imam godina? Dvanaest.

Otkuda sam? Imam li braće ili sestara? Je li netko od moje obitelji još živ?

Što im se dogodilo? Kamo sam išla nakon što sam otišla od kuće? Što mi je bilo

s nogom? Kako sam pogođena? Tko me pogodio? Znam li gdje su ostali

preživjeli? Kako mi se zovu braća i sestre? Roditelji? Čime se bavio moj otac?

Kako mi se zvala najbolja prijateljica? Neka joj ponovno ispričam što se

dogodilo mojoj obitelji.

Kad smo završile, potapšala me po koljenu i rekla neka se ne bojim,

potpuno sam sigurna.

Zagrlila sam medu i kimnula.

Potpuno sigurna.

Zatim slijedi liječnički pregled pa mikročip. Rez je jako mali. Vjerojatno će

ga zalijepiti ljepilom.

Žena imenom dr. Pam tako je simpatična, sviđa mi se usprkos svemu.

Liječnica iz snova: draga, nježna, strpljiva. Ne navaljuje odmah i počinje me

ispipavati; najprije razgovaramo. Objasnila mi je sve što će napraviti. Pokazala

mi je mikročip, kao onaj za kućnog ljubimca, samo bolji! Ako se nešto dogodi,

znat će gdje me mogu naći.

„Kako ti se zove medvjedić?“

„Sammy.“

„Mogu li ga posjesti na ovaj stolac dok stavljamo uređaj za praćenje?“

Okrenula sam se na trbuh. Nerazumno sam zabrinuta da mi kroz papirnati

ogrtač može vidjeti stražnjicu. Ukočila sam se očekujući ubod igle.

Uređaj ne može prenositi podatke dok nije povezan s Wonderlandom, ali

kad je jednom u tebi, tada funkcionira. S pomoću njega mogu te pratiti i pomoću

njega mogu te ubiti.

Dr. Pam pita što mi se dogodilo s nogom. Neki zli ljudi pogodili su me. To

se ovdje neće dogoditi, uvjerava me ona. U logoru Haven nema zlih ljudi.

Potpuno sam sigurna.

Čipirana sam. Osjećam se kao da mi je oko vrata svezala kamen od deset

kila. Vrijeme je za zadnji test, reče ona. Program koji smo oteli neprijatelju.

Zovu ga Wonderland.

Dohvatila sam medu sa stolice i slijedila je u sljedeću prostoriju. Bijeli

zidovi. Bijeli pod. Bijeli strop. Bijela zubarska stolica s remenjem koje visi s

naslona za ruke i noge. Tipkovnica i monitor. Rekla mi je da sjednem i otišla do

kompjutora.

„Što Wonderland radi?“ pitala sam.

„Pa, to je malo komplicirano, Lizbeth, ali u osnovi Wonderland snima

virtualnu kartu tvojih moždanih funkcija.“

„Kartu mozga?“

„Tako nešto, da. Sjedni na stolicu, dušo. Neće dugo trajati i obećavam da

neće boljeti.“

Sjela sam, prigrlivši medu.

„A ne, dušo, Sammy ne može biti s tobom na stolici.“

„Zašto ne?“

„Daj ga meni. Stavit ću ga ovdje, pokraj svog kompjutora.“

Sumnjičavo sam je pogledala, ali ona se osmjehuje, a i bila je tako

ljubazna. Trebam joj vjerovati. Na kraju krajeva, ona meni potpuno vjeruje.

No tako sam nervozna, medo mi je ispao iz ruke kad sam joj ga pružila.

Pao je pokraj stolice na svoju debelu čupavu glavu. Iskrivila sam se da ga

dohvatim, ali mi dr. Pam reče da mirujem i da će ga ona podignuti, i zatim se

sagne.

Uhvatila sam joj glavu objema rukama i zabila je ravno u rukohvat na

stolici. Mislila sam da će mi podlaktice otpasti od udarca. Ona je pala,

ošamućena od udarca, ali nije potpuno izgubila svijest. Kad je koljenima

dodirnula bijeli pod, već sam ustala sa stolice i našla joj se iza leđa. Plan je bio

karate-udarac u vrat, ali sad mi je okrenuta leđima pa moram improvizirati.

Zgrabila sam remen koji je visio s rukohvata i omotala joj ga dvaput oko vrata.

Podigla je ruke, ali prekasno. Snažno sam trznula remen, oslonivši se nogom o

stolicu i povukla ga.

Sekunde koje su prolazile dok se nije onesvijestila bile su najdulje u mom

životu.

Postala je mlitava. Odmah sam popustila remen pa je pala licem na pod.

Provjerila sam joj puls.

Znam da ćeš biti u iskušenju, ali ne smiješ je ubiti. Ona i svi ostali koji

vode bazu povezani su sa sustavom nadzora koji se nalazi u zapovjednom

centru. Ako je ubiješ, nastat će pakao.

Okrenula sam dr. Pam na leđa. Iz obje nosnice curila joj je krv, vjerojatno

je slomljen. Posegnula sam rukama iza glave. Ovo je petljavi dio zadatka, ali

nabrijana sam od adrenalina i euforije. Dosada je sve išlo savršeno. Mogu ja to.

Strgala sam zavoj i snažno povukla obje strane reza. Kako se rana otvorila,

imala sam dojam da mi je netko pritisnuo goruću šibicu. Sad bi mi dobro došli

pinceta i ogledalo, ali nemam ih pa sam uređaj za praćenje išla iskopati noktom.

Ta je metoda funkcionirala bolje nego što sam očekivala: nakon tri pokušaja čip

mi se zakvačio pod nokat i jednostavno sam ga izvukla.

Za prijenos podataka treba samo devedeset sekundi. To ti daje tri ili možda

četiri minute. Ne više od pet.

Koliko sam minuta potrošila? Dvije? Tri? Kleknula sam pokraj dr. Pam i

ugurala joj čip što sam dublje mogla u nos. Bljak.

Ne, ne možeš joj ga ugurati u grlo. Mora biti blizu mozga. Žao mi je.

Tebi je žao, Evane?

Imam krvi na prstu – svoje krvi, njezine krvi, pomiješane krvi.

Otišla sam do tipkovnice. Sada slijedi stvarno zastrašujući dio.

Nemaš Sammyjev broj, ali trebao bi biti povezan s njegovim imenom. Ako

jedna varijanta ne upali, probaj s drugom. Negdje mora postojati funkcija za

pretraživanje.

Niz potiljak mi je curila krv i ostavljala trag između lopatica.

Nekontrolirano sam se tresla, zbog čega mi je bilo teško tipkati. U treperavi

plavi kvadratić upisala sam riječ TRAŽI. Iz drugog pokušaja uspjela sam je

točno napisati.

UNESITE BROJ.

Nemam broj, dovraga. Imam ime. Kako ću se vratiti na plavi kvadratić?

Stisnula sam ENTER.

UNESITE BROJ.

A, sad kužim. Hoće broj!

Utipkala sam Sullivan.

POGREŠAN UNOS.

Dvoumim se o tome bih li bacila monitor u drugi kraj sobe ili nasmrt

izudarala dr. Pam. Ni jedno ni drugo neće mi pomoći da pronađem Sama, ali

osjećala bih se bolje. Pritisnula sam gumb ESC i dobila plavi kvadratić pa

upisala traži po imenu.

Riječi su nestale. Wonderland ih je pretvorio u zrak. Plavi kvadratić

zatreperi, ponovno prazan.

Potisnula sam vrisak. Nemam vremena.

Ako ga ne možeš naši u sustavu, morat temo prijeći na plan B.

Nisam baš luda za planom B. Sviđa mi se plan A, u kojemu njegova

lokacija iskoči na karti i ja odjurim ravno k njemu. Plan A jednostavan je i jasan;

plan B kompliciran je i smrdan.

Još jedan pokušaj. Pet sekundi neće učiniti neku razliku.

U plavi kvadratić utipkala sam Sullivan.

Monitor je poludio. Sivom pozadinom počeli su juriti brojevi i ispunili

cijeli ekran, kao da sam mu rekla da izračuna vrijednost broja pi. Ulovila me

panika pa sam počela udarati tipke nasumce, ali jurnjava nije prestala. Prošlo je

više od pet minuta. Plan B je smeće, ali nema mi druge.

Ubacila sam se u susjednu prostoriju, u kojoj sam našla bijele

kombinezone. Dograbila sam jedan s police i pametno ga pokušala obući, a da

nisam najprije skinula ogrtač. Ljutito sam zagunđala, zbacila ga s ramena i na

sekundu ostala potpuno gola, sekundu u kojoj će se ova vrata pokraj mene širom

otvoriti i u sobu upasti bataljun Ušutkivača. Tako to uvijek ide s planom B.

Kombinezon mi je bio prevelik, ali bolje da je veći nego manji, mislim, pa sam

se brzo zakopčala i vratila u sobu s Wonderlandom.

Ako ga ne uspiješ pronaći u glavnom računalu, velika je vjerojatnost da ona

kod sebe ima neki ručni uređaj. Radi na istom principu, ali moraš jako paziti.

Jedna funkcija služi za lociranje, a druga za detonaciju. Upiši pogrešnu naredbu

i nećeš ga pronaći nego spržiti.

Kad sam upala natrag, ona je sjedila i držala medu u jednoj ruci, a mali

srebrni predmet nalik na mobitel u drugoj.

Kao što rekoh, plan B je smeće.

75

VRAT JOJ JE JARKOCRVEN tamo gdje sam je stiskala. Lice joj je obliveno

krvlju, ali ruke su joj mirne, a iz očiju je nestala sva toplina. Držala je palac nad

jednim zelenim gumbom ispod ekrana s brojkama.

„Nemojte ga pritisnuti“, rekla sam. „Neću vas ozlijediti.“ Čučnula sam,

raširenih ruku, dlanova okrenutih prema njoj. „Ozbiljno, nemojte pritisnuti taj

gumb.“

Pritisnula ga je.

Glava joj je poletjela unatrag i složila se na pod. Dvaput je trznula nogama

i bila je gotova.

Skočila sam do nje, istrgnula joj medu iz mrtvih prstiju i odjurila natrag

kroz prostoriju s kombinezonima do hodnika na drugoj strani. Evan se nije

potrudio reći mi koliko imam vremena otkad se oglasi alarm pa dok ne

mobiliziraju stormtroopere, zatvore bazu, a uljeza uhvate i podvrgnu mučenju i

sporoj, bolnoj smrti. Vjerojatno ne puno.

Toliko o planu B, ionako mi se nije sviđao. Jedini je problem u tome što

Evan i ja nikad nismo smislili plan C.

Bit će u jedinici sa starijom djecom tako da ti je najbolje da odeš do

vojarni koje okružuju prostor za smotru.

Vojarne koje okružuju prostor za smotru, što god to bilo. Možda bih trebala

nekoga zaustaviti i pitati gdje je to jer znam samo jedan način izlaska iz ove

zgrade, a to je onaj na koji sam i ušla pokraj mrtvih tijela stare, debele, zločeste

sestre i mlade, mršave, ljubazne sestre, ravno u naručje majora Boba.

Na kraju hodnika nalazi se lift s jednim gumbom – jednosmjeran ekspres

do podzemnog kompleksa gdje su, kako kaže Evan, Sammyju i ostalim

„regrutima“ pokazivali lažna stvorenja „prikopčana“ na ljudske mozgove. Sve je

okićeno nadzornim kamerama. Sve vrvi od Ušutkivača. Jedina dva preostala

izlaza iz ovog hodnika su vrata desno od lifta i vrata kroz koja sam prošla.

Napokon ne moram razmišljati.

Proletjela sam kroz vrata i našla se na stubištu. Kao i lift, stepenice idu u

jednom smjeru: dolje.

Oklijevala sam pola sekunde. Stubište je tiho i maleno, ali onako ugodno

maleno. Možda bih mogla malo ostati ovdje, zagrliti medvjedića i sisati palac.

Natjerala sam se da se polako spustim niz pet dijelova stubišta do njegova

kraja. Stepenice su bile metalne i hladne pod mojim bosim nogama. Čekala sam

urlik alarma, udarce teških čizama i kišu metaka odozgo i odozdo. Razmišljala

sam o tome kako je Evan u logoru Ashpit smaknuo četvoricu teško naoružanih i

dobro obučenih ubojica u gotovo potpunom mraku i pitala se zašto sam mislila

kako je pametno da sama ušetam u lavlju jazbinu kad sam mogla pokraj sebe

imati Ušutkivača.

Dobro, nisam skroz sama. Medo je sa mnom.

Naslonila sam uho na vrata u dnu stubišta i stavila ruku na kvaku. Čula sam

samo otkucaje svog srca.

Vrata su se naglo otvorila prema unutra i zalijepila me za zid, a potom sam

čula lupanje čizama vojnika koji su, vukući poluautomatske puške, jurili

stubištem prema gore. Vrata su se počela zatvarati pa sam zgrabila kvaku da ih

zadržim ispred sebe dok oni na prvom odmorištu ne skrenu i nestanu mi iz vida.

Brzo sam se ubacila u hodnik prije nego što su se vrata zatvorila. Crvene se

stropne lampe okreću i bacaju moju sjenu na bijele zidove, zatim sjena nestane

pa se opet pojavi. Desno ili lijevo? Malo sam se dezorijentirala, ali mislim da je

prednja strana hangara nadesno. Otrčala sam u tom smjeru, a potom stala. Gdje

ću najvjerojatnije zateći većinu Ušutkivača u slučaju uzbune? Vjerojatno će se

okupiti oko glavnog ulaza na mjesto zločina.

Okrenula sam se i zaletjela ravno u prsa visokog čovjeka prodornih plavih

očiju.

U logoru Ashpit nisam bila dovoljno blizu da mu vidim oči, ali sjećam se

glasa.

Dubok, čist, oštar kao britva.

„Pa zdravo, janješce moje“, reče Vosch, „sigurno si se izgubila.“

76

STISAK RUKE NA MOM ramenu čvrst je kao i glas.

„Što radiš ovdje dolje?“ upitao me. „Tko je voditelj tvoje grupe?“

Zavrtjela sam glavom. Suze kojima su mi se napunile oči nisu bile lažne.

Moram brzo razmišljati, a prva mi je pomisao da je Evan bio u pravu: ova

soloakcija osuđena je na propast bez obzira na sve rezervne planove koje

smislimo. Da je barem Evan ovdje...

Da je Evan ovdje!

„Ubio ju je!“ izvalila sam. „Taj je čovjek ubio dr. Pam!“ .

„Koji čovjek? Tko je ubio dr. Pam?“

Odmahivala sam glavom i tulila na sav glas, stišćući izmučenog medu na

prsa. Iza Voschevih leđa još je jedna skupina vojnika tutnjila hodnikom prema

nama. Gurnuo me prema njima.

„Stavite je na sigurno i čekajte me gore. Netko je provalio u sustav.“

Odvukli su me do prvih vrata, ugurali u mračnu prostoriju i zaključali

vrata. Upalila su se svjetla. Odmah sam ugledala uplašenu djevojčicu u bijeloj

trenirci koja je držala plišanog medvjedića. Prestrašeno sam zacviljela.

Ispod ogledala nalazi se dugačak stol na kojem što je monitor i tipkovnica.

Nalazim se u sobi za eliminaciju koju mi je Evan opisivao, gdje novim

regrutima pokazuju lažne moždane uljeze.

Zaboravi na kompjutor. Neću se opet baviti stiskanjem gumba. Opcije,

Cassie. Koje su ti opcije?

Znam da se s druge strane ogledala nalazi još jedna prostorija, a tamo

moraju biti barem još jedna vrata, koja su možda zaključana, a možda i nisu.

Znam da su vrata moje prostorije zaključana tako da mogu čekati da se Vosch

vrati po mene ili mogu razbiti to ogledalo i otići preko.

Podigla sam jednu od stolica, povukla se unatrag i zabila je u ogledalo. Od

udarca mi je ispala iz ruku i pala na pod uz zaglušujući štropot, barem se meni

tako činilo. Napravila sam veliku ogrebotinu na debelom staklu, ali to je jedina

šteta koju vidim. Ponovno sam podigla stolicu i duboko udahnula. Spustila sam

ramena i zakrenula kukove za vrijeme zamaha. To te uče na satima karatea:

snaga je u okretu. Ciljala sam ogrebotinu. Usmjerila sam svaki atom svoje

energije na tu točku.

Stolica se odbila od stakla, a ja sam izgubila ravnotežu i pala na dupe uz

udarac od kojeg si nabiješ zube. Ustvari, tako sam se nabila da sam se ugrizla za

jezik. Usta su mi se napunila krvlju pa sam je ispljunula i pogodila curu u

ogledalu ravno u nos.

Ponovno sam podigla stolicu, duboko dišući. Zaboravila sam nešto što sam

učila na karateu: kiai! Borbeni krik. Možete se smijati do mile volje, no on

pomaže pri koncentraciji snage.

Trećim, i zadnjim udarcem razbila sam staklo. Zbog inercije zabila sam se

u stol koji mi je bio do struka pa su mi noge poletjele u zrak dok se stolica

stropoštala u susjednu sobu. Vidjela sam još jedan zubarski stolac, postolje s

kompjutorima, kablove po podu i još jedna vrata. Bože, daj da nisu zaključana.

Pokupila sam medu i provukla se kroz rupu. Zamišljala sam Voschev izraz

lica kad se vrati i ugleda razbijeno ogledalo. Vrata u drugoj prostoriji nisu bila

zaključana. Izlazila su na još jedan hodnik s bijelo obojenim betonskim

blokovima i vratima bez natpisa. Ah, koliko mogućnosti! No nisam zakoračila u

taj hodnik. Zastala sam na vratima. Preda mnom se pruža neobilježen put. Iza

mene je put koji sam obilježila: vidjet će rupu, znat će u kojem sam smjeru

otišla. Koliko ću dugo biti u prednosti? Usta su mi se opet napunila krvlju, ali

sam se natjerala da je progutam. Ne mogu im baš toliko olakšati traganje.

Olakšati! Zaboravila sam uglaviti stolicu pod kvaku u prvoj prostoriji. To

ih ne bi spriječilo da uđu, ali bi meni dalo još par dragocjenih sekundi.

Ako neko krene naopako, nemoj previše razmišljati. Imaš dobre instinkte,

Cassie; osloni se na njih. Dobro je razmišljati o svakom koraku ako igraš šah,

ali ovo nije šah.

Potrčala sam natrag kroz sobu za ubijanje i bacila se kroz rupu. Nisam

dobro procijenila širinu stola pa sam pala preko ruba, napravila salto i pala na

leđa, udarivši svom snagom glavom u pod. Ležala sam tamo jednu mutnu

sekundu dok su mi pred očima skakutale crvene točkice. Gledala sam u strop i

sustav metalnih cijevi koje su se ondje nalazile. Istu sam stvar vidjela i u

hodnicima: ventilacijski sustav atomskog skloništa.

I pomislila sam: Cassie, ovo je jebeni ventilacijski sustav atomskog

skloništa.

77

KREĆUĆI SE POTRBUŠKE i brinući se kako sam preteška za ove potpornje i

da će kompletna cijev svakog trena otpasti, brzo sam se provlačila kroz cijev i

zastajkivala na svakom odvojku da osluhnem. Nisam baš sigurna što sam

osluškivala. Plač uplašene djece? Smijeh sretne djece? Zrak u cijevi bio je

hladan; stigao je izvana i bio cijevima doveden pod zemlju, slično kao i ja.

Zraku je ovdje mjesto; meni nije. Što je ono Evan rekao?

Najbolje ti je da odeš do vojarni koje okružuju prostor za smotru.

Tako je, Evane. To je novi plan. Pronaći ću najbliži otvor za zrak i izići.

Neću znati gdje sam ni koliko sam daleko od dvorišta za smotru, a cijela će

baza, naravno, biti pod uzbunom, prepuna Ušutkivača i zadojene djece-vojnika

koji će tražiti djevojčicu u bijeloj trenirci, a ne zaboravi i da držim medvjedića!

Toliko o tome kako će me prepoznati! Zašto sam morala ponijeti vražjeg

medvjeda? Sam bi razumio da sam ga ostavila. Nisam mu ni obećala da ću mu

donijeti medu – obećala sam da ću donijeti sebe.

Čemu uopće taj medvjedić?

Svakih par koraka morala sam odlučiti: desno, lijevo ili ravno? I svakih par

koraka zastajala sam da osluhnem i da ispljunem krv. Ovdje me nije brinulo što

ostavljam krvavi trag, to su mrvice kruha po kojima ću se vratiti, no jezik mi je

otekao i strašno pulsira sa svakim otkucajem srca koje otkucava kao ljudski sat,

odbrojava minute koje su mi preostale prije nego što me nađu i odvedu Voschu

te me on dokrajči onako kako je dokrajčio mog oca.

Nešto smeđe i maleno kretalo se prema meni vrlo brzo, kao da je na nekom

važnom zadatku. Žohar. Naišla sam na paučinu i hrpe prašine i neku zagonetnu

ljigavu tvar koja bi mogla biti otrovna plijesan, ali ovo je prva stvarno ogavna

stvar koju sam vidjela. Uvijek bih radije vidjela pauka ili zmiju nego žohara, a

sada se jedan kreće ravno prema mom licu. Uz vrlo živopisne predodžbe o tome

kako mi se zavlači u kombinezon upotrebljavam jedino što imam da ga zgnječim

– golu ruku. Bljak.

Nastavila sam. Ispred sebe ugledala sam neki odsjaj zelenkasto-sive boje (u

sebi je nazivam zelenom kao matični brod). Prikrala sam se do rešetke kroz koju

je dopirala svjetlost. Provirila sam kroz otvore u sobu ispod sebe, ali to je bilo

malo više od sobe. Golemo je, možda i veličine nogometnog stadiona,

oblikovano kao zdjela na čijem su dnu redovi i redovi kompjutora kojima je

upravljalo oko stotinu ljudi, samo što nije u redu prema pravim ljudima ove

zvati ljudima. To su oni, Voschevi neljudski ljudi, a iako nemam pojma što rade,

pretpostavljam da je to to, srce operacije, nulta točka „čišćenja“. Golemi ekran

prekrivao je cijeli jedan zid i prikazivao kartu Zemlje posutu svjetlećim zelenim

točkama koje su bile izvor tog bolesno zelenog svjetla. Gradovi, pomislila sam,

a zatim shvatila da zelene točkice sigurno predstavljaju džepove preživjelih.

Vosch nas ne mora loviti. Vosch točno zna gdje smo.

Nastavila sam se migoljiti, natjeravši se da se krećem sporo dok zeleni

odsjaj ne bude malen poput točkica na karti u kontrolnoj prostoriji. Nakon još

četiriju odvojaka začula sam glasove, muške glasove, zvuk udaranja metala o

metal i škripanje gumenih cipela na betonu.

Idi dalje, Cassie. Više nema zaustavljanja. Sammy nije tamo dolje, a

Sammy je cilj ovog zadatka.

Tada je jedan od njih rekao: „Koliko je rekao da ih ima?“

Drugi odgovori: „Barem dvoje: cura i onaj koji je ubio Waltersa, Piercea i

Jacksona.“

Onaj koji je ubio Waltersa, Piercea i Jacksona?

Evan. Tko drugi.

Koji...? Bjesnila sam na njega cijelih minutu-dvije. Jedina nam je šansa bila

da ja idem sama, da se neopaženo provučeni pokraj stražara i izvučem Sama

prije nego što oni shvate što se događa. Naravno, nije baš tako ispalo, ali Evan to

nije mogao znati.

Pa ipak, to što je Evan zanemario naš pažljivo razrađen plan i uvukao se u

bazu znači da je Evan ovdje, a Evan radi ono za što ima srca.

Primaknula sam se bliže njihovim glasovima i na putu do rešetke prošla im

iznad glave. Provirila sam kroz metalne proreze i ugledala dvojicu Ušutkivača

koji su u velika kolica utovarivali kugle u obliku očiju. Odmah sam znala o

čemu se radi, jednu sam takvu već vidjela.

Oko će se pobrinuti za nju.

Promatrala sam ih dok nisu natovarili kolica i polagano ih odvukli izvan

vidokruga.

Doći će trenutak kad se više neće moći prikrivati. Kad se to dogodi,

zatvorit će bazu, ili onaj dio baze koji im ne treba.

Jao nama! Vosch će u logoru Haven ponoviti priču s Ashpitom.

U času kad mi je to palo na pamet, začula se sirena.

X.

TISUĆU NAČINA

78

DVA SATA.

Onog trena kad je Vosch otišao u glavi mi počne otkucavati sat. Ne sat,

prije štoperica koja odbrojava sekunde do Armagedona. Trebat će mi svaka

sekunda; gdje je sad taj bolničar? Pojavio se kad sam već htio sam iščupati iglu

za infuziju. Visok, koščat klinac imenom Kistner; upoznali smo se kad sam

prošli put ležao. Imao je nervoznu naviku povlačiti prednji dio svoje bolničke

odore, kao da mu tkanina iritira kožu.

„Je li ti rekao?“ upitao me tiho Kistner, nagnuvši se nad krevet. „Prešli smo

u fazu povišene pripravnosti.“

„Zašto?“

Slegnuo je ramenima. „Misliš da meni nešto govore? Samo se nadam da

nećemo opet skakati u sklonište.“ Nitko u bolnici ne voli vježbe za zračnu

uzbunu. Prebaciti nekoliko stotina pacijenata pod zemlju za manje od tri minute

taktička je noćna mora.

„Bolje nego da ostanemo gore pa nas sprži izvanzemaljska zraka smrti.“

Možda je to u glavi, ali onog časa kad je Kistner izvukao iglu, pojavila se

bol, tupa pulsirajuća bol na mjestu gdje me Ringer pogodila, koja prati ritam

mog srca. Dok sam čekao da mi se glava razbistri, razmišljao sam trebam li

promijeniti plan. Evakuacija u podzemno sklonište mogla bi sve pojednostavniti.

Kad Nuggetova prva vježba zračne uzbune nije uspjela, zapovjedništvo je

odlučilo okupiti svu djecu koja ne idu na bojište u sigurnu sobu koja se nalazila

usred kompleksa. Odande će ga biti puno jednostavnije izvući nego pretražiti

sve vojarne u bazi.

No nemam pojma kada će se – i hoće li se – to dogoditi. Bolje da se držim

prvotnog plana. Tik-tak.

Zatvorio sam oči i predočio si svaki korak bijega sa što više detalja. Već

sam to radio u ono vrijeme kad su postojale srednje škole i utakmice petkom

uvečer, kao i publika koju treba pozdraviti; u vrijeme kad je osvajanje naslova

prvaka u okrugu izgledalo kao najvažnija stvar na svijetu. Zamišljao sam svoje

smjerove kretanja, luk koji će lopta načiniti dok leti prema reflektorima,

obrambenog igrača kako me prati, točan trenutak kada ću okrenuti glavu i podići

ruke a da ne prekidam korak. Nisam zamišljao samo savršenu igru, već i onu

lošu i način na koji bih mogao promijeniti svoju putanju, omogućiti vođi navale

da ima kome dobaciti da spasi polaganje.

Ima tisuću načina na koje ovo može krenuti po zlu i samo jedan na koji

može ispasti dobro. Nemoj razmišljati o sljedećoj ili o sljedeće dvije ili tri

utakmice. Razmišljaj o ovoj sada, o ovom koraku. Napravi svaki korak kako

treba i pobijedit ćeš.

Prvi korak: bolničar.

Moj frend Kistner prao je nekoga spužvom dva kreveta dalje. „Hej“,

zovnuo sam ga, „hej, Kistnere!“

„Što je?“ odazvao se razdraženo. Ne voli kad ga prekidaju.

„Moram na zahod.“

„Ne smiješ ustajati. Popucat će ti šavovi.“

„Ma daj, Kistnere. WC je tu blizu.“

„Doktor je tako rekao. Donijet ću ti gusku.“

Gledao sam kako se provlači između kreveta prema sobi sa zalihama. Bio

sam malo zabrinut da nisam dovoljno dugo čekao da lijekovi prestanu djelovati.

Što ako ne budem mogao ustati? Tik-tak, Zombi. Tik-tak.

Maknuo sam pokrivače i prebacio noge na pod. Stisnuo sam zube; ovo je

težak dio. Čvrsto sam zamotan od prsa do struka, a podižući se u uspravan

položaj, nategnuo sam mišiće kroz koje je prošao Ringerin metak.

Ja sam tebe razrezao. Ti si mene upucala. To je fer.

No to postaje sve ozbiljnije. Što će biti sljedeći put? Ubacit ćeš mi ručnu

bombu u hlače?

Uznemirujuća je pomisao da bih mogao Ringer u hlače ubaciti bombu. I to

na mnogo načina.

I dalje sam bio pod utjecajem lijekova, ali kad sam sjeo, skoro sam se

onesvijestio od boli, stoga sam neko vrijeme mirno sjedio i čekao da mi se glava

razbistri.

Drugi korak: zahod.

Natjeraj se da hodaš polako. Radi male korake. Vuci noge. Osjetio sam

kako mi se spavaćica otraga rastvorila; pokazao sam stražnjicu cijelom odjelu.

Do zahoda ima možda dvadeset koraka, ali kao da je dvadeset milja. Ako je

zaključano ili ako je netko unutra, nadrapao sam.

Bilo je slobodno. Zaključao sam vrata iza sebe. Umivaonik, školjka i mali

tuš. Šipka za zavjesu učvršćena je u zid. Podignuo sam poklopac kotlića. Kratka

metalna poluga koja podiže pokretni čep, tupa na obama krajevima. Držač

toaletnog papira plastičan je. Toliko o tome da ću ovdje pronaći oružje, ali i

dalje ide po planu. Hajde, Kistnere, ja čekam.

Dva kratka udarca na vrata, a zatim njegov glas s druge strane.

„Hej, jesi li unutra?“

„Rekao sam ti da mi je sila!“ zaurlao sam.

„A ja sam tebi rekao da idem po gusku!“

„Nisam mogao više izdržati!“

Kvaka se počela drmati.

„Otključaj vrata!“

„Može malo privatnosti!“ viknuo sam.

„Zvat ću redare!“

„Dobro, dobro! Kao da ću nekamo pobjeći!“

Nabrojio sam do deset, otključao bravu, odgegao se do školjke i sjeo. Vrata

su se odškrinula tako da sam ugledao usku traku Kistnerova mršavog lica.

„Zadovoljan?“ zagunđao sam. „Možeš li sada, molim te, zatvoriti vrata?“

Kistner me dugo promatrao, čupkajući svoju košulju. „Čekat ću te ovdje“,

obećao mi je.

„Dobro“, rekao sam.

Vrata su se lagano zatvorila; a sada deset sporih brojenja do deset. Solidna

minuta.

„Hej, Kistnere!“

„Što je?“

„Trebat će mi tvoja pomoć.“

„Definiraj ‘pomoć’.“

„Da ustanem! Ne mogu ustati s proklete školjke! Čini mi se da mi je

puknuo šav...“

Vrata su se širom otvorila. Kistnerovo je lice crveno od bijesa. „Rekao sam

ti.“

Stao je ispred mene, ispružio obje ruke.

„Primi me za zapešća.“

„Možeš li najprije zatvoriti ta vrata? Neugodno mi je.“

Kistner zatvori vrata. Obuhvatio sam mu zapešća prstima.

„Spreman?“ upitao me.

„Najspremniji.“

Treći korak: namakanje.

Kad me Kistner povukao, odgurnuo sam se nogama naprijed i zabio mu

rame u mršava prsa tako da je odletio u betonski zid iza sebe. Zatim sam ga

povukao naprijed, skočio iza njega i visoko mu podignuo ruku iza leđa. To ga je

natjeralo da klekne ispred školjke. Zgrabio sam ga šakom za kosu i zabio mu

lice u vodu. Jači je nego što izgleda ili sam ja mnogo slabiji nego što sam mislio.

Čini se kao da je prošla cijela vječnost prije nego što se onesvijestio.

Pustio sam ga i odmaknuo se. Kistner se polako okrenuo i složio na pod.

Cipele, hlače. Dižem ga da mu mogu skinuti košulju. Košulja će mi biti premala,

hlače predugačke, cipele tijesne. Strgnuo sam svoju spavaćicu, bacio je u tuš-

kabinu, navukao Kistnerovu bolničku odoru. Najviše mi je trebalo za cipele.

Premale su mi. Dok sam se mučio da ih obujem, osjetio sam oštru bol u

slabinama. Pogledao sam dolje i vidio da mi kroz zavoje probija krv. Što ako mi

krv prođe kroz košulju?

Tisuću načina. Misli na onaj pravi.

Odvuci Kistnera u tuš-kabinu. Navuci zavjesu. Koliko će dugo biti u

nesvijesti? Nije važno. Idi dalje, ne razmišljaj unaprijed.

Četvrti korak: uređaj za praćenje.

Na vratima oklijevam. Što ako je netko vidio Kistnera kako ulazi ovamo, a

sada vidi mene kako izlazim odjeven kao Kistner?

Tada si gotov. On će te ionako ubiti. Okej, barem neću samo umrijeti.

Umrijet tu u akciji.

Vrata operacijske dvorane udaljena su za duljinu nogometnog igrališta i

moram proći pokraj redova kreveta i kroz gomilu bolničara i medicinskih sestara

i laboranata. Hodao sam prema vratima što sam brže mogao, štedeći ozlijeđenu

stranu, zbog čega ne koračam ravno, ali što mogu; moguće je da me Vosch prati

i pita se zašto se ne vraćam u krevet.

Prolazim kroz pomična vrata i sada sam u sobi za dezinfekciju, gdje jedan

liječnik umorna izgleda, pripremajući se za operaciju, ima ruke nasapunane do

laktova. Poskočio je kad sam ušao.

„Što radite ovdje?“ htio je znati.

„Tražio sam rukavice. Ponestalo nam ih je tamo vani.“

Glavom mi je pokazao prema nizu ormarića na suprotnome zidu.

„Šepate“, rekao je, „jeste li ozlijeđeni?“

„Istegnuo sam mišić dok sam jednog debelog vodio na zahod.“

Kirurg je isprao zelenu sapunicu s podlaktica. „Trebali ste upotrijebiti

gusku.“

Kutije s gumenim rukavicama, kirurškim maskama, sterilnim gazama,

kolutima ljepljive trake. Gdje je, dovraga?

Osjetio sam njegov dah na potiljku.

„Evo, kutija je tu ispred vas“, rekao je i malo me čudno pogledao.

„Oprostite“, odvratio sam, „nisam se baš naspavao.“

„Pričajte mi o tome!“ Kirurg se nasmijao i podbo me laktom točno u ranu

od metka. Soba se zavrtjela, jako. Zagrizao sam zube da ne bih vrisnuo.

On je brzo izišao kroz pomoćna vrata u operacijsku dvoranu. Ja sam

pregledavao sve ormariće redom, otvarao vrata, kopao po zalihama, ali nisam

mogao naći ono što sam tražio. Vrtjelo mi se u glavi, teško sam disao, slabine su

me stravično boljele. Koliko će dugo Kistner biti u nesvijesti? Koliko će proći

dok netko ne ode na zahod i pronađe ga?

Na podu pokraj ormarića bio je koš za smeće s natpisom OPASAN

OTPAD – OBVEZNO SE KORISTITI RUKAVICAMA. Maknuo sam

poklopac i – bingo! – eto ga ovdje sa smotuljcima krvavih kirurških spužvi,

potrošenih šprica i bačenih katetera.

Istina, skalpel je pun sasušene krvi. Pretpostavljam da bih ga mogao

sterilizirati antiseptičkom maramicom ili ga oprati u umivaoniku, ali nemam

vremena, a prljavi skalpel nije najveći problem koji imam.

Nasloni se na umivaonik da ne padneš. Prstima napipaj mjesto na vratu

gdje ti se pod kožom nalazi uređaj za praćenje i pritisni (nemoj rezati) tupu

prljavu oštricu na vrat dok se koža ne rastvori.

79

PETI KORAK: NUGGET

Liječnik mladolika izgleda žuri hodnikom prema dizalima, noseći na sebi

bijelu laboratorijsku kutu i kiruršku masku. Šepa i više se oslanja na lijevu

stranu. Kad biste mu raskopčali bijelu kutu, vidjeli biste tamnu crvenu mrlju na

zelenoj bolničkoj odori. Kad biste mu spustili ovratnik, vidjeli biste na brzinu

stavljen zavoj na vratu, ali ako pokušate napraviti nešto od toga, mladoliki će

vas liječnik ubiti.

Dizalo. Zažmirio sam dok se kabina spuštala. Ako netko nije pokraj ulaza

slučajno ostavio golfersko vozilo bez nadzora, trebat će mi deset minuta hoda do

dvorišta. Zatim slijedi najteži dio: pronaći Nuggeta među više od pedeset

desetina koje tamo logoruju i izvući ga van a da nikoga ne probudim. Dakle,

možda pola sata za traženje i bijeg i još deset minuta da skočim do

wonderlandskog hangara gdje se iskrcavaju iz autobusa. Na tom se mjestu plan

počinje raščlanjivati na niz suludih nevjerojatnosti: neopaženo se ubaciti u

prazan autobus, svladati vozača i vojnike u autobusu kad iziđemo iz logora, a

zatim – kada, gdje i kako ostaviti autobus i krenuti pješice da se nađemo s

Ringer?

Što ako budeš morao čekati autobus? Kamo ćeš se sakriti?

Ne znam.

Kad se pak ukrcaš u autobus, koliko ćeš dugo morati čekati? Pola sata?

Sat?

Ne znam.

Ne znaš? Evo što ja znam: to predugo traje, Zombi. Netko će dići uzbunu.

U pravu je. Predugo traje. Trebao sam ubiti Kistnera. To je bio jedan od

koraka u prvoj verziji.

Četvrti korak: ubiti Kistnera.

No Kistner nije jedan od njih. Kistner je samo klinac – kao Tank, kao

Oompa, kao Flint. Kistner nije htio ovaj rat i nije znao pravu istinu o njemu.

Možda mi ne bi vjerovao da sam mu rekao istinu, ali nisam mu pružio tu priliku.

Ti si mekušac. Trebao si ga ubiti. Ne možeš se oslanjati na sreću i

sanjarenje. Budućnost čovječanstva pripada žestokima.

I zato, kad su se vrata lifta otvorila u glavnom predvorju, dao sam Nuggetu

neizgovoreno obećanje, ono koje nisam dao svojoj sestri čiji medaljon on nosi

oko vrata.

Ako se netko ispriječi između tebe i mene, ubit tu ga.

Onog trena kad sam to obećao kao da je nešto u svemiru odlučilo reagirati

jer su se sirene oglasile urlikom koji probija bubnjiće.

Savršeno! Hajde da mi barem jednom nešto ide na ruku. Sad ne moram

prehodati cijeli logor, ne moram se uvlačiti u vojarne i tražiti Nuggeta kao iglu u

plastu sijena, ne moram trčati do autobusa. Umjesto toga moram odjuriti ravno

dolje niz stubište do podzemnog kompleksa, zgrabiti Nuggeta u organiziranom

kaosu sigurne sobe, sakriti se dok se ne javi sirena za prestanak opasnosti i tada

krenuti prema autobusima.

Jednostavno.

Bio sam na pola puta prema stubištu kad je prazno predvorje ispunila

bolesno zelena svjetlost, onakva ista kakvu sam vidio da poskakuje oko

Ringerine glave kad sam je gledao kroz okular. Obična neonska rasvjeta bila je

isključena, što je standardan postupak tijekom vježbe, tako da svjetlost nije

dopirala iznutra, već negdje s parkirališta.

Okrenuo sam se da pogledam – bolje da nisam.

Kroz staklena vrata vidio sam jedno golfersko vozilo kako juri preko

parkirališta u smjeru piste. Zatim sam ugledao izvor zelene svjetlosti smješten u

natkrivenom ulazu u bolnicu. Imao je oblik nogometne lopte, samo dvaput veće.

Podsjeća na oko. Zurio sam u njega, a ono je zurilo u mene.

Dum... dum... dum...

Bijes, bijes, bijes.

Trep-ttrep-ttrept.

XI.

BESKRAJNO MORE

80

ZAVIJANJE SIRENE toliko je glasno da sam osjetila kako mi vibriraju dlačice

na potiljku.

Brzo sam se vraćala do glavne cijevi, dalje od oružarnice, a zatim sam

stala.

Cassie, to je oružarnica.

Opet sam se vratila do rešetke i buljila kroz nju pune tri minute, gledajući

hoću li primijetiti neki pokret, dok mi je sirena udarala u bubnjiće i otežavala

koncentraciju – baš vam hvala, pukovniče Vosch.

„Okej, ti prokleti medvjede“, promumljala sam natečena jezika, „ulazimo.“

Udarila sam rešetku bosom petom. Kiai! Iskočila je od prvog udarca. Kad

sam prestala ići na karate, mama me pitala zbog čega, a ja sam joj rekla da mi to

više ne predstavlja izazov. To je značilo da mi je dosadilo, što se nije smjelo reći

pred mojom mamom. Ako bi čula da se žališ kako ti je dosadno, završila bi s

krpom za prašinu u ruci.

Uskočila sam u sobu. Ustvari, to je prije neko srednje veliko skladište nego

soba. Tu je sve što izvanzemaljcima treba za vođenje logora za uništenje ljudske

vrste. Na onom su zidu Oči, njih nekoliko stotina uredno posloženih u posebno

izrađene udubine. Na suprotnom zidu redovi i redovi pušaka, minobacača i

drugog oružja s kojim nemam pojma što bih započela. Ondje su manja oružja,

poluautomatske puške, bombe i 25 centimetara dugi borbeni noževi. Imaju i dio

s odjećom za sve rodove vojske i sve činove, sa svom dodatnom opremom,

pojasima, čizmama i vojničkom verzijom pederuše.

Bila sam poput djeteta u trgovini bombonima.

Najprije sam skinula bijeli kombinezon. Izvukla sam najmanju veličinu

uniforme koju sam našla i obukla je. Navukla sam čizme.

Vrijeme je da se naoružam. Luger s punim šaržerom. Par bombi. M16?

Zašto ne? Ako hoćeš biti vojnik, moraš izgledati kao vojnik. Ubacila sam par

dodatnih šaržera u pederušu. Ah, vidi, moj remen ima i korice za onaj opaki nož

od 25 centimetara! Dodat ćemo onda i jedan opaki nož od 25 centimetara.

Pokraj ormara s puškama nalazio se drveni sanduk. Zavirila sam unutra i

vidjela hrpu sivih metalnih cijevi. Što je to, nekakve bombe na štapu? Podigla

sam jednu. Šuplja je i ima navoj na jednom kraju. Sad znam što je to.

Prigušivač.

Savršeno paše na cijev moje nove M16. Ima isti navoj.

Nagurala sam kosu pod preveliku kapu i poželjela imati ogledalo. Nadala

sam se da će me smatrati jednim od Voschevih regruta-dvanaestogodišnjaka

iako vjerojatno više sličim mlađoj sestri G.I. Joea koja se obukla za maškaradu.

Da vidim što ću s medom. Našla sam nekakvu kožnu torbicu, ubacila ga u

nju i potom je prebacila ukoso preko ramena. Više nisam primjećivala zavijanje

sirene. Totalno sam nabrijana. Ne samo da sam si malo popravila šanse nego

znam da je i Evan ovdje, a Evan neće odustati dok ja ne budem na sigurnom ili

on ne pogine.

Vratila sam se do ventilacijske cijevi i razmišljala bih li pokušala dalje

ovako opterećena s dodatnih desetak kila ili bih okušala sreću kroz hodnike.

Čemu služi prerušavanje ako se i dalje budem skrivala? Okrenula sam se,

uputila prema vratima i tada je sirena prestala i spustila se tišina.

Nisam to uzela kao dobar znak.

Isto mi je tako palo na pamet da možda nije dobra ideja biti u oružarnici

punoj zelenih bombi, od kojih jedna može sravniti sa zemljom kvadratni

kilometar, dok se vani aktivira desetak njihovih najbližih frendova.

Odbrzala sam do vrata, ali prvo se Oko već aktiviralo. Cijela se prostorija

zatresla. Još mi je ostalo samo nekoliko koraka kad je još jedno Oko trepnulo

svoj posljednji treptaj i to je moralo biti bliže jer je sa stropa počela padati

prašina, a ventilacijska cijev na drugom kraju sobe oslobodila se potpornja i

srušila na pod.

Hm, Voschiću, to je bilo malo blizu, ne misliš li?

Gurnula sam vrata ispred sebe. Nisam imala vremena provjeriti teren. Što

se više uspijem udaljiti od preostalih Očiju, to bolje. Trčala sam dok su se iznad

mene rotirale crvene lampe, skretala nasumce u neke hodnike i nastojala ne

razmišljati o tome što radim, samo ići dalje vođena instinktom i srećom.

Još jedna eksplozija. Zidovi su zadrhtali. Pada prašina. Odozgo dopire zvuk

zgrada koje se ruše i razlijeću na sve strane, a ovdje dolje čuje se vrištanje

prestravljene djece.

Slijedila sam vrištanje.

Tu i tamo pogrešno sam skrenula pa se vrištanje utišalo. Vratila bih se istim

putem pa pokušala drugim hodnikom. Ovo je mjesto poput labirinta, a ja sam

laboratorijski štakor.

Tutnjava odozgo prestala je, barem na trenutak, a ja sam usporila korak,

čvrsto stišćući pušku objema rukama, i isprobavala hodnik po hodnik, vraćala se

kad bi se vrištanje udaljilo pa opet kretala.

Začula sam glas majora Boba kako preko megafona odzvanja od zidova,

dopirući od svuda i niotkuda.

„Dobro, svi ostanite sjediti pokraj svojih voditelja grupe! Umirite se i

slušajte me! Ostanite uz svog voditelja grupe!“

Skrenula sam iza ugla i ugledala skupinu vojnika kako trče ravno prema

meni. Uglavnom su tinejdžeri. Zalijepila sam se za zid, a oni su protutnjili ne

pogledavši me. Zašto bi me pogledali? Pa ja sam samo jedan od vojnika koji

kreće u borbu protiv izvanzemaljske horde.

Skrenuli su pa sam ponovno krenula. Čula sam kako iza sljedećeg ugla

klinci brbljaju i cmizdre usprkos prijekorima majora Boba.

Još malo pa sam tu, Sam. Samo da si ti tu.

„Stani!“

Viknuo je netko iza mene – nije bio dječji glas. Stala sam, ispravila

ramena. Ne mrdam.

„Gdje ti je baza, vojniče? Vojniče, tebi govorim!“

„Imam naređenje da čuvam djecu, gospodine!“ odgovorila sam najdubljim

glasom koji sam mogla izvući.

„Okreni se! Gledaj me kad mi se obraćaš, vojniče.“

Uzdahnula sam i okrenula se. Ima oko dvadeset i pet godina, ne izgleda

loše, pravi američki dečko. Ne razumijem se u vojne činove, ali mogao bi biti

neki časnik.

Za svaki slučaj, svi stariji od osamnaest sumnjivi su. Možda ima nekih

pravih odraslih ljudi na visokim položajima, ali poznavajući Voscha, Čisto

sumnjam. Dakle, ako je odrasla osoba i posebno ako je časnik, mislim da možeš

pretpostaviti kako nije čovjek.

„Koji broj imaš?“ zaštektao je.

Broj? Bubnula sam prvo što mi je palo na pamet. „T-62, gospodine!“

On me začuđeno pogledao. „T-62? Jesi li sigurna?“

„Jesam, gospodine, gospodine!“ Gospodine, gospodine? Zaboga, Cassie.

„Zašto nisi sa svojom jedinicom?“

Nije čekao da odgovorim, što je bilo dobro jer ništa mi zapravo nije palo na

pamet. Približio se i pogledao me od glave do pete – očito nisam bila usklađena

s propisima. Časnik Svemirko nije bio zadovoljan onime što je vidio.

„Gdje ti je pločica s imenom, vojniče? I što će ti prigušivač na oružju? I što

je ovo?“

Povukao je kožnu torbu u kojoj je bio medo.

Ja sam je privukla sebi. Torba se otvorila i sad sam bila uhvaćena.

„Medvjedić, gospodine.“

„Što?“

Zurio je u moje podignuto lice i nešto je prešlo preko njegova kad mu se

upalila žaruljica i kad je shvatio koga gleda. Desna ruka poletjela mu je prema

pištolju, ali to je bio stvarno glup potez kad je jedino što je trebao napraviti bilo

pogoditi me šakom u tu moju ludu glavu koja okolo vuče medvjedića. U luku

sam podigla prigušivač, zaustavila ga centimetar ispred njegove zgodne face i

povukla obarač.

Eto ti sad, Cassie. Uništila si jedinu šansu koju si imala, a bila si tako

blizu.

Nisam mogla časnika Svemirka ostaviti ondje gdje je pao. Svu tu krv

možda neće primijetiti u žaru borbe, ionako se jedva vidi na ovom rotirajućem

crvenom svjetlu, ali tijelo hoće. Što da radim s tijelom?

Bila sam blizu, tako blizu, i neću dopustiti nekom mrtvom tipu da me

spriječi da dođem do Sammyja. Uhvatila sam ga za gležnjeve i odvukla niz

hodnik u drugi prolaz, iza jednog drugog ugla, i tamo ga ostavila. Bio je teži

nego što se činilo. Na trenutak sam protegnula savijena leđa i požurila dalje.

Ako me sad netko zaustavi prije nego što stignem do sigurne sobe, reći ću što

god treba da izbjegnem ubijanje – osim ako ne budem imala izbora. Tada ću

ponovno ubiti.

Evan je bio u pravu: malo je lakše svaki sljedeći put.

Soba vrvi djecom, stotinama djece obučene u bijele kombinezone. Sjede u

velikim skupinama na površini velikoj kao srednjoškolska sportska dvorana.

Malo su se smirili. Možda bih samo trebala viknuti Samovo ime ili posuditi

megafon majora Boba. Hodala sam prostorijom visoko dižući čizme da ne

stanem na nečije prstiće.

Toliko lica, počela su mi se stapati u jedno. Prostorija se proširila, prešla

granice svojih zidova, protegla do beskraja, ispunjena milijardama malenih lica

podignutih prema meni i... o, Bože – ti gadovi, prokleti gadovi, što su to učinili?

U svom sam šatoru plakala zbog sebe i svog smiješnog, glupog života koji su mi

oduzeli. Sada tražim oprost od beskrajnog mora ovih lica podignutih prema

meni.

I dalje sam tumarala uokolo poput zombija kad sam začula jedan glasić

kako doziva moje ime. Dolazio je iz skupine pokraj koje sam upravo prošla i

čudno je da je on mene prepoznao, a ja njega ne. Stala sam, nisam se okrenula.

Zažmirila sam, ali nisam se mogla natjerati da se okrenem.

„Cassie?“

Spustila sam glavu – u grlu mi je knedla veličine Teksasa – potom sam se

okrenula i on me promatrao s nekakvim strahom u očima, kao da bi to što vidi

sliku i priliku svoje sestre kako hoda ovuda na prstima, obučena u vojnika,

mogla biti posljednja gruba šala, kao da je stigao do krajnje granice okrutnosti

Drugih.

Kleknula sam ispred njega. Nije mi se zaletio u zagrljaj. Zurio je u moje

suzama išarano lice i prstima mi dodirnuo mokar obraz, prešao preko nosa, čela,

brade, kapaka koji su treptali.

„Cassie?“

Je li sad u redu? Može li vjerovati? Ako svijet prekrši milijun i jedno

obećanje, smiješ li povjerovati milijun i drugom?

„Hej, Sams.“

Malo je nagnuo glavu. Sigurno mu čudno zvučim s ovim natečenim

jezikom. Petljala sam po kopči kožne torbe.

„Možda, hmm, možda si ovo htio?“

Izvukla sam izmoždenog starog medvjedića i pružila mu ga. On se

namrštio, odmahnuo glavom i nije ga uzeo, a ja sam imala osjećaj kao da me

netko udario šakom u trbuh.

Tada mi je moj braco izbio prokletog medvjedića iz ruke i zabio mi lice u

prsa – uz miris znoja i jakog sapuna osjetila sam njegov miris, Sammyjev, miris

mog brace.

XII.

ZBOG KISTNERA

81

ZELENO ME OKO pogledalo i ja sam pogledao njega i ne sjećam se što me

odvuklo s onog ruba provalije između trepćućeg oka i onoga što je uslijedilo.

Prvo čega se sjećam? Trčanje.

Predvorje – stubište – suteren – prvo odmorište – drugo odmorište.

Kad sam se sjurio prema trećem odmorištu, udar eksplozije zabio mi se u

leđa poput kugle za rušenje zidova i odbacio me niz stepenice u vrata koja vode

prema skloništu.

Iznad mene bolnica urla dok se ruši. Tako zvuči: kao živo biće koje urla od

boli dok se razlijeće u komadiće. Gromoglasno drobljenje žbuke i pucanje

kamena, škripa čupanja čavala i krik dvjesto prozora koji se razlijeću. Pod se

svinuo i rastvorio. Naglavce sam se bacio u hodnik od armiranog betona dok se

zgrada iznad mene pretvarala u prašinu.

Svjetla su trepnula, a zatim je hodnik utonuo u tamu. Nisam nikad bio u

ovom dijelu kompleksa, ali ne trebaju mi svjetleće strelice da bih pronašao put

do sigurne sobe, samo moram pratiti vrištanje preplašene djece.

No najprije bih trebao ustati.

Od pada su mi potpuno popucali šavovi; sad sam jako krvario iz obiju rana:

one gdje je metak ušao i one gdje je izišao. Pokušao sam ustati. Dao sam sve od

sebe, ali noge me nisu držale. Ustao sam napola, a potom se opet srušio, u

vrtoglavici i boreći se za zrak.

Od druge eksplozije ispružio sam se po podu. Uspio sam otpuzati par

centimetara prije nego što me treća eksplozija ponovno oborila. Kvragu, Vosch,

što radiš tamo gore?

Ako bude prekasno, nećemo imati drugog izbora nego pribjeći posljednjem

rješenju.

No ta je dvojba riješena. Vosch diže u zrak vlastitu bazu. Uništava selo da

bi ga spasio, ali spasio od čega? Osim ako se ne radi o Voschu. Možda smo

Ringer i ja potpuno u krivu, možda sam riskirao svoj i Nuggetov život ni za što.

Logor Haven ono je što Vosch kaže da jest, što znači da je Ringer ušetala u

logor s uljezima bez ikakve zaštite. Ringer je mrtva. Ringer, i Dumbo, i

Poundcake, i mala Teacup. Isuse, jesam li opet to učinio? Pobjegao kad sam

trebao ostati? Okrenuo leđa kad sam se trebao boriti?

Sljedeća je eksplozija bila najgora. Puklo je ravno iznad nas. Pokrio sam

glavu rukama dok su komadi betona veličine moje šake pljuštali po meni. Udari

eksplozija, lijekovi koje još imam u organizmu, gubitak krvi, mrak... sve se

udružilo da me prikuje za pod. Čuo sam kako netko u daljini vrišti – i tada

shvatio da sam to ja. Moraš ustati. Moraš ustati. Moraš održati obećanje koje si

dao Sissy... Ne, ne Sissy. Sissy je mrtva. Ostavio si je, smrdljiva vrećo

bljuvotine.

Dovraga, kako boli! Bol rana koje krvare i bol stare rane koja neće

zacijeliti.

Sissy, sa mnom u mraku.

Vidim njenu ruku koja me traži u mraku.

Ovdje sam, Sissy. Primi me za ruku.

Pružam joj ruku u mrak.

82

SISSY SE POVUKLA i opet sam sam.

Kad dođe trenutak da prestaneš bježati od svoje prošlosti, da se okreneš i

suočiš s onime s čime se nisi mogao suočiti – trenutak kad se kolebaš između

ustajanja i odustajanja – kad dođe taj trenutak, a uvijek dođe, ako nisi u stanju

ustati, a ne možeš ni odustati, tada napraviš sljedeće: pužeš.

Kližući se na trbuhu, došao sam do križanja s glavnim hodnikom koji

prolazi cijelim kompleksom. Morao sam se odmoriti; dvije minute, ne više.

Svjetla za uzbunu pale se i gase. Sad znam gdje sam. Lijevo se ide do otvora za

zrak, a desno do komandnog sjedišta i sigurne sobe.

Tik-tak. Dvominutna je pauza prošla. Ustao sam odgurujući se od zida i

skoro onesvijestio od boli. Čak i ako dograbim Nuggeta prije nego što oni

dograbe mene, kako ću ga u ovakvom stanju izvesti odavde?

Osim toga, iskreno sumnjam da vani još postoje nekakvi autobusi, a ni

logor Haven, kad smo kod toga. Kad ga dograbim – ako ga dograbim – kamo

ćemo, dovraga, krenuti?

Išao sam hodnikom vukući noge i držeći se jednom rukom za zid. Negdje

naprijed čuo sam kako netko viče na djecu u sigurnoj sobi i govori im da budu

mirni, da ostanu sjediti i da će sve biti u redu te da su savršeno sigurni.

Tik-tak. Prije zadnjeg skretanja bacio sam pogled ulijevo i ugledao nešto

skvrčeno uza zid: ljudsko tijelo.

Mrtvo ljudsko tijelo.

Još je bilo toplo. Nosilo je uniformu poručnika. Pola lica bilo je razneseno

metkom velikog kalibra iz velike blizine.

Nije regrut, već jedan od njih. Je li još netko ovdje shvatio što se zapravo

događa? Moguće.

Ili ga je možda upucao neki raspamećeni regrut, brz na okidaču, koji je

mislio da je to Ted.

Dosta sanjarenja, Parishu.

Izvukao sam pištolj iz mrtvačevih korica i ubacio ga u džep svoje kute, a na

lice sam navukao kiruršku masku.

Dr. Zombi, trebaju vas u sigurnoj sobi, hitno!

I evo je, ravno ispred mene. Još par metara i tamo sam.

Uspio sam, Nuggete. Ovdje sam. Sad još samo i ti budi tu.

I kao da me čuo jer evo ga, hoda prema meni i nosi, vjerovali ili ne,

plišanog medvjedića.

No nije sam. Netko je s njim, neki regrut Dumbovih godina u prevelikoj

uniformi s nisko navučenom kapom, čiji mu rub pada do očiju, i s M16 na koju

je nataknuta nekakva metalna cijev.

Nemam vremena o tome razmišljati. Da se provučem kroz ovo lažima,

trebalo bi mi previše vremena i previše oslanjanja na sreću, a sa srećom je

gotovo. Sad treba biti najžilaviji.

Ovo je posljednji rat i samo će najžilaviji preživjeti.

Moram – zbog koraka koje sam preskočio, zbog Kistnera.

Zavukao sam ruku u džep kute. Približio sam se. Ne još, ne još. Zbog rane

se zanosim u jednu stranu. Moram ga pogoditi prvim metkom.

Da, klinac je.

Da, nedužan je.

I da, gotov je.

XIII.

CRNA RUPA

83

ŽELIM ZAUVIJEK upijati dragi Sammyjev miris, ali ne mogu. Ovdje sve vrvi

naoružanim vojnicima među kojima ima i Ušutkivača, odnosno onih koji nisu

djeca pa pretpostavljam da su Ušutkivači. Odvela sam Sammyja do obližnjeg

zida tako da se grupa djece našla između nas i najbližeg čuvara. Sagnula sam se

što sam više mogla i šapnula: „Jesi li dobro?“

On je kimnuo. „Znao sam da ćeš doći.“

„Obećala sam, zar ne?“

Oko vrata imao je medaljon u obliku srca. Koji je to vrag? Dodirnula sam

ga, a on se malo odmaknuo.

„Zašto si tako obučena?“ upitao me.

„Poslije ću ti objasniti.“

„Sada si vojnik, zar ne? U kojoj si jedinici?“

Jedinici? „Nisam ni u jednoj“, odgovorila sam. „Ja sam sama svoja

jedinica.“

Namrštio se. „Cassie, ne možeš biti sama svoja jedinica.“

Sad stvarno nije trenutak za raspravu o jedinicama. Osvrnula sam se oko

sebe. „Sam, idemo odavde.“

„Znam. Major Bob rekao je da ćemo ići velikim avionom.“ Pokazao je

glavom prema majoru Bobu i počeo mu mahati. Spustila sam mu ruku.

„Velikim avionom? Kada?“

Slegnuo je ramenima. „Uskoro.“ Podignuo je medu. Okretao ga je u

rukama i pregledavao. „Uho mu je potrgano“, rekao je predbacujući, kao da

nisam dobro obavila svoju dužnost.

„Večeras?“ pitala sam. „Sam, ovo je važno. Idete li večeras avionom?“

„Tako je rekao major Bob. Rekao je da vakuliraju sve koji nisu nužno

potrebni.“

„Vakuliraju? A, to. Dobro, dakle, evakuiraju djecu.“ Brzo sam razmišljala

da bih sagledala situaciju. Je li to izlaz: ušetati se u avion s ostalima i okušati

sreću kad sletimo – gdje god to bilo? Zašto sam bacila bijeli kombinezon? No da

sam ga i zadržala i uspjela se neopaženo uvući u avion, to nije bio dio plana.

Negdje u bazi nalaze se kapsule za bijeg, vjerojatno blizu zapovjednog

stožera ili Voscheva boravišta. To su u principu rakete za jednoga, unaprijed

programirane za sigurno slijetanje na neko mjesto daleko od baze; ne pitaj me

gdje. Kapsule su ti najsigurnija opcija; nisu napravljene ljudskom tehnologijom,

ali objasnit ću ti kako se pokreću – ako ih uspiješ pronaći i ako se oboje uspijete

ugurati u jednu, ako dovoljno poživite da ih pronađete i ugurate se u jednu.

To je mnogo uvjeta. Možda bih trebala pretući nekoga svoje veličine i uzeti

mu kombinezon.

„Cassie, koliko si dugo ovdje?“ pitao me Sam. Mislim kako sumnja da sam

ga izbjegavala, možda zbog toga što sam dopustila da se medi potrga uho.

„Dulje nego što sam željela“, promrmljala sam i tada odlučila: nećemo

ovdje ostati ni minute dulje nego što moramo i nećemo nikakvim jednosmjernim

letom otputovati u logor Haven 2. Neću jedan logor smrti zamijeniti drugim.

On se igrao medinim potrganim uhom. Daleko od toga da mu je to prva

ozljeda – više i ne znam koliko ga je puta mama krpala. Na sebi ima više šavova

od Frankensteina. Nagnula sam se da mu privučem pozornost i baš me u tom

času pogledao u oči i upitao: „Gdje je tata?“

Otvorila sam usta, ali iz njih nije izišao nikakav glas. Nisam uopće

pomislila na to da mu kažem – niti kako da mu kažem.

„Tata? Ma on je...“ Ne, Cassie. Nemoj komplicirati. Nisam htjela da se

rasplače u trenutku kad se spremamo na bijeg. Odlučila sam pustiti tatu da još

malo bude živ.

„Čeka nas u logoru Ashpit.“

Počela mu je podrhtavati donja usnica. „Tata nije ovdje?“

„Tata ima posla“, rekla sam nadajući se da će ga to ušutkati i osjećala sam

se grozno zbog toga. „Zato je poslao mene: da te dovedem. I to sad radim,

vodim te njemu.“

Podigla sam ga na noge, a on će: „No što će biti s avionom?“

„Otkantali su te.“ Zbunjeno me pogledao: otkantali? „Hajdemo.“ Primila

sam ga za ruku i krenula prema hodniku, držeći ramena uspravno i glavu gore

jer bi svako iskradanje na prstima prema najbližem izlazu u stilu Shaggyja i

Scoobyja sigurno privuklo pozornost; čak sam zarežala na neku djecu da nam se

maknu s puta. Ako nas netko pokuša zaustaviti, neću ga ubiti. Objasnit ću da je

malome loše i da ga vodim doktoru prije nego što povrati po sebi i svima

drugima. Ako mi ne povjeruje, tada ću ga ubiti.

Našli smo se na hodniku i, gle čuda, ravno prema nama ide doktor kojemu

kirurška maska skriva pola lica. Oči su mu se raširile kad nas je ugledao i tako je

moje domišljato objašnjenje otpalo, što znači da ću ga morati ubiti ako nas

zaustavi. Kad smo mu se približili, primijetila sam da je polako stavio ruku u

džep svoje bijele kute, a u glavi mi se oglasio alarm, onaj isti koji sam začula u

trgovini iza hladnjaka za pivo trenutak prije nego što sam uputila cijeli šaržer u

vojnika koji je držao raspelo.

Imala sam pola polovice sekunde za odluku.

Ovo je prvo pravilo posljednjeg rata: ne vjeruj nikome. Uperila sam mu

prigušivač u prsa baš kad je izvukao ruku iz džepa – ruku u kojoj je držao

pištolj.

No u mojoj je ruci bila jurišna puška M16.

Koliko traje pola polovice sekunde?

Onoliko koliko je djetetu koje ne zna za prvo pravilo potrebno da uskoči

između pištolja i puške.

„Sammy!“ viknula sam podižući cijev. Moj se braco podigne na prste,

dohvati doktorovu masku i povuče mu je s lica.

Ne bih voljela vidjeti izraz svog lica kad je ta maska pala i kad sam

ugledala lice koje je skrivala – mršavije nego što pamtim, bljeđe. Oči su mu

upale duboko u duplje, malo zamućene, kao da je bolestan ili ozlijeđen, ali

prepoznala sam ga, znala sam čije je bilo to lice ispod maske, samo to nisam

mogla pojmiti.

Ovdje, na ovom mjestu. Tisuću godina poslije i milijun kilometara dalje od

hodnika srednje škole „George Barnard“. Ovdje, u trbuhu zvijeri na dnu svijeta

on stoji preda mnom.

Benjamin Thomas Parish.

I Cassiopeia Marie Sullivan, koja sad prolazi kroz duboko izvantjelesno

iskustvo, gledajući sebe kako gleda njega. Posljednji ga je put vidjela u dvorani

srednje škole kad je nestalo struje, a i tada mu je vidjela samo potiljak; odonda

ga je viđala samo u mislima, dok joj je razum govorio da je Ben Parish mrtav

kao i svi ostali.

„Zombi!“ viknuo je Sammy. „Znao sam da si to ti.“

Zombi?

„Kamo ga vodiš?“ obratio mi se Ben dubokim glasom. Ne sjećam se da je

imao tako dubok glas. Slabo pamtim ili ga je namjerno produbio da bi zvučao

starije?

„Zombi, ovo je Cassie“, prekorio ga je Sammy. „Znaš – Cassie.“

„Cassie?“ kao da u životu nije čuo to ime.

„Zombi?“ rekla sam jer ja stvarno to ime još nisam čula.

Skinula sam kapu, misleći kako će mu to možda pomoći da me prepozna i

odmah zažalila. Mogu misliti kako mi kosa izgleda.

„Idemo u istu srednju školu“, rekla sam i brzo provukla prste kroz svoje

potkresane uvojke. „Sjedim ispred tebe na kemiji.“

Ben je odmahnuo glavom kao da se nečega teško prisjeća, a Sammy će:

„Rekao sam ti da će doći“.

„Tiho, Sam“, ukorila sam ga.

„Sam?“ upitao je Ben.

„Cassie, ja se sad zovem Nugget“, objasnio mi je Sam.

„Da, naravno.“ Okrenula sam se prema Benu. „Ti poznaješ mog brata.“

Ben je oprezno kimnuo. I dalje mi nije jasno njegovo držanje. Nije da

očekujem da mi se baci oko vrata, pa čak ni da me se sjeća sa sati kemije, ali

glas mu je napet i dalje u ruci drži pištolj.

„Zašto si obučen kao doktor?“ pita ga Sammy.

Ben kao doktor, ja kao vojnik – kao dvoje klinaca koji se igraju

preoblačenja. Lažan doktor i lažan vojnik raspravljaju sami sa sobom bi li onom

drugom prosuli mozak.

Ti prvi trenuci našeg susreta bili su jako čudni.

„Došao sam po tebe“, rekao je Ben Samu i dalje gledajući mene.

Sam je pogledao mene. Nisam li i ja zato došla? Sad je bio stvarno zbunjen.

„Nećeš ti nikamo voditi mog brata“, rekla sam.

„Ovo je laž“, odjednom mu je izletjelo. „Vosch je jedan od njih. Nas

upotrebljavaju da bi pobili preživjele, da se međusobno poubijamo...“

„Znam to“, odbrusila sam. „Kako ti to znaš i kakve to ima veze s

odvođenjem Sama?“

Ben je ostao zatečen mojom reakcijom na svoje senzacionalno otkriće i

tada mi je sinulo. On misli da su mene indoktrinirali kao i sve ostale u logoru.

Pomisao je toliko smiješna da sam prasnula u smijeh. I dok sam se smijala kao

budala, sinulo mi je još nešto: ni njemu nisu isprali mozak, što znači da mu

mogu vjerovati – osim ako se ne pretvara i čeka da se opustim i spustim oružje

da bi ubio i mene i Sama, što znači da mu ne mogu vjerovati.

Ne mogu mu ni čitati misli, ali vjerojatno je pomislio nešto slično kad je

vidio da se smijem. Zašto se ova luda cura s frizurom u obliku lonca smije? Zato

što sam rekao nešto što je samo po sebi razumljivo ili zato što misli da govorim

gluposti?

„Znam što ćemo“, rekao je Sammy da bude mir. „Možemo ići zajedno!“

„Znaš li neki način kako izići odavde?“ upitala sam Bena. Sammy ima više

povjerenja nego ja, ali možda vrijedi probati. Lociranje kapsula za bijeg – ako

uopće postoje – oduvijek je bila najslabija točka mog plana.

Kimnuo je. „A ti?“

„Znam način, ali ne znam put do njega.“

„Put do načina? Hm, dobro.“ Nasmiješio se. Grozno je izgledao, ali

osmijeh mu se nije promijenio. Osvijetlio je hodnik poput žarulje od tisuću vata.

„Znam i način i put do načina.“

Spustio je pištolj u džep i ispružio praznu ruku.

„Hajmo zajedno.“

Baš se pitam bih li prihvatila tu ruku da ju je pružio bilo tko drugi osim

Bena Parisha.

84

SAMMY JE OPAZIO KRV prije mene.

„Nije to ništa“, progunđao je Ben.

Ne čini mi se tako, sudeći po njegovu licu. Po licu bi se reklo da je puno

više od ništa.

„Duga je to priča, Nuggete“, rekao je Ben. „Poslije ću ti ispričati.“

„Kamo idemo?“ upitala sam bez obzira na to što tamo nećemo, gdje god to

bilo, stići jako brzo. Ben se vuče kroz labirint od hodnika kao pravi zombi.

Njegovo lice koje pamtim i dalje je bilo ovdje, ali je izblijedjelo... ili ako nije

izblijedjelo, tada se stvrdnulo u neku mršaviju, oštriju, suroviju verziju staroga

lica, kao da je Benu netko odrezao dijelove koji mu nisu bili nužno potrebni da

bi zadržao pravoga sebe.

„Općenito? Van odavde, nakon sljedećeg hodnika na desnoj strani. Vodi do

otvora za zrak koji možemo...“

„Čekaj!“ Zgrabila sam ga za ruku. Od šoka što ga ponovno vidim potpuno

sam zaboravila. „Sammyjev uređaj za praćenje.“

Sekundu je zurio u mene, a zatim se skrušeno nasmije. „Potpuno sam

zaboravio.“

„Što si zaboravio?“ upita Sammy.

Kleknula sam na jedno koljeno i primila ga za ruke. Udaljili smo se od

sigurne sobe nekoliko hodnika, ali glas majora Boba nošen megafonom i dalje

odzvanja i razliježe se hodnicima. „Sams, moramo nešto napraviti, nešto jako

važno. Ovi ljudi ovdje – oni nisu oni za koje se predstavljaju.“

„Tko su onda?“ prošaptao je.

„Zli ljudi, Sam. Jako zli.“

„Tedovi“, dodao je Ben. „Dr. Pam, vojnici, zapovjednik... čak i

zapovjednik. Svi oni imaju uljeza. Prevarili su nas, Nuggete.“ Sammy je

razrogačio oči. „I zapovjednik?“

„I zapovjednik“, odgovorio je Ben. „Zato idemo odavde i naći ćemo se s

Ringer.“ Vidio je kako ga promatram. „To joj nije pravo ime.“

„Stvarno?“ Odmahnula sam glavom. Zombi, Nugget, Ringer – valjda neka

vojna špika. Okrenula sam se prema Samu. „Lagali su nam o puno toga, Sam;

skoro o svemu.“ Pustila sam mu ruku, prešla mu prstima preko potiljka i

napipala pod kožom malu kvržicu. „Ovo je jedna od njihovih laži, ova stvar koju

su ti umetnuli. S pomoću toga mogu te pratiti, ali mogu te i ozlijediti.“

Ben je čučnuo pokraj mene. „Zato to moramo izvaditi, Nuggete.“

Sam je kimnuo dok mu je debela donja usnica podrhtavala, a velike se oči

punile suzama. „Do-obro...“

„No moraš biti jako tih i jako miran“, upozorila sam ga. „Ne smiješ vikati

ni plakati niti se vrpoljiti. Možeš li to?“

Opet je kimnuo, a jedna suza iskoči i padne mi na podlakticu. Ustala sam

pa smo se Ben i ja odmaknuli da se dogovorimo kako ćemo izvesti taj zahvat.

„Morat ćemo s ovim“, rekla sam i pokazala mu borbeni nož od 25

centimetara, pazeći da ga Sammy ne opazi.

Ben je raširio oči. „Ako hoćeš, možemo, ali ja sam namjeravao upotrijebiti

ovo.“ Iz džepa svoje kute izvukao je skalpel.

„To je vjerojatno bolje.“

„Želiš li ti to obaviti?“

„Trebala bih. On je moj brat.“ No od pomisli na rezanje Sammyjeva vrata

prošli su me trnci.

„Mogu i ja“, ponudio se Ben. „Ti ga drži, a ja ću zarezati.“

„Dakle, ovo nije maska? Završio si medicinu na ovom E.T.-jevskom

sveučilištu?“

Mračno se osmjehnuo. „Samo ga pokušaj držati tako da bude što mirniji da

ne zarežem nešto važno.“

Vratili smo se do Sama koji je sad sjedio leđima oslonjen o zid, stiskao

medu i promatrao nas uplašeno trepćući očima. Šapnula sam Benu na uho:

„Parishu, ako ga ozlijediš, zabit ću ti ovaj nož u srce.“

Zaprepašteno me pogledao. „Nikad ga ne bih povrijedio.“

Lagano sam posjela Sama u krilo. Okrenula sam ga tako da leži preko

mojih nogu i gleda u pod, a brada mu visi preko ruba mog bedra. Ben je

kleknuo. Pogledala sam ruku u kojoj je držao skalpel – podrhtavala je.

„Dobro sam“, tiho je rekao Ben. „Stvarno, dobro sam. Nemoj da se miče.“

„Cassie...!“ zacvilio je Sam.

„Ššššššššš. Budi miran. Brzo će biti gotovo“, rekla sam mu. „Požuri se“,

rekla sam Benu.

Držala sam Samovu glavu objema rukama. Kad se Benova ruka sa

skalpelom približila, bila je potpuno mirna.

„Hej, Nuggete“, rekao je. „Smijem li si najprije uzeti medaljon?“ Sammy je

kimnuo pa je Ben otvorio kopču. Metal mu je zazveckao u ruci kad je otkopčao

ogrlicu.

„To je tvoje?“ upitam začuđeno.

„Sestrino.“ Ubacio je lančić u džep. Prema načinu na koji je to rekao znala

sam da je mrtva.

Okrenula sam glavu. Prije pola sata nekome sam raznijela pola glave, a sad

ne mogu gledati kako on radi sićušan rez. Sammy je poskočio kad mu je oštrica

probila kožu. Ugrizao me za nogu da ne bi vrisnuo, jako. Skupila sam svu svoju

snagu da se ne pomaknem. Ako se pomaknem, Benova bi ruka mogla promašiti.

„Požuri“, zacvilim mišjim glasom.

„Imam ga!“ Mikročip se držao za vrh Benova krvavog prsta.

„Riješi ga se.“

Ben otrese ruku pa stavi zavoj na ranu. Dobro se pripremio. Ja sam došla sa

25-centimetarskim borbenim nožem.

„Dobro, Sam, gotovo je“, zastenjala sam. „Ne moraš me više gristi.“

„Cassie, to boli!“

„Znam, znam.“ Podignula sam ga i zagrlila. „Bio si jako hrabar.“

Ozbiljno je kimnuo. „Znam.“

Ben mi je pružio ruku da mi pomogne ustati. Ruka mu je ljepljiva od

Sammyjeve krvi. Ubacio je skalpel u džep i ponovno primio pištolj.

„Trebali bismo krenuti“, smireno je rekao, kao da bismo mogli zakasniti na

autobus.

Vratili smo se u glavni hodnik. Sammy se čvrsto stisnuo uz mene. Kad smo

skrenuli iza zadnjeg ugla, Ben je tako naglo stao da sam mu se zabila u leđa.

Hodnikom je odjeknuo zvuk napinjanja desetak poluautomatskih pušaka, a jedan

poznat glas rekao je: „Kasniš, Bene. Očekivao sam te mnogo prije.“

Jako dubok glas, snažan poput čelika.

85

OSTALA SAM BEZ Sammyja drugi put. Odveo ga je Ušutkivač-vojnik, valjda

natrag u sigurnu sobu da bude evakuiran s ostalom djecom. Drugi je Ušutkivač

odveo Bena i mene u sobu za eliminaciju – sobu s ogledalom i gumbom, sobu u

kojoj nevine ljude prikopčaju na električnu stolicu i ubiju ih, sobu krvi i laži.

Čini se prikladnom.

„Znate li zašto ćemo mi dobiti ovaj rat?“ pitao nas je Vosch kad su nas

zaključali. „Zašto ne možemo izgubiti? Jer znamo kako razmišljate. Promatramo

vas već šest tisuća godina. Kad ste podizali piramide u egipatskoj pustinji,

promatrali smo vas. Kad je Cezar spalio knjižnicu u Aleksandriji, promatrali

smo vas. Kad ste razapeli onog židovskog seljaka iz prvog stoljeća, promatrali

smo vas. Kad je Kolumbo kročio u Novi svijet... kad ste ratovali da biste

milijune oslobodili od ropstva... kad ste naučili razbijati atome... kad ste se prvi

put uputili izvan svoje atmosfere... Što smo mi radili?“

Ben ga ne gleda. Nijedno ga od nas ne gleda. Oboje sjedimo pred

ogledalom i gledamo ravno u svoje iskrivljene odraze u razbijenom staklu. U

sobi s druge strane je mrak.

„Promatrali ste nas“, rekla sam. Vosch sjedi ispred monitora, korak od

mene. S moje druge strane sjedi Ben, a iza nas krupan Ušutkivač.

„Učili smo kako vi razmišljate. To je ključ pobjede, kao što narednik Parish

već zna: znati kako neprijatelj razmišlja. Dolazak matičnog broda nije bio

početak, nego početak kraja. I evo vas ovdje, u prvom redu na finalu, da malo

provirite u budućnost. Želite li vidjeti budućnost, svoju budućnost? Želite li

dobro pogledati dno ljudske šalice?“

Vosch pritisne gumb na tipkovnici. U sobi s druge strane ogledala upale se

svjetla.

Ondje je stolica, pokraj nje je Ušutkivač, a u stolici moj brat Sammy s

debelim kabelima pričvršćenima za glavu.

„Ovo je budućnost“, šapne Vosch. „Ljudska životinja u zatočeništvu,

ljudski život ovisan o pokretu našeg prsta, a kad obavite zadatak koji smo vam

zadali, pritisnut ćemo gumb za eliminaciju i vaša će bijedna služba na ovom

planetu završiti.“

„Ne morate to raditi!“ viknula sam. Ušutkivač iza mojih leđa stavio mi je

ruku na rame i snažno stisnuo, ali ne dovoljno snažno da me zadrži na stolici.

„Samo nam usadite čip i prebacite nas u Wonderland. Zar vam to neće dati sve

informacije koje tražite? Ne trebate ga ubiti...“

„Cassie“, tiho je rekao Ben, „ubit će ga ovako i onako.“

„Ne slušajte ga, gospođice“, reče Vosch. „On je slab. Oduvijek je bio slab.

Vi ste pokazali više srčanosti i odvažnosti u nekoliko sati nego on u cijelom

svom jadnom životu.“

Glavom je dao znak Ušutkivaču koji me gurnuo natrag na stolicu.

„Vas ću ‘prebaciti’ u računalo“, rekao mi je Vosch, „narednika Parisha ću

ubiti, ali možete spasiti dijete ako mi kažete tko vam je pomogao da se ubacite u

ovu bazu.“

„Nećete li to doznati kad me ‘prebacite’?“ upitala sam, a za to sam vrijeme

razmišljala o tome kako je Evan živ! Zatim opet: ne, možda i nije. Možda je

poginuo tijekom bombardiranja, pretvoren u prah kao i sve ostalo na površini, a

možda ni Vosch, kao ni ja, nema pojma je li Evan živ ili mrtav.

„Netko vam je pomogao“, reče Vosch ignorirajući moje pitanje, „a slutim

da taj netko nije kao naš gospodin Parish. Taj netko – ili više njih – morao bi biti

više nalik na, primjera radi, mene; netko tko zna kako nadmudriti program

Wonderland skrivanjem pravih sjećanja, što je metoda koju smo stoljećima

upotrebljavali da bismo se sakrili od vas.“

Odmahujem glavom. Nemam pojma o čemu priča. Prava sjećanja?

„Najčešća su metoda ptice“, reče Vosch. Rastreseno prelazi prstom preko

gumba na kojem piše ELIMINIRAJ. „Sove. U početnoj fazi, dok smo se uvlačili

u vas, često smo se koristili lažnim sjećanjem na sovu da bismo postupak sakrili

od trudne žene.“

„Mrzim ptice“, tiho sam rekla.

Vosch se osmjehnuo. „Najkorisnija izvorna životinjska vrsta na ovom

planetu. Uglavnom se smatraju bezopasnima. Toliko su rasprostranjene da su

praktički nevidljive. Znate li da potječu od dinosaura? Ima u tome neke zgodne

ironije. Dinosauri su ustupili mjesto vama, a sada njihovi potomci pomažu nama

da nam vi ustupite mjesto.“

„Nitko mi nije pomogao!“ zakriještala sam i prekinula lekciju. „Sve sam

sama napravila!“

„Zaista? Kako to da su onda, u istom trenutku dok si ubijala dr. Pam u

hangaru br. 1, dva naša stražara ubijena iz puške, jednome je izvađena utroba, a

četvrti je bačen sa svog mjesta na južnoj stražarnici s visine od trideset metara?“

„Ne znam ništa o tome, samo sam došla po svog brata.“

Lice mu se smračilo. „Znaš, to je stvarno beznadno. Sva ta tvoja sanjarenja

i djetinji snovi o tome kako ćete nas pobijediti – beskorisno.“

Otvorila sam usta i riječi su izletjele, samo su izletjele.

„Jebi se.“

I njegov prst snažno je pritisnuo gumb, kao da ga mrzi, kao da gumb ima

lice, ljudsko lice, lice osjećajnog žohara, a njegov je prst čizma koja ga gazi.

86

NE ZNAM što sam prvo učinila – mislim da sam vrisnula. Znam da sam se

oslobodila stiska Ušutkivača i nasrnula na Voscha s namjerom da mu iskopam

oči, ali ne sjećam se što je bilo prvo, vrisak ili napad. Ben me obgrlio rukama da

me zadrži; znam da je to bilo poslije vriska i napada. Obgrlio me rukama i

povukao unatrag jer sam ja gledala samo Voscha, predmet svoje mržnje. Nisam

ni pogledala svog brata s druge strane ogledala, ali Ben je promatrao monitor i

vidio riječ koja je iskočila nakon što je Vosch pritisnuo gumb za eliminaciju:

UPS.

Brzo sam se okrenula prema ogledalu. Sammy je još živ – plače kao lud, ali

je živ. Vosch je pokraj mene tako naglo ustao da je stolica poletjela sobom i

udarila u zid.

„Upao nam je u središnje računalo i izmijenio program“, zarežao je prema

Ušutkivaču. „Još će nam i struju isključiti. Drži ih ovdje.“ Zaurlao je na onoga

koji je stajao pokraj Sammyja: „Osiguraj ta vrata! Nitko ne smije van dok se ja

ne vratim.“

Izjurio je iz sobe i zalupio vratima. Brava je škljocnula. Nema izlaza – ili

ga ima, onim putem kojim sam ja izišla kad sam prvi put bila zarobljena u ovoj

sobi. Pogledala sam gore u rešetke. Zaboravi. Ti i Ben protiv dvaju Ušutkivača,

a Ben je ranjen. Ni ne pomišljaj na to.

Ne! Tu smo Ben, ja i Evan protiv Ušutkivača. Evan je živ, a ako je Evan

živ, nismo još stigli do kraja – nismo još ispili šalicu do dna. Čizma nije zdrobila

žohara, ne još.

I tada sam vidjela kako pada kroz rešetke i udara u pod – pravi žohar,

friško zdrobljen. Gledala sam ga kako pada kao u usporenom filmu; tako polako

da se vidjelo kako je pri padu malo odskočio od poda.

Cassie, želiš li se usporediti s kukcem?

Pogled mi je poletio natrag do rešetke gdje je zatreperila neka sjenka, kao

da su prhnula krila vodencvijeta.

Šapnula sam Benu Parishu: „Onaj kod Sammyja – on je moj.“

Ben iznenađeno odvrati: „Što?“

Ulovila sam Ušutkivača u trenutku nepažnje i zabila mu rame u trbuh.

Zanio se unatrag i, mlatarajući rukama ne bi li ulovio ravnotežu, našao se ispod

rešetke gdje mu je njegov potpuno ljudski mozak prosvirao Evanov metak i na

mjestu ga ubio. Uhvatila sam mu pištolj prije nego što je pao na pod i sada sam

imala jednu priliku, jedan metak kroz rupu koju sam ranije napravila. Ako

promašim, Sammy je mrtav – njegov je Ušutkivač krenuo na njega već u onom

času kad sam ja krenula prema njemu.

No imala sam izvrsnog učitelja, jednoga od najboljih strijelaca na svijetu –

čak i u vrijeme dok nas je još bilo sedam milijardi.

Ovo nije baš slično gađanju konzerve na ogradi.

Ustvari je jednostavnije: glava mu je bliže i puno je veća.

Sammy je već bio na pola puta do mene prije nego što je ovaj pao na pod.

Povukla sam ga kroz rupu. Ben je gledao u nas, u mrtvog Ušutkivača, u drugog

mrtvog Ušutkivača, u pištolj u mojoj ruci. Nije znao što gledati. Ja sam gledala u

rešetku.

„Slobodni smo!“ doviknula sam mu.

On jedanput kucne. Nisam odmah shvatila, a zatim sam se počela smijati.

Hajmo dogovoriti šifru u slušaju da mi se želiš prišuljati. Jedanput pokucaj

ako želiš ući.

„Da, Evane.“ Toliko sam se smijala da me sve boljelo. „Možeš ući.“

Najradije bih se upiškila od sreće što smo svi živi, ali najviše zbog toga što je on

živ.

Uskočio je u sobu, dočekavši se na vrhove stopala poput mačke. Našla sam

mu se u naručju dok si rekao volim te, što je on i rekao, milujući mi kosu,

šapćući moje ime i ponavljajući: „Moj vodeni cvijet“.

„Kako si nas našao?“ pitala sam ga. Tako je stvarna njegova prisutnost

ovdje kraj mene, osjećam se kao da prvi put vidim njegove čokoladaste oči, kao

da prvi put osjećam njegove jake ruke i nježne usne.

„Lako. Netko je bio gore prije mene i ostavio krvavi trag.“

„Cassie?“

Sammy se oglasio, privijen uz Bena jer se trenutačno osjeća malo bliskije

povezan s njim nego sa mnom. Tko je ovaj što je pao sa stropa i što radi s

mojom sestrom?

„Ovo je sigurno Sammy“, rekao je Evan.

„To je Sammy“, potvrdila sam. „Ah! A ovo je...“

„Ben Parish“, rekao je Ben.

„Ben Parish?“ Evan me pogledao. Onaj Ben Parish?

„Ben“, rekla sam zajapurenog lica. Došlo mi je da se nasmijem i zavučem

pod stol u isto vrijeme. „Ovo je Evan Walker.“

„Je li on tvoj dečko?“ pitao je Sammy.

Nisam znala što odgovoriti. Ben je izgledao potpuno izgubljeno, Evan je

izgledao kao da se zabavlja, a Sammy je samo bio prokleto znatiželjan. Bio mi

je to prvi stvarno nezgodan trenutak u ovom brlogu izvanzemaljaca, a bilo ih je

svakakvih.

„On mi je prijatelj iz srednje škole“, promucala sam.

Evan me ispravio jer ja sam se očito pogubila. „Zapravo, Sam, Ben je

Cassiein prijatelj iz srednje škole.“

„Nisam joj prijatelj“, na to će Ben. „To jest, čini mi se da je se sjećam...“

Potom je shvatio što je Evan rekao. „Otkud ti znaš tko sam ja?“

„Ne zna!“ gotovo sam viknula.

„Cassie mi je pričala o tebi“, rekao je Evan. Podbola sam ga laktom, a on

me pogledao kao da pita: što sam rekao?

„Možda da to čavrljanje o poznanstvima ostavimo za kasnije?“ molila sam

Evana. „Ne mislite li da bi sada bilo pametnije otići odavde?“

„Tako je.“ Evan se složio. „Hajdemo.“ Pogledao je Bena. „Ti si ranjen.“

Ben je odmahnuo rukom. „Par puknutih šavova. Dobro sam.“

Ubacila sam pištolj u svoje prazne korice, shvatila da Benu treba nekakvo

oružje i skoknula kroz rupu u ogledalu da ga dohvatim. Kad sam se vratila, oni

su i dalje stajali na mjestu, a Ben i Evan su se jedan drugome smješkali

značajno, kako se meni činilo.

„Što čekamo?“ pitala sam grublje nego što sam namjeravala. Gurnula sam

stolicu pokraj Ušutkivačeva tijela i pokazala prema rešetki. „Evane, ti bi trebao

biti predvodnica.“

„Ne idemo tim putem“, odvratio je on. Uzeo je karticu iz Ušutkivačeva

džepa i provukao je kroz kvaku. Zasvijetlila je zelena lampica.

„Išetat ćemo van?“ pitala sam. „Samo tako?“

„Samo tako“, odvratio je Evan.

Najprije je provjerio hodnik, zatim nam mahnuo da ga slijedimo pa smo

napustili sobu za eliminaciju. Vrata su se za nama zaključala, hodnik je bio

jezovito tih i doimao se napuštenim.

„Rekao je da ćeš im isključiti struju“, šapnula sam i izvukla pištolj iz

korica.

Evan je podignuo srebrni predmet nalik na mobitel.

„Hoću, ovog časa.“

Pritisnuo je gumb i hodnik je progutala tama. Ništa nisam vidjela.

Slobodnom rukom mahala sam po mraku i tražila Sammyjevu. Umjesto nje

našla sam Benovu. Čvrsto me primio, a potom pustio. Mali su me prstići vukli

za nogavicu i ja ih dohvatim i zakvačim jedan za petlju na remenu.

„Bene, primi se za mene“, rekao je Evan tiho. „Cassie, primi se za Bena.

Nije daleko.“

Očekivala sam da će se ovaj vlakić sporo vući kroz mrkli mrak, ali kretali

smo se brzo, gotovo se spotičući jedni drugima o pete. On sigurno vidi u mraku;

još jedna mačja osobina. Nismo daleko odmakli kad smo se skupili pred nekim

vratima, barem mislim da su bila vrata. Površina je glatka, nije poput zidova od

hrapavih betonskih blokova. Netko je – vjerojatno Evan – pogurnuo glatku

površinu i osjetili smo dašak svježeg hladnog zraka.

„Stubište?“ šapnula sam. Potpuno sam zaslijepljena i dezorijentirana, ali

čini mi se da bi to moglo biti stubište po kojem sam se ja spustila prvi put.

„Negdje na pola puta naići ćete na neke ruševine“, rekao je Evan, „ali

mislim da ćete se moći provući. Budite oprezni, moglo bi biti malo nestabilno.

Kad dođete na vrh, krenite na sjever. Znate li gdje je sjever?“

Ben reče: „Ja znam, ili barem znam kako ću ga pronaći.“

„Kako to misliš – kad dođemo na vrh?“ htjela sam znati. „Zar ti ne ideš s

nama?“

Osjetila sam njegovu ruku na obrazu. Znala sam što to znači i odgurnula

sam je.

„Ideš s nama, Evane“, rekla sam.

„Moram nešto obaviti.“

„Tako je.“ Mahala sam rukom po mraku tražeći njegovu. Našla sam je i

snažno povukla. „Moraš ići s nama.“

„Cassie, naći ću te. Zar te nisam uvijek našao? Ja...“

„Nemoj, Evane. Ne znaš hoćeš li me moći naći.“

„Cassie.“ Nije mi se svidjelo kako je izgovorio moje ime. Glas mu je bio

preblag, pretužan, previše nalik na glas kojim se opraštaš. „Nisam bio u pravu

kad sam rekao da sam oboje i nijedno. To ne mogu biti; sad to znam. Moram se

odlučiti.“

„Čekaj malo“, javio se Ben. „Cassie, on je jedan od njih?“

„Komplicirano je to“, odvratila sam. „Kasnije ćemo o tome.“ Uhvatila sam

Evanovu ruku objema rukama i pritisnula je na grudi. „Nemoj me opet ostaviti.“

„Ti si mene ostavila, sjećaš se?“ Raširio je prste preko mog srca kao da ga

drži, kao da je njegovo, kao da je teritorij za koji se teškom mukom izborio u

poštenoj borbi.

Popustila sam; a što učiniti – da mu uperim pištolj u glavu? Stigao je

dovde, rekla sam sama sebi, svladat će i ostatak puta.

„Što je na sjeveru?“ pitala sam ga, odgurujući mu prste.

„Ne znam, ali to je najkraći put do najudaljenije točke.“

„Najudaljenije točke od čega?“

„Odavde. Čekajte da avion ode. Kad avion poleti, trčite. Bene, misliš da

možeš trčati?“

„Mislim da mogu.“

„Brzo?“

„Da.“ Ne zvuči baš uvjerljivo.

„Čekajte da avion ode“, šapnuo je Evan. „Nemojte zaboraviti.“

Snažno me poljubio u usta i netragom nestao sa stubišta. Na vratu sam

osjetila Benov dah, topao na prohladnom zraku.

„Nije mi jasno što se ovdje događa“, reče Ben. „Tko je on? On je... Što je

on? Otkuda je došao? I kamo sada ide?“

„Nisam sigurna, ali mislim da je pronašao oružarnicu.

Netko je bio gore prije mene i ostavio krvavi trag.

Zaboga, Evane. Nije ni čudo što mi nisi htio reći.

„Dići će sve ovo u zrak.“

87

NE BI SE MOGLO REĆI da smo stubištem otrčali do slobode. Praktički smo

puzali, držeći se jedno za drugo: ja prva, Ben na začelju, a Sammy između nas.

Zatvoren prostor bio je ispunjen sitnim česticama prašine pa smo ubrzo svi

kašljali i hripali dovoljno glasno da su nas, kako mi se činilo, mogli čuti svi

Ušutkivači u krugu od dva kilometra. Kretala sam se s rukom ispruženom ispred

sebe u tminu i tiho govorila dokle smo stigli.

„Prvo odmorište!“

Stotinu godina poslije stigli smo do drugog odmorišta. Skoro smo na pola

puta do gore, ali još nismo stigli do ruševina na koje nas je Evan upozorio.

Moram se odlučiti.

Sada kad je otišao i kad je prekasno, palo mi je na pamet barem deset

dobrih razloga zašto nas nije smio ostaviti. Najbolji glasi:

Nećeš imati vremena.

Okuje potrebno – koliko? – minuta ili dvije od aktivacije do detonacije, a

za to vrijeme jedva možeš stići do vrata oružarnice. Dobro, kužim, bit ćeš jako

plemenit i žrtvovati se da bi nas spasio, ali onda nemoj govoriti „naći ću te“ jer

da bi me mogao naći, moraš, nakon što oslobodiš zelenu paklenu kuglu, i dalje

biti živ.

Osim ako... Možda se Oko može detonirati na daljinu. Možda ona srebrna

spravica koju je nosio sa sobom...

Ne. Da je to moguće, išao bi s nama i detonirao ih sa sigurne udaljenosti.

Kvragu. Svaki put kad pomislim da sam počela shvaćati Evana Walkera, on

mi umakne. Kao da sam slijepa od rođenja, a pokušavam si predočiti dugu. Ako

se stvarno dogodi ono što mislim da će se dogoditi, hoću li ja njegovu smrt

osjetiti kao što je on osjetio Laureninu, kao udarac u srce?

Bili smo na pola puta do trećeg odmorišta kad sam rukom udarila o kamen.

Okrenula sam se Benu i šapnula: „Idem vidjeti mogu li se popeti – na vrhu bi

moglo biti prostora da se provučemo“.

Dodala sam mu svoju pušku i čvrsto se uhvatila objema rukama. Nemam

puno penjačkog iskustva – dobro, nemam nikakvog penjačkog iskustva – ali

koliko to zapravo može biti teško?

Popela sam se oko jednog metra kad mi se pod nogom izmaknuo kamen, a

ja se stropoštala dolje i usput se jako udarila u bradu.

„Ja ću pokušati“, rekao je Ben.

„Ne budi lud, ti si ranjen.“

„Morao bih pokušati i da si ti uspjela“, napomenuo je.

Naravno, bio je u pravu. Ostala sam sa Sammyjem dok se Ben penjao

preko hrpe popucalog betona i raznesenih armaturnih šipki. Čula sam kako je

zagunđao svaki put kad bi posegnuo za sljedećim uporištem. Nešto mokro palo

mi je na nos – krv.

„Jesi li dobro?“ doviknula sam mu.

„Hmm, što znači dobro?“

„Dobro znači da nećeš iskrvariti i umrijeti.“

„Dobro sam.“

Slab je, rekao je Vosch. Sjećam se kako je Ben prolazio školskim

hodnicima, njihao svojim širokim ramenima, gađao ljude ubojitim osmijehom –

gospodar svog svemira. U to vrijeme nikako ga ne bih nazvala slabim, ali Ben

Parish kojeg sam tada poznavala jako se razlikuje od Bena Parisha koji se sada

uspinje oštrom gomilom razmrvljena betona i svinuta čelika. Novi Ben Parish

ima pogled ranjene životinje. Ne znam što mu se sve dogodilo od onoga dana u

dvorani do danas, ali znam da su Drugi uspjeli razdvojiti slabe i jake.

Slabi su nestali s lica Zemlje.

U tome je mana Voscheva plana: ako nas ne ubiješ sve odjednom, oni koji

ostanu neće biti slabi.

Jaki će preživjeti, povijeni, ali neslomljeni, kao čelične šipke koje su davale

snagu ovom betonu.

Poplave, požari, potresi, bolest, glad, izdaja, izoliranost, ubijanje...

Ono što nas ne ubije, ojača nas, otvrdne nas, nauči nas.

Vosch, ti od plugova radiš mačeve. Iznova nas stvaraš.

Mi smo glina, ti si Michelangelo.

Mi ćemo biti tvoje remek-djelo.

88

„I?“ PITALA SAM kad je prošlo minuta, a Ben se nije nekoliko vratio – bilo na

spor, bilo na brz način.

„Taman... dovoljno... prostora. Čini mi se.“ Glas mu se jedva čuje.

„Prilično je duboko, ali vidim svjetlo na kraju.“

„Svjetlo?“

„Jako svjetlo, kao od reflektora. I...“

„I? I što?“

„I nije baš stabilno. Sve se kliže ispod mene.“

Čučnula sam ispred Sammyja i rekla mu da skoči i primi mi se rukama oko

vrata.

„Čvrsto se drži, Sam.“ Primio me kao da me davi. „Uhhhh“, zavapila sam.

„Ne tako čvrsto.“

„Nemoj da ti ispadnem“, tiho mi je šapnuo na uho kad sam krenula.

„Nećeš mi ispasti.“

Naslonio mi je obraz na leđa, uvjeren da mi neće ispasti. Prošao je četiri

napada izvanzemaljaca, propatio tko zna što u Voschevoj tvornici smrti, i još

vjeruje da će nekako sve biti dobro.

Znaš, to je stvarno beznadno, rekao je Vosch. Već sam čula te riječi,

izrečene drugim glasom, mojim glasom, u šatoru u šumi, ispod auta na autocesti.

Beznadno... beskorisno... besmisleno...

Ono što je Vosch rekao, ja sam vjerovala.

U sigurnoj sobi vidjela sam beskrajno more lica podignutih prema meni.

Da su me upitali, bih li im rekla da je beznadno, da je besmisleno? Ili bih im

rekla: popnite mi se na ramena, neću dati da mi ispadnete?

Pružam ruku. Hvatam, vučem. Napravim korak. Odmorim se.

Pružam ruku. Hvatam, vučem. Napravim korak. Odmorim se.

Popnite mi se na ramena, neću dati da mi ispadnete?

89

KAD SAM SE PRIBLIŽILA vrhu hrpe porušena materijala, Ben me uhvatio za

ruke, ali sam procijedila da najprije povuče Sammyja. Nisam imala na čemu

napraviti taj posljednji korak, samo sam visjela ondje i čekala da me Ben

ponovno uhvati. On me povukao u usku pukotinu, prored između stropa i vrha

gomile. Tama ovdje nije bila tako gusta pa sam vidjela njegovo izmoždeno lice

prekriveno betonskom prašinom i svježim ogrebotinama.

„Ravno naprijed“, šapnuo je. „Možda trideset metara.“ Nije bilo mjesta za

stajanje ni sjedenje: ležali smo na trbuhu i skoro se doticali nosovima. „Cassie,

tamo... nema ničega. Cijeli je logor nestao. Jednostavno... nestao.“

Kimnula sam. Osobno sam se uvjerila u to što Oko može učiniti. „Moram

se odmoriti“, teško sam disala i zbog nekog razloga bila zabrinuta zbog toga

kakav mi je dah. Kad sam zadnji put oprala zube? „Sams, jesi li dobro?“

„Jesam.“

„Jesi li ti?“ upitao me Ben.

„Što znači dobro?“

„Ta se definicija mijenja“, rekao je on. „Sve su osvijetlili tamo vani.“

„A avion?“

„Tamo je. Velik, jedan od onih golemih teretnih aviona.“

„Ima puno djece.“

Puzali smo prema traci svjetla koje je prodiralo kroz pukotinu između

ruševina i površine. Teško nam ide. Sammy je počeo cmoljiti. Dlanovi su mu

bili oguljeni, tijelo izudarano grubim betonom. Provlačili smo se kroz tako uska

mjesta da su nam leđa strugala po stropu. Jednom sam zapela i Benu je trebalo

nekoliko minuta da me oslobodi. Svjetlo je potisnulo tamu, postalo jače, toliko

jako da na pozadini crnoj poput tinte vidim pojedine čestice prašine kako se vrte.

„Žedan sam“, zacvilio je Sammy.

„Još malo pa smo stigli“, uvjeravala sam ga. „Vidiš svjetlo?“

Kroz otvor sam ugledala prizor iz Doline smrti – onaj isti ogoljen krajolik

kao u logoru Ashpit, samo deset puta veći, osvijetljen reflektorima obješenima

na žurno postavljene stupove usađene u ventilacijske otvore kroz koje je u

podzemni kompleks ulazio zrak.

Noćno nebo iznad nas bilo je posuto izviđačkim letjelicama, stotinama

letjelica koje lebde na tristo metara od zemlje, nepomične, dok im se sivi trbusi

presijavaju na svjetlu. Na tlu ispod njih, desno od nas i postavljen okomito na

naš položaj, stajao je golem avion; kad poleti, proći će tik pokraj nas.

„Jesu li ukrcali...“ počela sam. Ben me prekinuo siktanjem.

„Pokrenuli su motore.“

„Gdje je sjever?“ pitala sam.

„Poludesno.“ Pokazao je rukom. Lice mu je potpuno bezbojno, potpuno.

Usta su mu malo otvorena, kao psu kad dahće. Kad se nagnuo naprijed da

pogleda avion, vidjela sam da mu je cijeli prednji dio košulje mokar.

„Možeš li trčati?“ pitala sam ga.

„Moram. Dakle, mogu.“

Okrenula sam se Samu. „Kad iziđemo na otvoreno, popni mi se opet na

leđa, može?“

„Mogu ja trčati, Cassie“, pobunio se Sammy. „Ja sam brz.“

„Ja ću ga nositi“, ponudio je Ben.

„Ne budi smiješan“, rekla sam.

„Nisam slab kao što izgledam.“ Sigurno misli na Voscha.

„Naravno da nisi“, odvratila sam, „ali ako s njim padneš, svi smo gotovi.“

„Isto vrijedi i za tebe.“

„On je moj brat ja ću ga nositi. Osim toga, ti si ozlijeđen i...“ To je bilo sve

što sam uspjela izgovoriti, ostalo je zaglušila tutnjava golemog aviona koji nam

se približavao i ubrzavao.

„Vrijeme je!“ viknuo je Ben, ali nisam ga mogla čuti. Morala sam mu čitati

s usana.

90

ČUČALI SMO NA OTVORU, na vrhovima prstiju, spremni. Hladan zrak

vibrirao je u skladu sa zaglušujućom grmljavinom velikog aviona koji je tutnjio

preko zbijene zemlje. Bio je u našoj ravnini kad se prednji trap podignuo, a u

tom se času osjetio i prvi udar.

Pomislila sam: hm, malo si uranio, Evane.

Tlo je zadrhtalo i krenuli smo. Sammy mi je poskakivao na leđima, a iza

nas stubište kao da je propalo bez ikakvog zvuka jer je sve zvukove nadjačala

buka aviona. S lijeve strane udario me ispuh motora pa sam zateturala u stranu i

skoro pala. Ben me uhvatio i gurnuo naprijed.

Zatim sam poletjela. Zemlja se napuhnula kao balon, a zatim splasnula; tlo

se rastvorilo takvom snagom da sam se prepala da su mi bubnjići popucali. Na

Samovu sreću, pala sam na prsa, što nije bilo baš sretno za mene jer sam od

udarca ostala bez zadnjeg kubnog centimetra zraka u plućima. Osjetila sam kako

je Sammyjeva težina nestala i vidjela da ga je Ben prebacio sebi preko ramena.

Ustala sam, ali i zaostala te pomislila: vraga je slab, nije on slab.

Tlo ispred nas kao da se proteže u beskraj dok ga iza nas guta crna rupa

koja se širi i juri za nama, gutajući sve što joj se nađe na putu. Jedan krivi korak

i progutat će nas i samljeti naša tijela u mikroskopske čestice.

Začula sam prodorno zavijanje odozgo i desetak metara od mene jedna se

izviđačka letjelica zabila u zemlju. Od udarca se razletjela i pretvorila u bombu

veličine manjeg auta, a tisuću šrapnela oštrih poput britve razderalo mi je kaki-

majicu i zabilo mi se u golu kožu.

Ta kiša izviđačkih letjelica odvija se po nekom pravilu. Najprije demonsko

zavijanje, zatim eksplozija od udarca o tvrdu zemlju, potom zasipanje

komadićima, a mi smo se izmicali tim smrtonosnim kišnim kapima i skakali

lijevo-desno beživotnim krajolikom koji je, jureći za nama, proždirala crna rupa.

Imala sam još jedan problem: svoje koljeno i staru ranu od metka

Ušutkivača iz šume. Svaki put kad nogom udarim o tvrdo tlo, njome mi prođe

oštra bol i skrene me s puta, što me usporava. Sve više zaostajem i sve više

imam dojam da ne trčim nego padam prema naprijed dok me netko bez

prestanka udara batom po koljenu.

U potpunom ništavilu pred nama se pojavila mrlja – povećava se i brzo

približava, jureći pravo na nas.

„Bene!“ viknula sam, ali nije me čuo zbog zavijanja i grmljavine te

razdiruće implozije dvjesto tona kamena koji se urušio u vakuum nastao od

Očiju.

Nejasna sjena koja nam se približavala pretvorila se u jasniji oblik, koji se

zatim pretvorio u vojno oklopno vozilo s podignutim mitraljezima, prijetećeg

izgleda.

Nepokolebljivi mali gadovi.

I Ben ga je sad ugledao, ali nemamo izbora, ne možemo stati niti se

možemo vratiti. Barem će i njih progutati, pomislila sam, a zatim sam pala.

Nisam sigurna zašto, ne sjećam se samog pada. U jednom trenutku bila sam

na nogama, a u sljedećem mi je lice poljubilo tvrdi kamen i ja sam se pitala:

otkud se pojavio ovaj zid? Možda mi se koljeno ukočilo, možda sam se

poskliznula. U svakom slučaju, na zemlji sam i čujem je kako rida i zavija dok

je rupa kida na komade, kao kakvo živo biće koje proždire gladan grabežljivac.

Pokušala sam ustati, ali tlo mi ne pomaže. Izvija se poda mnom i opet

padam. Ben i Sam bili su nekoliko metara ispred mene, i dalje na nogama, kad je

ispred njih izletio terenac, skrenuvši u zadnjem trenutku uz smrad spaljene gume

– jedva je usporio. Vrata su se otvorila i iz njega je izvirio neki mršavi klinac i

pružio ruku prema Benu.

Ben je bacio Sammyja prema klincu, koji je mog brata ubacio unutra, a

zatim snažno lupio po vratima vozila kao da kaže: idemo, Parishu, idemo!

No tada se Ben Parish, umjesto da kao normalan čovjek uskoči u terenac,

okrenuo i potrčao po mene.

Mahnula sam mu da ode. Nema vremena, nema vremena, nema vremena,

nema vremena, nema vremena...

Na bosim sam nogama već osjećala dah zvijeri – vruć i prašnjav od

smrvljenog kamena i zemlje – kada se zemlja između Bena i mene rastvorila, a

dio na kojem sam ležala odvojio i počeo kliziti u njene crne ralje.

Počela sam kliziti unatrag i udaljavati se od Bena koji se, pametno, na rubu

pukotine bacio na trbuh da ne bi na mom komadu tla otputovao ravno u crnu

rupu zajedno sa mnom. Dotaknuli smo se vrhovima prstiju i malim je prstom

zakvačio moj – obećaj da ćeš me spasiti, Parishu – ali nije me mogao povući

malim prstom pa je u pola sekunde koju je imao odlučio pustiti mi prst i

iskoristiti jednu jedinu šansu koju je imao da me zgrabi za zapešće.

Vidjela sam da je otvorio usta, ali nisam čula nikakav glas kad se bacio na

leđa, povukao me gore, prebacio preko ruba i nije me pustio nego me držao za

zapešće objema rukama i vrtio se kao bacač kugle dok me ubacivao u oklopno

vozilo. Mislim da sam doslovno letjela.

Druga me ruka uhvatila za nadlakticu i uvukla unutra. Završila sam na

nogama onog mršavog, samo što sam sad iz blizine vidjela da nije muško, nego

tamnooka cura sjajne crne kose. Preko njena ramena vidjela sam Bena kako

skače prema stražnjem dijelu vozila, ali nisam vidjela je li uspio. Potom sam se

nabila na vrata jer je vozač oštro okrenuo volan ulijevo da izbjegne pad

izviđačke letjelice. Dokraja je nabio gas.

Rupa je do tog trenutka progutala sva svjetla, ali noć je bila vedra pa sam

jasno vidjela rub ponora koji je jurio prema našem terencu poput širom

rastvorenih ralja neke zvijeri. Vozač, koji je premlad da bi uopće imao vozačku,

šiba volanom amo-tamo da izbjegne navalu letjelica koje eksplodiraju svuda oko

nas. Jedna je pala za duljinu auta ispred nas pa nismo imali vremena za

izbjegavanje nego smo projurili kroz eksploziju. Prednje se staklo razletjelo i

zasulo nas komadićima.

Zadnji kotači iskliznuli su, mi smo se stresli i zatim poletjeli naprijed, tek

nekoliko centimetara udaljeni od rupe. Nisam to više mogla gledati pa sam

pogledala gore – tamo gdje njihov svemirski brod spokojno plovi nebom.

Ispod njega prema horizontu se brzo spuštala još jedna izviđačka letjelica.

Ne, to nije letjelica, pomislila sam, ovo svijetli.

To je sigurno zvijezda padalica koju plameni rep veže s nebom poput

srebrne spone.

91

KAD JE POČELO svitati, bili smo miljama daleko, stisnuti ispod nadvožnjaka

autoceste dok je klinac s velikim ušima, kojeg su zvali Dumbo, klečao pokraj

Bena i previjao mu ranu u slabinama. Već je sredio mene i Sammyja, izvukao

komade šrapnela, očistio rane, zašio, zavio.

Pitao me što mi je bilo s nogom. Rekla sam da me upucao morski pas. Nije

reagirao. Nije se ni zbunio ni nasmijao ni bilo što drugo, kao da je nakon

Dolaska bilo savršeno normalno da te upuca morski pas, ili da promijeniš ime u

Dumbo. Kad sam ga pitala koje mu je pravo ime, rekao je... Dumbo.

Ben je Zombi, Sammy je Nugget, Dumbo je Dumbo. Tu je i Poundcake,

dijete mila lica koje ništa ne govori; ne može ili ne zna – nemam pojma. Teacup,

curica ne mnogo starija od Sama, koja bi mogla imati neki ozbiljan poremećaj,

što me zabrinjava jer drži, miluje i grli M16 s očito punim šaržerom.

I na kraju, zgodna tamnokosa cura imenom Ringer, otprilike mojih godina;

nema samo sjajnu i ravnu crnu kosu nego i besprijekoran ten napirlitane

manekenke kakvu možeš vidjeti na naslovnici modnog časopisa kako ti se

arogantno osmjehuje dok stojiš u redu na blagajni – samo što se Ringer nikad ne

osmjehuje, kao što Poundcake nikad ne govori. Odlučila sam zato vjerovati da

joj fale neki zubi.

Između nje i Bena također ima nečega, u smislu da su bliski. Kad smo stigli

ovamo, dugo su razgovarali. Nije da sam ih uhodila ili tako nešto, ali bila sam

dovoljno blizu da čujem riječi šah, krug i osmijeh.

Zatim sam čula Bena kako pita: „Otkud vam oklopnjak?“

„Imali smo sreće“, rekla je. „Premjestili su hrpu opreme i zaliha u

privremenu bazu smještenu oko dva kilometra zapadno od logora –

pretpostavljam zato što su predvidjeli bombardiranje. Čuvali su je, ali

Poundcake i ja iskoristili smo priliku.“

„Nisi se trebala vraćati.“

„Da nisam, sad ne bismo razgovarali.“

„Nisam to mislio. Kad si vidjela da logor leti u zrak, trebala si se povući u

Dayton. Mi smo možda jedini koji znaju istinu o petom valu. Ovo je važnije od

mene.“

„Ti si se vratio po Nuggeta.“

„To je nešto drugo.“

„Zombi, nisi toliko glup.“ Kao da je Ben samo malo glup. „Kako ne kužiš?

Onaj čas kad nam netko više ne bude bitan značit će da su nas porazili.“

Morala sam se složiti s gospođicom Mikroskopske Pore dok sam držala

svog malog brata u krilu da mu bude toplije, na uzvisini koja je gledala na

napuštenu autocestu, ispod neba krcatog milijardama zvijezda. Nije me briga

koliko sićušni izgledamo zvijezdama. Bitan nam je svatko, bez obzira na to

koliko je malen, slab i sitan.

Dolazi zora, osjećam je. Svijet zadržava dah jer, doista, nitko ne jamči da

će sunce izići. To što je postojalo jučer ne znači da će postojati i sutra.

Što je ono Evan rekao?

Najprije smo ovdje, a potom nas nema i ne radi se o tome koliko smo dugo

ovdje nego kako ćemo iskoristiti to vrijeme.

I prošapćem: „Vodencvijet.“ Ime koje mi je on dao.

Bio je u meni. On je bio u meni i ja sam bila u njemu, bili smo zajedno u

beskraju i nije bilo točke u kojoj on završava, a ja počinjem.

Sammy mi se promeškoljio u krilu. Zadrijemao je; sada je opet budan.

„Cassie, zašto plačeš?“

„Ne plačem. Budi tiho i spavaj.“

Prešao mi je zglobovima prstiju preko obraza. „Plačeš.“

Netko je išao prema nama – Ben. Brzo sam obrisala suze. Sjeo je pokraj

mene, jako oprezno, malo zastenjavši od boli. Nismo se pogledali. Promatrali

smo vatrene eksplozije padajućih letjelica u daljini. Slušali smo samotan vjetar

kako zviždi kroz suhe grane stabala. Osjećali smo hladnoću smrznute zemlje

koja nam je prodirala kroz đonove.

„Htio sam ti zahvaliti“, rekao je.

„Za što?“ pitala sam.

„Što si mi spasila život.“

Slegnula sam ramenima. „Ti si mene podignuo kad sam pala“, rekla sam.

„Sad smo kvit.“

Lice mi je prekriveno zavojima, kosa mi izgleda kao da se u njoj gnijezdila

ptica, obučena sam kao neki Sammyjev vojnik-igračka, a Ben Parish svejedno se

primaknuo i poljubio me. Mala pusa – pola na obraz, pola na usne.

„Čemu to?“ pitala sam glasom koji je sličio tihom cijuku male djevojčice iz

davne prošlosti, glasom one nekadašnje pjegave Cassie, kovrčave kose i

kvrgavih koljena, one obične djevojčice koja se jednog običnog dana s njime

vozila jednim običnim žutim školskim autobusom.

U svojim sanjarenjima o prvom poljupcu, a bilo ih je oko šesto tisuća,

nikad nisam zamišljala da će to ovako izgledati. Naš poljubac iz snova obično je

uključivao mjesečinu ili maglu, ili mjesečinu i maglu, jako tajanstvenu i

romantičnu kombinaciju, barem ako su na pravom mjestu. Maglica osvijetljena

mjesečinom pokraj jezera ili spore rijeke – romantično. Maglica osvijetljena

mjesečinom na bilo kojem drugom mjestu – Jack Trbosjek.

Sjećaš se beba? pitala sam ga u svojim sanjarenjima, a Ben bi uvijek

odgovorio: naravno da se sjećam. Bebe!

„Hej, Bene, sjećaš li se možda... U šestom razredu išli smo skupa busom u

školu i ti si pričao o svojoj mlađoj sestri, i ja sam rekla da se i Sammy upravo

rodio, sjećaš li se možda? Da su se zajedno rodili? Ne zajedno, tada bi bili

blizanci, ha-ha – hoću reći, u isto vrijeme. Ne baš točno u isto vrijeme, ali u

istom tjednu. Sammy i tvoja sestra. Bebe.“

„Ne znam... Bebe?“

„Nema veze. Nije važno.“

„Ništa više nije važno.“

Drhtala sam. Sigurno je primijetio jer me obgrlio oko ramena pa smo tako

sjedili neko vrijeme – moje ruke oko Sammyja, Benova ruka oko mene – i

promatrali utroje izlazak sunca koje je eksplozijom zlatne svjetlosti uništilo

mrak.

Zahvale

Dok pišete roman, možda ste izolirani, ali dok ga oblikujete u gotovu knjigu,

sigurno niste i bio bih totalna budala kad bih sebi pripisao sve zasluge. Tim u

Putnamu strahovito me zadužio svojim neizmjernim entuzijazmom, koji je

rastao kako je projekt prelazio sva naša očekivanja. Velika hvala Donu

Weisbergu, Jennifer Besser, Shanti Newlin, Davidu Briggsu, Jennifer Loja,

Pauli Sadler i Sari Hughes.

Bilo je trenutaka kad sam vjerovao da moja urednica, neosvojiva, upravlja

nekim demonskim duhom koji želi uništiti moju kreativnost, isprobati moju

izdržljivost, gurajući me, kao što to rade svi sjajni urednici, do mračnih granica

mojih sposobnosti. Usprkos brojnim verzijama, beskrajnim ispravcima i

bezbrojnim izmjenama Ari se nikad nije pokolebala u svojoj vjeri u rukopis – i u

mene.

Moj agent Brian DeFiore trebao bi dobiti medalju (ili barem neku zgodnu,

ukusno uokvirenu diplomu) kao vrhunski menadžer moje spisateljske tjeskobe.

Brian je jedan od onih rijetkih agenata koji se ne ustručava zaputiti se s vama u

najmračniju šikaru i uvijek ima volje – neću reći želje – saslušati vas, utješiti i

pročitati četiri stotine sedamdeset i devetu verziju rukopisa, koji se vječito

mijenja. On nikad ne bi za sebe rekao da je najbolji, ali ja hoću: Briane, najbolji

si!

Zahvaljujem Adamu Schearu na stručnom rješavanju međunarodnih

autorskih prava za roman i posebna hvala Matthewu Snyderu iz agencije CAA

za pomoć pri snalaženju u tom čudnovatom, prekrasnom i zbunjujućem svijetu

filma i njegove tajne moći te divljenja vrijednu učinkovitost – još i prije nego što

je knjiga bila gotova. Volio bih biti upola tako dobar pisac kao što je on dobar

agent.

Piščeva obitelj nosi poseban teret tijekom nastajanja knjige. Iskreno, ne

znam kako su katkad sve to izdržavali: rad noću, zlovoljnu šutljivost, odsutnost

duhom, rastreseno odgovaranje na pitanja koja nisu ni postavili. Sinu Jakeu

zahvaljujem od srca što je svom starom omogućio uvid u tinejdžersko viđenje

svijeta, a posebno za riječ „šef“ kad mi je to bilo najpotrebnije.

Nikome nisam zahvalniji nego svojoj supruzi Sandy. Ova se knjiga

iznjedrila iz jednog našeg noćnog razgovora ispunjenog onom uzbudljivom

mješavinom veselja i straha tipičnom za mnoge naše noćne razgovore – iz toga i

iz jedne čudne rasprave, nekoliko mjeseci kasnije, u kojoj je invazija

izvanzemaljaca bila uspoređena s napadom mumija. Ona je moj neustrašivi

vodič, moj najprecizniji kritičar, moj najluđi obožavatelj i najžešći branitelj. Ona

je i moj najbolji prijatelj.

Dok sam pisao ovu knjigu, napustio me moj dragi prijatelj i pratitelj, moj

vjerni spisateljski pas Casey, koji je prkosio svim napadima, jurišao na sve plaže

i borio se uz mene za svaki centimetar. Case, nedostajat ćeš mi.