Robert Ludlum - Direktiva Janson

8/17/2019 Robert Ludlum - Direktiva Janson

http://slidepdf.com/reader/full/robert-ludlum-direktiva-janson 1/333



Ludlum Robert – Direktiva Janson

8°37'N, 88°22'E

Sjeverni dio Indijskog oceana, 250 milja istočno od Šri Lanke Sjeveroistočna Anura

Noć je bila vlažna, temperatura zraka jednaka temperaturi tijela i gotovo bez daška v

nije te večeri padala je lagana, osvježavajuća kiša, ali sada se činilo da odasvud odsijeva vručak i sa srebrnog polumjeseca o čije su se lice povremeno očešali pramenovi oblaka. I

ašuma kao da je ispuhivala vrućinu poput vlažnog daha nekog grabežljivca koji ležeći vreba pShyam se nemirno promeškolji u svom platnenom stolcu. Znao je da je to sasvim obična n

ku Anuri u ovo doba godine: na početku monsunskoga razdoblja zrak je uvijek bio težak i noećaj zle slutnje. Samo su vječito budni komarči remetili mir. U pola dva ujutro Shyam shvać četiri i pol sata stražari na kontrolnoj točki. Za to vrijeme prošlo je točno sedam automntrolna se točka sastojala od dvaju usporednih redova okvira s bodljikavom žicom – ≫stalajenje≪ – postavljenih dvadesetak metara po cesti sa svake strane kontrolnog i administrat

dručja. Shyam i Arjun su bili dvojica stražara na izbačenim položajima. Sjedili su ispred dćice uz cestu. Dvojica pozadinskih trebali su biti na straži s druge strane brijega, ali već neki ništa se od njih nije čulo, što je upućivalo na to da drijemaju, jednako kao i oni u provizorakama stotinjak metara niz cestu. Pored svih strašnih upozorenja njihovih nadrenenih, ovo sni i noći dosadne monotonije. Sjeveroistočna provincija Kenna bila je u svojim najboljim daetko nastanjena, a ovo nisu bili najbolji dani.

| Sada se, nošen povjetarcem, jedva čujno poput zujanja kukca u daljini, čuo zvuk turotora.

Shyam polako ustane. Zvuk se sve više približavao. – Arjun – zazvao ga je kao da pjevuši. – Arjun. Dolazi automobil.Arjun zavrti glavom kako bi oslobodio ukočeni vrat. – U ovo doba? – Protrlja oči.Koža mu je zbog vlage bila prekrivena gustim znojem poput nafte.Shyam je u mraku djelomice šumovitog područja napokon uspio ugledati svjetla. Pored

iranja motora mogli su se čuti i glasni razdragani povici. – Mulci s farme – progunna Arjun.Shyam je zapravo bio zahvalan za sve što bi moglo razbiti monotoniju. Proteklih je sedam

oveo u noćnoj smjeni na kontrolnoj točki za vozila u Kandaru, i to je bilo teško. Naravno, njihnadreneni kamena lica čemerno naglašavao koliko je taj zadatak važan, ključan i presud

akom pogledu. Kontrolna točka Kandar nalazila se na cesti koja je vodila od Kamene palačevlada održavala neki strogo povjerljiv sastanak. Zato je bilo pojačano osiguranje, a ovo je

dina prava cesta koja je povezivala palaču s područjem što su ga držali pobunjenici, a koazilo odmah na sjeveru. No, gerilci Oslobodilačke fronte Kagame znali su za kontrolne točkedržali podalje. A tako je bilo uglavnom i s drugima: više od polovice seljaka sa sjevera pobjiz te provincije našavši se u procijepu izmenu pobunjenika i protupobunjeničke kampanjljodjelci koji su ostali u Kenni imali su malo novca, što je značilo da stražari ne mogu mekivati što se tiče≫napojnica≪. Nikada se ništa nije dogodilo, i lisnica mu je ostala tanka

zbog nečega što je učinio u prijašnjem životu?



1Kamionet se približio; dva mladića gola do pasa nalazila su se u kabini. Krov je bio spu

dan je momak sada ustao, po prsima si polijevao pivo iz limenke i klicao. Kamionet – vjerokrcan nekim jadnim karakkanom, korjenastim povrćem – ulazio je uzbrdo u zavoj brzinom odeset na sat, koliko god je motor uz bren-čanje mogao potegnuti. Treštala je američka rock gladne od snažnih otočnih kratkovalnih radiopostaja.

Uzvici i urlici veselja odjekivali su kroz noć. Kao da zavijaju pijane hijene, pomisli Shydu. Veseljaci bez novčića u džepu: bili su mladi, nemarni, nije ih bilo briga ni za što. No, ujut

biti briga. Kad se to posljednji put dogodilo, prije nekoliko dana, tog su jutra vlasnika kamisjetili posramljeni roditelji tih mladića. Kamionet je vraćen zajedno s mnogo, mnogo kurako bi se nadoknadila počinjena šteta. Što se tih momaka tiče, nisu mogli sjediti a da se ne tržnli čak ni na mekanom automobilskom sjedalu.

Sada je Shyam izašao na cestu s puškom. Kamionet je i dalje jurio prema njemu i on korazad. Nikakva korist od izlaganja opasnosti. Ti su momci bili mrtvi pijani. Jedna je limenkaletjela u zrak i uz tupi udarac pala na tlo. Sudeći po zvuku, bila je puna.

Kamionet je zaokrenuo oko prve zapreke na cesti, a zatim i oko druge te nastavio dalje. – Neka im Šiva raskida udove – reče Arjun. Tupastim prstima počešao se po gustoj crnoj k

ma potrebe da javljamo poza dini. Ovi se momci čuju kilometrima. – Što da radimo? – upita Shyam. Oni nisu bili prometni policajci, a pravila im nisu dopušta

varaju vatru na svako vozilo koje se ne želi zaustaviti. – Seoski momci. Gomila seoskih momaka. – Hej – reče Shyam. – I ja sam momak sa sela. – Dodirnuo je oznaku ušivenu u svoju ko

ki boje: ARA, pisalo je. Armija republike Anure. – Ovo mi nije utetovirano na kožu, shvaćaš?gulim svoje dvije godine, vraćam se na farmu.

– To sad kažeš. Imam ujaka koji je završio fakultet; već je deset godina državni službranuje pola od onoga koliko mi zaranu jemo.

– A ti si vrijedan svakog ruveeja – sarkastično primijeti Shyam. – Samo želim reći da moraš zgrabiti prilike koje ti život pruža. Arjun pritisne palcem lim

a je ležala na cesti. – Zvuči kao da je pivo još unutra. Eto, o tome govorim. Evo nam osvježja telju.

– Arjun – usprotivi se Shyam. – Zajedno smo na straži, to znaš? Nas dvojica, je li tako? – Ne brini se, prijatelju! – naceri se Arjun. – Podijelit ćemo.Kad se kamionet udaljio oko pola kilometra od zapreke na cesti, vozač otpusti gas, a mladić

zajahao pušku sjedne i stane se brisati ručnikom prije nego što je stavio na sebe crnu majicu

opasivati. Pivo je bilo smrdljivo, ogavno i ljepljivo, a zrak je bio težak. Obojica gerledala su ozbiljno.

Na ravnoj klupi iza njih sjedio je stariji čovjek. Znojni crni pramenovi padali su mu na čkovi mu se sjajili na mjesečini. Časnik OFK-a je bio sagnut i nije ga se moglo vidjeti kmionet projurio kroz kontrolnu točku. Sada je pritisnuo puce COMMUNICATE na svom kiju, nekom starom, ali pouzdanom modelu, te promrmljao neke upute.

Stražnja su se vrata prikolice uz metalni štropot naglo otvorila te su naoružani ljudi koji utra nalazili mogli dobiti malo zraka.

Obalni brežuljak je imao mnoga imena i mnoga značenja. Hindusi su ga poznavalivanolipatha Malai, Šivinu stopu, kako bi potvrdili njegovo pravo podrijetlo.



Budisti su ga poznavali kao Sri Pada, Budinu stopu, jer su smatrali da ga je načinio Buda sevim stopalom dok je putovao na otok. Muslimani su ga poznavali kao Adam Malai ili Adajeg: arapski trgovci iz desetog stoljeća smatrali su da se Adam, nakon što je istjeran iz raja, ustavio i ostao stajati na jednoj nozi sve dok Bog nije uvidio njegovo kajanje. Kolonspodari – najprije Portugalci, a zatim Nizozemci – promatrali su ga više s praktične nehovne strane: ovo je obalno predbrežje bio idealno mjesto za utvrdu gdje se topništvo mmjeriti prema opasnosti što su je predstavljali neprijateljski ratni brodovi. Prvi je put na brežvrda podignuta u sedamnaestom stoljeću; kako je u sljedećim stoljećima granevina dograni

lo se pozornosti posvećivalo obližnjim malim svetištima. Sada će poslužiti Prorokovoj vojscputne postaje tijekom završnog napada.Predvodnik te vojske, čovjek kojega su nazivali Kalif, obično nikada nije bio izložen zb

predvidljivosti oružane bitke. Ali ovo nije bila obična noć. Ove se noći pisala povijest. Kalif mogao ne biti nazočan! Osim toga, znao je da je njegova odluka da se priključi svojim ljubojnom polju neizmjerno podigla njihov moral. Bio je okružen srčanom Kagamom koja je žon bude svjedok njihova junaštva ili, ako do toga done, njihova mučeni-štva. Promatrali sugova lica, izglačane poput ebanovine, i njegovu jaku, isklesanu čeljust te su vidjeli ne

vjeka poslana od Proroka da ih odvede u slobodu, nego i čovjeka koji će njihova djela upi

igu života za sve kasnije naraštaje.I tako je Kalif, zajedno sa svojom posebnom jedinicom, bdio na pomno odabranom vis

estu. Zemlja je bila tvrda i mokra pod tankim potplatima njegovih čizama, ali Kamena palačanije, njezin glavni ulaz – blještao je pred njim. Njezin se istočni zid sastojao od gol

ostranstva kamena vapnenca, kamenja istrošenog zbog izloženosti vremenskim nepogodaokih, svježe obojenih vrata koja su se kupala u svjetlima što su svakih nekoliko metaraopana u tlo. Palača je blistala. Pozivala je k sebi.

– Vi i vaši vojnici možete noćas poginuti – rekao je Kalif članovima svog zapovjedništvakoliko sati. – Bude li tako, vaše će se mučeništvo pamtiti zauvijek! Vaša će djeca i vaši rod

i posvećeni zbog svoje povezanosti s vama. Radi sjećanja na vas gradit će se svedočasnici će putovati u mjesta vašeg ronenja! Pamtit će vas se i štovati zauvijek i menu o

šeg naroda.Bili su to ljudi puni vjere, usrdnosti i hrabrosti koje je Zapad prezirao kao teroriste. Tero

Zapad, kao krajnji izvor terora u svijetu, ovaj mu je izraz dopuštao da na zgodan način izrazizam. Kalif je prezirao anurske silnike, ali je iz dna duše mrzio zapadnjake koji su omoghovu vlast.

Anurci su barem shvaćali da moraju platiti cijenu što su prigrabili moć; pobunjeniprestano isticali tu pouku ispisujući je krvlju. Ali zapadnjaci su navikli postupati nekažn

ožda će se to promijeniti.Sada je Kalif pogledao brdo na kojem je stajao i osjetio nadu – ne samo za sebe i

edbenike, nego i za sam otok. Anuru. Kad jednom ponovo uzme sudbinu u svoje ruke, što mui moguće? Same stijene, drveće i obronci s vinogradima kao da su ga požurivali.

Majka Anura osvetit će svoje zaštitnike.Prije više stoljeća posjetitelji su morali pribjeći poeziji kako bi opisali ljepotu njezine f

une. Uskoro je kolonijalizam, pothranjivan zavišću i lakomošću, nametnuo svoju surovu logikuje zanosno treba oteti, sve što je privlačno treba zarobiti. Anura je ostala cijena za koju

riti velika pomorska carstva Zapada. Ponad stabala mirodija podignuti su bedemi; na plaže ike spiralne školjke smješteni su topovi. Zapad je na otok donio krvoproliće i tu pustio kori



eći se posvuda poput otrovnog korova hranjen nepravdom.Sto su ti to učinili, Majko Anuro?Diplomati sa Zapada su uz šalicu čaja i canapee povlačili crte što su unijele kaos u ž

lijuna ljudi, a s atlasom svijeta igrali su se kao da je to dječja igračka. Nazvali su to neovisnošću! Bila je to jedna od velikih laži dvadesetog stoljeća.Sam je režim prerastao u čin nasilja prema narodu Kagame za koji je jedini lijek ope

silje. Svaki put kad bi neki bombaš samoubojica likvidirao ministra u hinduističkoj vladi, zamediji iznosili svoje pompozno mišljenje o ≫ besmislenom ubijanju≪, no Kalif i njegovi vo

ali su da je to bilo i te kako smisleno. Iza vala bombaških napada – usmjerenih tobože na ceve – što je dobilo najveći publicitet, stajao je sam Kalif. Vozila su postala prakprepoznatljiva zahvaljujući krivotvorenim naljepnicama široko rasprostranjene menunarirske i paketne službe. Kakve li jednostavne prijevare! Vozila su bila puna umjetnog gnojivzi dušika natopljena naftom i taj je teret značio samo smrt. U posljednjem desetljeću taj jmbaških napada izazivao najveće osude diljem svijeta – što je bilo neobično licemjerje jnim huškačima samo osnažilo težnje za ratovanjem.

Sada je glavni radiovezist šaptao nešto Kalifu u uho. Uništena je baza Kaffra, a njmunikacijska infrastruktura rastavljena. Ako i uspiju nešto dojaviti, stražari u Kamenoj palač

mogli nadati potpori. Nakon trideset sekundi radiovezist je dobio još jednu poruku koju je trenijeti: potvrdu da je narod zatražio povrat druge vojne baze. Druga javna cesta nalazila se shovim rukama. Kalif osjeti kako ga prolaze žmarci. Za nekoliko će sati cijela provincija Kennavljena iz despotskog smrtnog stiska. Počet će prijenos vlasti.

Nacionalno oslobonenje zasjat će na obzoru zajedno s izlaskom sunca.Ali ništa nije bilo važnije od zauzimanja Steenpaleisa, Kamene palače. Ništa.Posrednik je bio nedvosmislen u vezi s tim, a do sada je Posrednik imao pravo u svemu, po

vrijednosti svojih priloga. Bio je toliko dobar koliko je bila dobra njegova riječ – ništa bolojim je oružjem i, što je jednako tako važno, svojim obavještajnim podacima, bio velikoduša

pnja raskalašenosti. Nije razočarao Kalifa, a Kalif neće razočarati njega. Kalifovi su protiali svoje izvore, svoje pristaše i dobročinitelje; zašto i on ne bi imao svoje?

– Još je hladno – uzvikne Arjun oduševljeno podigavši limenku s pivom. Limenka je izpravo bila ledeno hladna. Arjun je pri tisne na lice i zastenje od užitka. Prsti su mu ostavljaliubljenja na ledenom limu što je razdragano svjetlucao pod žutim živinim svjetlom na kontrstaji.

– I doista je puna? – reče Shyam sumnjičavo. – Zatvorena – odvrati Arjun. – Teška i prepuna zdrava pića! – I doista je bila neoček

ka. – Ispit ćemo gutljaj za naše pretke.

Nekoliko velikih gutljaja za mene i nešto kapi što ostane za tebe jer znam da ne voliš ovo pjun zagrebe svojim debelim prstima kako bi podigao otvarač, a potom ga snažno povuče.

Prigušeni zvuk detonatora, poput onoga kad se na zabavama iz čarobnog štapa izbacuju kočuo se nekoliko tisućinki sekunde prije eksplozije. Bilo je to gotovo dovoljno vremena da Avati kako je bio žrtva malene podvale i da Shyam shvati kako su njegove sumnje – premda su omo na polusvjesnoj razini nejasne uznemirenosti – ipak bile opravdane. Kada je eksplodiraloama plastičnog eksploziva, prekinuto je svako razmišljanje te dvojice muškaraca.

U trenutku eksplozije svjetlo i zvuk naglo su se proširili razarajući sve oko sebe.Udarni val uništio je dvije cestovne zapreke i drvenu kućicu uz cestu, kao i barake zaje

ima koji su u njima spavali. Dvojica stražara koji su trebali biti na straži na drugom kraju ces



rikade umrli su prije nego što su se probudili.Zbog velike i nagle vrućine zemlja crvenica pretvorila se u nešto nalik vulkanskom stak

da je eksplozija prestala jednako naglo kao što je i započela, sa svojom zaglušujućom bukljepljujućim svjetlom, kao što nestane pesnica kad čovjek otvori šaku. Snaga uništenja je prolposljedice su trajne. Nakon petnaest minuta, kad je konvoj vozila prekrivenih platnom prevozio vojnike kroz o

ntrolne točke, nisu više bile potrebne nikakve smicalice.Prava je ironija, razmišljao je Kalif, što će jedino njegovi neprijatelji potpuno uv

nijalnost juriša pred zoru. Na tlu će ratna magla zasjeniti ono što bi s udaljenosti bilo orazac precizno koordiniranih napada kojima kao da upravlja neka nevidljiva ruka. Kalif jeće za dan-dva analitičari u američkim špijunskim službama zuriti u satelitske snimke na kojimobrazac djelovanja vidjeti jasno kao udžbenički grafikon. Kalifova pobjeda postat će legendgov dug Posredniku – na čemu je i sam Posrednik insistirao – ostat će stvar izmenu njega i Al

Kalifu su donijeli dalekozor kojim je promotrio počasnu stražu postrojenu ispred glavnog uBili su to ljudski ukrasi, lutke izrezane od papira koje se razvlače poput harmonike. Još

mjer vladine elitističke gluposti. Noćno ih je osvjetljenje učinilo lakim plijenom, a ujednemogućavalo da vide bilo što u okolnoj tami.

Počasna straža predstavljala je ARA-inu elitu. Sastojala se uglavnom od onih koji su nake na visokim položajima, od lijepo odgojenih karijerista koji su savršeno održavali higijali naviku čuvati crtu na svojim uredno izglačanim odorama. Creme de la creme brulee, razmKalif u sebi s mješavinom ironije i prijezira. Bili su to glumci, a ne ratnici. Kroz dalekoz

omatrao sedmoricu muškaraca kojima su puške bile uspravno obješene o rame tako da izglmljivo, ali su bile potpuno beskorisne. To nisu bili čak ni glumci. Obične igračke.

Glavni je radiovezist kimnuo Kalifu: zapovjednik poluvoda je bio na svom položguravao da se vojnici iz baraka ne razmjeste u trupe. Netko iz Kalifove pratnje prišao mu je dšku na pozdrav: bio je to puki ceremonijalni čin što je sam osmislio, ali ceremonija je

magačica moći. Zato je Kalif trebao ispaliti prvi hitac iz one iste puške iz koje je pucao vrac za neovisnost prije pedeset godina i ubio nizozemskog vrhovnog guvernera. Ta je pauser M24 s ručnim kliznim zatvaračem, bila savršeno obnovljena, a ciljnik pozorno namjed su razmotali svilu u koju je bila umotana, zasjala je poput Saladinova mača.

Kalif ju je usmjerio na prvog stražara i napola izdahnuo tako da se križ ciljnika zaustavažarevim okićenim prsima. Pritisnuo je okidač i napeto promatrao stražarev izraz lica – napanjen, a zatim bolan, ošamućen. Na njegovu torzu na gornjoj desnoj strani pojavila se mala calna mrlja poput cvijeta u zapučku.

Sad su i drugi iz Kalifova odjela slijedili njegov primjer i ispalili kratki rafal dobro naci

ojektila. Marionete su pale s konca i sedam se časnika srušilo na tlo.Protiv svoje volje, Kalif se nasmije. Njihova smrt nije bila dostojanstvena; bila je jed

surdna kao i tiranija kojoj su služili. Tiranija koja će sad morati uzmaknuti.Do izlaska sunca svim će se predstavnicima anurske vlade koji su preostali u provi

bronamjerno savjetovati da razderu svoje odore jer će ih inače raskomadati neprijatpoložena svjetina.

Kenna više neće biti sastavni dio nezakonite Republike Anure. Kenna će pripasti njemu.Počelo je.Kalif osjeti navalu pravednosti, a jasna ga istina ispuni poput svjetlosti. Jedini odgov

silje jest još veće nasilje.



U nekoliko sljedećih minuta mnogi će poginuti, i to oni sretniji. Ali u Kamenoj palači nalazoba koja neće poginuti – još ne. Bio je to poseban čovjek, čovjek koji je došao na otokkušaja da posreduje u mirnu rješenju. Bio je to moćan čovjek kojega su štovali milijuni ljudejedno bio je predstavnik neokolonijalizma. Zato je s njim trebalo pažljivo postupati. Taj čovveliki čovjek,≫mirotvorac≪, čovjek svih naroda, kako su ga nazivali zapadni mediji – neć

va vojnog okršaja. Neće ga ustrijeliti.Za njega će sačuvati prikladne finese.A onda će mu glava biti odrubljena kao zločincu, što je i bio.

Revolucija će se hraniti njegovom krvlju!Svjetska centrala tvrtke Harnett Corporation zauzimala je posljednja dva kata elegantnog tcrnog stakla u ulici Dearborn u Chicago's Loopu. Harnett je bila menunarodna granevinska tona nije podizala nebodere u američkim metropolama. Većina je projekata izvedena

edinjenih Država; uz veće korporacije, kao što su Bechtel, Vivendi i Suez Ljonnaise des Eovarala je projekte kao što su brane, postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda i elektrnskim turbinama – što baš nije neka glamurozna, ali je ipak nužno potrebna infrastruktura. Takojekti postavljali više granevinske nego estetske izazove, ali zahtijevali su i sposobnost djelolno promjenjive zone izmenu javnog i privatnog sektora. Zemlje Trećeg svijeta, pod priti

etske banke i Menunarodnog monetarnog fonda da rasprodaju nacionalno vlasništvo, rupisuju natječaje za telefonske sustave, komunalnu infrastrukturu, željeznicu i rudnike. Vlasništjenja i potrebni su novi granevinski radovi, a usko specijalizirane tvrtke kao što je Hrporation dolaze na svoje.

– Do Rossa Harnetta – rekao je muškarac recepcionaru. – Zovem se Paul Janson.Recepcionar, mlad čovjek s pjegicama i crvenom kosom, kimne i obavijesti predsjednikov

zainteresirano baci pogled na posjetitelja. Još jedan sredovječni bijelac sa žutom kravatom. Šmoglo vidjeti?

Janson se ponosio time što ga je rijetko tko dvaput pogledao. Iako je bio sportski i č

anen, izgledao je nezamjetljivo, potpuno bezlično. Naborana čela i kratko podšišane čeličnse, izgledao je kao tipični pedesetogodišnjak. Bilo na Wall Streetu, bilo na Burzi, znao je be učiniti nevidljivim. Čak je i njegovo skupo krojeno odijelo od sivog kamgarna bilo savmuflaža jer se jednako dobro uklapalo u korporacijsku prašumu kao što mu se nekoć zeleno iojeno lice uklapalo u pravu vijetnamsku prašumu. Samo bi izvježbani promatrač mogao uočitijelu nije imao jastučiće za ramena, već su to bila njegova prava ramena. I trebalo bi neko vrovesti s njim da bi se uočilo kako njegove kritičke oči sve upijaju i da bi se zamijetilo njegove ironije.

– Potrajat će samo nekoliko minuta – reče mu recepcionar bezbojno te se Janson uputi razg

ografije u predvorju. Na njima se vidjelo kako Harnett Corporation trenutačno radi na mdovoda i kanalizacije u Boliviji, na branama u Venezueli, na mostovima u Saskatchewanktranama u Egiptu. Bile su to slike uspješne granevinske kompanije. A doista i jest bila uspjeje to bila donedavno.

Izvršni potpredsjednik tvrtke Steven Burt je smatrao da bi tvrtka mogla puno bolje funkcionstojali su odreneni aspekti nedavnog pada što su pobudili u njemu odrenene sumnje govorio Paula Jansona da se sastane s Rossom Harnettom, predsjednikom i direktorom tvnson je bio rezerviran što se tiče preuzimanja još jednog klijenta: iako je posljednjih pet godinvjetnik za osiguranje tvrtke, odmah je došao na glas kao neobično djelotvoran i razborit čovjeznačilo da je potraživanje njegovih usluga prekoračivalo njegovo vrijeme i njegovo zanimanj



uopće razmišljao o preuzimanju ovoga posla da mu Steven Burt nije bio stari prijatelj. ga, i Burt je imao drugi život koji je ostavio daleko za sobom onda kada je ušao u civilni ž

nson ga baš nije htio razočarati.Barem će otići na sastanak.Harnettova izvršna pomoćnica, srdačna žena u tridesetima, brzim ga je koracima otprati

epcije do Harnettova ureda. Prostor je bio moderan i štur s francuskim prozorima što su gledg i na istok. Poslijepodnevno je sunce filtrirano kroz polarizirano staklo zgrade, bilo svedendan sjaj. Harnett je sjedio za svojim radnim stolom i telefonski razgovarao, a žena je zasta

atima s izrazom pitanja.Harnett pokaže Jansonu neka sjedne, pokretom ruke koji je djelovao gotovo kao pozivst. – Onda ćemo morati ponovo pregovarati oko svih ugovora s Ingersoll-Random – reče Hasebi je imao svijetloplavu košulju s monogramom i bijelim ovratnikom; rukave je zavrnu

belih podlaktica. – Ako se ne budu pridržavali cijene koju su obećali, naše će stajalište biti dabodni drugdje potražiti dijelove. Ma goni ih. Ugovor je nište-tan.

Janson je sjeo na kožnatu crnu stolicu preko puta što je bila nekoliko centimetara nižrnettove – gruba inscenacija koja je Jansonu značila nesigurnost, a ne autoritet. Janson otvogleda na svoj sat, potisne zlovolju i pogleda oko sebe. Harnettov ured u kutu zgrade na dva

dmom katu imao je širok pogled na jezero Michigan i sam grad Chicago. Visoka stolica, vrada; Harnett nije htio da bude zabune oko toga da je dosegao visine.

Sam je Harnett bio čvrst, onizak čovjek snažne grane. Govorio je ozbiljnim glasom.Janson je čuo da je Harnett redovito ponosno organizirao obilaske aktivnih projekata t

ekom kojih bi razgovarao s predradnicima kao da je i sam jedan od njih. Šepirio se time počeo raditi na gradilištima i svojim se znojem popeo do ureda u kutu. Ali to nije bilo baš nson je znao da Harnett ima diplomu Kellgove škole menadžmenta u Northwesternu te da je stfinancijskom inženjeringu, a ne u granevinarstvu. Harnett Corporation je nastala tako što je dzine podružnice u vrijeme kad im je nedostajalo novca i kad im je cijena bila izuzetno n

dući da je granevinarstvo bio nadasve ciklički posao, Harnett je shvatio da će mu pravodmjene dionica omogućiti da izgradi bogatu tvrtku po sniženim cijenama.

Harnett je napokon spustio slušalicu i bez riječi nekoliko trenutaka promatrao Jansona. – Skaže da imate doista visok ugled – reče preko volje. – Možda poznajem neke od vaših klijekoga ste radili?

Janson ga podrugljivo pogleda. Zar je došao na intervju'? –Većina klijenata koje ja prihvaće i zastane nakon te riječi – došla je k meni po preporuci drugih klijenata. – Bilo mu je gluovoriti: Janson nije bio taj koji je isticao preporuke; po preporuci su morali doći evententi. – Moji klijenti mogu, u nekim okolnostima, razgovarati o mom poslu s drugima. Mo

litika uvijek bila ostati podjednako skriven. – Vi ste poput drvenog Indijanca, zar ne? – Harnett se doimao uzrujano. – Oprostite? – I vi oprostite jer imam jak osjećaj da samo oduzimamo jedan drugomu vrijeme. Vi

nogo posla, ja imam mnogo posla, i ni jedan od nas nema vremena sjediti ovdje i onanirati. si je Stevie uvrtio da nam se probušio brod i da nam ulazi voda.

Nije to baš tako. Priroda je posla takva da postoje usponi i padovi.Stevie je još prezelen da bi to shvatio. Ja sam izgradio ovu tvrtku, znam što se dogana u sv

edu i na svakom gradilištu u dvade set i četiri zemlje. Za mene je pitanje trebamo li mi uvjetnika za sigurnost. A o vama sam čuo i to da vaše usluge nisu jeftine. Ja jako vjeruj



dljivost. Ekonomiziranje na početnoj nuli za mene je zakon. Pokušajte me shvatiti – svaki ni utrošimo mora biti opravdan. Ako ništa ne pridonosi, ništa od toga. To je kor poracijska tau vas ne bih uvlačio. – Harnett se zavali u sto licu poput paše koji očekuje da mu sluga natoč

Ali slobodno me razuvjerite. Ja sam rekao svoje. Sada ću vas rado poslušati.Janson se blijedo nasmiješi. Morat će se ispričati Stevenu Burtu. Janson je sumnjao da ga j

mu sklon ikada zvao ≫Stevie≪, ali bilo je jasno da je ovdje došlo do kratkog spoja. Jansć prihvatio nekoliko ponuda koje je primio i ova mu, dakako, nije trebala. Oslobodit će se oje brže moguće. – Doista ne znam što da kažem, gospodine Harnett. Slušajući vas, čini se d

ate pod nadzorom.Harnett kimne bez osmijeha potvrdivši ono što je bilo očito. –Moj brod ne propušta vspodine Janson – reče samodopadno. – Naši su poslovi diljem svijeta prokleto dobro zaštićijek su bili. Nikada nismo imali nikakvih problema.

Nikada ništa nije iscurilo, nije bilo otpada i nismo imali nikakvu ozbiljnu kranu. A mislim da sam u najboljem položaju da mogu to reći – slažemo li se u vezi s tim?

– Direktor koji ne zna što se dogana u njegovoj tvrtki nije baš na kormilu broda, zar govori Janson jednoličnim tonom.

– Točno – reče Harnett. – Točno. – Pogled mu padne na interfon što se nalazio na konzo

govu radnom stolu. – Gledajte, došli ste s visokim preporukama. Stevie, mislim, nije mvišenije govoriti o vama i siguran sam da dobro obavljate svoj posao.

Cijenim što ste došli do nas i, kao što sam rekao, samo mi je žao što smo izgubili vrijeme…Janson zamijeti njegovu uporabu prvog lica množine, kao i ono što se time sasvim

drazumijevalo: žao mi je što nas je obojicu član naše uprave doveo u neugodan položaj. Srt će kasnije bez sumnje biti izvrgnut poraznom korporacijskom ruglu. Janson odluči da si dorem nekoliko riječi na rastanku, u najmanju ruku za dobro svog prijatelja.

– Ništa zato – reče ustajući i rukujući se s Harnettom preko stola. – Drago mi je što je sve u najboljem redu. – Nagnuo je glavu i dodao gotovo slučajno:

šajte, što se tiče one 'zapečaćene ponude' koju ste upravo predali za urugvajski projekt… – Sto vi znate o tomu? – Harnettov pogled odjednom postane oprezan. – Devedeset tri milijuna petsto četrdeset tisuća, zar ne?Harnett pocrveni. – Samo malo, odobrio sam tu ponudu tek jučer ujutro. Kako ste, do v

… – Da sam na vašem mjestu, zabrinuo bih se oko činjenice da vaša francuska konkurencija,

onnaise, takoner zna za iznos. Mislim da ćete utvrditi kako će njihova ponuda biti točno dva a.

– Sto?! – Iz Harnetta provali vulkanski bijes. – Je li vam to rekao Steven Burt?

– Steven Burt nije mi dao nikakve informacije niti o računovod stvu niti o poslovima. Znapće pojedinosti oko te ponude?

Harnett dvaput trepne. – Ne – reče nakon stanke. – Nikako to nije mogao saznati.Kvragu, to nitko nikako nije mogao saznati. Poslano je šifriranim e-mailom. Naši s

tističari poslali urugvajskom ministarstvu. – A ipak ljudi to znaju. Jer ovo neće biti prvi put ove godine da vas nadbiju ponudom, za

pravo ste u posljednjih devet mje seci izgubili desetak puta. Odbijeno je jedanaest od naest ponuda. Kao što kažete, posao je to s puno uspona i padova.

Harnettu su gorjeli obrazi, ali je Janson nastavio čavrljati u kolegijalnom tonu. A što sencouverskog slučaja, tu je bilo i drugih razloga. Imali su dojave od gradskih inženjera da



onu što se upotrebljavao za stupove pronašli plastifikatore. Olakšavali su lijevanje, ali sanevni integritet. Dakako, nije to bila vaša krivnja. Tu su vaše specifikacije bile potpuno jko ste mogli znati da će kooperant podmititi inspektora na gradnilištu da krivotvori svoj izvjdreneni uzima šugavih pet tisuća dolara mita, a vi ste izvisili za projekt vrijedan stotinu millara. Baš smiješno, ha? S druge strane, još ste manje sreće imali s nekim svojim isplatama la. Mislim, ako se pitate što je krenulo naopako s poslom u La Pazu…

– Da? – Harnett ga požuri. Ustao je neprirodno ukočeno, kao da je smrznut. – Recimo samo da je Raffy ponovo u igri. Vaš je menadžer vje rovao Rafaelu Nunezu kad m

aj rekao kako će se pobrinuti da mito done do ministra unutarnjih poslova. Dakako, to se ne dogodilo. Jednostavno rečeno, izabrali ste pogrešnog posrednika.Raffy Nunez devedesetih je godina preuzeo mnoge tvrtke na prije varu. Mnogi vaši konku

da su se opametili. Smijali su se kad su vidjeli kako vaš čovjek večera u La Paz Cabani i uillu s Raffvjem jer su točno znali što će se dogoditi. Ali što sad – barem ste pokušali, zar nako vam je ove godine zarada trideset posto manja? Pa to je samo novac, zar ne? Zar to ne go

lno vaši dioničari?Dok je Janson govorio, opazio je da je Harnettovo lice postalo smrtno blijedo. – O, točno

ne govore – nastavi Janson. –Zapravo, gomila glavnih dioničara traži drugu tvrtku – Vivendi,

ck, možda Bechtel – kako bi uskladili neprijateljsko preuzimanje. Zato gledajte svjetliju sko ostvare svoje, sve ovo više neće biti vaš problem.

Pravio se da ne opaža Harnettov snažan udisaj. – Ali siguran sam da vam samo govorim onć znate.

Harnett ga je gledao ošamućeno, u panici; sunčane su zrake kroz golema polarizirana svjetljavale graške hladnog znoja na njegovu čelu. – Nek' sve ide kvragu promrmlja. Sada je gnsona onako kako utopljenik gleda pojas za spašavanje. – Recite svoju cijenu – reče.

– Što kažete? – Recite, kvragu, svoju cijenu – reče Harnett. Razvukao je osmi jeh s ciljem da glumlj

seljem prikrije očaj. – Steve Burt mi je rekao da ste najbolji, a to sigurno, očito, jeste. Znam vas malo prije samo cimao. Slušajte sada, veliki čovječe, nećete napustiti ovu prostorijugo što se vi i je ne dogovorimo. Je li jasno? Znoj mu je počeo probijati kroz košulju ispod pazo ovrat nika. – Sklopit ćemo posao.

– Ne bih rekao – reče Janson u blagom tonu. – Upravo sam odlučio da ne preuzmem taj pje luksuz koji si mogu priuštiti kao samostalni konzultant. Mogu odlučiti koje ću klijente preu No, doista – puno sreće u svemu. Nema ništa bolje od borbe zastup nika u krvavu natjecanj

?Harnett se nasilu nasmije i pljesne rukama. – Svina mi se vaš stil. – reče. – Dobra ta

egovaranja. Dobro, dobro, pobijedili ste. Recite mi što želite.Janson zavrti glavom i nasmiješi se kao da je Harnett rekao nešto smiješno te krene p

atima. Neposredno prije nego što je napustio ured, zaustavi se i okrene. Ipak, samo jedna napogratis – reče. – Žena vam zna- Bilo bi bezobzirno da kaže ime Harnettove ljubavnice u Vene

je Janson samo dodao, neizravno, ali ipak jasno. – Za Caracas, mislim. – Janson ga znagleda: nije to podrazumijevalo osudu; rekao je to kao profesionalac profesionalcu jednosozoravajući na moguću ranjivu točku.

Male crvene točke pojavile su se na Harnettovim obrazima i činilo se kao da mu je poao je izgled čovjeka koji razmišlja o porazno skupoj rastavi na vrhuncu borbe zastupnika korojatno izgubiti. – Spreman sam pregovarati i o dionicama – zazvao je Jansona.



Ali konzultant je već grabio hodnikom prema dizalu. Nije htio gledati kako se taj napuhja od boli; ušavši u predvorje, ispuni ga mrzovolja, osjećaj izgubljenog vremena, prazne jalov

U glavi mu je tiho odzvanjao glas iz davne prošlosti, iz drugog života. Zar u tome nalaziš smota? To ga je na tisuću načina pitao Phan Nguven. Bilo mu je to omiljeno pitanje. Janson jgao vidjeti male, inteligentne oči, široko, ogrubjelo lice, mršave ruke poput djeteta. Sve što j

vezi s Amerikom kao da je pobunivalo znatiželju njegova ispitivača i u jednakoj se mjeri vio i nad time zgražao. Zar u tome nalaziš smisao života? Janson zavrti glavom: Prokleuven.

Kad je Janson ušao u svoju limuzinu koja ga je s upaljenim motorom čekala na Dearbravo ispred predvorja zgrade, odluči poći ravno na aerodrom O'Hare; ondje je mogao uloviti za Los Angeles. Kad bi samo jednako tako lako mogao za sobom ostaviti i Nguvenova pitanja

Dvije žene u odorama stajale su iza pulta kad je ušao u čekaonicu Platinum Cluba agecifica Airlines. I odore i pult bili su iste plavo-sive boje. Žene su na jaknama imale nekolete, tako omiljene u velikim zrakoplovnim kompanijama. Na nekom drugom mjestu i u nugom vremenu, razmišljao je Janson, one bi označavale zaslugu za golemo ratno iskustvo.

Jedna je žena razgovarala sa zdepastim čovjekom jake čeljuste koji je na sebi imao otkovi blejzer, a za pojasom mu je bio zakvačen dojavljivač. Svjetlucanje metalne značke iz nje

utarnjeg džepa govorilo je Jansonu da je bio federalni zrakoplovni inspektor koji se nedvoamo došao nakratko odmoriti gdje je mogao uživati u pogledu. Prekinuli su razgovor kad je Jstupio.

– Vašu kartu za ulazak u avion, molim – reče žena okrenuvši se prema njemu. Imala je napue sve do negdje ispod brade, a kosa joj je zbog nanesenog aplikatora bila poput mjedi. Jakaže svoju kartu, kao i plastičnu karticu kojom je Vacifica nagrani vala one koji su se iznto koristili njezinim uslugama. – Dobro došli u Platinum Club Pacifike, gospodine Janson zatrepće žena. – Reći ćemo vam kad se trebate ukrcati u avion – reče mu tihim, povjerljivim glasom

žbenica kestenjaste kose sa šiškama i sjenilom koje se slagalo s plavim ukrasom na njezinoj jkazala je prema ulazu u čekaonicu na način kao da su to rajska vrata. – U menuvremenu, uživšim uslugama i opustite se. – Ohrabrujuće kimanje glavom i širok osmijeh; ni Sveti Petar gao dati više obećanja.

Takva su sastajališta poput Platinum Cluba agencije Pacifica, ugurana izmenu travepovlja na prenatrpanom aerodromu, bila mjesta gdje su suvremene zrakoplovne agekušavale ugostiti bolje putnike. Malene zdjelice nisu bile napunjene slanim kikirikijem kakvskrbljuju les miserables u autobusu, nego malo skupljim stvarima: indijskim oraščidemima, orasima. Na granitnim pultovima za piće nalazili su se kristalni vrčevi ljepljivi od

uške i svježe iscijenena narančina soka. Razmetljivi podovi od mikro-vlakna bili su u sivo-pi aviokompanije ukrašeni mrežama bijele i momarsko plave. Na okruglim stoloporenenima menu velikim naslonjačima bili su uredno presavijeni primjerci International Hbunea, USA Todaya, Wall Street ]ournala i Financial Timesa.

Na nekom su terminalu Bloomberg treperile beznačajne brojke i slike, sjenovite lutke gloonomije. Kroz rebraste rolete jedva se vidio asfalt.

Janson je prelistavao novine bez osobita zanimanja. Kad je došao do stranice ≫Prišta≪ u Journalu, pogled mu stane kliziti niz stupce s poznatim ratobornim metaforama: pokall Streetu kad su lovci na zaradu otpočeli juriš na Dow. U sportskoj rubrici USA Tozabavio se slomom napada Raidersa nasuprot razbješ-njelim strelovitim udarima navalnih i



kinga. U menuvremenu se s nevidljivih zvučnika oglasila pjesma pop dive du jour iz filmektakla o legendarnoj bitki iz Drugog svjetskog rata. Rijeke krvi i znoja honorirane su rijedijskog novca i kompjutorskom grafikom.

Janson se zavalio u jedan od naslonjača i promatrao računalne jedinice gdje su menadfovi računovodstva uključili svoje lap-tope i prikupljali elektronsku poštu od klijeposlenika, mogućih kupaca, pomoćnika i ljubavnica, u beskrajnoj potrazi za akcijom. Iz aktovvirili hrptovi knjiga u kojima su trebali naći marketinške savjete nalik na Sun Tzu, ratnu vjelagonenu industriji pakirane robe. Bili su to ljudi zdrave vanjštine, zadovoljni samim sobom

ne daju ničim zastrašiti, pomisli Janson promatrajući menadžere i profesionalce oko sebe. Kavoljeli mir, no voljeli su i slike rata!Menutim, ratna se obilježja lako mogu romantizirati, jednako kao što zvijeri postaju ukr

kon što ih obradi stručnjak za prepariranje životinja.Bilo je trenutaka kada je Janson osjećao da je i on prepariran. Gotovo svaki grabežljivac

na popisu ugroženih vrsta, ne samo bjeloglavi orao, a Janson je uvidio da je i on nekoabežljivac – agresivna snaga protiv snaga agresije. Janson je poznavao bivše ratnike koji su pisnici o adrenalinu i opasnosti i koji su se, kad njihove usluge više nisu bile potrebne, pretvovne vojnike. Vrijeme su provodili tako što su pištoljima-igračkama kradom slijedili protivn

erra Madri ili, što je još gore, tako što su se prostituirali za bljutave tvrtke s bljutavim potrebično u dijelovima svijeta gdje je bakšiš zakon. Janson je osjećao duboki prezir prema tadima. A ipak se katkad pitao nije li visoko-stručna pomoć koju je pružao američkim poslovnjaa samo pristojna verzija iste stvari.

Bio je usamljen, u tome je bila stvar, a njegova usamljenost nikad nije više dolazila do izrgo u povremenim stankama u njegovu prezauzetom životu – u vremenu izmenu prijavljivanteru i polijetanja zrakoplova, u vremenu kad je čekao u pretjerano urešenim mjemijenjenima upravo za čekanje. Na kraju njegova sljedećeg leta nitko nije očekivao njegov dom još jedne limuzine zatamnjenih stakala i njezina vozača koji je pogrešno ispisao nje

ezime na bijelom kartonskom natpisu te još jednog korporacijskog klijenta, nekog zabrinutogela u tvrtki koja se bavi lakom industrijom sa sjedištem u Los Angelesu.

Bilo je to službovanje koje je Jansona vodilo od jednog do drugog ureda u kutu zgrade. Nijžene ni djece, iako je nekoć postojala žena i barem nada da će imati dijete jer Helene je bila td je umrla. ≫Ako želiš nasmijati Boga, reci mu kakve su ti nakane≪, znala bi citirati izrekuda. I tako je nastala maksima. Grozno.

Janson je promatrao jantarne boce za barom i njihove kitnjaste etikete koje su bile aliborav što se nalazio unutra. Stalno je održavao svoju borbenu spremnost, opsesivno treniraod je bio u aktivnom sastavu, nikada nije išao iznad čašice ili dvije. Što je u tomu loše?

– Poziv na biperu za Richarda Alexandera – pozivao je nazalni glas putem javnog razglaoli se putnik Richard Alexander da se javi na šalter Pacifike.

Bio je to pozadinski zvuk kakav postoji na svakom aerodromu, ali ovo trgne Jansona iz njenjarenja. Richard Alexander je bilo operativno ime kojim se nekoć često koristio. Refleksvrne oko sebe. Mala slučajnost, pomisli, a onda shvati da mu istodobno duboko u džepu na poni mobitel. Uključio je slušalicu Nokije i pritisnuo SND. – Da?

– Gospodine Janson? Ili da kažem, gospodine Alexander? – Žen ski glas. Zvučala je naajno.

– Tko je to? – reče Janson mirno. Stres ga je ukočio, barem u početku. Smirio ga je. Pronemirenost.



– Molim vas, gospodine Janson, hitno je, trebamo se odmah sastati. Samoglasnici i suglai su precizno izgovoreni, što je bilo tipično za nekoga tko je ronen u inozemstvu i školovan.

nski zvukovi bili su još sugestivniji. – Recite nešto više. – Reći ću kad se sastanemo.Janson pritisne END i prekine razgovor. Osjeti kako ga obuzimaju žmarci. Poklapanje pozi

avljivač i mobitel, zahtjev da se odmah sastanu: navodna moliteljica očito je bila negdje u bukovi u pozadini dok je govorila samo su potvrdili njegove sumnje. Sada je pogledom prela

obe na osobu i pokušavao otkriti tko bi ga ovako mogao zvati.Je li to bila zamka koju je postavio kakav stari neprijatelj koji ne oprašta? Mnogi bi se ovećenima njegovom smrću; za nekolicinu možda žen za osvetom ne bi bila u potpuopravdana. Ipak, to se činilo malo vjerojatnim. Nije bio aktivan; nije tajno, zaobilazeći sve lenalske i granične kontrole, prebacivao nevoljkog dezertera VKR-a kroz Dardanele preko Ateku fregatu što ih je čekala. Ta bio je na aerodromu O'Hare, zaboga. Zato je možda i pozvatanak. Ljudi se često osjećaju sigurnima na aerodromu, okruženi detektorima metala i zaštitarorama. Bilo bi lukavo iskoristiti tu iluziju sigurnosti. A na aerodromu kojim svakodnevno ptovo dvjesto tisuća putnika sigurnost je doista iluzija.

Razmotrene su mogućnosti i brzo odbačene. Pokraj debelog stakla s pogledom na asfalt, dnce probijalo kroz rebrenice, sjedila je neka plavokosa žena i očito proučavala financkulacije i planove na svom laptopu; mobitel je bio pokraj nje, opazio je Janson, i nijkopčan na slušalice. Druga je žena, bliže ulazu, bila zabavljena povjerljivim razgovorvjekom čiji je vjenčani prsten bio vidljiv samo kao kolut blijede kože na inače potamnjelojnsonov je pogled i dalje vrludao sve dok nakon nekoliko sekundi nije ugledao ženu koja ravo zvala.

U varavoj mirnoći nekog mračnog kuta u čekaonici sjedila je elegantna, sredovječna žžala mobitel na uhu. Kosa joj je bila sijeda, podignuta, a na sebi je imala mornarski kostim C

iskretnom sedefastom dugmadi. Da, bila je to ona: bio je siguran u to. Ono u što nije mogauran bile su njezine nakane. Je li bila ubojica ili je pripadala ekipi za otmicu? Bile su to nektina mogućnosti koje je, ma koliko bile nevjerojatne, morao isključiti. Zahtijevao je to standtički protokol koji je u njega usanen tijekom godina provedenih na terenu.

Janson naglo ustane. Morao je promijeniti lokaciju: bilo je to temeljno pravilo.Hitno je, trebamo se odmah sastati, rekla je žena; ako je tako, onda će se sastati pod njeg

etima. Sada je krenuo prema izlazu iz luksuzne čekaonice i u prolazu dograbio papirnatu šaomata za vodu. Zatim je pristupio dolaznom šalteru držeći pred sobom papirnatu šalicu kao na. Onda je zijevnuo, zatvorivši pritom oči, i zabio se ravno u zdepastog federalnog zrakoplo

pektora koji je malo posrnuo unatrag. – Oprostite – brzo će Janson djelujući postineno. – O, Bože, nisam valjda prolio po vam

kama je brzo prešao preko čovje kova blejzera. – Jesam li vas smočio? Bože, doista mi je žao – Sve je u redu – odgovorio je pomalo nestrpljivo. – Samo, dajte, pazite kamo hodate. Pu

di na ovom aerodromu. – To je jedna od posljedica kad ne znate u kojoj ste vremenskoj zoni, ali Bože, jednostav

am što je sa mnom – reče Janson izrazom tipično zbunjenog putnika s tegobama izazvanima prma vremenskih zona.. – Prava sam olupina.

Dok je Janson izlazio iz luksuzne čekaonice i stao silaziti pješačkim hodnikom koji je vema Dvorani B, mobitel mu ponovno zazvoni, kako je i pretpostavljao.



– Mislim da niste dobro shvatili hitnost – javi se žena. – Točno – odbrusi Janson. – Nisam. Zašto mi ne kažete o čemu se radi? – U širokom

šačkog hodnika ugledao je uvučeni prostor, dubok oko metar, gdje je očekivao čelična vratde u prostoriju koja nije dostupna putnicima. Na ploči iznad pisalo je: NEOVLAŠTENIMA U

ABRANJEN. – Ne mogu – reče žena. – Ne mogu telefonom, bojim se. Ali na aerodromu sam i mogu se s

ama. – U tom slučaju, nazovite me za minutu – prekine je Janson i završi razgovor. Dlanom ruke

prečnu šipku na vratima i une. Pokazalo se da je to uska prostorija prekrivena električnimma: LCD displeji mjerili su proizvedenu energiju aerodromskog sustava grijanja i hlanenja kazio s istočne strane odmah do terminala. Na kukama su visjele kape i vjetrovke za va

dove.Trojica aerodromskih radnika u modrim odorama od krepa sjedili su oko stola izraneno

tala i ultrapasa i ispijali kavu. Očito je prekinuo njihov razgovor. – Sto to radite? – vikne jedan od njih na Jansona kad su se vrata zalupila za njim. – Ne m

i ovdje. – Nije ovo jebeni zahod – reče drugi bez daha.

Janson se hladno osmjehne. – Mrzit ćete me, momci, ali znate što? – Izvukao je zderalnog zrakoplovnog inspektora koju je uzeo zdepastom čovjeku u čekaonici. – Još jedna a

suzbijanje droge. Nasumce testiramo radnike u zračnom prijevozu koji ne uzimaju drogiram upraviteljev posljednji memorandum o toj temi. Vrijeme je da napunite te čaše. Žao mi js uznemi-ravam, ali zato dobro zaranujete, ne?

– To je budalaština*. – treći muškarac ispusti krik ganenja. Bio je gotovo ćelav, sijedjelog obruba oko stražnjeg dijela glave, a za uho je zataknuo kratku olovku.

– Pomaknite guzice, dečki – podvikne Janson. – Ovaj put slije dimo sasvim nov postupak. pa nalazi se kod ulaza dva u Dvorani A. Nemojte da vas čekaju. Kad postanu nestrpljivi, do

da naprave pogrešku s uzorcima, ako me shvaćate. – To je budalaština – ponovi treći muškarac. – Želite li da ispunim izvještaj u kojem će stajati da je jedan član Udruge zračnih prijevo

osvjedovao i/ili htio izbjeći službeno testiranje na drogu? Ako vam test bude pozitivan, mčeti čitati oglase. – Janson sklopi ruke na prsima. – Mičite se odavde, brzo.

– Ja idem – gunnao je ćelavac. Sada je djelovao manje siguran u sebe. – Već sam ondje. –trojica uz izraz razdraženosti i neza dovoljstva požurili van i za sobom ostavili podloge za piavu.

Trebat će im dobrih deset minuta do Dvorane A, pomisli Janson.

Pogledao je na sat i brojio nekoliko preostalih sekundi dok mu nije zazvonio mobitel; žekala točno minutu.

– Pokraj paviljona za izdavanje voznih karata je restoran – reče Janson. – Ondje ćemo sestolom skroz do kraja lijevo.

Odmah dolazim. – Skinuo je sako i obukao plavu vjetrovku, a na glavu stavio kapu te priskrovitom mjestu. Nakon trideset sekundi ugledao je sjedokosu ženu kako prolazi.

– Hej, srce – pozvao ju je i istodobno obuhvatio rukom oko pojasa, a drugom rukom prekrioje ugurao u sada praznu službenu prostoriju. Nije bilo nikoga, provjerio je Janson, tko bi aj manevar od tri sekunde; ako je i bilo nekoga, njegov su se postupak i riječi mogli shvatitmantični zagrljaj.



ena je bila zapanjena i ukočila se od straha, ali nije ni pokušavala vikati te je time pokzu profesionalnosti koja na Jansona nije djelovala nimalo umirujuće. Kad su se za njima zatvata, Janson joj odrješito pokaže da sjedne za stol od ultrapasa. – Recite što vas muči – reče.

Žena koja je djelovala neprimjereno elegantno u ovom militarističkom prostoru sjela je na metalnih sklopivih stolica. Janson je ostao stajati.

– Niste baš onakvi kakvog sam vas zamišljala – reče. – Ne izgle date kao… – Svjesna njereno neprijateljskog pogleda, odlučila je ne završiti rečenicu. – Gospodine Janson, doista nem

emena za ovo.

– Kako ja to izgledam? – reče on gutajući riječi. – Ne znam što vi umišljate tko ste, ali nebrajati gdje je sve prekršen protokol. Neću vas pitati kako ste došli do broja mog mobitela ni kako ste saznali sve to što misli

ate. Ali bolje bi bilo da do kraja našeg razgovora saznam sve što želim znati. – Ako je vatna osoba koja je legitimno tražila njegove usluge, ovakvo stupanje u kontakt u javnosti bvim neprikladno. A korištenje njegove legende kao terenskog operativca, unatoč tome štogo nije u uporabi, bio je kardinalan prekršaj.

– Bili ste jasni, gospodine Janson – reče ona. – Moj je pristup bio, složit ćemo se, omišljen. Morat ćete mi oprostiti.

– Zar? To je drsko. – Uzdahne i osjeti njezin slabi miris: Penhaligon's Jubilee. Pogledi su li i Jansonov se gnjev malo stišao kad je vidio njezin izraz lica: usne skupljene zbog napetoenosive oči ispunjene nepopustljivom odlučnošću.

– Kao što sam rekla, nemamo mnogo vremena. – Ja imam vremena na pretek. – Peter Novak nema.Peter Novak.Trgnuo se na spomen tog imena, što je i bila namjera. Novak, legendarni manarski financ

antrop, primio je prošle godine Nobelovu nagradu za mir zbog svoje uloge u rješavanju su

jem svijeta. Novak je bio utemeljitelj i direktor Zaklade za slobodu koja je posveusmjerenoj demokraciji≪ – Novakovoj velikoj strasti – i ima svoje urede u regiondištima po cijeloj Istočnoj Europi i drugim dijelovima manje razvijenog svijeta. No, Jansao i svoje osobne razloge zašto je pamtio Petera Novaka. A ti su razlozi tvorili dug prema čoi je toliko velik da je Janson katkad svoju zahvalnost osjećao kao teret. – Tko ste vi? – upita Janson.Ženine sivozelene oči zapiljile su se u njega. – Zovem se Marta Lang i radim za Petera No

ogu vam pokazati posjetnicu ako mislite da će to koristiti.Janson polako zavrti glavom. Na posjetnici će biti neka beznačajna titula koja će je identifi

o visoku službenicu Zaklade za slobodu. Radim za Petera Novaka, rekla je i Janson je samčina na koji je izgovorila te riječi prepoznao njezin tip. Bila je Katica za sve, predvodmoćnica; svaki je veliki čovjek imao nekoga takvog.

Ljudi poput nje radije su ostajali u sjeni, iako su imali veliku, premda posrednu moć. Iz njena i jedva zamjetljiva naglaska bilo je očito da je Manarica, poput svog poslodavca.

– Što mi želite reći? – upita Janson stisnutih očiju. – Samo to da mu je potrebna pomoć. Kao što ste to jedanput učinili. U Baaqlini. – Marta La

ovorila ime tog prašnjavog gradića kao da je to bila rečenica, odlomak, poglavlje. Za Jansoista tako i bilo.

– Nisam zaboravio – reče tiho.



– Onda je sve što sada trebate znati to da je Peteru Novaku potrebna vaša pomoć.Izgovorila je malo riječi, ali bile su dobro pogonene. Gledao ju je u oči.

– Kamo? – Možete baciti svoju avionsku kartu. Naš je zrakoplov na pisti spreman odmah poletj

tala je, a očajanje joj je nekako davalo snagu i osjećaj komande. – Moramo poći. Riskiram navljam, ali nemamo vremena – Ja ću riskirati da se ponavljam: Kamo?

– To ćemo, gospodine Janson, mi vas pitati. , – Manarska ga je, svojim dobrom i zlom, učinila onim što jest. A Peter ne zaboravlja

gove. – Pogleda ga znakovito. – Ni ja. – Znam to – reče ona. – Zato znamo da se možemo osloniti na Dok ju je Janson slijedio ul

apavim aluminijskim stubama u Novakov Gulfstream V, pogled mu je pao na natpis ispisaane bijelim kosim slovima kao blistavi kontrast indigo boji zrakoplova: Sok kicsi sokra manarski, za njega bez značenja.

Pista je bila zid buke sastavljen od vrištavog usisavanja zraka i duboke grmljavine ispustada su se vrata kabine zatvorila, zavladala je tišina kao da su ušli u zvučno izoliranu komoru.

Zrakoplov je bio lijepo opremljen, ne previše luksuzno, kao vlasništvo čovjeka kojemu c

e bila svrha, a raskoš mu nije bila važna. Unutrašnjost je bila boje trule višnje; sjesvučena kožom bila su prostrana, veličine klupa, sa svake strane prolaza po jedno; neka surenuta jedno prema drugom, a izmenu njih se nalazio niski pričvršćeni stolić. Straga u zrakoć su sjedili muškarci i žene mrka lica, očito članovi osoblja Marte Lang.

Marta mu pokaže rukom da sjedne nasuprot njoj, ispred kabine, a zatim podigne sluernog telefona i promrmljala nekoliko riječi. Janson je mogao čuti tek tiho zujanje motora većavao broj okretaja kad je zrakoplov počeo rulati po pisti. Zvučna izolacija je bila izvpecirana pregrada odvajala ih je od pilotske kabine.

– Što znači onaj natpis na trupu aviona?

– To znači 'Puno malih stvari može se pretvoriti u nešto veliko'.To je manarska narodna poslovica i omiljeni je moto Petera Novaka.Sigurna sam da shvaćate zašto.

– Ne može se reći da je zaboravio svoje podrijetlo.vas.

– Ako on ima za mene zadatak, volio bih što prije čuti što je to. I to od njega, a ne nekog dru – Morat ćete se zadovoljiti sa mnom. Ja sam zamjenica direktora Zaklade i s njim sam

ogo godina. – Ne stavljam u pitanje vašu apsolutnu odanost vašem poslo davcu – hladno će Jans

vakovi ljudi… poznati su po tome. – Nekoliko redova u pozadini njezino je osoblje, čini se, proučavalo karte i dijagrame. Š

gana? Osjetio je sve veću nelagodu. – Razumijem što hoćete reći, kao i ono što ste previše uljudni da kažete. Na ljude poput

to se gleda kao na oduševljene sljed benike, znam. No, molim vas da shvatite da mi, nitko odgajimo iluzije. Peter Novak je samo običan smrtnik. I on oblači noga vice jednu po jednu, ka

merikanci volite reći. Mi to znamo bolje nego bilo tko. To nije religija. Ali to je poziv. Zamje najbogatija osoba koju poznajete ujedno i najpametnija osoba koju poznajete i najdobroh

oba koju poznajete. Ako želite znati zašto zahtijeva odanost, to je zato što mu je stalo, a stalo mte mjere da je to doista nešto gotovo nadljudski. Jednostavno rečeno, on se i te kako brine. O



pustiti bolji svijet nego što ga je našao, a to, ako hoćete, možete nazvati taštinom. Menutim, u čaju, to je taština kakve nam što više treba. I neka vrst vizije.

– Odbor za dodjelu Nobelove nagrade nazvao ga je vizionarom. – Tu riječ upoptrebljavam uz protest. To je krivotvorina. Svaki članak u Fortuneu progla

kog diva kabelske televizijie ili direk tora tvornice bezalkoholnih pića 'vizionarom'. Ali Zaklabodu je bila Novakova vizija, jedino njegova. Vjerovao je u usmjerenu demokraciju kad

misao djelovala kao pusta tlapnja. Vjerovao je da se civilno društvo može ponovo izgraditi uelovima svi jeta gdje su mu totalitarizam i sukobi izvadili utrobu. Prije petnaest godina ljudi

ijali kad je govorio o svom snu. Tko se sada smije? Nitko mu nije pomogao, ni Sjedinjene DrUjedinjeni narodi, ali nije važno. On je promijenio svijet. – Svakako – reče Janson trijezno.

– Analitičari u vašem State Departmentu imali su beskrajne izvje štaje o 'prastarim etnprijateljstvima', o sukobima i graničnim sporovima koji se nikada neće moći riješiti i o tomenitko ne bi trebao ni pokušavati. Ali on je pokušao. I uvijek je iznova uspije vao. Donio je mdručja gdje se nitko ne sjeća da ga je ikada bilo. – Marta Lang se zagrcne i prestane govoriti.

Očito nije navikla na takav izljev emocija pa joj je Janson učinio uslugu i progovorio doe ponovo došla k sebi. – Bio bih posljednji koji se ne bi složio sa svime što ste rekli.

slodavac je čovjek koji traži mir radi mira, demokraciju radi demokracije. To je sve točno. Ti to da njegovo osobno bogatstvo konkurira bruto domaćem proizvodu mnogih zemalja u koluje.

Langova kimne glavom. – Orwell je rekao da bi svece trebalo smatrati krivima dok se ne dodužnima. Novak je dokazao tko je zapravo, i to bezbroj puta. Čovjek za sva vremena, čovjek zrode. Postalo je teško zamisliti svijet bez njega. Sad ga je pogledala, a oči su joj bile obrubvenilom.

– Kažite mi – reče Janson. – Zašto sam ovdje? Gdje je Peter Novak?Marta Lang duboko uzdahne, kao da joj je ono što je morala reći donosilo tjelesnu b

robili su ga kagamski pobunjenici. Trebamo vas da ga oslobodite. Mislim da to nazfiltracijom'. Inače će umrijeti ondje, u Anuri.

Anura. Zarobljenik Oslobodilačke fronte Kagame. To je još jedan razlog – glavni razlog, mnje – što su željeli da on obavi taj posao. Anura. Mjesto na koje je u posljednjih pet gmišljao gotovo svkodnevno. Bio je to njegov osobni pakao.

– Počinjem shvaćati – reče Janson suhih usta. – Prije nekoliko dana Peter Novak je došao na otok u pokušaju da posreduje u sklapanju

menu pobunjenika i vlade. Bilo je mnogo naznaka koje su davale nadu. OFK je smatrala Pšte nim posrednikom i dogovoreno je mjesto sastanka u pokrajini Kenna.

Delegacija pobunjenika složila se s mnogo toga što su u prošlosti glatko odbijali. Torazum u Anuri – okončanje terora – značio bi veliku stvar. Mislim da to jako dobro shvaćate.

Janson ne reče ništa, ali mu je srce počelo jače udarati. Njihov dom, koji im je pribavilo veleposlanstvo, nalazio se u Vrtovima cimeta, u glavnom

ligu; područje je bilo protkano drve-ćem koje je nekada tvorilo šumski pojas. Na jutavjetarcu lišće je šuštalo, a ptice su se uznemirile.

Menutim, ono što ga je probudilo iz lakoga sna bilo je kašljucanje u kupaonici, a potom vovine. Helene se vratila iz kupaonice žustro četkajući zube. Možda danas ne bi trebala ići na pekao je pospano. Helene odmahne glavom. To se s razlogom naziva jutarnjom mučninom, dr

kla mu je uz smiješak. Nestaje poput jutarnje rose. – Počela se odijevati za posao u veleposlan



d se smiješila, smiješila se cijelim licem: ustima, obrazima, očima, posebno očima…Slike su mu prolazile mislima: Helene kako priprema odjeću u kojoj će provesti dan u

torirajući izvještaje State Departmenta. Plava platnena suknja. Bijela svilena bluza. Helene om otvara prozore spavaće sobe i pušta da u nju ude tropski jutarnji zrak koji miriše na cngo i frangipane. Sjaj na njezinu licu, njezin prćasti nos i bistre modre oči. Kad su noći u Ce vruće, Helene ga je uvijek hladila svojim tijelom. Kako li je onako žuljevit i pretučen djeubo spram njezine baršunasto meke kože. – Uzmi slobodan dan, najdraža rekao joj je. Ovratila: – Bolje ne, dragi. Ili ću im nedostajati ili im uopće neću nedostajati, a ni jedno ni

e dobro- Na odlasku ga je poljubila u čelo. Da je barem ostala s njim. Da je barem.Kad se sukobe javni čini i privatni život, to su najkrvavija raskrižja.Anura, otok u Indijskom oceanu veličine Zapadne Virginije, s dvanaest milijuna stanov

goslovljen je prirodnom ljepotom i bogatim kulturnim nasljenem.Janson je poslan onamo na osamnaest mjeseci da usmjeri tajne službe na neovisnu pro

splozivne političke situacije te da pomogne otkriti koje strane sile potpomažu raspirivanje nezlog tome je bio taj što je proteklo desetljeće i pol raj bio poremećen djelovanjem jednsmrtonosnijih terorističkih organizacija na svijetu, Oslobodilačke fronte Kagame. Tisuće mla

bujući čovjeku kojeg su zvali Kalif, nosile su kožnate privjeske s kapsulom cijamda; bio

mbol njihove spremnosti da daju svoj život za ideju. Kalif je osobito bio naklonjen bombamoubojstvima. Na političkom zboru koji je održao premijer Anure prije nekoliko godina nevojka-samoubojica ispod svog sarija donijela golemu količinu eksploziva i ostavila važan tvijesti otoka. Ubijen je premijer zajedno s više od stotinu promatrača. A bile su tu i eksplmiona-bombe u samom gradu Caligu. Jedna je razorila anurski Menunarodni trgovački cuga je, utovarena u kamion za ekspresnu dostavu tereta, usmrtila desetak članova oseričkog veleposlanstva u Anuri.

Menu njima je bila i Helene. Još jedna žrtva bezumnog nasilja. Ili su bile dvije žrtve: bilo jete koje su trebali dobiti.

Gotovo paraliziran od bola, Janson je zatražio pristup sustavu prisluškivanja NSA-e uključrisluškivanje razgovora koje su gerilski vode vodili putem satelitskih telefona. Transkripti su evedeni na engleski, ali nisu mogli razjasniti glasovnu intonaciju i kontekst; brzi razgovori sv

na crna slova na bijelom papiru. Ali nije bilo zabune kod razdraganih zvukova. Napaeposlanstvo bio je jedan od Kalifovih najponosnijih trenutaka.

Helene, bila si moje sunce.U zrakoplovu je Marta položila ruku Jansonu na zapešće. – Žao mi je, gospodine Ja

vaćam kakvu vam to bol stvara. – Naravno da shvaćate – reče Janson bezbojno. – Zbog toga ste me, izmenu ostalog, i odabr

Marta nije odvraćala pogled. – Petera Novaka čeka smrt. Konferencija u pokrajini Kenna bčna zamka.

– Bila je to inače ludost – odbrusi Janson. – Zar? Naravno, ostatak svijeta je odustao, osim onih koji kradomice podupiru nasilje

tera ništa ne vrijena više od defetizma.Jansonu navre krv u lice. – OFK želi razoriti Republiku Anuru. OFK kaže kako vjer

onenu plemenitost revolucionarnog nasilja. Kako ćete pregovarati s takvim fanaticima? – Pojedinosti su banalne. Uvijek su banalne. U krajnoj liniji, nakana je bila da se A

aprijedi u saveznu državu koja će pru žati više autonomije svojim pokrajinama. Ispravit gamske nepravde putem nekakve sadržajne verzije samovlade dok se Anurcima nudi grana



tita. Bilo je to u interesu obje strane. Zastup ljen je zdrav razum. A katkad zdrav razum nadvter je to dokazao bezbroj puta.

– Ne znam kako bih okarakterizirao vaš stav, kao junaštvo ili kao umišljenost. – Zar se te dvije stvari tako lako razlikuju?Janson zašuti na trenutak. – Toj kopiladi samo treba dati ono što žele – reče napokon priguš

som. – Oni ništa ne žele – reče Langova tiho. – Pozvali smo ih da kažu svoju cijenu koju tra

ste Petera živog. Odbili su i razmatrati tu mogućnost. Ne moram vam ni govoriti koliko

obično. To su fanatici. Stalno dobivamo isti odgovor: Peter Novak je osunen na smrt zbog zlotiv koloniziranih, i pogubljenje je 'neopozivo'.Je li vam poznat tradicionalni sunitski praznik Id ul-Kebira?

– Njime se obilježava Abrahamova žrtva.Langova kimne glavom. – Ovan u trnju. Kalif kaže da će se praznik ove godine pros

vovanjem Petera Novaka. Bit će H[u odrubljena glava na Id ul-Kebir.To je ovog petka.

– Zašto? Zaboga, zašto? – Zato – reče Langova. – Jer je zlokobni agent neokolonijalizma tako kaže OFK. Jer će se

i za OFK, postat će zloglasnija nego što je bila u godinama bombaških napada. Jer je čovjek vu Kalif prerano odviknut od pelena! Ma tko zna zašto? Ovo pita nje podrazumijeva rionalnosti koju ovi teroristi ne posje duju.

– Dobri Bože! – reče Janson. – Ali ako se želi na taj način veli čati, ma kakva logika stajaga, zašto to nije objavio? Zašto to nije dospjelo u medije?

– Prepreden je. Time što ne želi tu stvar objaviti prije nego što bude izvršena, on izbjenunarodni pritisak. Osim toga, on zna da se mi ne usudimo to objaviti jer bismo si time zat

ata za svaku mogućnost nalaženja rješenja putem pregovora, ma koliko to rješenje bilo daleko. – Zašto bi na neku od većih vlada trebalo izvršiti pritisak kako bi intervenirala? Ja zaprav

ijek ne shvaćam zašto razgovarate sa mnom. Sami ste rekli, on je čovjek svih naroda. Akmerika posljednja supersila, zašto se ne obratite za pomoć Washingtonu?

– To smo prvo učinili. Pružili su nam informacije. I beskrajno su se ispričavali objašnjavko ne mogu pružiti nikakvu službenu pomoć.

– Čudno. Novakova smrt mogla bi snažno destabilizirati na desetke regija, a Washingtonbilnost.

– Takoner želi sačuvati živote američkih granana. State Depart ment vjeruje kako bi ervencija koja bi se mogla povezati s SAD-om ugrozila živote desetaka američkih granana kaze na području što su ga zauzeli pobunjenici.

Janson je šutio. Znao je kako se stvaraju takve procjene; dovoljno je često i sam sudjelome.

– Kako su objasnili, postoje i druge… komplikacije. – Marta je govorila s očitom nesklonAmerički saveznici u Saudijskoj Arabiji, na primjer, već godinama diskretno podupiru OFK. obito oduševljeni zbog toga, ali ne budu li podupirali potlačene Muslimane u tom muslimaneru zvanom Indijski ocean, ocrnit će obraz pred ostalim islamskim svijetom. A tu je i problnnom Hedderman.

Janson kimne glavom. – Studentica antroplogije. Radi na terenu u sjeveroistočnoj Anuri. Stdo i odvažno. Zarobili su je pobunjenici Kagame i optužili je da je agentica CIA-e. Sto je i lnamjerno.



– Drže je već dva mjeseca bez mogućnosti komunikacije. Da osta vimo prazne riječi, Sjedižave nisu učinile ama baš ništa. Nisu htjele 'još više zakomplicirati već zamršenu situaciju'.

– Počinjem shvaćati. Ako Sjedinjene Države odbijaju intervenirati u korist američke granan – …kako bi to izgledao da se predomisle i pošalju spasilački tim za manarskog milijardera

su to tako otvoreno rekli, ali to se podrazumijeva. Trenira se fraza 'politički neodrživo'. – A zatim ste načinili sve te očite protuargumente… – I neke ne tako očite. Uklonili smo sve ograde. Premda to može zvučati arogantno, moram

smo obično uspijevali. Ali ne ovaj put. Onda je pao drugi prijedlog.

– Dopustite da pogodim. Održali ste ono što nazivaju 'krajnje povjerljivim razgovorom' –nson. – I spominjalo se moje ime. – Mnogo puta. Nekolicina visokopozicioniranih dužnosnika u vladi i CIA-i svesrdno v

eporučivala. Više niste u državnoj upravi. Slobodan ste agent s menunarodnim vezama poveima koji su vašeg zvanja ili su to bili. Prema vašim nekadašnjim kolegama iz Konzueracija, Paul Janson je 'najbolji u svom poslu'.

Mislim da su točno tako rekli. – Pogrešno je upotrijebljen prezent. Rekli su vam da sam se povukao. Pitam se jesu li vam

to.

– Bitno je da ste sada slobodni agent – reče ona. – Otišli ste iz Konzularnih operacija prijdina.

Janson nakrivi glavu. – I našao se u neugodnoj situaciji poput one kad se pozdravite s nekici, a onda utvrdite da idete istim smjerom.

Napuštanje Konzularnih operacija podrazumijevalo je brojne razgovore od kojih su neklični, neki doista neugodni, a neki prilično burni. Razgovor koji mu je ostao u sjećanju bio je odtajnikom Derekom Collinsom. On je na papiru bio direktor Obavještajnog i istraživačkog urate departmentu; u stvarnosti, bio je direktor svog tajnog ogranka, Konzularnih operacija. Još djeti Collinsa kako umorno skida svoje naočale crnih okvira i masira hrbat nosa. – Mislim d

im, Jansone – rekao je Collins. – Nisam mislio da ću to ikada reći. Bili ste 'stroj', Jansone. Bvjek koji je umjesto srca imao granitnu ploču. A sada kažete da vam je odbojno ono u čembolji. To je neshvatljivo! Vi ste kao maj-stor-slastičar koji izjavljuje da više ne voli slao pijanist koji je zaključio da ne može podnijeti zvuk glazbe. Jansone, nasilje je nešto u čem

ko, jako, jako dobri. A sada mi govorite da ga više ne možete podnijeti. – Ne očekujem da me razumijete, Collins – odgovorio je. Recimo da sam se promijenio u d – Vi nemate srce, Jansone. – Podtajnikov pogled je bio leden. Zato i činite to što č

okletstvo, zato i jeste to što jeste. – Možda. A možda nisam onakav kakvim me smatrate.

Collins se kratko nasmijao kao da je zalajao. – Ja se ne znam penjati po užetu, Jansone, ne otirati prokletim PBR-om, a od gledanja kroz infracrveni ciljnik mi je mučno. Ali poznajem nsone. To je moj posao.

Kažete mi da vam je dosta ubijanja. Reći ću vam što ćete jednoga dana otkriti kod sebe: dadini način da se osjećate živim.

Janson je odmahnuo glavom. Ovo ga je zgrozilo i podsjetilo zašto je morao otići, zaštobao još davno učiniti. – Kakav je to čovjek… – započeo je, a onda se zaustavio jer ga je obražanje.

j Duboko je uzdahnuo. – Kakav je to čovjek koji mora ubijati da bi se osjećao živim?Collins ga je strijeljao pogledom. – Mislim da ću vam i ja to pitanje postaviti, Jansone.



Sada je, u Novakovu privatnom zrakoplovu, Janson ustrajao na činjenicama. – Koliko znni?

– Da, gospodine Janson, kao što pretpostavljate, vaši su nam bivši pretpostavljeni objasnilgami imate nedovršeni posao.

– Tako su se izrazili? 'Nedovršeni posao'?Kimnula je glavom.Komadići tkanine i komadići kosti, rastrgani udovi. To je sve stoje ostalo od njegove vo

talo: ≫kolektivizirano≪, prema sumornoj izjavi američkog forenzičara. Zajednica sm

ištenja, krv i tjelesni dijelovi žrtava pretvoreni u smjesu. A zašto?A zašto? – Sto ćemo – reče Janson nakon stanke. – To nisu ljudi s poet skom dušom. – I da, znali su da nam vaše ime nije baš nepoznato. – Zbog Baaqline. – Donite – Marta Lang ustane. – Upoznat ću vas sa svojom eki pom. Četvero muškaraca i

i su ovdje da vam pomognu na svaki način. Oni će pribaviti svaku informaciju koja vatrebna.

Imamo pune dosjee tajnih poruka i možemo prikupiti sve bitne infor macije u ovo malo vre

e nam stoji na raspolaganju. Karte, skice, arhitektonske rekonstrukcije. Sve vam jpolaganju.

– Samo jedna stvar – reče Janson. – Znam zašto ste se obratili meni za pomoć i ne mogbiti. Ali jeste li uzeli u obzir da bi ti isti razlozi mogli značiti da sam upravo ja neprikladna otaj posao?

Marta Lang mu uputi čelični pogled, ali ništa ne odgovori.Kalif, odjeven u sjajno bijele haljine, prijene preko Velike dvorane, golemog atrija na dru

u istočnog krila Kamene palače. Svi su znaci krvoprolića već bili izbrisani, gotovo svi. Zamometrijski uzorak enkaustičkog popločanog poda kvarila je samo jedva zamjetna hrnava nijan

gama gdje je krv predugo ostala.Sjeo je na čelo devet metara dugačkog stola gdje mu je natočen čaj ubran u pokrajini K

emu s obiju strana stajali su pripadnici njegove osobne zaštite, snažni i jednostavni mušdnih očiju koji su s njim bili već godinama.

Delegati iz Kagame – sedmorica muškaraca koji su sudjelovali u pregovorima što ih je inter Novak – već su bili sazvani i tek što nisu stigli. Svi su oni dobro obavljali svoje dužnozoravali su na iscrpljenost sukobima, na uvinanje≫nove stvarnosti≪ te su nametljivog moredstavnike vlade uljuljkivali pričama o≫ustupcima≪ i≫kompromisima≪.

Sve je izvršeno po planu sedmorice naoko uvjerljivih kagamskih starješina koji su svi

rodajnice da ih se posvuda prihvati kao Kalifove glasnogovornike. Zato će se od njih zahtijjedan završni čin službe. – Sahibe, izaslanici su stigli – pristupi mladi glasnik stidljivo držeći pogled prikovan za po – Onda ostanite i promatrajte da možete drugima reći što se dogodilo u ovoj prekr

ostoriji – odvrati Kalif. Bila je to zapo vijed i kao takvu valjalo ju je poštovati. Na drugom kraju Velike dvorane naglo su se otvorila široka vrata od mahagonija i redom su

dmorica muškaraca. Zažarili su se od uzbunenja, poletni od očekivanja Kalifovih ihvalnosti.

– Evo muževa koji su tako stručno pregovarali s predstavnicima Republike Anure – reče sno i jasno. Ustao je. – Veleštovani časnici Oslobodilačke fronte Kagame!



Sedmorica muškaraca ponizno pognu glave. – Bila je to samo naša dužnost – reče najsme je kosa sijedjela, ali iz čijih je očiju izbijao nesmiljeni sjaj.

Osmijeh mu je zatitrao od očekivanja. – Vi ste arhitekt naših sudbina. To što smo učinili bmo veličanstveno ispunjenje vaših…

– Tišina! – prekine ga Kalif. – Veleštovani pripadnici Oslobodi lačke fronte Kagame koali povjerenje što smo im ga poklonili.

– Pogleda u pripadnike svoje svite. – Gledajte kako se ovi izdajnici glupo smijulje i namjeješkaju preda mnom, pred svima nama, jer nemaju srama. Prodali bi našu sudbinu za zdjelu le

Nikada nisu bili ovlašteni da čine ono što su pokušali učiniti. To su lakaji republikačitelja, otpadnici od ideala koji je svet u Alahovim očima. Svaki trenutak njihova života na Zreda je Proroku, salla Allah u alihi wa sallam.

Svijanjem kažiprsta pokaže pripadnicima svoje garde neka postupe po uputama.Zapanjeni odgovori i prosvjedi delegata bili su prekinuti zgusnutom vatrom iz strojnica. Nj

kreti pretvorili su se u trzaje i grčenja. Na njihovim bijelim tunikama pojavilo se blistavo crvk su prigušeni pucnji odjekivali prostorijom poput slavljeničkih praskalica, nekolicina je delustila krikove užasa prije nego što su izdahnuli i srušili se nauznak jedni preko drugih pešća za potpaljivanje vatre.

Kalif je bio razočaran; doimali su se poput uplašenih djevojčica. Bili su to dobri muževi: u mogli umrijeti dostojanstveno? Kalif potapša jednog od svojih čuvara po ramenu. – Muste – molim te, pobrini se da se ovaj nered odmah počisti. Očito su vidjeli što se dogana s fu

da krv predugo ostane na podu. Kalif i njegovi zamjenici bili su sada gospodari palače i morpobrinuti da ona dobro izgleda.

– Kako vi kažete – odgovori mladić, duboko se nakloni i opipa svoj kožnati privjesakako.

Kalif se potom okrene najstarijem članu svoje pratnje, čovjeku na kojeg se uvijek može račse tiče najnovijih informacija o stanju stvari. – Kako naš ovan u guštari?

– Sahib? – Kako se zatvorenik prilagodio novim uvjetima? – Nije dobro. – Održavajte ga na životu! – reče Kalif strogo. – Držite ga na sigurnom i održavajte ga na ž

Odložio je šalicu čaja. – Ako prerano umre, nećemo mu moći odrubiti glavu u petak. To bi meovoljilo. – Pobrinut ćemo se za njega. Obred će se obaviti kako ste naka nili. U svakoj pojedinosti.Male stvari bile su važne, uključujući i smrt malih ljudi poput izaslanika. Jesu li ti

umjeli kakvu su službu svojom smrću obavili? Jesu li shvatili kakva je to ljubav pokrenula

taka? Kalif im je doista bio zahvalan na njihovoj žrtvi.A ta se žrtva više nije mogla odganati jer je već poslano priopćenje OFK u kojem se preg

redilo kao antikagamsku zavjeru, a one koji su u njoj sudjelovali kao izdajnike. Delegati su mi ubijeni samo zbog toga da priopćenje bude vjerodostojno. Nije im to mogao objasniti prije, dao da su to neki od njih naslutili trenutak prije smrti.

Sve je to bilo u istu svrhu. Pogubljenje Petera Novaka i odbacivanje pregovarača bit će jamanja kagamske odlučnosti da ostvari potpunu i bezuvjetnu pobjedu.

Time će zaustaviti sve druge vanjske nametljivce – agente neokolonijalizma u kakvim semanitarnim odorama pojavljivali – koji bi se mogli pokušavati pozivati na ≫umjerenospragmatičnost≪ te tako potkopati gorljivost pravednih. Takve polumjere, takvi ustupci kojim



biva na vremenu, uvreda su za samog Proroka! A uvreda su i tisućama njih u Kagami koji suginuli u sukobu. Neće se ostvariti sporazum – tražit će se samo glave izdajnika.

I svijet će shvatiti da Oslobodilačku frontu Kagame valja ozbiljno shvatiti, da se njezini zahbaju poštovati, a njezinih se riječi treba bojati.

Krvoproliće. Žrtvovanje živuće legende. Kako će drukčije gluhi svijet naučiti slušati?Znao je da se ova poruka mora prenijeti onima do kojih treba doći u Kagami.Menunarodni mediji uvijek su nešto drugo. Promatračima na Zapadu koji se dosanuju najva

pronaći neku zabavu. Jasno, borba za nacionalno oslobonenje nije se vodila radi njihove za

lif je znao kako zapadnjaci razmišljaju jer je neko vrijeme boravio menu njima. Većina njegedbenika bili su slabo obrazovani ljudi koji su plugove zamijenili mačevima; nikad se nisu vkoplovom i malo su znali o svijetu osim onoga što su čuli na strogo cenzuriranim radiopostalokalnom jeziku.

Kalif je poštovao njihovu čistoću, ali je njegovo iskustvo bilo daleko veće, a to je i bilo nuspodareva kuća moći će se srušiti samo pomoću gospodareva alata.

Po završetku studija na Sveučilištu u Hvderabadu proveo je dvije godine na postdiplomdiju iz tehnike na Sveučilištu u Marvlandu u College Parku; bio je, kako je volio reći, u sre

me. Vrijeme provedeno u Sjedinjenim Državama naučilo je Kalifa – Ahmada Tabarija, kako se

ao – kako zapadnjaci gledaju ostatak svijeta. Upoznao se s muškarcima i ženama koji su odrćnim i povlaštenim domovima gdje se AA JŽ.

najveća borba vodila oko daljinskog upravljača, a najveća opasnost s kojom su se suoča je dosada. Za njih su mjesta poput Anure, Sri Lanke, Libanona, Kašmira ili Mijanmara bilatafora, simboli besmislenog barbarstva nezapadnjačkih naroda. U svakom slučaju, Zapsjedovao veliki dar zaborava: zaboravlja svoju sukrivnju, zaboravlja činjenicu da njerbarstva bacaju u sjenu sve drugo.

Zapadnjaci! Znao je da su za mnoge od njegovih sljedbenika oni nešto apstraktno, sablasnk i demonsko. Menutim, za Kalifa oni nisu bili apstrakcija; mogao ih je vidjeti i opipati. Zn

ko mirišu. Primjerice, tijekom svojih školskih dana upoznao je ženu nekog dekana koja se sanivala. Na sastancima koje je uprava organizirala za strane studente ona je iz njega izvče o teškom životu i dok je govorio, opazio je kako su joj se oči raširile, a obrazi zarumea je u kasnim tridesetima, bila je plavuša i bilo joj je dosadno; njezin joj je udoban živoput kaveza. Ono što je započelo kao razgovor uz zdjelu punča nastavilo se, na njezino insistigovorom uz kavu odmah sutradan, a onda i s još mnogo toga. Uzbunivale su je priče o progonekline od cigareta na njegovu torzu; nedvojbeno ju je uzbunivala njegova egzotičnost, iavoreno priznala da je privlači njegova ≫snaga≪. Kad je spomenuo da su mu jednom sktrode na genitalije, gledala ga je užasnuto i zadivljeno. Je li to ostavilo kakve trajne poslje

itala je ozbiljno. Nasmijao se njezinu neprikrivenu zanimanju i rekao da će je rado pustiti da ključi. Njezin suprug, sa svojim smrdljivim dahom i komičnim golubljim vratom, neće doći kuima.

Tog popodneva Ahmad je obavio salat, obrednu molitvu, dok su mu njezini sokovi još bitima. Jastučnica mu je poslužila kao prostirka za molitvu.

Tjedni što su slijedili bili su intenzivan tečaj iz zapadnjačkih običaja koji se pokazao kao ednije od bilo čega što je naučio u Marvlandu. Imao je, ili su njega imale, i druge ljubavemda nisu znale jedna za drugu. S odbojnošću su pričale o svojim udobnim životima, ali ni e ni sanjala o tome da napusti svoj zlatni kavez. S pola oka na plavkastom svjetlu TV zaslonamažene bijele kuje promatrale doganaje dana dok su ujedno mahale rukama kako bi ub



šenje laka na noktima. Nije bilo doganaja koji ame rička televizija nije svela na vijest iz svijanju od petnaest sekundi: malo bjesomučnog razaranje izmenu kratkih izvještaja o novoj m

ehrani i opasnostima za kućne ljubimce te upozorenja o skupim igračkama za djecu što moggibeljne ako se progutaju. Koliko li je Zapad bogat u materijalnom pogledu, a koliko siromahovnom! Je li Amerika svjetionik narodima? Ako jest, onda je to svjetionik koji navodi dodove na podvodne prudine!

Kad se dvadesetčetverogodišnji poslijediplomski student vratio u domovinu, vratio ećajem veće hitnosti. Ako nepravda potraje, ona se povećava. Nije mogao dovoljno naglasiti

dino rješenje za nasilje bilo još veće nasilje.Idućih je sat vremena Janson proveo listajući dosjee i slušajući prezentacije četvero suraarte Lang. Većina materijala bila mu je poznata; neke su analize čak bile odraz njegovih izvješ-liga koja je podnio prije više od pet godina. Pretprošle su noći pobunjenici zauzeli vojne

ošli kroz kontrolne točke i djelotvorno preuzeli nadzor nad pokrajinom Kennom. Očito je sveaprijed pomno isplanirano pa i inzistiranje da se održi samit u toj pokrajini. U posljedraćanju svojim sljedbenicima OFK je službeno odbacila kagamsko izaslanstvo na sastanku naazvala ih izdajnicima koji djeluju bez ovlaštenja. Bila je to, dakako, laž, jedna od mnogih.

No, bilo je tu i nekoliko novih pojedinosti. U posljednjih nekoliko godina Ahmad Tabari, č

ga nazivaju Kalif, dobio je opću potporu. Pokazalo se da su neki od njegovih prehramograma osvojili simpatizere čak i menu seljacima Hindusima. Nazvali su ga Istrebiteljem – negove sklonosti da ubija civile, nego zbog kampanje istrebljenja štetočina koju je pokrenudručjima pod nadzorom OFK redovito su se poduzimale agresivne mjere protiv velikog polkora, domaće vrste koja je uništavala perad i usjeve. Tabarijevu kampanju zapravo je potakro praznovjerje. U klanu Tabarija – širokoj obitelji kojoj je pripadao njegov otac – veliki pkor predstavljao je smrt. Ništa nisu pomagali brojni citati iz Kurana koje je Ahmad Tamtio: taj praiskonski tabu neizbrisivo se usjekao u njegovu psihu.

Menutim, ono što je Jansona zanimalo nije bilo fiziološko, nego fizičko područje.

Sljedeća je dva sata Janson pomno pregledavao detaljne topografske zemljovide, zelitske snimke napada pobunjenika što se odvijao u više faza, kao i stare nacrte nekadlonijalne zgrade generalnog guvernera te, prije toga, utvrde granevine na Adamovu brijegu kozozemci poznavali kao Steen-paleis, Kamenu palaču.

Stalno je iznova promatrao nacrte uzvisine Adamova brijega i Kamene palače i stalno se vtlocrt i granevinske nacrte. Došao je do neizbježnog zaključka. Ako je vlada SAD-a odbila p

oje marince, politički razlozi bili su samo dio priče.Drugi je dio bio taj da je bilo kakva operacija oslobananja imala neznatne izglede za uspjehSuradnici Langove znali su to. Mogao je to opaziti po njihovim licima: tražili su od njeg

duzme misiju koja je od početka osunena na propast. Ali to vjerojatno nitko nije htio reći ng. Ili su joj rekli pa je odbila poslušati. Bilo je očito da je Petera Novaka smatrala osobou vrijedi umrijeti. Ona bi položila život za nj; a ljudi poput nje uvijek su spremni dati i tune ži, je li mogao reći da nije imala pravo? Životi Amerikanaca često bivaju izgubljeni u težnstizanjem smiješnih pobjeda – kao što je podizanje mosta preko Dak Nghea, deseti put, ki razoren, deseti put, prije nego svane jutro. Peter Novak je bio velik čovjek. Mnogi sgovali život. I Janson je, premda je to htio izbaciti iz misli, bio jedan od njih.

Ako ljudi nisu bili spremni izložiti se opasnosti kako bi spasili takvog apostola prosvjećento govori o idealima mira i demokracije kojima je Novak posvetio svoj život? Ekstremisti

dru-givali zapadnjacima i njihovim krhkim uvjerenjima; no, nije li ekstremizam koji te



mjerenošću sam po sebi moralno proturječan? Nije li Jansona upravo uvinanje te činjenice nse povuče?

Iznenada se Janson uspravi. Postojao je način – možda. – Trebat će nam zrakoplov, čamci i, iznad svega, pravi opera-tivci – reče Langovoj.Glas mu se odjednom promijenio. Sada više nije prikupljao informacije, nego je izd

redbe. Ustao je i tiho koračao. Presudan čimbenik bit će ljudi, a ne strojevi.Marta Lang je promatrala druge s očekivanjem, a na trenutak je s njezina lica nestalo i

morne rezignacije.

– Govorim o prvorazrednoj ekipi specijalista – rekao je. – Najbo ljih u svakom pogmamo vremena za uvježbavanje. To će morati biti ljudi koji su već suranivali, ljudi s kojimaradio i u koje imam povjerenje. – Predočio si je niz lica koja su u njegovim mislima prolazilografije u dokumentima te ih je prebirao prema nužnim kriterijima sve dok nisu preovorica. Sa svakim od njih suranivao je u prošlosti. Svaki je od njih bio netko za koga je smmu može povjeriti svoj život, a doista, svaki od njih, dugovao mu je život i svaki će od nji

ojoj naravi, poštovati taj dug. A ni jedan od njih, slučajno, nije bio Amerikanac. State Departmoći lakše disati. Dao je Langovoj opis. Četiri muškarca iz četiri različite države.

Janson iznenada lupi po stoliću. – O Bože! – gotovo je uzviknuo. – Gdje mi je pamet? M

e precrtati posljednje ime, Sean Hennessv. – Zar je mrtav? – Nije mrtav. Iza rešetaka je. U zatvoru Njezina Veličanstva.HMP Woemwood Scrubs. Prije nekoliko mjeseci bio je upleten u nekakvu optužbu oko or

mnjaju da je pripadnik IRA-e. – Je li to istina? – Baš slučajno nije. Bio je sa šesnaest godina, ali vojna policija svejedno drži njegovo

sjeima. Zapravo je obavljao posao za Sandline Ltd. da se sačuva Republika Kongsploatacije koltana.

– Je li on najbolja osoba za posao koji želite obaviti? – Lagao bih kad bih rekao da nije.Langova otipka niz brojeva na nečemu poput telefonske konzole te prinese slušalicu uhu.

– Ovdje Marta Lang – reče odsječno. – Marta Lang. Molim vas, potvrdite.Prošlo je šezdeset dugih sekundi. Napokon je ponovno progovorila. – Sira Richarda, molimBirani broj očito nije bio u općoj uporabi; nije bilo nužno osobi koja se javlja napomenuti

di o hitnoj stvari jer se to automatski pretpostavlja. Potvrda je bez sumnje uključivala i ansa i . telefonski trag do ANSI potpisa koji je jedinstven za svaku američku telefonsku ljučujući i one koji su rabili satelitsku vezu.

– Sire Richarde – reče ona malo opuštenijim glasom. – Imam ime zatvorenika u HMP-u kve Sean, S-E-A-N, Hennessv, dva ≫n≪, dva ≫s≪. Vjerojatno se radi o uhićenju SIB otpje tri tjedna. Status: podignuta optužnica, nije osunen, čeka sunenje. Pogleda Jansona dtvrdi i on kimne glavom.

– Morat ćemo ga odmah osloboditi zbog plana vezanog za…Zastala je predomislivši se. twicku je jedan zrakoplov LF-a. Neka se odmah ukrca. Nazovi me za četrdeset minuta da mi d otprilike stiže.

Janson zavrti glavom diveći se. ≫Sir Richard≪ je sigurno Richard Whitehead, dirtanskog ogranka za specijalna istraživanja. No, najviše ga se dojmio njezin hladno-naredbno

n. White-head ju je trebao nazvati ne zato da joj kaže može li se udovoljiti njezinu zahtjevu,



da će se udovoljiti. Ona je, kao Novakova glavna zamjenica, očito bila poznata političkim eljem svijeta. On je bio zabavljen prednostima koje su imali njegovi anurski neprijatelji, vakovi ljudi nisu bili bez izvora.

Janson se kod Langove divio i instinktivnom poštovanju operacijske sigurnosti. Nije onačno odredište; zrakoplov Zaklade za slobodu u Gatvvicku morat će dati samo procijenjena. Tek kad dospiju u menunarodni zračni prostor, pilot će saznati mjesto sastanka koje je Jaredio u arhipelagu Nicobar.

Sada je Janson zajedno s jednim od suradnika Langove, čovjekom po imenu Gerald Hochs

i je zapravo služio kao logistički časnik, počeo sastavljati popis vojne opreme. Na svahtjev Hochschild odgovarao ne s da ili ne, nego vremenskim intervalom: dvanaest sati, četiriadeset sati. Bilo je to vrijeme koje će biti potrebno da se pronane i dopremi oprema u arhicobar.

Gotovo da je bilo prelagano, razmišljao je Janson. Zatim je shvatio zašto. Kad su organizljudska prava održale konferenciju na kojoj su raspravljale o problemu trgovanja sitnim oružj

erra Leoneu ili o trgovini vojnim helikopterima u Kazahstanu, Novakova je zaklada imala izratodu za nabavku pogubne vojne opreme na tržištu: jednostavno je pribavila robu. Kakchschild priznao, čim je neki model bio obustavljen i stoga nenadomjestiv, kupila bi ga Zakla

bodu, uskladištila i eventualno reciklirala kao staro željezo ili bi ga, u slučaju vojnog transperadila u civilne svrhe.

Nakon trideset minuta zasvijetlilo je zeleno svjetlo na telefonu. Marta Lang podigne slušalkle, na putu je. Kakvo je stanje? – Nastupi stanka, a zatim ona reče: – U tom slučaju proc

mo vrijeme polaska za manje od šezdeset minuta.Glas joj se smekšao. – Bio si divan. Izuzetno to cijenimo. Doista. I molim te, prenesi

ačne pozdrave Gillianu. Svima si nam nedostajao u Davosu ove godine. Možeš biti siguran ter napunio premijeru uši o tome. Da. Da.

Nadoknadit ćemo to pošteno – uskoro.

Nadarena žena, pomisli Janson zadivljeno. – Postoji velika vjerojatnost da vaš gospodin Hennessv prije vas stigne na sastanak – odma

e čim je spustila slušalicu. – Skidam kapu – jednostavno reče Janson.Sunce je kroz avionske prozore izgledalo kao zlatno oko na mekanim bijelim jastucim

laka. Iako su letjeli prema zalasku sunca, vrijeme je polako protjecalo. Kad je Langova spgled na svoj sat, znao je da ne gleda samo koliko je sati. Gledala je koliko je još sati preoteru Novaku. Uhvatila je njegov pogled i zastala na trenutak prije nego što je progovorila. d da se dogodi – reče – želim vam zahvaliti na tome što ste nam pružili.

– Nisam vam pružio ništa – suprotstavi se Janson. – Pružili ste nam nešto što je od neprocjenjive vrijednosti – rekla je. – Pružili ste nam naduJanson krene da kaže nešto o realnim i dugoročnim izgledima, o brojnim mogućnostima da

ne naopako, ali se zaustavi. Trebalo je poštovati viši pragmatizam. Na ovom stupnju misije nada bila bolja od nikakve.

3 Sjećanja su bila stara trideset godina, no mogla su biti i od jučer. Navirala su u njegov

ću – uvijek noću prije kakve operacije, potaknuta potisnutom tjeskobom – pa iako su počinvršavala na različitim točkama, činilo se kao da potječu iz iste neprekinute petlje na vrpci.



U džungli je bila baza. U bazi je bio ured. U uredu stol. Na stolu list papira.Bio je to zapravo popis za paljbu Uznemiravanja i zabrane toga datuma.Moguć napad raketama Vijetkonga, lansiranje u koordinatama AT384342, izmenu 02:00 i 0

ros.Sastanak političkoga kadra Vijetkonga, selo Loc Ninch, BT4D341, u 22:00 večeras.Pokušaj infiltracije Vijetkonga ispod rijeke Go Noi, AT404052, izmenu 23:00 i 01:00.Ova hrpa dobro prolistanih papira na stolu kapetana korvete Alana Demaresta bila je

čnih izvješća. Nabavili su ih obavještajci dužnosnika ARVN-a koji su ih zatim proslijedili MA

zapovjedništvu za vojnu pomoć Vijetnamu. I obavještajci i izvještaj bili su označenim slovojkom kojim se ocjenjivala njihova pouzdanost. Gotovo svi su izvještaji bili klasificirani kaouzdanost agenta neodrenena, pouzdanost izvješća neodrenena.

Neodrenen je bio eufemizam. Izvještaji su dolazili od dvostrukih agenata, simpaetkonga, plaćenih obavještajaca, a katkad . ..

čak i od seljaka koji su morali davati ocjene i koji su smislili lak način da im netko drugi rsip protivnikova rižina polja.

– Pretpostavlja se da su oni osnova za našu paljbu Uznemiravanja i zabrane – reče Demnsonu i Maguireu. – No, oni su sranje.

Neki cvikeraš Charlieu Hanoju napisao je to radi nas te poslao to kroz kurce u MAspodo, na njih je šteta trošiti pješaštvo.

Znate kako znam? – Digao je tanki papirić i mahao njime po zraku kao da je zastava. – Na opiru nema krvi. – Kroz sićušne zvuč nike osmotračnog magnetofona svirao je koral iz dvanaeljeća, jedna od Demarestovih sitnih radosti. – Dali ste mi prokletog kurira Vijetkonga – nastavi Demarest pogledavši ga ljutito. – Ne, da

ih čak tucet. Ako su dobili papir o njima, vratite ga potvrnenog krvlju Vijetkonga. Dokažiko vojna inteligencija nije kontradikcija pojmova.

Te su se večeri njih šestorica otkotrljali preko gornjeg ruba palubne ograde takt

padačkog broda SEAL u plitku vodu Ham Lounga čija je temperatura bila pogodna za kupcali su kroz sto metara riječnog mulja i iskrcali se na otoku oblika kruške. – Vratite obljenicima ili se nemojte vraćati – rekao im je njihov zapovjednik. Budu li imali sreće, učino. Otok Noc Lo bio je poznat po tome što ga je kontrolirao Vijetkong. No, sreća je u posljejeme bila rijetka.

Šestorica muškaraca nosila su crne pidžame poput njihova neprijatelja. Bez markica, bez oza ili jedinice, činjenice da su ekipa SEAL-a, čak i važnije činjenice da su Demarestovi natrošili su dva sata putujući kroz gusto raslinje na otoku, na oprezu na svaki znak neprijateukove, stope pa čak i miris umaka nuoc cham koji je njihov neprijatelj prelijevao preko

ane.Podijelili su se u tri para: dva naprijed putujući devet metara odvojeno; dvojica su bi

čelju zadužena za M60 od 20 kg spremni da im štite lena.Janson je bio na položaju u paru s Hardawayem, visokim, krupno granenim muškarcem t

ene puti i širom razmaknutih očiju te kose kratko ošišane električnim aparatom. Hardawažba završava za šezdeset dana pa je postajao nestrpljiv da se vrati u zemlju. Prije mjesec rgnuo je iz nekog pornografskog časopisa duplericu i podijelio je na numerirana polja. Svana popunio , .

bi jedno polje. Kad sva budu ispunjena, povest će svoju djevojku s duplerice kući i zamijenpravu. To je bila Hardawayova zamisao.



Sada, tri stotine metara u unutrašnjosti, Hardaway je pokupio neobičan predmet izranen od automobilske kotače i jedre-nog platna te ga pokazao Jansonu dobacivši mu upitan pogled. Bcipele za blato. Lagani vijetkongovac upotrebljavao ih je kako bi bez traga klizio po močvaenu. Nedavno odbačene?

Janson je pozvao na trideset sekundi tihe budnosti. Ekipa se smrzavala na mjestu osluškaki šum koji se razlikovao od običnoga. Noc Lo se nalazio u sredini zone slobodne vatre gra bila dopuštena u svako doba bez ograničenja i nije bilo izlaza od prigušenih zvukova daerija, minobacača što bi udarali u razmacima od po pola sekunde. Daleko od raslinja mogli

djeti bijeli titraji na rubu horizonta. Menutim, nakon trideset sekundi činilo se očitim da ivnosti u neposrednoj blizini. – Znate li na što me katkad podsjeća vatra iz minobacača? pitao je Hardaway. – Na zbo

ešće u mojoj crkvi. Kao da je to nešto vjerski. – Posljednja pomast, rekao bi ti Maguire – odgovorio je Janson blago. On je uvijek

rdawaya, no večeras se njegov prijatelj činio neobično rastresenim. – Čuj, oni to ne zovu uzalud Crkvom Svetosti. Doni u Jacksonville, povest ću te jedne ned

Hardaway je poskakivao i udarao ritmički u svoju glavu. – Očisti od grijeha, Gospodine, ospo dine.

– Hardaway – upozori ga Janson stavivši mu ruku na pojas.Pucanj puške rekao im je da je neprijatelj saznao za njihovu nazočnost. Morat će zaroniti

poduzmu smjesta akciju sklanjanja.Menutim, za Hardawaya je bilo prekasno. Iz vrata mu je štrcao mali gejzir krvi.Zateturao je nekoliko metara prema naprijed poput trkača koji je prešao ciljnu crtu. Zati

šio na tlo.Kad je Maguireov mitraljez počeo ispaljivati streljivo iznad njihovih glava, Janson je po

ema Hardawayu. Bio je pogonen u donji vanjski dio vrata blizu desnoga ramena; Janson mjuljao glavu primijenivši pritisak objema rukama na ranu iz koje je šiktala krv pokušav

ajnički zaustaviti mlaz. – Očisti me od grijeha, Gospodine – reče Hardaway slabim glasom.Pritisak nije dao rezultata. Janson je osjetio kako mu košulja postaje topla i mokra i shvati š

ja. Bila je to izlazna rana, na stražnjoj strani Hardawayeva vrata, opasno blizu kralježnice izcurila svijetla arterijska krv.

Pokazavši iznenada snagu, strgnuo je Jansonove ruke sa svoga vrata. – Ostavi me, Jansokušavao je vikati, no te je ispalo kao tiho struganje. – Pusti me! Otpuzao je nekoliko metim se poslužio rukama da se digne. Dok mu se glava okretala oko crte stabla, on je pokugonetnuti oblike svojih napadača.

Eksplozija mu je taj čas udarila u ošit srušivši ga na tlo. Janson je vidio kako mu se abdletio. Oporavak nije dolazio u obzir. Jedan je čovjek pao. Koliko još?

Janson se sklupčao iza nekog trnovitog grma.Bila je to prokleta zasjeda!Vijetkongovac je ležao očekujući ih.

Namještajući bijesno svoj dalekozor, zumirajući kroz močvarne trave i palme, Janson je ovijetkongovca kako trče stazom u džungli točno prema njemu.

Izravni napad? Ne, zaključio je: bilo je vjerojatnije da je štektanje iznad glave iz rokovalo da promijene svoj položaj. Nakon nekoliko sekundi čuo je oštar fijuk metaka šarali o tlo u njegovoj blizini.



Do vraga! Nije bilo šanse da vatra bude tako teška i dobro ciljana, osim ako Charlieaprijed znao za infiltraciju. Ali kako?

Pomicao je brzo dalekozor na puški u različitim smjerovima i žarištima. Koliba na stupovimš iza toga neki je vijetkongovac uperio AK-47 u njegovu smjeru.

Malen spretan muškarac koji je zasigurno odgovoran za posljednju eksploziju što je pogrdawaya.

Pri mjesečini je vidio čovjekove oči i baš ispod njih otvor cijevi AK-47. Znao je da je svnjih vidio drugoga, a što je vatra iz AK-47 propustila u preciznosti, nadoknadila je u opsegu

vidio vijetkongovca kako učvršćuje kundak na ramenu i priprema se za paljbu baš kad je Jirao čovjekov torzo u svom križu na ciljniku. U roku od nekoliko sekundi jedan će odojice biti mrtav.

Jansonov se svijet ograničio na tri elementa: prst, okidač, križ na ciljniku. U tom je tremo za njih znao, to je bilo sve što je trebao znati.

Dvostruki lagani udarac – dva pažljivo naciljana pucnja – i maleni se muškarškomitraljezom srušio.

No, koliko ih još ima ovdje? – Izvucite nas, do vraga, odavde! – Janson je poslao poruku radiovezom u bazu. – Tre

no zaštitu! Pošaljite čamac za iskr cavanje. Pošaljite, do bijesa, bilo što. Samo učinite to odma – Samo trenutak – reče radijski operater. Zatim je začuo glas svoga zapovjednika koji je d

vezu. – Držiš se, sine? – upita Demarest. – Gospodine, oni nas očekuju – reče Janson. Nakon pauze Demarestov je glas zapucketao kroz radijske slušalice: – Svakako. – Ali kako, gospodine? – Smatraj to testom, sine. Testom koji će pokazati koji od mojih ljudi ima ono što tre

nsonu se učinilo da čuje koralnu glazbu u pozadini. – Nećeš mi se žaliti zbog Vijetkonga, zai su banda prerasle djece u pidžamama.

Unatoč teškoj tropskoj žezi, Janson je osjetio studen. – Kako su saznali, gospodine? – Ako si htio utvrditi koliko si dobar u gananju papirnate mete, mogao si ostati u Little Cre

rginiji. – Ali Hardaway…Demarest ga prekine: – On je bio slab. Pao je na testu.On je bio slab: glas Alana Demaresta. Ali Janson neće biti. Otvorio je oči sa strepnjom k

on dotaknuo makadam sletne piste.Katchall je godinama indijska mornarica proglašavala ograničenim mjestom sa zabranom u

elom zone sigurnosti koja uključuje većinu Nikobarskih otoka.

Kad je ponovo podijeljen u zone, postao je običnim trgovištem. Mango, papaja, durian, 1 i C-130, svi su oni našli put do suncem sprženog jajolikog komada zemlje i natrag. Jansao kako je to jedno od rijetkih mjesta gdje nitko ne bi ni trepnuo pri iznenadnom dolasku vnsportnih vozila i streljiva.

Nije to bilo ni mjesto gdje bi se primjećivala savjesnost suverene granične kontrole. Džipvezao ravno sa zrakoplova do kompleksa duž zapadne obale.

Njegova se ekipa zacijelo već okupila u maslinastosivoj vojnoj polumontažnoj bnstrukciji od rebrastog aluminija iznad okvira od zaobljenih čeličnih rebara. Pod i temelji bonski, a unutrašnjost od prešanog drva. Uz nju se nalazilo maleno montažno skladište. Zaklabodu imala je neugledan regionalni ured u Rangoonu i tako je mogla unaprijed slati agen



esta susreta kako bi bila sigurna da su u redu.Malo se toga promijenilo otkad se Janson njome posljednji put poslužio kao bazom za oper

raka koju će on unajmiti bila je jedna od mnogih na otoku što ih je prvobitno podigla indska, a sad ih je napustila ili preuzela u trgovačke svrhe.

Theo Katsaris je već stigao kad se Janson zaustavio. Dvojica muškaraca srdačno su se zagtsaris, po nacionalnosti Grk, bio je Jansonov štićenik i vjerojatno najvještiji operativac s kojd radio. Jedina stvar koja je zbunjivala Jansona u vezi s njim bila je njegova tolerancija, zaplja za rizik. Janson je poznavao mnoštvo odvažnih ljudi iz svojih mornaričkih dana i znao je n

ofil. Obično su dolazili iz gradova nekadašnjeg područja teške industrije koja je sada u krizi njihovi prijatelji i roditelji vodili život bez ikakve perspektive. Sve što bi ih spasilo od burtica u tvornici zakovica, uključujući još službu na teritorijima pod kontrolom VC-a, bilo vlačno.

No, Katsaris je imao sve što mu je trebalo u životu, uključujući i neobično lijepu moguće da mu je bilo loše; imao je čaroban život, ali to nije dovoljno cijenio. Njegova prisudigla bi moral; ljudi su uživali u njegovu društvu.

Imao je pozitivnu auru čovjeka kojem se ništa loše neće dogoditi. Manule Honwana se nalazio u susjednom hangaru, ali se vratio kad je čuo za Jansonov do

o je bivši pukovnik u mozambič-kom zrakoplovstvu, školovan u Rusiji i nenadmašan u novima iznad tropskih brdovitih terena. Uvijek raspoložen, apolitičan, imao je veliko iskusrbi protiv ukopane gerile. Njegova velika prednost bila je što je letio brojne borbene letntijama s fiksiranim krilima jer je njegova siromašna zemlja samo to imala. Većina amerača diplomirala je na Play Stationu naviknuti da ih okružuju milijuni dolara u digitkoplovnoj elektronici. Rezultat toga jest da instinkt atrofira. Oni su više čuvari letjelice; manoti, a više informatičari. Menutim, taj posao zahtijeva pilota. Hon-wana bi znao ponovo sasG-ov motor švicarskim nožićem i golim rukama jer je morao. Ako bi imao instrumente, to b

o ne bi, ne bi bio zbunjen. Ako bi bilo potrebno hitno nestandardno slijetanje, Honwana bi b

om terenu: na zadacima na kojima je letio i upravljao, pravo uzletište bilo je više iznimka avilo.

I napokon, bio je tu Finn Andressen, Norvežanin i bivši časnik u oružanim snagama svoje zi je diplomirao geologiju i imao dobro izoštren instinkt za procjenu terena. Projektiraurnosne sustave za rudarske kompanije diljem svijeta. Stigao je za sat vremena i poslušao ukredbu Seana Hennessvja, veoma svestranog i uvijek spokojnog irskog letača. Članovi ekipe nusobno pozdravili srdačnim tapšanjem po ramenima ili mirnim rukovanjem, ovis

mperamentima.Janson im je pokazivao plan napada počevši u širokim crtama, a zatim je prešao na det

ernativne opcije. Dok su muškarci upijali tijek zadatka, na obzoru je sjalo crveno, veliko i nce koje kao da postaje teže te ga njegova težina pritišće prema moru. Muškarci su ga doživljo golemi pješčani sat što ih podsjeća kako im je malo vremena preostalo.

Sad su se podijelili u parove i krenuli brusiti plan usklanujući nacrte sa stvarnošću. Naslosklopiv drveni radni stol, Hon-wana i Andressen su ponovo gledali zemljovide struja vjetro

eanskih struja. Janson i Katsaris su proučavali plastelinsku maketu Steenpaleisa, Kamene palaSean Hennessv se u menuvremenu podizao rukama na prečki i slušao ostale; to je bila jed

govih rijetkih zabava u kraljevskom zatvoru Wormwood Scrubs. Janson mu je dobacio poće li biti u redu? Nije imao razloga misliti drukčije. Ako je Irčeva put bila bljena nego iički izgled bio mu je krepkiji. Janson ga je proveo kroz improvizirani tjelesni pregled na ter



o je zadovoljan što su mu refleksi bili brzi kao uvijek. – Shvaćaš li – reče Andressen Jansonu okrenuvši se od svojih zemljovida – da je sa

menoj palači smješteno najmanje sto tinu ljudi? Jesi li siguran da imamo dosta ljudstva? – Više nego dosta – reče Janson. – Da je pozvano pet stotina Gurkha, to bi značilo da sam

žio. Tražio sam što mi treba.Kad bih mogao to učiniti s manje ljudi, učinio bih. Sto manje ljudi, to manje komplikacija.Janson se sada okrenuo od plastelinske makete prema detaljnim nacrtima. Znao je da su ti n

skivali velike napore. Pripremila ih je u posljednjih sati interventna jedinica arhitek

enjera što ih je okupila Zaklada za slobodu.Stručnjaci su dobili opširne verbalne opise posjetitelja, obilje povijesnih fotografija pa našnju satelitsku snimku. Konzultirali su se i s kolonijalnim arhivima u Nizozemskoj. Unatoč bom je posao obavljen, Novakovi ljudi su mu rekli da vjeruju kako je to ≫ prilično točno

ćini detalja.Upozorili su takoner da su neki od detalja koji se odnose na rijetko upotrebljavana pod

anevine ≫manje sigurni≪ te da se neka od analiza grane temelji na pretpostavkanesigurna≪ je.

Manje sigurno, nesigurno. To su riječi koje je Janson slušao prečesto za svoj ukus.

No, što je druga mogućnost? Imali su samo zemljovide i makete. Kompleks nizozemskog glavernera bio je preurenen iz bivše utvrde i prostirao se na predbrežju sto metara iznad ocdine od vapnenca, debele metar i pol, bile su izranene tako da izdrže topovske kugle portuganika u prošlim stoljećima. Na bedemima koji su gledali prema moru nalazila su se kruništa opucalo po neprijateljskim jedrenjacima i korvetama.

Svatko koga je Janson okupio u limenoj baraci znao je točno što je u igri. Znali su i za zaprima se suočavaju pokušavajući dignuti u zrak ono što je Kalif pokrenuo. Ništa se ne bi dobilse pomiješala Novakova smrt s njihovom.

Bilo je vrijeme za konačni dogovor. Janson je stajao; njegova nervozna energija otežavala m

denje. – Dobro, Andressene – reče on. – Razgovarajmo o terenu.Crvenobradi viking okretao je velike registrirane arke sa zemljovida pokazujući značajke d

žiprstom. Prst se kretao duž masiva, gotovo tri tisuće metara na vrhu Pikuru Takale, a zatim ema zaravnima škriljevca i gnajsa. Pokazivao je na monsunske vjetrove s jugozapada. Prikazećanje Adamova brda, Andressen reče: – To su nedavno kultivirana područja. Ne govorimfisticiranom promatranju. Mnogo od toga sa čime se suočavamo jest zaštita što je pruža prien.

– Preporučena putanja letenja? – Iznad džungle Nikale ako se Burnica slaže.

Burnica je bio Honwanin zaslužen nadimak zbog njegove sposobnosti da pilotira zrakoplo da gotovo klizi iznad terena kao što burnica leti iznad mora.

– Burnica se slaže – reče Honwana dok su mu se kroz razma knute usne vidjeli zubinovače bez trunke smiješka.

– Ali pazite – nastavi Andressen – dok se možemo braniti do otprilike četiri sata, bit tovo sigurno zaštićeni teškim obla kom. To je očito uputno radi tajnovitosti.

– Govoriš o skoku s velike visine kroz zaštitu od teškog oblaka? upita Hennessv. – Skakanepo? – Skok vjere – reče Viking. – Poput religije. Poput grljenja Boga. – Bože, ja sam mislio da je to operacija komandosa, a ne kami kaza – ubaci se Hennessv. –



, Paul, koja će budala učiniti taj skok? – Irac je pogledao članove ekipe s istinskom zabrinutošJanson je pogledao Katsarisa. – Ti – reče Grku – I ja. Katsaris je zurio u njega nek

nutaka. – Preživjet ću to. – Iz tvojih usta u Božje uši – reče Hennesv.

4Pakiranje padobrana je bilo gotovo obred, vojno praznovjerje. I kad se završilo s obu

vika je bila ukorijenjena poput pranja zuba ili pranja ruku.

Janson i Katsaris su otišli do susjednog skladišta da završe taj posao. Počeli su namještno i snast preko velikog, ravnog betonskog poda. Nasprejali su silikon preko ručice padobvršne osovine i petlje. Ostali koraci bili su rutina. Crno platno je bilo načinjeno od neporolona. Janson se kotrljao po nabo-rima istiskujući što više zraka. Izravnao je stabilizator i kopreklopio izravnano platno da osigura postupno otvaranje pobrinuvši se da snast ne bude na

kraju je skupio crni omotani svežanj istiskujući ostatak zraka kroz rubni šav prije nego ogurao kopču kroz leptirić.

Katsaris koji je imao okretne prste završio je u pola vremena.Okrenuo se Jansonu. – Hajdemo ti i ja na brzinu provjeriti oružje – reče. – Idem

retinarnice.Pretpostavka funkcioniranja tima bila je da će svatko prihvatiti osobni rizik kako bi sm

ik onog drugog. Etos jednakosti bio je ključan; bilo kakav osjećaj favoriziranja je destrukoga, kad bi se sastali kao grupa, Janson se obraćao ljudstvu tonom koji je istodobno bio osojateljski. Ali čak i menu elitom, a oni su bili elita, čak i u najdubljim krugovima izvrsstojao je izabrani, zlatni dečko.

Janson je jedanput bio takva osoba, prije tri desetljeća. Samo nekoliko tjedana nakon gao u SEAL-ov kamp za obuku u Little Creeku, Alan Demarest ga je primijetio menu novacebacio u elitnije borbene skupine, čak zamorniji režim borbenih drilova. Skupine za o

stajale su sve manje i manje i sve je više njegovih kolega otpadalo svladanih mukotporedom vježbi sve dok ga na kraju Demarest nije izolirao za intenzivnu poduku jedan na jeda

Tvoji prsti su oružje! Nemoj ih nikad opteretiti. Pola ratnikove inteligencije nalazi se u ruka Ne stisci žilu, stisci živac! Zapamti živčane točke sve dok ih ne budeš mogao pronaći prsti

očima. Ne gledaj, osjećaj!Vidio sam ti kacigu iznad ruha. Pa jebote, ti si mrtav!

Ne vidiš izlaz? Potrudi se da vidiš stvari drukčije. Vidi dva bijela labuda umjesto jednog cdi komad pite umjesto pite kojoj nedostaje jedan komad. Baci kocku prema van umjesto putra. Ovladaj cjelinom, mali. To će te osloboditi.

Vatrena moć to neće moći. Trebaš smisliti način kako da se izvučeš iz ovoga.Da! Neka tvoj lovac postane tvoj plijen! Imaš ga!I tako je jedan legendarni ratnik stvorio drugog. Kad je Janson prvi put susreo Thea Kats

je mnogo godina, znao je, jednostavno je znao, na isti način na koji je Demarest znao za njega No, čak ni da Katsaris nije bio tako izvanredno nadaren, operacijska jednakost nije m

domjestiti odanost iskovanu tijekom vremena, a Jansonovo prijateljstvo s njime bilo je vimandos-kih zadaća. Bilo je stvoreno zajedničkim sjećanjima i uzajamnim dugovanzgovarali bi žustro i iskreno, ali podalje od ostalih.

Njih dvojica su se probili do drugog dijela skladišta gdje je prethodno toga dana bilo skružje koje je dala Zaklada. Katsaris je brzo rastavio i sastavio izabrano kratko i dugo o



ovjerivši jesu li dijelovi dobro podmazani, ali ne prejako – izgaranje maziva može stvoriti dpove, odati vizualno ili olfaktivno. Menutim, loše podmazano oružje može se prebrzo pregrke trebaju biti čvrste, ali ne prečvrste. Punjenje treba kliznuti lako na mjesto, ali s dovora da se sigurno drži. Sklopivi kundaci kao oni MP5K, trebaju se lako sklopiti. – Znaš zašto sve ovo radim? – reče Janson. – Dva razloga – reče Katsaris. – Vjerojatno dva razloga zbog kojih niti ne bi trebao ovo rad

tsarisove ruke su se micale dok je govorio, škljocanje i kliktanje metala puške davalo je ritmntrapunkt razgovoru.

– A na mom mjestu? – Učinio bih isto – reče Katsaris. Podigao je rastavljenu cijev karabina prema nosu truhom dokaz prejakog podmazivanja.

– Vojno krilo Harkat al-Muqaama al-Islamiya ne uživa baš ugled da vraća ukradenu imokradena imovina: taoci, osobito oni za koje se sumnjalo da vrijede američkoj obavještajnoj slje sedam godina u Baaqlini u Libanonu, Jansona je otela ekstremistička skupina; njegovi tamnisprva mislili da su oteli nekog američ kog poslovnog čovjeka prihvaćajući njegovu krink

govora, ali lavina reakcija s visokih položaja potaknula je sumnje. Pregovori su brzo proalovili su se zbog borbe za vlast unutar frakcije.

Samo ih je pravodobna intervencija treće strane – Zaklade za slo bodu, kako se postavilo, natjerala da promijene planove.

Nakon dvanaest dana zatočeništva, Janson je pušten na slobodu. – Koliko mi znamo, Novak čak nije bio umiješan, ništa nije znao o situaciji – nastav

tsaris. – Ali njegova Zaklada jest. Ergo, duguješ čovjeku svoj život. I tako ta dama dolazi do tže da je Baaqlina stigla na naplatu. Moraš reći da.

– S tobom se uvijek osjećam poput otvorene knjige – reče Janson dok mu je smiješak nare oko očiju.

– Koja je ispisana jednokratnim šiframa. Reci mi nešto. Koliko često razmišljaš o Hele

tnikove smene oči bili su iznenanujuće nježne. – Svaki dan – reče Janson. – Bila je čarobna, zar ne? Uvijek se doimala tako slobodno. – Slobodan duh – reče Janson. – Moja suprotnost u svakom pogledu.Katsaris je provukao najlonsku četkicu kroz cijev još jednog automatskog oružja provjerav

pe, ostatke ugljika ili druge nepravilnosti, a zatim je pogledao Jansona ravno u oči. – Jedanputšto rekao, Paul. Prije nekoliko godina. Sad ću to ja tebi reći. – Stavio je ruku na Jansonovo ramma osvete. Ne na zemlji. To su bajke.

. U našem svijetu postoje udari i odmazde i još odmazdi. Ali ta čista, besprijekorna fan

vete ne postoji. – Znam. – Helene je mrtva, Paul. – Zato se nije javljala na moje pozive. – Njegova bezizražajnost nije baš najbolje prikr

jet boli.Katsarisov pogled nije vrludao, ali jače je stisnuo Jansonovo rame.

– Ne postoji ništa, a ma baš ništa, što bi je ikad moglo vratiti.Učini što god hoćeš ovim fanaticima iz Kagame, ali to moraš znati.

– To je bilo prije pet godina – reče Janson tiho. – Zar se osjeća da je prošlo pet godina?



Riječi su izrečene šapatom. – Kao da je bilo jučer. – Tako nije govorio časnik koji zapovijeda ljudima. Tako je gov

vjek s osobom s kojom je bio najbliži na svijetu, osobi kojoj nikad ne bi mogao lagati. – Bojiš se da ne poludim i saspem srdžbu na teroriste koji su ubili moju ženu. – Ne – reče Katsaris. – Bojim se kako misliš da je jedini način da to raščistiš, da odaš p

leni, pustiti da te oni ubiju.Janson je divlje zatresao glavom, ali se pitao ima li istine u onome što Katsaris govori. – N

će poginuti večeras – reče. Bio je to obred samouvjeravanja, to su obojica znali, a ne izja

rojatnosti. – Ironija je da je Helene simpatizirala te Kagamce – progovori Janson nakon nekog vremeteroriste, ne OFK, naravno, ali obične Kagamce koji su slučajno upali u sve to. Da je živa, brojatno pokraj Novaka i pokušala dogovoriti mirovni sporazum.

Kalif je vrhunski manipulator, ali on postoji samo zato jer postoji istinski jad pa on mnipulirati.

– Ako smo došli rješavati socijalne probleme, onda su nam dali pogrešnu opremu. – Thošao palcem po nožu ispitujući oštrinu. – Osim toga, Peter Novak je to pokušao i pogledaj kaspio. Ovo je isključivo unutra-van. Ubacivanje i izvlačenje.

Janson je kimnuo. – Bude li sve u redu, provest ćemo ukupno 100 minuta na Anuri. A opuge strane, ako imaš posla s tim ljudima, moraš znati kakvi su.

– Došao sam već u tu fazu – odgovori Katsaris mrko. – Sve će poći po zlu što može poći po – Ne bih imao ništa protiv da malo provozam ovu igračku – reče Honwana zadivljeno

nson i Hennessv stajali su u sablasnom hangaru, a oči su im se privikavale s vanjskog jarkog mrak.

BA 609 je bila letjelica s nagibnim rotorima opremljena za slijetanje na more; kao Osala je propelere koji su omogućavali okomito slijetanje i polijetanje.

Kad su bili nakošeni u vodoravnom položaju, omogućavali su letjelici da leti poput zrakopl

siranim krilima. Bell/Augusta nisu projektirali trup ovog primjerka od čelika, već od ukalupole. Rezultat je bio izuzetno laka letjelica koja je mogla putovati puno duže s litrom goriva ične letjelice – do četiri put više. Njezina je pokretljivost bila važna za uspjeh misije.

Sad je Honwana prešao prstima preko nereflektirajuće površine. – Lijepa stvarčica. – Nevidljiva stvarčica, ako bogovi budu s nama – reče Janson. – Pomolit ću se precima – reče Honwana s nimalo radosti.Tvrdokorni ateist školovan u Moskvi, nije se bavio ni domorodačkom religijom niti reli

u su širili misionari.

– Spremnik je pun. Ako se nisi udebljao otkad smo zadnji put suranivali, stići ćemo tarag.

– Sve je pretijesno. Mislim, tolerancije. – Mozambijčeve su oči bile ozbiljne. – Nema izbora. Ja nisam birao raspored, to nije moj teren. Može se reći da OFK ovdje

u. Ja samo pokušavam improvizirati najbolje što mogu. Više onako: – Dječice, idembavljati.

– Mickev Roonev i Judy Garland na selu – reče Hennessv žestoko. – I to s brdom eksploziva.Sjeverna obala Anure izgrižena je poput izbrazdanog zaljubljenog srca. Istočni dio je već

o džungla i rijetko naseljen. Honwana je nisko letio kroz Nikalsku džunglu. Kad su došli do



koplov se nagnuo prema gore. Letio je nagnut pod gotovo četrdeset stupnjeva.Unatoč čudnoj putanji zrakoplova, Honwana je upravljao izuzetno glatko predvinaj

ednačujući zračne struje i uzgon. Kući, .šta motora koja su sad bila vodoravna, emitirala su ravnomjernu buku, nešto izmenu šuma i Andressen i Hennessv nalazili su se naprijed s Honwanom kao posada. Davali su klj

vigacijsku potporu, a dvojica pado-branca, odvojena pregradom, bili su sami odostraga na upama bez jastuka da se dogovore i da pronu kroz posljednje pripreme.

Nakon pola sata leta Katsaris je provjerio svoj Breitling otporan na udarce i progutao table

0 mg Provigila. Ona će prilagoditi njegov srčani ritam, pomoći mu da bude budan do kasno uz prejake stimulacije i pretjeranog samopouzdanja koje uzrokuju amfe-tamini. Dva su ihelila od točke iskakanja. Vrovigil će imati maksimalan učinak za vrijeme operacije. Zatim jelo tabletu, procholinergic, koja sprečava znojenje.

Pokazao je na par debelih crnih aluminijskih cijevi koje je Janson držao kraj uha. – Te stvarčice će doista funkcionirati? – upita. – O da – reče Janson. – Dokle god mješavina plina ne procuri.Miljenici će biti puni energije. Baš kao i ti.Katsaris je držao foliju tableta Vrovigil. – Hoćeš?

Janson je zatresao glavom. Katsaris je znao što radi, ali Janson je znao da lijekovi mogu predvidljive nuspojave na različitim ljudima te je odbio uzeti tvar s kojom nije imao iskustci mi, Theo – reče mičući cijevi i vadeći nacrte – kako je gospoja? –Sada kada drugi nisu zini, oslovio je prijatelja imenom.

– Gospoja? Zna li ona da je tako zoveš? – Hej, upoznao sam je prije tebe. Lijepa Marina.Katsaris se nasmijao. – Nemaš pojma kako je lijepa. Misliš da znaš, ali ne znaš.Jer sada pozitivno zrači. – Izgovorio je posljednju riječ s posebnim naglaskom.

– Čekaj malo – reče Janson – pa nije valjda…

– Još je rano. Prvo tromjesečje. Ujutro ima mučnine. Ali inače je dobro.Jansonu je proletjela glavom Helene i osjećao se kao da mu je divovska ruka čvrsto sti

e. – I mi smo zgodan par, zar ne? – Katsaris je to izgovorio šaljivom hvalisavošću, ali je to

poreciva istina. Theo i Marina Katsaris bili su menu Božjim miljenicima, savršeni primditeranske snage i simetrije.

Janson se prisjetio tjedna koji je proveo s njima na Mikonosu – sjetio se tog popodneva kaetjeli na bahatu šeficu pariške modne agencije koja je tražila snažnu kombinaciju oskudnih kustima, obilje bijelog pijeska i ažurnog mora.

Francuskinja je bila uvjerena da su Theo i Marina manekeni i tražila je ime njihove agedjela je samo njihove savršene bijele zube, besprijekoran maslinasti ten, sjajnu crnu kojenica što te atribute nije iskoristila neka modna agencija, bila je za nju čisto traćenje vrijerodnog bogatstva.

– Znači, postat ćeš otac – reče Janson. Nalet topline, koji je osje tio kad je čuo novosti, brladio.

– Ne zvučiš baš preveselo – reče Katsaris.Janson nije ništa prozborio nekoliko trenutaka. – Trebao si mi reći.

– Zašto? – odgovorio je veselo. – Marina je ta koja je trudna. – Znaš zašto.



– Htjeli smo ti to uskoro reći. Zapravo, nadali smo se da ćeš pri stati biti kum.Jansonov je ton bio gotovo okrutan. – Trebao si mi prije reći.Theo je slegnuo ramenima. – Misliš da tata ne smije riskirati. Mislim da se previše brineš,

me nisi ubio. Čuj, ja znam koji su rizici. – Ja ne znam koji su rizici, k vragu. U tome je stvar. Ne može ih se kontrolirati. – Ne želiš da mi sin bude siroče. Pa ni ja to ne želim. Postat ću otac i zato sam jako, jako s

i to mi neće promijeniti način ži vota. To nisam ja. Marina to zna. I ti to znaš. Zato si me uostaabrao.

– Ne znam baš bih li te odabrao da sam znao… – Ne govorim o sadašnjosti. Govorim o prošlosti. Govorim o Epidauru.Bilo je to prije samo osam godina kad je odred od dvadesetorice ljudi iz grčke vojske posl

žbu presretanja Konzularnih operacija. Cilj je bio školovati Grke da pronanu i spriječe trglokalibarskim oružjem što se odvijala na grčkim teretnim brodovima.

Brod udaljen nekoliko milja od obale Epidaura nasumce je odabran za tu vježbu. Ali kaga, otkrilo se da je brod natovaren krijumčarenom drogom. I još gore, turski šef trgovaca drazio se na brodu zajedno sa svojom privatnom teško naoružanom stražom. Stvari su krenule

oma loše u spletu nesreće i nesporazuma. Neiskusni ljudi na objema stranama su se uspan

dzornici iz Konzularnih operacija mogli su promatrati tijek pomoću digitalnih teleskojinskih urenaja za prisluškivanje na odijelima ljudi žaba, ali su u nedoumici bili predalekerveniraju, a da ne ugroze sigurnost vježbenika.

Stojeći na maloj fregati usidrenoj pola milje dalje, Janson je bio užasnut katastrofvojem doganaja; posebno se prisjećao tih dvadeset sekundi ispunjenih napetošću u kojimari mogle krenuti bilo kojim putem. Bile su tu dvije skupine naoružanih ljudi, ravnopravnih. Sedinac je povećavao mogućnost za opstanak ako prvi otvori vatru. Ali jednom kad počne vaomatskog oružja, preživjeli članovi protivničke skupine ne bi imali drugog izbora nego da uzru. Bila je to na neki način samoubilačka igra koja je lako mogla rezultirati stopostotnim žrt

objema stranama. Istodobno nije bilo izgleda da Turčinovi stražari odstupe. To bi izgledaloajnička predaja koju bi njihovi sunarodnjaci naplatili brzom smrću.

– Ne pucajte! – zavikao je mladi Grk. Odložio je oružje, ali gesta nije odavala strah, već pnson je čuo njegov glas slabašno, ali jasno preko radija.

– Kreteni! Glupani! Nezahvalnici! Mi radimo za vas.Turci su se glasno rugali, ali tvrdnja je bila dovoljno čudna da su zatražili daljnje objašnjenStiglo je objašnjenje u kojem su bile izmiješane činjenice i fikcija, sjajno improvizirano i

eneseno. Mladi se Grk pozvao na moćnog turskog kralja droge, Orhama Murata, čijem je kpadao trgovac na brodu. Objasnio je da su njihovi zapovjednici naredili njemu i ostalim vojn

pretraže sumnjive teretne brodove, ali im je Murat izuzetno dobro platio da njegovo plovietraže i oduzmu. – Velikodušan, velikodušan čovjek – reče mladi časnik svečanim i pohlenom. – Moja djeca mu mogu zahvaliti na tri obroka dnevno. A što nam daje država? Ništa! – Oci su isprva šutjeli, a njihova se šutljivost objašnjavala strahom i neugodom. Zatim su p

mati kao da su shvatili da njihov kolega priča priču da bi ih spasio.Spustili su oružje i gledali prema dolje ne izazivajući.

– Ako lažeš… – zarežao je najviši pripadnik turske straže. – Samo vas molimo da to ne javljate – naši nadreneni prisluškuju sve morske veze, a im

še šifre. – Laže! – izderao se sijedi Turčin. Bio je to sam trgovac koji se napokon pojavio na palubi



– Istina je! Američka vlada je pomogla našim zapovjednicima.Ako sad javite, bolje da nas pobijete odmah jer će nas vojska strije ljati kad se vra

pravo vas ja molim da nas sad ubijete. Tada bi bar grčka vojska mislila da smo umrli kao juna mirovine našim obiteljima. A hoće li Orham Murat biti tako darežljiv prema vašim udovicaci kad sazna da ste uništili operaciju na koju je potrošio toliko vremena i novca, to prosudite

Nastupila je duga, neugodna tišina. Napokon ju je trgovac prekinuo: – To što tvrdisurdno! Ako bi imali pristup našim komu nikacijama…

– Ako? Ako? Zar stvarno mislite da je slučajnost što su nam na redili da se ukrcamo n

od? – Grk je prezirno dobacio: Postavljam vam samo jedno pitanje. Zar vi doista vjerujete u sst?Time je spas njegove jedinice bio osiguran. Niti jedan krijumčar – ni jedan koji je

eživio, nikada, nikako, nije vjerovao u slučajnost.Mladi Grk je odveo ostale ljude žabe u vodu i na fregatu pod američkim nadzorom.Gubitak života. Nula. Nakon sedam sati flota vojne mornarice skupila se oko Minasa; topn

bilo pripravno i upereno. Pred demonstracijom nadmoćne sile trgovac drogom i njegova strapredali.

Poslije se Janson osobno predstavio mladom Grku koji je genijalno reagirao i preokr

prihvatljivu istinu, istinu da su se slučajno iskrcali na brod trgovca drogom, te tako učinio ču prihvatljivom. Otkrilo se da je taj mladić, Theo Katsaris, više nego staložen, pamevažan; bio je obdaren i izuzetnom fizičkom pokretljivošću kojom je postizao vrhunske rezterenskim testovima. Kako ga je Janson postupno upoznavao, vidio je koliko je bio neobičaliku od većine kolega iz službe, potjecao je iz udobnog okružja srednje klase; njegov je otadnje rangiran diplomat koji je služio u Washingtonu pa je Katsaris nekoliko godina kao tinehanao St. Alban. Janson je bio na kušnji da ga odbaci kao ovisnika o adrenalinu, ali je to bio

dan dio priče. Nedvojbeno je bilo da je Katsarisova strast, želja za promjenom u svijetuava.

Nakon nekoliko dana Janson je bio na piću s grčkim generalom kojeg je poznavao jer je o proizvod ratne škole vojske Sjedinjenih Američkih Država u Carlisleu u Pennsvlvaniji. Jansasnio da je naletio na mladića u grčkoj vojsci koji ima potencijal što se nije mogao do oristiti u rutini grčke vojske. Predložio je da ga uzme pod svoje i osobno nadzire nje

olovanje. U to je vrijeme vodstvo Konzularnih operacija bilo osobito sklono ≫stratertnerstvu≪, zajedničkim operacijama sa saveznicima NATO-a. S takvim izgledima Konzueracije bi kratkoročno dobile vrijednu imovinu, a dugoročno bi se Grčka okoristila jer bi koga tko bi mogao sugrananima prenijeti vještine i tehnike antiterorističke borbe. Do trećeg kosao je bio sklopljen.

Sada je u stražnjem dijelu letjelice Janson pogledao oštro Katsa-risa. – Marina zna što radiš? – Nisam joj rekao pojedinosti, a ona nije insistirala. – Katsaris se nasmijao: – Hajde, Mar

abrija od cijele osamnaeste divizije grčke vojske. To i sam znaš. – To doista znam. – Onda mi dopusti da ja odlučujem. Osim toga, ako je ova ope racija prerizična za mene,

ožeš mirne savjesti zatražiti od druge osobe da zauzme moje mjesto?Janson je samo kimnuo glavom.

– Trebaš me – reče Katsaris. – Mogao sam uzeti nekog drugog.



– Ali ne nekog tako dobrog. – To ne poričem. – Niti jedan se više nije smijao. – I obojica znamo što ti znači ova operacija. Mislim, nije to samo plaćeni posao. – Ne poričem ni to. To vjerojatno dosta znači za svijet. – Govorim o Paulu Jansonu, a ne o planetu Zemlji. Prvo ljudi, a onda apstrakcije. To j

što što smo se dogovorili. – Njegove smene oči bile su nepokolebljive. – Neću te iznevjeriti –o.

Janson je bio čudno dirnut tom gestom. – Reci mi nešto što ne znam – reče.

Kako se bližio ključni trenutak, gomilao se neizreciv osjećaj tjeskobe. Poduzeli su sve mreza koje su mogli. Zrakoplov je bio u cijelosti zamračen, bez svjetlosti i bilo čega što lektirati svjetlost iz nekog drugog izvora.

Katsaris i Janson koji su sjedili pokraj platnenih remena pokraj prljave rampe zrakopedili su isto pravilo: nisu nosili ništa reflektirajuće. Kako su se približavali zoni izbačaja, sborbene odore od punog crnog najlona, uključujući boje za lice. Da su to učinili puno prije, bpreveliki rizik.

Njihovi pojasevi opterećeni opremom djelovali su grbavo ispod letačkog odijela, ali nijeuge mogućnosti.

Sad je stigla prva kušnja. On i Katsaris imali su tri tisuće skokova iza sebe. Ali ono šrali učiniti noćas, bilo je daleko više od onoga što su iskusili.

Janson je bio zadovoljan samim sobom kada je odmah shvatio da je jedina ranjiva mpleksa nad njim, da će jedina mogućnost neprimjetnog dolaska biti iz crnog neba u sreorišta. No, je li postojala ozbiljna mogućnost da to postignu, temeljilo se, s druge strane, iskljupretpostavkama.

Da stignu neprimijećeni, morali su pasti na tlo tiho, u noći bez zvijezda i mjesečine komogućavala sezona monsuna. Satelitske vremenske karte potvrnivale su da će u četiri ujutro p

sljedećeg sata nebo biti prekriveno oblacima.

Ali oni su bili ljudi, a ne likovi iz akcijskih filmova. Da bi uspjeli, trebaju sletjanrednom preciznošću. Da sve bude gore, isto vrijeme koji je omogućavalo prekrivanje obla

edvinalo je nepredvidljive vjetrove, još jednog neprijatelja preciznosti. U običnim okolnoa je dovoljna samo jedna od tih komplikacija pa da Janson odustane od skoka.

Bio je to na mnogo načina pucanj u prazno. Ali isto tako, to je bila i jedina šansa koju je vak imao.

Honwana je otvorio vrata na visini na kojoj su se dogovorili: sedam tisuća metara. Na toj visini zrak je bio hladan, možda trideset stupnjeva ispod ništice. Menutim, ti

mperaturama biti izloženi relativno kratko. Pomoći će im zaštitne naočale, rukavice, kacige

kih plivačkih kapa, kao i najlonska letačka odijela.To je bio još jedan razlog zašto su željeli iskočiti iznad vode, više od milje udaljeni od Ka

ače. Dok su se spuštali, trebali su odbaciti stvari poput ručice padobrana, rukavica i to tadu sigurni da te stvari neće popadati po meti poput letaka za upozorenje.

Veće visine pružit će im više vremena da se usmjere na točan položaj ili da budu bezneko od položaja. Bez vježbe nisu mogli znati je li to prava odluka. No, odluku je trebalo don

n-son ju je donio. – OK – reče Janson stojeći ispred otvorenih vratašca. – Samo zapamti, ovo baš neće biti tip

ijeme je da počnemo igrati≫slijedi vonu≪. – Nije pošteno – reče Katsaris. – Ti uvijek ideš prvi.



– Godine imaju prednost pred ljepotom – promrsio je Janson i uputio se do aluminijske roke oko metar i dvadeset.

A zatim se bacio u crno nebo.

5 Tjeran snažnom strujom zraka propelera zrakoplova, udaran s obiju strana hladnim struj

nson se borio da drži udove pravilno poravnatima. Slobodni pad, tako se to zvalo, a opeledalo kao pad. Predajući se sili teže, osjećao se savršeno miran, osjećao je kao da je nepok

snažnim, glasnim vjetrovima što su fijukali. Štoviše, slobodni pad, u ovom slučaju, trebao je samo ne slobodan. Šest kilometara pod njim nalazio se zatalasani ocean. Da bi dosegao pottanju, gotovo svaka sekunda njegova pada trebala se pažljivo nadzirati.

Ako sljedeće dvije minute ne budu kako je planirano, misija će biti gotova prije nego počela.

Menutim, turbulencije su otežavale nadzor.Gotovo odmah ga je počeo udarati vjetar, a zatim se počeo okretati, ispočetka polako, p

že. Prokletstvo! Obuzela ga je para-lizirajuća vrtoglavica i rastući osjećaj dezorijentacije. Naini, to je bila smrtonosna kombinacija.

Licem prema dolje postavio se u luk šireći noge i ruke. Njegovo tijelo se prestalo okreoglavica je popustila. No, koliko je vremena prošlo?

Kod običnog slobodnog pada vršna brzina dosegla bi 170 kilometara na sat. Sada kbilizirao, trebao je što više usporiti pad. Prebacio se u položaj pauka s raširenim udov

alježnicom svijenom u obliku slova C. Cijelo su mu vrijeme ledeni vjetrovi, kao razljgovim naporima da ih ukroti, šibali opremu i odjeću te zalazili iza zaštitnih naočala i letačke ti u rukavicama bili su kao da mu je netko uštrcao Novocain. Polako je pokrenuo desni

ema licu i provirio kroz zaštitne naočale u veliki, blistavi zaslon visinomjera i GPS-a.To je bila srednjoškolska matematika. Trebao je stići do područja slijetanja u roku od četr

eostalih sekundi. Inercijski žiroskop od fiberglasa će mu reći ide li u dobrom smjeru, ali mumoći da sazna kako ispraviti kurs.

Ispružio je glavu da vidi gdje je Katsaris. Nije mu bilo ni traga. To nije bilo iznenanenje. Kakva je uopće bila vidljivost? Je li se Ka

azio sto pedeset metara od njega? Petnaest metra? Trideset?Tristo?To nije bilo beskorisno pitanje: dva čovjeka koja su jurila kroz crni oblak mogu se suda

bnim posljedicama. Sudar je bio moguć. Cijela je operacija bila protivna racionalnim izračurojatnosti.

Ukoliko bi na kraju skoka bili udaljeni od cilja samo šest metara, rezultat bi bio katastrofako je taj isti oblak što ih je činio nevidljivima istodobno nevjerojatno otežavao precizno spuš

normalnim okolnostima padobranac bi sletio na dobro označen ZP, signalne rakete subičajena praksa, i pokušao bi se usmjeriti pomoću ručica. Iskusnom padobrancu to je bila tinkta. Ali su ti instinkti bili od slabe pomoći u ovom slučaju. Dok stigne do tla da vidi bilo

oglo bi biti prekasno. Umjesto instinkta, trebaju se pouzdati u naprave sa sustavima za glozicioniranje zakvačene za orukvice i zapravo igrati elektronsku igru Marca Pola.

Trideset pet sekundi. Prozor se zatvarao: trebao se što prije postaviti u delta položaj.Janson je zamahnuo rukama unazad i kormilario ramenima i rukama. Beskorisno: olujna stru

zviždeći udarila i odvukla na strmi pad. Odmah je shvatio što je pošlo po zlu. Brzo se spu



ebrzo.Može li se išta učiniti?

Njegova jedina nada bila je povećati otpor. No, trebao je napredovati prema kompleksu že moguće da uopće done do njega. Oboje je bilo nemoguće.

Zar je uništio misiju za nekoliko sekundi? Nije moguće.Ali, bilo je.Šiban hladnim vjetrovima, Janson je shvatio da se stručno znanje bori s mračnim unuta

tužbama. Znao si da neće uspjeti, nije moglo uspjeti. Previše nepoznanica, previše varijabli ntrole. Zašto si uopće prihvatio misiju?Ponos? Ponos profesionalnošću? Ponos je neprijatelj profesionalizma: Alan Demarest

ijek govorio i rekao je istinu. Zbog ponosa pogineš. Nije uopće postojala šansa za uspjehdna razumna osoba ili vojska ne bi to prihvatila. Zato su se tebi obratili.

Tihi glas prodirao je kroz mrak. Maksimalna putanja.Trebao je prijeći u stabilni položaj. Cuo je vlastiti glas od prije nekoliko desetljeća ka

nirao novake za posebni SEAL-ov tim. Maksimalna putanja.Može li uspjeti? Nije pokušao taj manevar već godinama. I nikad se nije usmjeravao po G

ebao je okretati tijelo poput propelera s pogrbljenim profilom krila zrakoplova tako da se dgon. Nekoliko sekundi Janson je ubrzavao s glavom prema dolje i lagano raširenim udoinuo je pomalo ruke i struk pa smotao ramena prema naprijed pripravan da čelom dotakntavio je ruke. Napokon, povukao je glavu unatrag i sastavio noge ispruživši nožne prste etana.

Ništa se nije dogodilo. Nije došlo do trackinga.Trebalo je deset sekundi ubrzanja prije nego što je osjetio uzgon i primijetio da je pad osl

maksimalnoj putanji čovjek mora uspjeti doseći kut pada što iznosi gotovo četrdeset pet stuprtikalno.

U teoriji.U maksimalnoj putanji moguće je micati se jednako brzo horizontalno kao što je mo

rtikalno – tako da svaki metar prema dolje znači gotovo metar naprijed bliže području pada.U teoriji.U stvarnosti je bio komandos koji je ispod letačkog odijela imao dvadeset kila op

kvačene za borbeno odijelo. U stvarnosti je bio četrdesetdevetogodišnjak čiji su se zgloočili na zraku ispod ništice što je puhao kroz letačko odijelo. Maksimalna putanja iziskivala de ispravan, a on nije znao koliko dugo bi mu mišići to dopustili.

U stvarnosti svaki pogled na visinomjer i GPS poništavao je taj savršeni oblik o koje

isio. A bez tih naprava doista bi letio naslijepo.Pročistio je svoj um i pomeo svu tjeskobu; zasad je trebao biti stroj, automat posvećen

ršenju putanje leta.Još jednom je pogledao instrumente na ruci.Skretao je s kursa; vidio je to po titranju GPS naprave. Koliko s kursa? Četiri stupnja, m

. Nagnuo je obje ruke paralelno pod četrdeset pet stupnjeva lagano deformirajući jastuk zrakje okruživao; bio je nagranen laganim okretom.

GPS naprava je prestala titrati i osjetio je da ga prožima neoprezan nezamisliv osjećaj nadOn je tracking, padao kroz crno nebo, zračni jastuk je čuvao njegovu visinu dok je išao p

u. Bio je crn, nebo je bilo crno, stopio se sa strujama. Vjetar mu je išao u lice, ali ga je tak



žao u zraku kao anneoska ruka. Bio je živ. Vibracija na zglobu. Uzbuna visinomjera.Upozorenje da dosiže vertikalnu točku bez povratka – visinu ispod koje je jedino sigurna

rt pri udarcu o tlo. Priručnici su to objašnjavali manje dramatičnim riječima: govorili minimalnoj visini za otvaranje padobrana≪. Visoki, lagano otvarajući skok davao je samo gilježja: ako je otvaranje bilo prenisko, udarac u tlo bio bi kao da ga je udario kamion s prikopre-tjecajnom traku autoceste.

No, nalazio se dalje od TS-a nego što je planirao u tom trenutku. Mislio je da će b

posrednoj blizini kompleksa kad je otvorio padobran. S jedne strane, teškoće u manevriranjuomjenjivih strujanja bile su znatno veće s otvorenim platnom. S druge strane, polagano spuema Kamenoj palači nosilo je sa sobom veću opasnost da ih otkriju. Čovjek koji je padao brz

tristo kilometara na sat bio je manje uočljiv nego čovjek koji se polako spuštao ispod veavokutnog padobrana.

Kako god, postojao je rizik. Trebao je odlučiti. Odmah.Izvio je glavu uokolo pokušavajući nešto vidjeti, bilo što u gustoj tami. Pri slobodnom

ao je osjećaj na koji se nije navikao: klaustrofobiju.I ovo je bilo važno: bit će magla. On i njegovo crno platno neće izdržati u noći bez zvij

vio se u vertikalni položaj, posegnuo za ručkom padobrana i s naporom je potegnuo. Došlo atkog lepršanja kad se čvrsto upakirani padobran raširio po zraku, a linije u cijelosti razvjetio je poznati trzaj, osjećaj da ga je zgrabilo za rame i stražnjicu. I šum vjetra je prestao, kpritisnuto puce bez zvuka.

Bacio je ručku i pogledao uvis da se uvjeri je li se platno od crnog najlona pravilno raširilm je teško mogao vidjeti njegove obrise na samo četiri i pol metra iznad sebe. Nekom drgodom to bi ga uznemirilo; večeras ga je to smirivalo.

Iznenada je osjetio da ga gura sa strane još jedna provala protu-struje, a u tome je bilo lesno, kao da je izazvan. Trebao je pažljivo kontrolirati snast; ako je previše upravljao, bit ć

moguće vratiti se na TP. Bio je takoner neprestano svjestan razmjene izmenu upravljanja i brtno je bilo na najvećoj brzini kad su linije za upravljanje bile iznad i nerazvijene.

Sada mu je GPS pokazivao da je znatno odstupio od kursa.O Kriste, ne!Čak i dok se koprcao u nemirnom zraku, znao je, kao i Katsaris, da je ono što leži pred n

k teže: moraju se tiho, neprimijećeno spustiti u ograneno dvorište.Pogreška samo jednog ugrozila bi obojicu. Čak ako i obave svoje zadatke bez greške, bilo

tisuća nepredvidivih komplikacija može biti smrtonosna. Ako neki vojnik bude u blizini srediorišta, a ništa nije upućivalo na nešto drugo, oni će poginuti. Misija će propasti. I po

rojatnosti, objekt misije će odmah ubiti. To je barem bio standardni postupak terorista. Odgspasilačku misiju u tijeku bio je uništiti objekt spašavanja – žurno.

Sad je brzo povukao desnu vodilicu prema dolje. Morao se brzo okrenuti prije nego što ga ar onesposobi. Učinak povlačenja gotovo se odmah osjetio; počeo se ljuljati ispod platna ka. I veliki, okrugli visinomjer mu je rekao ono što je mogao osjetiti: da se njegova brzina ravo znatno povećala.

Nije bilo dobro. Nalazio se bliže tlu nego što je trebalo. No, još je uvijek trebao pretposse vratio na pravi kut leta, da je podigao ponovo vodilice dopuštajući platnu da se rastegn

am četvornih metara i maksimizira vertikalno kočenje. Bio je stvoren za manevriranjetrokaza, ali nepredvidivost zračnih strujanja je obezvrijedila obične izračune. Sve što je zna



je izvan linije vjetra; uhvatiti ga bio je jedini način da se vrati. Kao što je učinio stotinamaje, prtljao je ručicama da otkrije smjer vjetra. Napokon je shvatio da može skretati uhvativši tra, držeći i trčeći svaki put kada je skrenuo s pravca. Postupak je tražio potpunu koncentr

obito jer je more izbacivalo termičke stupove nesustavno ili se tako činilo. Nebo Anure bput neukrotiva konja.

Bilo mu se ubrzalo. Poput jedra ukletog broda, kruništa bedema i puškarnice postajali su vioz maglu, a stari bijeli vapnenac sjajio je na bljedunjavoj svjetlosti što je kapala kroz obgled je stigao poput šoka. To je bila prva stvar koju je uopće vidio. Brzo je odbacio rukav

ačku kapu. Sad je u glavi uvježbavao spuštanje. Dio bočnog vjetra. Dio donjeg vjetra. Glavnnačni prilaz.Da bi smanjio brzinu spuštanja, bilo je važno što bliže biti uz vjetar. Udar bočnog vjetra

veo tristo metara nadesno. Zatim je odlutao niz vjetar još sljedećih sto pedeset metara namoma-šivši cilj. Još će putovati 75 metara niz vjetar do konačnog pristupa. Bio je to dugačatreban manevar. Mogao je usporiti pokret ako povuče kutove platna objema ručicama, ali bi uogao biti neprihvatljivo povećanje brzine pada. Stoga se trebao pouzdati u vjetar da smanji brz

Molio se da ne bude potreban iznenadni okret radi pozicionira-nja iznad središnjeg orišta jer brzi bi okret takoner opasno pospješio pad. Posljednjih petnaest sekundi trebale s

vršene. Nije bilo mjesta za pogrešku; visoki zidovi kompleksa onemogućavali su niski, stup.

Iznenada je bio svjestan kako je zrak topao i vlažan, kao da je ušao u parnu kupelj. Vodndenzirala na njegovim hladnim ekstremitetima. Prsti su mu bili mokri kad je posegnuo za ručisjetio probadanje adrenalina. Nije smio dopustiti da mu se prsti poskliznu.

S ručicama do kraja i potpuno rastvorenim platnom lebdio je prema središtu dvorišta što dio samo kao poigravanje crnom bojom. Čim su mu ruke bile slobodne, isključio je instrumeni da njihov sjaj ne oda njegovu nazočnost.

Srce mu je počelo jako kucati: gotovo je stigao. Da samo uspije sletjeti svojim mo

etnim prstima.Bilo je ključno izabrati pravu sekundu. Sada? Čizme su mu bile četiri i pol metra iznad tla

ogao utvrditi jer mu se činilo da su platno i tlo na jednakoj udaljenosti od njega. Ne. Čakovima kompleksa, naleti vjetra su bili previše nepredvidljivi. Pričekat će dok ne bude nata od tla.

Sad.Postavio je obje ručice na razinu ramena, a zatim je u laganom pokretu okrenuo zglob

vukao ručice prema trikou te je tako zaustavljao svoje kretanje. Kako je tonuo posljednji msnuo je nožne mišiće i rotirao tijelo u smjeru pada lagano svijajući koljena. Dvije sekunde

go što udari u tlo, trebao je odlučiti hoće li sletjeti uz lagano kotrljanje s koljenima i noedno – ili će pokušati uspravno slijetanje, što je značilo da ih razdvoji. Započeto treba dovrši

Opustivši nožne mišiće, utonuo je u tlo potplatima čizama. Meka guma je bila stvorena za tako je i bilo. Bešumno je odskočio na jagodicama nogu pripremajući se da padne. Ali nije.

Stajao je. Na tlu dvorišta.Uspio je.Pogledao je uokolo. U noći bez zvijezda mogao je samo vidjeti konture golemog pr

orišta čija je dužina bila tri put veća od širine. Velika bijela granevina, stara fontana kakocrti odrenivali – nazirala se nekoliko metara dalje. Stajao je u središtu područja velikog goo polovica nogometnog igrališta i sablasno tihog. Nije bilo, potvrdio je, nikakve naznake po



e bilo znaka da je njegov dolazak primijećen.Sad je odvezao snast, skinuo letačko odijelo i zatim brzo skupio platno s ploča dvorišta. Tr

je sakriti prije nego poduzme bilo što drugo. Čak ni nebo bez zvijezda nije bilo neosvijetlni najlon, vizualno zaštićen na noćnom nebu, bio je u kontrastu sa svijetlo-sivim pločama. Nio ostaviti na podu.

, Ali gdje je Katsaris?Janson je pogledao uokolo. Je li Katsaris promašio dvorište? Sletio je na plažu, daleko?

du šljunčanu cestu što je vodila do kompleksa? Bilo koja od te dvije pogreške bila bi smrton

njega i ostale članove misije.Prokletstvo! Opet su bijes i strah skupili snagu u njemu. Bila je to pogreška samosvjnera kojoj je on, on, od svih ljudi podlegao: pogreška uredskog crva koji je mislio da će sfunkcionira na papiru poklopiti s taktičkom stvarnošću. Tolerancije su bile male. Svaki član

to znao; ljudstvo je jednostavno imalo previše strahopoštovanja prema njegovu ugledu da bi mo što spoči-talo. Skok je zahtijevao nešto blizu savršenstva, a savršenstvo nije bilo mogom grešnom svijetu.

Janson je osjetio porast frustracije: tko je to znao bolje nego on? Bila je to čista sreća pio doći tako daleko.

Misli mu je prekidalo slabašno šuškanje – zvuk najlonskog platna koje je lagano padalo gove glave. Janson je pogledao na crno nebo. Katsaris je polako slijetao dok je padobran i

ono i sletio nježnim, bezvučnim valjanjem.Postavio se na noge i prišao Jansonu.Sad su bila dvojica.Dvojica. Dva izuzetno iskusna, izuzetno uvježbana operativca.I sad su bili na mjestu – posred dvorišta Kamene palače. Bilo je to, mislio je, posljednje m

e bi netko očekivao posjetioce.Bila su dvojica – protiv cijelog bataljuna naoružanih terorista.

No, to je bio tek početak.6 Janson je aktivirao sustav za vezu i siktao u nit mikrofona kraj svojih usta.Skljocanje i siktanje. Vojni protokol.Katsaris ga je slijedio: tiho je skinuo letačko odijelo i zatim skupio platno u čvrsto klupko.

Njih su dvojica spakirala najlonsko platno i odijelo u vlažnu kamenu fontanu što se naladištu dvorišta. Nekoć zadivljujuća majstorska skulptura, mramor je bio fino izrezbaren, s

upljala kišnicu i alge. Smeće koje je upijalo svjetlost prihvatilo se za stijenke širokog okrzena poput crne presvlake.

To će biti dovoljno. Crno na crno: zaštitna boja noći.

Jansonova ruka pipkala je preko prsluka i odore, a prsti su prepoznali ključne točke oprtsaris je u blizini činio isto; svaki je vizualno prekontrolirao kamuflažu i opremu onog drugogto uobičajen postupak u takvim operacijama.

Obojica su proputovala daleko pod burnim uvjetima. Svašta se moglo dogoditi za to vrijaran strujom propelera, išiban vjetrovima, padobranac može izgubiti opremu kako god urno pričvršćena za prsluk i odoru. Janson je to znao još otkad je bio u SEAL-u; Katsaris učio od njega.

Janson je pregledao partnera. Bjeloočnice su se samo krijesile na njegovu zamaskiranomledao je blijedi komad na desnom ramenu. Katsarisova košulja se razderala tijekom kotrljanj

du i pokazivala njegovu svijetlu kožu. Janson mu je signalizirao da bude miran dok ne i



koliko centimetara crne vrpce ispod . odore. Spojio je dva dijela i svijetli je dio nestao. Kroni skoka, mislio je Janson u sebi.

No, ti su detalji mogli biti presudni. Crno odijelo će im pomoći da nestanu u sjenama sjenoorišta. A s druge strane, samo nekoliko centimetara srebrnastog mesa može izdati njizočnost ako ih slučajno osvijetli zraka čuvareve svjetiljke.

Kao što je naglasio na Katchallu, pobunjenici nemaju obranu visoke tehnologije, ali ranu kakvoj tehnologija još nije dorasla: peto osjetilo budnih ljudskih bića. Mogućnost da oomalije na vidnom, slušnom i njušnom polju, što je nadjačavalo mogućnosti bilo kojeg kompju

Padali su većinom kroz vjetrove ispod ništice. Ali na zemlji, čak u četiri ujutro, birdeset stupnjeva i vlažno. Janson je osjetio kako se znoji, pravi znoj, a ne kondenzacmosfere, i znao je da će ga smrad njegova vlastitog tijela odati. Bjelančevine koje je lučila nježa, one zapadnjaka mesojeda, bile su strane Anur-cima koji su uglavnom preživljavali hranevrćem i ribljim kari-jem. Morat će se nadati da će slani povjetarac odagnati bilo kakve nakove njegove nazočnosti.

Janson je skinuo noćni dalekozor s prsluka i stavio ga na oči; veliko dvorište bilo je iznupano blagim zelenim sjajem. Pobrinuo se da okulari od crne gume budu čvrsto stisnuti nje nego što je osvijetlio sliku: bilo kakav tračak svjetlosti iz noćnog dalekozora može o

buniti pažljivijeg stražara. Vidio je jedanput kako je jednog člana skupine komandosa hodnja koja je vidjela zeleni bljesak i opalila gotovo naslijepo. Zaista je vidio kako je čginuo zbog osvijetljenog brojčanika sata.

Sad su on i Katsaris stajali lenima okrenuti jedan prema drugom, a svaki je pretraživao supadrante noćnim dalekozorom.

Na sjevernoj strani dvorišta pojavile su se tri narančaste svjetlucave žarulje, jedna puge. Iznenadni se bijeli bljesak pojavio menu sablasnim obrisima.

Janson je isključio dalekozor prije nego što ga je spustio da pogleda vlastitim okom. Čak jealjenosti od dvadeset metara mogao jasno vidjeti treperavi plamen. Šibica je upaljena, čini

romodna šibica za kamin, a dva su čuvara njome palila cigarete. Amateri, mislio je Janson. Čuvar na straži se nikad ne smije osvijetliti i nikad ne

teretiti svoje najvažnije oružje, ruke. No, tko su bili ti ljudi? Postojao je veliki jaz izmenu Kalifa i njegovih vrhunskih stratega ko

olovale terorističke ćelije s Bliskog istoka te njihovih sljedbenika koji su obično dolazili iznih nepismenih seljaka.

Postojali su zasigurno vrhunski školovani stražari i vojnici. Ali njihova pozornost usmjereema van. Oni su na krunama bedema i na stražarskim tornjevima. Oni stacionirani duž unutaorišta imali su relativno nevažnu dužnost brige za unutarnju stegu da nikakvo pijanče

tpaljeno ganjom ne uznemiri san Kalifa i članova njegova zapovjedništva.Iako su bili udaljeni samo metar jedan od drugog, Katsaris je prošaptao u svoj mikrofon, a

u je u Jansonovoj slušalici u uhu bio pojačan: – Jedan stražar.Jugoistočni kut. Sjedi, klonuo. Vjerojatno napola zaspao.Janson je odgovorio u polušaptu: – Tri stražara. Sjeverna veranda. Izuzetno budni.Prilikom vanenja talaca, kao što niti jednog od njih nije trebalo podsjećati, jedan je trebao

amo gdje su stražari. Osim ako nije zasjeda: vidljivi čuvari na jednom mjestu, pravi na drugojedan dio stražara pripravan. Menutim, ovdje nije bilo mjesta sumnji. Nacrti su bili jasni: tam

smještena ispod sjevernog dijela dvorišta.Janson se polako primicao nalijevo pokraj zida, a zatim ispod izbočene zapadne ver



dajući polupognut ispod niske ograde. Nisu se mogli previše pouzdati u tamu: svjetlucadskoj mrežnici može aktivirati samo jedan foton. Čak i u najcrnjoj noći su postojale sjenke. Ja

Katsaris će ostati u tim sjenkama što dulje, kretat će se pokraj krajeva dvorišta izbjegavdište.

Ali sada, na nekoliko trenutaka, Janson je bio savršeno miran; nije čak ni disao: samo je slo se udaljeni, meki šum mora koje je ispiralo podnožje rta. Čulo se glasanje nekoliko ptica, mrmorana, a i iz šuma na jugu struganje i zujanje tropskih kukaca. To je bio slušni temelj noći trebali biti svjesni. Bilo je nemoguće kretati se u apsolutnoj tišini: tkanina se trljala uz tka

lonska vlakna su se širila i skupljala oko udova osobe koja se kretala.._ .. m.Potplati čak od debele, meke gume su ostavljali otisak o zemlju; tvrdi oklop mrtve bub

rčka pucketat će kad noga stupi na njega. Noćna akustika možda može prikriti neke zvukove, že neke druge.

Osluškivao je zvukove Katsarisova kretanja trudeći se više nego bilo koji stražar, ali nijeta. Je li uspješno održavao tišinu?

Tri metra pa zatim šest metara pokraj zida. Čuo se zvuk struganja, a zatim oblačić splozije: treći je čuvar pripaljivao cigaretu.

Janson je bio dovoljno blizu da promatra kretanje: debela, samo-zapaljiva šibica upaljenlu, a njezin plamen poput svijeće bio je ispod nečega što je izgledalo poput tankog cigarila. Nadeset sekundi miris duhana dolebdio je prema njemu. To je doista bio cigarilo – i Janson se ustio. Bljesak šibice ograničit će straža-reve šarenice, privremeno smanjiti njihovu vizodornost.

Duhanski dim će mu onesposobiti njuh. A samo pušenje smanjit će mogućnost za odgorbi gdje je djelić sekunde razlika izmenu života i smrti.

Sada se nalazio na udaljenosti od četiri i pol metara od sjeverne verande. Pogledao je prpnenac i rešetku od kovanog željeza. Crjepovi od terakote dodani su poslije i čudno su sjed

anevini što je granena i pregranivana tijekom stoljeća. Postojala su četiri kata. Glavne sobe bdrugom katu gdje su vitraji, ukrasni pokrovi i lukovi opisivali preobrazbu od portugalske uonoga što je nizozemski guverner pretenciozno nazvao svojom≫ palačom≪. Većina prozoru mraku; iz nekih je dopirala slabašna svjetlost. Gdje je Kalif, arhitekt smrti, spavao več

nson je mogao prilično dobro pogoditi.To je bilo lagano. Bomba za žive ciljeve ubačena kroz prozor. Stinger projektil koji bi odle

avaonicu. I Ahmad Tabari bi bio mrtav. Od njegova tjelesnog postojanja ne bi ostalo ništago od Helenina. Odbacio je tu pomisao. Bila je to samo fantazija koju si nije smio pristupala je od cilja misije. Peter Novak je veliki čovjek. Ne samo da mu je Janson dugovao ž

go mu i svijet može dugovati budući opstanak. Moral i strateško kalkuliranje bili su nezamjeasiti velikog čovjeka imalo je prednost pred neza-htijevanim uništenjem zlikovca.

Janson je spustio pogled od guvernerova stana prema sjevernoj verandi.Četiri i pol metra od najbližeg čuvara vidio je lica. Široka, seljačka lica, neoprez

profinjena. Mlana nego što je očekivao. Ali zatim je četrdesetdevetogodišnji operativac razmvi mu ljudi nisu izgledali mladi većinu njegove karijere kao terenca. Bili su stariji nego on kdio diverzantske napade iza Zelene linije pokraj Kambodže. Stariji nego on kad je prvi put ud je prvi put izbjegao smrt.

Njihove su ruke bile vidljivo žuljevite, ali bez sumnje od rada na polju, a ne od borilština. Amateri, da, mrmljao je ponovo; to, menutim, baš nije bila sasvim uvjerljiva pomisao.



bio predobro organiziran da bi povjerio zaštitu vrijednog blaga ljudima poput ovih. Oni smo prva linija obrane. Prva linija obrane gdje logično nije trebala obrana.

I gdje je bio Katsaris?Janson je gledao po dvorištu, kroz osamnaest metara mraka, i ništa nije vidio.Katsaris je bio nevidljiv. Ili je nestao.Izgovorio je potiho ps u mikrofon pokušavajući uobličiti zvuk poput kukca i ptičjih zvu

ći.Začuo je odgovor ps u slušalici u uhu. Katsaris je bio ondje, na mjestu, spreman.

Točnost prve procjene bila je ključna: da pobiju ove ljude? Jesu li oni bili samo mamac, žici?Je li ondje bila žica?Janson se podigao iz čučnja i provirio kroz prozor iza željezne rešetke. Znoj je bio na n

put sloja blata: vlažnost zraka sprječavala je isparavanje. Sad je zavidio Katsarisokolinergiku. Zno-jenje ga nije hladilo; samo se hvatalo za kožu kao neželjeni sloj odjeće.

Istodobno ga je zabrinjavalo što je čak svjestan takvih pojedinosti. Morao se usredotočitistojala žica?

Pogledao je kroz noćni dalekozor usmjerivši ga prema željeznoj rešetki iza seljaka ko

šili. Ništa. Ne, nešto. Narančasta točka, premala da predstavlja tijelo. Najvjerojatnije je to bila ruka k

padala tijelu skrivenom iza kamenog zida.M. Ljudi na verandi, bila je to razumna pretpostavka, nisu znali da imaju potporu; to bi sm

hovu već dvojbenu učinkovitost. Ali, imali su je.Je li potpora imala potporu? Je li to bio cijeli niz?

Nije bilo vjerojatno. Ali niti nemoguće.

Iz dugog džepa na bokovima Janson je izvukao zatamnjenu aluminijsku tubu dugačku trntimetara i četrnaest centimetara u promjeru. Iznutra je bila obložena udobnom čeličnom mr

je spriječilo da živa tvar u unutrašnjosti stvara buku.Atmosfera od 90 posto čistog kisika sprječavala je gušenje tijekom operacije.Došlo je vrijeme za buku, za smetnju.Odvinuo je jedan zapečaćeni dio, a brazde prekrivene teflonom kretale su se nečujno

eko druge.Izvukao je glodavca za goli dugačak rep i bacio ga prema verandi u visokoj paraboli. Sle

o da je u svojim noćnim putovanjima izgubio oslonac i pao na krov.

Crni svjetlucavi rep stajao je na kraju, a spodoba je izdajnički zaroktala poput praseta. Strimali posjetioca i to su saznali za četiri sekunde. Mala glava, široka njuška, ljuskav rep bez ddeset centimetara dugačak, kilu i pol težak. Indijski poljski štakor. Bandicota bengalensis jegovo službeno ime. Čisto doslovno bete noire Ahmada Tabarija.

Kagamski stražari počeli su izmjenjivati kratke uzvike na dravid-skom jeziku.Ayaiyo, ange paaru, adhu jenna theridhaa?Aijo, perichaali!Adha yepadiyaavadhu ozrikkanum.Andha vittaa, naama sethom.Anga podhu paaru.



ivotinja je pojurila prema ulazu slijedeći instinkt, a čuvari su slijedeći svoj instinkt pokustaviti je. Bili su u kušnji da pucaju na divovskog glodavca, ali to bi probudilo sve u kompleali bi glupi. Još gore, to bi privuklo pozornost na neuspjeh, i to veliki. Nije se moglo znati kaljeni, koji je spavao u guvernerovu stanu, reagirati kad naine na glasnika smrti u svojim odaja

Može u strahu sam ispuniti proročanstvo i narediti da ubiju stražare koji su dopustili daali su što se dogodilo posljednji put.

Zabrinutost je, kako se Janson i nadao, dovela ostale, drugi tim. Koliko? Tri – ne, četiri.Pripadnici drugog tima bili su oboružani američkim M16, podrijetlom vjerojatno j

etnama. Bili su standardna pješačka oprema u Vijetnamu, a Vijetnamska narodna vojska kupila na tisuće nakon što je pao Jug. Odatle je M16 ušao na menunarodno tržište i pndardnim poluautomatom slabije financiranih gerilskih pokreta, onih koji su kupovali na oti su škrtarili i štedjeli te nikad nisu rasipali novac na nevažno. Štedljivi ratnici. M16 je ispal

atke rafale, rijetko se zaglavio, a s minimalnim održavanjem bio je prilično otporan na hrnanjvlažnom podneblju. Janson je poštovao to oružje; poštovao je sva oružja. Ali je isto tako znai neće pucati bez ozbiljnog razloga.

Vojnici koji su bilu blizu vona koji su se odmarali nisu bučili u četiri ujutro bez dobrog razJanson je izvadio drugog indijskog poljskog štakora, čak većeg i, dok se svijao i migo

govim rukama, gurnuo je u štakorov trbuh injekciju punu d-amfetamina.To će dovesti do hiperaktivnosti pa će štakor biti još odvažniji i brži nego prvi, a u o

ažara još veća prijetnja. Niski, potajni ubačaj. Njegove male, oštre pandže grabile su zrakom i štakor je sletio na

dnog od seljaka-stražara koji je ispustio kratki, ali prodorni krik.To je bilo više pozornosti nego što je Janson tražio.

Nije li pretjerao? Ako uzvik dovede vojnike koji nisu dodijeljeni sjevernom krilu, ouzročiti vlastiti poraz. Za sada nije bilo ni traga tome, premda su stražari, koji su bili ondjei iživcirani. Pomaknuvši glavu prema kraju kanala, promatrao je pomutnju i očaj koji su se

vernom verandom. Cilj mu je bio prostor ispod te verande. Nije bilo skrivenog puta do nje mene staze što su išle od istočnih i zapadnih zidova kompleksa stale četiri i pol metra prije su došle do suprotnog zida.

To što su stražari sjedili na svjetlu, a on i Katsaris u mraku, pružalo je donekle zaštitu, avoljnu: ljudsko vizualno polje bilo je osjetljivo na kretanje, a nešto unutrašnjeg svjetla prosukamenom popločanom tlu ispred sjeverne verande. Misija je zahtijevala potpunu nevidlj

liko god dobro uvježbani i opremljeni, dvojica se ne mogu suprotstaviti stotini ili više gerilarnama Kamene palače.

Ako ih otkriju, to je značilo smrt. Jednostavno tako.

Devet metara naprijed i dva metra gore stariji čovjek s izboranim, grubim i preplanulim avio se na verandi uživajući u tišini. Tišini: da ne probudi zaspale zapovjednike koji su odsači kao njezini pravi i zakoniti stanovnici. Kako se Janson usredotočio na postarijeg čovjekarastao njegov nemir. Čovjek je tražio tišinu, ali je njegovo lice govorilo Jansonu da to nije nje

dina ili čak primarna briga. Samo je sumnjičavost mogla objasniti škiljave oči koje su pretražjenica da se iznenada usredotočio s uspaničenih stražara prema dvorištu na sjenku iza njega i prozore sa željeznim rešetkama iznad njega, njegov prodorni pogled pokazivao je da je poznsebnosti vidljivosti u mraku; način na koji je periferni pogled postao pronicljiviji nego izgled, način na koji je izravni pogled oblikovao obrise prema mašti. Noću se pažljive očiestajale micati; mozak može stvoriti sliku od treperavih obrisa koje su skupljale oči.



Dok je Janson promatrao izborano lice, još je nešto brzo zaključio. Bio je to inteligerezan čovjek koji doganaje nije uzimao zdravo za gotovo. Kako su ga slušali ostali ljudi, bto da je važan. Drugi znak bilo je oružje obješeno oko ramena: ruski KLIN, obično oružjnje i nešto skuplje od M16.

KLIN je bio pouzdaniji u pucnjavi u gustu masu za razliku od raštrkane paljbe koja se mekivati od nekog neškolovanog.

Ostali bi ga slijedili.Janson ga je promatrao još nekoliko trenutaka. Vidio je da tiho govori na kagamskom i pok

ema zamračenom dvorištu oštro prekorivši stražara koji je pušio. Taj čovjek nije bio amater.Otkrivanje je značilo smrt. Zar su ih otkrili?Trebao je poći od suprotne pretpostavke. Suprotne pretpostavke: što bi kapetan korvete

marest učinio s takvim razmišljanjem, nadom da će se svijet pokoriti operacijskim imperativiosujetiti ih? Ali Demarest je bio mrtav, poginuo je pred streljačkim vodom i ako je post

avda na svijetu, trunuo je u paklu. U četiri ujutro na sparno anursko jutro u dvorištu Kamene paružen dobro naoružanim teroristima, nije imao koristi od izračunavanja mogućnosti za ueracije. Njezine zasade bile su gotovo teološke. Credo quia absurdum. Vjerujem jer je apsurd

I postariji čovjek s izboranim licem: što je taj mislio? Njega je trebalo prvoga srediti. Ali

ošlo dovoljno vremena? Dosad se glas o malom komešanju proširio medu onima na straži. Bžno da se objašnjenje za to – pojava ukletog indijskog poljskog štakora – isto tako proširilo. stojala i druga buka. To je bilo neizbježno. Buka koja se mogla objasniti bila je bezazlena. a se nije mogla objasniti poticala je daljnju istragu i mogla je biti smrtonosna.

Janson je izvukao Blo-Jector, cijev dugačku pedeset centimetara od anodiziranog aluminibolca svoje crne odore. Džepovi i tobolci bili su pravi izazov za operaciju. Nisu si smjeli dopuk čička što se trga ili metalni škljocaj pa je zamijenio takve zatvarače napravama bez zmijenile su ih dvije magnetne vrpce pričvršćene mekanim vunenim omotačem: magneti su dklopce džepova čvrsto zatvorenima, a otvarali su se bez zvuka.

Janson je prošaptao plan u mikrofon.On će srediti visokog muškarca i stražara s desne strane; Katsaris treba ići na ostale. Jans

nio gumeni usnik puhaljke ustima ciljajući preko kraja cijevi.Strelica je bila dijete tajnih operacija, fina 33-kalibarska igla i kuglica skrivene u ak

lici ose. Umjetnog insekta će samo rutinski pogledati, a ako sve bude dobro, rutinski pogled bsljednje što će napraviti.

Jako je puhnuo, zatim brzo ubacio još jednu strelicu i opalio. Vratio se u čučanj.Visoki se zgrabio za vrat, izvadio strelicu i zurio u nju na slabašnom svjetlu. Je li ju ma

je nego što je kuglica ušla? Predmet je vizualno i osjetilno sličio na velikog insekta sa ža

rsti oklop, prugasto tijelo. No, težina je bila pogrešna, osobito ako je u njoj još bila i tekućiesposobljavanje, 1 ml karfentanilcitrata. Čovjek s izboranim licem ju je bijesno promatrao, a gledao ravno u Jansona. Intenzivno se usredotočujući, uočio je njegov obris u mračnom kutku.

Vojnikova je ruka posegnula za revolverom zataknutim sa strane, no zatim se srušio s veranson je čuo tupi udarac njegova tijela o kamene ploče dva metra ispod. Druga dva stražara sutlo izgubivši svijest.

Dva mlana čuvara nalijevo od njega su se uskomešala. Znali su da nešto ne valja.Zar ih Katsaris još nije pogodio?Tekućinu za onesposobljavanje nisu upotrijebili samo da bi pokušali biti humani.Malo je ljudi iskusilo strelicu s karfentanilom; postojao je kratki djelić sekunde u koje



slili da ih je pogodio insekt. Nasuprot tome, u pucnjavi nije bilo ničeg misterioznog ako pucgušivača nije odmah izazvao gubitak svijesti, ako nije uspio prodrijeti do središnjeg dijela mva bi tada parala noć krikovima uzbunivši sve koji bi je mogli čuti. U nevidljivim blretima gušenje žicom bi možda uspjelo gušeći zrak kao i krv, ali to se ovdje nije moglo.

Možda je ispaljivanje strelica bio rizičan pristup, ali taktički optimum nije bio biranje najbogućeg pristupa, već najboljeg što postoji.

Janson je usmjerio svoju puhaljku na dva stražara koji su brbljali i bio je spreman odapednu strelicu kad su se njih dvojica, osjetivši vrtoglavicu, srušila.

Katsaris ih je napokon pogodio.Vratila se tišina razbijena samo kreštanjem svraka i galebova, zujanjem i struganjem cvrčba. Pravilno je zvučalo. Zvučalo je kao da je problem riješen i da su se ljudi vratili na stražžnosti.

Menutim, sigurnost koju su sada dobili može nestati u bilo kojem trenutku.Informacije do kojih su došli na temelju prisluškivanja i onog što su vidjeli upućivale

edeća smjena dolazi za jedan sat – ali nitko nije jamčio da se raspored nije promijenio. Snuta imala je sada golemu vrijednost.

Janson i Katsaris su se probili kroz tamu ispod sjeverne verande kližući ispod debelih stu

su je podupirali na razmaku od metra. Prema nacrtima okrugli kameni poklopac nalaziodini sjevernog zida što je graničio s vapnencem glavne granevine. Janson je naslijepo pipao gove ruke su se micale duž komadića temelja gdje su se tlo i zgrada sastajali. Iznenada je omu nešto gura ruku, a zatim prelazi preko nje poput zategnute gumene cijevi. Odskočio je unnemirio je zmiju. Većina vrsta na otoku bila je bezopasna; ali one otrovne, uključujući gurske otrovnice, dosta su se često pojavljivale.

Izvukao je borbeni nož iz odore i zamahnuo njime u smjeru gdje ga je zmija ispipala. Nšao na otpor u zraku, udario je u nešto. Zatim ga je spustio potiho na kameni zid. Nož oštar tve pomeo je nešto žilavo i gusto.

– Našao sam – prošapta Theo, oko metar dalje.Janson je upalio malu infracrvenu svjetiljku i zataknuo je na svoj noćni dale

lagonavajući ga s noćnog gledanja na infracrveni.Theo je dopuzao pred veliku kamenu ploču. Mala spilja pod njihovim nogama tijekom god

otrebljavala u različite svrhe. Smještaj zatvorenika je bila glavna svrha. U neko druge vrotrebljavali su je za uskladištavanje predmeta, od namirnica do streljiva. Ispod svakog tužnog zida nalazio se okomiti otvor koji je trebao služiti za spuštanje. Poklopac je bio naprase može lako dignuti, ali godine su učinile svoje.

Bit će dobro ako ga se uopće i može dignuti.

Poklopac je imao ručke s obiju strana. Theo je podigao jednu poduprijevši se jakim nogakušao podići ravni okrugli kamen. Ništa. Jedini zvuk bilo je prigušeno gunnanje.

Zatim mu se Janson pridružio savijajući se na suprotnoj strani, držeći obje ruke na prorezimsvrhu. Napregnuvši noge, svinuo je ruke što je jače mogao. Mogao je čuti kako Theo polako k što je najbolje mogao.

Ništa. – Okreni ga – prošapće Janson. – Nije to staklenka maslina – reče Theo, ali se ipak postavi sukladno tome. Postavio je no

omit zid i zatvorivši ruke oko zatvorenog oboda, povukao poklopac. S druge strane Janson vukao u istom smjeru kazaljke na satu.



Konačno se pomaknuo: struganje kamena o kamen, tiho, ali nepogrešivo. Janson je shvatio godilo. Kružna podloga na kojoj je ležao poklopac bila je od neke vrste ilovače i tijekom goko se vapnenac trošio na tropskoj vlazi, otopljeni prah od svake materije stvorio je prirodnu žbklopac je zapravo bio zacementiran na mjestu. Sad kad su okovi slomljeni, zadatak je bio lakš

On i Theo su se ponovo sagnuli iznad poklopca i kao i prije podigli ga u jednom koordinirkretu. Poklopac je bio 20 centimetara debeo i izuzetno težak.

Trebala su četvorica snažnih ljudi da ga podignu, a ne dvojica. Ali moglo se to učotrebljavajući svu svoju snagu, podigli su ga i stavili pažljivo na tlo na jednoj strani.

Janson je virio u rupu koju su otkrili. Odmah ispod poklopca nalazila se rešetka.Kroz nju se čuo kovitlac glasova koji su dolazili iz prostora ispod zemlje. Neraspoznatljivi, ali i opušteni. Glas obično svojim tonom najviše toga otkriva, bijes,

selje, ruganje, tjeskobu. Riječi kao takve bile su ures, često stvorene da pogrešno upute ute. Podučavanje ispitivanja sastojalo se uglavnom od učenja da se kroz riječi slrakteristike glasa. Zvukovi koji su stizali nisu bili glasovi bilo kojeg zatvorenika; Janson je taznao. I ako si bio smješten u tamnici, a nisi bio zatvorenik, znači da si čuvao zatvorenika. Ti čuvari. To je bio neprijatelj.

Ležeći na ravnom tlu, Janson je naslonio glavu na rešetke. Zrak je bio hladan i osjetio je

areta. Isprva su zvukovi bili poput žubora potočića, ali sad ih je mogao razaznati izmenu glkoliko različitih ljudi.

Koliko? Još nije bio siguran. Niti je mogao pretpostavljati broj govornika ili broj ljudi.Prolaz je, znali su, padao uglavnom kroz metar kamena pod četrdesetpet stupnjeva, a zat

vijao i usmjeravao se plitko prema dolje. Kroz slabu svjetlost filtriranu prema gore kroz reta se nije moglo izravno vidjeti.

Katsaris je pružio Jansonu pribor s kamerom od optičkih vlakana što je izgledao poput pršminkanje s dugom žicom. Janson koji je čučao lenima naslonjen na grubo isklesani vapn

ovukao je žicu kroz rešetku, centimetar po centimetar, pazeći da ne promaši cilj. Bila je d

put obične telefonske žice i s vrškom jedva većim od glavice šibice. U kablu se nalazila dvosklena nit što je prenosila sliku na sedam puta šesnaest centimetara veliki zaslon na drugoj stran

Janson je pazio na mali displej dok je polako gurao žicu niz rešetku. Ako itko dolje primepozna što je to, misija je gotova. Zaslon je bio prožet sivim nijansama koje su bivale sve svjvjetlije. Iznenada je imao pogled iz ptičje perspektive na slabo osvijetljenu sobu. Jansukao žicu za dva i pol centimetara. Pogled je sada bio djelomično zatvoren, ali većina prethogleda je još bila na zaslonu. Vršak se nalazio oko milimetar od kraja otvora; vjerojatno gakriti. Nakon pet sekundi automatski program za fokusiranje maksimalno je izoštrio i osvidno polje.

– Koliko? – upita Katsaris. – Nije dobro – reče Janson. – Koliko?Janson je pritisnuo dugme koje je okretalo vrh kamere prije nego što je odgovorio.

– Sedamnaest čuvara. Naoružanih do zuba. Ali zar je broj uopće važan? – Sranje – odgovori Katsaris. – Slažem se – progunnao je Janson. – Da su nam samo u vidokrugu, mogli bismo koknuti ove gadove.

– Ali nisu. – A da bacimo ručnu bombu?



– Dovoljno je da jedan preživi i zatvorenik je mrtav – reče Janson – Već smo sve ovo plje miči guzicu prema ulazu A. Ulaz A je, kako je bilo označeno na nacrtima, bio napuštenii je vodio do stražnjeg dijela tamnice. To je bio ključni dio plana: dok je zatvorenik ugur

ubinama drevnog zdanja, tiha granata od bijelog fosfora će se baciti kroz otvor onesposobljavažare.

– Razumio – reče Katsaris. – Ako je to tamo gdje treba biti, vratit ću se za tri minute. Nadih u menuvremenu možeš malo sre diti.

– Požuri se – reče Janson rastresen. Ugodio je ručno sliku rotira jući vrh kamere povreme

vi kut.Kroz plavetnilo dima cigarete vidio je da ljudi sjede oko dva stola i kartaju. To su vodili. Snažni, naoružani ljudi koji su imali moć da donesu odluke o životu ili smrti, naoružali otiv svog najvećeg neprijatelja, vremena, tankim kartama. On je otkartao više nego se uopće mtiti dok je bio u uniformi.

Janson je promatrao povremene pokrete, razmjenu ruku i karata. Znao je tu igru. Nekoć ju je igrao satima u džungli na Mauriciusu. Zvala se proter i bio je to odgovor Indi

eana na remi. Budući da je poznavao igru, pogled mu je privukao mladić od osamnaest, devetnaest g

i je sjedio za velikim stolom i privlačio poglede ostalih, poluzabrinute, poluzadivljene.Mladić je gledao uokolo, a njegovi bubuljičavi obrazi su se skupili u osmijeh otkrivajući

be i prepredeni izgled pobjede.Janson je znao tu igru. Ne samo proter. Znao je igru koju je mladić igrao.Maksimalni rizik za maksimalnu nagradu. To je naposljetku bila igra koju su obojica igralaRedenik nečeg što je izgledalo kao meci od sedam mm visio je oko mladićeva ramena; R

ni zibao se na prsima. Teže automatsko oružje. Janson nije vidio dovoljno da potvrdi markunaslonjeno na stolicu i nesumnjivo razlog za redenik. Taj koloplet oružja govorio je da je mkakav vona, kako u vojnim, tako i u rekreacionim stvarima.

Mladić je obrisao dlanove na plavu krpu zavezanu oko tjemena i zahvatio cijelu hrpu.Janson je čuo uzvike: nevjerica u kartaškoj igri.To je bio neobično autodestruktivan potez u ovom trenutku igre, osim ako igrač nije bio si

se može odjednom riješiti karata. Takva sigurnost je tražila izvanrednu moć pažnje i pamćenjaIgra je stala. Čak su se i vojnici s manjeg stola skupili da gledaju. Svaki je imao pušku. Ja

vidio dok su ljudi stajali barem jednu naoružanu stranu. Oprema je izgledala potrošeno, ali državano.

Mladić je bacao karte, jednu za drugom, u nizu besprijekornih sekvenci. To je bilo kao u bda majstor ubacuje kuglu za kuglom, kao da igra sam sa sobom.

Mladić je završio; nije više imao karata. Zabacio je glavu i nacerio se. Niz od trinaest kato njegovi drugovi nisu nikad vidjeli takvo što jer su počeli pljeskati; ljutnja što su porupila je mjesto divljenju zbog spretnosti kojom je stigao poraz.

Jednostavna igra. Voda kagamske gerile bio je, dakle, i vrstan igrač protera. Bi li bio ahan da nema strojnicu pokraj stolice?

Kroz mali teleskop od fiberglasa Janson je dobro promotrio mladićevo lice dok se dijelidan krug karata. Mogao je reći tko će pobijediti ako runda uopće završi.

Isto tako je mogao reći da to nisu obični seljaci, već prekaljeni veterani. To se vidjelo vme kako im oružje visi na odjeći. Znali su što rade. Kad bi nastupila opsada i kad bi imali koliko sekundi za pregrupiranje, bilo koji od njih izvukao bi zatvorenika. Od onoga što j



sluškivanjem, vjerojatno su to bile upute.Zumirao je bubuljičavog mladića, a zatim se ponovo okrenuo. Ovdje je bilo sedamnaest isk

nika od kojih je barem jedan imao gotovo nadnaravne moći zapažanja i pamćenja. – Najebali smo – reče Katsaris na mikrofon, bezizražajno i točno. – Dolazim – reče Janson uvlačeći kameru nekoliko centimetara u udubinu otvora. Stegnuo

udac.Janson je ustao koliko je prostor dopuštao, a zglobovi su ga boljeli od tolikog čučanja. B

na da je prestar za ovakvu ekspediciju, prestar barem jedno desetljeće. Zašto je izabrao

ogu, najopasniju i najzahtjevniju od svih? Sam je sebi rekao da je jedini voljan suočiti se s rizjoš bolje, ako on nije voljan, nitko drugi ne smije ili neće. Sam si je rekao da ga je isknilo najboljim za taj posao. Rekao je sam sebi da će nakon što je razvio plan, on biti i na

vjek da ga izmijeni. No, je li taština bila u pitanju? Je li sebi htio dokazati da to još može? iko očajnički želio izbrisati dug prema Peteru Novaku donijevši odluku koja je možda ugvakov život kao i njegov? Sumnje su ušle u njegov um kao kiša igala i morao se prisiliti da oran. I dalje hladan kao led, jasan kao voda. To je bila mantra koju si je često ponavljao tijgih dana i noći straha i agonije koje je spoznao kao ratni zarobljenik u Tri-Thienu.

Katsaris je stajao točno na mjestu gdje su nacrti upućivali da će naći drugi ulaz koji bi omo

elu operaciju. – Ta stvar je ondje gdje bi trebala biti – reče Katsaris. – Vidiš obrise vrata u podu. – To su dobre vijesti. Volim dobre vijesti. – Zazidani su granevnim blokom. – To su loše vijesti. Mrzim loše vijesti. – Žbuka je u solidnom stanju. Nije starija od trideset godina.Možda katkad ima problema s poplavom, ali zid je čvrst. Tko zna?Znam samo da ulaz A više ne postoji. .

Jansonov želudac se još više stisnuo. Jasno kao voda, hladno kao led. – Nije problem – reče Janson – postoji zaobilazni put.Ali, postojao je problem i on nije imao zaobilazni put. Znao je samo da zapovjednik ne

pustiti da ljudstvo osjeti paniku.Postojao je problem i on nije imao zaobilazni put. Nisu postojali podaci, potv

sluškivanjem, da je Peter Novak u kolonijanoj tamnici. Postojao je zaključak, potvrnen zdumom, da će ga jako čuvati. Postojala je mogućnost zračnog ubacivanja. Ali kada? Janson

kad razmišljao o jednostavnom prednjem pristupu tamnici – trčanjem kroz koridor naoružanih bi jednako ugrozilo spasitelja i onog kojeg se spašava. Ono na čemu se temeljila izvedivos

simultanost: izvlačenje taoca dok se stražari onesposobljavaju. Nije postojao vidljiv stražnjioga niti izvediv plan.

– Poni za mnom – reče Janson. – Pokazat ću ti. Njegov um je bjesomučno radio dok su se on i Katsaris vraćali do otvora za teret. Nešto je postojalo. Spoznaja se kretala od nerazvijene do gotovo nejasne, ali nešto je bolje

ta, nada je bolja nego beznane.Upravljajući zavratkom optičkog vlakna, premjestio je vidokrug od vojnika koji je sjedio p

šnom stubištu što se uzdizalo na kraju sobe. – Stubište – reče. Prekid na zavoju stubišta, kbočina. – Iz srednjovjekovnog prekida virila je izbočina od lijevanog betona. – Relativnodatak iz posljednja dva desetljeća, rekao bih, u vrijeme kada se vodoinstalaterstvo modernizir



– Ne mogu otići do tamo a da me ne primijete. – Ne mora biti. Kratko ćeš biti izložen od stubišta do betonske izbočine, soba je ispu

mom cigareta, a oni igraju krajnje zanimljivu partiju portera. Još postoji načelo simultaoramo se samo zadovoljiti glavnim ulazom i otvorom.

– To je tvoj rezervni plan? – uzvrati Katsaris. – Improviziraš više nego kvintet Milesa DaPaul, zar je ova operacijama^ session'?

– Theo? – bila je to molba za razumijevanje. – Tko jamči da ne postoji skriveni stražar smješten u tamnici s zatvorenikom?

– Bilo kakav bliski kontakt s Peterom Novakom je opasan. OFK to zna, čuvaju ga, ali lirali od kagamskih pobunjenika. – Čega se boje, da ne ubode čuvara komadom lisica? – Boje se njegovih riječi, Theo. U siromašnoj zemlji riječi plutokrata su opasna stvar,

ega bolje nego bilo koja turpija.Zato će čuvari biti udaljeni od zatvorenika. Ako se zatvorenik zbliži s jednim čuvarom, bo

kva se manipulacija može dogoditi. Sjeti se, Theo, dohodak po glavi stanovnika u Anuri niži damsto dolara na godinu. Zamisli kagamskog čuvara uvučenog u razgovor s čovjekom koji vsetine milijardi. Ti izračunaj. Svi znaju da Novak drži riječ. Recimo da si kagamski pobunje

ti kažu da se ti i tvoja obitelj možete obogatiti više nego što bilo tko pohle pan može sanjati. razmišljati o tome – to je u ljudskoj pri rodi. Ideološka zaslijepljenost može neke učiniti imukušnje; tako je to s Kalifom. Ali nitko u zapovjedništvu ne računa na to.

BSNŽ, bolje siguran nego žalostan. Čuvaš ga, ali ga i izoliraš. To je jedini siguran način. Neočekivano Katsaris se nasmijao. – Dobro, šefe, ti mi samo izdaj zapovijed za juriš –

edan se više nije bojao: uvukla se neobična mirnoća poput Masade, barem na trenutak.Da bi pomaknuli rešetku, trebala su obojica, a napor je udvostručen imperativom neka se m

z buke. Otkad je Janson ostavio Katsarisa ondje, zglobovi i mišići su mu žestoko protestirališkripav. To je bila istina. Činilo se da je Beretta u uskom nosaču ulazila u meso. Znoj se nak

njegovoj boji na licu otpornoj na vodu; potočići su mu se slijevali u oči i pekli ga. Oporšića, shvatio je Janson na teži način, nije bio kao nekad, mišići su mu ostali duže zapetljani, bu trenutku kad je posljednja stvar koju je trebao bila bol u tijelu. Nekoć, posred borbe, osjeo da je on sam oružje, operativni automat. Sad se osjećao previše ljudski. Znoj je prouzročio lonsko borbeno odijelo svezalo oko koljena, menunožja, ispod ruku, lakta.

Ponizna misao mu je prošla mozgom: možda je trebao ostati pokraj otvora i pustiti Katsarini svoj dio. Uzverao se uz krhotine na potporni zid prema uskom kvadratnom prolazu što je vunutarnjeg ruba verande. Kvadratni prostor, jedan od nekoliko duž krova, sprečavao je skup

de na prvom katu za velikih kiša u sezoni monsuna. Dok se provlačio kroz četrdeset centim

oki otvor kanalizacije, shvatio je da teško diše: napor? Strah? Katsaris mu je rekao da je smbar plan. On je, kao što su obojica znali, lagao. To nije bio dobar plan. Bio je zapravo jediniimali.

Mišići su mu se još grčili, a Janson se probio do hodnika pokraj svečane dvorane u sjevelu. Sjetio se nacrta, niz hodnik lijevo, šest metara. Vrata moraju biti na kraju hodnika. Razbmen obložen drvom. Nezamjetna vrata vodila su do neopisive rupe. Dvije stolice na obanama bile su prazne. Ljudi koji su se skupili na galamu još su besvjesni ispod verande. Isto tdatni čuvari koji imaju jasan pogled na hodnik. Sedam ih je palo. Još sedamnaest.

Jansonov puls se ubrzao kad je stao ispred vrata. Brava je bila stara nekoliko desetljeća i malnost. Ako je uljez već došao dovde, brava na vratima baš ga i neće zaustaviti. Bila je to



je brzi pregled potvrdio, brava od tankih komada, vjerojatno izranena sredinom stoljeća. Tave, znao je Janson, imale su ravne metalne pravokutnike, a ne igle, dok su se opruge nalaindru, a ne u oklopu brave. Napravio je mali ključ za zatezanje koji je po obliku sličio zubarboru, ali je bio nešto veći od šibice. Stavio je svijeni dio ključa u ključanicu gurajući s d

aja da pojača zakretni moment i opipnu osjetljivost.I jedno i drugo je bilo važno. Jedan po jedan vadio je svaki komad. Nakon deset sekundi

madi obijeni. No, brava još nije bila spremna za otvaranje. Sad je ubacio drugo orune, karik, tanak, ali nesavitljiv i počeo zakretati u smjeru kazaljke na satu.

Zadržavajući dah, držao je instrumente u ključanici i čuo da je jezičac povučen te je upotruč da povuče vrata prema sebi samo nekoliko centimetara. Vrata su se lako otvorila na ddmazanim šarkama. Te su šarke morale biti dobro podmazane. Kad su se otvorile, vidio je ata debela punih četrdeset pet centimetara. Iako je glavni guverner smjestio tamnicu ispod saja, želio je biti poštenen i najmanje jeke bilo kakvih jauka koji bi dolazili iz nje.

Janson je otvorio vrata još nekoliko centimetra stojeći sada trideset centimetara od ulaza ako možda čekao.

Polako, oprezno. Dokazao je da je barem prolaz čist. Ušao je do kamenog dijela što ladilo vrijeme i vrpcom za izolaciju zakvačio mjedeni jezičac za vrata tako da se ponov

ključaju.Počeo je silaziti niz stube. Barem su bile od kamena, a ne od puc-ketavog drva.

Nekoliko koraka niz stubište nalazila je druga prepreka, čelične rešetke.Rešetka koja je izgledala poput srednjovjekovne pomične rešetke predala se njegovu osku

tu bez teškoće. No, za razliku od gornjih kamenih vrata, nije baš bila bezvučna.Otvorila se škripom metala o kamen kakvu skupljeni čuvari nisu mogli a da ne čuju.Začudo nisu reagirali. Zašto? Još jedan mamac? Ptice na žici – ovaj put cijelo jato.Bujica misli proletjela je kroz Jansonov um. A zatim je čuo riječ Theyilai\ Čak i s osno

čnikom anurskog jezika, prepoznao je riječ čaj. Čuvari su očekivali nekog, nekoga tko im je

movar čaja. Zato nisu reagirali na buku.S druge strane, ako čaj ubrzo ne done, postat će sumnjičavi.Sad je mogao vidjeti izravno ono što je gledao kroz kameru. Golu užarenu žarulju što je pr

etlost. Čuo je kako nježno mrmorenje razgovora jenjava, a kartaška se igra odvija punom pm koji se pronio kroz stubišno zrcalo podsjećao je na tucet cigareta koje su se istodobno zapa

Sedamnaest čuvara na jednog čovjeka. Nije ni čudo da se nisu nimalo brinuli za sigurnostca.

Janson se sjetio mladog OFK-ova prvaka u proteru koji je s visokim ulozima igrao igru gla značiti katastrofu ili trijumf. Ništa izmenu toga.

Sve je sad bila stvar vremena. Janson je znao da Katsaris čeka zapovijed s tihom termanatom u ruci. Uobičajeni borbeni postupak značio bi bljesak i eksploziju, ali glasna ekspože uzbuniti ostale. Ako se vojnici stacionirani u vojarnama mobiliziraju, nestalo bi i mrleda za uspjeh bijeg.

I Katsaris i Janson su imali modificirani MP5K, automat od dvije kile što ga je prockler & Koch, s kratkom cijevi, ciljnikom privezanim remenom i prigušivačem zvuka. Sprem

državao trideset punjenja udubljenih na vrhu za blisku, unutarnju upotrebu. Milimetarski dra-Shok manje će se odbijati; vjerojatnije je da će uništiti meso na koje nainu, razderati,

odrijeti u ljudsku utrobu. Jansonovi SEAL-ovi sudrugovi nadjenuli su okrutan nadimak ovom oje moglo ispaliti devetsto punjenja u minuti: sobna metla. No, ono što se nije moglo utišati, b



mor žrtava. Ali masivna vrata davala su znatnu akustičku izolaciju, a više od metar kamena dispilju od kata iznad.

Janson je sišao šest koraka i zatim se bacio na metar i dvadeset duboku betonsku izbočinukako se očekivalo, presvučena plastičnim cijevima i izoliranim električnim žicama, ali sle

z zvuka. Za sada dobro. Vojnici su proučavali karte, nitko nije gledao strop.Sad je legao uza zid i kretao se oprezno po izbočini. Što se dalje nalazio od stubišta, man

ekivati njegov položaj paljbe i brže će doći do Petera Novaka u ćeliji. No, Jansonov polozirom na vidljivost bio je daleko od idealnog; vojnici na jednom kraju većeg stola još su ga m

djeti ako pogledaju prema gore i prema izbočini u sjenci. No, kako se prisjetio, nije bilo razloučine. – Veda thejilai? – Prvak u proteru, baratajući kartama na kraju stola, izgovorio je te

malo iživciran i kako je to učinio, okre nuo je oči. Je li išta primijetio? Nakon pauze podigao je pogled gledajući mutnu gornju izbočinu. Ruke su mu se pomakle p

njihanom Ruger MinijuAA.Janson nije pogriješio o mladićevoj moći zapažanja. Skalp mu se naježio. Uspio je.

– Sadi – Janson je prošaptao u mikrofon i skliznuo nagnut na prijed u najdalje skrovište betočine gdje je stavio polarizi rane naočale. Spustio je osigurač i namjestio ga na rafalnu paljbu

Mladić je iznenada ustao vičući nešto na kagamskom. Ispalio je hitac prema području gddio Jansona, a metak je zaderao beton samo dva i pol centimetara iznad Jansonove glave. Drutak zabio u obližnje instalacije.

Iznenada se jedva osvijetljena soba ispunila sjajem od kojeg su boljele oči te toplinom. Stiorogoreća termitna bomba: malo unutarnje sunce zasljepljivalo je čak i one koji su pokušali svgled. Svjetlost je bila višestruko jača od one što nastaje pri zavarifoo vanju i činjenica da svara bile prilagonene lošim svjetlosnim uvjetima uzrokovala je potpuniju i dugotrajniju sljespršena paljba bila je usmjerena na Jansona, ali je zbog kuta bio teška meta, a meci su bilciljani.

Kroz gotovo crne naočale Janson je vidio vojnike u panici i zbrci. Neki su štitili oči rukadlakticama, a ostali su naslijepo pucali u strop.

No, čak bi i slijepi hitac mogao biti koban. Kako je cijela soba bila izbijeljena nadnaraetlošću, uzvratio je vatru usmjerujući automatsku paljbu u skupine.

Ispraznio je spremnik od trideset punjenja i ubacio drugi. Povici su ispunili sobu.Sad se pojavio Katsaris koji je trčao niz stubište s polariziranim naočalama i MP5K-om

kano štektao usmjerujući metke na gerilce iz još jednog kuta.Za nekoliko je sekundi sve bilo gotovo. Malo njih je uopće, mislio je Janson, imalo p

gledati protivnicima u oči. Poklalo ih je bezlično oružje što je glatko funkcioniralo izbac

naest metaka u sekundi. Zbog prigušivača zvuka rafali MP5K nisu samo bili smrtonosni, nblasno tihi. Jansonu je trebalo vremena da shvati na što ga je podsjećao zvuk: šuštanje klikom miješanja. Ubijanje ne smije tako zvučati, mislio je Janson. Bila je to trivijalna gladloga za tako ozbiljan boj.

Zavladala je čudna tišina. Kako su se vratili polumrak i sjenke, Janson i Katsaris su skočale. Gola, pregrijana žarulja od 40 vata, primijetio je Janson, bila je nedirnuta. Čuvari niso sretni. Tijela su bila iskrenuta po podu zakucana mecima s udubljenim vrhovima. Funkciokako su i stvoreni, otpustili su cijelu snagu u tijela koja su pogodili zaustavivši se nek

ntimetara u ta tijela, uništivši sve vitalne organe na koje su naišli. Kako se Janson približio, da su neki pogoneni prije nego što su uspjeli otko-čiti svoje M16 puške.



Je li bilo znakova pokreta? Trebalo mu je nekoliko trenutaka prije nego što je vidio. Po poizao mladić koji je odigrao zapanjujući niz od trinaest karata, čovjek koji je podigao pogled ponskoj izbočini. Trbuh mu je bio crven i ljepljiv, ali ruke su mu bile raširene i posezale

volverom beživotnog vojnika do njega. Janson je ispalio još jedan rafal iz svog Heckler & Kocha. Još jedan trzaj i mladić se primŠpilja je bila klaonica ispunjena bogatim mirisom krvi koji je tjerao na povraćanje i sadrž

tvorenih probavnih kanala. Janson je dobro poznavao miris: bio je to miris života nakon šot oduzet.

Isuse, Bože! To nije bilo ništa drugo nego krvoproliće, pravo klanje. Je li to učinio? Je li too što je sam bio} Riječi starog izvješća o zdravstvenom stanju vratile su se da mu se rugajuista bio ≫u svom elementu≪? Još jednom prošao mu glavom jedan od njegovih razgovolasku.

– Ti nemaš srca, Jansone. Zato i radiš to što radiš. K vragu, zato i jesi to što jesi. – Možda. I možda ja nisam taj za kojeg me držiš. – Reci mi da ti je mučno od ubijanja. Reći ću ti nešto što ćeš sam otkriti jednog dana:

dini način da se ikad osjećaš živim. – Kakav je to čovjek koji mora ubijati da bi se osjećao živim?

Kakav je on čovjek bio?Osjetio je nekakvo toplo i kiselo pljuskanje u grlu. Zar je to izgubio? Zar se promijenio ta

bio nesposoban za zadatak koji je prihvatio? Možda samo zato jer je predugo pauziršćutnost je omekšala.

Htio je povraćati. Ali je znao da neće. Ne pred Theom, svojim voljenom štićenikom. Ne usred misije. Ne sad. Njegovo tijelo si ne smije dopustiti takvu popustljivost.Hladni prosvjedni glas u njegovoj glavi je preuzeo zapovjedništvo: žrtve su ipak bili vo

ali su da su njihovi životi potrošni. Bili su pripadnici terorističkog pokreta koji je oteo čonunarodnog ugleda i sami su se svečano zakleli da će ga smaknuti. Čuvajući civila k

pravedno bio zatočenik, stavili su se na liniju bojišnice. Zakleli su se Ahmadu Tabariju el Kće svi za njega dati živote. Janson je samo prihvatio ponudu.

– Idemo – pozove Janson Katsarisa. Mogao je provježbati izgo vore u glavi, mogao je prihnisu sasvim bezvrijedni, ali niti jedan izgovor nije više mogao opravdati klanje.

Ganenje koje je osjećao bila je jedina stvar koja ga je tješila. Gledati ravnodušno na ovo na je osobina terorista, ekstremista, fanatika, vrste protiv koje se borio cijeloga života, kvom je, bojao se, i sam na svoj način postajao. Kakvi god bili njegovi postupci, činjenica daogao o njima razmišljati bez užasavanja, pokazivala je da još nije postao čudovište.

Brzo se pomaknuo od betonske izbočine i pridružio se Katsarisu na željeznim vratima tam

vnoga guvernera. Primijetio je da su potplati Katsarisovih čizama kao i njegovi ljepljivi od kbrzo odvratio pogled.

– Ja ću biti domaćin – reče Katsaris. Držao je veliku hrpu starinskih ključeva koje jeklanim stražarima.

Tri ključa. Tri zasuna. Vrata su se širom otvorila i ušli su u uski, tamni prostor.Zrak je bio vlažan, ustajao, prožet mirisima ljudske mučnine i znoja koji su postali više

eženi, nešto drugo. Dalje od prostora gornje žarulje gdje su čekali čuvari, prostor je bio tamo je teško išta razaznati.

Katsaris je premjestio svjetiljku od infracrvenog na optičku svjetlost. Snažna je zraka presmu.



Slušali su u tišini.Zvuk disanja čuo se negdje u polumraku.Uski prolaz se proširio i vidjeli su kako izgleda dvjesto godina stara tamnica.Sastojala se od niza izuzetno debelih rešetki na samo metar i dvadeset od kamenih zidova. S

a i pol metra pregrada od kamena i cementa dijelila je dugi niz ćelija. Nije bilo prozora, nijeora svjetlosti; nekoliko svjetiljki od kerozina nalazilo se na kamenim pregradama; jednakjetlile kao i kad je tamnica posljednji put bila u funkciji.

Janson se stresao razmišljajući o strahotama prošlog doba. Zbog kakvih su sve ne

vršavali ljudi u tamnici glavnog guvernera? Ne zbog uobičajenih napada domorodaca jednuge: tradicionalne seoske vone poticane su da se s njima obračunaju kako uvijek jesu, a ponekrečeno da budu civilizirani u kažnjavanju. Ne, oni koji su završavali u tamnicama kolonijspodara, Janson je znao, bili su buntovnici, oni koji su se protivili vladavini stranaca, korovali da domaći mogu bolje voditi svoje poslove, osloboneni stega nizozemskog ogorč

njeg carstva. I sad je novi niz pobunjenika zauzeo tamnicu i, poput mnogih pobunjenika, nisu je ni pok

pustiti, nego su je iskoristili za vlastite ciljeve.Bila je to gorka i neporeciva istina: oni koji su jurišali na Bastillu, našli su načina da je

ve u uporabu.Područje iza rešetke bilo je obavijeno tamom. Katsaris je pretraživao svjetiljkom po kuto

veza sve dok ga nije vidio.Čovjeka. Čovjeka kojem nije bilo drago da ih vidi. Šćućurio se pokraj zida ćelije dršćući od s

ko ga je zraka svjetlosti osvjetljavala, pao je na pod, skvrčio se u kutu poput uplašene živa se nada da je postala nevidljiva. – Peter Novak? – upita Janson nježno.Čovjek je sakrio lice rukama poput djeteta koje misli da ga drugi ne vide kad ono ne vidi.

Iznenada je Janson shvatio: kako li je samo izgledao s licem obojanim u crno i borborom te čizmama s kojih se cijedila krv? Kao spasilac ili kao napadač?

Katsarisova svjetiljka se zaustavila na šćućurenom čovjeku i Janson je raspoznao elegšulju od fine tkanine učvršćenu ne najfinijom štirkom, nego masnoćom i osušenom krvlju.

Janson je duboko udahnuo i izustio riječi za koje je nekoć samo maštao da može izreći. – Gospodine Novak, ja sam Paul Janson. Spasili ste mi život.Ovdje sam da vam uzvratim uslugu.

7

Nekoliko dugih sekundi čovjek je bio nepomičan. Zatim je podigao glavu i još uvijek šćugledao izravno u svjetlost; Katsaris je brzo odmaknuo svjetlost da ga ne oslijepi.

No, Janson je bio taj koji je bio oslijepljen. Nekoliko koraka od njega bilo je lice koje je resilo bezbrojne tjednike i novine.Lik obljubljen poput pape, možda čak i više u ovom svjetovnom stoljeću. Debeli snop

io mu je preko čela. Više crn nego sijed. Visoke, gotovo azijatske lične kosti. Peter Nobitnik prošlogodišnje Nobelove nagrade za mir. Humani-tarac kakvog nitko na svijetu nije doznavao.

To što je poznavao Novakovo lice učinilo je Novakovo stanje još šokantnijim.Podočnjaci su bili tamni, gotovo ružičasti; nekoć odlučan pogled bio je sad ispunjen stra



k se čovjek tresući podizao na noge, Janson je mogao vidjeti male drhtaje koji su grčili vakove ruke su se tresle, čak su mu tamne obrve podrhtavale.

Jansonu je bio poznat taj izgled: bio je to izgled čovjeka koji je izgubio nadu.Bio mu je poznat taj izgled jer je i on jednom tako izgledao. Baaqlina. Prašni grad u Libano

mničari koje je mržnja preobrazila u nešto ne baš ljudsko. Nikad nije zaboravio antracitnu okruhovih očiju, srca. Baaqlina. Bilo je to mjesto koje je trebalo postati mjestom njegove smrti: e bio sigurniji u to. Naposljetku je izašao slobodan nakon što je Zaklada za slobodu intervenir

Jesu li podmitili nekoga? Nikad nije saznao. Čak i nakon oslobonenja proveo je dosta vre

ajući se je li njegova sudbina doista promijenjena ili samo odgonena. Te misli i osjećaji bo iracionalni i Janson ih nije nikome otkrio. Ali možda će doći dan da ih kaže Peteru Novak će shvatiti da su i drugi prošli ono što je sam prošao i možda nade utjehu u tome. govao Novaku. Ne, sve je dugovao Novaku. Kao i tisuće, možda milijuni drugih.

Peter Novak je putovao svijetom da razriješi krvave sukobe. Sad je netko doveo krvavi snjega. Netko tko će platiti.

Janson je osjetio toplinu prema Peteru Novaku i jednako intenzivan gnjev prema onima kpokušali poniziti. Janson je toliko živio izbjegavajući takve osjećaje, stekao je ugled hlairenog, čovjeka lišenog osjećaja – Stroj, kako je dobio nadimak. Od njegova temperamenta n

ljudima bilo neugodno; kod drugih je budio trajno pouzdanje i povjerenje. Ali Janson je znae stijena: bio je samo vješt u upijanju, rijetko je pokazivao strah jer se toliko bojao. Kocije jer su se prejako usplamsale. Još više nakon bombe u Caligu, pošto je izgubio jedino štdavalo smisao u životu. Bilo je teško voljeti kad si vidio kako ti se lako može oduzeti ljubav.teško vjerovati kad si vidio kako je lako izgubiti vjeru. Nekoć, desetljećima prije, postojvjek kojem se divio više nego drugima i taj ga je čovjek izdao. Ne samo njega – čovjek je vječnost.

Helene mu je jedanput rekla da je tragač. Potraga je gotova, rekao joj je. Našao sam tžno ju je poljubio u čelo, oči, nos, usne, vrat. Ali mislila je na nešto drugo: mislila je da

ačenje, nečega ili nekoga što je važnije od njega. Nekoga, sad je mislio, poput Petera Novaka.Peter Novak: ruševina od čovjeka sudeći po njegovim očima. Ruševina od čovjeka koj

etac. Možda je mogao biti sjajni ekonomist i neki od njegovih teorijskih članaka često su se ciogao je biti Mida dvadeset prvog stoljeća, tetošeni plejboj, reinkarnacija šaha Jahana, mogua koji je sagradio Taj Mahal. No, njegov jedini interes bio je ostaviti svijet u boljem stanjuga je našao.

I zasigurno je bio bolje mjesto nego ono na smrtonosnim poljima Drugog svjetskog rataeg se rodio. – Došli smo po vas – rekao mu je Janson.

Oprezno zakoračivši od kamenog zida Peter Novak je zabacio ramena unatrag kao premao pluća. Čak i govoriti značilo je znatan napor.

– Došli ste po mene – ječao je Novak i riječi su bile promukle, možda prve koje je izgovokoliko dana.

Sto su mu učinili? Je li mu slomljeno tijelo ili duh? Tijelo će, znao je Janson iz iskustva,cijeliti. Novakovo disanje pokazivalo je da je dobio upalu pluća, onečišćenje pluća prouzroisanjem tamničkog zraka vlažnog, ustajalog, ispunjenog sporama. Riječi koje je sljedeće izgoile su se nepovezanima.

– Vi radite za njega – reče Novak. – Pa naravno. On kaže da može biti samo jedanl On zna da mene maknu, on biti nezaustavljiv. – Riječi su bile intonirane žarom koji je zamijenio razum



– Mi radimo za vas – reče Janson. – Došli smo po vas.U očima velikog čovjeka bio je smeten pogled: – Vi ga ne možete zaustaviti!

– O kome to govorite? – O Peteru Novaku! – Vi ste Peter Novak. – Da! Naravno! – Obgrlio je ruke oko grudiju i držao se ravno poput diplomata na služb

manju.Zar ga je razum napustio?

– Došli smo po vas – ponovio je Janson dok je Katsaris pokuša vao pogoditi ključ za tera Novaka. Rešetka se otvorila. Novak se isprva nije pomaknuo. Janson je pregledao njegove zjenice da provjeri je li drog

ključio da je jedina droga kojoj je bio izložen trauma zatočeništva. Držali su čovjeka u mrakna, bez sumnje su mu davali hranu i vodu, ali lišili su ga nade.

Janson je prepoznao sindrom, prepoznao je elemente posttraumatske psihoze. U prašnom grbanonu ni sam joj nije uspio izmaći. Ljudi su očekivali da taoci padnu na koljena od zahvalnopridruže svojim spasiteljima, ruku pod ruku, kao u filmovima.

Stvarnost je rijetko bila takva.

Katsaris je mahnito pogledao Jansona lupkajući po Breitlingu. Svaka dodatna minuta izlagdodatnom riziku.

– Možete li hodati? – upita Janson, a ton mu je bio oštriji nego što je to namjeravao. Nastupila je pauza prije nego što je Novak odgovorio. – Da – reče. – Mislim da mogu. – Moramo ići. – Ne – reče Peter Novak. – Molim vas. Ne možemo si priuštiti čekanje. – Novak je najvje rojatnije bolovao od o

unjenosti i dezorijentacije tipične za novooslobonene zatočenike. No, je li tu postojalo još nešto? Je li dobio stockholmski sindrom? Zar su Novaka i

sovite granice njegovih moralnih simpatija? – Ne, ovdje je još netko! – prošaptao je. – O čemu govorite? – prekine Katsaris. – Ovdje je još netko – nakašljao se. – Još jedan zatvorenik. – Tko? – Katsaris ga je požurivao. – Amerikanka – reče. Pokazao je ćeliju na kraju prolaza – Ne idem bez nje. – To je nemoguće – prekine ga Katsaris.

– Ako je ostavite, oni će je ubiti. Ubit će je iste sekunde! Humanitarčeve oči su preklinjim su poprimile zapovjednički izraz. Nakašljao se, navlažio svoje raspucale usne i još je

ah nuo. – Ne mogu je imati na savjesti. – Njegov je engleski bio ugla nen, precizan, sa anim manarskim utjecajem. Još jedan teški uzdah. – Ne treba biti ni na vašoj.

Malo po malo, shvatio je Janson, zatvorenik se pribirao, postajao ono što je bio. Njegove tamne prodorne oči podsjetile su Jansona da Novak nije običan čovjek. Bio je

stokrat, navikao da oblikuje svijet po svom shvaćanju. Imao je dar za to, dar kojim se koriseve iznimnog dobročinstva.

Janson je promatrao Novakov nepokolebljiv pogled. – A ako ne možemo… – Onda mene morate ostaviti. – Riječi su zapinjale, ali bile su jasne.Janson je piljio u njega u nevjerici.



Došlo je do nekontroliranog trzaja na Novakovu licu, a zatim je ponovo progovorio. – Sumnjam da vaši planovi za spašavanje uključuju neželjenog taoca.Bilo je jasno da njegov um i dalje brzo sijeva. Odmah je odigrao taktičku kartu ostavlj

am na Jansona da nikakva daljnja rasprava nije moguća.Janson i Katsaris su se pogledali. – Theo – reče Janson tiho. – Idi po nju.Katsaris je kimnuo oklijevajući. Zatim su se obojica smrznula.Šum.Struganje čelika po kamenu.

Poznata buka: ona čeličnih vrata koja su otvorili da bi se spustili.Janson se sjetio vojnikova uzvika punog nade: Theyilai.Očekivani posjetitelj koji je vojnicima nosio čaj.Janson i Theo su krenuli od tamnice prema krvlju natopljenoj susjednoj prostoriji gdje su m

i lupanje nečijeg lanca s ključevima, a zatim su vidjeli kako poslužavnik ispunjenim metni-kom i nekoliko redova malih glinenih šalica dolazi u vidokrug.

Vidio je ruke koje su držale poslužavnik – iznimno malene ruke. A zatim muškarca koji ue bio muškarac.

Bio je to dječak. Ako je Janson trebao poganati, rekao bi da taj dječak ima osam godina. V

, koža boje kave, kratka crna kosa. Bio je bez košulje i nosio je kratke hlače od plavog madegove tenisice izgledale su prevelike za njegove mršave listove; doimao se poput lutke. Dječa

bile su pripravne na sljedeći korak: povjerili su mu važan zadatak i trebao je što opreračati. Ništa ne smije ispustiti. Ništa ne smije proliti.

Sišao je dvije trećine puta po stubama kad je stao. Vjerojatno ga je miris upozorio da neštedu – ili to ili tišina.

Dječak se okrenuo i vidio pokolj, stražare koji su ležali u lokvi zgrušane krvi.Janson ga je začuo kako dašće. Nehotično, malom dječaku je ispao poslužavnik.

Njegov dragocjeni poslužavnik. Poslužavnik koji su stražari trebali primiti s to

hvalnošću i veseljem. Dok se kotrljao poput koluta niz stepenice, šalice su se razbijapenicama, a čajnik je izbacio svoj zapareni sadržaj na dječakove noge. Janson je gledao kae to odvija u usporenoj tehnici.

Sve će pasti. Sve će se proliti. Uključujući krv. Janson je točno znao što mora učiniti. Prepušten sam sebi, dječak će pobjeći i uzbuniti o

o što je trebalo učiniti bilo je žalosno, ali neprijeporno. Nije bilo drugog izbora. U jetkom pokretu uperio je Heckler & Koch s prigušivačem u tog dječaka.

Dječaka koji je uzvratio pogled svojim velikim, preplašenim očima.Osmogodišnjak rastvorenih usta. Nevinašce koje nije moglo birati životne odluke.

Nije bio borac. Nije bio urotnik. Nije bio pobunjenik. Nije bio uključen. Dječak. Oboružan čime? Vrućim čajnikom s čajem od metvice?

Nema veze. Priručnici su imali naziv za osobe poput njega: uključeni ne-borci.Janson je znao što mora učiniti.Ali njegova ruka nije. Odbila je poslušati zapovijed. Njegov prst nije htio stisnuti okidač.Janson je stajao nepomično, smrznut kao nikad u životu, čak i kad su mu se misli p

mešati. Njegovo ganenje prema žrtvama≫standardnog taktičkog protokola≪ postalo je apsoaralizira-juće.

Dječak se okrenuo od njega i počeo poskakivati uz stubište po dvije stube odjedanput, natrurno.



Menutim, njegova je sigurnost bila njihova propast! Protuoptu-žbe su preplavile Jansona e: njegove dvije sekunde sentimentalnosti kobno su ugrozile misiju.

Dječak će oglasiti uzbunu. Dopustivši mu da preživi, Janson je potpisao smrtnu presudu Pvaku. Theu Katsarisu. Sebi. I vjerojatno drugim sudionicima u misiji.

Počinio je neopravdanu, neoprostivu, neobranjivu pogrešku. Sada je zapravo bio ubojice nego jednog djeteta. Njegove grozničave oči išle su od Novaka do Katsarisa. Čovjeka koje

vio više nego bilo kome; drugog je volio kao sina.Misija je završila. Sabotirala ju je zastranjena sila koju nije mogao predvidjeti: on sam.

Sada je vidio Katsarisa kako je jurnuo pored njega, vidio je Kat-sarisove otiske u krvi; čkrenuo najkraćim putem do stubišta preskačući preko leševa i stolica. Dječak je bio na duljinuvrata kada je Katsaris ispalio prigušeni hitac u srce. Čak i nakon što je otvor cijevi zasvijtsaris je ostao spreman na paljbu: mirna ruka na okidaču, položaj nekog tko si nije mogao pripromaši.

Držanje vojnika koji puca u osobu koja ne može uzvratiti vatru, ali čiji je opstanak bio jetnja.

Jansonov pogled se nakratko zamutio, a zatim ponovo fokusirao. Kad je to učinio, vidživotno dječje tijelo kako se kotrlja niz kamene stube, gotovo poput salta.

Potom je legao na posljednju stubu poput krpene lutke nemarno odbačene sa strane.Kad se Janson primakao nekoliko koraka bliže, vidio je da dječa-kova glava leži na meta

služavniku što ga je tako ponosno nosio. Mjehur sline stvorio se na njegovim mekanim, djnama.

Jansonovo je srce tuklo polako, snažno. Bilo mu je zlo od njega samog, od onoga što je dopse dogodi i od onoga što se moglo dogoditi. Uništenjem, rastrošnošću s jedinom stvari ko

što značila na ovom planetu, ljudskim životom. Dereci Collinsi ovog svijeta nikad neumjeti. Sjetio se zašto je otišao u mirovinu. Odluke kao ova, spoznao je, morale su se donijeviše nije želio donositi.

Katsaris ga je pogledao širom razrogačenih očiju: Zašto se sledio? Sto mu se dogodilo?Osjetio se čudno pogonen što je Katsarisov izraz bio čunenje, a ne predbacivanje.Katsaris je trebao biti ljut na njega, kao što je Janson bio ljut na samoga sebe.Samo je vojnikova ljubav prema mentoru mogla izmijeniti bijes u zaprepaštenje i nevjericu

– Moramo izaći odavde – reče Janson.Katsaris je pokazao prema stubama, izlazu iz promijenjenog plana.

No, Janson je razvio te planove i znao je kad se trebaju promijeniti zbog misije. To jeeopasno. Moramo pronaći drugi put.

Hoće li Katsaris uopće vjerovati njegovoj prosudbi? Misija bez zapovjednog časnika b

uran put u katastrofu. Trebao je pokazati da vlada situacijom. – Jednu po jednu stvar. Idemo prvo po Amerikanku – reče mu. Nakon dvije minute Katsaris je petljao s bravom još jednih željeznih vrata dok su No

nson promatrali. Vrata su se otvorila sa štropotom.Svjetiljka je zatreperila po kosi bez sjaja koja je nekoć bila plava.

– Nemojte me ozlijediti, molim vas! – žena je tiho plakala šćućurivši se u ćeliji. – Nemojte me ozlijediti, molim vas\ – Samo vas vodimo kući – reče Theo postavljajući ba

o da mogu procijeniti njezino fizičko stanje.Bila je to Donna Hedderman, studentica antropologije; Janson je prepoznao njezino lice. K

FK osvojio Steenpaleis, očito su i Amerikanku stavili u tamnicu. Dva istaknuta zatoče



mišljali su, zasigurno se mogu lakše čuvati na jednom mjestu.Donna Hedderman je imala velike kosti, široki nos i okrugle obraze. Nekoć je bila krupn

k ni nakon sedamdeset dana zatočeništva nije bila mršava. Kao što je to bio slučaj s bilo kom terorističke skupine, OFK se pobrinuo da se njegovi zatvorenici obilno hrane. Kalkulacijma bila brutalna. Zatvorenik oslabljen glanu može podleći bolesti i umrijeti. Umrijeti od bačilo je umaći vlasti OFK-a. Zatvorenik koji umre ne može se smaknuti.

Unatoč tome, Donna Hedderman je prošla pakao: bilo je to očito zbog njezina izbijeljenog mbarušene zamršene kose, ukočenih očiju. Janson je vidio njezine slike u novinskim člancima

pisali o otmici. Na slikama iz sretnijih dana bila je okrugla i sjajila je gotovo poput annela. Vh je bio pridjev koji se vraća. Ali dugi tjedni zatočeništva sve su to uzeli. OFK-ovo priopćensuludo nazvalo američkim obavještajnim agentom; ako ništa drugo, simpatizirala je ljevičaronemogućavalo takvu vrstu zaposlenja. Simpatizirala je s patnjama Kagamaca, a zatim je to ezreo kao nerevolucionarni osjećaj.

Simpatija je bila zapreka strahu, a strah je bilo ono što je Kalif iznad svega tražio.Duga stanka. – Za koga radite? – upita drhtavim glasom.

– Radimo za gospodina Novaka – reče Janson. Pogled sa strane. Nakon stanke Novak je kimnuo. – Da – reče. – Oni su naši pri jatelji.

Donna Hedderman je ustala i probila se do otvorenih vrata. Na-tekli su joj zglobovi, zbognjezino kretanje bilo nestabilno.

Janson se potiho dogovarao s Katsarisom. – Postoji drugi put i zasad se čini bgućnošću. Trebamo udružiti resurse. Svaki od nas ima uncu Semtexa u svom priboru.

Trebamo obje. – Mali komad Semtexa, zajedno s detonatorom, nalazio se u njihovoj oprembila standardna oprema za posebne operacije u misijama u nesigurnom okolišu.

Katsaris ga je dobro pogledao i zatim kimnuo. Jansonov ton glasa, specifičnost uputa, iz d razloga, ulijevali su povjerenje. Janson se nije izgubio. Ili ako jest, to je bilo samo trenutnson je još bio Janson.

– Kerozinske svjetiljke. – Janson je pokazao prema njima. – Prije nego što je sve elektrificie su primarni izvor osvjetljenja.

Zgrada glavnog guvernera sigurno ima spremnik s kerozinom u pod rumu, nešto što seana. Zasigurno je imao gomilu toga.

– Možda su ga izbacili – primijetio je Katsaris. – Napunili cemen tom. – Možda. Ali vjerojatnije su ga ostavili da zahrna, polako. Pod rumski nivo je golem. Nije

š trebali prostor. – Da, to je točno. Kako ćemo saznati? – Na nacrtu je spremnik negdje dvjesto metara od sjeverozapad nog potpornog zida. I

am shvatio čemu služi, ali sad je očito. – To je daleko – reče Katsaris. – Hoće li žena izdržati?Donna Hedderman se uhvatila za željezne šipke da si pomogne ostati uspravna; razd

pokretnosti oslabilo je njezine mišiće, ali njezin znatan opseg dao im je veliku potporu. Novak ju je pogledao i okrenuo se u nelagodi. Janson je shvatio kakav se odnos razvio iz

oje duboko prestrašenih zatvorenika koji nisu mogli vidjeti jedan drugog, ali su mmunicirati, šaptati kroz cijevi, lupkati šifre po metalnim rešetkama, razmjenjivati pškrabane prljavštinom na komadićima tkanine ili papira.

– Ti idi naprijed, Theo. Reci mi kad ga lociraš, a ja ću dovesti ostale.Prošle su tri minute prije nego što je čuo Katsarisove trijumfalne riječi u mikrofonu u u



šao sam!Janson je pogledao na sat: daljnje kašnjenje bilo je opasno. Kada stiže sljedeća smjena str

zamijeni one na dužnosti? Kada će ponovno čuti trljanje čeličnih vrata po kamenom menuprosPoveo je Petera Novaka i Donnu Hedderman kroz vlažni podzemni hodnik što je vodio do s

emnika s kerozinom. Hed-dermanica se pridržavala za Jansonovu ruku dok je hodala, a čak a njezin hod bio polagan i bolan. To nisu karte koje bi izabrao, ali to su bile karte kodijeljene.

Spremnik, očito dugo zanemaren, imao je željezna vrata s olovnim obodom da budu č

vorena. – Nema vremena – reče Janson. – Idemo opaliti po tome. Šarke su ionako hrnave. Samo immoći. – Zatrčao se prema vratima zamahujući nogom kako se približavao željeznim vratimaata ne popuste, rezultat će biti vrlo bolno iskustvo. Ali jesu, pala su u oblaku prašine i oksidirtala.

Janson je počeo kašljati. – Izvadi svoj Semtex – reče.Sad je Janson prošao kroz ono što je nekoć bilo spremnik za kerozin. Bakrom obložena ko

a je prožeta mirisom nafte. Rupa za punjenje bila je gotovo skrivena stvrdnutim ostatkom naran što je prekrivao zidove, nečistoćom iz kerozina što je ostala nakon mnogih dese

uporabe.Udario je kundakom svojeg Heckler & Kocha po vanjskom zidu. Vidio je kako udubljeni p

kra svjetluca. To je bilo to područje. Vjerojatno metar i dvadeset uzdignuto iznad zemlje, osime smanjeno protokom vremena.

Katsaris je omotao kit boje slonovače veličine čepića žvakaće gume oko zahrnale rutisnuo ga dvostrukim srebrnastim žicama, tankim poput vlakna. Drugi dio žice bio je prikvačlu, okruglu litijsku bateriju, sličnu onoj koja se upotrebljavala u satovima i slušnim pomagaterija je visjela nisko i Katsaris je odlučio utaknuti je u Semtex jednostavno da je stabilizira.

Dok je on radio, Janson je pripremio vlastiti čepić Semtexa. Zatim mu je trebalo nek

nutaka da pronane optimalni položaj druge eksplozije. Položaj plastike bio je ključan za žultat pa si nisu mogli priuštiti neuspjeh. Dosad bili su zaštićeni izolacijom tamnice; na

mena štitile su ih od ostatka sjevernog krila.Došlo je do pustošenja, ali nikakav zvuk nisu čuli oni koji nisu bili njegove žrtve. Nisu m

čujno izaći. Doista, podrhtavanje eksplozije odmah će proći kroz Kamenu palaču uskomešavvelikom kompleksu. Pobunjenici će znati odakle je došla eksplozija, znat će kamo treba pnike. Put za bijeg treba biti bez zastoja ili će njihov trud biti uzaludan.

Sad je Janson pritisnuo svoju uncu Semtexa na kut suprotnog zida gdje se spajao sa zavhom spremnika od bakra, metar iznad Katsarisove unce.

Otpao je i Janson ga je zgrabio prije nego što je pao na pod. Bijela smjesa se nije primasnu površinu.

Što sad? Izvadio je nož i njime skinuo ljepljive ostatke iz kuta spremnika. Oštrica je uštena, ali svjetiljka je otkrila dio svjetlećeg, žljebastog metala.

Pritisnuo je čisti dio čepića Semtex na to mjesto. Visio je, ali nesigurno, kao da će otpasti s.

– Odmaknite se! – viknuo je Janson.Theo i Janson su izašli iz spremnika. Janson je još jednom pogledao da se uvjeri da je Se

na položaju. Kad su se njih dvojica pridružili taocima iza zavoja u hodniku, istodobntisnuli radio-upravljače koji su aktivirali baterije.



Eksplozija je bila zaglušujuća, jeka zaglušujućeg štropota poput goleme nakupine zvučnirdeset tisuća vata koji udaraju basove. Udarni valovi su prošli kroz njihovo meso, od čega oči tresle. Bijeli je dim sukljao unutra noseći sa sobom poznati nitratni miris plastike i još neni okus morskog povjetarca.

Imali su put u vanjski dio kompleksa.Ako prežive da ga upotrijebe. 8

Koliko će proći prije nego što OFK-ove snage budu potpuno mobilizirane? Sto dvakundi? Manje? Koliko je stražara bilo na dužnosti? Koliko je stražara oko kruništa bedema?Uskoro će saznati.Dio teškog kamena srušio se od eksplozije, a debele, nepravilne metalne ploče bile su raz

svuda. Theova svjetiljka potvrdila je ono što je obećavao vlažni morski povjetarac. Otvor jvoljno veliki da se mogu uspeti van ukoliko povuku i potegnu. Katsaris je krenuo prvi. Jasljednji. Pomoći će onemoćalim zatočenicima da se uspnu preko ruševina.

Nakon osamdeset sekundi njih je četvero bilo vani. Morski povjetarac je postao jači, a noćbo bilo vedrije nego što je bilo. Pre-krivač oblaka se razilazio. Vidjele su se zvijezde, kao i k

eseca. Nije bilo dobro vrijeme za noćni ushit. Izašli su iz tamnice. Ali nisu bili slobodni.Još ne.Janson je stajao naslonjen na vapneni zid zajedno s ostalima odrenujući točan po

vjetarac je iščistio Jansonove nosnice, iščistio ih od krvavog, pripijenog smrada žrtava, otinjskog smrada prljavih zatočenika.

Područje ispod vapnenačkog zida zgrade bilo je sigurnije, na neki način, nego područje daga. Kruništa bedema pokraj mora bila su puna naoružanih ljudi; neki su opsluživali ništvo.

Zato su kruništa i sagranena: da pucaju na korvete i škune suparničkih kolonijalnih carstavabili dalje, bili su više izloženi.

– Možete trčati? – Janson upita Novaka. – Nakratko? – Samo kratko – reče on umirujuće. – Dat ću sve od sebe – odgovori milijarder odlučno. Bio je u šez desetim godinama, zatoče

mnjivim uvjetima, ali njegova će ga snaga volje izvući.Janson je osjetio da se Novaku vraća samopouzdanje s tom čvrstom odlučnošću. Manje j

uran za Donnu Hedderman. Ona se doimala kao osoba koja svaki čas može doživjeti živčani

bila je preteška da se prebaci preko ramena.Stavio je ruku na njezino rame. – Hej! – reče. – Nitko ne traži da učiniš nešto što ne m

vaćaš?Jecala je, a oči su joj preklinjale. Komandos s crnom bojom na licu nije baš bio utješan p

nju. – Želim da se usredotočiš, dobro? – Pokazao je kameni sloj uda ljen pedeset metara gd

edbrežje pretvaralo u pravi ponor. Niska prečka ograde, bijela i oljuštena, okružena liticom, vizualno razgraničenje, a ne fi

preka. – Tamo idemo.Zbog nje nije dalje objašnjavao što je tražio plan. Nije joj rekao da će prijeći liticu i spust



užadi do broda što je čekao na nemirnim vodama osamdeset metara niže.Katsaris i Novak trčali su prema kamenoj površini na grebenu, a Janson ih je, usporen

lakane Amerikanke, slijedio. U sivilu noći djelovala je poput kraja svijeta. Litica i zatim ništa-vilo, potpuno i apsolutnoI to ništavilo bilo je njihov cilj, zapravo njihov jedini spas.Ako donu do njega na vrijeme.

– Nani sidro! – Janson je pozvao Katsarisa.Stijena je bila od gnajsa, čvrsta, metamorfna stijena koju su vremenski uvjeti oblikov

pravilne litice. Bilo je nekoliko dopadljivih stijena blizu izbočenja. Upotrijebiti ih bilo je sigurže nego zabadati klinove u pukotine. Sigurnim, spretnim rukama, Katsaris je zavezao dvije o izbočine čvrstih stijena načinivši dvostruku omču koju je odozgo osigurao čvorom. Ako jde presječen trenjem o oštru liticu ili zalutalim metkom, drugi će izdržati.

Janson je imao elastično presvučeno 9,4 mm Bealovo uže da može kontrolirati buštanja. Bio je kompaktan, ali dovoljno jak za taj posao.

Dok je Katsaris osiguravao sidro, Janson je brzo ubacio Novaka u najlonsku odjeću za penzeći da omča na nozi i pojas budu dobro zakopčani. To neće biti kontrolirano spuštanje; posaviti oprema, a ne čovjek. A oprema nije mogla biti znatna: trebali su se pouzdati u naprave

mogu lagano nositi. Ključ broj osam služit će kao kočnica pri spuštanju. Bio je to najobmad finog čelika, manji od njegove ruke, s dva prstena sa svake strane središnje osovine.

Jedan je prsten bio velik, a drugi mali. Nije bilo pokretnih dijelova. Mogao se namjestiti bano.

Katsaris je sproveo petlju užeta za spuštanje kroz veliki prsten i zavezao je oko osovine.ten je zataknuo u odjeću Petera Novaka s kukom. Bila je to jednostavna naprava, ali je dvoljno trenja da kontroliraju tempo spuštanja.

Iz tornja u kutu iznad krune bedema stražar je ispalio dugi rafal u njihovu smjeru.Primijetili su ih.

– Isuse, Jansone, nemamo vremena! – vikao je Katsaris.Menutim, mogao je dobiti na vremenu možda minutu ili manje.Janson je otkvačio bombu s odore i bacio je na stražarski toranj.Odletjela je polukružno kroz zrak u čuvarovu kabinu.Istodobno je bacio petlju užeta preko stijene. Što ga je brže Novak slijedio, to će biti sigurn

o uže je bila njegova jedina nada. Nažalost, Kagamac u stražarskom tornju je bio brz i vješt: zgrabio je bombu i bacio je po

sebe; nedostajalo je još nekoliko sekundi. Bomba se rasprsnula u zraku; bljesak je osvijedpad četvero ljudi na rubu litice poput svjetlosti reflektora sa stražarskog tornja.

– Što sad? – upita Novak. – Ja se ne znam verati po stijenama. – Skočite! – požurivao je Katsaris. – Odmah I – Vi ste ludi! – vikao je Novak zaprepa

estrašen crnim ništavilom koje se činilo da se dolje širi.Katsaris je iznenada podigao velikog čovjeka i, pazeći da ne izgubi tlo pod sobom, gurnuo

ce.Bilo je to nemilosrdno. Bilo je to takoner jedini način. Humani-tarac nije mogao usvo

editi čak ni najosnovniju obuku: pad mu je bila jedina nada. A izbočina je značila da će liticsigurnoj udaljenosti.

Janson je čuo kontrolirano klizanje užeta od 9,4 mm dok se provlačilo kroz kočnicu broj tvrnujući da će uže podnijeti pad do stijena opranih morem pri toj brzini. Strma je litica sada



vakova najveća zaštita; štitila ga je od ljudi s puškama na kruni-štima bedema. Meci su oći samo pokraj njega, nisu ga mogli doseći. Novak nije trebao ništa činiti. Gravitacija će uoje.

Ostalo će učiniti tim B koji je čekao u čamcu na podnožju litice.Izbočenje litice štitilo je kompleks od amfibijskog napada stoljećima, čak su i stijene i p

emogućavale bojne brodove da donu preblizu. Lokacija utvrde je odlično odabrana. No, rakteristike davale sigurnost i napadačima.

Peter Novak će uskoro biti kod kuće.

Ali za ostale to nije bilo tako jednostavno.Janson i Katsaris su se mogli prilično lagano spustiti niz liticu. Ali što će s Dondderman? Nije bilo rezervne konjske opreme i kočničkog sustava da ga ona upotrijebi. Jantsaris su razmijenili dugi pogled: bez riječi, plan je dogovoren šutke, razvijen u očaju.

Čak i kad je radio dvostruku omču oko drugog roga, Theov je izraz bio dovoljno jasan. Promerikanka! Ali nije dolazilo u obzir ostaviti je.

Rafal iz strojnice razvalio je bolni roj kamenja. Nije bilo vremena.Sve više i više stražara će usmjeriti svoju paljbu prema predbre-žju. Uskoro će meci pog

te.Koliko su daleko sletjeli meci? Preblizu da bi to bilo utješno, ali ne dovoljno blizu da

rtonosni. Tama i magla su nedvojbeno otežavale vidljivost, a rafali su usmjereni samo priblinošću pa na četrdeset metara to nije bilo dovoljno za pouzdano ubijanje. No, pobunjenici

doknanivali svojom brojnošću. Bili su obasuti s još više mitraljeske paljbe. Koliko će još je nego što metak pogodi?

– Namjesti se! – naredio je Janson Katsarisu. U menuvremenu Janson je omotao ženu onim o njegov vlastiti jaram, najlonskim koncem što je virio zategnut oko njezina trikoa i pozamuka. Naglo je namjestio broj osam. Manje nježno guranje i bila je na putu prema dolje.

Janson je tako ostao bez vlastite kopče i naprave za spuštanje. Gledajući prema sidru kotsaris zakvačio, zajahao je uže vežući ga oko lijeve butine te preko boka, prsa i oko glave na d

me, a zatim okolo i dolje niz lena na lijevu ruku. Uže je bilo sada u obliku slova ≫s≪ oko goela tijela.

Obuhvativši uže dlanom prema gore, mogao ga je skinuti s leda da poveća brzinu te zavitlatka da uspori. Najlonska odora mu je pružala odrenenu zaštitu od užeta. Ipak nije imao ildanput se spuštao tijelom, na obuci, i to je bilo izuzetno bolno.

– Funkcionira li to doista? – upita Katsaris skeptično. – Naravno da funkcionira – reče Janson. – To sam već radio. – I nadao se da to više nikad

diti. Nekoliko rafala vatre poput kiše olova razderalo je stijenu. Kamen pod njihovim nogam

splodirao na samo nekoliko centimetara; komadići su se zabili u Jansonovo lice. Nijeemena.

– Zaglavila sam – začuo se plačni glas Donne Hedderman, možda devet metara niz liticu. – Stižemo – povikao je Janson dok su se on i Katsaris spuštali niz liticu. Savijajući s

uka, dva su muškarca držala noge okomito na strmu površinu silazeći gdje je moguće. Za Jansilazak bio mučenje; oklop od najlona je bio dovoljno jak, ali nije pružao nikakvu zaštitu dožica zabijala u meso. Jedini način da sma nji pritisak bilo je povećati opterećenje na mišiće kboljeli.



– Pomozite mi! – Drhteći ženin glas odbijao se od stijene. Na trećini puta prema dolje našli su je i vidjeli što se dogodilo. Njezina duga kosa bez sjaja zapetljala se u napravu broj osam za spuštanje. To je bio rizik

bali predvidjeti. Katsaris je izvukao nož te se približio odgurujući se nogama sa strane. Ispusodorni krik. Jednim rezom oslobodila se njezina zapetljana kosa. Ali, bilo je još kose i to se mnovo dogoditi.

Katsaris je ispustio svoju ručicu kočnice i aktivirao blokadu. Komad konca što se sad omo užeta spriječio je daljnje spuštanje.

– Miruj – reče. Približivši se, zgrabio je rukom koliko je mogao kose i odrezao je zanemarzin glasni prosvjed. Kao frizura to je bilo strašno, ali kao mjera opreza, to je bila prava ljepoJanson se trudio održati korak s ostalima škrgućući zubima kako se opterećenje micalo niz

jednom trenutku stegnulo mu se oko prsa poput pitona otežavajući mu dah; u sljedećem trebadalo mu se u mišiće. Pad tijela je bio prirodan, pretpostavljao je, kao što je i rananje djetetrodno. Agonija ga je učinila stvarnim. Ruke su mu bile prenapregnute; no, pusti li uže, nećega izmenu njega i stijena pod njim.

Trebao je izdržati još samo malo. Trebao se prisjetiti da će ga na podnožju litice čekati onovi ekipe u superlakom čamcu na napuhavanje što je bio zakvačen na BA 609. Bit će odmo

emni. Janson i ostali bit će sigurni u njihovim rukama. Ako samo uspije doći do njih.Čist poput vode, hladan poput leda.Sekunde su otkucavale poput sati. Čuo je zvukove ekipe na vodi dok su skidali Petera Nov

lagali ga na čamac.Vrijeme je bilo važno. Ako je uopće postojala sumnja kamo su otišli, žičana sidra će

ažarima sve što trebaju znati. I ako sasi-jeku ta sidra u sljedećih nekoliko minuta, troje ljudi novratiti u smrt. Tama i magla bili su njihov jedini saveznik, a vrijeme njihov najveći neprijate

Jedina nada za opstanak ležala je u brzini da se skinu s užeta i ubace što brže u čamac.Koliko je vremena proteklo? Četrdeset sekundi? Pedeset? Šezdeset?

Kad su njegovi mišići dosegli točku potpune iscrpljenosti, Janson je osjetio ruke kako posem i hvataju ga te je na kraju ispustio uže života koje se pretvorilo u instrument mučenja. Ddao na plovilo ravnog dna, pogledao je oko sebe. Bilo ih je šestoro. Novak. Hedderman. Katdressen. Honwana.

Hennessv pilotira BA 609 kao druga smjena.Motor je jecao dok je plovilo na napuhavanje, Sea Force 490, pojurilo od stijena drže

ale oko pola milje dok je išlo na jug, a zatim krenulo u maglom obavijene vode. Loša vidljivost onemogućavala je da se uoči plovilo. Izabrali su kurs koji će ih odmakn

bunjeničkog topništva. – Svi na broju – reče Andressen u svoj prijamnik obavještav

nnessvja u BA 609 – i još jedan gost. Nekoliko metaka je udarilo u vodu na nekoj udaljenosti od njih. To su bili meci ispalje

aja, ispaljeni za pokazivanje. Ali takvi zalutali projektili mogu katkad postići isti rezultat kaožljivo navoneni.

Tek kad su prošli pola milje, nisu više čuli zvukove pobunjeničkih snaga; OFK-ova paljz sumnje nastavila, ako ništa drugo onda iz čiste nemoći, ali dokaz o tome izgubio se u zvukomirnog oceana.

Sea Force se ljuljao u ritmu valova. Njegov snažni motor se napinjao dok se natjeburkanim monsunskim vodama. Dok je anurska obala nestajala u izmaglici, Jansona je obećaj kako je beznačajno bilo njihovo plovilo, mali predmet od gume i metala što se probijao



iko, prazno more. Ali za one koji su se brinuli za budućnost čovječanstva na ovom planetet je bio doista važan.

Peter Novak je bio okrenut prema smjeru kojim su putovali. Prema izrazu lica Janson je viddobiva osjećaj identiteta, osjećaj samosvojnosti. No, njegov je izraz bio prazan; um mu jugdje. Prskanje i pjena oceana odražavali su se u kosi i na licu, njegova košulja od fine tkaninpoprskana morem. S vremena na vrijeme prošao bi rukom kroz krhku kosu.

Heddermaničino je lice bilo prekriveno rukama. Sklupčala se. Trebat će joj puno vremeniječi rane, znao je Janson. Njih dvoje su pali u OFK-ove pandže u sasvim različitim okolnost

i su analiza za suprotnost.Jansonovi ljudi bili su takoner tihi, izgubljeni u mislima ili su uvježbavali preostale operacrake.

Hoće li ih pobunjenici slijediti u gliseru? Bilo je to moguće, ali ne i vjerojatno.Ako nisi bio vješt u spuštanju, Adamov je brijeg bio užasna zapreka.Šestoro ljudi u čamcu mogli su čuti brenčanje rotora prije nego što su mogli vidjeti letjelicu

e četvrt milje otvorenog mora dijelio do nje. Andressen je provjerio svoj sat i smanjio gas. Brekovremenim satima operacije: vanenje je trajalo duže nego što je bilo predvineno. Malipodizao i padao s valovima poput plu-tajućeg drva dok ga je njegov snažni vanjski motor v

nje-više ravnom crtom. Sad se letjelica vidjela. Bila je na plutajućoj platformi od samonapuhne gume. Struja rotora prouzročila je burkanje mora. Hennessv, koji će upravljati povratnim lk se Honwana odmara, samo je pripremao hidrauliku.

Sad se trup letjelice bez sjaja ocrtavao s prvim tračcima novog dana, a ružičasta mladica rizonta. Nakon nekoliko minuta mladica je postala pomalo nejasna, ali intenzivan luk svjeošao je kroz zatvorene prste. Zora je pucala u ono što je sada već bilo čisto nebo. Tamnoljubičmneći brzo u intenzivno plavetnilo. Zora na Indijskom oceanu. Prva zora koju je Peter Novak kon mnogo dana.

Hennessv je otvorio prozor i zazvao Jansona. – Tko je ta ženska? – upitao je napetim glasom

– Jesi li kad čuo za Donnu Hedderman? – Majko Isusova, Jansone. Vanenje je bilo za jednu osobu. U ovu letjelicu ne stane još j

oba. K vragu, već smo na granicama goriva. Ako uzmemo još osamdeset kila tereta, ostat ćemriva prije zone slijetanja. Toliko je fina tolerancija.

– Shvaćam. – I trebaš. Bio je to tvoj plan, navo te odnio. Daj mi alternativnu zonu slijetanja.Janson je zatresao glavom. – Ne postoji mjesto u blizini koje bi bilo sigurno da bi pos

ernativa. – I što kaže sad tvoj plan? – tražio je Irac.

– Ja ću ostati – reče Janson. – Ima dovoljno goriva u čamcu da stignem do Sri Lannnessv je pogledao u nevjerici, a Janson je dodao: – Uz smanjenu brzinu i iskorištavajući seruj mi, znam što radim.

– Sri Lanka nije sigurna. To si sam rekao, svih mu svetih. – Rekao sam da nije sigurna za Novaka. Improviziram. Imam rezervni plan ako se nešto do

To je bila djelomična istina.Plan koji je naveo će uspjeti, ali to nije bio slučaj koji je predvidio. Sad su Donnu Hedderman, koja je teško disala i nesuvislo govorila, ubacili u zrakoplov

se zažarilo, a odjeća joj je bila mokra od prskanja oceana. – Gospodine Janson? – Manarev je glas bio piskav i jasan unatoč buci motora. – Vi ste h



vjek. Zadivljujete me, a mene nije lako zadiviti. – Potapšao je Jansona po ramenu – Nećubora viti.

Janson je pognuo glavu i zatim ravno pogledao u smene oči Petera Novaka. – Molimboravite. Zapravo moram zatražiti od vas da to učinite zbog moje sigurnosti i sigurnosti mog tio je to profesionalan odgovor. Janson je bio profesionalac.

Duga pauza. – Vi ste dobar čovjek – reče humanitarac. Katsaris je pomogao Novaku da se urakoplov, a zatim je sišao.

Grkovo lice bilo je odlučno kad se suočio s Jansonom. – Ja ću ostati. Ti idi.

– Ne, prijatelju – reče Janson. – Molim – reče Katsaris. – Trebaju te ondje. Nadzor misije, je li tako? Ako nešto pone po z – Ništa više ne može poći po zlu – reče Janson. – Novak je u dobrim rukama. – 160 kilometara na pučini u čamcu na napuhavanje, to nije šala – reče Katsaris uk

gleda. – Hoćeš li reći da sam prestar za malo plovidbe?Katsaris je kimnuo glavom ne smijući se. – Molim te, Paul. Ja bih trebao biti taj.

Njegova crna kosa sjajila se na svjetlosti zore. – K vragu, ne! – reče Janson u napadu bijesa. – Moja misija, moj problem. Niti jedan

oga tima ne preuzima rizik koji bi trebao biti moj. Ovaj razgovor je završio. – Bila je to nosa onoga što se smatralo muškošću ili čašću u svijetu sjenki tajnih operacija. Kat sarogutao knedlu i učinio kako mu je nareneno. Ali nije mogao izbrisati brigu s lica.

Janson je stavio motor u nižu brzinu: potrošnja će biti optimalna na umjerenoj brzini. Provsmjer kompasom na satu.

Trebat će mu tri ili četiri sata da done do obalnih ravnica jugoistočne Sri Lanke.Ondje je imao vezu koja ga je mogla staviti na kamion do menunarodne zračne luke u Col

o to mjesto nije ponovo u rukama Oslobodilačkih tigrova Tamila Eelama. Nije to bila idego ponovo najbolja od mogućnosti na raspolaganju.

Promatrao je mali tirkizni zrakoplov kako se podiže u zraku opisujući nešto uzorka ziguratpočeo uspinjati na visinu prikladnu za podulji let iskorištavajući vjetrove do dugog putchall.

Ranojutarnje nebo sad je bilo prekrasno plavo; gotovo se podudaralo s trupom letjelice i Jbio ispunjen osjećajem rastuće mirnoće i olakšanja dok je letjelica klizila kroz nebo.

Dopustio si je kratki trenutak ponosa. Bio je to trijumf nad gotovo nemogućim izgledima. vak je bio slobodan. Ubojiti fanatici ostali su bez slavnog zatočenika i neće dobiti ništa

go poniženje. Janson se naslonio u čamcu i promatrao kako se zrakoplov uspinje, a zbog okreo triju osi izgledalo je poput neke prirodne stvari, kukca u letu.

Pristup obalnim ravnicama Sri Lanke u malom čamcu iziskivao je njegov oprez; postojočekivani pješčani prudovi koji su mogli uništiti plovilo. Ali iz Colomba je postojao izravan lmbava, a odande će povratak u zemlju biti jednostavan. Zapamtio je osobni broj Marte Lango i Katsaris; može doći do nje gdje god da jest. Čamac nije imao potrebnu telekomunikacremu. Znao je da će to Katsaris riješiti. Za nekoliko minuta Katsaris će obavijestiti Novamjenicu da je misija završena. Bio je to poziv za koji se Janson nadao da će ga napravitsaris je imao jednako pravo na njega: bio je izvanredan i apsolutno dio ovog trijumfa protivleda.

Ako je Janson dobro poznavao Zakladu za slobodu, najvjerojatnije će skupiti zračnu flotu dA 609 vrati u Katchall. Janson je nastavio promatrati kako se zrakoplov uspinje, lebdi i ka



ičanstven.I zatim – ne\ Nije moguće, valjda je to poigravanje svjetlosti! Vidio je bljesak, blješ

menu eksploziju i dim u zraku. Tračak bijelog izblijedio je ranojutarnje nebo, a zatim je slijgi bljesak, žuto-bijelo izgaranje goriva.

Komadići trupa zrakoplova počeli su padati u more. Ne! O Kriste, ne! Nekoliko dugih sekundi Janson se osjećao potpuno omamljen. Zatvorio je oči i pono

vorio: je li to samo mašta?

Otkinuti propeler vrtio se lijeno prije nego što je sletio u more.0 blagi Boze!Bila je to katastrofa kakvu još nitko nije vidio. Šutljivi, mirni Manuel Honwana.Andressen: lojalan, metodičan, pouzdan, ljubazan – lako podcijenjen upravo zato jer nij

ocentričan. Sean Hen-nessy kojeg je izvukao iz engleske zatvorske ćelije samo da bi ga osudrt. Donna Hedderman, takoner, nesretna američka samari-tanka.

Otišli. Mrtvi zbog njega.Peter Novak. Najveći humanitarac novog stoljeća. Div menu ljudima. Mirotvorac. Čovjek

nekoć spasio Jansonu život.

I predmet cijele misije.Mrtav.Kremiran, devetsto metara iznad Indijskog oceana. Nevjerojatni je trijumf ispao, pošto se razdanilo, pravom noćnom morom.Znao je samo da to nije bila nesreća, pogreška na motoru. Dvostruka eksplozija eksplozija

prethodila, nekoliko ključnih sekundi, eksploziji goriva, bila je izdajnička. Ono što se dogo je rezultat spretnosti i konstrukcije. I to takvih da su četvorica najboljih ljudi koje je znaoijena, zajedno s najboljim čovjekom kojega je itko ikad znao.

Sto se, do vraga, dogodilo? Tko je mogao isplanirati takvo što? Kad je to isplanirano?

I zašto? Za ime Božje, zašto?Janson se spustio na pod čamca paraliziran od boli, uzaludnosti, bijesa; za trenutak se na p

ećao kao da je u kripti s utegom na grudima. Disanje je bilo nemoguće. Sama krv koja mu je oz žile kao da se zgrušala. Sinje more ga je pozivalo sa svojim protuotrovom trajnog zaboravauznemiren, izmučen i uplašen i znao je kako to zaustaviti.

Menutim, to nije bila opcija.Dao bi svoj život za bilo koji od njihovih života. Znao je to.Ali, to nije bila opcija.Samo je on preživio.

I u nekom proračunanom dijelu uma satni se mehanizam okretao čvrstom, hladnom srdždigao je oružje protiv složenih fanatika samo da bi podlegao nečemu još navolskijem. Bijevao u njegovu dušu gotovo ledenim mrazom. Emocije poput bijesa i boli trebale su usesto većoj emociji, apsolutnoj i nepopustljivoj ženi za pravdom. To je bila emocija koja mpovijedila da ne podlegne ostalim emocijama. On je jedini ostao na životu. Ostao je saznati šravo dogodilo.

I zašto.

Washington, D.C./ – Ovdje je temeljna smjernica čuvanje tajni – rekao je čovjek iz Obavještajne agencije ob



zočnima u sobi. Gustih, tamnih obrva, širokih ramena i potamnjelih podlaktica, izgledao jko tko radi rukama; zapravo, Douglas Albright je bio izrazito misaoni tip predan teškim mislmišljanju. Bio je doktor političkih zna nosti, a imao je još i diplomu iz osnova teorije igre.

– Diskrecija je prioritet broj jedan, dva i tri. Oko toga ne treba dvojiti.Takva dvojba je teško bila moguća; zapovijed je čak objasnila neobično mjesto za hitno sa

tanak. Menunarodni centar Mendian nalazio se na Crescent Placeu, odmah nakon ŠesnaesteMeridian Hillu. Spokojno lijepo zdanje u neoklasicističkom stilu koje je bilo arhitektonska lnca službenog Washingtona, bilo je sve prije nego uočljivo. Privlačnost zdanja bila je diskre

pravo je proizlazila iz čudnog statusa zgrade koju ne posjeduje federalna vlada – centklamirao kao neprofitna obrazovna i kulturna ustanova – iako je gotovo potpuno bila posveo povjerljivim vladinim funkcijama. Centar je imao elegantan prednji ulaz od izrezb

astovine; no, važniji je bio sporedni ulaz do kojeg se dolazilo privatnim kolnim prilazom šmogućavalo važnim osobama da donu i odu neprimijećene. Iako je bio samo milju udalje

ele Kuće, centar je imao bitne prednosti za odrenene sastanke, posebice za menuresorna sjedanja koja nisu imala formalnog opravdanja. Sastanci koji su se ovdje održavali nisu ukljupirnati trag, što je zbog osiguranja bilo nužno u Bijeloj kući, u staroj zgradi izvršne vlantagonu ili u bilo kojoj obavještajnoj agenciji. Sastanci su se mogli održati bez ikakvog

ogli su se održati, a da se službeno zapravo nikad i nisu održali.Petorica muškaraca sivih lica koji su sjedili oko malog konferen-cijskog stola bavila

čnim poslovima pa ipak, s obzirom na strukturu vladinih agencija, nikad se u normolnostima ne bi imali razloga sastati. Ne treba ni reći da je program zbog kojeg su se okupie prije nego normalan, a okolnosti s kojima su se suočili mogle su postati kataklizmičke.

Za razliku od svojih pretpostavljenih, oni nisu bili postavljeni po političkoj liniji; oni su ot bili vezani za svoj posao i radili su na programima koji su trajali puno duže od bilorenene administracije. Bili su povezani i podnosili su izvještaje muškarcima i ženama koji jenjali svake četiri godine, no doseg njihovih odgovornosti, kako su oni zamislili, protezao se

je. Nasuprot čovjeku iz DIA-e sjedio je zamjenik direktora Agencije za nacionalnu sigurnost.

visokS ostrugano čelo i sitne, zgužvane crte lica. Ponosio se time da održava vanjski direnosti bez obzira na to u kakvim se okolnostima nalazio. Taj dojam smirenosti sada je gotpuno nestao, a time i njegov ponos.

– Diskrecija, da. Priroda naredbe je jasna – rekao je tiho. – Priroda našeg predmeta nije. – Paul Elie Janson – rekao je podtajnik State Departmenta koji je na papiru bio direktor U

obavještajnu i istraživačku djelatnost tog odjela. Neko vrijeme nije govorio. Muškarac gla, atletske grane, raskuštrane kose boje sijena čijem su dojmu ozbiljnosti prinosile teške na

nih okvira. Podtajnik je bio neuništiv i drugi su muškarci to znali. A budući da je bio neunbro su zapamtili način na koji se on postavio u tom pitanju. – Kao što znate, Janson je bio jedaših. Dokumenti koje o njemu imate samo su blago redigirani.

Ispričavam se zbog toga, ali takve dobivamo iz arhiva i nismo imali puno vremepreme. U svakom slučaju, mislim da će vam dati opću sliku.

– Još jedan vaš prokleti stroj za ubijanje, Derek, eto što je on reče Albright mrko pogledtajnika. Usprkos svom visokom administrativnom rangu, Albright je proveo karijeru u analu operacijama i u svojoj je srži ostao analitičar. Ukorijenjeno nepovje renje koje su ljudi njea gajili prema svojim kolegama u ope racijama prečesto je bilo opravdano. – Stvarate te bezelove mašinerije, puštate ih u svijet i onda ostavljate nekom drugom da popravi što ste zabrlja



nostavno ne razumijem kakvu to igru on igra.Čovjek iz Vlade se zajapurio. – A jesi li možda pomislio da netko drugi igra igru s njim

tar pogled: – Stvaranje pogrešnih zaključaka može biti opasno. Ja ne želim tvrditi da je Jmetnik.

– Činjenica jest da ne možemo biti sigurni – rekao je nakon kratke stanke čovjek iz Nnford Hildreth. Okrenuo se čovjeku koji je sjedio do njega, kompjutorskom znanstveniku ko mladić stekao ugled čuda od djeteta kad je gotovo sam redizajnirao glavnu obavještajnudataka za CIA-u. – Jesmo li pre vidjeli neke podatke, Kaz?

Kazuo Onishi je odmahnuo glavom. Školovao se u Caltechu, a odrastao je u južnoj Kalifodržao je njihov blagi naglasak zbog kojeg se doimao nesuvislijim nego što je bio. – Mogu vamsmo imali neobične aktivnosti, moguće provale sigurnosnih zaštita. Ne mogu nikako identifičinitelja. U svakom slučaju, još ne ovog trena.

– Pretpostavimo da imaš pravo, Derek – nastavio je Hildreth. U tom slučaju ga žalim. Nota ne smije ugroziti program.

Doug ima pravo. To je glavna naredba. Bezuvjetna i nepopustljiva.Ili se možemo oprostiti od Pax Americane. Gotovo da i nije važno što je on mislio da

ožemo samo zaključiti da taj momak Jan son nema pojma na što je nabasao. – Prinio je šalicu

ima i srknuo nadajući se da nitko nije primijetk/drhtanje ruke dok je spu štao šalicu na tanjurikad neće ni saznati. – Ove su riječi više sličile izjavi nego primjedbi.

– To mogu prihvatiti – rekao je čovjek iz Vlade. – Je li Charlotte upoznata? – Charlotte Aibila predsjednikova savjetnica za nacionalnu sigurnost i glavna veza s Bijelom kućom.

– Kasnije tijekom dana – rekao je čovjek iz NSA-e. – No, vidite li neku alternativu koja ogla poduprijeti?

– Upravo u ovom trenutku? Upao je u živi pijesak. I da hoćemo, ne možemo mu pomoći. – Bilo bi lakše kad se on ne bi borio – rekao je analitičar DIA-e. – S tim se slažem – reče Derek Collins. – No, koliko ga ja pozna jem, on će se boriti, i to ja

– Onda će trebati poduzeti krajnje mjere – rekao je analitičar. – Ako program izgori, ako se makar i jedan posto programa otkrije, onda ne samo da će un

s, već će uništiti sve do čega je bilo kome ovdje stalo. Apsolutno sve. Odvrtjet će se prošlih dgodina povijesti i to je ono što se kaže čekaj-magare-dok-travanaraste, zgoditak-na-l

enarij u-najboljem-slučaju. Vjerojatnije je da će više nalikovati na još jedan svjetski rat. Sammo ovaj put mi izgubiti.

– Jadnik – rekao je zamjenik direktora NSA-a, listajući Jansonov dosje. – Umiješan je ve.

Podtajnik vlade je zatomio drhtaj. – Bogme jest – odvratio je mrko – ali i mi smo.

Atena Grci su imali izraz za to: nefos. Smog – dar zapadne civilizacije svojoj kolijevci.Zarobljen prstenom planina, pritisnut atmosferskom inverzijom, smog je zakiselio

spješujući propadanje starina te nadražujući oči i pluća četiri milijuna stanovnika grada. Zana ležao bi nad Atenom poput otrovnog oblaka. Ovo je bio loš dan.

Janson je imao izravni let od Bombava do Atene. Sletio je na istočni terminal menunaroodroma Ellinikon. Osjećao se mrtvim iznutra; bio je presvučeni zombi koji samo misli na psi čovjek koji ima granitnu stijenu na mjestu gdje hi trebalo hiti srce. Da je barem to bilo tako

, Nekoliko je puta zvao Martu Lang, no bez uspjeha. To ga je izlunivalo. Rekla mu je ijek može dobiti na broj što mu je dala, bez obzira na to gdje se nalazila: to je bila izravna linzina stola, njezina privatna linija i ako se ne javi nakon što triput zazvoni, linija će se prebac



oj njezina mobitela. Naglasila je da taj broj ima samo troje ljudi. Menutim, jedino što je dobio bilo je elektr

anje neodgovorene linije. Zvao je razne područne urede Zaklade za slobodu u New Ymsterdamu, Bukureštu. Gosponice Lang nema, prigušenim bi ga glasom obavijestio niži činonson je bio uporan. Radi se o hitnom slučaju.

On joj uzvraća poziv. On je njezin osobni prijatelj. Zove zbog vrlo važne stvari.Radi se o samom Peteru Novaku. Pokušao je na sve načine, iskušao sve taktike dodi-javan

k nije napredovao.

Poruka će biti prenesena, odgovarali bi mu svaki put tom lukavom jezičnom konstrukcijsivu koja se nikad nije mijenjala. No, nisu mogli prenijeti stvarnu poruku, riječi strašne i rane. Jer što im je Janson mogao reći?

Da je Peter Novak mrtav? Oni s kojima je razgovarao u Zakladi nisu odavali da su toga svjanson je bio dovoljno mudar da ne daje informacije.

Hodajući kroz istočni terminal čuo je kroz aerodromski razglas nadaleko poznatu američkujezdu s njezinom poznatom pjesmom iz poznate američke senzacije.

Tako je to s menunarodnim putnicima ovih dana: treba sve ujednačiti, zamotati u kulšuljicu.

Poruka će biti prenesena.To je da čovjek poludi! Gdje je? Zar je i ona ubijena? Ili – i sama ta pomisao pogodila ga j

su ga oštricom pogodili u oko – zar je i ona bila dio strašne, nedokučive zavjere? Je li Noio član ili članovi njegove vlastite organizacije? Nije mogao automatski odbaciti tu hipotezu,ona u sebi sadržala jezovitu implikaciju: da je i on sam bio talac urote. Da je umjesto da vjeka koji je jednom spasio njega, poslužio kao instrument njegova uništenja. No, to je bilo sunije imalo smisla – ništa od toga. Čemu ubiti čovjeka koji je osunen na smrt?

Janson se smjesti u aerodromski taksi koji će ga odvesti do Metsa, predgrana Agozapadno-ed-Olimpijskog stadiona. Pred njim je bio težak zadatak. Trebao je reći Marini Ka

se dogodilo, trebao joj je to reći u lice i osjećao se kao da mu veliki kamen pritišće prsa.Zračna luka je bila udaljena deset kilometara od njegova cilja u središtu Atene; sj

udobno na stražnjem sjedalu bez dovoljno prostora za svoje duge noge, Janson je umorno go sebe. Autocesta koja je vodila od predgrana Glvfada u kojem je bio smješten Ellikotrkanih naselja na brežuljcima koja su činila Atenu, sličila je na beskrajni obruč automobhovi su ispušni plinovi ispunjavali stiješnjenu atmosferu punu sumpornog dioksida.

Zamijetio je mali broj ≫2≪ na prozorčiću taksimetra i njegov se pogled susreo s poglzača, zdepastim čovjekom čiju su bradu zatamnile čekinje koje su se već počele probijati, ote koja se nikad ne može u potpunosti obrijati.

– Je li netko u prtljažniku? – pitao je Janson – Netko u prtljažniku? – veselo je ponovio vnosio se svo jim engleskim. – Ha! Nije bilo kad sam posljednji put pogledao, gos podine! Zate?

– Zato što ne vidim nikog drugog na stražnjem sjedalu. I poku šavam dokučiti zašto ste namjsimetar na dvostruku tarifu.

– Moja pogreška – reče vozač nakon nekoliko trenutaka dok je nestajao njegov blistavia. Mrzovoljno je namjestio taksimetar, što je značilo ne samo da je promijenio na nižu tarifu,i izbri sao drahme koje je do tada skupio.

Janson je slegnuo ramenima. To je bio stari trik atenskih vozača taksija. U ovom je slučamo značilo da ga je vozač procijenio iscrpljenim i nepažljivim kad je pokušao tu sitnu prijeva



U atenskom je prometu trebalo više za posljednji kilometar puta nego za prethodnih deset. području Metsa granene su na strmim obroncima, a kuće koje potječu iz predratnih vremenje nego što se gradsko stanovništvo naglo povećalo pamtile su ranija i ugodnija vremena. Većbile boje pijeska, pokrivene crijepom i s crvenim roletama. Dvorišta s biljkama u lonci

njskim spiralnim stepenicama skrivala su se iza njih. Katsarisova se kuća nalazila u uskoj uliulgareosa, samo šest blokova udaljena od Olimpijskog stadiona.

Janson je otpravio vozača s 2.500 drahmi, pozvonio i čekao pomalo se nadajući da nitkovoriti.

Vrata su se otvorila nakon samo nekoliko trenutaka, a na vratima je stajala Marinaakva kakve se sjećao – zapravo je bila još i ljepša. Janson je pogledom obuhvatio njezine vodice, svijetli ten, mirne smene oči, ravnu i svilenkastu crnu kosu. Zadebljanje trbuha je o primjetno, još jedna putena oblina koja se jedva nazirala ispod široke haljine od sirove svil

– Paul! – oduševljeno je uzviknula. Oduševljenje je nestalo kad je vidjela izraz njegovaa joj je nestala s lica. – Ne – rekla je tihim glasom.

Janson nije odgovorio, no njegov iscrpljeni izraz nije ništa mogao sakriti. – Ne – prošaptala je.Počela je vidno drhtati, lice joj se iskrivilo od boli, a zatim od bijesa. Slijedio ju je u kuću

ona okrenula i ošamarila ga. Ponovo ga je udarila širokim, mlitavim udarcem, kao da uzarac istini koja joj je razorila svijet.

Udarci bole, iako ne koliko ljutnja i očaj koji su ih uzrokovali. Na kraju ju je Janson zgrabku. – Marina – rekao je glasom muklim od boli. – Molim te, Marina.

Gledala ga je kao da snagom volje može učiniti da on nestane, a s njim i užasne vijesti knio.

– Marina, nemam riječi kojima bih izrazio koliko mi je žao. – U takvim trenucima izlaze ki unatoč tome nisu manje istiniti.

Čvrsto je zažmirio tražeći riječi utjehe. – Theo je do kraja bio junak.

– Riječi su zvučale kruto čak i u trenutku dok ih je izgovarao jer je bol koju su Marinaelili bila puno veća. – Nitko mu nije bio ravan. A što je radio…

– Mpa! Thee mou. – Grubo je oslobodila svoju ruku iz njegove i otrčala na balkon koji je gmalo dvorište. – Zar ne shvaćaš?

Više mi nije stalo do tih stvari. Više mi nije stalo do tih velikih riječi o agentima, do tih uboja i Indijanaca. To mi ništa ne znači!

– Nikad ti i nije značilo. – Nije – rekla je. – Jer sam jednom i ja igrala igru…. – Bože, ono što si napravila na Bosporu… to je bilo izuzetno. Ta se operacija odigrala

t godina, kratko vrijeme prije nego što je napustila obavještajnu službu u svojoj zplijenjeno je tajno oružje namijenjeno grupi 17 Noemvri, terorističkoj grupi 17. studeni, a onih opskrbljivali uhvaćeni su. – Znam obavještajne profesionalce koji se još dive toj akciji.

– I tek nakon toga se upitaš: Je li ti to bilo što značilo, bilo koja od tih akcija? – Ali je to spasilo živote! – Je li? Uhvaćena je jedna pošiljka kratkog oružja. Koju će zami jeniti druga, poslana d

tem. Pretpostavljam da to održava cijene visokima, a trgovci dobro zaranuju. – Theo je o tome drukčije mislio. – Janson je tiho govorio. – Theo to nikad nije tako shvaćao. A sada više i neće. – Glas joj je počeo drhtati. – Ti mene okrivljuješ.



– Okrivljujem sebe. – Ne, Marina. – Ja sam ga pustila da ide. Da sam insistirala, on bi ostao. Zar sumnjaš u to? No, ja n

istirala. Jer da je i ostao kod kuće taj put, pozvali bi ga neki drugi put i onda opet i opet. A nkad više ne ići, bi ga ubilo. Theo je izvrsno radio svoj posao. Ja to znam, Paul. Zbog tognosio sobom. Kako sam mu to mogla oduzeti?

– Sami biramo svoju sudbinu. – I kako sam ga mogla naučiti da bi dobro radio i druge stvari?

Da je bio dobar čovjek? Da će biti dobar otac? – Bio je sjajan prijatelj. – Bio je prema tebi – reče Marina. – A jesi li ti bio prema njemu? – To ne znam. – On je tebe volio, Paul. Zato je i otišao. – To znam – reče Janson tmurno. – To zbilja znam. – Ti si mu bio sve.Janson je na trenutak zašutio. – Jako mi je žao, Marina.

– Ti si nas spojio. I sada si nas rastavio, na jedini način na koji smo mogli biti rastavlje

arinine tamne oči gledale su ga zakli njući i brana u njoj je odjednom popustila. Jecaji su joo tinjski, divlji i neobuzdani; sljedećih nekoliko minuta svijala se u grčevima. Sjedila je na iranoj stolici okružena sitnim stvarima koje su odavale smisao i ljubav za dom, koje su ona i edno kupovali: rukom tkani tepih, svijetli, svježe prelakirani drveni pod, udobna kuća u koja i njezin muž živjeli – pripremali se, zajedno, da dočekaju drugi život. Ratom razrušeni odijskom oceanu, razmišljao je Janson, na razne je načine lišio je i njega i Thea očinstva.

– Nisam htjela da ode – rekla je. – Nipošto nisam htjela da ode. Lice joj je sada bilo crveda je otvorila usta, nit sline joj se rastegnula izmenu natečenih usana. Za Marinu je bijes bio jr sta točka, a kad se to srušilo, srušila se i ona.

– Znam, Marina – rekao je Janson čije su oči bile suzne. Vidjevši da će klonuti, obavio jeo nje držeći je čvrsto zagrljenu.

– Marina. – Izgovorio je njezino ime kao da je šaptom zaklinje.Pogled kroz veliki sobni prozor bio je neprimjereno sunčan, a trubljenje frustriranih mot

o je gotovo melem, meketava bijela buka gradskog kasnog popodneva. More≫ putnika≪ kojći svojim obiteljima: muškarci, žene, sinovi, kćeri – geometrija obitelj skog života.

Kad ga je sljedeći put pogledala, bilo je to kroz suze. – Je li spasio nekoga? Je li oslobkoga? Reci mi da njegova smrt nije bila uzaludna. Reci mi da je spasio život. Reci mi, Paul!

Janson je nepomično sjedio u pletenom naslonjaču.

– Reci mi što se dogodilo – rekla je Marina kao da će joj pojedi nosti o doganaju pomoane normalna.

Prošla je minuta prije nego što se mogao sabrati i početi govoriti, no onda joj je ispričao šgodilo. Zbog toga je, zapravo, i došao. Jedini je on znao kako je zapravo Theo poginuo. Marela znati, morala je znati, i on će joj to reći.

No, čak i dok je govorio, postao je sasvim svjestan kako je to objašnjavanje maloasnilo. Bilo je još toliko toga što nije znao. Još toliko pitanja na koja nije imao odgovore. Jje znao bilo je da će pronaći te odgovore ili će umrijeti pokušavajući ih pronaći.

Hotel Spyrios, smješten nekoliko blokova od trga Svntagma, sagranen je u neutralnomnunarodnih turističkih objekata; dizala su bila ukrašena travertinom obloženim smolom,



krivena furnirom od mahagonija, a pokućstvo je dizajnirano tako da blista u brošurama, auža nepotrebne užitke.

– Vaša soba bit će spremna za pet minuta – pažljivo mu je rekao čovjek na recepciji. – dnite u predvorju, mi ćemo doći po vas. Pet minuta, ne više.

Pet minuta, mjereno atenskim vremenom, izgledalo je više kao deset minuta, no Janspokon dobio svoj ključ-karticu i krenuo do hotelske sobe na devetom katu. Obred jeomatski: umetnuo je tanki ključ-karticu u prorez, čekao da bljesne zelena dioda, okrenuo pat

avu i gurnuo teška vrata prema unutra.

Imao je osjećaj težine, i to ne samo zbog prtljage. Osjećao je bolove u ramenima i goelu lena. Sastanak s Marinom je bio vrlo neugodan, kao što je i očekivao. Povezali su se u svećaju gubitka, ali samo na trenutak: on je bio neposredni uzrok, od toga nije mogao pobjeći, d su bili odvojeni, bila je dvostruko jača. Kako bi Marina ikad mogla razumjeti kako se osjliko ga je mučio vlastiti osjećaj krivnje?

U sobi je osjetio miris ustajalog znoja po čemu je zaključio da je čistačica upravo napbu. I zastori su bili navučeni u vrijeme kad bi obično trebali biti rastvoreni. Rastresen kakav jnson nije donio zaključke kakve je naučio donositi. Tuga se uvukla izmenu njega i svijeta ke prozirne mrene.

Tek kad su mu se oči privikle na svjetlo, vidio je čovjeka koji je sjedio u naslonjaču lerenut zastorima.

Janson je rukom krenuo prema pištolju koji nije imao. – Dugo je prošlo od našeg posljednjeg pića, Paul – rekao je čovjek koji je sjedio.Janson je prepoznao čovjekov medeni, licemjerni glas, kultivirani engleski s blagim gr

glaskom. Nikos Andros. Preplavile su ga uspomene, a malo je bilo lijepih. – Žao mi je što si došao u Atenu, a da mi se nisi javio – nastavio je Andros ustavši i napra

koliko koraka prema njemu. – Mislio sam da smo prijatelji. Mislio sam da sam za tebe netkoš uvi jek potražiti da popijemo piće, po čašu ouzoa. Da popijemo jedno, za stara vrem

jatelju. Zar ne?Obli obrazi, sitne brze oči: Nikos Andros pripadao je jednom drugom razdoblju u Janso

otu, u vremenski odjeljak koji je zapečatio kad je otišao iz Konzularnih operacija. – Nije me briga kako si ušao ovamo. Jedino pitanje koje ti postavljam jest kako želiš iz

kao je Janson kojeg je prošao svaki izraz veselja. – Najbrže bi bilo preko balkona niz devet ka – Zar se tako razgovara s prijateljem? – Andros je imao vrlo kratku tamnu kosu; odjeća m

o i uvijek, bila skupa, pažljivo izglačana, pedantna: crni sako od kašmira, tamnoplava svilenaa cipele od mekane, ulaštene teleće kože. Janson je bacio pogled na nokat na malom prstu k

dros ostavljao dugim, kicoški obi čaj nekih Atenjana što je upućivao na prezir prema fizi

du. – Prijateljem? Radili smo zajedno, Nikos. No, sve je to prošlost.Sumnjam da možeš ponuditi išta što bih ja želio kupiti.

– Nemaš vremena za kupovanje? Bit će da si u velikoj žurbi. Nije važno. Danas se bbrotvornim poslom. Nisam došao ovamo da ti prodam informacije. Došao sam da ti ihsolutno bes platno.

U Grčkoj je Nikos Andros bio poznat kao konzervator nacionalnog blaga. Kao kustoejskom arheološkom muzeju i voditelja programa očuvanja, često su ga citirali u vezi s povrarina u domovinu jer je stalno tražio da se Elginov mramor vrati u zemlju iz koje je odnesen. u neoklasicističkoj vili u šumovitom atenskom predgranu Kifissia, na nižim obroncima



ndeli, što se uklapalo u šarenu sliku atenskog elitnog kruga. Zbog stručnosti i erudicije na sične arheologije bio je vrlo tražen i rado vinen gost u salonima bogatih i moćnih diljem Eudući da je dobro živio i povremeno neizravno spominjao obiteljski novac, svinao se gr

ećenstvu kao anthropos kales anatrophes, čovjek uzvišena odgoja.Janson je znao da je njegovani kustos odrastao kao sin trgovca u Solunu. Znao je i

drosov teško stečeni društveni ugled bio presudan za njegovu pritajenu karijeru trgormacijama tijekom hladnog rata. To je bilo vrijeme kad je atenski sektor bio podjednako ceža i CIA-e i KGB-a, kad se ljudska imovina često krijum-čarila kroz Bosporski tjesnac, kad

mršeni taktički gambiti, koji su uključivali susjedne zemlje u Maloj Aziji, vodili s egejluotoka.Andros je bio sasvim odvojen od velikih igara velikih sila; jednako je bio sklon davati pre

dnoj strani pred drugom kao što su posrednici robom davali prednost jednom kupcu pred drugi – Imaš li što reći – rekao je Janson – onda to reci i nestani odavde. – Razočarao si me – reče Andros. – Uvijek sam te smatrao sofis ticiranim, svjet

gojenim čovjekom. Zbog toga sam te i pošto vao. S tobom su transakcije bile zabavnije nćinom drugih.

Janson se pak sjećao svojih transakcija s Androsom kao posebno mučnih.

Jednostavnije je bilo raditi s onima koji su razumjeli vrijednost predmeta i zadovoljavavnom razmjenom vrijednost-za-vrijednost. Nasuprot tome, Androsu je trebalo laskati i laskaprevariti, a ne samo platiti. Janson se dobro sjećao njegovih beskrajnih, laskavih traženja rijta ouzoa. Tu su, onda, bile njegove kurve, mlade žene, a ponekad i mladi muškarci koji

atili u neprikladnim okolnostima. Sve dok se o njemu brinulo, malo ga je brinulo ugrožavaurnost drugih, kao i integritet mreža s kojima je kontaktirao.

Nikos Andros se obogatio kao profiter hladnog rata; baš tako. Janson je prezirao takve ljudkako nije mogao pokazati svoj prezir dok je još možda trebao njihovu robu i usluge, ali emena davno prošla.

– Tko te šalje? – pitao je Janson. – Oh, Bože! – reče Andros. – Sad se ponašaš kao koinos eglimatias, kao obični razbojnik

edstavlja opasnost i za sebe i za druge. Znaš, tvoja se poznanstva dijele na one koji misle dao mijenio od vremena koje si proveo u Vijetnamu… i onih koji znaju da nisi.

Janson je postao vidno napet. – Nemaš pojma o čemu govoriš. –Lice mu se zajapurilo. – Ne znam? Iz tog vremena još imaš priličan broj neprijatelja, a neki od njih bave se sl

slom kao i ti. Nekima je teško da ti oproste. Na svojim sam putovanjima i sam sreo jednojicu koji su, nakon jedne ili dvije boce ouzoa, priznali da te smatraju čudovištem. Priča seužio dokaze zbog kojih je tvoj zapovjednik smaknut zbog ratnih zločina unatoč činjenici da j

si ti učinio bilo barem tako strašno, ako ne i gore. Zbilja imaš neobičan osjećaj za pravdu, urenut prema van, poput topova na utvrdi.

Janson je krenuo naprijed, stavio ruku na Androsova prsa i snažno ga udario o zid.Počelo mu je zujati u glavi – i onda se to sti šalo samo snagom volje. Morao se usredotoč

o si mi ono htio reći, Andros? Nešto poput mržnje zasjalo je u Androsovim očima i Janson je prepoznao prvi put da je nj

ezir uzvraćen. – Tvoji bivši poslodavci žele te vidjeti. – Tko to kaže? – Zamolili su me da ti prenesem tu poruku. Zamolili su me da ti kažem da trebaju s t

govarati. Žele da se javiš.



]aviti se: umjetnički termin čije je značenje Andros cijenio kao i svatko drugi.Doći – javiti se centrali u SAD-u, podvrći se analizi, ispitivanju ili bilo kojem o

kupljanja podataka što se smatrao odgovarajućim. – Govoriš gluposti. Da je zapovjednnzularnih operacija htjelo da se javim, ne bi poslali poruku po maženom sociopatu poput tebosoba koja bi mogla raditi za bilo koga. Volio bih znati tko je tvoj pravi poslodavac dsonošo.

– Glasonoša, kažeš. – Samo to si uvijek i bio.

Andros se nasmijao, a oko očiju su mu se pojavile mrežaste bore. – Sjećaš li se priče vezane uz izvorni Maraton? U petom stoljeću prije Krista Perzijankrenuli najezdu i iskrcali se kod obalnog grada Maratona. Glasonoša Fidipid je bio zadužči do Atene i pozove postrojbe. Atenska vojska, koja je bila četiri puta manja, započeenadni napad i ono što je izgledalo kao samoubojstvo, pretvorilo se u izvanrednu pobjedu. Trzijanaca ležali su mrtvi. Ostatak je pobjegao na brodove da pokuša izravno napasti Aebalo je ponovo poslati tajnu poruku u Atenu da ih se oba vijesti o pobjedi i o predstojpadu. Još je jedanput zadatak povjeren glasonoši Fidipidu. Zamisli, on je i sam bio na bolju od jutra u teškom oklopu. Ništa zato. Trčao je cijelim putem, trčao je koliko su ga noge n

rdeset kilometara, da donese vijest i zatim se srušio mrtav. I tako je taj grčki glasonoša stavu tra diciju.

– Iznenadni napadi i tajne poruke – jasno mi je zašto ti se svina ta priča. No, nisi odgovooje pitanje, Andros. Zašto ti?

– Zato, prijatelju, što sam slučajno bio u blizini. – Andros se opet nasmijao. – Volim zamije to dječak iz stare Grčke bez daha izgovorio prije nego što se srušio. Ne, Jansone, s

grešno shvatio.U ovom slučaju poruka pripada onome tko može locirati njezina primatelja. Na tisu

lubova pismonoša odaslano, a ovaj je uspio doći. Čini se da su ti tvoje stare kolege, nakon š

znali da si stigao u ovu zemlju, izgubili trag.Trebali su mene, s mojom mrežom veza. Poznajem ponekog u gotovo svakom hotelu, tav

phe-neionu i ouzeri u ovom dijelu grada. Pustim glas i glas mi se vrati.Misliš li da bi i jedan američki ataše mogao raditi tako brzo?

– Andros je otkrio pravilan red oštrih, gotovo zvjerskih zubi. No, da sam na tvojem mjesh se manje uzrujavao zbog pjes nika, a više zbog pjesme. Znaš, silno žele razgovarati s toboće da im objasniš neke stvari.

– Koje stvari?Andros je teško uzdahnuo, teatralno. – Postavljaju se pitanja u vezi s tvojim neda

ivnostima koje treba odmah objasniti. –Slegnuo je ramenima. – Gledaj, ja ništa ne znam arima. Ja samo ponavljam tekst koji su mi dali poput ostarjelog glumca u jednom ntheorisiju, našoj sapunici.

Janson se prezrivo nasmijao. – Lažeš. – Grub si. – Nema teorije da bi moji bivši poslodavci tebi povjerili takav zadatak. – Zato što sam outheteros? Nepristran? No, i ja sam se poput tebe promijenio. Ja sam

vjek. – Ti novi čovjek? – Janson se narugao. – Teško da si nov. Teško da si čovjek.Andros se ukočio. – Tvoji bivši poslodavci … sada su moji poslodavci.



– Još jedna laž. – Nije laž. Mi Grci smo ljudi agore, tržnice. A tržnice nema bez konkurencije. Slobodno tr

nkurencija – ha? To su stvari o kojima vaši političari samo isprazno govore. Ovaj se svijet uvomijenio u posljednjih deset godina. Nekoć je konkurencija bila živa. Sad je agora samo za tebsjeduješ tržište i nazivaš ga slo bodnim. – Nagnuo je glavu. – I što ćemo sad? Moji prijašnji isenti otvore svoje novčanike i izleti samo jedan moljac. Jedini oba vještajni podatak koji ih zat hoće li biti dovoljno goriva u Moskvi ove zime. Ja sam luksus koji si oni više ne mogu priuš

.

– KGB je pun tvrdolinijaša koji još cijene tvoje usluge. – Kakva je korist od onih čvrste ruke ako nemaju čvrstu valutu?Došlo je vrijeme kad treba odabrati strane, zar ne? Čini mi se da si mi to često govorio. J

brao stranu sa… koji je ono vaš lijepi američki izraz?… zelembaćima. – To je oduvijek bila tvoja strana. Bio si odan samo novcu. – Vrijena me kad govoriš na takav način. – Podigao je obrve. Osjećam se posramljeno – K

u igraš, Andros? Želiš li uvjeriti ljude da te sada plaća obavještajna služba SAD-a?Grkove su oči bljesnule ljutnjom i nevjericom. – Misliš li da bih rekao prijateljima da rad

u opasnu i nejasnu supersilu? Misliš li da bi se Grk mogao hvaliti takvim čim?

– Zašto ne? Praviti se važan kao da si pravi igrač… – Ne, Paul. Onda bih izgledao kao amerikanofil, kao sluga Undea Sama. – I što je u tome tako loše? Andros je sažalno odmahnuo glavom. – Od drugih bih mogao očekivati takvo samozavarav

i ne od tako svjetskog čovjeka kao što si ti. Grci ne mrze Ameriku zbog onoga što čini. Oni je og onoga što ona jest. Ovdje se gnušaju nad Uncleom Samom. Ali možda ne bih trebaoenanen tvojim nepoznavanjem stvari. Vi Amerikanci nikad niste mogli shvatiti antiamerikani-liko želite biti voljeni da ne možete razumjeti zašto vas toliko malo vole. Upitajte se

merikance toliko mrze ili je to izvan vaših mogućnosti? Čovjek nosi velike čizme i čudi se zaš

mravi ispod njegovih nogu boje i zašto ga mrze – on prema njima ne gaji takve osjećaje!Janson je na trenutak šutio. Ako je Andros zacementirao odnos s američkom obavješta

encijom, on to nije učinio zato da bi se time razmetao: to je istina. Ali koliko je drugog još isti – U svakom slučaju – Andros je nastavio – objasnio sam tvojim starim kolegama da t

amo posebno srdačne odnose. Trajno povjerenje i privrženost koje smo izgradili tijekom mndina.

To je zbilja zvučalo kao Andros: neiskrenost, spremne laži, prazna obećanja. Janson je toogao zamisliti: ako je Andros načuo da bi trebalo uspostaviti kontakt, lako je mogao odlučiti potruditi oko tog posla. Riječi koje dolaze od prijatelja kojem vjeruje, Andros je vjerojatno

niku za vezu Konzularnih operacija, lakše će biti primljene bez sumnje.Janson je netremice gledao u grčkog nametljivca i osjećao kako mu raste napetost.Žele da se javiš.Ali zašto? Tim se riječima nisu olako koristili Jansonovi bivši poslodavci. To nisu bile

e bi se bez posljedica mogle zanemariti. – Ima zasigurno još nešto što mi nisi rekao – poticao ga je Jan son. – Rekao sam ti što su mi rekli da ti kažem – odgovorio je Andros. – Rekao si mi ono što si mi rekao. A sad mi reci ono što mi još nisi rekao.Andros je slegnuo ramenima. – Čujem stvari.

– Kakve stvari?



Odmahnuo je glavom. – Ja ne radim za tebe. Koliko novaca, toliko glazbe. – Svinjo jedna – planuo je Janson. – Reci mi što znaš ili… – Ili što? Što ćeš napraviti? Ubiti me? Napustiti svoju hotelsku sobu žamazanu krvlju ame

jednosti s kojom si u dobrim odnosima? To bi u svakom slučaju raščistilo zrak.Janson je gledao u njega nekoliko trenutaka. – Ja te nikad ne bih ubio, Nikos. Ali agent t

vih poslodavaca bi mogao. Pošto saznaju za tvoju vezu s Noemvri. Njegovo spominjanje grčke zloglasne grupe 17. studeni, neuhvatljive terorističke skupine

dugo tražila američka obavještajna služba, izazvalo je trenutačnu reakciju.

– Ne postoji takva veza! – odbrusio Andros. – Onda im tako reci. Oni će ti sigurno vjerovati. – Zbilja si odvratan. To je čista izmišljotina. Nije tajna da sam se suprotstavio pukovnicim

sam imao veze s teroristima? To je apsurdno. Čista kleveta. – Da. – Nešto poput smješka pojavilo se oko Jansonovih usnica. – Dobro. – Andros se nelagodno vrpoljio. – Uostalom, oni ti ne bi povjerovali. – Samo što im ja to ne bih rekao. Misliš da više ne znam igrati igre? Godinama sam ra

otuobavještajnoj službi. Znam kako plasirati informaciju a da se nikad ne otkrije da potjene te da bude sve uvjerljivija i sve udaljenija od svog izvora.

,. Mi. – Mislim da govoriš gluposti. – Jedan član grčkog parlamenta povjerio se drugom članu koji je bio na platnom popisu CIA

to ovaj nije znao. Informacija je završila na MemRazu, memorandumu o razgovoru, kodesne postaje. Koji, usput, nije zaboravio da su teroristi 17. studeni ubili jednog od njeethodnika. Procjena izvora: vrlo pouzdan. Procjena izvještaja: vrlo pouzdan. Upitnik je uz e, tintom. Sada tvoji referenti za plaću imaju vrlo neugodnu dilemu. Čak i sama mogućnost adnik Dhekaeftd Noemvri dobivao sredstva iz fondova SAD-a izazvao bi skandal u obavještednici. Bio bi to kraj karijere za svakoga tko bi bio uključen. Da si referent koji je dob

čaj, mogao bi narediti istragu. No, bi li ti zbilja riski rao istragu? Jer u slučaju da rezultat zitivan, obavještajni referenti bi sami sebe zaklali. Postojao bi interni papirnati trag kokazao da američki porezni dolari pune džepove antiameričkog terorista. Koja je onda alternaanson je zadržao pogled na njemu dok je govorio. – Što je sigurna stvar? Nesretni slučaj? M

ka od onih kurvi koje dovodiš kući ima specijalnu igračku i ti se više ne probudiš te Kustosa, konzervatora, pogodio kobni infarkt.≪ To je vijest i svi dišu puno lakše. Ili će mledati kao da si žrtva uličnog zločina, prepada koji je završio naopako?

Ili gruba trgovina koja je postala grubljom nego što si se dogovorio? – Smiješno! – reče Andros prilično neuvjerljivo.

– S druge strane, možda se odluči da te se ukloni s liste, izbriše svaki trag o plaćanju i omog. To je, zapravo, sasvim moguće.

– Udarac. – Hoćemo li se kladiti da je to moguće?Andros je nekoliko trenutaka čvrsto stiskao i opuštao čeljust; vena mu je vidno pulsirala na

Priča se – rekao je – da žele saznati zašto imaš šesnaest milijuna dolara na svojem račuvmanskom otočju. U Bank of Mont Verde.

Šesnaest milijuna dolara kojih nije bilo ondje prije samo nekoliko dana. – Opet tvoje laži! – zagrmio je Janson. – Ne! – branio se Andros, a strah u njegovim očima bio se sasvim stvaran. – Bilo da je isti

, to je ono što oni vjeruju. A to nije laž.



Janson je nekoliko puta duboko udahnuo i čvrsto pogledao Androsa. – Nosi se odavde – r– Mučno mi je od samog pogleda na tebe.

Andros više nije progovorio ni riječ, nego je izjurio iz Jansonova hotela vidno potresen je bio prisiljen otkriti. Možda je i shvatio da mu je Janson naredio da ode zbog vlastite siguje rastući bijes operativca tražio fizički odušak.

Ostavši sam u sobi, Janson je shvatio da su mu misli zbrkane. To nije imalo smisla.Andros je bio profesionalni lažac, no ova poruka – implikacija da je na sigurno spremio

gatstvo – bila je laž druge kategorije. Još ga je više zabrinjavalo nepogrešivo spominjanje r

Cavmanskom otočju; Janson je imao takav račun u Bank of Mont Verde, no uvijek je smnom postojanje tog računa. Nije bilo službenog traga o računu. Nigdje se nije moglo doći ddataka. Kako se moglo objasniti spominjanje računa za koji je samo on mog'ao znati?

Što zapravo smjera Nikos Andros?Janson je upalio svoj trokanalni bežični PDA i ubacio brojeve koji će mu omogućiti intern

zu s njegovom bankom na Cavmanskom otočju. Signali će biti dvostruko kodirani koristečajnim nizom koji proizvodi Jansonov vlastiti elektronski urenaj i koji se više nikad nećotrijebiti. Presretanje poruke nije moguće.

1024-bitno kodiranje usporavalo je proces, no u roku od deset minuta Janson će sk

sljednji izvještaj o stanju svojeg računa.Kad je posljednji put provjerio, na računu je bilo $ 700.000.Sad je na njemu $ 16,700.000.Ali, kako je to moguće? Račun je bio zaštićen od neovlaštenih ulaganja, kao što je bio zašt

neovlaštenih podizanja.Oni žele da se javiš.Riječi su mu se vraćale oštricom noža.Tijekom sljedećih trideset minuta Janson je pročešljao cijeli niz transfera koji su uključ

gov jedinstveni digitalni potpis, niz brojeva što se ne mogu kopirati i koje je samo on

gitalni ≫tajni ključ≪ do kojeg čak ni banka nije imala pristup. To je nemoguće. Pa ktronski je podatak bio neprijeporan: sam Janson je odobrio prijam šesnaest milijuna dovac je stigao u dvije rate, svaka od po osam milijuna. Osam milijuna je stiglo prije četiri am milijuna je stiglo jučer u 19:21 po istočnom vremenu.

Po prilici četvrt sata nakon smrti Petera Novaka.

10 Činilo se da zrak u sobi postaje težak; zidovi su pritiskali. Janson se morao smiriti, mor

ći. Na području oko trga Svntagme bili su raštrkani kiosci i trgovine i bili su sve otmjeniji š

i bliže samom trgu. Pa ipak, čak su se i ovdje nalazili standardni nositelji globalizacije: WcDonald, Arby. Janson je nastavio dalje probijajući se pored neoklasicističkih fasada otomananevina iz devetnaestoga stoljeća koje su sada uglavnom bile prepuštene vladinim ustanovzo je koračao niz ulicu Heroda Atika, a zatim Vasilisisa Sofiasa i zaustavio se prije Voulija ilsada bio grčki parlament, velike, svijetložute granevine s relativno malim prozorima i demom. Ispred nje Evzone garda, s puškama, nataknutim bajunetama i kestenjastim kapaankom i kiltovima, dotjerani. Serijom brončanih grbova odavali su priznanje zaboravljbjedama.

Tražio je svježiji, čistiji zrak u Nacionalnim vrtovima koji su bili nasuprot Vouliju. Ondjavobijele statue i maleni ribnjaci skriveni menu grmljem i drvećem. Stotine je podivljalih m



alo sjenicama, mnoge sa žilavim, istegnutim bradavicama koje su im str-šale na trbusima. ar: mogao si jednostavno ne obraćati pozornost na njih. Ali, kad si ih zamijetio, onda si ih svuda.

Kimnuo je sjedokosom muškarcu na klupi u parku koji je, čini se, gledao u njegovu smvjek je odvratio pogled malo prebrzo, čini se, s obzirom na ljubaznost većine Grka. Nesumnjiitanju bili Jansonovi živci; trzao se na svaki sušanj.

Napravio je krug natrag do Omonie, ponešto otrcanog susjedstva sjeverozapadno od Synte je poznavao čovjeka koji se bavio vrlo specijaliziranim poslom.

Hodao je brzo niz Stadiou pored trgovina i kapheneiona. Ono što mu je u prvi čas prizornost nije bilo poznato lice, već jednostavno lice koje se još jedanput okrenulo previše brzpribližio. Jesu li se Jansonu počele pričinjati stvari? Ponovo je u mislima odvrtio tu sliku. Leeven muškarac očito je pogledavao na prometni znak kad je Janson došao iza ugla, a zat

mah skrenuo pogled na trgovinu. Jansonu se učinilo da je čovjek to učinio malo prenagloomatrač koji zna da nije dobro da ga subjekt kojeg nadzire vidi izbliza.

Sad je Janson već postao krajnje pažljiv prema svemu što ga okružuje. Jedan blok kuća mijetio je ženu na suprotnoj strani ceste kako bulji u izlog draguljarnice; no, nešto je ipakobično u tome. Sunce se snažno odbijalo od stakla i ono je tako postalo bolje zrcalo od izlog

htjela zapravo pogledati ogrlice i narukvice što su bile izložene u izlogu, trebala je stati u supt, lenima okrenuta suncu, stvarajući tako sjenu kroz koju bi ponovo dobila transpa-rentnost izenutak prije neki drugi kupac ispružio je šešir sa širokim obodom kako bi blokirao blještave nca i vidio u trgovinu. No, što ako vas je zanimalo samo ono što se reflektiralo u staklu?

Jansonovi instinkti su počeli divlje slati signale. Netko ga promatra: kad je malo razmbao je zamijetiti par u cvjećarnici nasuprot hotelu koji je razmetljivo gledao u veliku kartu šskrivala lica. Neprimjereno veliku.

Većina turista koji su išli pješice zadovoljavala se manjom veličinom karte koju možeš staep.

Sto se, do vraga, dogana?Dugim se koracima uputio do mesne tržnice Omćnia koja se nepravilno raširila u

ostranog zdanja iz devetnaestog stoljeća sa željeznim izrezbarenim pročeljem.Unutra su visjela golema životinjska trupla na kukama, obješena poput odjeće u čistionic

dlozi od drobljenog leda nalazile su se hrpe svjetlucavih organa: srca, jetre, želuci. Netapla krava i svinja te neuvjerljivo velika perad postavljena uspravno stvarajući grotesknu skumesa.

14Janson je šibao pogledom oko sebe. Lijevo od njega, nekoliko štandova dalje: kupac k

prkao po svinjskom trbuhu – isti čovjek koji je odvratio pogled u Nacionalnim vrtovimaajući da je primijetio promatrača, Janson se brzo udaljio na drugu stranu pravog zastorčetine gdje su kuke s mesom visjele na dugoj željeznoj šipci. Izmenu trupla dviju ovaca viddokosog kupca kako naglo gubi interes za svinjetinu. Čovjek je hodao duž reda obješenih kušavajući gledati na drugu stranu. Janson je povukao natrag jedan veći primjerak uhvažnje papke i zatim, dok je sjedokosi čovjek mimo prolazio, gurnuo masivno truplo prema nslavši ga da se ispruži na drhtavi ležaj od telećih tripica.

Začuli su se bučni uzvici na grčkom i Janson si je, žurno izbjegavajući gungulu, krčio put pugoj strani mesne tržnice te ponovo na ulicu. Sad se probio do obližnje robne kuće, Lambroos., na uglu ulica Eolou i Lvkourgos.



Trokatna granevina bila je sva od stakla i debelih ravnih betonskih ploča.Zaustavio se ispred robne kuće gledajući u staklo dok nije zamijetio muškarca u širokoj

trovki koji se vrzmao u blizini trgovine kožnim predmetima što se nalazila nasuprot. Zatnson ušao u robnu kuću i uputio se prema odjelu muške odjeće u stražnjem dijelu prizemlja. Godijelo procjenjujući ga, pazeći na vrijeme i pogledavajući na ogledalca na stropu koja suateški postavljena da spriječe kranu. Prošlo je pet minuta. Cak i ako su svi ulazi bili čuvanidan član grupe za nadzor ne dopušta svojem subjektu da nestane na pet minuta.

Rizik nepredvinenog dogananja je prevelik.

I naravno, čovjek u žutoj vjetrovki krenuo je u Lambropouli Bros. hodajući duž prolaza dokledao Jansona. Onda se postavio blizu police za mirise izranene od stakla i kroma; reflektirvršina pomoći će mu da primijeti Jansona ako se pojavi iz dna trgovine.

Napokon je Janson uzeo odijelo i košulju u kabinu sasvim u dnu prostora. Trgovina je ala premalo osoblja pa je prodavač imao više mušterija nego što ih je mogao poslužiti. Jansoće nedostajati.

Ali promatraču hoće. Kako minute budu prolazile, on će se pitati, sve zabrinutije, što bi tgo moglo zadržati Jansona.

Pitat će se je li Janson pobjegao kroz sporedni izlaz, što nije predvidio. Neće imati izbora

une u kabinu i pogleda. Nakon tri minute čovjek u vjetrovki je točno to učinio. Kroz prorez na vratima kabine Jans

dio čovjeka kako prolazi kroz proširenje sobe s kaki hlačama preko ruke. Čovjek je morao čk u uskom prolazu za kabine ne bude nikoga na vidiku. No, to je bila okolnost koju su obogli iskoristiti. Upravo kad je prolazio ispred vrata, Janson ih je naglo otvorio eksploziagom. Iskočio je i povukao zaprepaštenog promatrača na kraj proširenog dijela te kroz vratavodila do prostora rezerviranog samo za zaposlenike.

Trebao je raditi brzo prije nego što netko tko je čuo zvukove done vidjeti, što se dogana. – Ni riječi ili ću te ubiti – rekao je Janson tiho ošamućenom čovjeku držeći nožić na nje

snoj karotidi. Čak i u tami skla dišta Janson je mogao vidjeti čovjekovu slušalicu sa žicom kstajala u njegovoj odjeći. Rastvorio mu je košulju i maknuo tanku žicu što je išla do tristo gkog radijskog komunikatora Arrex u džepu njegovih hlača. Zatim je ponovo pogledao ono le dalo kao plastična narukvica na čovjekovu zapešću: to je zapravo bio pozicijski transpoi je signalizirao njegovu lokaciju onome koji je upravljao grupom.

To nije bio razraneni sustav; cijeli trud oko praćenja bio je napravljen u žurbi i ad hoc vim urenajima. Takav je bio i ljudski potencijal kojim su se koristili. Iako su bili školovani, oi ili nedovoljno iskusni ili nestrpljivi ili oboje. To je bio posao rezervne ekipe. Odmjervjeka pred sobom: istrošeno lice, mekane ruke. Poznavao je takav tip – marinac koji je

edugo za stolom, pozvan na brzinu, pomoćnik koji je premješten zbog iznenadne potrebe. – Zašto si me slijedio? – upita Janson. – Ne znam – rekao je čovjek razrogačenih očiju. Izgledao je kao da ima tridesetak godina. – Zašto} – Tako su mi rekli. Nisu mi rekli zašto. Nalog je bio gledati i ne miješati se. – Tko su oni? – Kao da ti ne znaš.

– Šef osiguranja u konzulatu – rekao je Janson podižući svog zarobljenika. – Ti pripadaš marincima.Čovjek je kimnuo.

– Koliko vas ima?



– Samo ja. – Sad si me razljutio. – Ukrućenim prstima Janson je udario čovjekov hipoglosalni živac k

azi u donjem rubu čeljusti: znao je da će mu bol oduzeti dah i istodobno mu je pritisnuo ra. – Koliko? – pitao je. Trenutak nakon toga maknuo je ruku omogućivši čovjeku da govori.

– Šest – promatrač je glasno uzdahnuo ukočen od boli i straha.Janson bi nastavio ispitivati čovjeka da je imao više vremena; ali ako njegova jedini

iranje ne bi javljala kretanje, drugi bi brzo došli provjeriti zašto se ne javlja. Osim toga, sumda čovjek ima još informacija koje bi mogao ponuditi. Marinci su bili dodijeljeni njegovoj se

iterorističkog odjela. On je dobio samo kratku obavijest i još manje objašnjenja. To je uobičd konzularnih hitnih slučajeva.Što im je Nikos Andros rekao?Trgajući vrpce s čovjekove košulje od oxfordske tkanine, Janson je zalijepio njegova zape

žnjeve te mu začepio usta. Narukvicu transpondera ponio je sa sobom.Poznavao je transponderski protokol; upotrebljavali su ga kao dopunu komunikatorima A

i su bili na glasu kao nepouzdani, posebno na gradskom području. Štoviše, izgovorena porukijek bila upotrebljiva ili odgovarajuća. Transponderi su omogućavali voditelju grupe da prati su se kretali: svaki se pojavljivao kao pulsirajuća točka na zaslonu od tekućeg kristala. Kad

dna osoba odvojila slijedeći subjekt, druga bi je mogla slijediti, s verbalnom uputom ili bez njSad je Janson obukao čovjekovu žutu vjetrovku i nataknuo sivu kapu te se trkom uputio p

orednom izlazu iz robne kuće.Promatrač je bio približno iste visine i grane; iz daljine Janson gotovo da se i nije razlikov

ga. No, trebat će se držati na distanci. Sada je trčao niz Eolou do Praxitelousa i onda do L

ajući da će se njegovo kretanje pokazivati kao pulsirajuća točka.Što im je Andros rekao?I kako objasniti novac na računu na Cavmanskim otocima? Je li mu netko postavio zamku?

tako, onda je to vrlo skupa metoda. Tko uopće ima pristup tolikom novcu? Vladina ageurno ne. Iako to ne bi bilo nedostižno za višeg službenika Zaklade za slobodu. Pojavilo seanje: Cui bono? U čiju korist?

Sad kad Novaka više nije bilo, tko bi imao koristi u Zakladi za slobodu? Je li Novak ubijenje bio na putu da otkrije neku golemu nezakonitost u vlastitoj organizaciji, neku nezakonitos

on'ni Marta Lang nisu prije primijetili?Brza siva divlja mačka pretrčala je pločnikom: Janson se opet približavao mačjem centru A

cionalnim vrtovima. Požurio se sustići mačku. Nekoliko pasivnih promatrača začuneno ga je gledalo.

– Greta! – viknuo je podižući mačku i češkajući je. – Izgubila si ogrlicu. Zakopčao je plastični pozicijski transponder oko vrata životinje. Dobro joj je pristajao. K

bližio vrtovima, oslobodio je životinju koja se bijesno migoljila i jurnula u guštaru u potraljskim miševima. Zatim je Janson ušao u smenu drvenu kolibu gdje su u parku bili smješteni zbacio kapu i žutu vjetrovku u crnu željeznu kantu za smeće.

Za nekoliko minuta bio je u trolejbusu broj 1 ne primijetivši da ga nadziru.Članovi grupe uskoro će se skupiti u središtu vrtova onečišćenom mačjim izmetima.Da je poznavao atenski sektor, njihova bi stvarna ingenioznost kasnije ušla u izvještaje k

držali ugled.Atenski sektor. Ondje je kasnih sedamdesetih proveo više vremena nego što je to želio. S



prezao mozak pokušavajući se sjetiti nekoga tko bi mu mogao objasniti što se dogana – izasniti. Mnogo mu je ljudi dugovalo uslugu; sad je bio trenutak da to naplati.

Sjetio se lica trenutak prije nego što se sjetio imena: činovnik srednjih godina iz atdružnice CIA-e. Radio je u malom uredu na trećem katu u Veleposlanstvu SAD-a koazilo u aveniji Vasilisisa Sofiasa broj blizu Bizantskog muzeja.

Nelson Agger je bio od one poznate vrste: karijerist nervoznog želuca i malo širih uvjerplomirao je na Northwestemu, a magistrirao komparativnu politiku; iako su njegove ocjeporuke bile dovoljno dobre da se može prijaviti za cijeli niz doktorata, one ipak nisu

voljno dobre da dobije stipendiju ili smanjenje školarine, što mu je trebalo. Trebao je potponjskog izvora – iz zaklade kojom upravlja State Department, u njegovu slučaju. Nakon provjere svjedodžbi postao je analitičar koji je pokazivao da je potpuno ov

pisanim pravilima pisanja analitičkih izvještaja. Izvještaji – od kojih je Janson mnoge vidio redovito besprijekorni, pouzdani, autoritativni, a njihova je ispraznost bila kamuflirana zvo

mom. Bili su ukrašeni frazama poput budući da će se sadašnji trendovi vjerojatno nastaviti i lukoristio prilozima poput sve vise i vise. Tako su se identificirali trendovi, a procjena nijerožena rezultatom. Kralju Fahdu će biti sve teže zadržati kontrolu, svaki je mjesec pretkaudijskom voni. Činjenica da se vladar održavao na vlasti iz godine u godinu dok ga

esposobio moždani udar – nakon gotovo dva desetljeća vladavine – predstavljala je samo mugodnost; napokon, on nikad nije rekao da će kralj Fahd izgubiti kontrolu unutar nekog odrenemena.

Jednom je Agger napisao o Somaliji: ≫Situacija i okolnosti još nisu dosegle točku kad roda vladavine nasljednika ili politika koja će se vjerojatno primjenjivati, mogle sa sigurisati.≪ Analiza je doista bila dobra – sasvim dobra, neopterećena značenjem.

Mršav, proćelav, štrkljast, Nelson Agger je bio vrsta čovjeka sklon podcjenjivati operacienu; nedostatak fizičke hrabrosti nadoknanivao je vještinom u uredskoj politici. Ma kakav bir

o, on je uvijek preživio.

Bio je neobično draga duša. Samo po sebi bilo bi teško objasniti zašto se Janson tako dgao s njim. Djelomično sigurno zbog činjenice što Agger nije imao iluzija o sebi. Bio je cinirazliku od pompoznih oportunista koji su nastanjivali Foggy Bottom, nije se ustručavao, baremtu bio Janson. Prema Jansonovu iskustvu, opasni su bili oni s veličanstvenim planovima i hlama.

Agger je, iako to nije priznanje u njegovoj profesiji, vjerojatno učinio više dobra nego štete No, ako je Janson želio biti pošten prema sebi, morao je priznati da je drugi razlog zbog

se slagali ležao u jednostavnoj činjenici što ga je Agger volio i divio mu se. Činovnici, braoju ulogu u sustavu, obično su se milostivo ponašali prema operativcima. Suprotno tome A

i je jednom smijući se o sebi govorio kao o ≫čudu bez petlje≪, nikada se nije trudio kriti vljenje.

Ili njegova zahvalnost. Prošlih se godina Janson više puta potrudio da Agger bude prva oa će dobiti odrenene informacije; u nekoliko slučajeva Agger je mogao skrojiti svoje analještaje tako da izgledaju dalekovidni u vrijeme kad bi obavještajni brzojavi stigli sv

nalima. Osnovna linija mediokriteta u obavještajnoj analizi bila je takva da je službeniku trmo nekoliko takvih pomoći pa da stekne ugled izvrsnosti.

Nelson Agger je upravo bio tip osobe koja bi mu mogla pomoći. Bez obzira na Aggdostatke u svijetu menunarodnih podataka, on je imao izuzetno oštro uho za obavještajne poutar svoga odjela – tko je bio u milosti, tko nije, koga se smatralo nervoznim, za koga se sm



je u usponu. Priznanje njegovim političkim vještinama bilo je što je postao točka za razmdataka u tračevima, a da sam nikad nije tračao. Ako je itko to bio u stanju, onda je Nelson Aogao rasvijetliti doganaj. Ništa se nije moglo dogoditi u atenskom sektoru bez znanja male, letene postaje ČIA-e.

Janson je sjedio u dnu kavane u ulici Vasilisisa Sofiasa, baš nasuprot američkom veleposlaući šalicu jake, slatke kave kakvu su Atenjani voljeli i sa svojeg Ericssona s dva načinazvao telefonsku centralu postaje.

– Trgovinski protokol – javio se glas.

– Agger a molim.U nekoliko trenutaka mogla su se čuti tri prespajanja; poziv će se snimati i bilježiti. – Mogu li pitati tko zove? – Alexander – rekao je Janson. – Richard Alexander.Još nekoliko trenutaka. Tada se na liniji javio Aggerov glas. – Prošlo je mnogo vremena o

m posljednji put čuo to ime – rekao je. Glas mu je bio neutralan, bez osjećaja. – Drago mi čujem.

– Jesi li za čašu retsine? – Namjerno ležerno. – Možeš li izaći?Ima tavernos na Lakhitos…

– Imam bolju ideju – rekao je Agger. – Kavana na Papadhimi.Kaladza. Sjećaš je se? Malo je dalje, ali hrana je izvrsna.Janson je osjetio lagani ubod adrenalina: protuprijedlog je došao malo prebrzo. A oboji

ala da je hrana u Kaladzu užasna; to je bio predmet njihova razgovora kad su se posljedndjeli prije četiri godine. – Najgora hrana u gradu rekao je tada Agger stavljajući u usta sumnje i zelen u licu.

Agger mu je govorio kako obojica trebaju biti oprezni. – Zvuči odlično – Janson je rekao srdačno zbog bilo koga tko je slušao ili bi mogao sluš

aš li mobitel?

– Tko ga nema u Ateni? – Ponesi ga. Ako se zadržim, nazvat ću te. – Dobra ideja – reče Agger. – Dobra ideja.Iz kavane u ulici Vasilisisa Sofiasa Janson je promatrao Aggera koji je izašao na sporedna

se uputio niz ulicu prema mornaričkoj bolnici i ulici kojom će doći do Kaladze.Zatim je vidio ono čega se pribojavao da bi mogao vidjeti. Nakon Aggera žena i muškar

šli iz neupadljive zgrade od sive opeke uz veleposlanstvo i uputili se u njegovu smjeru. Sliga.

Činovnik nije imao ni malo operativnih vještina da bi to znao.

Ma tko da je prisluškivao njihov telefonski razgovor, prepoznao je kodno ime i odmah reagnsonov odnos s Aggerom je bez sumnje uzet u obzir, a mogućnost da će kontaktirati s analitičedvinena.

Sada se Agger pridružio gomili pješaka koji su išli prema Parko Euftherias, a muškarac i žeizmiješali s gomilom na pločniku.

Kaladza je bila previše opasna; susret bi bio na terenu koji je on izabrao. Janson je guotak drahmi ispod šalice za kavu i otišao prema Lvkavittosu. Lvkavittos je bio najviši brežueni i njegov pošumljeni vrh nadvio se nad gradom poput zelene kupole. Lvkavittos je bio jedbro mjesto za neuobičajeni brifing kao i bilo koje drugo. Mjesto je bilo privlačno posjetiteje pružalo pogled na grad od kojeg je zastajao dah. Mjesto je bilo privlačno i njemu jer će



nadzor biti teško neprimijećeno zauzeti položaj na povišenom prostoru – posebno ako ga onuzme. Ovog časa bio je oboružan samo malim dalekozorom. Postaje li paranoičan kad se bou to neće biti dovoljno?

Zičara je kretala svakih dvadeset minuta s vrha avenije Ploutark-hou u otmjeni predio Kolozeći na bilo kakav znak profesionalnog interesa, Janson se vozio žičarom uzbrdo poredžljivo njegovanih terasa; obuzimao ga je osjećaj zadovoljstva što napušta smog penjući se gto metara. Vrh je bio uokviren podijem za promatranje i kavanama. Na samom vrhu nalazela kapelica Agios Georgios, Svetog Jurja, sagranena u devetnaestom stoljeću.

Sad je Janson nazvao Aggera na njegov mobitel. – Promjena plana, stari moj – rekao je. – Kažu da je promjena dobra – reče Agger.Janson je zastao. Da mu kaže da ga prate? Lagani drhtaj u Agge-rovu glasu rekao mu je

o bolje da mu ne kaže. Agger se ne bi znao otresti svojih pratitelja, a nestručni pokušaj samo nio lakšim plijenom. Osim toga, kad bi znao za njih, to bi moglo biti previše za njegove ž

oglo bi ga preplašiti, nagnati ga da se trčeći vrati u ured. Bolje da mu odredi rutu kojom bi, himao mogućnost otresti se progonitelja. – Imaš li pisalo? – pitao je Janson. – Ja sam pisalo – uzdahnuo je analitičar.

– Slušaj pažljivo, prijatelju. Želim da kreneš ovim tramvajima. Janson je nastavio deositi zamršeni slijed presjedanja.

– Prilično zaobilazna ruta – rekao je Agger – Vjeruj mi – reče Janson. Ono što će zaofesionalnog promatrača nije bio fizički zadatak da drži korak s njim; to je bila sve mgućnost da slijedeći ga ne bude primijećen. U takvoj situaciji tajni operativac bi radije odust

dgledanja nego riski rao da bude otkriven. – Dobro. – Agger je rekao glasom čovjeka koji zna da je uvučen preko glave. – Naravno. – Slušaj, kad napokon izaneš iz žičare na Lvkavittosu, krenut ćeš putem prema Kaz

kavittos. Naći ćemo se ispred fontane Elijah.

– Trebat će mi nekih sat vremena? – Vidimo se tada.Janson je nastojao zvučati umirujuće; Aggerov je glas bio nervozan, čak malo nervozniji

če i to nije bilo dobro. Zbog toga će postati oprezan na kontraproduktivan način, previše pema sitnicama, previše nekritičan u svojoj budnosti.

Janson je prošao ispred kavane na brežuljku – veselo mjesto sa žutim plastičnim stolicvenkastim stolnjacima i terasom od škriljevca. U blizini se nalazio vrt ispunjen modamornim skulpturama. Vrtom je šetao par tinejdžera u bijelim majicama bez rukava koje su šršale oko njihovih slabašnih prsa nošene amo-tamo povjetarcem. Jedna žena smušenog iz

a je stiskala torbu punu starog kruha, hranila je već prehranjene golubove.Sad se Janson postavio iza debelog debla alpskoga bora i provjerio gdje se nalaze drugi na

dručju. Za sparnih dana mnogi su Atenjani ovdje tražili utočište od vrućine i bolnih nephosa. Vjapanski par; jedan je imao malu videokameru u ruci veličine stare Instamatic ka

edočanstvo oštroumnosti potrošačke elektronike. Čovjek je namještao ženu uz dramazadinu – cijela Atena pod njezinim nogama.

Kako se pet minuta produžilo na deset i onda na petnaest, više je ljudi došlo i prošlo u, kailo, slučajnom slijedu. Ipak, nije sve bilo slučajno. Trideset metara niže s njegove lijeve s

uškarac u košulji nalik kaftanu skicirao je krajolik na velikom bloku; ruka mu se kretala preko bikim, zakrivljenim pokretima. Janson je usmjerio dalekozor izoštrivši na njegove jake, sn



ke.Jednom je rukom lagano držao komadić ugljena i ispunjavao blok slučajnim črčkarijama. M

ga je zanimalo, to sigurno nije bio krajolik. Janson je zumirao na njegovo lice i osjetio grčvjek nije sličio Amerikancima koje je ranije sretao. Snažni vrat napinjao se iz ovratnika, mrtvtaj je čovjek bio profesionalni ubojica, revolveraš koji se iznajmljuje. Janson se naježmenu.

Na drugoj strani, dijagonalno od njega, drugi je čovjek čitao novine. Bio je odjevenslovni čovjek, nosio je naočale i svijetlo sivo odijelo. Janson je izoštrio na njega: usne su m

cale. Nije čitao naglas jer kad je odvratio oči, nastavio je govoriti. On je održavao vekrofon mu je mogao biti u kravati ili na reveru – sa svojim ortakom, s nekim tko je imao slušaIma li još koga?Crvenokosa žena u zelenoj pamučnoj haljini? Ne, desetero male djece ju je slijedilo. Bila

teljica koja je izvela djecu na izlet. Niti jedan operativac ne bi se izložio zbrci i neočekivuacijama sa skupinom male djece.

Tridesetak metara iznad fontane gdje su Agger i on u četiri sata dogovorili sastanak, Jansstavio pregledavati scenu. Oči su mu lutale pješčanim stazama i divljim, neodržavanim prostve i grmlja.

Zaključak: nestručna američka ekipa za praćenje zamijenjena je lokalnim darovitim ljudimapoznavali teren i koji su mogli brzo reagirati.

Ali kakve su im naredbe? Nastavio je pozorno promatrati likove na strmom brežuljku tražeći daljnje anomalije. Pos

čovjek sada očito zadrijemao, brada mu se odmarala na prsima, vjerojatno siesta nakon obmo povremeni pokreti usnicama promrmljane obavijesti da se obrani od dosade – pokvarziju.

Dva lika koja je identificirao, poslovni čovjek s novinama i umjetnik s blokom za crtanje, bili grčke nacionalnosti, ne Amerikanci; toliko se moglo zaključiti iz njihove fizionomije, od

k i držanja. I jezika takoner: Janson baš nije dobro čitao s usana, ali je vidio da čovjek gki, a ne engleski.

Ali za ime Boga, zašto mreža potegača? Samo postojanje inkrimi-nirajućeg dokazašnjava spremnost za prihvaćanje njegove važnosti. Janson je bio agent jedne od najta

avještajnih grana Amerike dvadeset i pet godina; njegov je profil bio jednako temeljito ispitailo čiji drugi. Da je tražio veliki rezultat, mogao je to srediti prije mnogo vremena na stličitih načina. A sada, tako se činilo, o njemu su mislili najgore i uopće nisu pomišljaernativno tumačenje dokaza.

Sto se promijenilo – nešto što je učinio ili što su vjerovali da je učinio? Je li to nešto š

a? Zbog jedne takve stvari postao je prijetnja planerima u Washingtonu, pola svijeta udaljenoog starog brežuljka u središtu Atene.

.„._„. 1 SR Tko je još bio ondje? Zbog kosih zraka sunca bilo je teško vidjeti, no Jansmno pregledavao svaki komadić terena koji je mogao vidjeti dijeleći ga na koordinatnu mrežuga oči zaboljele.

U četiri sata se u vidnom polju pojavio Agger koji je izgledao zabrinuto; nosio je plavu platknu prebačenu preko ramena, a na plavoj prugastoj košulji ispod ruke su se pojavile mrlje zdvojbeno neugodan proces za pedantnog analitičara koji je rijetko išao daleko od rashlanostora ureda ili stana.

Sada, kako je Janson mogao vidjeti iz svoje promatračnice gore u borovima, Agger je sje



gačku mramornu klupu uz fontanu teško dišući, tražeći uokolo svojeg starog kompanjona za pićJanson se spustio na zemlju.Čovjek s blokom za crtanje: nabildan? Samo promatra? Brinula ga je činjenica što je bio

tanovio je da su promatrači na ulici Amerikanci koji su dio standardnog vojnog obavještstava pridodan veleposlanstvima SAD-a. Oni nisu bili amateri, no nisu ni pokazivali visoki stofesionalnih vještina. Oni su bili, kako je zaključio, najbolje što se u velikoj brzini moglo skenski sektor nije bio unaprijed obaviješten da će on biti u gradu; naposljetku, on sam je tekanaest sati odlučio bez razmišljanja.

Ali tko su ovi Grci? Vjerojatno nisu vanjski suradnici CIA-e. Ovi kojima je posao dodijeljofesionalci. Vrsta ljudi koja se drži nadohvat ruke – dok ih ne zatrebaš. Cesto je to znnkcije, čin koji se ne može povjeriti niti jednom službenom članu osiguranja.

No, Janson je otišao predaleko, znao je to: nije bilo razloga za sankcije. Barem još ne.Janson je puzao potrbuške duž neukroćenog drveta držeći se blizu dugačkog potpornog

pravljenog od naslaganog škri-ljevca. Grmlje makije priječilo je njegovo napredovanje. ačice škakljale su ga po nosu; visoki korov je na svakih nekoliko koraka nicao u busen

nson je pazio da ne oda svoju nazočnost pomičući ih. Nakon dvije minute na brzinu je povu iznad crte trave provjeravajući nalazi li se tek oko metar udaljen od čovjeka s bloko

anje.Taj je čovjek sada stajao, a štapić drvenog ugljena je nemarno ispustio na zemlju poput opuGrk mu je bio okrenut lenima i mogao je vidjeti kako je mladi ≫umjetnik ≪ bio snažno gr

vjekov je pogled nepokolebljivo počivao na Aggeru koji je sjedio na mramornoj klupi intane, a mišići su mu izgledali napeti i spremni za trenutačni odgovor. Zatim je Janson vidseže za nečim ispod košulje koja je nalikovala kaftanu.

Janson je s kamene terase podigao veliki komad škriljevca pazeći da održi apsolutnu taka neočekivana buka, poput zvuka dvaju kamena koji se taru jedan o drugi, naveli bi Grka danutku okrene. Janson je podigao kamen iznad glave i bacio ga svom snagom usmjerivši g

ažnji dio njegova vrata. Čovjek se počeo okretati kad ga je kamen pogodio i posrnuo je na zenson je prekoračio niski zid i uhvatio čovjeka za kosu pritisnuvši mu usta dlanom. Prebacio eko zida i pritisnuo na lena.

Naglo je istrgnuo plosnati revolver – snažni automatski pištolj Walther P99 – iz remenvjekovim hlačama i vidio da ima per-forirani cilindar koji je stalno nataknut. Orugušivačem: namjena mu je bila korištenje, a ne pokazivanje oružje za izvršavanje prijetnji,

mo za prijetnje. Čovjek je bio profesionalac s profesionalnom opremom. Janson je povukao pž čovjekova izvezenog ovratnika tražeći mikrofon i uvjerio se da prekidač za kontakt nije aktiario je po tkanini i otkrio plavo-crnu plastičnu pločicu s bakrenom žicom što je izlazila iz nje

– Reci prijatelju da je hitno! – rekao je šapćući mu u uho. Znao je da zadatak ne bi bio povdima koji ne govore engleski i koji bi mogli pogrešno razumjeti naredbe. – Reci mu da

krili! Kao što i jesu! – Den omilo tin Aggliki – rekao je čovjek.Janson je koljenom pritisnuo čovjekov vrat dok nije zašutio. – Ne govoriš engleski?Onda mislim da nema razloga da te ne ubijem. Čovjekove oči su se raširile. – Ne!Molim, ja činim što ti kažeš.

– I zapamti. Katalaveno ellinika. Ja razumijem grčki. – Poluistina u svakom slučaju.Pritisnuvši skriveni kontakt prema prednjem dijelu ovratnika, Grk je aktivirao mikrofon i p

voriti, a hitnost se povećavala kako mu je Janson pritiskao Walther na sljepoočicu.



Nakon što je prenio poruku, tresnuo je grčkog ubojicu o zid od škriljevca.Čovjekova je lubanja upila većinu udarca; bit će bez svijesti sat vremena, možda dva.IDU Kroz dalekozor Janson je vidio poslovnog čovjeka u svijetlosivom odijelu kako brzo u

rupnim se koracima upućuje prema sjenici. Nešto je u načinu na koji je nosio presavijene navalo da služe za skrivanje nečeg drugog. Poslovni čovjek s naočalama oprezno se ogledavaulazio u sjenicu, a ruka mu je i dalje bila omotana presavijenim primjerkom Eleftherotnskih dnevnih novina.

Janson je bacio pogled na svoj ručni sat. Prolazi previše vremena; Aggera bi lako m

uzeti nemir i mogao bi odlučiti vratiti se u ured. To je u svakom slučaju bila standardna proced nepojavljivanja; ne treba čekati dulje od odrenenog vremena.Janson se brzo smjestio na kraj puteljka koji je vodio do sjenice. Kad se čovjek pojavio, Ja

nasrnuo zamahnuvši Waltherom P99 i udario ga po licu zdrobivši mu zube i kost. Krv mu je šiusta i slijevala se na bijelu košulju i kaput; novine su pale, a oružje s prigušivačem koje su sksnule su na kameni pod.

Janson je brzo okrenuo čovjekov rever i otkrio malu plavo-crnu okruglu pločicu identičnuu je imao drugi Grk.

Janson je vratio Walther u pojas hlača i obrisao malu mrlju krvi s ruke. Obuzimala g

utarnja pustoš. U posljednjih se nekoliko dana vraćao na sve što je nekoć želio napustiti – nambite, smrtonosne smicalice, karijeru uvriježenih navika. Menutim, sada nije bio trenutak za pezdan. Trebao se sabrati, analizirati, djelovati.

Ima li drugih? Nikog drugog nije otkrio, no nije mogao biti siguran. Japanski turist? Moždae vjerojatno.

Mora riskirati.Janson se sada krupnim koracima uputio prema Aggeru koji je još sjedio na mramornoj

ilato se znojeći. – Paul – reče Agger. – Hvala Bogu! Počeo sam se brinuti da ti se nešto dogodilo.

– Promet na Vas Sofias. Zaboravio sam kakva je gužva u ovo vri jeme dana. Janson je odje važno ne uznemiriti ga u ovom trenutku. Agger je živio u svijetu kablova i tipkovnica; ovta nak bio je izvan njegova uobičajenog djelokruga i zapravo kršenje procedure. Prema prav

k i o samom kontaktu s članom ih' bivšim članom obavještajne zajednice SAD-a, trebameno izvijestiti.

Agger je nategnuo pravila, a vjerojatno i živce, već samim time što je pristao na sastanak. – Bože, sa svim tim presjedanjima po gradu pomislio sam, što sam ja, špijun? Blijedi smij

Nemoj mi odgovoriti. Znaš, baš mi je drago što si me nazvao, Paul. Brinuo sam se za tebe, dnuo. Ne možeš ni zamisliti kako ružno govore o tebi.

– Polako, prijatelju stari – reče Janson.Činilo se da Jansonova mirnoća i sabranost smiruju Aggera. – Ali ja znam da mi to sve mo

jasniti. Bez obzira na to o čemu se radi, znam da to možemo riješiti.Ostavi ti meni te washingtonske birokrate. Vjeruj mi, nitko bolje ne poznaje piskarala od d

karala..Janson se nasmijao uglavnom zbog Aggera. – Čini mi se da sam jutros prvi put shvatio

što dogana. Hodam niz Stadiou i kao da sam na susretu osiguranja veleposlanstva. Nekoć nisamiko popularan.

– To je ludo – reče Agger. – No, oni kažu da si preuzeo posao, Paul. Posao koji nisi euzeti.



– I? – Svi hoće znati za koga si obavio posao. Mnogi ljudi hoće znati zašto si to preuzeo. Neki

ima šesnaest milijuna odgovora na to pitanje. – Svemogući Bože! Kako itko može tako nešto pomisliti? Pa mene dobro poznaju.Aggerov je pogled bio ispitujući. – Meni to ne moraš govoriti. Svi su uzbuneni zbog toga. A

am da mi tu cijelu stvar možemo razriješiti. – Gotovo sramežljivo je dodao: – Onda… istina preuzeo posao?

– Jesam, preuzeo sam posao – za Petera Novaka. Njegovi su ljudi stupili u vezu sa mno

m njegov dužnik, veliki dužnik. U sva kom slučaju, mene su uputili. Iz Ministarstva. – Vidiš, činjenica jest da Ministarstvo to poriče. – Što?Slegnuo je ramenima ispričavajući se. – State Department to poriče. I Agencija, takoner. On

e znaju što se točno doganalo u Anuri. Izvještaji su proturječni, u najboljem slučaju nepotpuni. Menutim, kruži priča da su ti platili da se pobrineš da Peter Novak nikad više ne na

k. – To je suludo.Još jedno bespomoćno slijeganje ramenima. – Zanimljivo je da si ti upotrijebio tu riječ. N

rekli da si ti možda poludio, iako su stvarne riječi mnogo neobičnije. Disocijativni poremsttraumatsko reagiranje…

– Izgledam li ja tebi lud, Aggeru? – Naravno da ne – Agger je brzo odgovorio. – Naravno da ne. Slijedila je neugodna stan

i, gledaj, svi znamo što si sve pro šao. Svi ti mjeseci torture Vijetkonga. Mislim, Isuse. Tukli ladnjivali, to te moralo poremetiti u glavi. Prije ili poslije, to te moralo poremetiti. Isuse, onti radili…. – Tišim glasom je dodao: – A da i ne spominjemo stvari koje si ti radio.

Jeza je prošla niz Jansonovu kralježnicu. – Nelsone, o čemu mi govoriš? – Samo da ima puno zabrinutih ljudi i to visoko u obavještajnom lancu.

Jesu li oni mislili da je on lud? Ako jesu, onda si oni ne mogu priuštiti da ga puste slobati, ne sa svime onime što bivši agent Konzularnih operacija ima u svojoj glavi: opsežno znaocedurama, informantima, mrežama koje još uvijek rade. Povreda sigurnosti mogla bi udine rada i jednostavno se ne bi mogla prihvatiti. Janson je znao cijeli niz službenika koji suonirali.

Unatoč jakom suncu na vrhu brežuljka, Jansonu je odjednom postalo hladno.Agger se nelagodno pomaknuo. – Ja nisam stručnjak za tu vrstu stvari. Rekli su da ćeš izg

oko uvjerljiv, jak, kao da vladaš situacijom. I bez obzira na to što ti se mota po glavi, blično teško odoljeti šesnaest milijuna. Možda ja samo govorim u svoje ime.

– Ja uopće nemam nikakvo objašnjenje za taj novac – rekao je Janson. – Možda Zaklabodu ima čudan način na koji obavlja isplatu. Spominjana je kompenzacija. Nije se pregovae se spe cificiralo. Gledaj, za mene to nije bila glavna motivacija. To je bio dug časti. Ti to. – Paul, prijatelju moj, ja želim da se to sve razjasni i znam da ćemo to razjasniti. Ja ti

moći. Napravit ću sve što mogu, ti to znaš. Ali i ti moraš meni pomoći, dati mi neke podatketi Novakovi ljudi prvi put pristupili?

– U ponedjeljak. Četrdeset osam sati nakon Novakove otmice. – A kad je uplaćeno prvih osam milijuna? – Kamo smjeraš s tim?



– Bilo je uplaćeno prije nego što kažeš da su ti ti ljudi pristupili.Prije nego što su znali da ćeš reći da. Prije nego što su znali da će iznuda možda biti potr

nema smisla. – Je li njih bilo tko pitao o tome? – Paul, oni ne znaju tko si ti. Oni ne znaju o otmici. Oni čak i ne znaju da je šef mrtav. – Kako su reagirali kad ste im rekli? – Nismo im rekli. – Zašto niste?

– Naredba odozgo. Mi se bavimo prikupljanjem obavještajnih podataka, ne bavimo se širedataka. Svatko je dobio jasne upute o tome. I kad govorimo o skupljanju, zbog toga su ljudi tereni da si ti unutra. To je jedini način. Ako nisi, stvorit će se pretpostavke. I po njima

stupati. OK? Trebam li dalje govo riti? – Isuse – reče Janson. – Paul, ovo mi moraš vjerovati. Sve to sranje možemo riješiti. Ali ti se moraš predati. Mor Janson je začuneno pogledao analitičara. Nije mogao a da ne primijeti kako je postao m

jeran i uznemiren tijekom razgovora. –Razmislit ću o tome. – To znači ne – rekao je Agger bezbojno. – A to nije dobro. Posegnuo je za reverom i p

pučak previše ležernim pokretom.Poziva ostale.Janson je pružio ruku i okrenuo Aggerov rever. S donje strane se nalazila poznata plavo

rugla pločica. U trenutku se ukočio.Grci ga nisu slijedili. Oni su mu bili potpora. Nasilna otmica je sljedeći korak akcije.

– Sad ja imam pitanje za tebe – rekao je Janson. – Kad je izdan nalog? – Nalog za pronalaženje? Ne sjećam se. – Kada} – Stojeći tako da sakrije svoje kretnje od bilo kojeg slu čajnog prolaznika, izv

Walther i uperio ga u analitičara.

– Oh Isuse, oh Isusel – vikao je Agger. – Paul – što to radiš?Ovdje sam samo kako bih ti pomogao. Samo želim pomoći.

– Kada} – Janson je pritisnuo Walther jače u Aggerovu prsnu kost.Riječi su grozničavo izlazile. – Prije deset sati. Vrijeme na brzojavu je bilo 10:23 po isto

emenu. – Agger se ogledao i nije mogao prikriti sve veći osjećaj zabrinutosti. – A kakve su naredbe ako se odbijem javiti? Je li izdana zapovi jed da me se ubije? Ja

tisnuo revolver o Aggerovu prsnu kost. – Prestani! – povikao je Agger. – To me boli. – Govorio je glasno kao da je u panici; no A

o je rijetko radio na terenu, nije bio amater i ma koliko uplašen, nije se prepuštao histeriji. U

e bio namijenjen njemu; bio je namijenjen drugima, drugima koji su bili dovoljno blizu da čuju – Očekuješ li društvo? – Nemam pojma o čemu govoriš. – Agger je lagao mirnim gla som. – Oprosti. Trebao sam ranije spomenuti da su se tvoji grčki pri jatelji neizbježno zadržali. – Prokleti gade! – Riječi su provalile iz njega. Agger je bio blijed. Ne od straha, već od bijesa. – Oni će se ispričati. Čim se osvijeste.Aggerove su se oči stisnule. – Isuse, istina je što govore. Ti si se oteo kontroli!11 Lučka gostionica je bila otrcana i mračna, daske na podu iskrivljene od pića koj

dinama po njima prolijevalo, a jednostavne drvene stolice i stolci bez naslona okrhnuti i ulup



pažljivom uporabom i povremenim tučnjavama. Janson je polako išao prema dugacinčanom baru dajući si vremena da mu se vid prilagodi tmini.

Lijevo u dnu je sjedio mornar pijući sam, mrgodan. On nije bio jedini mornar u gostionicmu će biti najlakše prići. A Janson više nije mogao čekati. Morao je otići iz Grčke, sada.

Malo prije opet je radio ono što je postajalo suludi ritual: nazvao je osobni broj Marte Lšta.

Oni čak i ne znaju da je šef mrtav, rekao je Agger. No, postojala je osoba koje se Janson sjetio, koja će znati što treba znati i koja će s

bodno razgovarati. Naravno, prvo treba poduzeti mjere opreza kako bi zaštitio i sebe i čoeg će posjetiti.Velika luka u Pireju je bila prostrana, kružna uvala u koju ulazi ocean, tako je to izgl

nsonu, poput otvorenih lisica ili onih koje se zatvaraju. Nužda ga je dovela ovamo u svčaju. Nije namjeravao otkriti svoje kretanje nikome tko je bio profesionalno zainteresiran za t

Dva sata je smišljao i odbacio desetak načina kako da napusti zemlju. Čuvari se sad similaju u atenskoj zračnoj luci i oko nje; vrlo vjerojatno će agenti bili mobilizirani na vodromima u Solunu i drugdje. U svakom slučaju putovanje s osobnom putovnicom nije dola

zir, a budući da je veleposlanstvo bilo uključeno, vrlo je vjerojatno da su menunarodne toč

zak i izlazak dobile američku uputu. No, kad se uputio do jednog mještanina za kojeg je znao ecijalizirao za krivotvorenje službenih dokumenata, čovjeka koji je imao stalnu trgovinu monije, vidio je da su agenti za nadzor zauzeli položaje: posjet bi ugrozio i njega i njegov koatle njegovo pribjegavanje onima koje su načini njihovih života naučili formalnonunarodnog tranzita i kako se te formalnosti mogu zanemariti.

Janson je imao odijelo, što nije bilo neprimjereno za Perigaili Bar, no razvezana kravata mjela oko vrata i izgledao je izgubljeno, gotovo malodušno. Istupio je teturava hoda. Odaberi atim se tako odjeni. Bio je uspješan poslovni čovjek u nevolji. Ako izraz očaja nije posekivane rezultate, dvije minute u zahodu i promjena držanja mogle su potpuno izbrisati taj doja

Sjeo je na stolac do mornara i iskosa ga pogledao. Bio je čvrsto granen, pomalo mesnate grane što je govorilo o velikom apetitu. No, često je to skrivalo zamjetnu snagu mvori li engleski?

– Prokleta albanska kurva – Janson je promrmljao u pola glasa, tek toliko glasno da gaovanje upućeno etničkim manjinama, posebno Romima i Albancima bilo je, znao je to, poučetak razgovora u Grčkoj gdje je staro shvaćanje čistoće krvnih veza još sada važno.

Mornar se okrenuo prema njemu i promrsio. Njegove su krvlju podlivene oči ipak bile opro čovjek odjeven poput njega radi u takvoj krčmi?

– Sve mi je uzela – nastavio je Janson. – Opelješila me. – Mahnuo je za piće.

– Siptarska kurva ti je ukrala novac? – Momarov je izraz bio lišen suosjećanja, no činilo zabavlja. Bio je to početak.

– Novac je zapravo jedino što mi je ostalo. Hoćeš čuti ovo? – Na mornarovoj uniformi vidnake U.K.S. UJEDINJENE KONTEJNERSKE SLUŽBE. Janson je pozvao konobara. – Dvo mojem prijatelju.

– Zašto ne Metaxu? – rekao je mornar iskušavajući sreću. – Tako treba. Metaxul – naručio je. – Duplu! Za obojicu. – Nešto mu je kod tog mornara govorilo da je to čovjek koji poznaje egejske luke i lučke č

odvratne poslove koji su ondje ukorije njeni.Stigle su dvije čaše Metaxe, bezbojne, s okusom anisa. Janson je dodatno zatražio čašu vod



tito mrštenje barmen je gurnuo žutu staklenu čašu prema njemu s malo mlake vode iz slavineživi od toga da puni želuce mušterija vodom, osim ako ne računaš vodu kojom se nadopu

ce s pićem.Janson je svom kompanjonu počeo pričati priču kako je zalutao u ouzeri dok je čekao t

nojske plovidbe u Zea Marini. – Baš sam izašao sa sastanka koji je trajao pet sati. Završilisao koji se razvlačio mjesecima. Zato su me osobno ovamo poslali, znaš. Lokalnim predstavnmožeš vjerovati. Nikad ne znaš za koga oni zapravo rade.

– A što tvoja radi kompanija, ako te smijem pitati?

Janson se žustro ogledao i zaustavio pogled na poliranoj keramičkoj pepeljari. Keramkao je. – Visokootporni neprovodni keramički potpornji za električne naprave. – Nasmijao o ti je što si pitao, je li? Znaš, to je prljav posao, ali netko i to mora raditi.

– A kurva – navaljivao je mornar gutajući rakiju kao vodu. – Dakle, bio sam potpuno pod stresom, znaš što znači ≫ pod stre som≪? I ta cura, sva

dila i ja pomislim neka ide sve k vragu.Znaš, ja govorim o opuštanju, ne? I ona me odvede do neke rupe, nekoliko kuća niže, čak

am kamo i … – I ti se probudiš, a ona te do kože opljačkala.

– Točno tako? –Janson je mahnuo konobaru da donese još jednu rundu pića. – Bit će da saesvijestio ili takvo što i ona mi je prekopala džepove. Sreća moja da nije pronašla moj povcem.

Valjda me za to trebala okrenuti, a bojala se da se ne probudim. No, uzela mi je putoveditne kartice… – Janson se uhvatio za prste njak držeći ga blizu mornarova lica, supkazujući krajnju uvri jenenost što su mu skinuli vjenčani prsten. Teško je disao taj direktor pri se prisjećao užasa. – Zašto ne prijaviš astynomiji? Lučka policija ovdje u Pireju poznaje kurve. Janson je pokrio lice. – Ne mogu. Ne smijem riskirati. Ako prijavim, mogao bih nastrad

og razloga ne usudim se otići na veleposlanstvo. Moja je kompanija jako konzervativna. Ne pružiti priliku da saznaju – imamo predstavnike posvuda. Znam da ne izgledam tako, ali m

vati svoj ugled. A moja žena, joj Isusel – Odjednom su mu se oči ispunile suzama. – Ona ne znati, nikada!

– Pa ti si velika zvjerka – reče mornar odmjeravajući ga pogle dom. – I još veća budala. Na što sam mislio'? – Ispraznio je svoju čašu Metaxe ispunjavajući o

tkastim pićem, a onda je okrenuo sto licu, prodrmao je i podigao žutu čašu s vodom do usta. spo soban promatrač mogao primijetiti da se njezina razina čudesno dizala, iako se nije dolije

– Velika glava nije mislila – pomorac je rekao mudro. – Mala glava je mislila.

– Kad bih samo mogao stići do naše područne centrale u Izmiru, mogao bih sve srediti.Pomorac se naglo trgnuo. – Ti si Turčin?

– Turčin? Bože, ne. – Janson je zavrnuo nosom od ganenja. Kako si mogao to pomisliti? J

Pomorac je pljunuo na pod kao odgovor na to pitanje.Barem su u Pireju stara neprijateljstva još tinjala. – Gledaj, mi smo menunarodna kompani

m kanadski državljanin, slučajno, no naši su klijenti posvuda. Ne idem na policiju jer ne smkirati da se pojavim u veleposlanstvu. To bi me moglo uništiti. Vi Grci, vi ste svjetski ljudumijete ljudsku prirodu, ali ljudi s kojima radim nisu takvi. Činjenica jest kad bih samo mći do Izmira, mogao bih učiniti da cijela ova noćna mora nestane. I plivat ću do tamo prsno, b



morao. – Lupio je debelim dnom čaše o pocin-čani šank. Zatim je zamahnuo novčanicomdeset tisuća drahmi prema konobaru dajući mu znak za još jednu rundu.

Konobar je pogledao novčanicu i odmahnuo glavom. – Ehete mipos pio psila? Tražio je mvčanicu.

Janson je gledao u novčanicu poput pijanca kojem je pogled zamagljen. Novčanica je otuvrijednost od više od stotinu američkih dolara. – Oh, oprostite – rekao je spremajući novčružajući konobaru novčanicu od četiri tisuće drahmi.

Greška nije prošla neprimijećeno kod njegova kompanjona, što mu je i bila namjera.

Mornarov je interes za njegovu nepriliku odjednom živnuo. – Daleko je plivati do tamo – rekao je mornar smijuljeći se neve selo. – Možda ima drugi nJanson je gledao u njega preklinjući. – Misliš da ima?

– Posebni transport – rekao je čovjek. – Nije udobno. Nije jef tino. – Samo me dopremi do Izmira i ja ću ti platiti dvije i pol tisuće dolara – američki

nadskih.Mornar je gledao Jansona procjenjujući ga. – I drugi će trebati suranivati.

– Te su dvije i pol tisuće samo za tebe da to organiziraš. Ako ima dodatnih troškova, i njositi.

– Ti čekaj ovdje – rekao je mornar, a nalet pohlepe ga je malo otrijeznio. – Idem telefoniraDok je čekao, Janson je bubnjao prstima po baru; pijanstvo je glumio, ali da bi pok

nemirenost, nije trebalo mnogo glumiti. Nakon nekoliko dugih minuta mornar se vratio. – Razgovarao sam s kapetanom kojeg znam. Kaže ako doneš na brod s drogom, bacit će

ejsko more bez pojasa za spašavanje. – Nikako – rekao je Janson zaprepašteno. – Nema droge! – Znači da je albanska kurva i to uzela? – uzvratio je mornar zajedljivo. – Što? – Janson je podigao glas s ogorčenjem. Poslovni čovjek bez smisla za humor č

stojanstvo povrijeneno. – O čemu ti to govoriš?

– Samo se šalim – rekao je mornar misleći na honorar. – No, obe ćao sam kapetanu da ozoriti. – Zastao je. – To je teretni brod s kontejnerima. S licencom U.K.S.–a, kao i mlovljava u četiri ujutro. Stiže na sidrište broj šest u luci Izmir nakon četiri sata, jasno?

Sto će dalje biti u Izmiru, to je tvoja briga. Samo ne govori nikome kako si stigao onampravio je pokret kao da kolje. – Jako važno. Još je nešto jako važno: platit ćeš mu tisuću dolasta ništu dvadeset tri. Bit ću ondje da vas upoznam.

Janson je kimnuo i počeo odvajati velike novčanice drahmi držeći ruke ispod pulta. – Druga polovica kad se sretnemo sutra ujutro.Mornarove oči su zaigrale. – Pošteno. No kasnije, ako te kapetan pita koliko si mi platio, i

dnu nulu. Jasno, prijatelju? – Ti si prokleti spasitelj – reče Janson.Mornar je zatvorio prste oko smotuljka novčanica procjenjujući njihovu težinu i debljinu

smiješio. – Mogu li još štogod učiniti za tebe?Janson je rastreseno odmahnuo glavom hvatajući svoj prstenjak. –Reći ću joj da sam napadn

– Reci svojoj ženi da te Albanac napao – savjetovao mu je mor nar. – Tko to ne bi povjerovPoslije u izmirskoj zračnoj luci Janson nije mogao a da ne razmišlja o čudnim oblicima t

rka. Ljudi su ti vjerovali kad bi objavio koliko si nepouzdan.Žrtva vlastite pohlepe ili strasti prije će biti predmet sažaljenja nego netko tko je po

stradao. Stojeći posramljeno pred britanskim turističkim vodičem ispričao je verziju priče ko



odao pomorcu. – Niste trebali biti nestašni s tim prljavim curama – govorio mu je turistički vodič kokošjih

upave, svijetloplave kose. Njegovo je cerekanje prije bilo sadističko nego veselo. – Zloćo, zćo. Čovjek je imao plastičnu pločicu s imenom. Iznad imena, otisnuto drečavim bojama, naime i slogan jeftine turističke kompanije za koju je radio: Holidaj Express Itd. – zabavni pako sam pijan k'o guzica! – Janson je prosvjedovao skliznuvši akcent niže srednje klase grofovijndona. – Prokleti Turci.

Ta mi je djevojka obećala≫ privatni show≪ – koliko se sjećam, govo rila je o trbušnom p

Siguran sam da je bilo tako – odgovorio je čovjek sa zlobnim osmjehom. – Siroto nevinaškon nekoliko dana što je morao zabavljati svoje štićenike, zgrabio je priliku da ubode mušteri – Ali da me ostavi ovdje! To je bilo ljetovanje u paket-aranžmanu, u redu, ali ovo nije tr

i dio paketa! Ostaviti me ovdje kao da im uopće nije stalo? – Dogana se. Dogana se. Jedan momak ode na pijanku ili se izgubi. Ne možete očekiva

ela grupa zakasni na let kući zbog jedne osobe. To nije razumno, zar ne? – Vraga smrdljivog, bio sam totalno glupi idiot. – Janson je govo rio skrušenim glasom. – P

mala glava misli, a ne velika, ako znate što mislim. – 'Tko menu nama?' kao što piše u Bibliji – odgovorio je čovjek, a glas mu se smekš

novite mi svoje ime. – Cavanaugh. Richard Cavanaugh. – Skidanje imena s popisa putnika Holidaj Expressa odn

u je punih dvadeset minuta u internet cafeu u ulici Kibrisa Sehitlerija. – Dobro. Dicky Cavanaugh ode na usrano ljetovanje u Tursku i nauči lekciju o ure

ljenju. – Bockajući nesretnog klijenta, jed noga zbog čije nesreće neće morati evidentužbe, čini se da ga je beskrajno zabavljalo.

Janson je mrko gledao.Čovjek platinaste kose nazvao je sa svog Vodaphona podružnicu Thomas Cook Travela u Iz

bjasnio neugodan položaj klijenta izostavljajući zanimljive dijelove.

Dvaput je ponovio ime. Bio je na liniji deset minuta i što dalje, to je sve manje govorio, e slušao.

Nakon što je prekinuo vezu, odmahnuo je glavom smijući se. –Ha! Oni misle da ste stansted prije dva sata sa svojom grupom.

– Nije moguće? – Janson je gledao ne vjerujući. – Dogana se. Ako u popisu putnika piše da stiže grupa od dva deset osoba, nitko ne

ravljati sve te papire i tako kompjutor misli da je svih dvadeset stiglo. To se ne bi moglo dogkomer cijalnoj liniji, no čarteri su malo ležerniji. Opa, nemojte reći šefu da sam to rekao. ≫ Nene za vrhunske doživljaje≪, kako mi obično kažemo. Da kompjutor ima pravo, vi biste z

e u svom optičarskom dućanu u Uxbridgeu umjesto što se u svojim čizmama vučete po prokmiru i pitate hoćete li ikad više vidjeti kuću i ognji šte. – Pogled iskosa. – Je li barem bila dob

– Što? – Komad. Je li bila dobra?. Janson je bio zbunjen. – To je onaj tužni dio. Bio sam previše ljut da bih se sjećao.Čovjek mu je kratko stisnuo ramena. – Mislim da to mogu srediti za vas ovaj put rekao je.

zite, ovo nije aranžman usranog odmora. Drži ga u hlačama, kolega. Kao što moje djevojke zi da nekome ne iskopaš oko. – Urlao je od smijeha na svoju grubu duhovitost. – I vi sa svtičarskom trgovinom!

– Mi je radije zovemo ≫centar za vid≪ – rekao je Janson hladno igrajući ulogu pono



snika trgovine. – Jeste li sigurni da neću imati nikakvih problema kod dolaska u Stansted?Direktor turističke agencije rekao je tiho: – Ne, vidite, to vam želim reći.Holidaj Express će se pobrinuti da ne bude problema. Shvaćate me? Mi ćemo vam pomoći.Janson je zahvalno kimnuo, iako je znao što je zapravo motiviralo iznenadnu demonst

ruizma – očaj što ga je poziv turističkog vodiča proizveo u uredu tvrtke. Jansonova lukavštinu je i bila namjera, dovela je kompaniju u škripac: službenici kompanije za ljetovanje u pnžmanu očito su pogrešno obavijestili britansku carinu da je neki Richard Cavanaugh iz Cunea broj u Uxbridgeu stigao u Ujedinjeno Kraljevstvo. Jedini način da izbjegnu reviziju s

ivnosti i provjeru licence bio je osigurati da Richard Cavanaugh stigne u Ujedinjeno Kraljevbez one vrste provjere podataka koja bi dovela do neugodnih pitanja o nemarnom poslovvremeni dokumenti koje je čovjek s kokošjim prsima pripremio za njega – Hitan transpionsko osoblje – bilo je grubo rješenje obično rezervirano za prijevoz hitnih medicičajeva, no poslužit će svrsi. Holidaj Express će izgladiti mali neugodni propust, a ≫Dicvanaugh će do večere stići kući.

Turistički vodič se smijuljio dok je Jansonu davao korice sa žuto-narančastim papirimeviše ljut da bi se sjećao, ha? Done ti da zaplačeš, ha?

Mali čarter avion odvezao ih je do Istanbula gdje su, nakon dva sata prekida, prešli u veći

on koji će odvesti tri odvojene turističke grupe Holidaj Expressa do aerodroma Stansted sjevLondona. Na svakoj je kontroli Cavanaugh mahnuo žutim papirima koje je dobio u Izm

edstavnik kompanije za ljetovanje u paket-aranžmanu osobno bi ga dopratio do aviona. Očslali poruku iz centrale: pazite na ovog tipa ili vam se loše piše.

Let je trajao tri sata, a optičar iz Uxbridgea, okaljan svojom inozemnom avanturom, držvučeno. Njegov izgled nesretne zaokupljenosti samim sobom odbijao je svaki pokušaj razgokolicina koji su čuli njegovu priču vidjeli su samo neurotično-moralističnog trgovca koji se zće njegova indiskrecija ostati iza njega na Orijentu.

Negdje iznad Europe, zatvorenih očiju, Janson je kunjao i napokon si je dopustio da utone

ko je dobro znao da će ga stari duhovi opsjedati.Bilo je to prije tri desetljeća, ali kao da je bilo sada. Bilo je to u dalekoj džungli, ali kao

o ovdje. Janson se vratio nakon sloma Noc Loa u Demarestov ured u logoru baze bez ikora. Rekli su mu da ga kapetan korvete želi odmah vidjeti.

Sa smradom i mrljama iz borbe još uvijek na odjeći, Janson je stajao pred Demarestom kmišljeno sjedio za stolom. Srednjovjekovni napjev – sablasno jednostavno i polagano nizanjezvirao je iz malenih zvučnika.

Napokon je Demarest podigao pogled prema njemu. – Znate li što se upravo ondje dogodilo – Gospodine?

– Ako to ništa ne znači, onda se dogodilo bez razloga. Ne živite u svemiru. To što radite ati smisla.

– Kao što sam vam prije rekao, činilo se kao da znaju da dola zimo, gospodine. – Izgleda prilično jasno, zar ne? – Čini se da niste bili., da niste iznenaneni, gospodine. – Iznenanen? Ne. To je bila moja ništavna hipoteza, pretpostavka koju sam testirao. No, m

m biti siguran. Noc Lo je bio, izmenu ostalog, eksperiment. Ako je trebalo dati planove za nkalnom vezom vijetnamske vojske vijetnamskom zapovjedništvu za vojnu pomoć, kaksljedice trebalo očekivati? Koje su povratne infor macije koje vraćaju na lokalnu pobunu? Pmo jedan način da se to testira. I sada smo nešto naučili. Imamo neprijatelja koji je spre man d



tpuno uništi, koji je na to spreman i srcem i dušom i umom. A naša strana? Gomila birokratasle da rade za upravu doline Tennesseeja ili nešto slično. Prije nekoliko si sati, sine, uubio život. Je li Noc Lo bio poraz ili pobjeda? Nije to baš lako reći, zar ne?

– Gospodine, nije izgledalo kao pobjeda. Gospodine. – Rekao sam da je Hardaway umro zato što je bio slabić. Ti si preživio, a znao sam da h

si bio jak. Jak poput tvojeg oca; drugi val iskrcavanja na Crvenu plažu, ako se ne varamput tvoga strica koji je u šumama i gudurama Sumave skidao časnike Wehrmachta starom lovaškom. Nitko nije žešći od tih istočnoeuropskih partizana. I ja sam imao takvog strica. U ra

kazuje kakvi smo, Paul. Nadam se da si danas naučio ponešto o sebi. Nešto što sam shvatio tada u Little Creeku.Poručnik Alan Demarest posegnuo je za otrcanom knjigom mekih korica koju je držao na st

znaješ li Emersona? Htio bih ti pročitati jedan odlomak. – Počeo je čitati iz knjige: ≫Vvjek uvijek želi biti malen. Dok sjedi na jastucima prednosti, on zaspi. Kad ga guraju, mraze, on ima priliku naučiti nešto; njegova doraslost je stavljena na kušnju; shvatio je; naučliko ne zna; izliječen je ludila taštine.≪ Mislim da je Ralph Waldo nešto spremao.

– Lijepo je tako misliti, gospodine. – Bojno polje je mjesto za dokazivanje. Ondje ili pogineš ili se ponovo rodiš. I nemoj misl

to samo slikovito izražavanje.Jesi li kad razgovarao sa svojom mamom kako je to bilo kad te ranala? Žene znaju š

sljepljujući bljesak sve znači. One znaju da njihovi životi, životi njihovih roditelja, rodhovih roditelja, svih ljudskih života na ovom planetu u deset tisuća godina, kulmini raju u

okrom, vrpoljećem, vrištećem predmetu. Rananje nije lijepo. Devetomjesečni ciklus od užitkli. Čovjek se rana u mješavini tjelesnih tekućina, nabrekle utrobe, govna, mokraće, krvtešce si ti. Trenutak nevjerojatne agonije. Da, porod je gadan, jest, jer ta mu bol daje smidam te kako stojiš tu sa smrdlji vim crijevima drugog vojnika na svojoj košulji i gledam te u

dim čovjeka koji je ponovo ronen.

Janson je zurio zbunjen. Dio njega je bio zaprepašten; drugi dio hipnotiziran.Demarest je ustao i njegov se pogled nije pomaknuo. Ispružio je ruku i stavio je na rame m

vjeka. – O čemu se radi u ovom ratu? Školovana elita u State Departmentu ima debele trosmote i prave se da imaju odgovor. Tu je puno buke, besmislene racionalizacije. Svaki je sukob

di se o iskušavanju bitke.U posljednja četiri sata osjetio si više energije i iscrpljenosti, više agonije i ekstaze –

tog adrenalina – nego što će većina ljudi ikad iskusiti. Ti si življi od zombija u vagonimlodvorima koji si govore kako im je drago što nisu u škripcu kao ti. Oni su izgubljene ovode dane usporenujući cijene pečenih odrezaka i kutija deterdženta i pitaju se da li da pop

doper ili da čekaju vodoinstalatera? Mrtvi su iznutra, a da to i ne znaju. – Demarestove su očtre. – Koja je svrha rata? Radi se o jednostavnoj činjenici da si ubio one koji su htjeli ubiti

o se upravo dogodilo? Pobjeda, poraz? Pogrešno mjerilo, sine. Evo što se dogodilo: umalo sisi naučio što je to živjeti.

12 Teški bijeli teretnjak natrpan poluobranenom drvenom granom skrenuo je s prometne auto

l na Queen's Roadu u Cambrid-geu. Ondje se zaustavio uz nekoliko parkiranih kamiona što skrcani granevinskom opremom za neki veći projekt obnove. Tako je to s velikim i seučilištem kao što je Cambridge – uvijek se nešto pregranuje ili popravlja.



Kad je vozač zaustavio kamion, čovjek kojeg je povezao toplo mu je zahvalio na vožnji i šljunak. Umjesto da ode raditi, čovjek koji je bio odjeven u sivo- smene radno odijelo, uvukedan od pokretnih zahoda blizu gradilišta motokompanije West Yorkshire. Vodeći kroz inovao je napisano na plavim plastičnim vratima. Kad je izašao, imao je na sebi sivi sako od tvorkom riblje kosti. To je bila druga vrsta uniforme, onakva zbog koje će biti neprimjetan dok njao ≫Backsom≪, širokim travnjakom što se prostirao duž najstarijih koledža u Cambring's, Clare, Trinity Hali i njegova odredišta Trinitv College. Ukratko, samo je sat vremena pkad je Paul Janson stigao na aerodrom Stansted čijeg se stakleno-metalnog stropa samo m

ćao.Janson je u posljednja dvadeset i četiri sata izrekao toliko laži s toliko različitih naglasaka zaboljela glava. No, uskoro će se susresti s nekim tko će obrisati svu maglu i prijevare. S ne

m može razgovarati u povjerenju, netko tko je u jedinstvenoj poziciji da ima uvid u trageegov pojas za spašavanje bit će u Tri-nity Collegeu: sjajni sveučilišni nastavnik po imenu Aelding.

Janson je studirao kod njega kao Marshallov stipendist još ranih sedamdesetih i ljubazni anstvenik vesela pogleda uzeo u niz kolegija iz povijesti ekonomije. Jansona je zaokupilo neeldin-govu kompliciranom umu, a bilo je nešto i u Jansonu što je znanstveniku bilo is

nimljivo. Svih kasnijih godina Janson nije želio uključivati Fieldinga u svoja pogibraživanja, no sada nije imao izbora. Njegov stari akademski mentor, stručnjak za gloancijski sustav, bio je član trusta mozgova koje je Peter Novak okupio da mu pomognu vkladu za slobodu. Sad je takoner bio, Janson je to čuo, ravnatelj Trinity Collegea u Cambridge

Dok je Janson hodao preko mosta Trinity do Backsa, preplavila su ga sjećanja sjećanja na djeme, vrijeme učenja, liječenja i odmora. Sve oko njega budilo mu je slike tog zlatnog razdgova života. Travnjaci, gotičke granevine, čak i čamci što su klizili rijekom Cam ispod kam

kova mostova i zastora od grana žalosnih vrba koje su studenti odguravali dugačkim motkamapribližavao Trinitvju, uspomene su sve glasnije odjekivale. Ovdje, nasuprot Backsu, nalaz

govaonica sagranena početkom sedamnaestoga stoljeća i veličanstvena knjižnica Wren s visodovima i lukovima. Fizička prisutnost Trinityja u Cambridgeu bila je velika i veličanstvenedstavljala je samo dio njegova stvarnog bogatstva; nakon kraljice koledž je zapravo bio veći zemljoposjednik u Britaniji.

Janson je prošao uz biblioteku do male pošljun-čane površine što se naslanjala na ravnateidenciju.

Pozvonio je, a sluškinja je odškrinula prozor. – Došao si vidjeti ravnatelja, dragi? – Jesam. – Malo si uranio, zar ne? Ništa zato, dragi. Doni na prednja vrata i ja ću ti otvoriti. – Oč

slila da je on netko drugi, netko tko je u to vrijeme imao zakazan sastanak. Nisu to bile baš neke velike mjere sigurnosti. Žena ga čak nije pitala ni za ime.Cambridge gotovo da se i nije promijenio otkad je on ovdje studirao sedamdesetih godina.U ravnateljevoj rezidenciji široko stubište prekriveno crvenim sagom vodilo je duž ga

rtreta istaknutih osoba Trinityja iz prošlih stoljeća: Georgea Trevelyana s bradom, grijanog Wil-liama Whewella, Christophera Wordswortha s ovratnikom od hermelina. Na bišta s lijeve strane nalazio se salon s ružičastim sagom obloženih zidova koji su bili bojeni tako da se ne tuku s portretima što su ih ukrašavali. Nakon te sobe slijedila je jedna mća s podom od tamnog drva prekrivenog s nekoliko velikih orijentalnih sagova. Kad je Jaao, gledao ga je portret kraljice Elizabete I. u prirodnoj veličini naslikan za njezina života, k



nuciozno prikazivao detalje njezine haljine i pomalo laskao njezinu ostarjelom licu. Isaac Nesusjednom zidu je imao smenu periku i izgledao je bahato. Nasmiješeni četrnaestogodišnjakd Gloucester, besramno je gledao oboje sa svoje uljene slike. Sve u svemu, ovo je bila jednimpresivnijih zbirki te vrste izvan Nacionalne galerije portreta. To je bila svečana povvim posebne elite, i političke i intelektualne, koja je oblikovala zemlju, koja je odredila njvijest i koja se mogla smatrati odgovornom i za njezine uspjehe i za njezine neuspjehe. Blia većinom su pripadala prošlim stoljećima, ali ni portret Petera Novaka ne bi bio neprimjput svih pravih kvaliteta vone, njegova je izrastala iz osjećaja vlastitih obveza, dubokog i du

oralnog osjećaja za misiju.Janson se uhvatio kako ushićen gleda u lica davno mrtvih kraljeva i savjetnika te se trgnučuo čovjeka koji se nakašljao.

– Nebesa, pa to si ti! – povikao je Angus Fielding svojim pomalo piskavim, pomalo tusom. – Oprosti mi, gledao sam te kako promatraš portrete i pitao sam se je li to moguće. Ne

menima, držanje. Dečko moj, toliko je vremena prošlo. No, doista, ovo je najljepše iznenanenje koje mogu zamisliti. Gilly mi je rekla da je došao

deset sati i ja sam se pripremao za razgovor s jednim od naših ne baš sjajnih diplomanata o Amithu i Condorcetu. Da citiram lady Asquith: 'Ima brilijantan um dok ga ne izloži.' Kad

mislim čega si me spasio.Jansonov stari akademski mentor bio je napola uokviren u sunčevo svjetlo što se probijalo

lak. Lice mu je bilo izbrazdano godinama, a sijeda kosa rjena nego se Janson sjećao; no, još jšav i visok, a njegove blijedoplave oči zadržale su vedrinu nekoga tko je upravo čuo šalu –zimenu svemirsku šalu – a mogao bi je i s vama podijeliti. Sada, u kasnim šezdesetima, Fiee bio krupan čovjek, ali ga je njegova duševna snaga takvim činila.

– Doni, dečko dragi – reče Fielding. Poveo je Jansona niz kratki hodnik pored kdovječne žene koja je radila kao njegova taj nica u svoj prostrani ured gdje se kroz veliki p

dio Great Courtvard. Jednostavne bijele police na susjednom zidu bile su ispu njene knjiga

opisima te separatima njegovih članaka protu slovnih naslova: ≫Je li globalni novčarski srožen: makroekonomski pogled≪, ≫Pozicija likvidnosti strane valute Središnje banke primjnsparentnost≪, ≫ Novi pristup mjerenju ukupnih tržišnih rizika≪, ≫Strukturalni asvidnosti tržišta i njihov utjecaj na financijsku stabilnost≪. Izblijedjela kopija Gospodarske rlekog istoka mogla se vidjeti na rubu stola; ispod fotografije Petera Novaka bio je naETVARAJUĆI DOLARE U SITNIŠ.

– Oprosti zbog nereda – rekao je ravnatelj mičući hrpu papira s jedne od crnih windsolica pokraj stola. – Znaš, na neki način mi je drago što me nisi obavijestio da dolaziš jer biha pona šao naduto, kako vi Amerikanci kažete, i obojica bismo bili razoča rani. Svi kaž

bam otpustiti kuharicu, no sirotica je ovdje prak tično još od razdoblja obnove monarhije i nao srca ili možda želuca. Svi se slažu da su njezina predjela posebno otrovna. Ona je eminse, pokušavam reći – masna eminence, domeću moje kolege. Užici, takvi kakvi jesu, običnu kombinaciju bogatstva i strogosti, da ne kažemo ofucanosti, na što se treba naviknuti. se toga iz vremena kad si bio u ovim dvoranama, rekao bih, ali način na koji se sjećaš kakoao lovice kad si bio dijete, jedna je od onih stvari koje su bile tako privlačne u to vrijeme,nas izgleda potpuno neshvatljivo. – Potapšao je Jansona po ruci. – I sada, dragi moj, ti si to.

Verbalni izljevi i vrtlozi, žmirkajuće, vesele oči – bio je to isti onaj Angus Fielding, naizmjudar i vragolast. Oči su vidjele više nego što su odavale, a njegova akademska pričljivost moi učinkovito sredstvo odvraćanja pozornosti ili kamuflaže. Ugled Angusa Fieldinga,



onomskog fakulteta koji je proizveo veličine poput Marshalla, Kevnesa, lorda Kaldora i pirao je mnogo dalje od njegova rada na globalnom financijskom sustavu. Bio je i član Krak, skupine intelektualaca i analitičara koji su imali i zadržali svoje veze u brita

avještajnoj službi. Fielding je služio neko vrijeme kao savjetnik u MI6 na početku svoje ……karijere pomažući u identificiranju ekonomske ranjivosti Istočnog bloka.

– Angus – započeo je Janson kreketava i blaga glasa. – Bocu crnog vina! – uskliknuo je ravnatelj koledža. – Malo je rano, znam, ali to si mo

uštiti. Pogledaš kroz prozor i vidiš Great Courtvard. No, vjerojatno se sjećaš, ispod njega je v

nski podrum. Ide ravno preko dvorišta i ispod vrta koji je u vlasništvu koledža. Katakombe na. Tekući Fort Knox! Ima jedan čovje čuljak s velikim svežnjem ključeva i on je jedina osobamože pustiti unutra, taj bahati tip. Imamo povjerenstvo za vino koji je zaduženo za odabtrzano je frakcijama, kao bivša Jugoslavija, samo manje miroljubivim. – Rekao je tajnici: – bismo li mogli dobiti bocu Lynch Bagesa osamdeset dva, mislim da se sjećam da je sinoć o

dna zatvorena boca. – Angus – Janson je ponovo počeo. – Došao sam razgovarati o Peteru Novaku.Fielding je u trenutku postao oprezan. – Nosiš mi vijesti od njega?

– O njemu.

Fielding je utihnuo na trenutak. – Odjednom osjećam propuh – rekao je. – Prilično hopuh. – Povukao je resicu uha.

– Ne znam kakve su vijesti došle do vas – rekao je Janson nesi gurno. – Nisam sasvim shvatio…! – Angus – reče Janson. – On je mrtav.Ravnatelj Trinitvja je problijedio i nekoliko trenutaka obamrlo buljio u Jansona.Zatim je sjeo na drvenu stolicu s naslonom ispred svojeg stola rušeći se na nju kao da

ka. – Bilo je već ranije lažnih glasina o njegovoj smrti – rekao je rav natelj tiho.

Janson je sjeo do njega. – Vidio sam ga kako umire. Angus Fielding je klonuo na stoednom je izgledao kao starac. – To nije moguće – mrmljao je. – To ne može biti. – Vidio sam ga kako umire – ponovio je Janson.Ispričao je Fieldingu što se dogodilo u Anuri teško dišući kad je u pričanju stigao do razo

asa eksplozije u zraku. Angus je jedva slušao bezizražajno, blago kimajući napola zatvoju, kao da sluša učenika tijekom nastave.

Janson je jednom bio jedan od tih učenika. Ne tipično rumeno dijete iz internata kojeprtnjaču punu knjiga s ušima i kemijskih olovaka što su puštale tintu i koje vozi bicikl niz Krade. Kad je Janson stigao u Trinitv, zahvaljujući Marshallovoj stipendiji, bio je fizička ruše

jedožut i koščat, pokušavajući još izliječiti svoje iscrpljeno tijelo te razoreni duh nakon osameseci patnje kao ratni zarobljenik i svih brutalnosti što su tome prethodile. Bilo je to 1974. gokušavao je krenuti odande gdje je stao nastavljajući studij povijesti ekonomije što ga je započeučilištu Mic-higan u Ann Arboru.

Komandos SEAL-a krenuo je na sveučilište. U početku se bojao da se neće moći prilag, nije li ga njegova vojna obuka opremila mogućnošću prilagodbe okolini, ma kakva ona – vijesni tekstovi i ekonomske formule zamijenili su knjige šifara i specijalne geografske kartebacao na njih jednako nepopustljivo, odlučno i s osjećajem hitnosti.

U Fieldingovu sjedištu u Neville Courtu Janson bi raspravljao o temama koje su mu dodijeok je govorio, činilo se da je ravnatelj zaspao. Menutim, kad bi došlo vrijeme, Fielding bi ot



, žmirnuo i pronašao najslabiju točku u njegovu izlaganju. Jednom je Janson dao pspodarskih posljedica Bismarckova ekspanzionizma iz kuta mornaričkog podčasnika i činilo Fielding trgnuo iz sna tek kad je on završio. Zatim su pitanja pljuštala poput strelica. Po čemlikuje ekspanzionizam od regionalne konsolidacije? Što je sa zakašnjelim gospodasljedicama pripojenja vojvodstva Schleswig i Holstein od prije nekoliko godina? U vezi s ojevima na koje se oslanjao u premisi svoje rasprave, devalvacija njemačke marke izmenu 177., to nije iz Hodgemanove studije, zar ne, mladiću? Šteta jer je stari Hodgeman imao sagrešne brojke.

Dobro, oxfordski nače, što se drugo može i očekivati? Žao mi je što ti moram reći da mpustiti svoje premise, dragi moj. Ali, prije nego što počneš graditi svoje zdanje, provjeri zemd njim.

Fieldingov je um bio oštar kao britva; njegovo vladanje uglaneno, uvijek spokojnoomisleno. Često je citirao Shakespeareovu frazu o≫smijalici s nožem≪ i iako nije bio liceje prikladno označavalo njegov znanstvenički stil. To što je Janson bio dodijeljen Fieldako je ravnatelj veselo priznao samo nekoliko mjeseci nakon što je nastava počela, nije bašvim slučajno. Fielding je imao prijatelje u Washingtonu koji su bili zadivljeni neobičnim pro

posobnostima koje je pokazivao mladić; htjeli su da on pripazi na njega. Čak i sada je Jansonu

ko reći je li ga Fielding regrutirao u Konzularne operacije ili je samo ovlaš pokazao u tom smdopustio Jansonu da odluči onako kako je osjećao da je pravo. Sjećao se dugih razgovncepciji ≫samo rat,≪ o menusobnom djelovanju realizma i idealizma u nasilju koje sankcižava. Je li ravnatelj samo vježbao analitičke vještine mladog čovjeka kad je poticao Jansogovim pogledima o raznim pitanjima? Ili je ravnatelj suptilno preusmjeravao te poglede po

drmanog mladog čovjeka da ponovo posveti život služenju svojoj zemlji?Sad je Fielding brisao oči rupčićem, no one su se još caklile od suza. – Bio je veliki čo

ul. Možda nije moderno rabiti te izraze, ali nikad nisam poznavao nekog poput njega. Moj ija, oštroumnost, samilost, bilo je nečeg apsolutno izuzetnog u Peteru Novaku. Uvijek sa

ećao blaženim što ga poznajem. Osjećao sam da je naše stoljeće, ovo novo stoljeće, blaženo ša\ – Kratko je pritisnuo lice rukama. – Blebećem. Postajem obična stara budala. Oh, Paul, n

dini koji mu se divio. Peter Novak kao da je pripadao višoj evolucijskoj razini od nas ostaliho mi ljudi zaokupljeni razdirući jedni druge, on je, čini se, pripadao rasi koja je napokon namiriti mozak i srce, žestinu i dobrotu. On nije bio samo genijalac za brojke, on je razumio nuo se za ljude.

Vjerujem da mu je isto šesto čulo koje mu je omogućavalo da vidi kojim putem ide tuta, da predvidi plime i oseke ljudske pohlepe, omogućilo da točno vidi kakva je vrsta drušervencije doista potrebna na ovom planetu. Ali ako pitaš zašto se bacao na probleme koje s

ugi smatrali beznadnima, onda moraš razum ostaviti po strani. Veliki su umovi rijetki, velia još rjena. A to je, napokon, bilo pitanje srca. Filantropija u svojem osnovnom smislu: bavi. – Sad je Fielding tiho ispuhao nos i žmirnuo odlučan obuzdati svoje emocije.

– Sve sam mu dugovao – rekao je Janson prisjećajući se prašine Baaqline. – Kao što mu i svijet duguje – rekao je Fielding. – Zato sam rekao da nije moguće. Jer n

slio na činjenicu, već na poslje dicu. On ne smije umrijeti. Previše toga ovisi o njemu. Pret ljivih napora prema miru i stabilnosti koje je podupirao, koje je vo dio, koje je nadahnuo.nestane, mnogi će nestati s njim kao žrtve besmislene patnje i pokolja: Kurdi, Hutu, Romi, presvijetu. Kršćani u Sudanu, muslimani na Filipinima, američki Indi janci u Hondurasu, A

panu. Separatisti Casamance u Sene galu… Ali zašto i počinjati listu damnes de la tene} R



ari će se dogoditi. Mnoge, mnoge ružne stvari. Oni će pobijediti.Fielding je sada izgledao manji, a ne samo stariji. Životna je energije istekla iz njega.

– Možda se igra može igrati neodlučeno – rekao je Janson tiho.Očaj je obuzeo znanstvenika. – Želiš mi reći da se Amerika, na svoj šeprtljavi način,

brati? Možda čak i misliš da je dužna to raditi. No, ono što vi Amerikanci nikada niste do vatili jest koliko daleko ide antiamerikanizam. U ovoj posthladnoratovskoj eri mnogi ljudi djeta osjećaju da žive pod američkom gospodarskom okupacijom. Vi govorite o ≫globalizaconi čuju ≫ame-rikanizacija≪. Vi Amerikanci gledate na televiziji slike protuamer

monstracija u Maleziji ili Indoneziji ili demonstracije u Genovi ili Montrealu, slušate o bome su eksplodirale u nekoliko McDonaldsa u Francuskoj i mislite da su to atipična dogananjaprotiv. To su glasnici oluje, nekoliko prvih sitnih kapi prije proloma oblaka.

Janson je kimao. Takva je razmišljanja čuo i ranije, a i nedavno. –Netko mi je to rekaona: neprijateljstvo ne pobunuje zapravo ono što Amerika čini, već ono što Amerika jest.

– A upravo je zbog toga uloga Petera Novaka bila neprocjenjiva i nezamjenjiva. Bijavio u ravnateljevu glasu. – On nije bio Amerikanac, niti su smatrali da on služi amereresima. Svi su znali da je s prezirom odbijao ponude Amerike, da ga je ljutio njenjskopolitički establišment slijedeći vlastiti put. Njegova jedina zvijezda vodilja bila je nje

vjest. On je bio čovjek koji je mogao ustati i reći da smo izgubili orijentaciju. On je mogao retrži šta bez morala ne mogu održati, on je mogao reći te stvari i njega bi čuli. Magija tržištvoljna. Znao je reći: ≫Treba nam moralni , osjećaj kamo želimo ići i čvrsta odluka da stig

mo.≪ Fieldin-gov je glas počeo pucati i teško je gutao. – To sam mislio kad sam rekao davjek ne smije poginuti.

– A ipak je poginuo – rekao je Janson.Fielding se polako ljuljao naprijed i natrag, kao da je na moru. Neko vrijeme nije rekao niš

da je širom otvorio svoje svijetlo-plave oči. – Veoma je čudno što nitko ništa nije izvijesme, niti o njegovoj otmici, niti o njegovu ubojstvu. Veoma čudno. Dao si mi činjenice, no ni

asnio. – Fieldingov je pogled odlutao prema naoblačenom nebu koje se nadvilo zvremenske divote dvorišta. Niski oblaci s močvare nad grubo klesanim portlandskim kameorišta: pogled koji se stoljećima nije mijenjao.

– Ja sam se zapravo nadao da ćete mi pomoći – rekao je Janson. – Pitanje je tko bi želio da Peter Novak bude mrtav?Ravnatelj je polako odmahnuo glavom. – Bojim se da je pravo pitanje tko nije želio?

– Janson je osjećao da mu se mentalni stroj zapleo; njegove svijetlosive oči postale su oše napeto. –Naravno da pretjerujem. Malo je smrtnika zaslužilo toliku ljubav i zahvalnost slega. Pa ipak. Pa ipak. La grande benevolenza attira la grande malevolenza, kao što

ccaccio; prevelika dobrohotnost uvijek privuče preveliku zlobu. – Objasnite mi malo, OK? Upravo sada ste rekli≫oni≪ – rekli ste≫oni≪ će pobijedit

time mislili? – Koliko znaš o Novakovu podrijetlu? – Vrlo malo. Dijete iz ratom opustošene Manarske. – Njegovo podrijetlo bilo je istodobno i izuzetno povlašteno i izu zetno nepovlašteno. On j

dan od samo nekoliko preživjelih u selu koje je likvidirano u borbi izmenu Hitlerovih i Staljin nika. Novakov je otac bio prilično mračan manarski plemić koji je četrdesetih godina sludi Miklosa Kallava prije nego što je emigrirao i priča se da se panično bojao za sigurnost s

dinca.



Imao je neprijatelje, u to je bio uvjeren, koji će mu se pokušati osve titi preko njegova potoari je plemić možda bio paranoičan, ali kao što stara poslovica kaže, čak i paranoični ljudi iprijatelje.

– To je bilo prije više od pola stoljeća. Kome bi još moglo biti stalo, nakon svih tih godinnjegov otac smjerao u četrdese tima?

Fielding ga je pogledao mrkim pogledom profesora. – Očito nisi proveo puno vremeanarskoj – rekao je. – Još ćeš u Manarskoj naći njegove najveće obožavatelje i njegove strasprijatelje. A tu su, dakako, i milijuni drugih koji se osjećaju žrtvama uspjeha Petera Novaka

ancijaša. Mnogi obični ljudi u južnoj Aziji krive njega što je pokrenuo lavinu protiv njute, a bijes im raspiruju demagozi. – Zar ne mislite da je to bez osnove? – Novak je možda najveći mešetar valutama u povijesti, no nitko nije rječitije denun

aksu. On je insistirao na politici unifikacije valuta koja bi onemogućila tu vrstu spekulacijože se reći da je zastupao vlastite interese. Baš naprotiv. Naravno, neki će reći da je dobra gleska ponijela glavni teret njegova špekulantskog umijeća, barem u prvo vrijeme. Sjećaš se godilo osamdesetih godina? Bila je to ona velika kriza valuta i svi su se pitali koja će euroda sniziti svoje stope. Novak je podmetnuo milijarde svojeg novca zbog predosjećaja ka

itanija pustiti funtu da potone. To se i dogodilo, a Novakov fond Electra gotovo se utrostruvjerojatno uspješan potez! Ondašnji je naš premijer tražio da MI6 pronjuška. Na kraju jrage rekao Daily Telegraphu, citi ram: ≫Jedini zakon koji je ovaj momak prekršio jest zosječnosti ≪. Naravno, kad je malezijski ringit potonuo, a Novak završio s još jeočekivanim dobitkom, ondašnji političari to nisu baš lijepo primili. Mnogo je demagogčama o manipulacijama tajanstve nog mračnog stranca. I ti sad pitaš tko bi ga želio vidjeti mra ti moram reći da je lista zlotvora duga. Tu je i Kina: stari ljudi te gerontokracije boje se, viega drugoga, 'dirigirane demokra cije' kojoj je Novakova organizacija bila posvećena. Oni

on smatra Kinu sljedećom granicom demokratizacije, a oni su moćni neprijatelji. U Ist

ropi postoji cijela klika magnata – bivših komunističkih dužnosnika koji su opljaprivatizirane≪ indu strije. Antikorupcijske kampanje predvonene Zakladom za sloizravnija su im prijetnja u njihovim vlastitim dvorištima i oni su se zakleli da će krenuti u ako što sam rekao, ne možeš raditi dobra djela, a da se njima neki ne osjete ugroženima, posi koji profitiraju na starim neprijateljstvima i sistematskoj korupciji.

Pitao si što sam mislio pod≫oni≪; to bi bilo moje objašnjenje.im. Janson je vidio kako se Fielding bori sjediti uspravno, biti sabran, ne pokazati osjećaje. –

u njegovu trusta mozgova – rekao je operativac. – Kako je to funkcioniralo?

Fielding je slegnuo ramenima. – On bi povremeno zatražio moje mišljenje. Možda bdanput na mjesec razgovarali telefonom. Možda bismo se jednom godišnje sreli licem upravo, on je mene mogao naučiti mnogo više nego ja njega.

Menutim, bio je izuzetan slušatelj. Nikad se nije nimalo pretvarao osim, možda, da zna mgo što je znao. Uvijek je vodio brigu o nenamjernim posljedicama humanitarnih intervencija. biti siguran da humanitarna pomoć u krajnjoj liniji ne dovede do većeg stradanja, da, remažući izbjeglicama ne učvrstimo režim koji je proizveo te izbjeglice. To nije uvijek pravao je. Zapravo, uvijek je tvrdio da sve što znaš može biti pogrešno. Onaj njegov članak o vjeri

Sve što znaš treba u svakom trenutku kritički propitkivati i ako je potrebno, napustiti.Dugačke, nejasne sjene počele su padati dok se ranojutamje sunce, probijajući se kroz ob



dvijalo nad kapelicu koledža. Janson se nadao da će suziti krug sumnjivih; Fielding mu je pokliko je zapravo taj krug velik.

– Kažete da ste se s njim sastajali neredovito – Janson ga je potaknuo. – On nije bio čovjek ustaljenih navika. Nije baš bio samotnjak, rekao bih, kao nomad. B

ripatetik poput Epikrata iz Herakleje, tog mudraca klasične antike. – Ali glavni ured Zaklade je u Amsterdamu. – Prinsengracht jedanaest-dvadeset tri. Njegovo je osoblje u cen trali običavalo s tugom

akva je razlika izmenu Boga i Novaka?

Bog je posvuda. Novak je posvuda osim u Amsterdamu.' – Ponovio je otrcanu šalu bez vesJanson je skupio obrve. – Novak je, naravno, imao i druge savjetnike. Bilo je znanstvenikimena nikad nisu spominjala u medijima. Možda netko od njih zna nešto značajno, a da estan tog značenja. Sto se mene tiče, sama Zaklada je podigla pomične mostove. Ne prijeti ni do koga, ne mogu razgovarati ni s kim tko nešto zna. To je jedan od razloga zbog m došao ovamo. Moram doći do ljudi koji su usko suranivali s Novakom ili , koji su nekoć dili. Možda do nekoga tko je bio u užem krugu i onda ispao iz njega. Ne smijem odbaciti vaka sredila osoba ili osobe bliske njemu.

Fielding je podigao obrvu. – Mogao bi usmjeriti istu radoznalost prema onima koji jesu

i bliski tebi. – Na što ciljate? – Pitao si me o neprijateljima Petera Novaka, a ja sam ti rekao da su bili raspršeni. Dopu

onda načnem jednu neugodnu temu.Vjeruješ li ti baš toliko svojoj vladi? – Fieldingov je ton bio mješavina tvrdog i mekanog.

– Valjda ne kažete ono što ja mislim da kažete – odgovorio je Janson oštro. Znao je da Fielo stalni posjetitelj znamenitog Kluba utorak, govori o tim stvarima s iskustvom.

– Samo postavljam pitanje – reče Fielding oprezno. – Postoji li makar i mala mogućnost je bivše kolege iz Konzularnih ope racija bili uključeni u ovo?

Janson se trgnuo: ravnateljeve špekulacije pogodile su ga u živac; pitanje, iako naivjerojatno, progonilo ga je još od Atene. – Ali zašto? Kako? – pitao je.

Je li to bilo moguće?Fielding se nemirno pomaknuo u svojoj stolici s naslonom prelazeći vršcima prstiju po

okodilskoj koži. – Ja ne tvrdim. Ja čak i ne sugeriram. Ja pitam.Razmisli malo. Peter Novak je postao moćniji od mnogih suverenih naroda. I tako je m

esno ili nesvjesno, sabotirao neku operaciju koja je nekome prirasla srcu, pokvario neki prijetio nekoj birokratskoj skupini, razljutio nekog moćnog igrača… – Fielding je mahao rodreneno pokazujući mogućnosti koje su bile previše neodrenene da bi u njih upro prsto

ožda ga je neki američki strateg smatrao previše moćnim, previše opasnim, jednostavno neovačem na pozornici svjetske politike?

Fieldingova razmišljanja bila su prejaka da bi ga umirila. Marta Lang se sastajala s vrlo modima u State Departmentu i drugdje. Uporno su od nje tražili da zaposli Jansona; jer koliko ao, Langičini ljudi su se oslanjali na njih za neke instrumente i opremu. Morala se zakleti dakome reći, naravno, pozivajući se na ≫ političke razloge≪ na koje je Langova aludirala s toedljivošću. Nije bilo potrebno da Janson zna podrijetlo hardvera; nije bilo razloga da Langorži riječ danu američkim dužnosnicima s kojima je radila.

Tko su bili ti dužnosnici? Imena se nisu rabila; Jansonu je samo rečeno da oni njega \naju čuli o njemu. Konzularne operacije, po svoj prilici. I onda optužujuće prebacivanje na nj



un na Cavmanskim otocima; Janson je mislio kako njegovi bivši poslodavci nisu znali za to je tako znao da američka vlada, ako to želi, može primijeniti nježni pritisak na off-nkarske institucije kad su u pitanju aktivnosti granana SAD-a. Tko bi bio u boljoj poziciji

miješa u njegove financijske podatke od visokopozicioniranih članova američkih obavješžbi? Janson nije zaboravio mržnju i zlonamjernost koje su pratile njegov odlazak. Njeznavanje još postojećih mreža i procedura značilo je da je on, u načelu, potencijalna prijetnja

Je li to bilo moguće?Kako je urota skovana? Ili se jedinstvena prilika samo ukazala brzomislećem taktičaru?

uhe jednim udarcem: ubiti nametljivog magnata, okriviti bivšeg neposlušnog agenta? No, zašaviti ekstremistima Kagame da izvrše svoj najavljeni plan? To bi bilo jednostavnije i praktičstiti da ubojiti fanatizam ide svojim tijekom. Osim ako…

Cuo se prigušeni zvuk starinskog mjedenog zvona: netko je bio na stražnjim vratima kodila do čekaonice ispred ravnateljeva ureda.

Fielding se vratio iz svojih misli i ustao. – Oprosti na trenutak, odmah se vraćam – rekaosjet nesretnog diplomanta u krivi čas. No, tako mora biti.

Dijagram se granao. Na jednoj strani Sjedinjene Države ne čine ništa, svijet ne čini nvak je ubijen. Diplomati i službenici s kojima se Marta Lang konzultirala naglasili su opasno

eričkog uključivanja. Menutim, postojao je rizik i u nedjelovanju – rizik političkih nepratoč protustrujama koje je Fielding naveo, Peter Novak je bio općenito omiljen čovjek. Aijen, obični će se ljudi pitati zašto su Sjedinjene Države odbile pomoći svjetovnom svecu kabilo potrebno. Zaklada za slobodu mogla bi optužiti Sjedinjene Države, ljutito i glasno, bile bilo kako pomoći. Lako bi bilo zamisliti sljedeću provalu kongresni^ saslušanjaještaja, novinskih članaka. Velike riječi odjekivale bi diljem zemlje: Da bi zlo trijumfvoljno je da dobri ljudi ne čine ništa. U komešanju koje bi nastalo karijere bi bile uništene.je izgledalo kao staza opreza, bilo je zapravo prekriveno razbijenim staklom.

No, što ako postoji drugo objašnjenje?

Zaklada za slobodu, poznata po svom samotnjačkom putu, skuplja svoj menunarodnecijalaca u vratolomnom pokušaju da naglo otpravi zarobljenika. Koga ona može kriviti osimme ako stvari krenu po zlu? Zaposlenici srednje razine u State Depart-mentu ≫ pustit će≪arnim izvjestiteljima koji će se osloniti na njih kao na neimenovane izvore: Novakovi su bili nasu ponudu da odmah pomognemo.

Čini se da su se bojali da bi to kompromitiralo njihovu auru neovisnosti. Državni je tpuno slomljen onim sto se dogodilo kao, naravno, i svi mi. No, kako pomoći ljudimasolutno odbijaju primiti pomoć? Je li to njihova arogancija?

Neki bi to mogli reći. U stvari, zar to nije bila kobna pogreška same Zaklade za slob

etski, obaviješteni izvjestitelji za Neto York Times, Washington Post pa telegrafske službe pizvještaje lagano prožete onim što im je rečeno u povjerenju. Obaviješteni izvori kažu

nude za pomoć bile odbijene…Jansonov je mozak radio. Je li taj scenarij bio samo fantazija, mrska fikcija? On to nije

e mogao znati – još ne. No, znao je da ne može isključiti tu mogućnost.Fieldingova se minuta protegla na tri, a kad se ponovo pojavio pažljivo zatvarajući vra

bom, bio je nekako drugačiji. – Ranije spomenuti diplomant. – Fielding ga je uvjeravao malo potištenim glasom. Misl

znadnog Hala. Pokušava raspetljati prijepor oko Condorceta. Ne mogu ga navesti da shvati d Condorceta čvorovi ti koji su zanimljivi.



Janson se naježio duž kralježnice. Nešto se promijenilo u ravna-teljevu ponašanju.Glas mu je bio slab, kao što nikad dotad nije bio i nisu li mu se sad ruke lagano tresle? Jans

dio da je nešto uznemirilo njegova starog učitelja, i to duboko.Sveučilišni se profesor uputio do pulta gdje se nalazio debeli svezak rječnika. Ne bilo

čnika, znao je Janson. To je bilo vrlo rijetko izdanje iz 1759.rječnika Samuela Johnsona, tom P – S, pozlaćen duž hrpta. Janson ga se sjećao s profeso

lica iz vremena kad su njegove sobe bile u Neville Courtu u Trinitvju. – Samo da pogledam jednu stvar – rekao je. No, Janson je zapa zio napetost ispod šal

petost zbog boli ili gubitka, nego zbog nekog drugog osjećaja. Uzbune. Sumnje.Bilo je nešto u njegovu načinu: lagani drhtaj, krhki glas – i? Nešto drugo. Što?Angus Fielding ga više nije gledao u oči: to je to. Neki ljudi gotovo nikad i ne gledaju

elding nije bio jedan od tih. Dok bi vam govorio, njegove su se oči redovito vraćale na vas kde riječi kući. Gotovo nesvjesno, Janson je osjetio kako jedna njegova ruka poseže iza njega.

Gledao je hipnotizirano kako Fielding, okrenut lenima, otvara svezak i – zar je to moguće?Ravnatelj Trinitv Collegea naglo se okrenuo prema Jansonu mašući malim pištoljem u drh

i. Odmah iza Fieldinga Janson je vidio izdubljeni dio u pergamentnim stranicama rječnika gdo skriveno bočno oružje. Bočno oružje koje je njegov stari ravnatelj uperio u njega.

– Zašto si zapravo došao ovamo? – upitao je Fielding. Naposljetku se njegov pogled sreo s Jansonovim i ono što je Janson vidio u njegovim o

uzelo mu je dah; bio je to ubojiti bijes. – Novak je bio dobar čovjek – Fielding je rekao drhtavim glasom.Znanstvenik je zvučao jako daleko. – Vjerojatno veliki čovjek. Upravo sam shvatio da si

io.

13 Stari je ravnatelj u trenutku spustio pogled i uzdahnuo protiv svoje volje. Jer i Janso

oner, držao pištolj u ruci – pištolj koji je brzim pokretom zgrabio iz korica kada mu je podsčila ono što je svijest teško prihvaćala.

Janson je bez riječi palcem otpustio osigurač svojeg kratkocijev-nog oružja. Nekoliko dugih sekundi dva su muškarca u tišini stajala jedan nasuprot drugom.Ma tko da je bio Fieldingov posjetitelj, taj nije bio diplomant iz povijesti ekonomije. – Sv

do S – reče Janson. – Baš odgovara. P za pištolj, S za streljivo. Zašto ne odložite taj anedmet u svojoj ruci? Ne pristaje vam.

Ekonomist je prezirno rekao: – Dakle, ubit ćeš i mene, je li? – Oh, za ime Krista, Anguse! – provalilo je iz Jansona. – Upotri jebite taj svoj veličans

zak! Zar ne čujete koliko to ludo zvuči? – Koješta! Vidim da si poslan ovamo da me prevariš, da elimini raš svakoga tko te pred

znaje. U to ne sumnjam. Cuo sam kako o tebi govore kao o 'stroju za ubijanje'. Neki tvoji šdjenuli su ti taj homerski epitet. Oh da, održavao sam veze sa svojim američkim kolegama. Nda nikad nisam vjerovao toj karakterizaciji.

Tvoja je lukavština zaslužila divljenje ovog starog borca pod reflektorima. Znaš, doistaditi čovjeka. Potpuno sam slunen.

Ne sramim se to reći. – Želio sam samo saznati… – Gdje se nalaze Peterovi kolege kako bi uhvatio i njih! – stari je profesor rekao bijes



nutarnji krug', kao što si rekao. I kad jednom iščeprkaš tu informaciju, moći ćeš biti siguran terova misija na ovom planetu uništena do korijena. – Nasmijao se hladnim, strašnim osmjkazujući svoje potamnjele, nepravilne zube. Pretpostavljam da sam trebao uzeti u obzir tvoju pnati što smjeraš kad si pitao na koga mislim pod ≫oni≪ i ≫njih≪. No, naravno, ≫onnjih≪ su oni za koje ti radiš.

– Upravo ste se s nekim sastali. Recite mi s kim. – Janson se zaja purio od bijesa i zbunjegled mu se vratio na oružje ravnate lja koledža, pištolj a.22 Webley, najmanji i najpraktičniih kojim su se koristili britanski obavještajni agenti početkom šezdesetih godina. – S kim

aga? – To bi ti htio znati. Pretpostavljam da bi želio dodati još jedno ime na svoj krvavi popis. – Poslušajte što govorite, Anguse. To je ludosti Zašto bih ja.. – Takva je priroda operacije čišćenja, zar ne? One nisu nikad završene. Uvijek još visi ne

u treba prekinuti ili odrezati. – K vragu, Anguse. Pa, znate me. – Znam li te? – Neriješena se situacija nastavljala dok su i profe sor i njegov nekadašnji u

žali uperene pištolje. – Je li te bilo tko od nas zbilja upoznao? – Unatoč ravnateljevoj hinnulo sti, njegov strah i odvratnost bili su stvarni. Ovo nije varka: Angus Fielding je bio sto

uran da je Janson postao odmetnik i da je ubojica.A on nije ništa mogao reći kako bi dokazao suprotno.Sto su, zapravo, bile činjenice?Da je on jedini svjedok onoga što se dogodilo. Da je samo on bio zadužen za operaciju k

vela do Novakove smrti. Da su milijuni dolara prebačeni na njegov račun na način koji nije sno objašnjenje. Moćni interesi su očito tražili Novakovu eliminaciju; je li bilo nepojmljivoo nemoguće da bi oni angažirali nekoga poput Jansona, tog razočaranog bivšeg agenta nesumnština?

Janson je znao što bi stručnjak za izradu psihološkog profila zaključio iz njegova dosjea: i

krutnost koje je doživio u najranijoj mladosti. On je, istina, preživio, no koliko je dubokauma i može li se ona aktivirati? Njegovi šefovi nikad nisu spominjali tu mogućnost, no on

ogao vidjeti u njihovim očima; testovi ličnosti koje je redovito prolazio. Mevers-Briggsovmatske spoznaje, Aristosov profil ličnosti smišljeni su kako bi iščeprkali i najmanju pukotinumožda nastala u njegovoj psihi. Žestina je ono u čemu si vrlo, vrlo, vrlo dobar.

Collinsova hladna procjena. Zbog toga je bio neprocjenjiv za svoje šefove, no to je log zašto su vrhunski planeri gajili prema njemu blagu zabrinutost. Sve dok je poput ukopkog pješaštva bio usmjeren prema neprijatelju, bio je bogomdan; no, ako bi se ikad morao okr

otiv ljudi koji su ga učili, protiv planera koji su ga angažirali, mogao bi postati zla kob kao

ugi.Vratilo mu se sjećanje od prije deset godina, jedno od možda deset sličnih. On je oštar pas

otrgnuo s lanca, Janson. Treba mu stati na kraj. Dali su mu predmet: imena, načine kretanja, na da ih zapamti i spali. Previše je toga bilo u igri da bi se išlo na prijeki sud ili na 'stegstupak'; agent je već stajao života nekoliko dobrih ljudi koji su nekoć bili njegove kolatioci.

Raskid se plaćao malokalibarskim metkom u potiljak; tijelo se pronane u prtljažniku auta snik ruski kriminalac koji je upravo i sam jezovito skončao. Sto se svijeta tiče, a zapravo ge ticalo, žrtva je bio samo još jedan američki biznismen u Moskvi koji je mislio da se mozinu izvući od svojih mafijaških partnera i koji je platio za svoj propust.



Bijesni pas koji se otrgnuo s lanca mora biti uništen: uobičajeni operativni postupnzularnim operacijama. Janson – koji je više puta dobio zadatak likvidatora – znao je to istobro kao i svi ostali.

Pažljivo je birao riječi. – Nema toga što bih mogao reći da rastjeram vašu sumnju, Anguam s kim ste sada kontaktirali i zato ne mogu govoriti o vjerodostojnosti vašeg izvora. Zaprepm što vam je netko ili neka grupa uspjela prenijeti tako brzo poruku. Zaprepašten sam da mo nekoliko riječi uspjeli uvjeriti vas da uperite smrtonosno oružje u nekoga koga pozndinama, koga poznajete kao štićenika i prijatelja.

– Kao što je netko rekao za Madame de Stael, ti imaš neumoljivo pravo. Više neumoljivoavo. – Fielding se nasmijao odvratnim smijehom poput sira iz Stiltona. – Ne pokušavaj smgument. Ovo nije nastavni sat.

Janson je pozorno promatrao lice starog profesora; vidio je čovjeka koji se bojao dprotstavio veoma podmuklom protivniku. No, vidio je i treptaj sumnje vidio je čovjeka kojo apsolutno siguran u svoj sud. Sve što znaš, treba neprestano ponovo procjenjivati, krvidirati. Napustiti, ako treba. Njihova dva malokalibarska pištolja i dalje su bila jedan nasugome poput slike u zrcalu.

– Nekoć ste govorili da su akademske bitke tako silovite zato što je tako malo toga na ko

nson se osjećao, a i zvučao neobično mirno. – Čini mi se da se stvari mijenjaju. Ali, kao što zguse, ima ljudi koji su me za novac pokušavali ubiti. Pokušavali su jer su imali dobar rakad, ili barem razumljiv razlog. Većinom su to radili iz ružnih razloga. Kad si na terenumišljaš mnogo o razlozima. Poslije ipak razmišljaš. Ako si nekog povrijedio, od sveg se

daš da si imao dobar razlog. Ne znam što se točno dogana, no znam da vam je netko lagao, Annajući to, teško mi je i dalje ljutiti se na vas. Moj Bože, Anguse, pogledajte se. Ne biste smjjati s pištoljem u ruci. Ne bih smio ni ja. Netko je kriv što smo zaboravili tko smo. – Zatresvom polako, tužno. Želite li stisnuti taj okidač? Onda biste morali biti više nego sigurni da

avu stvar. Činite li, Anguse? Ja mislim da ne činite.

– Uvijek si imao nepromišljenu sklonost stvaranju pretpostavki. – Ma, hajde, Anguse – nastavio je Janson. Bilo je topline u nje govu glasu, ne žestine. – Š

iver čromwell rekao? ≫Zaklinjem te utrobom Kristovom, razmisli da možda ne griješišnovio je staru izreku ironično.

– Te su mi se riječi uvijek činile neobično ironičnima – rekao je Fielding – jer su dolazivjeka koji je na štetu svoje zemlje bio sasvim nesposoban posumnjati u samoga sebe.

Ne prekidajući kontakt očima, Janson je ispružio ruku s pištoljem. Oslobodio je pištolj tiju i ispružio ruku s dlanom prema gore. Oružje je ležalo na dlanu, ne kao prijetnja, već kao di. – Ako me namjeravate ubiti, poslužite se mojim. Ta bi vaša kremenjača mogla zatajiti.

Fieldingova ruka sve je jače drhtala. Tišina je bila gotovo nepodnošljiva. – Uzmite ga – Janson je rekao glasom koji je zvučao kao ukor.Ravnatelj Trinitvja je bio siv poput pepela, rastrgan izmenu humanitarca kojeg je du

štovao i bivšeg naka kojem je nekoć bio odan. Toliko je, u najmanju ruku, Janson mogao pronaborana, oronula starčeva lica.

– Neka se Bog smiluje tvojoj duši – rekao je naposljetku Fielding spuštajući pištolj. Rijee nešto izmenu blagoslova i kletve.

Četiri čovjeka i jedna žena sjedili su oko stola u Centru Meridian. Njihove su ih tajnice osog raznih obveza izvan ureda: išle su frizeru, na dječju glasovirsku produkciju, zubaru što su ganale. Kasnija provjera radnih dnevnika i kalendara otkrila bi samo dosadne, obične zada



obnog i obiteljskog života koje čak i najviši dužnosnici rukovodećih odjela na najvišim razinamhovi pridruženi uredi moraju obaviti. Kriza je bila urezana u nevidljive pukotine njieopterećenih života. Morala je biti. Program Mobius je promijenio svijet; njegovo otkriće, špravili oni iz Zloćudne namjere, moglo bi razoriti svijet.

– Ne možemo pretpostaviti najgori scenarij – rekla je savjetnica za Nacionalnu siguvršeno odjevena, crna žena okrugla lica i velikih radoznalih očiju. Bio je to prvi takav sasem je Charlotte Ainslev prisustvovala otkad je počela kriza, no zamjenik direk tora NS

nford Hildreth, ju je redovito izvještavao.

– Prije tjedan dana ja bih to isto rekao – rekao je Kazuo Onishi, sistem inženjer. U formajetu washingtonske birokracije ljudi poput predsjednika Vijeća za nacionalnu sigurnost bogo stupnjeva iznad kompjutorskog genijalca CIA-e. Menutim, apsolutna tajnost programa Mmiješana s trenutačnom krizom, stvorila je malu umjetnu demokraciju, demokraciju čamašavanje.

Ničije mišljenje nije bilo važnije od mišljenja drugih samo zbog ranga; snaga je ležerljivosti. – Oh, kakvu zamršenu mrežu pletemo … – počeo je Sanford Hil dreth, čovjek iz NSA-e. – Poštedi nas – rekao je zamjenik direktora DIA-e, Douglas Albright, odmarajući svoje šun

dlaktice na stolu. – Što znamo? Sto smo čuli? – On je nestao – rekao je čovjek iz NSA-e masirajući svoje visoko čelo palcem i kažiprst

ali smo ga, a zatim ga više nemamo. – To je nemoguće – rekao je čovjek iz DIA-e mršteći se. – Ne znaš ti Jansona – reče Derek Collins, državni podtajnik i direktor Konzularnih operac – Hvala Bogu na malim srećama, Derek – uzvratio je Albright. On je jebeni golem. Znaš li

Moja je baka govorila o njima.To ti je poput lutke koju napraviš od gline i zlih duhova i to se pre tvara u čudovište.

rzija Frankensteinnove priče. Ti si ga stvo rio i sad će on uništiti tebe.

– Golem – Collins je ponovio kao jeka. – Zanimljivo. Ovdje imamo posla s golemom, namo da to nije Janson.

Tišina se spustila na uznemirene vrhunske špijune. – Ako dopustite – reče Sandy Hildreth – mislim da se trebamo vratiti na početak. Prij

asnost da bude otkriven? Hoće li Jan son biti razlog tog otkrivanja? – I kako smo si mogli dopustiti da se dovedemo u ovakvu situa ciju? – Albright je g

ahnuo. – Uvijek je to ista priča – rekla je savjetnica za nacionalnu sigur nost. – Mislili smo d

emo dok su zapravo nas jebali. – Smene su joj oči lutale preko lica u sobi. – Možda nam

omiče.Pogledajmo još jedanput podatke o vašem čovjeku – rekla je podtaj niku. – Samo glavne toč

– Paul Elie Janson – reče Collins očiju zaklonjenih iza crnih pla stičnih naočala. – Odrasrfolku, Connecticut, išao u školu Kent. Majka mu se zvala Anna Klima, emigrantica iz nekadhoslovačke. Bila je književna prevoditeljica u svojoj zemlji; postala je previše blisidentskim piscima; posjetila je ronakinju u New Havenu i nikad se nije vratila. Pisala pjesmkom i engleskom, objavila dvije pjesme u The Netv Yorkeru. Alec Janson je bio šef u osigurriji potpredsjednik Grupe Dalkev prije nego što je umro. Godine 1969. Paul odjednom naeučilište Michigan baš prije diplome i odlazi u mornaricu. Otkriva se da ima dara za taktrbu, prebacuje se u SEAL i postaje najmlana osoba koja je prošla obuku SEAL-a. Dodijelj



otuobavještajnoj jedinici. Govorimo o napredovanju koje je bilo munjevito. – Pričekaj časak – rekao je čovjek iz DIA-e. – Kako to da se takav cvijet iz staklenika prid

javoj dvanaestorici? Ne uklapa se u sliku. – Cijeli se njegov život 'ne uklapa u sliku' – odgovorio je Derek Collins s malo oporosti u

Doista želite psihijatrijski izvještaj?Možda se pobunio protiv oca. Njih dvojica nisu bili bliski. Možda je čuo previše pr

kom ujaku koji je bio junak pokreta otpora, partizan koji je skidao naciste u gudurama i šummave. Ni otac baš nije bio kukavica. Tijekom Drugog Svjetskog rata stari je Alec bio u morn

bio je kožnatu ogrlicu Semper FI prije nego što je postao poslovan čovjek. Možemo reći daa krvno podrijetlo, tipično ili netipično. Osim toga, znate kako kažu: bitka kod Waterlooa dobna igralištima Etona. Ili se ni to 'ne uklapa' u sliku, Doug?

Analitičar iz DIA-e je malo pocrvenio. – Samo pokušavam shvatiti nekoga tko se pvidljiva čovjeka oteo CIA-inu nadzoru.

– Imali smo tek malo upozorenje. Cijela je operacija bila impul zivna, naši su momci imali koliko minuta da se pripreme i mobiliziraju – rekao je Clavton Ackerlev, čovjek iz Upravera cije CIA-e. Imao je rijetku rinu kosu, vodenaste plave oči i blijedi ten. – Siguran sam danim okolnostima učinili sve što su mogli.

– Uvijek ima vremena za uzajamno optuživanje – reče Charlotte Ainslev s oštrim pedagogledom preko naočala. – Ali ne sada.

Idemo dalje, Derek. Još nemam predodžbu. – Služio je u Grupi četiri SEAL-a, dobio prokleti Mornarički križ za vrijeme prvog služe

kao je državni podtajnik. Oči su mu pale na požutjeli papirić u dosjeu i pročitao ga je naglas.Primjedbe na izvještaj o radnoj sposobnosti 20. studeni 1970.Obavljanje dužnosti mlaneg poručnika korvete Jansona u Zajedničkom odjelu SEAL/Po

age A-8, je bilo iznimno. Njegove vješte prosudbe, taktičko znanje, kreativnost i imaginmogućili su mu da planira operacije Brzog napada protiv neprijateljskih jedinica, geril

prijateljskih postrojenja, što je izvršeno s minimalnim gubicima. Mladi poručnik korvete ]kazao je iznimnu sposobnost prilagodbe i reakcije na brzu promjenu okolnosti; na njega ne unje življenja u najtežim uvjetima. Kao časnik pokazuje prirodne kvalitete vode: on ne samži poštovanje, on to narenuje. Poručnik Harold Brandy, procjenitelj Mladi poručnik konson pokazuje sposobnosti najviše razine: njegove vještine i sposobnost improvizacije u uvjžde su izvanredne. Osobno ću pripaziti da se njegov potencijal u potpunosti realizira.

Poručnik bojnog broda | || ovjerovitelj – Na desetke je ovakvih. Momak služi jedan kruugim, stalno je izložen borbama, nema prekida. Zatim velika rupa. Teško je napraviti živonog zarobljenika. Krajem 1972. zarobio ga je Vijetkong. Zarobljen osamnaest mjeseci u pr

znadnim uvje tima. – Može li podrobnije? – pitala je Charlotte Ainslev. – Mučen više puta za redom. Izgladnjivan. Dio vremena proveo je u kavezu, ne u ćeliji, n

vezu poput velike ptičje krletke, metar i pol visoke, možda metar široke. Kad smo ga našli, temo četrdeset i jednu kilu. Bio je toliko mršav da su mu jednog dana lisice skliznule s nogu. Tkušao pobjeći. Posljednji put uspješno.

– Je li takav postupak tipičan? – Nije – rekao je podtajnik. – Ali toliko nepopustljivo i domiš ljato pokušavati pobjeći ta

e tipično. Znali su da pripada protuobavještajnoj jedinici pa su ga pokušavali pumpati priko. Bili su razočarani kad nisu uspjeli. Imao je sreću što je preživio.



Vražju sreću. – Nije imao sreću kad su ga uhvatili – rekla je savjetnica za nacio nalnu sigurnost. – E, pa tu se stvari kompliciraju, naravno. Janson je vjerovao da su mu namjestili. D

etkongovci dobili informacije o njemu i da je namjerno odveden u zasjedu. – Da su mu namjestili? A tko? – Ainslevičin je glas bio oštar. – Njegov zapovjednik. – Prelistala je do posljednjeg lista naslov ljenog PRIMJEDBE

VJEŠTAJ O RADNOJ SPOSOBNOSTI i pročitala naglas: Iako su standardi profesionalručnika Jansona ostali dojmljivi, počele su se pojavljivati teškoće u njegovoj koncepciji vod

stavnim vježbama i u obavljanju dužnosti propustio je od svojih podrenenih zahtijevati sinu sposobnosti i previdio je očite nedostatke. Čini se da se više brine za dobrobit sdrenenih, nego za njihovu sposobnost da pridonesu izvršenju ciljeva misije. Odanost prema svdima nadvladava vjernost širim vojnim ciljevima, kao što su specificirali i iznijeli njpovjednici.

– Tu ima više nego što piše – rekao je Collins. – Zahlanenje je bilo neizbježno. – Zašto? – Zato što je, čini se, zaprijetio da će ga prijaviti vrhovnom zapo vjedništvu. Ratni zločini. – Oprostite mi, trebala sam to znati. Ali, što se tu doganalo? Rat ničko čudo od djeteta doži

psihotični slom? – Ne. Jansonove su sumnje bile točne. Nakon što se vratio kući i izašao iz bolnice, dign

amu oko toga u odrenenim krugovima, naravno. Htio je da se njegovu zapovjedniku sudinim sudom.

– I, je li mu se sudilo?Podtajnik se okrenuo i zagledao: – Želiš reći da doista ne znaš?

– Prekinimo ovo – rekla je žena okrugla lica. – Ako imaš što reći, onda to i reci. – Zar ti ne znaš tko je bio Jansonov zapovjednik?Ona je odmahnula glavom, a pogled joj je bio napet, prodirući.

– Čovjek po imenu Alan Demarest – odgovorio je podtajnik. – Ili bih možda trebaoručnik bojnog broda Demarest?

– 'Vidim', rekao je slijepac. – Njezin potiskivani južnjački akcent izbio je van, što se dogannucima jakog stresa. – Izvor Nila.

– Sljedeći put vidimo našeg čovjeka Jansona kao diplomanta s državnom stipendijoeučilištu Cambridge. S povoljnim vjetrom vratio se u Konzularne operacije. – Podtajnikov jestao sažet i energičan.

– Pod tobom – rekla je Charlotte Ainslev. – Da. Na neki način. – Collinsov je ton rekao više od njegovih riječi, no svi su razu

isao: da Janson nije bio najpodredeniji od podrenenih. – Vratimo se malo unatrag – rekla je Ainslev. – Vrijeme koje je proveo kao ratni zaroblje

etnamu zasigurno je bilo strašno traumatično. Možda se nikad nije sasvim oporavio od toga. – Fizički je bio sigurno snažniji nego ikad… – Ne govorim o fizičkom junaštvu ili mentalnoj pronicavosti. Nego psihološki, ta vrsta iskustva ostavlja ožiljke. Usjeke, pukotine, slabosti kao na keram

eli. Pukotinu koju ne vidiš dok se nešto drugo ne dogodi, neka druga trauma. I onda pukneš, slili prolupaš. Dobar čovjek postaje loš čovjek.

Podtajnik je skeptično podigao obrve. – I prihvatit ću da je sve ovo na razini naslućivanja – nastavila je glatko. – No, možemo



uštiti da pogriješimo? Priznajem, puno toga ne znamo. Ali u ovome se slažem s Dougom. Svoovo: Radi li on za nas ili protiv nas? Dobro, jednu stvar znamo. On ne radi za nas.

– Točno – rekao je Collins. – Pa ipak… – Uvijek ima vremena za 'pa ipak' – reče Ainslev. – Ali ne u ovom trenutku. – Ovaj je momak varijabla koju ne možemo kontrolirati – rekao je Albright. – Na m

rojatnosti koja je već po sebi složena i zbunjujuća. Rezultat optimizacije znači da morisati tu varija blu.

– 'Varijablu' koja je domovini dala tri desetljeća svojeg života ispalio je Collins natrag

šem poslu je smiješno što je jezik visokoparniji, to su djela niža. – Ma, hajde, Derek. Ničije ruke nisu tako uprljane kao tvoje.Osim ruku tvog momka Jansona. Jednog od tvojih prokletih strojeva za ubijanje. – Čovj

A-e je ljutito zurio u podtajnika. – Treba okusiti vlastiti lijek. Je li moj engleski dovoljno jasaPodtajnik je namjestio crne plastične očale i uzvratio neprijateljski pogled analitičaru. Pa

o je prilično jasno odakle puše vjetar. – Bit će ga teško likvidirati – naglasio je čovjek za operacije CIA-e još osjećajući bol

nskog debakla. – Nema boljega od njega u borbi prsa o prsa. Janson može nanijeti ozbbitke.

– Svatko je u obavještajnoj zajednici čuo priče i izvještaje o Anuri, iako nepotvrnene – rekllins. – To znači da su ih čuli i tvoji najistaknutiji agenti isto kao i moji. – Pogledao je čovjeera cije CIA-e i zatim Albrighta. – Zašto ne daš svojem kauboju još jednu priliku?

– Derek, znaš pravila – rekla je Ainslev. – Svatko čisti u svojoj kućici. Ne želim još jenu. Nitko ne poznaje njegove metode kao kadar koji ga je učio. Ma daj, tvoj viši načelneracije sigurno je već predao plan.

– Pa sigurno je – rekao je Collins. – Ali oni pojma nemaju što se zbilja dogana. – A ti misliš da mi imamo? – Shvaćam što govoriš. – Odluka je donesena; razmišljanje je završeno. – Planovi traže s

sebne skupine sjajno treniranih snajperista. Oni mogu obaviti posao, i to diskretno. Nitko leda protiv njih. – Zatvorio je sive oči iza naočala prisjetivši se neprekinute serije us

upine. Tiho je dodao: – Nitko nikad nije imao. – Nalog za ubijanje stupa na snagu?

– Sadašnji nalog je locirati, promatrati i čekati. – Aktivirati – rekla je ona. – To je zajednička odluka. Gospodinu Jansonu nema spasa.

eno svjetlo sankcijama. Sada – Ja se ne protivim, samo želim biti siguran da su ljudi svjesni odtajnik je ustrajao. – Nemoj nama govoriti o riziku – rekao je analitičar DIA-e. – Vi ste stvorili te proklete rizi

– Svi smo mi pod jakim stresom – tiho je ubacila Hildreth.Analitičar je prekrižio ruke na prsima i uputio još jedan zlokobni pogled podtajniku D

llinsu. – Ti si ga stvorio – rekao je Albright. – Radi svih nas ti ga moraš uništiti.

14Pločnik londonske ulice Jermvn bio je ispunjen ljudima koji su imali premalo vremena i lju

i su ga imali previše. Pomoćnik direktora banke NatWest koračao je onoliko brzo koliko je badu s dostojanstvom jer je kasnio na zakazani ručak s mlanim potpredsjednikom Odjela za fhod Menunarodne zaklade kuratora. Znao je da nije smio preuzeti taj posljednji telefonski po ne bude točan, može se pozdraviti s tim poslom… Krupni predstavnik prodaje Whitehall-Ro



ao je ugovoren sastanak sa ženom kojoj se sinoć udvarao u Odette's Wine Baru napet očaranja. Na dnevnom su svjetlu obično izgledale deset godina starije te koke koje su se doio provokativno i privlačno u zadimljenom podrumskom polumraku – no, momak mora saznaj ili onaj način, zar ne? Možda bi zaustavljanje kod kioska za novine bilo u redu: mogao bi istrpljiv ako done na vrijeme… Zanemarena žena radoholičarskog američkog poslovnog čoskala je tri vrećice pune skupe, ali neukusne odjeće za koju je znala da je vjerojatno nikadenuti u Americi: plativši sve to njegovom platinastom American Express karticom nekako je

uška svojoj ogorčenosti što ju je vukao sa sobom. Još mora utuci sedam sati prije nego što će

zin muž ići gledati treći put Mišolovku… Glavni procjenitelj Unutarnjih prihoda Westmin-stdružice laktovima se probijao kroz gomilu neprestano pogledavajući na sat: nikad nećeš oritet nad tim tipovima iz Llovdsa ako zakasniš; svi su mu to govorili.

Grabeći dugim koracima niz ulicu Jermvn, Paul Janson se izgubio menu onima koji su goge, menu birokratima i poslovnim ljudima koji su zakrčili pločnike.

Nosio je tamnoplavo odijelo, košulju otvorenog ovratnika i kravatu na točkice te izgterećen problemima, ali ne nervozan. Izgledao je kao netko tko se uklapa; njegovo lice i avljali su takav dojam.

Znakove koji su štrcali – okrugle i trokutaste iznad glave – registrirao je samo ovlaš. S

ena starijih ustanova – Floris, Hilditch & Key, Irivin – bila su izmiješana s pridošlicama pmenegildo Zegna. Promet je bio napola smrznut, bljuzgav: visoki crveni autobusi i niski četvsiji te reklamna vozila koja su postala reklame na kotačima. INTEGRON: VAŠ OPERATER

LOBALNA RJEŠENJA.VODAFONE: DOBRO DOŠLI U NAJVEĆU MOBILNU ZAJEDNICU NA SVIJETU. Sk

lijevo u ulicu St. James pored Brooksa i Whitea, a zatim opet lijevo na Pali Mali. Menutim, nustavio na svojem cilju, već je nastavio hodati tražeći pogledom bilo kakav znak uobičajenog. Uobičajeni prizori: vojni i mornarički klub od milja poznat kao Dronjak, Reub, Kraljevski automobilski klub, Trg Waterloo, isti stari brončani kipovi. Bio je tu kip Edv

I. na konju s hrpom motocikala parkiranih uz podnožje: jedan nesmotreni komentar o pročina osobnog prijevoza. Tu je bio kip Johna Lorda Lawrencea, potkralja Indije iz vik-torijaemena, koji je stajao ponosno kao čovjek koji zna da ga dobro poznaje onih nekoliko koznaju. I, važno sjedeći, Sir John Fox Burgovne, feldmaršal, junak Poluotočnog rata i pimskog rata. – Rat je popularan iznad svakog očekivanja – rekla je kraljica Victoria o krimkobu, što je postala uzrečica za besmislenu patnju. Što znači biti krimski heroj? To je bio se je izbijanje predstavljalo diplomatsku nesposobnost, a čije je vonenje predstavljalo sposobnost.

Dopustio je da mu pogled skrene na odredište, na ugao Trga Waterloo: Klub Athenaeu

ikim žućkasto-bijelim blokovima, visokim trijemom sa stupovima i frizom nadahrtenonom, bio je to uzor neoklasicističkog stila s početka devetnaestog stoljeća. Pokrivena kaguranja postavljena sa strane snimala je iz kuta. Iznad prednjih stupova stajala je božica Atno obojena. Božica mudrosti – onoga što je najviše manjkalo. Janson se vraćao drugi put …

protnom smjeru prolazeći pokraj crvenog kamiona Kraljevske pošte, konzulata Papuanske ineje i zgrade s uredima. U daljini se nazirala crveno-narančasta dizalica iznad nekog nevidl

adilišta.Misli su mu se vraćale na ono što se dogodilo u Trinity Collegeu: zacijelo je ondje nabas

gaznu minu. Vjerojatnije je da su njegova starog profesora nadzirali nego da su njega slijključio je. Pa ipak, i veličina mreže i brzina odgovora ulijevali su strah. Više ništa nije mogao



ravo za gotovo.Linije opažanja bile su posvuda. Trebao je svoje opažanje prilagoditi onim vrstama anom

e u normalnim okolnostima ne bi zamjećivao. Kamioni koji su bili parkirani, a nisu trebalrkirani; automobili koji su vozili presporo ili prebrzo. Pogled prolaznika koji se zadržaoedugo ili je skrenuo tren prebrzo. Granevinska oprema gdje se nije gradilo. Ništa mu nije somaknuti.

Je li siguran? Uvjerljivih dokaza nije bilo. Čak je bilo nemoguće reći je li poštansko vista bilo poštansko vozilo. No, njegov mu je instinkt govorio da u klub može ući neopažen. T

o mjesto koje bi on izabrao za sastanak. Sad mu je, menutim, odgovaralo da se sastigorijem Bermanom pod njegovim uvjetima. Osim toga, kad razmisli, mjesto je bilo vrlo povvni su parkovi pružali slobodu kretanja – zbog toga su bili popularna sastajališta – no, bodu mogli iskoristiti i promatrači. U staromodni klub gospode teško bi bilo uvesti nepo

obu. Janson će ući kao gost člana. Sumnjao je da članovi skupine za nadzor mogu dobiti sstup.

U klubu je uniformiranom čuvaru koji je sjedio u kabini uz ulazna vrata rekao svoje ime na koji ga je čekao. Zatim je po ulaštenom mramornom podu nastavio do predvorja što jerašeno s četiri velika korintska stupa. Njemu zdesna nalazila se soba za pušenje s malim okr

lovima i niskim lusterima; slijeva velika blagovaonica. Naprijed, pokraj crvenih i zlatnih sapinjalo se mramorno stubište do biblioteke gdje se pila kava i gdje su novine iz cijeloga sale naslagane po dugačkom stolu. Sjeo je na kožnatu klupu s resama uz jedan od stupova rtreta Matthewa Arnolda i Sir Humphrvja Davvja.

Klub Athenaeum. Okupljalište članova političke i kulturne elite.I neobično mjesto sastanka s najnevjerojatnijim čovjekom.Gregori Berman je bio osoba koja je, kad bi uspostavila površno poznanstvo, više v

držati odnos na distanci. Školovan za knjigovonu u bivšem Sovjetskom Savezu, zaradgatstvo radeći za rusku mafiju specijaliziravši se za složenu arhitekturu pranja novca. Tij

dina osnovao je gustu mrežu MPK-a, menunarodnih poslovnih korporacija, putem kojih je mkulirati nepošteno stečen dobitak njegovih mafijaskih partnera i tako ostati skriven od vlasti.koliko godina Janson ga je namjerno pustio da se izvuče iz klopke koju su postavile Konzueracije. Uhićeno je na desetke menunarodnih kriminalaca; no, Janson je, što je razljutilo gove kolege, pustio tog financijskog genijalca da se izvuče.

U stvari, odluka je bila plod razuma, a ne hira. To što je Berman znao da ga je služnzularnih operacija pustio pobjeći, značilo je da on duguje Jansonu: Rus se mogao iz proti

etvoriti u suradnika. A imati nekoga tko razumije zamršenost menunarodnog pranja novca značo važan dobitak. Štoviše, Berman je bio pametan u svojim manipulacijama: vlastima bi bilo

upiti dokaze protiv njega. Budući da bi se najvjerojatnije opet izvukao, zašto ga ne pustiti uče uz dug koji bi Janson mogao naplatiti?

Bilo je tu još nešto. Janson je pregledao stotine stranica prisluškivanja, upoznao glavne u pnogi su bili hladnokrvni, razbijački, prijeteći likovi. Berman se pak namjerno izolirao; bselo amoralan, no nije bio zao. Bio je savršeno sretan kad bi na prijevaru uzeo ljudima novaogao je biti vrlo darežljiv svojim novcem. I negdje tijekom vremena Janson je osjetio trun samvragolana koji je živio na visokoj nozi.

– Paulie! – zagrmio je medvjedoliki čovjek šireći ruke. Janson je ustao i dopustio si da ggrli. Berman se nije uklapao ni u jedan stereotip čovjeka od brojki; bio je sav preplaocijama miješajući strast za stvarima sa strašću za životom.



– Grlim te i ljubim – rekao je Berman Jansonu pritisnuvši usne na oba njegova obraza. Tirman: bez obzira na okolnosti, nije ostavljao dojam neoprezna čovjeka pod pritiskom, već krualisavog bonvivana.

Bermanovo odijelo s tankim svijetlim prugama raneno po mjeri bilo je od kašmira nast. Blago je mirisao na ekstrakt limete Geo. F. Trumpers, miris koji, kako se priča, voli prinalesa. Berman je, na svoj karikirani način, pokušavao biti pravi engleski džentlmen i u tome sedio. Njegov je razgovor bio vodopad britan-stva, smiješno upotrebljavanih riječi i nečeg

nson smatrao ber-manizmom. Bez obzira na to koliko bio smiješan, Janson je ipak os

renenu sklonost prema njemu. Bilo je nečeg privlačnog u njegovim proturječnostima: način nuspijevao u isti mah biti i neiskren i duhovit. Uvijek je jednim okom gledao na sljedeću prijevijek vam je s oduševljenjem o tome pričao.

– Ti izgledaš … sjajno i uhranjeno, Grigori – rekao je Janson.Gregori je potapšao svoj raskošni trbuh. – Iznutra gubim. Doni, idemo jesti. Brzo, brzo. Pra

nsona u blagovaonicu s rukom na njegovu ramenu.Unutra su se konobari u jutarnjim odijelima široko osmjehivali i kimali glavama kad se po

hićeni Rus i zatim su ga odveli do stola. Iako je prema pravilima kluba davanje napojnicabranjeno, njihova je bistrooka žustrina otkrila da je Berman našao načina da pokaže

režljivost. – Njihov hladni poširani losos najbolji je na svijetu – rekao je Berman smještajući se u sj

astukom. Berman je za mnoge stvari govorio da su najbolje na svijetu; on je redovito govoperlativima. – No, uzmi jastoga a la nage. Nikad nije loš. Takoner preporučuju pečenu lještožda oboje. Ti si premršav. Poput Violette u trećem činu Traviate. Moramo te popuniti.

Pogledom je pozvao poslužitelja vina. – Onaj Pulignj-Montrachet koji smo imali jučer? Možemo li dobiti bocu toga, Fredd

renuo se Jansonu. – To je najbolje.Vidjet ćeš.

– Moram reći da sam iznenanen što sam te ovdje našao, udobno smještenog u srcu britaablišmenta.

– Vragolana poput mene. Misliš kako su me samo mogli pustiti unutra? Berman je grmio sma trbuh mu se tresao ispod finog odijela sašivenog po mjeri. Malo tišim glasom je rekao: – T

pra vo duga priča. Vidiš, prije neke dvije godine bio sam pozvan na zabavu kod lorda Sherwvršio igrajući biljar s jako zgodnim gospodinom kojeg sam upoznao ondje… – Berman je običavovremenom posudbom pomagati nekim ljudima da se izvuku iz nevolje specijaliziravši uzdane potomke časnih baruna. To su bili ljudi koji, tako je Berman zamišljao, mogu imati utjvijetu. On je to smatrao zdravim ulaganjem.

– O tome ćeš mi morati pričati drugi put – rekao je Janson blago, ali otvoreno. To je bilo svmogao napraviti, a da ga ne lupi po prstima.

Bermana to nije preplašilo. – Mislim da je malo previše popio i puno je dobivao, a ja sam bio i tako sam ga pozvao da udvostruči…

Janson je kimnuo. Scenarij je bio predvidiv. Više nego ugodno pripit britanski gospodinbiva besramne svote od očito jako pijanog Rusa s vjerojatno beskrajnim zalihama novca. Ps koji cijele večeri nije pokazao ni najmanjeg znaka da zna razlikovati jedan kraj štapa od drsljednja igra kad su golemi dobici britanskog gospodina baš trebali postati pravo bogaspodin koji je mislio možda kupiti stan uz njegov u Kensingtonu; ili kupiti ono imanje na seluon i njegova obitelj tako dugo unajmljivali. Gotovo nije mogao vjerovati svojoj sreći. Ali



znaš kod tih stvari, zar ne? Poziv koji je nerado prihvatio. Potomak je bio nečastan, iteljskim imenom koje je još otvaralo vrata vodio je do smiješno lake hrpe novca.

I zatim ta igra, ta posljednja presudna igra kada Rus više uopće nije izgledao pijan i kvatio biljarsku palicu smirenom sigurnošću koncertnog violinista koji drži svoje gudalo. I ko se snovi o novcu raspršuju u realnosti ruševina.

– Ali, Paul, taj tip s kojim sam igrao… nikad nećeš pogoditi tko je to bio. Guy Baskaljičin savjetnik. – Baskerton je bio istak nuti advokat, kraljičin savjetnik koji je predsjedmisiji o umjet nosti u Whitehallu. Prilično uobražen čovjek s tankim brkovima a la David Ni

im izrazitim važnim pogledom svojstvenim zaboravljivijim ljudima njegove klase, bodoljiva meta za Bermana. – Polako počinjem shvaćati – rekao je Janson zvučeći opuštenije nego što je bio. Treb

moliti Bermana veliku uslugu; neće si pomoći bude li ga tiranizirao. Neće si pomoći ni bulovao očajan jer će Berman iskoristiti svoju prednost i pretvoriti dug u kre dit. – Daj da pogje član povjerenstva za prijam u Athe-naeum. – Još i više. On je predsjednik kluba! – Berman je izgovorio klub kao≫klob≪. – I tako je on upao u dug časti prema tebi od sto tisuća funti, što ni slučajno nije mogao vra

kao je Janson pokušavajući skratiti Bermanovu dugu priču. – No, to je u redu jer ti velikod

isti raš da mu oprostiš dug. I tada je on toliko zahvalan da ne zna što napraviti. Zatim sutradančajno zatekneš kako sjediš do njega kod Sheekeva… – Dok je govorio, Jansonove su oči sniale goste i poslugu tražeći bilo kakav znak moguće prijetnje.

– Grigori ne ići Sheekevu. Ne jesti ribu. Samo piti kao riba! To je bilo kod Ivyja. Momisliti takvu slučajnost!

– Oh, kladim se da je bila slučajnost. Ti sigurno ne bi potkupio šefa sale u Ivyju da sebi osiesto uz njegovo. Ništa više nego što si prisilio svoga prijatelja s plemićkim naslovom dbrine da kraljičin savjetnik done na njegovu zabavu.

Berman je podigao ruke skupivši zglobove. – Uhvatio si me, ti policajce! – Široko se nasm

je volio da se njegove spletke cijene, a Janson je bio onaj koji je to znao cijeniti. – Prema tome, Grigori – rekao je Janson pokušavajući parirati njegovoj neozbiljnosti – obr

e sa zanimljivim problemom.Problemom koji će te, vjerujem, zaintrigirati.Rus ga je pogledao veselo iščekujući. – Grigori se pretvorio u uho – rekao je podižući vil

nu piletine i gljiva do usta.Janson mu je u kratkim crtama opisao što se dogodilo: šesnaest milijuna dolara koji su pol

račun na Cavmanskim otocima bez znanja vlasnika računa, a ipak potvrneno elektrontpisom kojemu je samo on trebao imati pristup. Lukavi udarac. No, može li to biti i

gonetke? Je li postojala mogućnost da je u nizu brojki transfera netko ostavio digitalni trag kže otkriti?

Dok je Janson govorio, Berman je djelovao kao da je potpuno zaokupljen svojom hrangove su povremene upadice po svojoj prirodi bile kulinarske^ rižoto je bio najbolji na svija sa sirupom jednostavno najbolja, kušaj, vidjet ćeš.

Zbilja je nepošteno da su ljudi tako grubi prema engleskoj kuhinji!Ma kako se njegova konverzacija doimala površnom, Janson je mogao vidjeti da Berm

ozak grozničavo radi.Konačno je novčar spustio viljušku. – Što Grigori zna o pranju novca? – rekao je s pogl

rijenene nevinosti. Zatim se nacerio: – Što Grigori ne zna o pranju novca? Ha! Moje znanje m



ispuniti Britansku biblioteku. Vi Amerikanci mislite da znate, ništa vi ne znate. Amerikanci žikoj kući, no termiti joj jedu teme lje. Kao što mi u Moskvi kažemo: situacija je očajna, al

biljna.Znaš li koliko prljavog novca une i izane iz Amerike svake godine?Možda tri stotine milijardi. Više nego BDP u većini zemalja. Bankovnim transakcijama,

ko to otkriješ? Znaš li koliko ulazi i koliko izlazi iz američkih banaka svakoga dana? – Očekujem da mi ti kažeš. – Dva trilijuna dolara. Vrlo brzo počneš govoriti o stvarnom novcu! – Berman je veselo u

stolu. – Sve bankovnim transak cijama. Gdje ćeš skriti zrno pijeska da ga nitko ne nane? Na pPrije deset godina pokupio si moje stare prijatelje. Nesmiljeno njekulturnij, sve do jednozu nisam pustio. No, što si time zausta vio? Grigori Berman osnovao je više kompanija erički podu zetnik Jim Clark!

– Lažnih kompanija, Grigori. Ti si izmislio kompanije koje su postojale samo na papiru. – Danas ti ljudi idu dalje od toga. Kupe stvarne kompanije. Osi guravajuća društva u Au

nke u Rusiji, kamionske kompanije u Čileu. Novac ulazi, novac izlazi, tko može reći odakle i ko će ih zaustaviti? Vaša vlada? Vaše ministarstvo financija? Ministarstvo financija ima mrežzbijanje financijskog kriminala. U pred granu Virginije. – Još jedanput se Bermanov golemi

resao. – Oni to zovu Zgrada zahodske školjke. Tko shvaća ozbiljno mrežu za suzbijanje financi

minala? Sjećaš li se priče o Sun Mingu?Done u Ameriku, kaže da je preranivač drva. Pozajmi stotinu i šez deset milijuna dolara od

China. To je barem lako! Isprinta hrpu uvoznih ugovora, agencijskih odobrenja, računa za uto znih potvrda i hokus-pokus, uvozni zahtjev je odobren, eto. Prijenos sredstava odobrenloži svoj novac u banke. Kaže jednom bankaru: 'Ja igram na tržištu burzovnih papira u ngu.' Kaže drugom bankaru: 'Ja prodajem filter cigarete.' Kaže trećem bankaru: 'Tkanine!'

m, zum. Od Kine do Amerike i Australije. Stapanje je sve. Utopiš se u obične komerci

ekove, eto. Zato trun pijeska na plaži.Amerikanci ga nikad ne uhvate. Mreža za suzbijanje financijskog kriminala zadužena je da

novac, no njima nitko ne daje novac! Tajnik financija ne želi destabilizirati bankarski sustajoj zemlji ima četiri stotine tisuća transfera svakoga dana, ulaza i izlaza. Digitalne poru

mpjutora jedne banke drugoj. Amerikanci nikad ne uhvate Sun Minga. Australci ga uhvate. – Manja plaža? – Bolji kompjutori. Traži uzorak medu uzorcima. Vidiš nešto Čudno. Pobjegla maca. – Smiješno ha-ha ili jako smiješno? – Ima razlike? – Berman je pitao, a usta su mu se zatvarala oko žlice pune pite sa siru

egovo je stenjanje odavalo gastronom ski užitak. – Znaš, prošli tjedan bio sam u Canary Wtveru. Jesi bio tamo? Ima pedeset katova. Najviša zgrada u Londonu. Braća Reichman su praknkrotirala, ali nije važno, nije Grigorijev novac. I ja sam ti ondje, posjećujem rusku prijatedmilu, svi djela bi ti se, par kupola u obliku lukovica na toj ženi, posramile bi one na crkvsilija. I mi smo nekih četrdeset katova gore i ja gledam kroz prozor, pre-kra-san pogled na gednom, pogodi što vidim kako leti zrakom? – Novčanicu? – Leptira. – Berman je to rekao s uzvišenom konačnošću. – Zašto leptir? Sto raditi

rdeset katova gore, usred grada? Sasvim nevjerojatna stvar. Nema cvijeća četrdeset katova ptir nema što raditi tu gore na nebu. Pa ipak: leptir. – Podigao je prst da bi naglasio.



– Hvala ti, Grigori. Znao sam da mogu računati na tebe da ćeš mi sve objasniti. – Uvijek moraš tražiti leptira. Usred ničega, stvar koja ne pri pada. U nizu digitalnih kodo

nsfer pitaš se: ima li tu leptir?Ima. Uvijek leptir. Leti, leti, leti. Eto. Moraš znati kako gledati.

– Vidim – odgovorio je Janson. – A hoćeš li mi pomoći gledati?Berman je potišteno gledao ostatke svoje pite sa sirupom i zatim se razveselio. – Ideš sa m

partiju biljara? Znam lokal u blizini.2X2 t – Njet.

– Zašto ne? – Zato što varaš.Rus je veselo slegnuo ramenima. – Čini igru zanimljivijom, misli Grigori. Biljar je igra um

ranje iziskuje umijeće. Zašto je varanje varanje? – Logika je Bermanu bila najbitnija. Na Jansahli pogled, Rus je podigao ruke. – U redu, u redu. Odvest ću te u svoj skromni dom, da? epu IBM mašinu ondje. RS/6000 SP superkompjutor. I mi tražiti leptira.

– Mi naći leptira – rekao je Janson nježno, ali nepogrešivo primje njujući pritisak. Bermandonu živio na visokoj nozi skupivši svojom pameću bogatstvo daleko veće od svojih krimin

ugova s kojima je započeo. Menutim, ništa se od toga ne bi dogodilo da je Janson dopustio d

tuže prije toliko godina. Nije trebao otvarati glavnu knjigu poslovanja; Berman je točno znavna knjiga poslovanja sadrži. Nitko nije imao preciznije razraneni osjećaj za dug i kreduševljenog bivšeg računovone.

Ford Meade, Maryland Sanford Hildreth je kasnio, no kad on nije kasnio? Posljednje tri gnny Callahan je bio njegov vozač i jedina stvar koja bi ga mogla iznenaditi bila bi njegova toč

Callahan je pripadao malenoj skupini ljudi koji su bili dodijeljeni da voze najviše obavješžnosnike u Sjedinjenim Državama. Svaki od njih prolazio je redovite sigurnosne prooštrije prirode. Nijedan nije bio oženjen i nije imao djece, prošao je naprednu obuku iz borilština te obuku za sigurnost direktora i diverzantske taktike. Upute su bile nedvosmislene i j

ti putnika svojim životom. Njihovi su putnici bili ljudi koji su nosili nacionalne tajne u glavdi o kojima su ovisila velika državna pitanja.

Crna dugačka limuzina u kojoj su se vozila tri putnika bila je blindirana; stranice vozila bčane čeličnim oplatama, a zatam-njena stakla mogla su izdržati 45-kalibarski metak iz blme su napravljene da se ponovno napušu i zalijepe, a konstrukcija stanica je sprečavala

ažnjenje. No, izvanredne sposobnosti vozača, a ne auta bile su te koje su osiguravale sigutnika.

Callahan je bio jedan od trojice koji su obično bili dodijeljeni zamjeniku direktora Agenccionalnu sigurnost, no Sanford ≫Sandy≪ Hildreth nije tajio činjenicu da najviše voli Da

lla-hana. Danny je znao prečace; Danny je znao kad se moglo malo prekoračiti ograničenje brnny ga je mogao dovesti kući iz Fort Meada deset ili petnaest minuta brže od drugih. A činjje dobio ratna odličja u Zaljevskom ratu vjerojatno je takoner bila preporuka za Hildretha.

Hildreth nikad nije vidio borbe, no volio je ljude koji jesu. Nisu puno razgovarali, on i Hilično je bila podignuta pregrada u vozilu, neprozirna pregrada sa zvučnom izolacijom. Mednom, prije godinu dana, Hildrethu je bilo dosadno ili je tražio zabavu pa je izvukao Dannyja n. Danny mu je pričao kako je igrao nogomet u gimnaziji, njegov je klub dospio na držvenstvo Indiane i bio je siguran da se i Hildrethu to svidjelo. – Brzi bek, ha?

Još izgledaš tako – rekao je Hildreth. – Jednom mi moraš ispričati što radiš da se održiš u fHildreth je bio nizak čovjek, ali je volio da ga okružuju visoki ljudi. Možda je uživao u osj



on, nizak, zapovijeda visokim ljudima; da su oni njegove odane sluge. Ili se jednostavno osodno s njima.

Danny Callahan je pogledao na sat na ploči s instrumentima. Hildreth je rekao da ćeeman za polazak u šest i trideset. Bilo je sedam i petnaest. Sto još ima novo? Hildreth je

snio četrdeset i pet minuta. Ni kašnjenje od jednog sata nije bilo neobično.Callahan je u slušalici čuo glas dispečera. ≫Jarac silazi.≪ Hildreth je krenuo.Callahan je dovezao auto točno ispred izlaza na lijevoj strani goleme staklene kutije koja j

encija za nacionalnu sigurnost. Kiša je počela padati; u početku samo nekoliko kapljica. Cal

čekao dok nije vidio Hildretha, a zatim je izašao i stao uz automobil. – Danny! – Hildreth je kimnuo. Vanjska halogena svjetla odbijala su se od njegova visokogegove male zgnječene crte lica sku pile su se u traljavi osmijeh.

– Dr. Hildreth – rekao je Callahan. Jednom je pročitao neki čla nak u Washington Poldrethu u kojem je pisalo da ima doktorat iz menunarodnih odnosa. Nakon toga ga je počeo doktor ≪ i nekako je imao osjećaj da je Hildrethu bilo drago što ga tako časti. Sad je Calžao stražnja vrata otvorena, a zatim ih je zatvorio djelotvornim bum.

Nedugo zatim kiša je počela jače padati nošena vjetrom u naletima, a prednja svjetla drugihledala su čudno iskrivljena. Mason Falls bio je udaljen pedeset kilometara, no Callah

pravo mogao voziti naslijepo: niz ulicu Savage pa 295-om brzi zalet na 3 95-u, preko Potomre po Arlingtonskom bulevaru.

Nakon petnaest minuta vidio je u retrovizoru crvena svjetla kola policijske ophodnje. U ptrenutku Callahan pomislio da će ga policajci proći, no činilo se da ga patrola pokušava zaust

Nije moguće. Pa ipak, koliko je mogao vidjeti u kišnoj oluji, on je bio jedini automobil u bo se dogana?

Istina, vozio je petnaest kilometara više od dopuštene brzine, no moglo se očekivati dometni policajci zapaziti vladine registarske pločice i odustati.

Neki novajlija koji se hoće praviti važan? Callahan će uživati da ga spusti tamo gdje m

esto. Menutim, Hildreth je bio nepredvidiv: mogao bi se naljutiti na njega, okriviti ga za bo je uvijek davao do znanja da cijeni što ga Danny dovozi kući tako brzo. Cijenio je njceleritet≪. Tu je riječ Hildreth jednom upotrijebio; Callahan je kod kuće pogledao u rječnikko ne voli kad ga zaustavlja policija. Možda će se Hildreth pobrinuti da vozač ispadne kriv i biti crnu točku u svojem dosjeu.

Callahan se zaustavio na popločanoj bankini. Patrolni se auto zaustavio odmah iza njega.Kad se policajac u plavom plastičnom ogrtaču što je prekrivao uniformu pojavio kod nje

ata, Callahan je spustio prozor. – Znate li koliko ste brzo vozili?

Callahan je pokazao dvije plastične kartice. – Provjerite ih, policajce – rekao je. – Vi zapravo ne želite biti ovdje. – Oh, oprostite, čovječe. Nisam pojma imao. – Policajac je zvu čao iskreno posramljen

o je čudno. Nije mogao biti novajlija.Izgledalo je da ima četrdesetak godina, boksački spljošteni nos i tanki ožiljak duž čeljusti.

– Drugi put pažljivije pogledaj tablice – rekao je Callahan, a ton mu je bio kao da se dosaslužben. – Vidiš prefiks SXT, to znači da je to federalni transport visokog osiguranja.

Policajac je istrgnuo komad papira. – Brišem to iz svojih bilješki. I vi, ha? – Dogovoreno, policajce. – Nemojte zamjeriti – rekao je policajac i zvučao je pomalo uspa ničeno. Pružio je ruku



ozor. – Cijenim posao koji vi momci radite.Callahan je uzdahnuo, no krenuo je stisnuti policajčevu ruku koja se neobično ispružila

ke do njegova zgloba. Osjetio je iznenadnu oštru bol. – Sranje! – Oprostite, čovječe – rekao je policajac. – Moj vražji pečatnjak. – Ali nije se pomaknuo. – Sto zajebavaš, čovječe? – Callahan je protestirao. Odjednom se osjetio čudno slabim.Čovjek u plavoj pelerini pružio je ruku kroz prozor i otključao vrata. Zatim je povukao ručiCallahan je bio zbunjen, čak ogorčen. Htio je reći nešto … no, ništa nije izlazilo. H

arcem odbiti čovjeka … menutim, kad je pokušao pomaknuti ruku, ništa se nije dogodilo. A kvrata otvorila, shvatio je da se skljokao na cestu kao vreća pijeska. Nije se mogao micati. – Polako, momče – rekao je čovjek u pelerini smijući se vedro.Uhvatio je Callahana prije nego što je pao na zemlju. Sad se nagnuo u auto podižući Callah

emještajući ga na suputničko sjedalo na desnoj strani.Callahan je gledao tupo, opuštene čeljusti, kako se čovjek smješta na vozačevo mjesto p

ga.Svjetlo interkoma zasvijetlilo je plavo i kroz mali zvučnik čulo se kreštanje: Danny? Što s

aga, dogana? – Hildreth se s druge strane neprozirnog ≫ prozora privatnosti≪ počeo uzrujava

Čovjek u plavoj pelerini pritisnuo je vozačeva sigurnosna dugmad tako da su se stražnja ključala i samo ih je on mogao otključati. Zatim je lagano krenuo prema mostu Arlington Mem

– Kladim se da se pitaš za tu tvar – rekao je čovjek Callahanu druželjubivo. – Zove se anuromišična blokada. Upotrebljavaju ga tijekom operacija. Koji put ga dobiju i ljudi da ne olo. Čudan osjećaj, zar ne? Potpuno si svjestan, ali ne možeš se pomaknuti. Ošit ti ide gore e ti pumpa, možeš čak i treptati. No, voljni mišići su ti izvan uporabe.

Osim toga, u forenzici je vraški teško identificirati način na koji se metabolizira osimaprijed već znaš što tražiš.

Čovjek je pritisnuo dugme za otvaranje prozora spuštajući oba stražnja prozora. Još j

eštanje začulo se iz interkoma i čovjek je ugasio zvuk. – Vaš putnik ne može shvatiti zašto smo spustili prozore kad kiša lije k'o iz kabla – rek

vjek.Što se, do vraga, dogana?Callahan je usredotočio svu svoju duševnu energiju na to da podigne kažiprst.

Napinjao se svom silom kao da pritišće trostrukom težinom. Prst je samo slabašno zadrhtabilo sve. Bio je nemoćan. Potpuno nemoćan. Mogao je vidjeti. Mogao je čuti. Ali se nije mknuti.

Približavali su se mostu Memorial koji je bio gotovo bez prometa i vozač je odjednom st

s do daske. Snažan motor od tristo konjskih snaga se zatresao i auto je jurnuo naprijed presjemostu dijagonalno preko dva prometna traka.

Vozač je ignorirao bijesno udaranje po neprozirnoj pregradi dok je snažno blindirano vojurilo kroz ogradu uz rub mosta, proletjelo zrakom i palo u rijeku.

Sraz s vodom bio je jači nego što je Callahan očekivao i on se našao nagnut naprijed petih sigurnosnih pojaseva. Osjećao je da je nešto puklo: vjerojatno mu se slomilo rebrondirano je vozilo na vozačevu sjedištu imalo sigurnosne pojaseve koji su bili učvršćeni na ke, onakve kakve upotrebljavaju vozači na utrkama, i Callahan je znao da će za čovjeka u perini snaga sraza biti dobro rasporenena. Dok je automobil brzo tonuo u mutne dubine Potollahan je mogao vidjeti kako čovjek otpušta pojaseve i spušta svoj prozor. Zatim je otp



llahanov pojas i povukao ga na vozačevo mjesto.Callahan se osjećao kao platnena lutka. Mlitav i nemoćan. Ali je mogao vidjeti.Mogao je misliti. Znao je zašto su stražnji prozori malo spušteni. Sada je policajac, koji nije bio policajac, ugasio motor i izmigoljio se kroz otvoreni pro

nuo prema površini. Ni on ni Hildreth neće imati takvu opciju: Callahan jer je bio paraliziran, a Hildreth zaklju

tničkom odjeljku. Prozori su bili zamrznuti na mjestu: spušteni taman toliko da se ubrza de. Hildrethovo ultrasigurno vozilo pretvorilo se u grobnicu.

Automobil se spuštao na dno rijeke s podignutim prednjim krajem vjerojatno zato što je ć ispunila stražnji odjeljak i sada se slijevala kroz prozor i desetak nevidljivih ventiunjavala Calla-hanov odjeljak. Dizala se brzo do njegovih prsa, do vrata, do brade. Još više.

Disao je kroz nos, sada, no koliko će još sekundi to moći?I zatim su se sva njegova pitanja pretopila u jedno: Tko bi želio učiniti takvo što?Voda mu je brzo ulazila u nos i usta te polako prodirala u pluća. U njemu se ranao sn

ećaj, možda najsnažniji osjećaj koji ljudsko tijelo može spoznati, osjećaj gušenja. On se ute mogao doći do zraka. Mislio je na svog strica Jimmvja koji umire od emfi-zema kako sjelici s kisikom koji mu kroz prozirne plastične nosne rašlje teče u nosnice, a bomba s O2 ga

ati kao što ga je nekoć pratio njegov žuti labrador. Zamišljao je da se oslobana snažnim guranacuje na površinu rijeke. Zatim je pokušao zamisliti sebe kako udiše pravi čisti zrak, zamistrči stazom posutom šljakom u gimnaziji u West Lafavetteu u Indiani, iako je, kad je udah

vatio da samo brže udiše vodu.Zrak je izlazio iz njegova nosa i usta u pulsirajućem nizu mjehurića.I agonija bez disanja samo je rasla.Pritisak na bubnjiće – bio je duboko, duboko – postao je bolan dodajući još jedan užas osj

šenja. Menutim, to je nešto značilo. To je značilo da još nije mrtav. Smrt nije bolna. Osjećsljednji dašak života, bol na odlasku, očajničku borbu za ostankom.

Htio je mlatnuti, zamahnuti, ošinuti. U mislima su mu ruke počele vitlati po vodi: ali saslima. Udovi su mu se slabašno trzali, to je bilo sve.

Sjetio se što je čovjek rekao i neke su stvari postale previše očite. Brani putnika svotom: sada je to bespredmetno. Kad bagerom izvuku automobil, obojica će biti mrtvi. Obavljeni. Vozač, ošamućen udarcem, utopio se na svom sjedištu. Putnik, žrtva mjera osigurdino će biti pitanje zašto je Callahan vozio preko mosta.

No, bilo je mokro, kolnik je bio klizak, a Callahan je znao prekoračiti ograničenje brzin?

Oh, okrivit će slugu, dakako.

Dakle, tako će to završiti. Sjetio se svega što mu je išlo naopako u životu. Sjetio se držortske stipendije koju nije dobio jer nije igrao onog dana kad se pojavio izvinač da provjemnazija West Lafavette nudi. I zatim ona njegova glupa ozljeda koljena; trener mu nije dao daregionalnom i državnom prvenstvu. Sjetio se stana koji su on i Irene namjeravali kupiti dok s

krilo da nisu mogli skupiti novac za uplatu u gotovini. Njegov tata je odbio pomoći pjeneći seunali na njegovu pomoć, a nisu ga ni pitali. I tako su izgubili i kaparu, gubitak koji si nisu muštiti. Sjetio se kako ga je Irene uskoro zatim napustila i jedva da ju je mogao kriviti, iaojski trudio.

Sjetio se poslova za koje se javljao, niza odbijenica. Nema unaprenenja, takvu su mu elijepili i bez obzira na to koliko se trudio, nikako se nije mogao riješiti etikete. Kao ljep



lenina naljepnice, pokušavaš je sastrugati, no ona je ipak ondje. Ljudi bi ga samo pogledali i to vidjeti.

Callahan više nije imao snage čak ni obuzdati fantaziranje da je negdje drugdje.Bio je … gdje je bio.Bilo mu je hladno, bio je mokar i bez zraka, užasnut i svijest mu \ se počela mutiti, tre

žavati se na nekoliko osnovnih misli.Mislio je: Svatko mora umrijeti. No, nitko ne mora ovako umrijeti.Mislio je: To neće još dugo trajati, to ne može još dugo trajati, ne nože.

I pomislio je: Zašto Berthwick House – ono što je Rus opisao kao svoj skromni stan – bpravo veličanstveno georgijansko zdanje od crvene opeke što se naslanjalo na Regent's katno veliko zdanje s prozorima na kosom krovu i s tri dimnjaka.

Osiguranje je bilo i diskretno i neskriveno. Kuća je bila okružena s tri metra visokom cradom od kovanog željeza s motkama koje su završavale oštrim šiljcima. Visoko postavdeokamera u emajliranom kućištu omogućavala je nadgledanje kolnog prilaza. Tu se nalaatareva kućica s čuvarom … koji je mahnuo Bermanovu Bentleju boje maline da prone i naks poštovanjem.

Prostrano predvorje bilo je obojeno koraljno crveno i natrpano antiknim reprodukcijama.

sofa, komoda na visokim nogama, šahovskih stolića u stilu Sheridana i Chippendalea: no, bšteni i imali su čudan narančasti izgled boje koja stari. Dva velika prizora lova u pozlaćvirima izgledala su, na prvi pogled, kao vrijedna platna iz osamnaestog stoljeća; iz bliziledala kao da su iz robne kuće: primjerci koje je napravio student likovne akademije koje

rilo. – Svina ti se? – Berman se napuhao od ponosa dok je uokolo pokazivao izbor anglof

itacija. – Ostao sam bez riječi – odgovorio je Janson. – Izgleda kao kulisa iz filma, da} – Još jedna široka kretnja.

– Da. – I jest iz filma – rekao je Berman oduševljeno plješćući rukama. – Grigori done na snimanje u producentsku kuću Merchant Ivory, posljednji dan snim

piše ček menadžeru produkcije. Kupi sve. Dopremi kući. Sad živi na setu Merchanta & Ivoi kažu da Merchant & Ivory najbolje prikazuje englesku gornju klasu. Naj bolje je dovoljno dGrigorija Bermana. – Zadovoljno smijuljenje.

– Od Grigorija Bermana ništa manje i ne očekujem. – Objašnje nje je imalo smisla: sve jeetjerano zato što je napravljeno tako da se dobro snimi pod odgovarajućim svjetlogovarajućim objektivima i filtrima.

– Imam i batlera. Ja, Grigori Berman, siromašni Moskovljanin koji sam proveo djetinjsdu pred državnom robnom kućom GUM, imam batlera.

Čovjek o kojem je govorio stajao je tiho na kraju predvorja odjeven u crni dugi ogrtač s gmeta i uštirkanu košulju od pikea. Imao je snažni grudni koš i kršna ramena, veliku brorijenenu, uredno počešljanu crnu kosu. Rumeni obrazi odavali su dojam veselja što se nije sljegovim mračnim ponašanjem.

– Ovo je g. Giles French – rekao je Berman. – Gospodinov gos podin. G. French se pobrie što trebaš.

– Zbilja se tako zove? – Ne, nije pravo ime. Pravo ime Tony Thwaite. Koga briga? Ja ne volim pravo ime. Dao



u ime iz najboljeg američkog televizij skog programa.Sluga sa zaliscima svečano se naklonio. – Na usluzi – rekao je smjerno.

– X? – French – rekao je Berman – donesite nam čaj. I… – Zastao je, bilo da seozguslima ili se ljutito pokušavao sjetiti što bi moglo ići uz čaj.

– Sevruga? – Zvučao je nesigurno, a njegov zahtjev je kod batlera potaknuo gotovo neprimano odmahivanje glavom. – Ne, čekaj – ispravio ^e Berman. Još jedanput se razvedrndviče s krastavcima.

– Razumijem, gospodine – rekao je batler.

– Još bolja ideja. Donesi škotske pogačice. One posebne pogačice koje kuharica praenim vrhnjem i džemom od jagoda. – Svakako, gospodine. Evo, odmah, gospodine...Berman je blistao, dijete koje se može igrati igračkom koja se kreće, onom za kojom je t

znuo. Za njega je Berthwick bila kuća lutaka. Stvorio je čudnu parodiju otmjenog engleskog nota, sve puno raskošnog dražesno lošeg ukusa.

– Recite mi doista što mislite, gospodine. – To je neopisivo.

– Nema riječi za to, hoćeš reći? – Berman ga je uštipnuo za obraz. – Ti ne reći samo tako? u svega! Zato ja tebe upoznati s Ludmilom. Ona tebi pokazati menunarodno putovanje bez nja kreveta.

Prolazeći kroz sobicu pokraj glavnog hodnika, Janson se zaustavio ispred velike, svijemljive naprave s ugranenim videomo-nitorom i tipkovnicom te dvije kocke s crnim rešetkam

ake strane. Kimnuo je prema tome s poštovanjem. – To je RS/6000? – To? To je stroj karaoke. Kompjutorski sistem u podrumu. Berman ga je odveo dolje zavo

bama do sobe prekrivene sagom u kojoj se nalazilo nekoliko kompjutorskih radnih jedinica;pline koju su izbacivale ova soba bez prozora je bila neu godno topla. Dva mala elekt

ntilatora miješala su zrak. Stigao je batler s čajem i pogačicama složenima na bristolskim pra mičkim tanjurima. Stavio ih je na stolić u kutu zajedno s malim kera mičkim lončipunjenima tučenim vrhnjem i džemom. Zatim je tiho nestao.

Nakon što je čeznutljivo pogledao pogačice, Berman je sjeo za tipkovnicu i počeo aktiiju programa za ulazak. Nekoliko je minuta proučavao rezultate i zatim se okrenuo prema Jan

U najvećoj tajnosti, reći Grigoriju u što me vodiš.Janson je na trenutak šutio dobro razmislivši prije nego što otkrije bitne elemente s

ugodnog položaja. Brbljave osobe poput Bermana, znao je, katkad su znale biti najdiskreisno o strukturi motivacije. Grigori je slušao bez komentara ili bilo kakve vidne reakcije, a

slegnuvši ramenima upisao vrijednosti algebarske matrice u program u kojem je radio.Prošla je još jedna minuta. Okrenuo se Jansonu: – Grigori ne pomagati. Mi pustiti ove prog

diti, onda možda dobiti rezultate kasnije. – Koliko kasnije? – Stroj raditi dvadeset četiri sata, koordinirati s globalnom mre žom paralelnih procesora d

mpjutora, onda možda… – Ber man je skrenuo pogled. – Osam mjeseci? Ne, mislim bliže e seci. Kao kad praviti bebu.

– Šališ se. – Ti htjeti da Grigori napraviti što drugi ne moći napraviti?Morati dati Grigori brojke koje drugi ne imati. Ti imaš javni ključ za račun, da? Mi koristim



imamo posebnu prednost. Inače vraćamo se na praviti bebu: devet mjeseci. Nevoljko, Janson mu je dao javni ključ za svoj bankovni račun, kodove koje banka em

kon zaprimanja informacije. Javni ključ je znala i banka i vlasnik računa.U roku od deset sekundi nakon što je upisao javni ključ, Berma-nov se ekran ispunio zbrk

ojkama koje su se slijevale niz monitor kao završna špica filma. Brojke bez značenja – rekaod moramo prepoznati uzorak. Tražiti leptira.

– Naći leptira – naglasio je Janson. – Pih! – rekao je Berman. – Ti si, moj drug, kao norveški omlet.

Sladak i mekan izvana, tvrd i hladan iznutra. Brrr! Brrr! – Pljeskao se rukama pantomkazujući arktičku hladnoću. No, u sljedećih je pet minuta Berman proučavao slijedove potvdova pozor nošću koja je isključila sve drugo.

Na kraju je pročitao niz brojki naglas. – Leptir ovdje – 5467-001-0087. To je leptir. – Brojke mi ništa ne znače. – Iste brojke meni znače sve – rekao je Berman. – Brojke kažu krasne plave žene i prljavi k

avana gdje pušiš hašiš i onda još žena iz Istočne Europe koje sjede u prednjem izlogu kao oskevene manekenke.

Janson je žmirnuo. – Amsterdam. Kažeš da gledaš u transferni kod iz Amsterdama.

– Dal – reče Berman. – Amsterdamski transferni kod ponavlja se previše putajia _bičajno. Tvoja dobra vila poslužila se nekom JbartKom u Amsterdamu. ~~ – Možeš reći kojom

– Baš si norveški omlet – reče Berman kudeći ga. – Daš mu prst, uzme cijelu ruku! Nemdobiti odreneni račun osim … Njet, nemoguće.

– Osim, što? – Osobni ključ? – Berman se šćućurio kao da je očekivao udarac zbog toga što se u

ovoriti tu riječ. – Upotrebljavaš brojke kao ključ za sardine, okreneš i otvoriš konzervu. Okrreneš, okre neš. Vrlo moćno. – Za prebacivanje novca na račun ili s računa tre balo je imati ouč, autorizirani slijed brojki koji je znao samo vlasnik računa; ključ se ne pojavljuje ni u je

jenosu. Ta odvo jena, ultrasigurna digitalna propusnica štitila je i klijenta i banku. – Ti doista očekuješ da ti povjerim svoj osobni ključ? – Njet – rekao je sliježući ramenima. – Mogu li ti to povjeriti?Grohotan smijeh. – Njet\ Za kog me smatraš? Malog izvinača? Osobni ključ mora ostati tajn

akoga. Odatle naziv. Svi su ljudi od krvi i mesa. Grigori malo više od drugih – Podigao je poema Jansonu. – Molim, zadrži osobni ključ za sebe. – To je bila usrdna molba.

Janson je šutio neko vrijeme. Berman je volio reći da može odoljeti svemu osim kušnji. Daobni ključ značilo bi dati mu zbilja golemu kušnju: sa samo nekoliko pritisaka na tipkovnicu m

izvući sadržaj. Ali uz koju cijenu?Berman je volio svoj život ovdje; znao je da bi, ukoliko od Jansona stvori neprijatelja,

rozio sve što ima i što jest. Nikakve prijetnje nisu potrebne da naglase rizik. Nije li to objaarni izvor njegova oklijevanja? Nije želio osobni ključ jer je znao da ne može popusti kušo je izbjeći bol da se probudi sutradan i zna da je ostavio na stolu gomilu novca što mu je bihvat ruke.

Janson je izrekao niz od petnaest brojki i gledao kako Berman upisuje šifru. Lice Rusa jjedo i napeto; očito se borio sa sobom. Menutim, za nekoliko je trenutaka uspio uspostaviti vsetak financijskih institucija istražujući iz glavnog računala Bank ofMont Verde digitalne poi nepogrešivo identificiraju drugu stranu u svakoj transakciji.



Prošlo je nekoliko minuta; tišinu je prekidao samo tihi zvuk tipki i blago zujanje ventiltim je Berman ustao. –Dal – rekao je. ING. Što je kratica za banku International Netherlands Gnk. Koju si možda nekoć znao kao Nederlandsche Middenstandsbank.

– Sto mi o njoj možeš reći? – Prekrasna nova centrala u Amsterdamu. Toliko energetski efi kasna da nitko ne može izd

diti ondje. Druga po veličini banka u zemlji. A stanovnice Amsterdama najljepše su ženelom svi jetu.

– Grigori – započe Janson.

– Moraš upoznati Gretchen. Igrati s Gretchen put oko svijeta.Jamčim da ćeš skupljati milje dok si na lenima. Ili njezinim. Gretchen je Grigorjateljica. Prijateljica svih umornih putnika. Samo na poziv, ali jako umjerene cijene. Kažeš jGrigorijev prijatelj. Ja ti dam njezin broj. Lakše zapamtiš od transfernog koda za ING. Ha!

– Nisam siguran da smo došli do kraja. Ako možeš identificirati banku, možeš li još malo s – Vrlo teško – rekao je Grigori oprezno grizući pogačicu kao da mu ona može uzvratiti

brinutim glasom se ispovjedio: Kuharica uistinu ne radi pogačice. Kuharica kaže onagačice.

Ja znam ona kupi napravljene u Sainsburvju. Jedan dan ja vidim pla stičnu foliju u kan

eće, tako, tako. Mačak u vreći. Ja ne kažem ništa. Svatko mora osjećati da je pobijedio ili tan.

– Hajdemo se usredotočiti da mene usrećimo. Rekao si da bi bilo teško doći do podaunu. 'Teško' ne znači nemoguće. Ili bi mi nekoga drugoga preporučio za taj posao?

Njegov medvjedoliki domaćin izgledao je uvrijeneno. – Ništa nemoguće za Grigorija BermPogledao je oprezno oko sebe, a zatim je žlicom stavio obilnu količinu džema od jagoda u icu čaja i promiješao. – Ne smije batler vidjeti – rekao je tihim glasom. – Ovo ruski nspodin French ne bi razumio. To bi ga šokiralo.

Janson je zakolutao očima. Jadni Grigori Berman: zarobljenik svoje kućne posluge. Žao m

žurim se – rekao je.S izrazom lupeža, Berman je stajao i lupkao po svojem RS/6000 terminalu. – Ovo jako dos

rekao je poput starijeg djeteta kojeg su odvukli od njegovih igračaka i prisilili da uči tanoženja. U menuvremenu, je Janson uspostavio izravnu vezu s Bank of Mont Verde pojeg^trokanalnog PDA.

Nakon petnaest minuta znojeći se od koncentracije, Bertnan je odjednom podigao pogrenuo se. – Obavljeno. – Vidio je urenaj u Jansonovoj ruci. Ti sad promijeniš šifru?

Janson je pritisnuo dugme i učinio upravo to. – Hvala Bogu! – Skočio je na noge. – Inače se ja slomim i napra vim lošu, lošu stvar. D

ra, sljedeći mjesec, usred noći dok hodam u snu! Tko zna kad? Imati šifru i ne iskoristiti to bo… – Popravio je hlače.

– Da, Grigori – Janson je glatko ubacio – uglavnom sam shvatio.Sad mi reci. Što smo saznali o onome tko je platio?

– To velika šala – Berman je rekao smijući se. – Kako to misliš? – pitao je Janson odjednom na oprezu. – Ušao sam u trag računu s kojeg je poslano. Jako teško, čak i s ključem za sardine. Potreb

dovi za jednokratnu uporabu koji izgore kad se propuste kroz vrijedno vlasništvo. Bašerička pop pjesma. 'Što sam učinio za ljubav', da} – Tiho je pjevušio neko liko taktova dok

nson bijesno gledao. Zatim se okrenuo onome što mu je bilo pri ruci. – Obrnuti asime



oritam. Soft ver za miniranje podataka ide u lov na uzorak, traži signal sakriven u buci. ko…!

– Grigori, prijatelju moj, ja ne trebam Rat i mir verziju ovoga.Skrati, molim.Berman je slegnuo ramenima, pomalo ljut. – Program snažnog računala je nešto kao digi

atlonsko natjecanje na razini olimpijskih igara: nikakvi istočnonjemački steroidi ne mogu poak je identificirao račun s kojeg je poslano.

Jansonov puls se ubrzao. – Ti si genij.

– I sve velika šala – ponovio je Berman. – Sto to govoriš?Bermanov osmijeh se proširio. –^Čjovjek koji ti je platio da ubiješ Petera Novaka?Jest Peter Novak. »»\ Kad je sa svojim malim konvojem stigao u log&r za obuku, Ah

bari je osjetio olakšanje. Već je dugo znao da^ ovo putovanje precijenjeno. Iako je mnogooveo u meditacijskom transu, putovanje je ipak bilo dugo i tako se osjećao. Kalif je prvo letmare u Eritreji. Nitko nije očekivao da šef Oslobodilačke fronte Kagame bude ondje. Zatserom išao na sjever duž obale Crvenog mora i pristao u Nubijskoj pustinji u sjevernom Sukoliko sati nakon što se iskrcao, njegovi su ga sudanski vodiči poveli na dug i neravan pu

stinju sve do kampa u blizini eritrejske granice. Meka je bila samo nekoliko stotina kilomverno, a Medina još jedanput toliko. Bilo je bolno znati da još nikad nije bio bliže svestima, a ipak nije mogao kročiti gdje je hodao Prorok, blagoslovljen bio, dok je hodao zemhvatio je, kao i uvijek, Božju volju te crpio snagu iz pravičnosti svoje ideje. Unatoč neda

stoju u pokrajini Kenna, Kalif je predvodio borbu protiv korupcije Zapada, protiv brutalnstošenja globalnog poretka koje je Zapad smatrao ≫ prirodnim≪. Molio se da svaki njor, svaki njegov čin pomakne njegovu zemlju bliže danu kad će se njegovi ljudi pridružiti

rodu islama, a on postati njihov ispravno voneni Kalif više nego samo po imenu.I golobradi dječaci i sjedobrade eminencije podjednako su mu izražavali dobrodošlicu. O

snažno pobratimstvo sa svojim suvjernicima. Isušeno, sivkasto tlo toliko se razlikovalo od blipske vegetacije njegove rodne zemlje, no njegova braća iz pustinje odlikovala su se budn

natičnošću i odanošću, što u toj mjeri nije bilo svojstveno njegovim sljedbenicima iz Kagame.Ovo je možda jalova zemlja, no u njoj buja pravičnost Svetoga. Pustinjske su vone bile upl

lastite kampanje u Čečeniji, Kazahstanu, Alžiru, na Filipinima. No, znali su da je svaki njihov sukob zapravo dio veće bitke. Zato je znao da će oni n

moći kao što je on u prošlosti pomogao njima. Božjom voljom i ako budu suranivali, oni će jena ponovo osvojiti cijelu zemlju za Alaha.

Prvo je pravilo dopustiti domaćinima da ga zadive svojom školom. Naravno da je sve o

o. Svaki je vona pobune diljem svijeta znao za ovo sveučilište straha.Ovdje su, dok se vlast u Kartumu pravila da ne vidi, članovi tajnog bratstva učili o n

tama ratovanja. U bunkerima izdubljenima u stijenama nalazila su se računala u kojima shranjeni planovi električnih centrala, rafinerija nafte, aerodroma, željezničkih pruga, vstrojenja u desecima zemalja. Svakog su dana pretraživali iveb stranice u potrazi za otvonama koje je Zapad tako nemarno pružao. Ovdje, na maketi jednog američkog grada, mogoučavati gradsko ratovanje: , kako blokirati ceste, kako rušiti zgrade. Ovdje se takoner mučiti umijeće strpljivog nadgledanja, metode ubijanja, stotine načina izrade eksplozivterijala koji su dostupni u svakoj američkoj željezariji. Dok je išao od jedne jedinice do dao je na licu svoj tmurni osmjeh. Prema njemu su se ophodili kao prema gostuj



stojanstveniku. Sigurno su se tako odnosili i prema sudanskom predsjedniku za vrijeme njenih posjeta. Oni su znali, kao što je i on znao, da je on predodrenen da vlada svojom domovje samo pitanje vremena. Naravno, bio je umoran. Menutim, nije imao vremena za odmor. Večernja je molitva zavr

d je vrijeme za sastanak.U šatoru su sjedili na niskim jastucima po podu prekrivenom tkaninom i pili čaj iz jednost

nenih šalica. Razgovor je bio srdačan, no plašili su se odrenenosti. Svi su znali za Kalzetno bremenitu situaciju – njegove nedavne zapanjujuće pobjede i činjenicu da su bil

prestanim napadima koordiniranih snaga iz Republike Anure. Bilo je i obrata, ponižavajoglo bi i dalje biti obrata ako se ne osigura dodatna pomoć. Kagamini ponovljeni pokušagažira potporu Posrednika dočekani su s nezadovoljstvom. Posrednik ne samo da je odbio ptrebnu pomoć, već je izričito tražio da se Kalif suzdrži od traženja osvete! Oh, kakva podmuvjernika! Zatim su njegovi daljnji pokušaji da ponovo uspostavi kontakt s Posrednikom, deri u neumoljivost Kalifove želje za pravdom propali, potpuno i tajnovito. Zato je vona Kadje.

^fapokon su čuli zvuk vojnog helikoptera, osjetili zum-zum uda/rce njegovih propelera. Vmpa pogledali su jedan drugoga i svjojeg gosta iz Kagame.

To je bio gost kojeg su čekali. Čovjek kojeg su zvali Al-Musta-shari, Savjetnik. pukovnik Ibrahim Maghur je bio svjetski čovjek i njegova je veza s pobunjenicima u log

orala biti tajna. On je ipak bio viši član libijske, obavještajne zajednice, a Tripoli je služnijekao svoje izravne1 veze s terorizmom.

Istodobno su mnogi moćni članovi režima zadržali simpatije za svoju braću u borbi ppadnog imperijalizma i trudili se osigurati diskretnu pomoć. Ibrahim Maghur je bio jedan od taekom svojih tajnih posjeta logoru davao im je vrijedne informacije libijske obavještajne slčno im je rekao na kojem su mjestu neprijatelji, a čak im je i preporučio tehnike ubijanja. Dvrijedne terenske mape i detaljne satelitske snimke koje su borcima za slobodu davale z

atešku prednost. A osigurao im je i podatke o tajnim skrovištima topništva i ručnog vatružja. Za razliku od mnogih članova libijske malaksale i dekadentne elite, Ibrahim Maghur javi vjernik. U prošlosti ih je vodio prema po život opasnom zadovoljenju njihovih ciljeva; a iti opet.

Pukovnik je izašao iz helikoptera izronivši iz male umjetne pješčane oluje i poklonio sedstvom Islamskog džihada koje se okupilo da ga pozdravi.

Njegov se pogled susreo s pogledom Ahmada Tabarija i kimnuo je prije nego što je pružio Pogled Libijca je u isti mah bio prodoran i pun poštovanja. –Čast mi je upoznati vas – reka

– Prorok se smiješi na nas obojicu da budemo uvedeni – odvrati Tabari.

– Vaši su vojni uspjesi zapanjujući, doista sjajni – trebali bi biti u udžbenicima – rekkovnik. – A ja sam student povijesti.

– Kao što sam ja student povijesti – rekao je pobunjenički vona Kagame. Njegovo tvrdoledalo je gotovo crno kao ugljen na tmurnom svjetlu pustinjske večeri. – Moje mi učenje govod ručja koja su brzo osvojena mogu brzo biti preoteta. Čemu vas uči vaše učenje?

– Mene uči da povijest čine veliki ljudi. A nešto u vama mi kaže da ste vi veliki čovjek, lif.

– Prorok je bio darežljiv sa svojim darovima – rekao je Kagama koji je malo vremena trošnu skromnost.

– Ali veliki ljudi imaju mnogo neprijatelja – rekao je libijski obavještajac.



– Morate biti jako oprezni. Morate biti nadasve oprezni. Vi ste prijetnja silama koje ništaustaviti da vas unište.

– Oprez može osakatiti – rekao je Tabari. – Pravo govorite – rekao je Libijac. – Rizik za manje ljude od vas.Baš je vaša odvažnost čuvar vaše veličine, sigurnosti i preživljavanja vaše ideje, nj

načne pobjede. Vaš će kalifat biti uspostavljen. No, sve će ovisiti o pravom trenutku i cilju. – Redom je gledao zamotana lica pet najviših

amskog džihada, a zatim se vratio na znamenitog vonu Oslobodilačke fronte Kagame. – Don

kao je. – Idemo se prošetati, Kalife.Samo vi i ja. – Savjet Al-Mustashara je blago koje nema cijene – jedan je od domaćina rekao Ah

bariju. – Idi s njim.Dok su dva čovjeka hodala pustinjskim taborištem, počeo je puhati hladni vjetar nadim

lifove duge halje. – Uvjeravam te da su tvoji zastoji samo privremeni – rekao mu je tihim glasom lib

kovnik. – U mnogome ću ti moći pomoći, kao što će neki od naših saveznika u Islamskoj Repuansur. Uskoro će se tvojoj ideji pridružiti plivajući.

– A u čemu će plivati? – Otočanin je pitao pustinjskog ratnika sa zamišljenim poluosmjehom – To je jednostavno – odgovorio je Ibrahim Maghur, a njegovo je lice bilo potpuno ozbilj

krvi. Krvi nevjernika. – Krvi nevjernika – Kalif je ponovio. Riječi su bile i umirujuće i poticajne. – Kako, do vraga, to možeš znati? – pitao je Janson. – Pokazuje mreža transfera – rekao je Berman energično miješa jući džem u čaju. – Izvorn

ne može sakriti. – Tko je uplatio? – Šesnaest milijuna dolara dolazi s računa na ime Peter Novak.

– Kako? Gdje? – Kao što sam rekao. U Amsterdamu. International Netherlands Group. Gdje Zakla

bodu ima centralu? – U Amsterdamu. – Dakle, nema iznenanenja. – Ti mi govoriš da je u vrijeme dok je Peter Novak bio zatvoren u tamnici u Anuri, on ov

nsfer od šesnaest milijuna dolara na nepoznati račun koji ja kontroliram? Kakvog to ima smisl – Moglo je biti ranije autorizirano. Predautorizacija moguća.Postautorizacija nije moguća.

– Nemoj se šaliti, Grigori. To je ludo. – Ja samo tebi reći izvorni kod. – Je li netko drugi mogao staviti ruku na Novakov račun, nekako imati kontrolu nad njim?Rus je slegnuo ramenima. – Izvorni kod mi samo kaže tko je vlasnik računa. Može biti

ecifikacija za pristup. To ja odavde ne mogu reći. Ta informacija ne ide s modema na moavnu cer-tifikaciju drži institucija izvora. Banka u Amsterdamu slijedi upute koje daje vlafiks računa kaže da je povezan sa Zakladom. Administracija u banci, administracija u centrrman je izgovorio riječ administracija s ganenjem koje je čuvao za starije financijske instrumute i odredbe koje se nisu mogle reducirati na niz jedinica i nula.

– To nema smisla.



– Ali ima dolaral – Berman je rekao veselo. – Ako netko stavi šes naest milijuna dolaigorijev račun, Grigori neće insistirati na pregledavanju zuba poklonjenog konja. – Ispružku. – Volio bih da ti mogu reći više.

Je li Petera Novaka prevario netko njemu blizak i drag? Ako jest, tko?Visokopozicionirani član njegove organizacije? Sama Marta Lang? Činilo se da ona gov

mu s iskrenim osjećajem i poštovanjem. A što je to dokazivalo, osim da je ona moždavršena glumica? Jedno je sada bilo sigurno, a to je da bez obzira na to tko je izdao Novaka, tapoziciji zadobiti njegovo povjerenje. A to znači da je agent bio majstor prijevare, virtu

mjetnosti strpljenja, prijevare i čekanja. Ali s kojim ciljem? – Ti idi sa mnom – reče Berman. – Ja ti pokažem kuću. – Stavio je ruku oko Jansonovih ramrnuo ga uza stube, niz prekrasne hodnike zdanja i u prozračnu, svjetlom ispunjenu kuhinju. Stavt na usta. – Gospodin French nas ne htjeti u kuhinji. Ali Rus znati da je srce kuće u kuhinji.

Berman je došao do bliještećeg sudopera od nehrnajućeg čelika iznad kojeg je bio progledom na prekrasno urenen ružičnjak. Iza njega je bio Regent's Park. Pogledaj – dvije i pol tara usred Londona kao moje dvorište. Uzeo je štrcaljku iz sudopera i stavio je pred ustakrofon. – Netko je ostavio pogačice na kiši – pjevao je dubokom ruskim basom. – Mislim da

oći… Privukao je bliže Jansona pokušavajući formirati duet. Izražajno je podigao kosu ru

put opernog pjevača na pozornici.Čulo se pucanje stakla i Berman je prekinuo oštro ispustivši dah. Trenutak kasnije srušio

d. Vidjela se mala crvena rupica na prednjoj strani njegove ruke. Na gornjem lijevom d

gova poprsja bila je druga ubodna rana lagano crveno obrubljena. – Isuse Kriste! – Janson je povikao.Vrijeme se usporilo.Janson je spustio pogled na Bermana, ošamućenog i nepomičnog u sivo popločanoj kuhi

im pogledao kroz prozor. Vani se ništa nije micalo. Popodnevno je sunce obasjavalo njego

move ruža, a njihovi mali ružičasti i bijeli cvjetovi blistavo su provirivali izmenu čvrsto stistova. Nebo je bilo plavo s rijetkim bijelim oblačićima.

Činilo se nemogućim, ali dogodilo se i njegov je mozak to pokušavao shvatiti čak i dšao korake batlera koji je dolazio očito uznemiren njegovim povikom. Cim je došao, batmah odvukao Bermanovo mlitavo tijelo izvan dosega prozora vukući ga po podu. To je bio govor. I on je pogledao kroz prozor držeći P7 stražarski pištolj u ruci dok je to činio. Amatožda ispalio hitac kroz prozor: batler to nije napravio. On je vidio ono što je Janson vmijenjeni pogledi otkrili su njegovu zbunjenost. Samo je nekoliko sekundi prošlo prije nego njih dvojica povukli u hodnik na sigurnoj udaljenosti od prozora. S poda je Berman isp

užuće, mokre glasove dok se dah probijao kroz povrijeneni dušnik, a prsti mu počeli grepsni na prsima. – Jebem ti majku – rekao je prigušenim glasom. – Tvoju mat' – !

Prsti zdrave desne ruke drhtali su od napora dok je Rus s izuzetnom koncentracijom pipao nu. Tražio je metak i boreći se za dah, naglo je istrgnuo zgnječenu grudu mjedi i olova iz sa.

– Gledajte – Janson je rekao batleru. – Znam da vam ovo mora biti šok, ali trebam da ostrni i pribrani, gospodine…

– Thwaite. I petnaest sam godina bio u SAS-u. To nije vanjski lom, obojica to znamo. Radčem drugom.

– SAS, ha?



– G. Berman je možda lud, ali on nije budala. ovjek kao on ima neprijatelje. Pripremili smobične kritične situacije. No, taj hitac nije došao niotkud. Ne mogu to objasniti.

Kako se to dogodilo? Jansonov se mozak ispraznio i zatim napunio eliptičnim krivuljama i pravim kutovima. U

ena krvoprolića kojoj je upravo svjedočio preobrazila se u pomičnu geometrijsku shemu.Trebao mu je svaki podatak koji mu je bio na raspolaganju. Spojio je točku proboj

rmanovoj uzdignutoj ruci s gornjim lijevim kvadrantom prsne rane. Nagib od približno tridespnjeva od horizontale. Menutim, ništa vidljivo nije bilo u blizini tog kuta.

Ergo, metak nije ispaljen iz neposredne blizine.Gruda koju je Berman izvukao to je potvrnivala. Zasigurno je bio hitac iz daljine, prema gove putanje. Da je ispaljen iz daljine od stotinu metara, ušao bi u Bermanovo tijelo i napaznu ranu. Količina zgnječenoga i veličina projektila: imao je presudne informacije.

Sagnuo se i uzeo metak. Kakav je to metak? Od šest ili sedam grama, okrugli, obložen u odor je bio pet centimetara; da je pogodio Bermanovu glavu, bio bi odmah mrtav. Ovako jevarenja u pluća kobni kraj jako moguć. Koliki je udarac bio: pedeset, sto kiloponda sile?

Zbog otpora zraka učinak se smanjio u nelinearnom odnosu prema prijenenoj udaljenosti. ća brzina, veći je otpor zraka ili vučna sila; prema tome, to nije jednostavni linearni o

dnadžba brzina-udaljenost uključivala je diferencijalnu jednadžbu prvog stupnja i Revnoldsovdnu od onih stvari koje je Alan Demarest mogao riješiti u glavi, možda i Berman. No, oslanj

na naučenu intuiciju, Janson je procijenio da je prijenena udaljenost mogla biti više od testo metara ili više od jednog kilometra.

Janson je u glavi imao sliku cijelog područja, palladianskih krovova Hanover Terracea, okpole glavne londonske džamije… i minareta, visokog tankog tornja s malim balkonom kojristio mujezin da poziva vjernike na molitvu.

Budući da nije bio od suštinske vrijednosti, vjerojatno ga nisu čuvali: profesionalac ne bi oblema ući. Ako su Jansonovi grubi proračuni bili točni, jedan je ušao.

To je bilo strašno. Snajperist se postavi na balkon minareta, točkica iz perspektive Berthusea, i posveti svoje vrijeme čekanju ako bi se meta pojavila na prozoru. Imao bi mnogo vreizračuna potrebne kutove i putanje. No, koliko je ljudi bilo sposobno za takav hitac?

Ima li četrdeset takvih na svijetu? Dva Rusa. Norveški snajperist koji je bio prvi na svjetjecanju održanom u Moskvi prošle godine. Dva Izraelca s njihovim puškama Galil 7.62. Nek

merikanaca.Vrhunski je snajperist imao nadnaravnu vještinu, no imao je i nadnaravnu strpljivost. Treb

ati odgovor i na ono što nije bilo izvjesno: u dalekometnom hicu čak i mali neočekivani povjeože skrenuti ravni hitac nekoliko metara od namjeravanog odredišta. Meta se može neoček

maknuti; u ovom je slučaju Berman podigao ruku nakon što je hitac ispaljen. Snajperist je mi svjestan takvih mogućnosti. I trebao je biti strpljiviji od svoje mete.

A tko je zapravo bio meta?Batler Thwaite je pretpostavio da je to bio njegov poslodavac, Berman. Prirodna pretpost

opasna. Prisjetio se Bermanove ruke oko svojih ramena kako ga privlači sebi. Metak kogodio Rusa bio je četrdeset centimetara od Jansonove glave.

Četrdeset centimetara. Nekontrolirano odstupanje na dvije trećine milje. Bilo da se radgotku ili o malom promašaju, točnost hica je bila nevjerojatna. No, razumna je pretpostavka avi cilj Janson. On je jedini novi element u situaciji.

Mogao je čuti sirenu kola hitne pomoći koju je Thwaite pozvao. Osjetio je trzaj na nog



rman s poda koji slabašno pokušava komunicirati, privući njegovu pozornost. – Jansone – rekao je govoreći kao da su mu usta puna vode.Mesnato mu je lice poprimilo bljedoću teletine. Tanki potočić krvi curio je iz kuta usana p

ade. Zrak je šištao kroz prsnu ranu i on je zdravom desnom rukom pritisnuo to područje. Podigrvavljenu lijevu ruku i ispružio je mašući kažiprstom. – Reci mi istinu: je li košulja Turnbser uništena? Uslijedio je mokri kašalj umjesto uobičajenog grohotnog smijeha. Najmanje m

dno plućno krilo napunilo krvlju i uskoro će prestati raditi. – Imala je i bolje dane – Janson je nježno rekao osjećajući nalet privrženosti prema ushiće

scentričnom stručnjaku. – Sredi svinju koja je to napravila – rekao je Berman. – Da? – Da – rekao je Janson promuklo.Thwaite je poveo Jansona na stranu i govorio mu tihim glasom: – Ma tko da jeste, gos

rman vam je morao vjerovati ili vas ne bi pozvao ovamo. No, moram vas zamoliti da nestanničan pogled. – Brzo, brzo.

Janson je žurio preko hrastova parketa uz francusku drvenu oplatu iz 18. stoljeća kooolworthova baštinica postavila prije mnogo desetljeća te kroz stražnji izlaz. Nekoliko msnije prebacio se preko ograde od kovanog željeza i zašao u istočnu izbočinu Regent's Par

ije i pol tisuće jutara usred Londona kao moje dvorište – rekao je Berman.Je li sigurno?

Nema garancije, osim da je to jedino mjesto u koje se on usudi povući. Snajperist s minogao bi lako naciljati bilo koga tko se pojavi na drugim izlazima iz Berthwick Housematračnice se ne vidi veći dio samog parka.

Osim toga, Janson je poznavao ovo područje; kad je bio u Cam-bridgeu, imao je prijateljaživio u susjedstvu Marvlebonea pa su išli na duge šetnje kroz zelena prostranstva velika k

ujorška Central parka. Neki dijelovi su se vidjeli s neoklasicističkog Hanover Terracea, zdamjenim georgijanskim eksterijerima, žućkastim zidom te bijelim i plavim frizom što je ukra

hitrav. No, park je bio svijet za sebe. Vodene su površine bile pune labudova i neobičnih, uvezca; na nekim je dijelovima obala bila betonirana dok je na drugima bila prekrivena močvakom. Na betonskoj stazi duž šetališta golubovi su se borili za mrvice s labudovima. U daljazila gusta zelena ograda od tesanih greda šim-širovine. Crveni pojas za spašavanje bstavljen na maleni drveni kiosk.

Taj prostrani kompleks drveća i trave uvijek mu je izgledao kao utočište. Jezero s čamilo se poput amebe i sužavalo u rječicu obrubljenu lijehama cvijeća koja je tekla ispod idgea u južnom dijelu parka. A u unutarnjem krugu nalazio se Queen Marv's Garden ispuzotičnom florom i diskretno zatvorenim rijetkim pticama: utočište za divlje ptice i usamljene, k

de. Regent's Park, ostavština kraljevskog arhitekta Johna Nasha, predstavljao je arkadijsku gleske koja možda nikada i nije postojala – Win-dermere u središtu metropole odjednom lualiziran i pažljivo njegovan.

Janson je džogirao do jezera s čamcima uz drveće pokušavajući razbistriti glavu i shpanjujući napad. Čak i dok je trčao, vrlo je pažljivo promatrao okoliš, a živci su mu bili napet

Je li sigurno?Ima li posla samo s jednim snajperistom? Nije se tako činilo. Uz tako temeljitu pripr

sigurno je bilo i sporednih strijelaca koji pokrivaju različita krila kuće, različita istaknuta mz sumnje, vanjski je rub osiguranja bio zahtjevan kao što je Thwaite rekao. Menutim, bkoliko lokalnih obrana od takve dalekometne streljačke vještine.



A ako ima i drugih snajperista u tom području, gdje su?Tko su oni?Uvlačenje prijetnje u ovu pastoralnu vedutu Janson je doživio kao bestidnost.Usporio je i pogledao veliku vrbu pred sobom kojoj su se grane spuštale do jezera.Takvo stablo zasigurno je staro barem stotinu godina; bit će da su ga njegove oči vidjele k

je dvadeset i pet godina bio u parku. Nadživjelo je laburističke i torijevske vlade. Preživjeovda Georga i Margaret Thatcher, i Blitzkrieg i racio-niranje hrane, razdoblja straha i bumopouzdanja.

Dok se Janson približavao, na velikom se deblu odjednom pojavila oštra bijela mrlja. arajući zvuk: olovo što je pogodilo neravnu koru.Hitac što ga je promašio, opet za nekoliko centimetara. Nevjerojatna točnost neautom

ajperske puške.Okretao se dok je trčao, no ništa nije vidio. Jedini zvuk koji je čuo bio je zvuk projektil

ara u drvo: nije se čula detonacija iz puške. Vjerojatno je upotrijebljen prigušivač. Ali čak ške s prigušivačem nadzvučni hitac proizvodi buku pri izlasku iz otvora cijevi – ne nužno sumku, ali ipak buku, poput pucketanja biča. Janson je dobro poznavao taj zvuk. Činjenica što go upućivala je na nešto drugo: to je bio još jedan dalekometni hitac. Ako je čovjek koji je p

o udaljen stotinu metara, zvuk bi se izgubio u pokretanju listova drveća i ambijentalnim zvukorka. Zaključak: progonio ga je izuzetno vješt strijelac.

Ili skupina njih.Gdje je sigurnost? To je nemoguće reći. Crv straha izjedao mu je želudac.Prašina se podigla metar ispred njega. Zamalo još jedan promašaj. Hitac je dolazio iz

ike daljine, a meta se kretala: hitac koji bi završio na deset metara od njega bio bi dpresivne tehnike. No, ovaj je hitac završio na metar od njega.

To je bilo zapanjujuće. I zastrašujuće. Nastavi se kretati; suočen s nevidljivim progoniteljima, to je bilo jedino što je mogao u

ko bi bio što teža meta. No, samo kretanje nije dovoljno. Brzina kretanja morala jeujednačena jer inače bi trenirani snajperist mogao izračunati≫napredovanje≪ pri ciljanju. a čista vježba pucanja u metu koja se kreće odrenenom brzinom u odrenenom smjeru: uzimajzir udaljenost i brzinu mete, izmjeriš nekoliko stupnjeva lijevo od jezička u dalekozoru i p

mo gdje će meta biti kad metak stigne, a ne tamo gdje je bila kad je metak ispaljen.I zatim, ključno je pitanje snajperistove koordinatne mreže. Bočno kretanje, dijagonalna b

a je jedna stvar. No, kretanje koje je nosilo pješačku metu prema snajperistu ili od njega btovo nevažno: to neće spriječiti metak da done do mete.

Janson nije utvrdio koliko ima strijelaca, ni gdje su smješteni. S obzirom na to da nije

ordinatnu mrežu, nije znao koja su kretanja dijagonalna, a koja nisu.Pravila bočne i uzdužne vatre odredila bi aksijalni poredak; savršeni strijelci kao ovi svjes

asnosti . ≫ prebačaja≪ metka, što bi moglo biti kobno za člana tima ili slučajnog prolaznika.Gdje su snajperisti? Posljednja dva hica došla su s jugozapada gdje nije vidio ništa

astova postolja udaljenog nekoliko stotina metara.Počeo je trčati, a pogled mu je lutao uokolo. Sve se doimalo normalno i to je bilo ono što j

ko sablasno. U parku nije bilo puno ljudi, no daleko od toga da je bio pust. Ovdje je bio mladiljuljao u ritmu onoga što mu je tutnjalo kroz ivalkman. Ondje je bila mlada žena s ≫kišoblicima koja je razgovarala s drugom ženom, bliskom prijateljicom, tako se barem činilo. Mog



i udaljene povike djeteta na pedalini koje je izvodilo ludorije u plitkom, ogranenom dijelu jekao i uvijek, zaljubljeni parovi su hodali držeći se za ruke izmenu gustih stabala hrastova, vkava. Oni su bili u svojem svijetu. On je bio u svojem. Dijelili su bezbrižno teren ne sluteći što naopako. Kako je moglo biti naopako?

To je bio genij operacije. Pucnjevi snajpera bili su praktično nečujni. Sićušne eksploziri, travnjaku ili vodi bile su prekrat-ke i neprimjetne da bi ih itko opazio tko nije pripremljav znak.

Regent's Park, taj bezbrižni proplanak, pretvoren je u polje za ubijanje, a nitko toga nij

estan.Osim, naravno, buduće žrtve.Gdje je sigurno? Pitanje se postavljalo u Jansonovoj glavi namećući se vrištećom hitno

volji.Jedina prednost koju je imao bila je akcija prije reakcije: samo je on znao svoj sljedeći p

i će morati odgovoriti na ono što on učini. No, ako oni budu uvjetovali njegove akcije, aksile da postupa prema ograničenom broju opcija kao odgovor na njihove akcije, prednost ćubljena.

Jurnuo je tim putom i duž onog što je procijenio poprečnom crtom na aksijalni niz snajpe

ma. – Vježbate rad nogu? – primijetio je veseli stariji čovjek; bijela mu je kosa bila počeš

ema naprijed i podšišana poput Cezara. –Izgleda dobro. Jednog ćete dana zaigrati za Manchitedl – To je bila vrsta podbadanja rezervirana za nekoga koga se smatralo ludim. Kakvog bi isla mogli imati Jansonovi čudni, nagli pokreti, njegovo jurnjava desno i lijevo naizgled slučzgled bez smisla? To je bilo cik-cak jurcanje kolibrića bez krila.

Odjednom je naglo jurnuo i probio se kroz gomilu pješaka prema York Bridgeu.Paviljon ga je privlačio: on će ga zaštititi od snajpera.Trčao je duž obale jezera i pokraj starije žene koja je bacala mrvice kruha proždrl

lubovima. Golemo se jato ptica razle-tjelo kad je projurio kroz njega, razletjelo se poput oblarja koji je eksplodirao. Jedna je ptica, udarajući krilima samo nekoliko metara ispred nednom pala poput kamena i ležala blizu njegovih nogu. Crvena mrlja na golubovim pr

vorila mu je da je ptica ulovila zalutali metak što je bio namijenjen njemu.I još nitko ništa nije primijetio. To je bio savršen dan u parku za sve osim za njega.Mali prasak drvenih iveraka u visini struka kad je drugi pucanj okrznuo gredu drvenog m

bio se u vodu. Kvaliteta pucanja bila je zadivljujuća: samo je pitanje vremena kad će pogodinu.

Pogriješio je što je krenuo prema York Bridgeu: dva posljednja pucnja su to potvrdila. Nad

govih napadača upućivala je na to da je kretanje promijenilo njegovu udaljenost, ali ne i kuteže ispraviti. To je bila još jedna informacija: trebao bi je iskoristiti ako želi preživjeti jošnutu.

Sad se kretao duž dvije strane teniskih igrališta što su bila odvojena mrežom. Pred njiazio osmerokutni vidikovac izranen od prešane drvene grane te nakićen da izgleda rustikaro. To je bila prilika, ali i rizik: da je on snajperist, pretpostavio bi da će njegova meta otražiti privremeno sklonište te bi pucao bi u tom smjeru. Nije mu se smio izravno približiti. Tpod kutom sasvim skrećući od njega; kad ga je već prošao, potrčao je isprekidano, poskakutajući, u njegovu sjenu. Malo je mogao hodati iza njega jer je vidikovac poslužio kao štit izga i drvenog postolja gdje se smjestio tim strijelaca.



Eksplozija na travnjaku, metar od njegove lijeve noge. Nemoguće] Ne, sve je to bilo i višeguće. Bio je kriv jer je zavaravao samoga sebe pretpostavivši da su snajperisti samo na visblima iza velikog jezera. Imalo bi smisla da su se ondje smjestili; profesionalni snajperisti vosunce bude iza lena dijelom zbog pogleda, ali još više da spriječe odbijanje svjetla od njihekozora. Oblačić prašine upućivao je na to da je metak došao iz približno istog smjera kao i

enutim, visoki vidikovac ga je trebao zaštiti od strijelaca na drvetu. Pregledavao je horizont gdu.

Ondje dalje, ondje mnogo dalje: čelična rešetka na dvadeset ili tridesetkatnoj dizali

adilištu u Rossmore Roadu. Udaljenost: malo više od jednog kilometra.Kriste! Je li to moguće?Vidna crta je bila izravna: s odgovarajućom optikom i izvrsnim ciljanjem bilo bi moguć

mo za najboljeg strijelca.Jurnuo je natrag do vidikovca, no znao je da je to samo vrlo privremeni zaklon. Sad će cije

ati njegovu točnu lokaciju. Što više vremena provede ondje, to će snajperska paljba biti ordinirana i učinkovitija kad bude pokušao otići.

Oni mogu čekati. Iako ne moraju. Mogli bi radiovezom zatražiti pojačanje – pozvati letača,se nazivali pješački pomoćnici u tom poslu. Šetač u jakni od tvida s običnim pištolj

gušivačem mogao je zapucati, sakriti oružje i nastaviti šetati, a da nikoga ne uznemiri. Ne, priurnost njegove pozicije bila je lažna. Svakog trenutka povećavao se rizik s kojim se trebao suakog je trenutka bijeg postajao manje moguć.

Misli! Morao je djelovati. U njemu je počelo rasti nešto poput zlovolje: dojadilo mu je dmu vježbaju gananje, do vraga! Maksimalizirati svoju sigurnost u ovom trenutku značinima-lizirati svoju sigurnost nakon pet minuta.

Mirovanje je značilo smrt. On neće umrijeti čučeći iza vidikovca, čekajući da ga upucka ili sa zemlje.

Onaj kojeg love postat će lovac, plijen će postati grabežljivac ili će umrijeti pokušavaju

esti: to je bila jedina opcija koju je imao.Činjenice: to su strijelci izuzetne stručnosti. Menutim, razmješteni su na način da se iskuš

hove vještine. Svi su hici bili dalekometni i ma kako izvanredni strijelci bili, bilo je na dekontroliranih varijabli – dašak vjetra, čak i grančica koja se prepriječi – koje su mogle skrtak s namjeravane putanje.

Na velikim udaljenostima čak i najmanji čimbenik postaje užasno važan. Ni pucanje nijeoprezno: očito su pazili da izbjegnu slučajne prolaznike. Bermana su bez sumnje vidjelgova ortaka, njegova smrt nije bila važna, možda je čak koristila misiji.

Pitanje: Zašto je tim smješten na tolikoj udaljenosti? Ono što ga je kod potjere nerviralo b

nije mogao vidjeti svoje progonitelje. Držali su se podalje.Ali zašto} Zato što oni – ili njihovi šefovi – nisu bili skloni riziku. Zato što su ga se bojali.Isuse dragi! Istina je. Sigurno je tako. Bit će da im je nareneno da po svaku cijenu izbjeg

ski kontakt. Smatrali su metu nepre-dvidivom i opasnom za blizinu. Na daljinu bi je mogli uni Neintuitivni zaključak je bio neizbježan: taktika izbjegavanja, povećavanje udaljenosti iz

ga i njegovih napadača, bio bi pogrešan odgovor.Trebao je prihvatiti neprijatelja, kretati se prema napadačima. Može li to napraviti i ostati žStojeći blizu Unutarnjeg kruga, kamene staze koja okružuje Queen Marv's Garden, zdepasta

traper-suknji dodavala je dalekozor svojoj kćerkici. Žena je imala blijedi ten s crvenkgama i sigurno je imala udvarače koji su je zvali ≫engleskom ružom≪ kad je bila tinejdž



s vremenom je rumenilo ogrubjelo i postalo stalno. – Vidiš onu s plavim perjem na krilima? To znači da je to plavi drozd. Djevojčica, koja je izgledala kao da joj je sedam godina gledala je kroz dalekoz

vaćajući. Dalekozor je bio pravi, 10 x 50, sudeći po izgledu: bit će da je žena bila vjerni promca, kao što to mnogi Britanci jesu, i htjela je pokazati svom djetetu čuda ptičjeg svijeta. – Maništa ne vidim – meketala je djevojčica. Njezina majka sa stupastim nogama se nagnula i namjekozor tako da joj približi okulare.

– Pokušaj sad.

– Mamice! Gdje je ptica?U tom se trenutku aktivirao još jedan faktor sigurnosti: puhnuo je povjetarac mičući lišće draljeni će strijelac biti oprezan kad primijeti vjetar, posebno vjetar koji nepravilno puše znliko jako to može poremetiti putanju hica. Ako treba pucati pod takvim uvjetima, postojaavila kompenzacije za≫kroćenje vjetra≪. Brzina vjetra mogla se približno procijeniti: vjetdam kilometara na sat je vjetar koji možeš osjetiti na licu; izmenu devet i deset kilometara nće drveća se stalno miče; kod vjetra od dvadeset kilometara na sat savija se nisko drveće. I ba otkriti kut povjetarca. Direktni bočni vjetar bio je rijedak: većina vjetrova bila jepravilnim kutom prema vatrenoj crti.

Štoviše, raspon zona vjetra obično se razlikovao od vjetra koji je osjećao sam snajperist.nemoguće završiti potrebne kalkulacije prije nego što se vjetar promijeni. I tako je točnoszbježno smanjena. Ako imaju izbora, a imali su, snajperisti će čekati da se vjetar smiri.

Janson se približio majci i kćeri, a srce mu je bubnjalo. Iako svjestan da oko njega vreba orao se pouzdati u profesionalno samopoštovanje strijelaca: snajperisti tog kalibra ponosili ojom preciznošću: pogoditi slučajnog prolaznika izgledalo bi kao neprihvatljiv amaterizamtrić je i dalje puhao.

– Oprostite, gospono – rekao je ženi. – Pitam se smijem li posu diti vaš dalekozor. – Kimnema djevojčici.

Istog časa mala je briznula u plač. – Ne, mamice! – vrištala je. –To je moje, moje, moje\ – Strenutak? – Janson se opet nasmiješio gutajući svoj očaj. U njegovoj su glavi otkucavale sekun

– Nemoj plakati, lutkice – rekla je majka milujući zajapureno lice djevojčice. – Mama ćpiti lizalicu. To će biti krasno! – Okre nula se Jansonu. – Viola je jako osjetljiva – rekla je mdno. Zar ne vidite kako ste je uznemirili?

– Jako mi je žao… – Onda nas, molim, ostavite. – A ako vam kažem da je to pitanje života i smrti? – Janson je zasjao nečim za što se nadao

mijeh koji osvaja.

– Bože moj, vi Jenkiji mislite da je cijeli svijet vaš. Ne možete zamisliti da vam netko ka1' tako?

Previše je sekundi prošlo. Povjetarac je prestao. Janson je u svojoj glavi mogao zamajperista kojeg nije mogao vidjeti. Skrivenog u Ušću, privezanog za jaku bočnu granu drveko sjedi na tele-skopskoj dizalici dok čeHčne poprečne letvice smanjuju ljuljanje. Ma gdjješten, glavna je kamuflaža snajperista bila njegova nepo-mičnost.

Janson je iz prve ruke poznavao strašnu ispražnjenu bistrinu snaj-perskog mozga.Prošao je naprednu obuku za snajperista u Little Creeku i morao se koristiti svojim vješti

terenu. Bilo je popodneva koja je proveo s Remingtonkom 700 koju je podupro s dvije eska, a cijevi naslonio samo na zračni jastuk čekajući svjetlucavi pomak u vidnom polju koji ć



i da se njegova meta pojavljuje. I Demarestov glas u slušalici radiofona koji daje upute, nagorabruje. – Osjetit ćeš prije nego što vidiš, Janson. Opusti se da osjetiš. Opusti se u pucaliko je bio iznenanen kad je potegnuo i pogodio svoju metu! On nikad nije bio tog kalibra kai su ga progonili, no bio je dobar i pouzdan zato što je morao biti takav. I to što se sad nala

uge strane cijevi, činilo je njegov sadašnji položaj još neugodnijim.Znao je što su oni vidjeli. Znao je što su oni mislili.Svijet vrhunskog snajperista ograničen je na okruglu sliku koju vidi kroz dalekozor te na o

menu jurećeg tijela i križa na dalekozoru. Njegova je puška Remington 700, Galil 7.62 ili M4

šao bi var, mjesto dodira izmenu obraza i puške; puška bi postala produžetak njegova tboko bi udahnuo i ispustio zrak do kraja, zatim još jedan udah i ispuštanje do pola. Lasžilo bi mu reklo točnu udaljenost: dalekozor namješten tako da kompenzira propadanje metkase poklopio s trokutom što je predstavljao torzo mete. Izdahnuo bi još zraka, ostatak zadržao milovao okidač…

Janson se spustio na zemlju zauzimajući sjedeću poziciju uz djevojčicu koja je plakala. – kao joj je. – Sve će biti u redu.

– Mi vas ne volimo – rekla je. Njega osobno? Amerikance opće nito? Tko može dokučiti dmogodišnjakinje?

Janson je nježno uzeo njezin dalekozor podižući remenčić s njezinih ramena i brzo ustao. – Mamice! – zvučalo je kao nešto izmenu vriska i cmizdrenja. – Što to, do vraga, radite? – zaurlala je majka sva zajapurena.Janson je, stišćući dalekozor, jurnuo prema drvenom paviljonu udaljenom dvjesto metara. S

t kad bi se njegova pozicija bitno promijenila, snajperisti bi moraH prilagoditi svoje ciljanje.potrčala za njim, zapuhana, ali odlučna. Ostavila je dijete i sad je jurila za njim s bočicom su je izvadila iz torbe.

Bočica raspršivača s paprenim sprejem. Jurila je prema njemu ispunjena kombinagodovanja i bijesa, Mary Poppins s kravljim ludilom. – Proklet bio! – vikala je.

– Proklet bio! Proklet bio! Bilo je nebrojeno mnogo Britanaca baš nalik njoj, s jakim listoknutima u čizme wellingtonke i s priručnicima o promatranju ptica u dubokim torbama. Stal

upljali uzice i jeli marmite te mirisali na tost.Okrenuo se i vidio je kako drži bočicu paprenog spreja, a lice joj je bilo iskrivljeno u z

masu dok se pripremala poprskati mu lice pogubnim mlazom ljute mješavine ulja i smole.Čuo je čudni udarac djelić sekunde prije nego što se njezina bočica rasprsnula, a oblak p

splodirao oko rastrganog metala spremišta.Izgled krajnje nevjerice prekrio joj je lice: još nikad nije vidjela što se dogana kad metak

emnik pod tlakom. Zatim ju je prekrio oblak.

– Roba s greškom, pretpostavljam – Janson je ponudio tumačenje.Žena se okrenula na cipelama bez peta i pobjegla od njega dok su joj suze tekle iz

matala je rukama trčeći i suho kašljući. Zatim se bacila u jezero nadajući se da će se oslobčenja.

Bum. Metak je pogodio drvenu ogradu paviljona: do sada najbliži pogodak. Snajperist kristio visokopreciznom neautomatskom puškom odlučio se za veću preciznost pri smanestalosti. Janson se koturao po zemlji dok nije stigao ispod paviljona, napuštenog mjesta gdržavaju koncerti, pred kojim su bile uredno poslagane plastične stolice za večerašnji koncert.

Rešetkasto dno neće ga štititi od metaka, no bit će ga teže vidjeti. Tako će malo dobemenu, a to mu je sada najviše trebalo.



Izoštrio je dalekozor isprobavajući različite fokusne točke i pri tome je izbjegavao osnoga popodnevnoga sunca.

To je ludo. Sunce je poput šibice zapalilo krak dizalice; bacalo je odsjaj preko drveća.Drveće, drveće. Hrast, bukva, orah, jasen. Grane su im bile nepravilne, lisnate krošnje tak

pravilne. I toliko puno ih je bilo – stotina, možda dvije stotine. Koja je bila najviša i najgubi pregled skupina drveća upućivao je na nekoliko kandidata. Sad je Janson namjestio dalekmaksimalno povećanje i pregledavao baš to drveće.

Lišće. Grančice, grane. I…

Pokret. Naježila mu se kosa na vratu. Povjetarac je projurio kroz drveće: jasno se micalo. Listovi su treperili, tanke su se jale. Ipak, trebao je vjerovati svom instinktu i uskoro je njegov racionalni um shvatio smoga što je potaknulo njegovu intuiciju. Grana koja se pomaknula bila je debela, predebela damaknuo prolazni povjetarac. Zašto se pokrenula? Jer je neka životinja prebacila svoju težiu, vjeverica koja skače? Ili osoba?

Ili zato što to uopće nije bila grana.Zbog svjetla je bilo teško razabrati detalje; iako je Janson namjestio dalekozor, i dalje

ogao jasno razabirati. Na tu nejasnu sliku dodao je razne mentalne slike, što je bio stari trik s t

i je naučio kao pripadnik Demarestovih Vragova. Grana s grančicama i lišćem? Možda, aldovoljavajuće. Bi li to možda mogla biti puška prekrivena kamuflažnom naljepnicom na kodane sitne grančice? Kad si je predočio optičku sliku prema tom mentalnom modelu, razne pravilnosti odjednom su sjele na svoje mjesto.

Učinak cjeline.Razlog zbog kojeg se grana činila neprirodno ravnom bio je što je to bila puška.Grančice su bile pričvršćene svinutom žicom. Majušni prostor tamnoga na kraju grane nij

olom zarasla rana na drvetu, već rupa cijevi puške.Petsto metara daleko čovjek je buljio kroz dalekozor isto kao što je i on gledao, odlučan

šalje u smrt.Idem po tebe, Janson je pomislio u sebi. Nećeš me vidjeti kad donem ondje, ali ja ću doći.Ekipa nogometaša išla je prema igralištu i on im se nakratko pridružio znajući da će iz d

i teško razlučiti ga u gustoj gomili visokih, atletski granenih muškaraca.Jezero se suzilo u brzac i dok su ljudi prelazili drveni most, on se otkotrljao u vodu. Je

ijelac vidio? Vrlo vjerojatno ga nije vidio. Izbacio je sav zrak iz pluća i plivao kroz mburkanu vodu držeći se dna. Ako je njegova varka uspjela, dalekozor snajperista trebao bi jogomili sportaša. Snažni je dalekozor neizbježno imao usko vidno polje; bilo bi nemoguće držu ostatak terena i slijediti gomilu. No, koliko još ima vremena prije nego što shvate da on n

mili?Sad je preplivao na južnu obalu, izvukao se uz betonski zid i jurnuo do guste skupine bu

o je umakao iz njihova vidokruga, to znači da je odgodio smrtnu kaznu na neko vrijeme – iai samo jedna pogreška mogla dovesti u smrtnu stupicu. Ovo je bilo najgušće pošumljeno podgent's Parka; podsjetilo ga je na mjesto školovanja duž izbrazdanih linija izvan Thon Doc Kin

Proučavao je formaciju drveća iz daljine i odredio najviše stablo. Sad je trebao pretaljenu kartu u blisku kartu koja odgovara stvarnom terenu pod njegovim nogama.

U to se vrijeme park prazni. Ta je činjenica imala svojih prednosti i mana, menutim sve oristiti kao prednost: nije imao izbora. Voljni optimizam bila je naredba dana. Trijačunavanje šanse može dovesti do malodušja i paralize te tako strašan ishod učinit



rojatnijim.Potrčao je prema jednom drvetu, čekao, a zatim požurio do drugog. Osjećao je žmarce u tr

li dovoljno tih? Dovoljno neprimjetan?Ako ga instinkt nije varao, bio je točno ispod drveta na kojem se smjestio najmanje

ajperist.Streljačka vještina je aktivnost velike koncentracije. U isti mah koncentracija je t

ljučivanje svih perifernih podražaja, što je znao iz iskustva. Suženo vidno polje nije bila ar uskoće polja kroz dalekozor, već i intenzivnog mentalnog fokusiranja. Sad je morao isko

suženo vidno polje. Nogometna ekipa je prešla most i sad su prolazili uz zgradu od opeka. Regent's Coptistička institucija. Da je on snajperist, to bi u njemu pobudilo sumnju, posebno nakon što mila proširila i on otkrio da njegova meta nije menu njima. Oni bi trebali razmišljati o mogućse on nekako uvukao u zgradu od cigle. To nije bila strašno zabrinjavajuća mogućnost: mogli čekati vani.

Strijelci će pažljivo nadgledati svaki četvorni metar parka u svom vidokrugu. Ali čovjek ogleda pod noge. Osim toga, snajperisti će imati radiotelefone da budu u kontaktu sa sv

ordinatorom. A to će još više smanjiti njihovu osjetljivost na zvukove ambijenta. Dakle, b

menata koji su išli Jansonu u prilog.Sad se penjao uz stablo što je tiše mogao. Napredovao je sporo, ali nepokolebljivo.Kad se popeo tri metra, zaprepastilo ga je ono što je vidio. Ne samo da je snajperska pušk

anredno kamuflirana, već je cijela površina od grana na kojoj je snajperist ležao bila lgledalo je nevjerojatno prirodno, doduše drveni rad Madame Tussaud – no iz blizine je mdjeti da je to umjetna konstrukcija pričvršćena na deblo pomoću metalnih ovjesa, aranžmaičnih užeta, koluta i željeznih klinova, sve premazano jednoličnom maslinastom bojom. To jta opreme koju nemaju pojedinci, takvu opremu ima samo nekoliko agencija. Konzularne opebile jedna od njih.

Posegnuo je za ovjesom i naglim trzajem oslobodio centralni klin; čelično se uže kobodilo i snajpersko je gnijezdo odjednom bilo slobodno.

Začuo je prigušenu kletvu i cijelo je gnijezdo propalo kroz drvo lomeći grane dok se rušimlju.

Napokon je Janson mogao razaznati zeleno obučeno tijelo snajperista ispod sebe. Bio šav mladi čovjek. Nedvojbeno neka vrsta čuda od čovjeka, no trenutačno zaprepašten zbog

nson se spustio na zemlju kontroliranim padom doskočivši raširenim nogama iznad snajperistaIstrgnuo je pušku iz ruku strijelca.

– K vragu! – Kletva je izašla kao šapat. Mladićev je glas bio laga nog timbra.

Janson je shvatio da drži četrdesetpalčanu pušku kojom je teško manevrirati na tako aljenosti. Modificirana M40A1 je bila neautomatska snajperska puška koju su ručno izransebno izu-čeni oružari Streljačkog voda Mornaričkog korpusa u Quanticu.

– Sreća se okrenula – reče Janson blago. Pružio je ruku i otkop čao snajperistov ovgnuvši radijski komunikator. Još je bio nagnut. Zapazio je kratku, oštru smenu kosu, mršave nke: na prvi pogled nije izgledao kao neki opasni primjerak muškosti.

Počeo je pretraživati snajperista vadeći mu mali 32-kalibarski pištolj Beretta Tomcasača.

– Miči svoje smrdljive ruke s mene – prosiktao je snajperist i otkotrljao se gledajući Jagledom najčišćeg otrova.



– Isuse – rekao je Janson nehotice. – Ti si… – Što? – Prkosni pogled.Janson je samo zatresao glavom. Snajperist se uspravio i Janson je odgovorio silom gurnuv

rag na zemlju. Zatim su se, još jedanput, njih dvojica čvrsto zagledala jedan u drugog.Snajperist je bio vitka tijela, žustar, iznenanujuće jak – i žena.

17 Ona je opet nasrnula na njega poput divlje životinje mahnito mu pokušavajući oteti Bere

ke. Janson je hitro ustuknuo i naciljavši povukao osigurač palcem. Njezin se pogled nastavio vraćati na Berettu. – Nadvladan si, Jansone – rekla je. – Bez ambasadorskih svinja rija ovaj put. Vidiš, ovaj p

potrudili poslati najbolje. – U nje zinu se glasu osjećao blagi prizvuk zabačenog palachija i iako je pokušavala zvučati razgovorljivo, osjećala se njezina napetost.

Je li razmetanje bilo namijenjeno njemu ili njoj? Pokušava li ga ona demoralizirati ili potastitu hrabrost?

Spokojno se nasmiješio. – Dopusti da ti dam vrlo razuman prijedlog: suranuj ili ću te ubiti.Prezirno je odvratila. – Misliš da je pred tobom broj četrdeset sedam? Samo u snovima, s

– O čemu govoriš? – Time bih postala broj četrdeset sedam. – Kad on nije odgovo rio, ona je dodala: – Ub

rdeset šestero ljudi, zar ne? Govorim o sankcioniranima, ubijenima u akciji.Jansonovo se lice ohladilo. Broj, kojim se nikad nije ponosio i koji mu je sve više pos

or tjeskobe, bio je točan. No, isto tako, tu je računicu znalo vrlo malo ljudi. – Prvo prve stvari – rekao je Janson. – Tko si ti? – Sto misliš? – snajperistica je odgovorila. ; – Bez igranja. – Janson je snažno pritisnuo

zine M40A1 u njezi ošit.Zakašljala je. – Ista kao ti – ista kao što si ti bio.

– Konzularne operacije? – Janson je okušao sreću. – Pogodio si.Podigao je M40A1. S težinom od gotovo sedam kila bila je prevelika i glomazna ako se tr

no premještati; napravljena je za stacioniranog strijelca. – Ti si, znači, član njihova snajpema Lambda.

Žena je kimnula. – I Lambda uvijek nane svog čovjeka.Govorila je istinu. I to je značilo jednu stvar: izdan je nalog koji se nije moglo promij

nzularne operacije poslale su direktivu elitnoj jedinici specijalaca: direktivu da ubiju. Zavrajnjom štetom.

Puška je očito bila dobro održavana i bila je, na svoj način, ljepotica. Magazin je imaboja. Otvorio je kućište i uklonio metak. Ispustio je tihi zvižduk.

Misterij riješen. Bio je to Šapat, čahura koju proizvodi SSK Industries, a koja je poktgramski vrloniskonoseći Winche-ster magnum. VLD meci gube brzinu polako zadržavajući v

o energije čak i na udaljenosti većoj od jednog do dva kilometra. No, ono što ga je odoljivim jest činjenica da je lansirao metak brzinom ispod brzine zvuka. To je elimincketavu buku nadzvučnih metaka dok je mala količina eksploziva smanjivala unutarnju detonuda ime: Šapat.

Netko tko je udaljen samo metar ne bi ništa čuo. – OK, kompa – reče Janson kojeg je protiv njegove volje impre sionirala njezina smiren



oram saznati lokacije drugih. I nemoj mi lupetati. – S nekoliko brzih pokreta izvadio je M40 ga zina i bacio je visoko u isprepletene grane drveta gdje je za nemar noga gledatelja izgl

o još jedna grana menu granama. Zatim joj je uperio Berettu u glavu.Gledala ga je nekoliko dugih trenutaka. Uzvratio joj je pogled potpuno ravnodušno: mogao

iti bez grižnje savjesti. Samo sreća ju je spriječila da ubije njega. – Ima još jedan momak – počela je. Janson ju je gledao procjenjujući. Bila je protivnik, ali uz malo sreće, mogao bi je prid

postane netko koga bi mogao iskoristiti kao štit i kao izvor informacija. Ona je znala gd

vrnene pozicije, gdje su se ugnijezdili članovi snajperskoga tima.Ali je brzo i lako lagala.Snažno ju je pljusnuo postrance rukom u kojoj je držao pušku.

– Nemojmo započeti naš odnos lažima, srce – rekao je. – Sto se mene tiče, ti si samo ubmalo si me pogodila i pri tome si ugrozila živote neboraca.

– Sranje – otezala je u govoru. – Cijelo sam vrijeme znala koja je tolerancija pogrešketra u bilo kojem smjeru od središnje crte tvojeg torza. Niti jedan moj hitac nije prešeranciju pogreške i vatreno polje je bilo čisto prije svakog potezanja okidača. Nitko nijrožen. Osim tebe.

Geometrija što ju je opisala bila je u skladu s onim što je vidio: taj je dio vjerojatno bio i, postići tako tijesni hitac s udaljenosti veće od petsto metara pretvorilo ju je u izvanseriijelca. Fenomen.

– OK. Aksijalna formacija. Bilo bi rasipanje ljudi postaviti drugog strijelca unutar tvoga pedeset metara. Ali isto tako znam da su još najmanje trojica rasporenena u blizini. Da

ominjem onog jednog na dizalici Wilmut-Dixon… Plus još najmanje drugu dvojicu koji se skrdrveća. – Ako ti tako kažeš. – Divim se tvojoj diskreciji – rekao je Janson. – Ali ako mi živa nisi ni od kakve koristi,

ne mogu priuštiti da te imam ovdje. – Napeo je Berettu, a kažiprst mu je bio na obaraču isprobavajući otpor. – OK, OK – bubnula je. – Suranivat ću.Pristanak je došao previše brzo. – Zaboravi, curo. Ne vjerujem ti.

– Još jednom je kvrcnuo po sigurnosnom otponcu i stavio prst na obarač stišćući čvrsti čeremna za svoj krupni plan?

– Ne, čekaj – rekla je. Svaka mrvica hrabrosti je ishlapila. – Reći ću ti što želiš znatiem, otkrit ćeš i onda me možeš ubiti.

– Moja igra, moja pravila. Ti meni kažeš lokaciju najbližeg snaj perista. Mi se približimo

maš pravo, umreš. Ako je snajperist promijenio položaj, a da nije obavijestio tim, baš štetmreš. Ako me odaš, umreš. Zapamti. Ja znam sisteme, protokole, procedure. Barem polovicu

rojatno ja napisao.Stajala je nesigurno. – Dobro, čovječe. Tvoja igra, tvoja pravila. Prvo što moraš znati, m

dimo kao pojedinci. Partneri su isključeni zbog kamuflaže tako da svaki sam traži svoje poduga stvar je da imamo nekog na krovu iznad Hanover Terracea.

Bacio je pogled na veličanstvenu neoklasicističku vilu nasuprot parku gdje su mnogotmjenijih engleskih granana imali kuće. Plavi i bijeli friz iznad arhitrava.

Bijeli stupovi i žućkasti zidovi. Strijelci bi trebali biti iza balustrade. Istina? Ne, još jedna laž. Bio bi mrtav do sada.



– Ne služiš se glavom, kompa – rekao je. – Snajperist na balustradi bi me već skinuo. On bo bio izložen pogledima ekipe koja popravlja krovove na Cumberland Terrace. Vi ste razmioj poziciji i odbacili je. – Još jedanput ju je snažno pljusnuo i ona je zateturala nekoliko katrag. – Dva promašaja. Još jedan i ubit ću te.

Spustila je glavu. – Ne možeš kriviti djevojku zato što je pokušala – rekla je ispod glasa. – Je li netko smješten na Park Roadu?Pogodak. Znala je da on zna; izmotavanje bi bilo besmisleno. –Ehrenhalt je na minar

znala je. Kimnuo je. – A tko tuče slijeva?

– Uzmi moj daljinomjer – rekla je. – Ne vjeruješ mi pa pogledaj sam. Strijelac B je na postotine metara sjeverozapadno. – To je bila niska ciglena granevina u kojoj je smjeekomunikacij ska oprema. – On je na vrhu. Visina nije optimalna: zbog toga nije mogao napi jedan dobar hitac do sada. No, da si pokušao otići kroz Jubilee Gate, bio bi mrtav čovjek. Imšake u Baker Streetu, Gloucester Streetu i York Terrace Wayu. Šetače kod Glocksa. Dva precijelca imaju cjeloviti pregled Regent's Canala. A jedan je čovjek na krovu Regent's Colldali smo se da ćeš ga pokušati iskoristiti kao zaklon. Unutar dvije stotine metara svi sm

solutno točni. Poganamo u glavu. Nadali smo se da ćeš ga pokušati iskoristiti kao zaklon. Umalo jest. Janson si je u glavi na

rtikale koje je specificirala: imalo je smisla. Tako bi i on zamislio operaciju. Držeći sigurno pušku u jednoj ruci, pogledao je kroz njezin Swa-rovski 12 x 50 s dvost

jinomjernim dalekozorom. Betonski bunker koji je spomenula bila je točno onakva vrsta granse uklapa u urbani krajolik i koju bi ljudi vidjeli bez zamjećivanja. Dobra pozicija. Je li z

ko bio ondje? Teško se vidjelo kroz zavjesu od lišća, no vidjelo se nekoliko centimetra betonSnajperist? Povećavao je povećanje dok nije vidio – nešto. Rukavicu? Dio čizme?Bilo je nemoguće reći.

– Ideš sa mnom – odjednom je Janson objavio uhvativši snajperisticu za zglob. Sa svnutkom otezanja skupina strijelaca će ponovo početi procjenjivati mogućnosti: ako zaključe

napu stio vidokrug njihovih aksijalnih vidnih crta, promijenit će položaje i to će somijeniti pravila.

– Shvaćam – rekla je. – To je baš kao u logoru Hamasa u Siriji blizu Qael-Gita. Uzmeš jestražara za taoca, prisiliš ga da oda lokaciju drugoga, ponoviš proces i rub obrane je otkrivnje od dvadeset minuta.

– S kim si to do vraga razgovarala? – Janson je rekao zatečeno. Ti detalji operacija nisširoko poznati čak ni u organizaciji.

– Oh, iznenadio bi se što ja sve znam o tebi – rekla je.Krenuo je niz travnatu stazu vukući je za sobom. Njezini su koraci bili namjerno glasni. –

ke – rekao je. – Ili ću pomisliti da ne suranuješ.Istog je časa njezino koračanje postalo pažljivo birajući mjesto gdje će stati, izbjegavajući

rančice; učila je kako se tiho kretati: svaki je član njezina tima prošao takvu obuku.Dok su se približavali ogradi Regent's Parka, buka prometa i smrad ispušnih plinova dopir

njih. Bili su u samom središtu Londona, a park je stvoren prije gotovo dva stoljeća i bržavan sve te godine od tada. Hoće li brižljivo košena trava završiti natopljena njegovom krvlj

Približili su se betonskom bunkeru i Janson je stavio prst na usta. – Ni glasa rekao je. Berettostala čvrsto stisnuta.

Sad se on sagnuo i pokazao joj da ona učini isto. Na niskoj granevini od opeke, to je sada mdjeti, nalazio se strijelac u nagnutom položaju, a prednji je kraj puške podupirao lijevom rukom



dan snajperist nikada ne bi oslanjao cijev na nešto; to bi izobličavalo rezonanciju i utjecaac.

Čovjek je ostavljao dojam potpune koncentracije dok je buljio kroz dalekozor.Koristio se lijevim laktom kao osloncem dok je lagano pomicao polje promatranja.Ramena su mu bila ravna, ciljnik puške blizu njegova džepa na ramenima. Sama se p

anjala na V njegova lijevog palca i kažiprsta, a težinom se oslanjala na dlan. Savršena pozicij – Victore! – žena je odjednom viknula. Naoružani se čovjek trgnuo na glas, okrenuo pušku oko svoje osi i divlje zapucao.

Janson je skočio na jednu stranu podižući ženu sa sobom. Zatim se prebacio preko glave pnkeru i munjevitim pokretom zgrabio pušku za cijev te je istrgnuo iz strijelčevih ruku. Dvjek brzo hvatao za pištolj, Janson je zamahnuo puškom s dalekozorom kao palicom i uvjeka u glavu. Bubnuo je nagnut naprijed kao i ranije, samo sada u nesvijesti.

Žena se vinula svom svojom skupljenom snagom prema Jansono-voj ruci s pištoljem.Htjela je Berettu – time bi sve promijenila. U posljednjem djeliću sekunde Janson je izbj

zine ispružene ruke. Umjesto toga, zgrabila je njegovu mokru jaknu i zabila koljeno pgovim preponama. Dok je okretao svoju zdjelicu natrag u obrani, ona je svinula zglob i udo da je Beretta poletjela zrakom.

Oboje su napravili nekoliko koraka unatrag.Žena je zauzela klasičan vojni stav: lijeva joj je ruka bila ispružena i okomita na tijelo, zap

napad. Oštrica koja bi udarila u ruku pogodila bi samo kožu i skliznula niz kost; glavni merije i tetive bili su na strani koja je gledala unutra, zaštićeni od napada. Desna joj je rukaružena ravno dolje i držala nožić; bio je skriven u čizmi i on čak nije ni vidio kad ga je izva je dobra, brža i žustrija od njega.

Ako on nasrne naprijed, vidio je to iz njezina držanja, ona će mu zguliti ruku nožem: učinvrat. Točno iz udžbenika.

Bila je dobro trenirana što ga je, začudo, umirilo. U sljedećih deset sekundi u svojoj je

mišljao pokrete pripremajući odgovor na njezine moguće akcije.Činjenica da je bila dobro trenirana bila je njezina slabost. On je znao što će učiniti jer je

su . . je naučili. Upravo je te pokrete on sam mnogo ljudi naučio. Menutim, nakon dvadeset

dina na terenu imao je mnogo bogatiji repertoar pokreta, iskustava i refleksa. I tu je bila razlik – Moj bi mi otac običavao reći: 'Nemoj nositi nož u borbu revolverom' – rekla je. Nisam

urna. Nisam bila najgora zato što sam imala nož u rezervi. Zgrabila je ručku noža kao violdalo, labavo ali čvrsto; ona je očito bila ta koja zna kako njime rukovati razornom snagom.

Iznenada je pao naprijed zgrabivši njezinu ispruženu ruku; podigla je ruku s nožem kao

edvidio, a on je opalio snažan udarac u njezin zglob. Medijalni je živac bio ranjiv okontimetra od stražnjeg dijela ruke; zbog njegova precizno upravljenog udarca ruka s nožem jvorila protiv njezine volje.

Sad je on zgrabio oružje što ga je ona ispustila – no, u istom trenutku je njezina drugaarila njegovo rame. Ukopala je svoj snažni palac duboko u njegov trapezni mišić tresnuvši i su prolazili ispod njega i privremeno mu paralizirala ruku i rame. Munja agonije je bljesezin borbeni stav je ulijevao strahopoštovanje, trijumf treninga nad instinktom. Sad je on mlgom prema njezinu desnom koljenu prouzročivši jaku bol i destabilizirajući je.

Prevrnula se unatrag, no njegov ga je udarac nogom i samog destabilizirao tako da je završoj.



Mogao je osjetiti toplinu njezina znojnog tijela pod sobom, osjetiti njezine napete mišiće dgoljila i mlatila kao aktivni hrvač. Svojim joj je snažnim bedrima prikovao noge, no njezine ske mogle nanijeti ozbiljnu štetu. Mogao je osjetiti kako udara njegov brahijalni pleksus, skaca koja ide od vrha ramena do kralježnice na vratu. Udario ju je laktom i pritisnuo joj ru

mlju oslanjajući se na svoju veliku težinu i brutalnu snagu. Njezino lice, vrlo blizu njegova, bilo je iskrivljeno od bijesa i, tako se činilo, ganenja p

bi što mu je dopustila da osvoji jaču poziciju.Vidio je kako se mišići na njezinu vratu svijaju, vidio je da mu namjerava slomiti nos udar

čelom. Pritisnuo je svoje čelo na njezino imobilizirajući ga.Osjetio je toplinu njezina daha na svojem licu. – Ti me doista želiš ubiti, ha? – pitao je Janson gotovo se zabav ljajući. To nije bilo pitanje – K vragu, ne – rekla je s gorkim sarkazmom. – Što se mene tiče, ovo je samo predigra. – B

svom snagom, mlatila je ispod njega i on je jedva zadržavao svoju poziciju. – Onda, što su ti rekli? O meni? Nekoliko je trenutaka teško udisala i izdisala hvatajući dah. – Ti si hulja – rekla je. – Netk

izdao sve što mu je ikad značilo u životu, netko tko je ubio za novac. Ti si najgora vrsta smeća – Glupost.

– Glupost si ti. Prevario si sve i svakoga. Prodao agenciju, prodao svoju zemlju. Dobri su atvi zbog tebe.

– Je P tako? Jesu li rekli zašto sam postao loš? – Sjebao si se ili si možda uvijek bio govno. Nije važno. Svaki dan tvojeg života ugrožava

ote. – To su ti oni rekli? – To je istina – ispljunula je. Još jedan grčeviti pokušaj da ga zbaci prošao je njezinim tij

put snažnog drhtaja. – Sranje – rekla je. – Barem ti ne smrdi iz usta. Trebam biti zahvalnaga, ha? Onda, što je sljedeće? Hoćeš li me ubiti ili će to biti samo puno ševe na suho?

– Nemoj si laskati – rekao je. – Oštra ženska kao ti, a vjeruje baš sve što joj kažu? – G– Nije me sram. Jednom jesam. – Još su njihova čela bila pritisnuta, nos na nosu, usta na us

dna i uznemirujuća intimnost smrtnih neprijatelja.Oči u joj se suzile. – Imaš svoju priču? Slušam te. Ništa drugo i ne mogu. – No, napravila j

dan grčevit napor da ga otrese. – Slušaj ovo. Namjestili su mi. Služio sam u Konzularnim opera cijama više od Mva

dina. Vidi, čini se da znaš puno o meni.Pitaj se je li se ono što su ti rekli o meni doista uklapa u sliku.

Na trenutak nije rekla ništa. – Reci mi štogod konkretno – rekla je. – Ako nisi napravio on

rekli da si napravio, reci mi nešto što će mi pokazati da mi govoriš istinu. Shvaćam da nisziciji da pregovaram. Samo želim znati.

Prvi je put govorila bez neprijateljstva ili ironije. Je li bilo nešto u njegovu glasu što ustavilo, zbog čega se zapitala je li on tolika hulja kao što sli joj rekli da jest?

Duboko je udahnuo i prsa su mu se proširila do njezinih: opet čudna, neželjena intimjetio je kako se ona pod njim opušta.

– OK – rekla je. – Skini se s mene. Neću se dići, neću pobjeći znam da bi ti prvi došaške. Samo ću slušati.

Provjerio je da li joj tijelo potpuno opušteno i zatim – presudna odluka, trenutak istine rbe na smrt – otkotrljao se s nje brzim pokretom. U mislima je imao odredište: Berettu ko



ala ispod jasena u blizini. Zgrabio ju je i utaknuo sprijeda za pas.Djelujući klimavo i nesigurno, žena je stala na noge. Zatim se nehajno nasmijala.

– Je li ti to pištolj u džepu ili… – To mi je pištolj u džepu – rekao je odrezavši. – Nešto ću ti reći. Nekoć sam bio poput tebe. Oružje. Netko drugi me naciljao i opalio.Mislio sam da imam autonomnu inteligenciju, da sam donosim odluke. Istina je bila drugači

m bio oružje u rukama drugih. – Sto se mene tiče, to su samo puste riječi – rekla je. – Ja mislim na odreneno, ne općenito.

– Dobro. – Duboko je udahnuo pretražujući stare uspomene. Penetracija identificiraockholmu…Mogao si je sada predočiti čovjeka. Neotesana, podebela, mekana, nepokretna duša. I prep

ko preplašen. Tamni podočnjaci ispod očiju govorili su o nespavanju i iscrpljenosti. Po Jansošljenju, takav je izgled stvarao tjeskobu; subjekt je proizvodio tiho cmoktanje usnicama, apsurvozni tik. Zašto je toliko uplašen ako je ovo tipični kontakt? Vidio je takvih kontakata, ljudede svoj posao, ubijaju, dvadesetak ili tridesetak ubijanja na godinu, s izrazom dosade i prazce ovog čovjeka bilo je drukčije – ispunjeno ganenjem prema samom sebi te strahom. I kenanin okrenuo prema drugom čovjeku, navodnom ruskom kontaktu, njegovo lice nije od

hlepu ili zahvalnost, već odvratnost. – Stockholm – reče ona. – Svibanj 1983. Vidio si kad je subjekt ostvario kontakt s kontr

GB-a i skinuo si ga. Za nespecijalca, to je bio prilično dobar hitac: s krova stana na klupu u pa ljenu dva bloka kuća.

– Zaustavi vrpcu – rekao je. Njezino poznavanje tih stvari ga je živciralo. – Ti si to opako kako sam to ja napravio u svom izvještaju. Ali, kako sam znao da je on agent penetraeni su rekli da jest. A agent KGB-a? Prepoznao sam lice, no i to je bio podatak koji je ntrola operacija. Što ako je podatak bio pogrešan?

– Hoćeš reći da nije bio KGB?

– Zapravo, bio je. Ime mu je bilo Sergej Kuzmin. Ali čovjek koji se s njim susreo blašen, prisiljen na susret. Nije imao interesa dati KGB-u bilo što korisno. Namjeravao je pokeriti čovjeka da nema ništa ponuditi, da je njegov diplomatski status prenizak da bi jednih podataka. Namjeravao mu je reći da se goni, bez obzira na posljedice.

– Kako znaš? – Razgovarao sam s njegovom ženom. To nije bilo uključeno u moje upute za misiju. – To je tako nesustavno, čovječe. A kako si znao da ona govori istinu? – Jednostavno sam znao – odgovorio je slegnuvši ramenima. To nije bilo pitanje koje bi

usni operativac trebao postaviti.

– To zovu naučenom intuicijom. Nije sto posto pouzdana, no ipak je dovoljno točna. – Kako to da to nisi uvrstio u svoj izvještaj? – Jer to nije bila vijest za one koji su zacrtali misiju – rekao je hladno. – Planeri su imali

u na pameti. Dva cilja, oba izvr šena. Prvi, poslati poruku svim članovima diplomatskih snaljanje s neprijateljem može imati vrlo visoku cijenu. To je bilo samo stavljanje do znanja. – Dva cilja, rekao si. A drugi? – Mladi je Švenanin već dao dosjee KGB-u. Njegovim ubojstvom poslali smo poruku

renje informacija smatra ozbiljnom stvari.Da su prenesene vrijedne informacije. To je zapravo bilo namješteno.Pažljivo smišljena dezinformacija koja je potvrnena krvlju čovjeka i KGB-ovi analitičari



ogutali. – I to je bila pobjeda. – Da, unutar usko odrenenih parametara. Kuzmin je zapravo nakon cijele te stvari unaprij

akni kameru i postavi drugo pitanje: Je li vrijedno toga? U ovome je slučaju KGB navedegrešan trag, ali koje su krajnje konzekvence ako ih uopće ima? I je li čovjekov život bio vriga? On je imao ženu. Da je poživio, imali bi djecu, vjerojatno i unuke. Desetke godina slavžić i .

i išli na skijanja i… – Janson je prekinuo. – Oprosti – rekao je. –Nisam te htio mučiti tim

ionako u svojim godinama ne razumiješ. Ali ima slučajeva kad ono što ti govore stvara ežu laži. U nekim slučajevima osoba koja ti daje upute uopće nije svjesna toga. Pretpostavljaovo takav slučaj.

– Isuse – rekla je tiho. – Ne, ja razumijem. Doista razumijem.Kažeš mi da su ti rekli da makneš tipa, a da ti nikad nisu naveli prave razloge za to.

– Naveli su me da ubijem Kuzminu vezu kao dio manipulacije. A manipuliran sam bio janaredba specificira i ono što nare dba znači dvije su različite stvari. – Isuse, od ovog mi se vrti u glavi više nego od bilo kojeg vražjeg udarca. – Ne želim te zbuniti. Samo hoću da počneš misliti.

– Done mi na isto – rekla je s dozom gorčine u glasu. – Ali, zašto? Zašto su udarili na tebe? – Misliš da se nisam to sam pitao? – Ti si bio legenda u Konzularnim operacijama, posebno menu mlanim ljudima. Pojma n

nson. Nemaš pojma koliko je to bilo demoralizirajuće kad su nam rekli da si postao izdajnik. bez razloga učinili.

– Bez razloga? Ne, ne radi se to tako. Većina ljudi laže kako bi spasila sebe ili sebe prikljima. Možda su se hvalili nekom ide jom koja zapravo nije bila njihova. Ili su prebacili krivnbe na drugoga. Ili im se nekako posrećilo pa su dali naslutiti da je ishod bio rezultat vještinevrsta laži koja me brine. Vrsta laži koja me brine jest 'plemenita laž'. Laž koja se širi zbog

loga. Žrtvova nje malih ljudi zbog viših ciljeva. – Govorio je gorko. – Lažljivci koji laeresu velikih stvari ili onoga što oni odrede da su velike stvari.

– Ho-o-o – rekla je. Zafućkala je i prošla rukom iznad glave kao da drži disk. – Potukao so netko od tebe pravi žrtvenog jarca, mora imati jako dobar razlog za to.

– Sto oni smatraju da je jako dobar razlog. Jako dobar razlog za administrativce nas pogana – Gledaj – rekla je. – Ranije si spomenuo nešto o svojem profilu.A o tome ja znam puno. Dobro, imaš pravo kad ovo govoriš. Ali nešto u toj priči nema sm

nisi bio tako dobar kao što si trebao biti ili nisi tako loš kao što oni govore da jesi. – Napravrak prema njemu.

– Dopusti da te pitam nešto. Je li Whitehall operativno odobrio Lambdu? – Nije bilo vremena za diplomaciju. Sve je to izvanteritorijalno. – Shvaćam – rekao je Janson. – Onda moraš donijeti odluku. Beretta mu je ostala u ruci okr

ema zemlji. – Ali naša direktiva… – Radi se o mom životu, naravno. Zainteresiran sam. No, radi se i o tvojem, takoner. Le

u sam naučio na teži način.Doimala se zbunjeno. – OK, pogledaj opet kroz dalekozor. Strijelca C ćeš naći na onom d

okom stablu blizu Primrose Hill Gatea.Dok je dizao dalekozor Swarovski do očiju, riječi Agnusa Fiel-dinga odzvanjale su mu u



eruješ li ti baš toliko svojoj vladi? Pa ipak, bilo je neke logike u tome. to ako su Konzueracije, možda radeći sa zamjenom za Novakovo osoblje, bile odgovorne za ubojstvo? Ne basnilo službeno odbijanje Amerike da bude na bilo koji način izravno uključena u operacij mu je onda namjestio onih šesnaest milijuna dolara? I ako su Konzularne operacije ili neka ddina agencija pripremili Novakovu smrt, zašto? Zašto su Novaka doživljavali kao toliku prije

nson je znao da je to bio najvažniji dio zagonetke – zagonetke koju je morao riješiti ne samoojeg osjećaja pravde, već i zbog vlastita preživljavanja.

Njegove su se misli zaustavile kad je dobio snažni udarac u glavu. Odvrtio je film un

amućen, zbunjen.Bila je to žena. Spiralno čelično uže u njezinoj ruci, onakvo kakvo se koristi za armirani bjednom je kraju bilo mokro od njegove krvi. Uzela ga je s hrpe granevnog materijala iza obli

nkera. – Kao što gospona kaže, svako sredstvo je oružje ako ga držiš na pravi način. Još jedan ud

aj put odmah iznad uha, tupi udarac metala po kosti. Činilo se da se svijet oko njega ljulja. – Upozorili su nas na tvoje laži – zarežala je. Vid mu je bio pomućen, imao je crvenu izma

ed očima, no nije bilo dvojbe oko izraza njezina lica: čisto, neokaljano ganenje.K vragul U trenutku kad je trebao biti potpuno na oprezu dopustio joj je da ga uljulja sv

ima, svojim hinjenim suosjećanjem; samo je kupovala vrijeme čekajući priliku. I napraviga budalu.

Izvaljen na zemlji mogao je čuti krv kako mu poput parnog stroja bubnja u glavi.Ošamućeno je posegnuo za Berettom, no bilo je prekasno. Maksimalnom brzinom bježala

ga.Udarac šipke prouzrokovao je u najmanju ruku blagi potres mozga; trebat će mu nekoliko m

ponovo stane na noge. A dotad će ona već nestati. Neprijatelj, zarobljenik – nestao.Osjetio je val mučnine kako mu se diže iz utrobe i, takoner, osjećaj praznine. Kome m

rovati? Koje su se strane udružile protiv njega?

Na kojoj je strani on bio?U ovom je trenutku samo mogao reći: na svojoj. Može li očekivati saveznike? Je li ih zasl

ajperistica je vjerovala da je kriv; bi li on bilo što drugo napravio da je na njezinu mjestu?Pogledao je na sat, pokušao se podići i onesvijestio se.

– Najaviti radioprovjeru. – Najavljujem, najavljujem. Sve u redu. Gotovo.U Vijetnamu je rijetko bilo mirno. Borbene zone bile su kao vodopad zvukova i pr

pništvo je bubnjalo, padobranske rakete su zviždale dok su osvjetljavale noćno nebo poput stlektora. Tu su bili uski tragovi metaka, klepetanje helikoptera, žmirkava svjetla mlažnjaka. U

sve to bilo besmisleno kao i blejanje truba i motora popodnevnoga gustog prometa. No, njihozapovjednik pomogao da razviju osjećaj za ono što nije rutina.

Namještajući bijesno dalekozor, zumirajući kroz močvarne trske i palme, Janson je vidio čvije kućice. Ispred jedne je bila vatra za kuhanje i dva vijetkongovca koji su čučali ispred njbilo nagaznih baklji? Prije tri dana Mendez se spotaknuo o jednu; u trenutku su se automalile – glasne, šišteće magnezijske rakete što su se polako spuštale na zemlju s malim padobrcajući

sablasno bijelo svjetlo na sve njih. Sad si nisu smjeli priuštiti takvu pogrešku.Janson se radijem javio Demarestu. Najmanje dva Victora Char-lieja identificirana.Udaljena tristo metara. Čeka upute.



eka upute.Čeka upute.Statičko pucketanje u radijskim slušalicama i Demarestov glas na liniji: – Oprezno

držajem. Dovedi ih sjeverno od baznog logora i pretvaraj se da su waterfordski kristalimljenja, bez modrica ili ogrebotina. Misliš da ćeš moći?

– Gospodine? – Zarobi nježno, poručnice. Ne govoriš engleski? Mogu ti to reći na sedam drugih jezika

draže.

– Ne, gospodine. Razumijem, gospodine. Ali nisam siguran kako ćemo uspjeti… – Naći ćeš načina, Janson. – Cijenim vaše povjerenje, gospodine, ali… – U redu je. Vidiš, znam da ću ja naći načina. I kao što kažem, imam osjećaj da smo ti

nogome slični.Prsti su mu pipali po zemlji: pokošena trava, nije povijuša u džungli. S mukom je opet ot

, ugledao zelenilo Regent's Parka, pogledao na sat. Prošle su dvije minute. Samo kraporom održavao je svijest, ali u tome nije smio popustiti.

Misli koje su mu jurile glavom potisnula je jedna druga, hitnija misao: Nema vremetia.

Pad aksijalne linije sigurno je otkriven, već i zbog odsutnosti radijskog signala.Drugi će nastaviti. Nesigurna pogleda, s bubnjanjem u glavi, probio se kroz zapreku od čun

a dok nije došao do Hanover Gatea.Kad je doteturao do ruba pločnika, iz crnog je taksija izlazio stariji par. Bili su Amerika

oro su se kretali. – Ne – govorila je napuhana i mrzovoljna žena – tu se ne daje napojnica. Ovo je Engles

gleskoj ne daju napojnice. – Dre čavi crvenonarančasti ruž joj je obrubljivao usta naglašavrti kalne staračke bore iznad i ispod usta.

– Ma daje se – gunnao je njezin muž. – Odakle znaš? Ništa ti ne znaš. Ali uvijek imaš

šljenje. – Nemoćno je prebirao po nepo znatoj valuti u novčaniku s pozornošću i odlučnheologa koji prebire po starim papirusima. – Svlvia, imaš li novčanicu od deset funti?

Žena je otvorila torbu i sa strašnom sporošću zagledala se u nju. Janson je obuzdavao svojću frustraciju jer nije bilo drugog taksija na vidiku.

– Hej – rekao je Janson američkom paru. – Dopustite da ja pla tim.Dvoje Amerikanaca su ga sumnjičavo pogledali.

– Ne, zbilja – rekao je Janson. Američki par mu je stalno ulazio i izlazio iz žarišta. – Noblema. Danas sam galantno raspoložen.

Jednostavno… hajde, idemo.

Ono dvoje su razmijenili poglede. – Svlvia, ovaj čovjek je rekao da će on platiti… – Čula sam što je čovjek rekao – žena je odgovorila razdražljivo. Zahvali mu. – Pa u čemu je kvaka? – rekao je stari čovjek, a uske usnice su mu se napola namrštile. – Kvaka je da ćete izaći odmah.Par se dovukao do pločnika i stajao ondje žmirkajući. Janson se uvukao u prostrano vo

dan od onih klasičnih crnih taksija koje radi Manganese Bronze Holdings PLC. – Samo čas – povikala je žena. – Naše vrećice. Imala sam dvije vrećice iz trgovine… Gov

polako i razdražljivo.Janson je našao dvije plastične vrećice s utisnutim logom Marks & Spencer, otvorio vr

cio ih do njezinih nogu.



– Kamo želite, gospodine? – pitao je vozač. Zatim je pogledao Jansona kroz retrovizor i l– Dobro ste nastradali. – Izgleda gore nego što jest – promrmljao je Janson. – Pazite da mi ne zakrvarite presvlake – gunnao je vozač.Janson je gurnuo novčanicu od stotinu funti kroz staklenu pre gradu.

– To će biti u redu – rekao je vozač promijenivši odjednom ton. – Vi ste gazda, ja sam sluga; pucni bičem i već krećem. – Veselili su ga njegovi taksi stihovJanson je rekao vozaču dva mjesta gdje treba stati.

– Kako kažete – rekao je vozač.Bubnjanje u glavi bilo je snažno i ravnomjerno poput pneumatskog čekića. Janson je izramicu i napravio povez oko glave pokušavajući zaustaviti curenje krvi. Možemo li sad krenugledao je kroz stražnji prozor taksija – koji se odjednom pretvorilo u paukovu mrežu u doevom kutu blizu njegove glave. Pod-zvučni metak zadržao se u slojevitom staklu.

– Majko Božja! – povikao je vozač. – Daj gas – Janson je nepotrebno rekao skutrivši se u sjedalu. – Sve će biti u jebenom redu – rekao je vozač, a motor je zagrmio. – Bit će ako ti kažeš. – Janson je gurnuo još jednu novčanicu od stotinu funti kroz pregradu.

– Hoću li imati još problema? – pitao je vozač gledajući sumnji čavo u novčanicu. Sad su arvlebone Roadu i uključivali se u brzi promet.

– Ni govora – rekao je Janson neljubazno. – Vjeruj mi. Bit će to kao šetnja parkom.Ona ga je gledala. Nije fantazirao.Kazuo Onishi je bacio pogled duž zadimljenog bara za samce, a zatim natrag na prst piva k

ostao u njegovoj krigli. Bila je zamamna: duga plava kosa, prćasti nos, vragoljasti osmjeh. dila sama u baru?

– Kaz, ubacuje li ti se ona medena na barskoj stolici?Bit će da je istina: čak je i njegov prijatelj Dexter to primijetio. Onishi se nasmijao. –

učiš tako iznenaneno? – nasmiješio se. – Dame prepoznaju pravog mužjaka kad ga vide. – Sigurno si zbog toga išao sam kući posljednjih pet puta kad smo bili ovdje – rekao je D

lmore, crnac s naočalama koji ni sam nije imao puno više sreće. Njih su se dvojica poznavaCaltecha; nikad nisu razgovarali o poslu jer je ono što su obojica radili bilo tajno. Jednostavme nisu započinjali, ali su imali nekoliko tajni kad se radilo o ljubavnim vezama ili samo vezsam poželjni neženja, dobro zaranujem: dame samo trebaju uzeti broj i stati u red – Onis

dovito žalio. – Misliš na iracionalni broj ili na imaginarni broj? – Fillmore bi se cerekao.Ali sad se činilo da je Kazuo Onishi uhvatio jednu. Treći pogled žene definitivno se zadrža

mu. – Pozovi suca – rekao je Onishi – jer sad slijedi nokaut. – Ma daj, ti uvijek govoriš koliko je važna osobnost djevojke – Dexter je veselo prosvjed

Što bi moglo biti površnije od prosudbe na toliku daljinu? – Ooo, ima ona jaku osobnost – rekao je Onishi. – To se vidi. – Je – rekao je prijatelj. – Kladim se da ti se svina kako njezina osobnost ispunjava taj n

ki pulover.I sad je žena hodala prema njemu ljupko držeći piće. Njegova se sreća nedvojbeno mijenja

– Je li slobodno? – pitala je pokazujući na praznu stolicu blizu Onishija. Sjela je i stavilaktel uz njegov vrč piva te dala znak konobarici da natoči ponovo. – OK, ja ovo obično ne radim



kala sam svog bivšeg dečka s kojim još moram raščistiti, znate o čemu govorim, i kunem varmen mi se počeo nabacivati.

Pitam se što se dogana. – Pojma nemam – rekao je Onishi gledajući nevino. – Onda, gdje je dečko? – Bivši – rekla je oštro. – Upravo mi se javio na mobitel, rekao je da mu je iskrsnuo

sao. Ili takvo što. Vjerujte mi, nisam mu se uopće veselila. Mislim da je jedini način za njeprestane zvati da nane novu djevojku. – Okrenula se Onishiju i uputila mu blistavi osmjeh. –

ne da nanem novog momka.

Dexter Fillmore je popio pivo i nakašljao se. – Idem kupiti kutiju Camelsa. Hoćete li vi, dgod? – Uzmi mi kutiju – rekao je Onishi.Kad je Fillmore otišao, plavuša se okrenula prema Onishiju i napravila grimasu. Vi p

mels? – Ne volite pušenje, ha? – Ne radi se o tome. Ali, molim vas, pa valjda smo zavrijedili nešto bolje od onog iz auto

te li ikada kušali Balkan Sobranie?To je prava cigareta.

– Što?Otvorila je svoju torbicu i izvukla metalnu kutiju. Sadržavala je cijeli red crnih cigaret

ra sa zlatnim vrhom. – Upravo stiglo iz diplomatske torbe – rekla je. Pružila mu je jedšajte – rekla je. I upaljač se stvorio u njezinoj ruci.

Djevojka koja je vješta s rukama, pomislio je Onishi dok je duboko povukao.Obećavajuće. Laknulo mu je, takoner, da još nije krenula s onim pitanjem što-vi-radite. U

odgovarao da je≫administrator sustava za vladu≪ i nitko nikad nije dalje ispitivao, iako jeemnu rečenicu o ≫nepodudarnosti platforme≪ koja je uključivala Ministarstvo poljoprivrnsporta. Bilo je toliko zapanjujuće da bi sigurno odbilo svako daljnje pitanje. No, stvarni r

što mu je bilo drago da ga nije pitala bio je taj što nije želio misliti o poslu. Njegovu pravom poslu. Posljednjih je dana postalo toliko stresno da su ga ramena poč

ljeti čim bi kretao u ured. Kako ih je pratila smola. Prokleto gadno.Sva ta muka, sve te godine – i prokleti program Mobius se ruši. Trebalo mu je malo sr

kom drugom segmentu života. Do vraga, zaslužio je malo sreće.Oči lijepe plavuše zadržale su se na njegovu licu dok mu je gusti dim ispunjavao pluća. Č

ju je nešto na njemu fasciniralo. Započela je nova pjesma: ona iz onog velikog novog filugom svjetskom ratu. Onishi je volio tu pjesmu. Na trenutak je osjetio da bi mogao poletjeće.

Zakašljao se. – Jaka – rekao je. – Takve su nekoć bile cigarete – rekla je. Govorila je s vrlo sla bim akcentom, no nije m

rediti kakvim. – Budi muško. Uvuci.Povukao je još jednom.

– Posebno, zar ne? – rekla je. – Malo oporo – rekao je nesigurno.

– Ne oporo, bogato. Kunem se da bi kod većine američkih ciga reta mogao jednako tako pvinski papir.

Onishi je kimnuo, no uistinu mu se počelo više nego samo malo vrtjeti. Bit će da je to doisthan. Osjećao je da se zajapurio i počeo znojiti.



– Oh, siroče moje, ma vidi ga – rekla je plavuša. – ini se da ti treba malo zraka. – Godilo bi mi – složio se Onishi. – Idemo – rekla je. – Hajdemo prošetati. – Posegnuo je za svojim novčanikom, no ona je s

stol dvadeset, a on se osjećao pre više slabim da prigovori. Dexter će se pitati što se dogodm, ali će mu poslije objasniti.

Vani na svježem zraku osjećaj vrtoglavice se nastavio. Stisnula mu ruku ohrabrujući.čnom rasvjetom izgledala je još ljepša, osim ako to nije bilo zbog njegove vrtoglavice.

– Ne činiš se baš tako čvrst na nogama, znaš – rekla je.

– Ne – rekao je i znao je da ima glupi osmijeh na licu, ali nije mogao ništa protiv toga.Rugala mu se. – Velika muškarčina poput tebe, a obori ga Balkan Sobranie?Plavuša je mislila da je on muškarčina? To je ohrabrujuće. Velika pozitivna točka u raznov

rci kakav je bio njegov seksualni život. Osmijeh mu je postao još širi.U isto je vrijeme shvatio da su mu misli čudno zbrkane, no kao da mu nije bilo stalo.

– Hajdemo u moj auto pa ćemo se provoziti – rekla je, a glas joj je zvučao kao da dolike daljine. Nešto iznutra mu je govo rilo: Možda to nije dobra ideja, Kaz. Shvatio je da

ogao ništa drugo osim reći da.Otići će s prekrasnom strankinjom. Učinit će sve što ona kaže. On će biti njezin.

Bio je samo mutno svjestan da ona glatko mijenja brzine na svojem plavom kabrioletu ikamo kontroliranim pokretima nekoga tko se mora držati rasporeda.

– Pokazat ću ti nešto najljepše u životu, Kazuo – rekla je i rukom mu očešala rasporak dključavala njegova vrata.

Misao je bljesnula: Nisam joj rekao svoje ime. Slijedila ju je druga misao: Nešto nije u reom. A zatim su sve takve misli nestale u tamnoj praznini kakva je sada postala njegov um.

18 Hasid, nervozno stišćući svoju pohabanu torbu tvrdih stranica, prešao je do ogranenog

rnje prednje palube stružući nogama kao starac. Oči su mu bile neodreneno preplašene i činje to više zbog njegova temperamenta nego zbog odrenenih okolnosti na Stena Lineu lemom je trajektu katamaranu trebalo samo četiri sata da prevali put od Hanvicha do Hoekllanda gdje su posebni vlakovi, postavljeni paralelno s trajektom, prevozili putnike do Cen

ation u Amsterdamu. Brzi su brodovi bili opremljeni svime potrebnim za udobno putovanjodu je bilo nekoliko barova, dva restorana, cijeli niz dućana i kinodvorana.

Hasid s pohabanom torbom nije, menutim, izgledao kao netko tko bi iskoristio te pogodo je prepoznatljiv tip: trgovac dijamantima – zar je uopće bilo sumnje u to? – koji nijnteresiran za luksuz kojim je trgovao, poput trezvenjaka koji ima destileriju. Drugi bi ga pu

gledali i odvraćali pogled. Nije bilo razloga da se zagledaju. Čovjek ne bi želio da hasid nešto pogrešno pomisli.Slani je povjetarac razbarušio čovjekovu potpuno bijelu bradu i zaliske, njegov crni v

rtač i hlače. Okrugli crni šešir ostao mu je čvrsto nasanen na glavi dok je nastavio gledati kosibo i sivo-zeleno more. Pogled nije bio očaravajući, no činilo se da hasid u tome nalazi smiren

Osoba poput njega, znao je Janson, postaje nevidljiva samim time što stoji vani.Ljepilo ga je na obrazima svrbjelo i vuneni je ogrtač bio neugodno topao, što je lako izaz

renenu tjeskobu, a to je zahtijevala njegova uloga. Pustio je da ga povjetarac rashladi, osuši noj.

Nije bilo razloga sumnjati da je on bio onaj kao što je u putovnici pisalo da jest; povreme



adio malu, u plastiku umotanu fotografiju pokojnog rabina Schneersona kojeg su mnogi hatrali Mesijom ili mosiachom i nježno ga voljeli. Takve su stvari bile važne kad čovjek glumi

Polako se okrenuo čuvši korake nekoga tko mu se približavao. Želudac mu se stisnuo kdio čovjeka sa šeširom s okruglim obodom i u gruboj crnoj odjeći. To je hasid – pravi. Ksid, rekao si je brzo. Ti si onaj koji se pretvaraš da jesi – to je bio priznati recept špijuna. Druo da ne budeš pritom glup.

Drugi čovjek, niži od Jansona i možda u ranim četrdesetima, nasmiješio mu se. Voos hurst ekao je kimnuvši lagano glavom. Kosa mu je bila rina, a oči vodenoplave iza plastičnih na

e je dobio putem zdravstvenog osiguranja.Mala kožna mapa bila mu je zataknuta ispod ruke.Janson je trznuo glavom stišćući torbu i uputio mu oprezni prijateljski osmijeh, osmijeh s

om rastezljivošću ljepila za lice koje je upotrijebio. Kako mu odgovoriti? Bilo je ljudi koadavali nove jezike ponekad s nevjerojatnom tečnošću; Alan Demarest je bio jedan od ta

nson, iako je kao student prilično govorio njemački i francuski te ponešto češkog, što je dobjke koja je govorila češki, nije bio menu takvima. Sad je napinjao mozak pokušavajući naćivice jidiša. To je bila mogućnost koju je trebao predvidjeti. Umjesto da riskira ≫šalomijuljenje, bilo bi mu sigurnije spriječiti bilo kakav razgovor. Projurila mu je misao da

zgodnog nametljivca preko ograde.Trenutak kasnije pokazao je prema svojem vratu i odmahnuo glavom. – Laringitis prošapt

nečem što je sličilo na akcent s East Enda. – Ir filt zich besser? – rekao je čovjek ljubazna izgleda. Bio je usamljena duša, bez str

ojem pokušaju da se poveže s nekim koga je smatrao srodnom dušom.Janson je snažno zakašljao. – Oprostite – prošaptao je. – Jako zarazno. – Drugi se č

nemireno povukao nekoliko koraka. Ponovo je kimnuo skupivši ruke. – Selam alejkum. goslov s tobom – rekao je i drhtavo podigao ruku na pozdrav povlačeći se pristojno, ali brzo

. Još jedanput se Janson predao prohladnom vjetru. Znamo više nego što znamo, Demar

koć upozoravao. Janson je vjerovao da je to istina u ovom slučaju da bi mogao napredovati kmo mogao točno posložiti podatke koje je već imao.

Znao je da tajna grana vlade SAD-a traži njegovu smrt. Da je zapanjujuća svota novca pranenih elektronskih manipulacija položena na njegov račun. Da je rezultat trebao biti st

edodžbu kako mu je plaćeno da ubije Novaka.Može li on na neki način upotrijebiti taj novac? Unutarnji glas upozoravao ga je da to ne č

ne. Ne dok je pravi izvor novca još nepoznat. Mogao bi biti ključni dokaz. I – mogućnost pkala – mogao je uz pomoć visoke tehnologije biti eksplozivna zamka tako da svaki pokušaj digne njegovim neprijateljima otkrije njegovu lokaciju. Sto ga je jednostavno vraćalo na p

bi ti neprijatelji mogli biti. Na čijoj si ti strani, Marta Lang? Prije nego što se ukrcao, pokušao je još jedanput stupiti s

vezu, no bez uspjeha. Sudjeluje li ona u ubojitoj spletki? Ili su je oteli, možda čak ubili – kao etke koja je Petera Novaka stajala života? Janson je zamolio jednog starog prijatelja koji ži

anhattanu – veterana obavještajnih službi, sada u mirovini – da motri na nju u newyorškom klade za slobodu gdje je Lang tobože bila stacionirana. Do sada nije bilo znaka da se vraradu na Četrdesetoj ulici. Jamačno je negdje drugdje, samo gdje?

Zatim je Jansonu bilo čudno, isto kao i Fieldingu, da vijest o Novakovoj smrti jošavljena. Koliko se javno znalo, ništa se – ni otmica, ni ubijanje – nije dogodilo. Sprema

što ili je zbog nekog plana što uključuje ljude iz Zaklade za slobodu bilo neoportuno odavat



iku tragediju? No, koliko su dugo mislili da će moći skrivati takvu stvar? Janson je po priao da su smrt Deng Xiaopinga skrivali više od osam dana dok nije riješeno pitanje nasljedim je odlučio da ne može riskirati čak ni kratko vrijeme javne nesigurnosti. Je li nešto ssrijedi u Zakladi za slobodu? Novakovo golemo bogatstvo ili veći njegov dio, već je vezkladu za slobodu. Stoga nije jasno kako bi njegova smrt izravno utjecala na njezino financirenutim, Grigori Berman mu je.

rekao da je novac prebačen iz Amsterdama, točno iz Zaklade za slobodu, s računa Pvaka. Tko je u Zakladi to mogao učiniti? Novak je bio moćan čovjek, a i njegovi su neprij

i moćni. Morao je prihvatiti da su Novakovi neprijatelji i njegovi neprijatelji. I najpakleniji dklene jednadžbe, oni mogu biti bilo tko. Oni mogu biti bilo gdje. Fielding, prije nego šrenuo, govorio je zajedljivo o Novakovim protivnicima. ≫Oligarsi≪ korumpiranih plutokrima, posebno onih u Istočnoj Europi, mogli su naći zajednički interes s tajnim društvom plan

edinjenim Državama koji su s očajem i zavišću gledali na Novakov rastući utjecaj. Upitaj se meriku toliko mrze: Androsove riječi. Odgovori su bili složeni, sadržavali su krajnju mržezir onih koji su se osjećali potisnuti njezinom dominacijom. Menutim, Amerika nije bila krevinašce: njezini napori da zaštiti svoju globalnu nadmoć znali su biti nemilosrdni. Članovi njnjskopolitičkog establišmenta mogli su se osjećati ugroženi postupcima neke po

bronamjerne osobe jednostavno zato što su ti postupci bili izvan njihove kontrole. Fielding: Sali da je s prezirom odbijao ponude Amerike, da je ljutio njezin vanjskopolitički establišedeći vlastiti put. Njegova je jedina zvijezda vodilja bila njegova savjest. Tko je m

edvidjeti bijes washingtonskih planera – kratkovidne jednostrane ljude zaslijepljene fanatintrole koju su pogrešno smatrali domoljubljem? To nije bilo najbolje lice Amerike, niti njlja priroda. No, bilo bi sasvim naivno pretvarati se da je establišment nesposoban za stupke. Ponekad je razmišljao kako je kapetan korvete Alan Demarest sebe smatrao pr

merikancem. Janson je već dugo mislio da je to štetna izmišljotina samozavaravanja. No, što amaresti svijeta imali pravo? Sto ako su predstavljali ne Ameriku, nego nastojanje Ame

merike s kojom će se stranci u napaćenim zemljama najvjerojatnije sukobiti? Janson je zatvorinije mogao otjerati bolne, žive uspomene koje su ga nastavile progoniti.

– Ne, nemoj ih nositi unutra – kapetan korvete rekao je Jansonu. Kroz slušalice je slabogao čuti koralnu glazbu. – Ja ću izaći.

– Gospodine – odgovorio je Janson – nema potrebe. Čvrsto su vezani, kao što ste trrobljenici nisu povrijeneni, ali su nepo kretni.

– Uvjeren sam da si se oko toga naradio. Nisam iznenanen tvojim postupcima, Janson. – Transport neće predstavljati teškoću – rekao je Janson – gospo dine. – Reći ću ti što ćeš napraviti – rekao je Demarest. – Odvedi ih u Candle Bog.

Candle Bog su Amerikanci nazvali čistinu u džungli četiri stupnja sjeverno od glavnoga vgora. Ondje se zbio okršaj prije mjesec dana kad je američka straža nabasala na dvije kolibevjeka koja su identificirali kao vijetkongovske glasnike. Jedan je Amerikanac pogonen u sua tri vijetkongovca su ubijena. Jedan ranjeni član američke grupe iskrivio je vijetnamsko imdručje, Quan Ho Bok, u Candle Bog i taj se naziv zadržao.

Prebacivanje zarobljenika do Candle Boga trajalo je dva sata. Demarest ih je čekao kgli. Bio je u džipu sa svojim zamjenikom, Tomom Bewickom, za upravljačem.

Janson je vidio da su zarobljenici žedni; budući da su im ruke bile vezane sa strane, prinio osku ustima dijeleći sadržaj pljo-ske izmenu njih dvojice.

Unatoč strahu i nesigurnosti, zarobljenici su zahvalno gutali vodu. Pustio ih je da se odmo



mlji izmenu dvije kolibe. – Dobar posao, Jansone – rekao je Demarest. – Humani postupak s ratnim zarobljenicima, baš kako piše u Ženevskoj konvenciji – odgo

Janson. – Kad bi se samo i neprijatelji tako ponašali. Gospodine.Demarest je pucnuo jezikom. – Baš si smiješan, učenice. – Okre- V nuo se svome zamjeni

me – rekao je – možeš li … biti domaćin?Bewickovo svijetlosmene lice izgledalo je kao da je istesano od drva s grubim prorezima z

sta. Nos mu je bio malen, uzak i gotovo oštar. Opći je dojam bio pojačan prošaranim tenom

lovalo nekako drvenasto. Pokreti su mu bili brzi i učinkoviti, no više kao trzaji. To je pridonnsonovu osjećaju da je Bewick postao Demarestov maneken.Bewick se dovukao do prvog zarobljenika, izvukao veliki nož i počeo rezati poveze kojim

ruke bile vezane sa strane. – Trebaju se osjećati ugodno – objasnio je Demarest.Uskoro je postalo jasno da ugoda nije baš bio Bewickov cilj. Zamjenik zapovjednika oblik

praćku od najlonskog užeta, čvrsto ga svezao oko zglobova i gležnjeva zarobljenika, a motao oko središnjih greda. Bili su okrenuti naopačke, raširenih nogu i ruku, a udovi su imegnuti nategnutim uzetom. Bili su potpuno nemoćni i to su znali. Ta spoznaja o nemoći imal

hološki efekt.Jansonov se želudac grčio. – Gospodine? – počeo je.

– Nemoj govoriti – odgovorio je Demarest. – Samo gledaj. Gledaj i uči. Staro je pravilo: danput, učiniš jedanput, učiš jednog.

Sad se Demarest približio zarobljeniku koji mu je bio bliži. Rukom je pomilovao obraz mlekao: – Toi men ban. – Lup-nuo se po srcu i ponovio riječi: Svinaš mi se.

Dva su čovjeka izgledala zbunjena. – Govoriš li engleski? Nije važno govoriš li jer ja govorim vijet namski. Napokon je prvi progovorio. – Da. – Glas mu je bio tih.

Demarest ga je nagradio osmijehom. – Mislio sam da govoriš. –Prošao je kažiprstom vjekova čela, niz njegov nos i zaustavio se na njegovim usnicama. – Svinaš mi se. Vdahnjujete. Jer vam je doista stalo. To mi puno znači. Imate svoje ideale i borit ćete se do saja. Koliko nguoi My si ubio, što misliš? Koliko Amerikanaca?

Drugi je čovjek provalio – Mi ne ubiti! – Ne, zato što ste seljaci, zar ne? – Demarestove su riječi bile slatke. – Mi seljak. – Vi uopće niste vijetkongovci, zar ne? Vi ste pošteni obični vri jedni ribari, zar ne? – Dung. – Točno.

– Ili ste rekli da ste seljaci?Dvojica su izgledala zbunjeno. – Ne vijekongovci – prvi je čovjek rekao molećivo. – On nije tvoj ratni drug? – Demarest je pokazao njegova veza nog druga.

– Samo prijatelj. – Oh, on je tvoj prijatelj.

– Da. – On te voli. Vi pomažete jedan drugome. – Pomažemo jedan drugome. – Vaš narod je puno pretrpio, zar ne? – Puno pretrpio.



– Kao naš Spasitelj, Isus Krist. Znate li da je on umro za naše grijehe? Hoćete li znati kamro? Da? Pa, što ne kažete! Ja ću vam reći. Ne, imam bolju ideju: pokazat ću vam.

– Molim? – Riječ je izašla kao molm Demarest se okrenuo prema Bewicku. – Bewick, sasvjudski ostaviti ove jadne ljude na zemlji.

Bewick je kimnuo dopuštajući cereku da zatreperi na drvenom licu. Zatim je okrenuvši dp dvaput jače, stegnuo užad. Napetost užeta podigla je zarobljenike sa zemlje; težinu njihovih

žali su čvrsto vezani gležnjevi i zglobovi. Svaki je ispustio glasni, uspaničeni uzdah. – Xin loi. – Demarest je rekao blago. – Oprostite zbog toga.

Bili su u agoniji, udovi su im bili pretegnuti, ruke iščašene. Zbog iskrenutog položaja disanbilo jako otežano, bio je potreban strašan napor da saviju prsa i prošire ošit – a time su većavali napetost udova.

Janson se zajapurio. – Gospodine – rekao je oštro. – Mogu li s vama razgovarati nasspodine?

Demarest je došao do Jansona. – Treba se malo naviknuti na ovo što gledaš – rekao je tii neću dopustiti da se miješaš u ono što se radi u krajnjoj diskreciji.

– Vi ih mučite – rekao je Janson stisnutog lica. – Misliš da je to mučenje? – Demarest je odmahnuo glavom s ganenjem. – Poručnice prve

wick, poručnik druge klase Jan son je uznemiren. Da bismo ga zaštitili, narenujem ti da ga obum potrebnim sredstvima. Jesi li razumio?

– Jesam, gospodine – odgovorio je Bewick. Uperio je borbeni pištolj u Jansonovu glavu. Demarest je otišao do džipa i pritisnuo PLAY na svom prijeno-, snom kasetofonu.Zborna glazba dolazila je iz malenih, minijaturnih zvučnika. – Hildegard Bingenska – rek

obraćajući se nikome posebno. – Provela je gotovo cijeli život u samostanu koji je utemelanaestom stoljeću. Jednoga dana kad su joj bile četrdeset dvije godine, ukazao joj se Bog i timstala najveći skladatelj tog doba. Svaki put kad bi sjela stvarati, to je bilo uvijek kad bi trstrašnije boli, što je ona zvala bič Božji. Jer tek kad bi je bol dovela do točke halucin

zino je djelo izlazilo iz nje – anti-fone, pjesme i pobožne rasprave. Sveta Hildegard je stvoz bol. Bol je stvarala njezine pjesme. Okrenuo se drugom čovjeku koji se počeo obilno znh zarobljenika dopirao je u jaucima davljenja kao umiruća zvijer. – Mislio sam da će teustiti – rekao je. Slušao je zamišljeno nekoliko taktova pjesme.

Sanctus es unguendo periculose fractos: sanctus es tergendo fetida vulnera.Zatim je stao iznad drugog zarobljenika. – Gledaj me u oči – rekao je Demarest.Izvadio je nožić iz korica na remenu i napravio mali rez na čovjekovu trbuhu. Koža i tkivo

odmah su se rastrgali razvučeni napetom užadi. – Bol će i tebe natjerati da pjevaš. – Čovjštao.

– Evo, to je mučenje – Demarest je viknuo Jansonu. – Što želiš da kažem? Da me boli isto tliko i njih boli? – Vratio se do čovjeka koji je vrištao ispod njega.

– Misliš li da ćeš za svoj narod biti junak zato što mi se opireš? Nema šanse.Uvjeravam te da nitko nikad neće saznati jesi li bio junak. Tvoja će hrabrost biti u

trošena. Vidiš, ja sam jako loš čovjek. Misliš da su Amerikanci mekani?Misliš da ćeš dočekati da odemo? Misliš da ćeš gledati kako se hvatamo u stupicu svojih g

okratskih pravila kao div sapet vlastitim uzicama? No, tako mislite jer nikad niste sreli Amaresta. Od svih Sotoninih prijevara i laži, najveća je bila uvjeravati čovjeka da on ne poedaj me u oči, moj prijatelju ribare, jer ja postojim. Ribar kao ti. Ribar ljudskih duša.

Alan Demarest bio je lud. Ne: to je bilo gore od toga. Bio je previše razborit, previše je v



ojim postupcima i njihovim kontroliranim posljedicama. Menutim, uopće nije imao osnovni ovjesti. On je bio čudovište. Vrlo inteligentno, karizmatsko čudovište.

– Gledaj me u oči – rekao je Demarest pjevušeći i nagnuo se prema čovjekovu licu koje srivilo u agoniji, neopisivoj ago niji. – Tko je vaš kontakt u Vojsci Republike Vijetnam? S k

žnovijetnamcima radite? – Ja seljak! – čovjek je procvilio jedva hvatajući dah. Oči su mu bile crvene, obrazi mokri.

etkong!Demarest je strgnuo čovjekove hlače ogolivši mu genitalije. –Izmotavanje treba kazniti –

glasom u kojem je bilo dosade. – Vrijeme je za električne kabele.Jansonu se dizao želudac. Nagnuo se naprijed i topli mlaz povraćanja jurnuo mu je straelom grla te pljusnuo na zemlju pred njim.

– Ne treba se stidjeti, sine. To je kao operiranje – rekao je Dema rest umirujući. – Kad prvdiš kako se radi, onda je malo gusto.

Ali vrlo brzo se navikneš. Kao što Emerson kaže, kad se velikog čovjeka 'gura, muči, pa priliku štogod naučiti.' Okrenuo se Bewicku. – Idem napumpati motor, a ti se pobrini da dmjestiš.

Pružit ćemo mu priliku da govori. A ako ne bude htio, umrijet će najbolnijom smrću

žemo smisliti.Demarest je gledao Jansonovo užasnuto lice.

– Ali nemoj se brinuti – nastavio je. – Njegov će kompanjon ostati živ. Vidiš, važno je oskoga da širi vijesti menu Vijetkongom: tako ti je kad zajebavaš nguoi My.

I, užasa li, namignuo je Jansonu kao da ga poziva na razvratni-štvo. Koliko je drugih voi su sagorjeli i otupili nakon previše vremena na borbenoj liniji pozitivno odgovorilo na

ziv pridružujući se klubu pravih fanatika, gubeći dušu. Stari refren mu se mutno vrtio u glavi. Kš? Ludo – ideš s nama?

Ideš s nama?

Prinsengracht, možda najljepša menu starim ulicama uz kanal u starom Amsterdamu, sagrapočetkom sedamnaestog stoljeća.

Na prvi su pogled ulična pročelja bila ujednačena poput papirnatih lutki složenih u harmoo čovjek pomnije pogleda, vidi na koje se sve načine pojedina visoka, uska kuća od opealjima razlikovala od susjednih. Zabati kuća bili su pažljivo izraneni: stepe-ničasti zabati kpenjali cik-cak do ravnog vrha izmjenjivali su se s padajućim lukovima uskih i žljebastih zadući da su unutrašnja stubišta bila uska i strma, većina je kuća imala izbočine koje su omogućse namještaj dovuče do viših katova pomoću dizala. Mnoge su se kuće razmetale la

tkrovljem i zamršenim frizovima. Girlande su visjele s jednostavne opeke. Znao je da su iza

iveni diskretni hofjes ili unutarnja dvorišta. U mjeri u kojoj su se granani zlatnog msterdama hvalili svojom jednostavnošću, moglo bi se reći da je to bila razmetljiva jednostavn

Janson je išao niz ulicu odjeven u laganu jaknu s patentnim zatvaračem i čvrste cokule, nogi pješaci oko njega. Držao je ruke u džepovima, a očima je pretraživao okolinu. Slijede l

sada nije ništa primijetio. No, iz iskustva je znao da se grupa može skupiti i razmjčunujućom brzinom ako bi se otkrila njegova prisutnost. Uvijek imaj pričuvni plan, govomarest i ma kako autor bio užasan, opomena mu je dobro poslužila. Pošalji to za knjigu Travljanja Džingis-kana, gorko je razmišljao Janson.

Nekoliko blokova od takozvanog zlatnog zavoja došao je do skupine čamaca usidrenih u ki je bio mutno-hrnave boje. Ta ploveća prebivališta, rezultat nedostatka kuća, bila su



msterdama od 1950-ih; nakon nekoliko desetaka godina gradsko je vijeće donijelo mjere ph, ali su postojeća vodena prebivališta nasljenivana, a tolerirali su ih tako dugo dok se pldišnja naknada.

Janson je budno promatrao zagledajući se u svaki pojedini čamac. Najbliži je sličio naeni bungalov s malom turbinom na vrhu krova od crvenog naboranog čelika.

Drugi je sličio na visoki, ploveći staklenik; unutra su duge staklene ploče bile zastrte zastoući stanarima malo privatnosti. U blizini se nalazio čamac sa zamršenom ogradom u obliku bo ravnog vrha. Dvije svjetiljke izlazile su iz nečega što je izgledalo kao kamena hranilica za

nci s pelargonijama govorili su o ponosnim stanarima. Napokon je ugledao poznatu plavu kabinu koja se doimala napušteno. Lonci za cvlavnom su bili prazni; prozori su bili mali i čanavi. Na palubi uz kabinu nalazila se drvena ka je od vremena posivjela. Ograda niske, široke palube bila je iskrivljena i isprekidana. Čam

o usidren uz maleno parkiralište na obali i dok se približavao, Janson je osjećao kako mu serzava. Mnogo godina je prošlo otkad je posljednji put bio ovdje. Je li se vlasnik promijenio?

Primijetio je osebujan smolast miris kanabisa i znao je da nije. Kročio je na palubu i poz vrata kabine; kao što je i očekivao, nisu bila zaključana.

U jednom kutu suncem prošaranog prostora čučao je čovjek duge prljave sijede kose

ikog četvrtastog papira. Imao je pastele u objema rukama kojima je naizmjence mahao ppiru poput kolibrića. Tinjajuća cigareta marihuane ležala je uz crveni pastel.

– Ni makac, govnaru – Janson je tiho rekao.Barry Cooper se polako okrenuo smijuljeći se nekoj svojoj šali. Kad je prepoznao posjeti

lo se otrijeznio: – Hej, mi smo u redu, je 1'? Ti i ja, mi smo u redu, je 1'? – Na licu mu jglupi poluosmijeh, no pitanje je imalo prizvuk uznemirenosti.

– Je, Barry, mi smo u redu.Vidno mu je laknulo. Raširio je ruke, a dlanovi su mu bili puni boje. – Pokaži mi ljubavi, d

kaži mi ljubavi. Koliko je prošlo od onda? Isusel Cooperov je govor dugo zadržao neob

ešavinu idioma – dijelom Stoner Shotva, dijelom TV serije Prepusti to dabru – i činjenica merikanac živio u inozemstvu gotovo četvrtinu stoljeća djelovala je kao lingvistički fiksativ.

– Predugo – odgovorio je Janson – ili možda ne dovoljno dugo.Sto ti misliš? Prošlost koju su dijelili bila je složena; jedan drugoga nisu potpuno razumje

voljno su se razumjeli da bi mogli imati poslovni odnos. – Mogu ti skuhati kavu – reče Cooper. – Kava bi mi godila. – Janson je sjeo na kvrgavu smenu sofu i pogledao oko sebe.Malo toga se promijenilo. Cooper je ostario, ali baš onako kako se to od njega i očeki

or prosijede smene kose bio je gotovo sasvim sijed. Imao je puno sitnih nabora oko kutova oč

e izmenu krajeva usta i nosa bile su urezane tankom linijom; bilo je okomitih bora izmenu njerva i vodoravnih bora na njegovu čelu. No, to je bio Barry Cooper, isti stari Barry Cooper, trašujući i ponešto lud, no ni jedno ni drugo previše. Dok je bio mlani, odnosi su bili dručetkom sedamdesetih lutao je od radikalizma u koledžu do prave stvari, tvrne i bezobzarnosti. Na kraju je završio kao suradnik Weather Undergrounda. Zdrobi sistemi To je bio pozdana, jednostavni pozdrav. Držeći se gradskog koledža u Medisonu u državi Wisconsin, družnima koji su bili pametniji i uvjerljiviji od njega i koji su smatrali njegovo početno neslagandjelima autoriteta kristalnom krajnošću. Male podvale, kojima je provocirao provedbu zadile su do ekstremnijih postupaka.

Jednog se dana u New Yorku našao u gradskoj kući Greenwich Villagea kad je bomba ko



pravio jedan od članova, prerano eksplodirala. Tuširao se i, opržen i čanav, no uglavpovrijenen, ošamućen je hodao neko vrijeme okolo prije nego što su ga uhitili. Kad je puštmčevinu, policija je utvrdila da se njegovi otisci prstiju podudaraju s onima nanenima na mdne druge eksplozije, i to u sveučilišnom laboratoriju u Evanstonu. Ona se dogodila noću i nijava, no to je bilo samo pitanje sreće; lako se moglo dogoditi da noćni čuvar bude na tom mtužbe su narasle na pokušaj ubojstva i federalnu zavjeru, a Cooperova je jamčevina povutad je on, menutim, pobjegao iz zemlje i otišao prvo u Kanadu, a zatim u Zapadnu Europu.

U Europi je započelo novo poglavlje njegove neobične karijere. Pretjerane izvještaje o nj

e je američka administracija pustila u opticaj, potpuno su progutale radikalne skvolucionarnih europskih ljevičara – krug povezan s Andreasom Baaderom i Ulri-kom Meinhoformalno bili poznati kao Frakcija Crvenih brigada, a neformalno kao Grupa Baader-Mei

rsto isprepletena organizacija koja se zvala Pokret 2. lipnja, a u Italiji Crvene brigade. Zarmansom urbane pobune, ovi su militanti smatrali čupavog Amerikanca Jessejem Jamesom sna, slobodnim jahačem revolucije. Primili su ga u svoje krugove i svadljive frakcije pitajući vjet o taktici i tehnikama. Barrvju Cooperu je godilo laskanje, no njegovi su posjeti bili napno je znao o različitim vrstama marihuane – o tome kako se Maui sensimilla razlikuje od Acap

vene, na primjer – no malo ga je zanimalo ili je malo znao o praktičnim stvarima revolucije. B

eko od onog kriminalnog mozga iz Interpolovih obavijesti. Zapravo je bio zabušant ueman – za drogu i seks. Bio je previše ošamućen da bi razumio surovost svojih novih drug

eviše ošamućen da bi razumio ono što je on smatrao studentskim podvalama poput smrdmbi u kupaonici; oni su to smatrali uvodom u siloviti ustanak i nasilno zbacivanje postoretka. Kad se nalazio menu revolucionarima, on je to zadržavao za sebe krijući se iza aforisgovora.

Njih je uznemi-ravala njegova šutljivost i izrazito pomanjkanje interesa za njihove aktivnobio znak da im američki terorist ne vjeruje ili da ih ne smatra ozbiljnom revoluciona

angardom. Uzvratili su otkrivajući mu svoje najambicioznije planove, pokušavajući ga za

krivanjem dometa svog ljudskog i materijalnog bitka: sigurna kuća u Istočnom Berlinu, istaganizacija u Miinchenu koja im je osiguravala financijsku potporu, časnik u nacionalnoj ndesrepublike koji je opskrbljivao svog radikalnog ljubavnika velikim količinama vojnništva.

Kako je vrijeme prolazilo, Barrvju Cooperu je bilo sve nelagod-nije i ne samo zbog maskee imao želudac za nasilje koje su oni tako živo opisivali. Jednoga dana, nakon eksplozije bomdzemnoj željeznici u Stuttgartu koju su izvele Revolucionarne ćelije, u novinama je vidio ava. Pretvarajući se da je i sam novinski izvjestitelj, posjetio je majku jednog ubijenog prolazustvo – susresti se licem u lice s ljudskom stvarnošću uzvišenog revolucionarnog nasilja uzdr

je i odbilo.Janson ga je posjetio nedugo nakon toga. Pokušavajući ući u skri: veni svijet tih teroris

ganizacija, tražio je ljude čija vjernost civilizaciji možda još nije sasvim erodirala – ljude kou bili mrtvi za takozvanu buržujsku moralnost. Povezanost Barrvja Coo-pera s tim organizacijek mu je bila čudna; dobro je poznavao njegov dosje i u njemu je vidio osobu koja je jivčina, zafrkant, klaun, a ne ubojica. Tip koji se slaže i povodi u jednom se trenutku sloveo za nekim jako lošim društvom.

Cooper je već živio u Amsterdamu na istoj toj barki; zaranivao je za život prodajući turiene crteže staroga grada – kič, ali iskreni kič. Izgledao je kao netko tko je previše i predugo rihuanu: čak i kad nije bio drven, bio je pomalo neusredotočen i iskren. Njih se dvojica



mah povezala: bilo je teško zamisliti dvije manje slične duše. Menutim, Cooper je na kraju cse njegov posjetitelj iz vlade SAD-a nije pokušao integrirati ni prijetiti. Izgledao je loše, al

o loš. Čudno diskretan u nastupu, igrao je otvoreno. Kad je Cooper skrenuo razgovor na nepZapadu, Janson ga je, kao vješt politički znanstvenik, rado slijedio. Umjesto da se izrugovoj politici, Janson se rado složio da se mnogo toga može kritizirati u zapa

mokracijama, ali je zatim odbacio dehumanizirana pojednostavljenja terorista izravnim, oikom.

Naše društvo izdaje čovječanstvo svaki put kad se ne drži ideala koje samo proklamira. A

i tvoji prijatelji žele stvoriti? On izdaje čovječanstvo svaki put kad se drži svojih proklamiala. Zar je tako teško izabrati?To je duboko, rekao je Barry Cooper iskreno. To je duboko: povratni odgovor pličine. No

Cooper bio plitak, baš ga je njegova plitkost spasila od najgorih iskušenja revolucionarne ljeegove su informacije bile propast za desetke terorističkih skupina. Njihove su sigurne vorene, njihove vone zatvorene, njihovi izvori financiranja otkriveni i iskorijenjeni. Napvjek u autentično plavoj barki pomogao je da se to učini. U tom je smislu glasnogovornik ta revolucionarne avangarde imao pravo: nekad mali čovjek može mnogo učiniti.

Zauzvrat, Ministarstvo vanjskih poslova tiho je odustalo od svojih pokušaja da traži nje

učenje.Sad je Janson srkao vruću kavu iz lončića što je bio zamrljan akri-linskom bojom.

– Znam da si samo svratio – rekao je Cooper. – Ja znam da ti, recimo, nećeš nešto od meje bila šala koja je preživjela od njihova prvog razgovora prije četvrt stoljeća. – Hej – Janson je rekao. – Je li u redu ako ostanem neko vrijeme? – Mi časa es su časa, amigo – odgovorio je Cooper. Podignuo je malu cigaretu marihuan

a; Janson nikad baš nije bio siguran djeluje li to još doista na Coopera ili ga je doza samo vrono ,. što se smatralo normalnim. Glas mu je bio promukao od dima. – Da ti kažem istinu, drmi dobro došlo. Ne znam jesam li ti rekao, Doris me ostavila.

– Nikad mi nisi rekao da je Doris bila s tobom – rekao je Janson. – Barry, ja pojma nemam o kome ti govoriš. – Oh – rekao je Cooper i čelo mu se nabralo trenutak ili dva od grozničave koncentracije.

tražio posljedicu: I stoga … i stoga … i stoga … Stroj razloga se okretao, ali nije hvatao. Napo digao kažiprst. – Onda … nema veze. – Očito je zaključio da netko koga nije vidio osam ge baš zainteresiran za nedavni kraj šestotjedne veze. Cooperu je bilo toliko drago da je ngovara jući odgovor da se naslonio i nasmijao. – Hej, čovječe, zbilja je lijepo vidjeti te. – Ouštinuo Jansonovu ruku. – Cimer – rekao je. Kao da smo opet cimeri. Felix i Oscar.

Janson se trgnuo: ruka ga je još boljela od hrvanja u Regent's Parku.

– Jesi dobro, čovječe? – Cooperove su oči bile zabrinute. – Odlično, odlično – reče Janson. – No, mislim da ćemo ovaj mali posjet zadržati za sebe

t. Comprende? – Comprendo mio maximo – Cooper je odgovorio na izmišljenom jeziku koji je najviše vo

ešavini španjolskog, talijanskog i škol skog latinskog s raspoloženjima, aspektima i vremeoperove nedosljednosti. Janson je koji put pomislio da je on netko tko se ro dio da bude mžan lik u ludorijama Huntera S. Thompsona. U nekim je aspektima jako napredovao, a u nekiao isti.

– Idemo prošetati – reče Janson. – Može – rekao je Cooper.



Ulične su lampe svijetlile zastirući večernje nebo dok su dva muškarca šetala duž Golden BHerengrachtu. Nekoć je to bila najdraža adresa graditelja brodova i trgovaca koji su bili uspje tri stotine godina tijekom zlatnog stoljeća Amsterdama. Većina prekrasnih posjeda sadpadali bankama, muzejima, izdavačkim kućama, konzulatima. Pod živinom rasvjetom zgra

damnaestog stoljeća blistale su posebnim sjajem i činilo se da se ističu razlike menu njima.Jedna je kuća imala čudan francuski utjecaj, pročelje od pješčenjaka bilo joj je ukra

ovima akanta i zavijucirna; druga je bila sagranena od tamnih opeka, ukrašena samo na zabatu Posvuda su bili okrugli ukrasni vijenci, medaljoni, križne ruže, ukrasne konzole i

špijunke≪: nije bilo kraja zakucima i pukotinama što ih je skriveni promatrač mogao iskorJansona je svaka str-šeća greda, sigurno ugranena u krovnu konstrukciju, noću izgledala prijet – Ti gledaš ove ulice svakog dana – rekao je Janson. – Svakog dana, čovječe – odgovorio je Cooper. – Moja umjet nost. Slikam ono što mi je

ma. Samo malo drukčije. Ulične prizore ili katkad samo jednu kuću. Ili crkve. Turisti doistakve.

– Mogu li ja naručiti sliku?Cooper je izgledao dirnut. – Ozbiljno, čovječe?

– Ima jedna velika kuća u Prinsengrachtu, na uglu Leidsestraata.

Znaš na koju mislim? – Imaš dobar ukus, čovječe. Prekrasna je.Granevina je napravljena spajanjem triju postojećih zdanja, no pročelje je rekonstruir

ledalo je kao da se radi o jednom posjedu. Osam žljebastih korintskih stupova bilo je bata; na ulicu je gledalo sedam udubljenih prozora. Crveni zid se smjenjivao s klesanim kamevijest je bila ispisana na svakoj cigli svjetske centrale Zaklade za slobodu.

– Misliš li da bi to mogao napraviti za mene? Sa što više detalja. Biciklist je projurio vozgrešnom smjeru po jednosmjernoj ulici i zamalo se sudario s njima.

– Isuse, znaš, nikad nisam mislio da uživaš u mojem radu. Uvijek si bio nekako suzdržan. M

m da ne voliš tu vrstu. – Što detaljnije, Barry – Janson je naglasio. – I, ako možeš i sa stražnje strane. Trebao b

gled s Lange Leidsedwarsstraata. – Otvorit ću svoje nove pastele – Cooper je rekao. – Samo za tebe.Biciklisti i ulični umjetnici: dvije vrste ljudi za kojima se nitko ne okrene u starom

msterdama. Cooper bi mogao sjediti na pločniku ispred same zgrade i nitko ga ne bi primioveo je desetke godina čineći to isto. Nestajao je u krajobrazu jer je bio dio krajobraza.

Kad su se vratili na Cooperovu kuću – čamac, sat vremena poslije Janson je pregledao ce se razveselio. Bilo je nekoliko mogućih prilaza, ali ni jedan nije bio zaštićen od javnih pog

erojatno su, takoner, u cijeloj zgradi upotrebljavani sofisticirani detektori kretanja. I budući ažnja strana bila na Lange Leidsed-warsstraat, nije se ni s te strane moglo potajno ući.

U pravilu, dva su načina za postizanje sigurnosti. Uobičajena metoda je metoda izolorac na brežuljku, podzemni podrumi. Druga metoda uključuje bliskost i javnost: zgrada u gru je neovlašten ulaz priječila izloženost. Divota centrale Zaklade za slobodu bila je u tome še toliko oslanjala na sigurnosne mjere, već je zapravo pretvarala stotine prolaznika – stanšaka samoga grada – u stražare. Bila je zaštićena samim time što je bila izložena pogledima.

Janson je bio ljut na sebe: razmišljanje mu je bilo ograničeno, nalazio je rješenja koja sžila u prošlosti, ali bila su neprikladna u situaciji u kojoj se sada nalazio. Trebao je drumišljati.



Demarestove riječi savjeta – odzvanjajući iz jednog drugog vremena – sad su izronile: Neaz? Potrudi se da vidiš stvari drukčije. Vidi dva bijela labuda umjesto jednog crnog. Vidi ke umjesto pite kojoj nedostaje jedan komad. Baci kocku prema van umjesto prema unutra. Ovlinom. To će te osloboditi.

Zatvorio je oči na nekoliko trenutaka. Morao je misliti na način na koji oni misle.Izloženost i javnost, smatrali su, može biti najučinkovitija zaštita tajnovitosti što je bila l

u je i sam Janson trebao prihvatiti. Potajno ulaženje je ono što su oni predvinali, ono od čega bro štitili. On, stoga, neće ići potajno. On će doći što upadljivije i to na prednja vrata. U

eraciji ne treba biti diskretan već drzak.Janson je pogledao zgužvane papire na podu blizu pastela. – Imaš novine?Cooper se odvukao do kuta i pobjedonosno se vratio s primjerkom posljednjeg De Volksr

slovna je stranica bila umrljana bojama i pastelima. – Bilo što na engleskom? – Nizozemske novine su na nizozemskom, čovječe – odgovorio je grakćući kroz kanab

ko su zajebane. – Shvaćam – odvratio je Janson. Pregledao je naslove i znanje jezika srodnih englesk

mačkom omogućilo mu je da shvati srž većine tekstova. Okrenuo je stranicu i kratki članak m

vu kao pozornost. – Ovo – Janson je rekao pokazujući kažiprstom. – Možeš li mi ovo prevesti? – Nema problema, čovječe. – Cooper je na trenutak podigao pogled koncentrirajući se. – N

or iz jukeboxa. Samo malo…nisi li mi rekao da ti je majka Čehinja?

– Bila. Umrla je. – Baš sam glup, zar ne? To je strašno. Je li bilo onako naglo? – Umrla je kad je meni bilo petnaest, Barry. Već sam se neko vri jeme privikao na to.Cooper je zastao na trenutak probavljajući podatak. – To je dobro – rekao je. Moja je m

mrla prošle godine. Nisam mogao otići čak ni na prokleti sprovod. To me razdire. Stavili bce na granici pa onda kakvog bi to imalo smisla? Ipak me to razdire.

– Žao mi je – reče Janson.Cooper je počeo čitati članak mučno prevodeći Jansonu nizozemski na engleski. Na prvi po

nije bila važna priča. Češki ministar vanjskih poslova koji se u Haagu susreo sa članovima vsjećuje Amsterdam. Ondje će se sastati s članovima burze i vodećim qs<5bama financednice kako bi razgovarao o nizozemsko--češkoj suradnji. Još jedno nevažno putovanje nei je posao da ide na takva putovanja nadajući se da će pridobiti strana ulaganja u zemlju koja

me vapila. Nizozemska je bogata; Češka Republika nije. To je ista onakva vrsta putovanja kak

oglo biti prije jednog ili dva stoljeća, možda tri, a vjerojatno se i dogodilo. Takvo putovvjek bi mogao poganati, ne bi riješilo probleme Češkoj Republici. No, moglo bi riješiti Jansoblem.

– Idemo kupovati. – rekao je Janson ustajući.Cooper nije bio iznenanen iznenadnom promjenom teme; njegova izmaglica od kanabisa čin

jet toliko promjenjivim. –Ludo – rekao je. – U Munchies?. .

– Kupovati odjeću. Fine stvari. Najbolje. – Oh – rekao je razočarano. – Dobro, ja tamo nikad ne idem, ali znam da je zbilja skup

euwezijds Voorburgwalu, odmah nakon Dama, nekoliko blokova dalje.



– Odlično – reče Janson. – Zašto ne bi išao sa mnom? Možda će mi trebati prevoditpravo, ako je netko pazio na njega, neće očekivati da putuje s pratiteljem.

– Bit će mi drago – rekao je Cooper. – Ali svi razumiju 'Master Card.' Zgrada u kojazila Magna Plaža sagranena je prije stotinu godina kao poštanski ured, iako se s ukraš

menjem, savijenim stropovima, stupovima i malom kružnom galerijom činila pretrpanom hu. Tek kad je pretvorena u trgovački centar činilo se da više odgovara namjeni. Duž njednika nalazilo se četrdeset trgovina. U otmjenoj trgovini muške odjeće Janson je probao odičinu pedeset tri. Bilo je marke Ungaro, a na listiću s cijenom pisalo je dvije tisuće do

ladnost Jansonove grane jamčila je da će odjeća s vješalice izgledati kao da je ranena po njegeri. Ovo je odijelo upravo tako izgledalo.Prodavač s kosom punom gela dosklizao se i zalijepio kao pijavica za svog američkog kupc

– Ako smijem reći, izvrsno stoji – rekao je prodavač. Ulagivao se i trudio te se nepogrijek nalazio oko listića s cijenama što su imale više od tri znamenke. – I materijal vam izvanrstaje.

To je prekrasno odijelo, jako elegantno. Romantično, a opet suzdr žano. – Poput mnzozemaca, govorio je engleski s neznatnim naglaskom.

Janson se okrenuo Cooperu. Njegove krvlju podlivene, lutajuće oči odavale su da mu men

gla još nije u cijelosti nestala. –On kaže da misli da izgleda dobro na tebi – reče Cooper. – Kad govore engleski, Barry, onda ti zapravo ne trebaš prevoditi – reče Janson. Okren

odavaču. – Pretpostavljam da primate gotovinu. Ako možete odmah skratiti manšete, ondodali.

Ako ne, onda niste. – Znate, ovdje možemo obaviti samo manje prepravke. Ali kro jačke zahvate normalno ra

ugdje. Mogao bih vam poslati kuri rom sutra… – Žao mi je – reče Janson i okrene se da ode. – Čekajte – reče prodavač gledajući kako njegova provizija na veliku prodaju ispara

ožemo to i ovdje napraviti. Samo da kažem krojaču i dajte nam deset minuta. Pobrinut ću de sve sreneno. Jer, kako vi to u Americi kažete, kupac uvijek ima pravo.

– Riječi koje razgale Jenkijevo srce – reče Janson. – Toliko znamo o Amerikancima – prodavač je pažljivo rekao. Svagdje to znaju.Washington, D.C.Krupan čovjek u odijelu mahnuo je taksiju na uglu Osamnaeste i M ulice, blizu bara i g

onskim znakom na prozoru kojim se reklamiraju gazirana pića. Taksist je nosio turban i voni radio. Njegov je novi putnik bio dobro odjeven muškarac, malo širi u struku, debeokova. Mogao je imati otprilike sto pedeset kila, no volio je svoje pivo i svoju govedinu i nije

loga zašto bi morao mijenjati navike. Bio je dobar u svom poslu, nikad se na njega nisu že izgledao kao da honorarno radi kao model za modni katalog.

– Odvezite me do Cleveland Parka – rekao je. – Ulica Macomb četiri trideset.Vozač Sikh je ponovio adresu, spustio pločicu i krenuli su. Ispostavilo se da/je na toj a

permarket koji ne radi, zabijen daskama i piist. – Jeste/li sigurni da je to ovdje? – pitao je vozač. – Cjh, da – rekao je. – Zapravo, hoćete li odvesti do parkirališta sa^tražnje strane? Moram

eti. – Nema problema, gospodine. – Dok je taksi polagano prolazio oko niske zgrade od op

kla, putnikovo je srce počelo jače udarati. Trebao je to napraviti bez petljanja. Svatko to mo



aviti. A on je to mogao napraviti uredno. – Odlično – rekao je i sjeo naprijed. Brzim pokretom poput munje spustio je uže preko voz

ve i čvrsto stisnuo. Sikh je ispustio slabašni zvuk: oči su mu se proširile, a jezik mu je visio. Nesvijest može brzo doći, znao je putnik, no nije smio tu stati. Još deset sekundi maksim

tiska i anoksija će rezultirati stalnim prestankom disanja.Vratio je uže s drvenim ručkama u džep na prsima i izvukao vozačevo mlohavo tijelo iz

vorio je prtljažnik i složio tijelo oko rezervne gume, električnih kabela i iznenanujućeg krivača. Bilo je važno što prije maknuti čovjeka s vozačeva sjedišta; to je naučio iz neugo

ustva. Zbog inkontinencije koja katkad uslijedi nakon iznenadne smrti sjedalo bi se moglo sms tim se nije htio petljati u ovakvom trenutku. Njegov RIM Black Berry komunikator zujao mu je iz dubine džepa na prsima. To će biti s

avijest o lokaciji mete.Pogledao je na sat. Ostalo mu je još malo vremena.

Njegova je meta imala još manje.Glas u slušalici dao mu je točne koordinate mete i dok je putnik pretvoren u vozača manev

sijem prema Dupont Circleu, stalno su ga obavještavali o njezinu kretanju. Vrijeme je bilo o je htio uspjeti.

Gomila ispred robne kuće bila je rijetka; njegova je meta nosila plavu mornarsku jaknu, zlenu maramu ležerno vezanu oko vrata te vrećicu s elegantnim logom otmjenog dućana u j

ci.To je bila jedina stvar koje je bio svjestan: lik crne žene koji je postajao sve veći d

tiskao gas motora taksija, a zatim odjednom okrenuo upravljač sasvim desno.Kad se taksi zanjihao na pločniku, krikovi nevjerice ispunili su zrak stapajući se u zvuk k

o gotovo zborski.Čudna intimnost, opet: ženino zaprepašteno lice dolazilo je sve bliže i bliže njegovu kao k

bavnik naginje naprijed da je poljubi. Kad je prednji odbojnik udario u njezino tijelo – voz

tovo osamdeset kilometara na sat gornjim je dijelom udarila u poklopac motora taksija. Tek kkočio, tijelo joj je poletjelo naprijed kroz zrak te se konačno spustilo na kolnik promkršća gdje je kombi Dodge, usprkos cviljenju kočnica, ostavio tragove guma na njmljenom tijelu.

Taksi je pronanen kasnije tog dana napušten u nekoj ulici u jugozapadnom Washingtonu. Ta ulica što je u svojim najboljim danima bila puna smenih i zelenih krhotina razbijenih pica, prozirnog zaobljenog stakla razbijenih bočica za lijekove te propusnih plastičnih potkica. Lokalna mladež je taksi smatrala još jednim pronanenim predmetom. Prije nego što su

onašle auto, s njega su skinute kape kotača, registarske pločice i radio. Samo tijelo u prtlja

e dirano.

19 Malo bi toga privuklo bilo čiji pogled na kućicu uz obalu kanala ili voorhuis osim nj

kacije. Bila je nasuprot sjedišta Zaklade za slobodu. Unutra je Ratko Pavić gledao pokuljučivo okom korisnika. Osjećao se slab, ali sladunjav miris kuhinje – juha od graška, za

gurno je bila od sinoć, no miris se neobično probijao. Zavrnuo je nosom s ganenjem. Mendje se više ništa neće kuhati. Mislio je na dva tijela izvaljena gore u kadi dok je krv postrila niz odvod. Ništa nije osjećao prema onome što je napravio: stariji par, angažiran da odrću dok su vlasnici na Krfu, smetao je. Bili su vjerni sluge, nema sumnje, no trebalo ih je likvid



a to je postojao dobar razlog: sjedeći uz mali četvrtasti prozor u zamračenoj sobi, Ratko Pavao odličan pogled na zdanje s druge strane ulice, a dva parabolična mikrofona relativno su enosila razgovore iz predsoblja što je gledalo na ulicu.

Unatoč tome, bilo je to dosadno jutro. Administratori i osoblje dolaze izmenu osam i tridvet i trideset. Naručeni posjetioci dolaze u svoje naručene posjete: nakon starijeg držažbenika iz Ministarstva vanjskih poslova Nizozemske, slijedi zamjenik nizozemskog mi

osvjete, kulture i znanosti. Nakon visokog povjerenika za izbjeglice UN-a, slijedi stariji dirjela za održivi razvoj UN-a, a zatim još neki važan birokrat iz njihove Ekonomske komisi

ropu.Drugi u Ratkovoj skupini imali su komplementarne rubne poglede. Jedan od njih, Simić, bješten na samom krovu voorhuisa, tri kata ravno iznad njega. Ni jedan od njih nije opazio nikak Paula Jansona. To nije bilo iznenanujuće. Uvući se danju nije imalo mnogo smisla, iako je o poznat da radi neočekivano jednostavno zato što je to bilo neočekivano.

Bio je to dosadan posao što je tražio potpunu skrivenost, no to mu je i najviše odgovaralo stao označen .čovjek. Oštra, sjajna brazgotina koja je išla od njegova desnog oka do braljak koji bi se zacrvenio kad bi si dopustio da se razljuti – bila je razlog što je njegovostalo previše prepoznatljivo za bilo koji posao u kojem ga se moglo vidjeti. On je bio označ

bila misao koja mu je ispunjavala mozak, čak i u trenutku kad ga je njegov napadač ošinuo nje služio za struganje ribe. Veća mu je kazna bila, čak i od paklene boli razderanog mesa, k

vatio da više nikad neće moći tajno raditi na terenu. Kao snajperist, naravno, bio je nevidljiv gove snajperske puške Vaime s prigušivačem koja je bila spremna za akciju u bilo knutku. Kako su sati prolazili, počeo se pitati hoće li taj trenutak ikada doći.

Da bi se zabavio, Ratko je redovito zumirao na ljupku recepcionarku, gledao je kako se okose pokreću dok se naginjala; osjećao je toplinu u želucu i u preponama. Imao je nešto za njimao je. Sjetio se bosanskih žena s kojima su se on i njegovi kolege vojnici zabavljali

koliko godina – sjećao se lica zgrčenih od mržnje, sjećao se kako je sličan izraz bio pri seksua

nsportu.Trebalo je samo malo mašte. Ono što ga je najviše uzbunivalo dok ih je silovao bila je spo

su potpuno nemoćne. To je bilo iskustvo koje nikad prije nije imao sa ženom. Nije bilo važnogov dah smrdljiv ili mu tijelo zaudara jer one jednostavno nisu mogle ništa učiniti. Znale

oraju kapitulirati, predati se jadno ili će ih natjerati da gledaju svoje roditelje, muževe, djecupucaju u glavu prije nego što njih same zakolju. Namještajući dalekozor, zamišljao je rino

zanu i pribijenu na madrac kako izvrće očima, a njezina blijeda mekoća predaje se ubogova srpskog mesa.

U ovom slučaju Ratko nije trebao dalekozor da vidi malu povorku od tri crna Mercedes-B

ko dostojanstveno voze niz Stadehouderskade i zatim Leidsestraatom zaustavljajući se kod sjklade za slobodu. Vozač dugačke limuzine u odori prišao je otraga s druge strane i otvorio vvjek u tamnom odijelu s naočalama u debelim okvirima i pustenim šeširom izašao je i zaustavauto na trenutak diveći se veličanstvenom nizu jugozapadnog Prinsengrachta. Zatim je uniformvjek – ministrov osobni fak-totum, činilo se – pritisnuo zvono pokraj duboko izrezbarenih ulata. Nakon deset sekundi vrata su se otvorila.

Čovjek u odori govorio je ženi na vratima: – Gospono, ministar vanjskih poslova Repuške. Jan Kubelik. – Glasovi uhvaćeni s dvije parabole bili su kreštavi, ali razumljivi.

Ministar vanjskih poslova rekao je nekoliko riječi na češkom svojem faktotumu i dao znak ušta. Čovjek u odori se okrenuo i udaljio natrag prema limuzini.



– Gotovo da izgledate kao da me niste očekivali – rekao je čovjek u elegantnom plavom oepcionarki.

Njezine su se oči raširile. – Nikako, ministre Kubelik. Izuzetno nam je drago što ste došli.Ratko se nasmiješio prisjećajući se male panike koja se proširila menu pomoćnim oso

klade kad su primili telefonski poziv prije trideset minuta kojim im je priopćeno da će nedenovani ministar vanjskih poslova imati sastanak s izvršnim direktorom. Niz zbunjenih pomoporenivao je bilješke jer sastanak nije bio zabilježen. Nitko nije želio priznati da je napgrešku u rasporedu pa ipak ju je netko očito napravio. Kroz svoj dalekozor Schmidt & B

tko je vidio zaprepaštenje male rinokose žene. Prije samo dva tjedna dvaput ste zapisali švednistra vanjskih poslova i čovjeka iz Programa za razoružanje UN-a, rekla je rinokosa gazito glupu mlanu tajnicu na gornjem katu. Mlana tajnica je prosvjedovala da to nije njezin proto je radila s blagim oklijevanjem koje je bilo ravno priznanju. Druga tajnica koja ju je

aniti tvrdila je da je propust vjerojatno napravila češka birokracija. Menutim, bilo bi jednosmoguće i nepopravljiva povreda protokola to im reći.

Sad je Ratko gledao kako rinokosa recepcionarka vodi ministra u otmjeno predsoblje gdjka i ton postali nejasni. Srbin je na dalekozoru uključio elektronsko pojačalo svjetla i prekrofon na posebni mod pojačanja signala tako da ulaz s parabola bude digitalno pobolj

štren, a nepotrebna buka filtrirana. – Naš izvršni direktor brzo će vas primiti – čuo je rinokosu kako govori kad se signal vratio – Vrlo ste ljubazni – rekao je češki diplomat nehajno skidajući šešir. – Ovo je prekrasno zd

h li ga smio malo razgledati? – Gospodine, bila bi nam čast – odgovorila je mehanički. Glupi birokrat – traži ukrasne sitnice da ih da svojoj ženi. Vratit će se u dosadnu predsjed

aču u Pragu i pričati prijateljima o luksuznim detaljima u amsterdamskoj jazbini Petera NovaRatko je bio na manevrima Varšavskoga pakta s češkim vojnicima dok je bio u jugoslaven

sci, mnogo prije nego što se šest jugoslavenskih republika odvojilo i osamostalilo. Česi su, u

to mislio, imali jako visoko mišljenje o sebi. On takvo mišljenje nije dijelio. v Čovjek koji jelako hodao ispred kuće privukao je njegovu pozornost: je li Janson tako ćelav? Čovjek kledao kao turist stajao je uz nisku ogradu uz kanal. Polako je vadio kartu.

Ratko je usmjerio dalekozor prema njemu; kut nije bio idealan, no kad je vidio turistov vitkratku kosu, shvatio je koliko je pogriješio. Bez obzira na to koliko bi se vješto Janson pre

kad ne bi mogao izgledati kao dvadesetogodišnja žena.Još je jednom Ratko osjetio toplinu u trbuhu.Jansonov je pogled prelazio preko prekrasno namještenog predsoblja. Opsesivno paze

metriju, slike nizozemske renesanse bile su smještene u sredine četverokuta napravljeni

zlaćene štukature. Okvir kamina bio je od klesanog mramora prošaranog plavom bojom. Sledalo baš u duhu nizozemske kuće: daleko od znatiželjnih očiju iščezao je tobožnji ideal nord

mjerenosti.Za sada je dobro, pomislio je u sebi. Cooper se razbistrio izuzetno dobro i obučen u tu smi

oru, ponašao se na način koji baš i nije sličio parodiji. Pokreti su mu bili čvrsti i službeni;a prožet servilnom pompom; u svakom je detalju bio odani pomoćnik veoma važnog dužnosnson se oslanjao na pretpostavku da nitko neće imati pojma kako češki ministar vanjskih poleda. Uostalom, čovjek je bio na tom mjestu jedva dva-tjedna. A zemlja nije bila visoko na

oblema Zaklade. Nikakvo prerušavanje najbolje je prerušavanje: malo masnoga u kosi, naočale kakve su



oderne u Istočnoj Europi, vrsta odjeće koja je uobičajena za diplomate na cijelom kontinentnašanje koje je naizmjenično bilo ljubazno i bahato.

Činjenica što je Janso-nova majka bila Čehinja pomogla je, naravno, i to uglavnom u prožimgova engleskog uvjerljivim češkim naglaskom. Od češkog se diplomata očekivalo da g

gleski u zemlji poput Nizozemske.Janson je zurio u rinokosu recepcionarku preko ruba svojih naočala. – A Peter Novak? I

Mala se žena sanjivo nasmiješila. – Oh ne, gospodine. On provodi većinu svog vremena na

eći od mjesta do mjesta. Zna se dogoditi da ga ne vidimo puno tjedana za redom.Kad je Janson došao, nije znao hoće li tuga već obuzeti Zakladu. No, ono što mu je Agger ralje je bila istina: oni očito još nisu imali pojma da se bilo što dogodilo njihovu obožavmeljitelju. – Da! – rekao je Janson. – On ima cijeli svijet u svojim rukama, zar ne?

– Moglo bi se tako reći, gospodine. No, njegova je gospona danas ovdje. Susanna Novakmaže voditi razvojni program nevladi nih udruga.

Janson je kimnuo. Očito u strahu od otmice, Novak je uporno držao svoju obitelj podalgleda javnosti. Njegovo pojavljivanje u javnosti bilo je potrebno radi uspješnosti njegova pga je nerado pristajao na medijsko pokrivanje. No, on nije bio hollywood-ska zvijezda, a o

amska predstava: godinama je to bila njegova poruka i novinari su polako pristali pridržavpravila. Činjenica što je njegovo glavno prebivalište bilo u Amsterdamu samo je to olak

rgerlich senzibilitet grada služio je kao štit za privatnost velikog čovjeka.Skriven na otvorenom.

– A što je ovdje? – pokazao je prema drugoj sobi, lijevo od glav noga hodnika. – Ured Petera Novaka – rekla je. – Gdje biste se zasigurno sastali s g. Novakom da je

adu – on bi insistirao na tome. – Otvorila je vrata i pokazala platno na suprotnom zidu. – Oku naslikao Van Dyck. Izvanredna, ne mislite li? Bio je to portret plemića iz sedamnaljeća napravljen u paleti prigušenih smenih i plavih boja, a ipak u isti mah čudnovato živih.

Janson je uključio gornja svjetla i krenuo prema platnu. Gledao je izbliza. Izvanredno – rekOn je jedan od mojih najdražih umjetnika, znate. Naravno, umjetničko naslijene Republike Čakako je znamenito. Ali, menu nama, u Pragu nemamo ništa poput ovoga.

Posegnuo je u džep i napipavši tipku na svojem mobitelu Ericsson, nazvao je jedan od brih je pretprogramirao. Bio je to broj na izravnoj liniji recepcionarke. – Oprostite, molim vas – rekla je začuvši zvonjavu telefona. – Svakako – odgovorio je Janson. Dok je žurila do svog telefona, on je na brzinu pog

pire što su ležali uredno složeni na Nova kovu stolu i komodi. Bio je to uobičajeni izbor velbrih insti tucija dobro zastupljenih u nizozemskim ministarstvima. Jedno je pismo, men

aleka mutno zazvonilo u njegovu sjećanju teretnjak skriven od pogleda po maglovitom vremkratka, bezazlena poruka, već zaglavlje. UNITECH LTD. Naziv kompanije nešto mu je govoje li govorio Paulu Jansonu, savjetniku za opću sigurnost ili Paulu Jansonu, bivšem a

nzularnih ope racija? Još nije bio siguran. – Ministre Kubelik? – Ženin glas. – Da? – Janson je podignuo pogled i vidio visoku plavu ženu koja mu se smiješila. – Ja sam žena Petera Novaka. Htjela bih vam poželjeti dobrodo šlicu u njegovo ime. N

ršni direktor još na sastanku s nizo zemskim veleposlanikom pri Ujedinjenim Narodima. Uskovršiti. – Govorila je neutralnim američkim naglaskom.

Žena je bila lijepa na način Grace Kelly, u isti mah i putena i aristokratska.



Njezin mat, vlažni ruž nije baš djelovao poslovno, no pristajao joj je kao što joj je pristatrez kostim što se privinuo uz njezinu figuru tješnje nego što je bilo potrebno.

To nije žena koja tuguje. Sigurno ne zna. Ona ne zna. No, kako je to moguće?Janson je došao do nje i lagano se naklonio. Bi li češki diplomat poljubio ruku?Odlučio je da će rukovanje biti dovoljno. No, nije mogao skinuti oči s nje. Nešto na njoj

u je poznato. Nezaboravno. Plavozelene oči boje Ažurne obale, ti dugi, elegantni prsti… Jedavno vidio? Prekapao je po sjećanju. Gdje? U Grčkoj? Engleskoj? Je li to bio samo progled, dovoljan da se samo registrira u podsvijesti? To ga je izlunivalo.

– Vi ste Amerikanka? – pitao je Janson.Slegnula je ramenima. – Ja sam s mnogih strana – odgovorila je. –Kao Peter. – A kako je veliki čovjek? – Bila je to zamka u njegovu glasu kad je pitao. – Uvijek isto – odgovorila je nakon stanke. – Hvala na pitanju, dr. Kubelik. – Njezin je p

o gotovo veseo – mogao se zakleti na rubu koketnog. Nema sumnje da je to jednostavno bio ko su neke žene naučile razgovarati sa svjetskim odličnicima.

Janson je kimnuo. – Kao što mi Česi volimo reći, 'Biti isto je bolje nego biti gore'. Mislimme ima nešto od seljačkog realizma.

– Donite – rekla je. – Povest ću vas gore u sobu za sastanke.

Drugi je kat bio manje sjajan, no više intiman; stropovi su bili pet metara visoki, ne sedarasi mnogo manje bombastični. Soba za sastanke gledala je na kanal i kasno jutarnje sunce kozilo kroz prozorsko krilo s mnogo pregrada bacajući zlatne paralelograme na polirani dugačktikovine. Kad je Janson ušao, pozdravio ga je čovjek koji je bio neznatno niži od prosječne vredno počešljane sijede kose.

– Ja sam dr. Tilsen – rekao je čovjek. – Moja je interna funkcija izvršni direktor za Eualo zbunjujuće, ne? – Nasmijao se pri stojnim, trpkim smijehom. – Naš europski program –o toč nije.

– Ostavljam vas s dr. Tilsenom – rekla je Susanna Novak. – S njim ste sigurniji nego sa m

dodala je prepuštajući njemu da odluči hoće li čitati dvostruko značenje njezine primjedbe.Janson je sjeo nasuprot bljedolikom administrativcu. O čemu da razgovara s njim?

– Pretpostavljam da znate zašto sam htio stupiti s vama u kontakt – započeo je. – Pa, mislim da da – rekao je dr. Tilsen. – Tijekom godina češka je vlada podupirala neka

stojanja, čak više nego neke druge.Mi razumijemo da naši ciljevi nisu uvijek podudarni s ciljevima neke odrenene vlade.

– Točno tako – rekao je Janson. – Točno tako. No, pitam se jesu li moji prethodnici prrili sa svojim prosudbama. Možda bi bio moguć skladniji odnos.

– To bismo vrlo rado razmotrili – rekao je dr. Tilsen.

– Naravno, ako mi date tour d'horizon svojih projekata u našoj zemlji, ja bih to mnkovitije zastupati kod svojih kolega i suradnika. Doista, ovdje sam da slušam.

– Onda ću vam udovoljiti i govoriti baš o tim stvarima – rekao je dr. Tilsen. Smiješovizorno. Govorenje je bila njegova specijal nost i sljedećih je trideset minuta Tilsen radio mu je bio naj bolji, opisivao cijeli niz inicijativa, programa i projekata. Nakon neko liko milo se da riječi formiraju verbalnu zavjesu satkanu od neprozirne nomenklature i uzrečica le profesionalni idealisti: nevladine organizacije … povrat stare snage ustanovama savjetodmokracije … obveza da se uzdignu vrijednosti, ustanove i praksa otvorenog i demokrauštva … Njegovo je izlaganje bilo detaljno i precizno te je Janson ustanovio da mu se oči pokliti. S čvrstim, ukočenim osmijehom povremeno bi kimnuo, no njegov je um lutao. Je li



tera Novaka menu urotnicima? Je li ona pla nirala smrt svoga muža? To se činilo nepojmljivimko objasniti njezino ponašanje?

A što da misli o ovom dr. Tilsenu? Doimao se ozbiljan, nemaštovit i dobronamjeran, mlo previše uobražen. Može li takav čovjek pripadati zločinačkoj uroti s ciljem da ristaknutijeg agenta napretka kojega je krhki svijet imao?

Gledao je čovjeka kako govori, gledao je sitne, nagrizene, požutjele zube, zadovoljan pim je naglašavao svoj monolog, način kako je s odobravanjem kimao vlastitim postavkamalice zla? Činilo se teško za povjerovati.

Kucanje na vratima. Mala rinokosa iz prizemlja. – Jako mi je žao, dr. Tilsen. Zovu iz ureda premijera. – Ah – rekao je dr. Tilsen. – Molim vas da me ispričate. – Svakako – rekao je Janson.Prepušten sebi, istraživao je relativno oskudno pokućstvo sobe, a zatim je otišao do proz

omatrao prometni kanal pod njim. , Osjećaj hladnoće spustio mu se niz kralježnicu kao da mu je netko prislonio komad ledaZašto? Nešto u njegovu vidnom polju – još jedanput, anomalija na koju je instinktivno rea

je nego što ju je mogao racionalno – analizirati ili opisati.

Što?Oh, Isuse! Iza zvonolikog zabata kuće s druge strane ulice nalazila se sjena čovjeka koji ču

rsto složenim kosim pločicama. Poznata pogreška: sunce se pomiče i sjena se pojavljuje ondjenije bilo odajući skrivenog promatrača ili snajperista. Kojeg? Bljesak sunca o staklo daleke dao odgovor na to pitanje.

Njegove su oči sada pretraživale strehe i prozore u potkrovlju kuće kako bi uočio anomdje – mali dio velikog dvostruko zastrtog prozora bio je otkriven, a to je napravio netko tio malo bolje vidjeti van.

Isturena greda ispred njega: bilo je nešto čudno i oko toga. Sljedeći je trenutak shvatio

o neobično. To nije bila isturena greda – gredu je zamijenila cijev puške.Ili je njegova pregrijana imaginacija pretvarala stvari u postojanje videći prijetnje u sjenam

čin kako su djeca pretvarala grane drveća u pandže čudovišta. Rana na njegovoj glavi bollsirala. Skače li na duhove?

Zatim je mala četvrtasta ploha stakla eksplodirala i čuo je oštar prasak drva kad se metak gdje u parketni pod. Još je jedna ploha eksplodirala, a zatim još jedna, šaljući komadiće skom i zasipajući konferencijski stol.

Nepravilne pukotine pojavile su se na žbuci zida nasuprot prozoru. Još je jedna splodirala, još je jedan metak smrskao žbuku, ovaj put nekoliko centimetara iznad njegove g

cio se na pod i počeo se kotrljati prema vratima.Pucnjevi iz puške bez buke: dolazili su iz puške s prigušivačem. Dosad se već trebao navi

to.Zatim je glasna eksplozija puške došla izvana, neobična suprotnost prigušenom pucanju. D

zvukovi slijedili: cviljenje guma. Buka automobilskih vrata koja se otvaraju i zatvaraju.I odnekud iz zgrade panični vrisak.Ludilo!Tiho se pucanje nastavilo dok su smrtonosni projektili letjeli zrakom, neki poganajući st

ki putujući neometano kroz već razbijene plohe. Zabijali su se u zidove, strop, podove. Odzvodbijajući se od metalnog lustera u nepredvidljivim smjerovima.



Bubnjanje u sljepoočicama postalo je tako jako da je morao svjesno pokušati fokusirati očiMisli! Morao je misliti! Nešto se promijenilo. Kakvog je smisla imao napad, razl

oružanju i pristupu?Dva tima su napadala. Dva tima koja nisu bila koordinirana.Čini se da ga je gospona Novak odala. Da, sad je bio siguran u to. Ona ga je lovila c

jeme igrajući se s njim, izigravši ga. Odatle zločesti pogled. Ona je bila Njihova.Jedini zaklon od pucnjave bio je duboko u kući, u jednoj od unutarnjih soba: no, sigur

unali da će on potražiti zaklon što je značilo da bi mu to sklonište bilo najopasnije mjesto gd

gao biti.Sa svog je Ericssona telefonirao Barrvju.Cooper je bio neuobičajeno zbunjen. – Isuse, Paul! Što se dovraga dogana? Tu je kao bitk

dway. – Možeš li koga vidjeti? – Uh, misliš, mogu li ih vidjeti? Samo letimično, svako toliko.Dvojica su u vojnoj odori. Izgledaju opaki. Do tih momaka nije došla poruka ≫vodite lj

rat≪, Paule. – Slušaj, Barry, kad smo naručivali, tražili smo da limuzina ima neprobojne prozore. B

uran u njoj. Menutim, budi spreman pokrenuti guzicu na moj znak.Sad je Janson jurnuo do vrata i sjurio se niza stube do prvog kata. Kad je stigao do odmo

dio je da čuvar osiguranja vadi oružje i približava se prednjem prozoru. Zatim se puška stropopod.

Čuvarova su se usta otvorila i crveni se krug stvorio oko njegove lijeve obrve. Krv je šieko ukočenog oka. I cijelo je vrijeme čovjek stajao uspravan kao da se pretvorio u kip. Polakonekom danse macabre, čovjekove su se noge počele svijati, zatim su popustile i on se srušio naneski sag. Janson je jurnuo do njega i uzeo njegovu pušku, pištolj Glock.

– Ministre Kubelik – zvala je rinokosa recepcionarka. – Svima nam je nareneno da se povu

aga. Ne mogu objasniti što se , dogana, ali… – Prekinula je zaprepaštena i zbunjena vidnistra kako se kotrlja kontrolirano pucajući.

U tom je kotrljanju stigao na drugu stranu hodnika i blizu ulaznih vrata te je ostao sagnut ntar iznad poda. To je bilo brže nego puzanje, a brzina je bila najbitnija. – Bacite mi moj šešir

– Što? – Bacite mi prokleti šešir – povikao je Janson. Nešto tiše – Naći ćete ga na metar od

eve ruke. Bacite mi ga.Užasnuta je recepcionarka to učinila kao što čovjek sluša opasnog lunaka i pobjegla u str

o.

Mali četverokut na dvostruko zastrtom prozoru bio je čistiji nego ostali: zasigurno je snajdje.

Morao se poslužiti debelim drvenim vratima kao pokretnim štitom. Skočio je, okrenuo kvlo otvorio.

Dva mukla udarca: dva metka što su se zabila u debelo drvo. Dva metka koja bi ga pogodinastavio kroz vrata.

Sad su vrata bila otvorena samo pola metra, no to bi trebalo biti dosta za dobro naciljani j čisti, blještavi kvadrat stakla – s malo sreće mogao bi pogoditi odavde, čak i s obtoljem.

Njegovi neprijatelji vjerojatno imaju dalekozore; on nema. No, dalekozori imaju i



raničenja. Sto je veće povećanje, to je vidno polje uže. Kad se naglo promijeni položaj mete,ožda deset ili dvanaest sekundi da se promijeni položaj dalekozora i namjesti optika.

Otpuzao je do mjesta gdje je ležao ubijeni čuvar osiguranja na blijedoplavom sagu što jetamnio od krvi i odvukao tijelo prema kaminu znajući da će ga štititi metar opeka ispod provukao je rupčić i brzo obrisao krv s čovjekova lica.

Omotao je jaknu oko gornjeg dijela čovjekova tijela i čvrsto nabio pusteni šešir na glavursto zgrabivši kosu na zatiljku, točno je postavio glavu. Brzim je pokretom gurnuo glavu p

ocijepu u odškrinutim vratima i okretao je oponašajući pokrete čovjeka koji oprezno ogledava

Glavu će zapaziti u brzini, iz profila i s udaljenosti.Dva odvratna ispljuvka potvrdila su njegove najgore sumnje. Glava mrtvog čovjeka primtke velikog kalibra iz dva različita smjera.

Proći će još sekunda ili dvije prije nego što puške na ručno punjenje opet budu mogle pd je Janson skočio u svoj svojoj visini. Dalekozori snajperista bit će upereni na mjesto gdavljivala glava čuvara. Janson će se pojaviti metar više. Morao je proviriti i odmah pucati.

Vrijeme je stalo.Pogledao je, uočio mali, svjetleći pravokutnik stakla i sprašio tri hica u njega. S malo

rem će oštetiti opremu snajperista. Puška je trznula u njegovoj ruci kad je opalila i Jans

vukao iza teških vrata. Grleni niz psovki što se mogao čuti kroz razbijeno staklo govorio mupostigao neku vrstu pogotka.

Jedna promatračnica možda je onesposobljena. No, koliko ih je još ostalo? Proučavao je datne rane od metka na glavi čuvara. Jedan je projektil putovao strmom silaznom putanjom, očće nasuprot. Drugi, što je ušao visoko na obrazu, došao je pod oštrim kutom upućujuajperista iz susjedstva desno.

Mogao je dovući Coopera u oklopnoj limuzini, no izloženost, makar samo od jednog metivnog snajperista u blizini, bila bi pogubna. Najmanje bi jedna osoba imala izravno uperenu p

njega.

Janson je podignuo i bacio tijelo preko glavne prednje sobe te proučavao reakciju.Glasna eksplozija raznijela je ono što je ostalo od prozora; slijedio je niz pucnjeva što s

gušeni, ali ne manje ubojiti. Koliko} Koliko je pušaka upereno u ovu kuću; koliko je strijkalo siguran hitac? Najmanje pet, a pravi je broj mogao biti i mnogo veći.

Oh, dragi Bože! Opći napad na sjedište Petera Novaka je u tijeku. Je li njegova nazočnost me? Teško je to povjerovati, no mnogo toga nije imalo smisla.

Jedino u što je bio siguran bilo je da mora izaći iz kuće te da se ne smije poslužiti vranuo je stubama. Još jedan niz stuba, uži, doveo ga je do trećeg kata gdje se našao ispred zatvo

ata. Probao je kvaku; bilo je zaključano. Janson ih je snažnim udarcem na silu otvorio i našao

vatnom uredu. Stol. Ormar s naslaganom hrpom kartonskih pošiljki poslanih ultrasigurnom, ultrasku

spresnom dostavom, uslugom Caslon Courriers. Pokraj toga crni metalni ormarić. Zakljoner, no moglo ga se lako otvoriti. Unutra je bio niz izvještaja o nevladinim organizacijižnicama u Sloveniji i Rumunjskoj. I prepiska s Unitech Ltd. Sadržaj se činio besprijekoitech: da, to je nešto značilo – no, sad nema vremena misliti o tome. Njegov je cilj bio preživgove misli moraju biti usmjerene prema tom jedinom imperativu. To je bilo skretanje od tri

kundi; sad je jurnuo uz preostala dva niza stuba i uzverao se grubim drvenim ljestvama šdile do galerije ispod krova. Ovdje je bilo zagušljivo, no ispod krovnih greda sigurno se navor na dio krova koji bi bio skriven zabatom. To je njegova jedina prilika. Trenutak kasnije n



otvor i stigao je posrćući na krov. Bilo je strmije nego što je očekivao pa se prilijepio uz obmnjak kao da je veliko drvo koje pruža zaštitu u džungli. Naravno da nije bilo tako. Pregledolne krovove tražeći svoje krvnike.

Time što je bio na krovu nalazio se izvan vidokruga većine njihovih fiksnih pozicija.Ali ne svih.Čučeći na višem krovu, dijagonalno nasuprot njemu zdesna, mogao je vidjeti nepogr

netu iz Regent's Parka. Ondje ga je gotovo pogodila s goleme udaljenosti. Sad je bila udamo trideset metara. Ovaj put neće propustiti pogoditi metu. Nije propustila kad je pog

otesknu lutku koju je napravio od mrtvog čuvara osiguranja jer je sada znao da je dijagonalnio njezin.Okrenuc je-glavH^-jvtdicr onrršto ga je bacilo u očaj: s njegove lijeve strane još jedan str

susjednom krovu udaljen samo deset metara.Strijelac je čuo njegove korake dok se penjao po strmom krovu i sada je okrenuo oružje p

mu.Upozorena od strijelca u smenem odijelu, nepogrešiva je brineta podigla svoj dalekozor u

ova. Ranjena sljepoočica pekla ga je opet gotovo nepodnošljivom boli.Bio je ukliješten izmenu dvaju savršenih strijelaca samo s pištoljem za obranu.

Vidio je ženu kako gleda kroz dalekozor, vidio je crnilo puščane cijevi. Gledao je svoju smBio je to hitac koji nije mogla promašiti.

20 Prisilio se usredotočiti se na izraz lica svoga krvnika. Kao da gleda smrti u oči.Ono što je vidio bila je igra zbunjenosti na njezinu licu kad je okretala svoju pušku nek

pnjeva ulijevo i ispalila hitac.Strijelac na sljedećem krovu opisao je luk lenima i otkotrljao se s krova poput vodorige

da.

Što se to, dovraga, dogana?Odmah se začulo glasno štektanje obližnjeg automatskog oružja – namijenjenog njemu, a ne

lomio se komad ukrašenog zidnog vijenca iza kojeg se smjestila ostavljajući za sobom ašine.

Hoće li mu tko doći u pomoć, spasiti ga od krvnika iz Regent's Parka?Pokušavao je odgonetnuti složenu geometriju. Dva tima, baš kao što je pretpostavljao. Jed

risti američkom snajperskom opremom. To je snajperski tim iz Konzularnih operacija. A dobičan izbor naoružanja. Nije regularna vojska. Plaćenici. Ako je suditi po tkanini i očvočni Europljani.

U čijoj službi? Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj. Ako je stara uzrečica istinita u tom slučaju,

o daleko od toga da bude bez prijatelja. No, je li to bilo točno?Čovjek s automatskim pištoljem, ruskim AKS-74, stajao je sada iznad parapeta pokušav

biti bolji kut prema snajperistici. – Hej! – zazvao ga je Janson. Muškarac, Janson je bio dovoljno blizu da vidi njegove grube crte, primaknute oči

na staru bradu, cerio se Jansonu okrenut prema njemu.S pištoljem što je rigao vatru.Kad je mitraljeska paljba pogodila krov, Janson se otkotrljao tre-snuvši o kosinu prekr



epovima. Komad kamena ošinuo ga je uz uho kad se bučna paljba sručila na područje gdazio prije nekoliko trenutaka. Čelo je oderao o drugi komad zida, a dlan mu je bio probodenje pritisnuo prema nazupčanom crijepu na krovu. Napokon mu je tijelo udarilo o balusarac je zaškri-pio oslabljujući ga, ali bi alternativa bila gora: okomit pad s visokog krov

očnik.Čuo je krikove odavde i odande. Njegov ošamućen mozak trudio se obraditi zvukove ka

stajali, odjekivali i nestajali.Sto se zapravo doganalo? Žena ga je imala na nišanu. Imala ga je.

Zašto nije pucala?A drugi tim, tko su oni? Angus Fielding je spomenuo neprijatelje iz sjene koje je Novak nu pokvarenim istočnoeuropskim oli-garsima. Jesu li oni bili privatna policija? Sve okoućivalo je na to.

On je bio njihova meta. No, to je bio tim Konzularnih operacija. Kako je to moguće? Nije bilo vremena. Tutnuo je pištolj izmenu ukrasnih stupova od pješčenjaka i ispalio dva k

ala. Muškarac s AKS-74 zateturao je natraške proizvevši neobičan grleni zvuk; jedan od mobio mu je grlo iz kojeg je šiknuo mlaz arterijske krvi. Kad se srušio na crjepove, oružje je pm pričvršćeno najlonskom omčom oko ramena.

Pištolj bi mogao spasiti Jansona pod uvjetom da ga se domogne.Sada je Janson stajao na vrhu balustrade i preskočio kratku udaljenost do susjedne kuće. Im

ektiv. AKS-74: sirov, štekćući, snažni automat. Nesavršeno je prizemljio. Bolni metak pktrične munje prošao je niz njegov lijevi gležanj.

Metak je zafijuknuo zrakom nekoliko centimetara iznad njegove glave, a on se bacio na epovima nekoliko metara dalje od čovjeka koji je upravo ubijen.

Predobro poznat miris krvi širio se prema njemu. Ispružio je ruku i silom izvadio automgove najlonske omče oslobodivši ga žurno džepnim nožićem. Ne mijenjajući položaj, ispruvu i pogledao okolo da vidi gdje se nalazi.

Plošna geometrija krovova bila je, kao što je znao, varljiva. Vrhovi se sastaju s vrhovimčemu što izgleda poput okomitih kutova, ali kutovi nisu zapravo okomiti. Prsobrani koji su izgralelni, nisu zapravo bili paralelni. Strehe koje su izgledale ravne, nisu zapravo bile takve. Ukni vijenci i balustrade graneni i obnavljani stoljećima, smješteni su i pomaknuti na način da

krije brzi pogled. Janson je znao da ljudski um ima snažnu tendenciju da apstrahira pravilnosti. Bila je to kognitivna ekonomičnost koja je obično prilagodljiva. I kad već dontanje metka, male nepravilnosti mogu značiti veliku razliku u svijetu. Nikakvi kutovi nisu istba zanemarivati intuiciju, uvijek iznova s teškim podacima daljinomjera i dalekozora.

Rukama je sada tapkao mrtvog muškarca sve dok nije pronašao i izvukao malenu napravu

tna zrcala pričvršćena na teleskop-ski štap što je sličio anteni tranzistorskoga radija. Bilandardna oprema za urbanog komandosa. Janson je pažljivo prilagodio zrcala i izvukao

vlačeći ga iznad vijenca, moći će vidjeti s kakvim je još prijetnjama suočen, a da se sam ne vatrenoj crti.

Oružje u Jansonovim rukama nije bio precizan instrument; vatrogasna cijev, a ne laser.Ono što je vidio nije bilo ohrabrujuće. Smrtonosna brineta bila je još na položaju i ia

nutačno od nje bio zaštićen geometrijom krovne crte streha, vrhova i zida pod zabatom, upozosvaki pokret; on se ne može pomaknuti, a da se ne izvrgne opasnosti.

Jedan je metak opalio o dimnjak izbivši komad stoljetne opeke. Janson je zarotirao naik na periskop da vidi tko je odgovoran za to. Na krovu iznad njega stajao je s M-40 opasanim



mena bivši kolega iz njegovih Konzularnih operacija. Prepoznao je široki nos i sitne brzeecijalist stare škole koji se zvao Stephen Holmes.

Janson se pažljivo kretao štiteći se od snajperistice tako što se nalazio nisko ispod zibatom odakle je otpala opeka dok je puzao niz strminu krova od škriljavca. Morao je savesti svoj sljedeći pokret ili je mrtav. Držao je glavu dolje dok su mu ruke dizale otvor c

KS-74 iznad linije krova. Pouzdao se u sjećanje, letimičnu sliku iz periskopa dok je uperio ema dugoj cijevi puške.

Čuo se odgovor, zvuk metalnih metaka što udaraju o dugu cijev izranenu od izuzetno

žene smole i to mu je govorilo da je uspio.Sad je podignuo glavu iznad krovne crte i usmjerio drugi bolje ciljani hitac: čelični bijali su se u Holmesovu cijev M-40 sve dok zeleno-crni držak nije bio smrvljen.

Holmes je sada ostao bez obrane, a kad se njegov pogled susreo s Jansonovim, to jigniran, gotovo klonuli izgled nekoga tko je uvjeren da će umrijeti.

Janson je s ganenjem zatresao glavom. Holmes nije bio njegov neprijatelj, iako je mislio daružio se zureći kroz puškarnicu u ovom lijepo izranenom polukružnom zabatu i načas se pokneti koja se nalazila dijagonalno na drugoj strani. Hoće li ga napasti jednim od srakterističnih dvostrukih laganih udaraca? Vidjela je što se dogodilo, znala je da je njezin k

esposobljen i da će morati preuzeti odgovornost za šire područje. Hoće li pričekati da izatite drugog zabata? Puškarnica nalik na prorez bila je preuska i duboka da bi omogućila

godak s dijagonalnog mjesta. Morat će pričekati. Vrijeme je snajperistov najbolji prijatelj i njrtni neprijatelj.

Škiljio je i doveo njezino lice u žarište. Nije više bila u položaju pucanja, prekinula ojim zavaravanjem s puškom i promatrala kolegu pogledom ispunjenim nesigurnošću. Sljnutak Janson je vidio treptaj pokreta iza nje, a zatim nešto dramatičnije: vrata tavana naglo

vorila i odjednom se iza nježne brinete nazirao gorostas od čovjeka. Razbio je nešto iznad njve.

Janson nije mogao baš točno razabrati; to je mogao biti i ciljnik dugačkog vatrenog oružja.ene kose skljokala se mlitavo niz parapet, očito bez svijesti. Sada je gorostas uhvatio njšku na ručno punjenje i ispalio jedan, dva, tri pogotka sebi zdesna. Prigušeni krik sa susjeova govorio mu je da je barem jedan pogodio metu: Stephen Holmes.

Janson se odvažio na brzi pogled, a od onoga što je vidio, smučilo mu se: pogoci su se ičnima, ali su bili dobro naciljani. Veli-kokalibarski meci odbili su Holmesovu čeljust. S uninje polovice lica krv mu je šiktala niz tuniku; posljednji je dah bio ispušten poput bučnog grgljla kašalj, pola traljavi vrisak. Zatim se Holmes prevrnuo niz krov i stao kotrljati sve dokario o ogradu. Kroz ukrase u kamenu njegove beživotne smene oči zurile su u Jansona.

Janson je znao samo to da gorostas nije bio spasilac. Isprašio je dugu paljbu prema zdepavjeku koji je stajao ondje gdje se nalazio snajperist Konzularnih operacija. To će ga prisilfenzivni čučanj, barem trenutačno, a zatim koristeći se različitim kamenim ukrasimakohvatima, brzo će se spuštati niz vilu koja je bila sigurno izvan dometa. Bacio se na poplovršinu sjenovite aleje sa što manje buke i postavivši se iza dviju metalnih kanta za smoučavao ulični prizor pred sobom.

Gorostas je bio brz, njegova agilnost iznenanujuća za osobu takve visine. Već je projurioednja vrata zgrade vukući sa sobom poput vreće onesviještenu brinetu. Čovjek je imao odvboran ožiljak koji mu se spuštao niz lice, groteskni memento silovite prošlosti. Njegove plave su sitne, svinjske, ali budne.



Dojurio je drugi muškarac odjeven u slično maslinasto-smene odijelo i Janson ih je čuo govaraju. Jezik mu je bio nepoznat, ali ne sasvim. Napinjući se, mogao je razumjeti dosta togbio slavenski jezik, zapravo srpski, daleki ronak češkoga, ali dovoljno blizak pa je pošajući mogao razumjeti bit.

Malena snažna limuzina dovezla se do njih i nakon još jedne kratke prepirke dvojica muškuskočila na stražnja sjedala. U daljini su zavijale policijske sirene.

Napustili su prizor jer je policija počela dolaziti. Drugi revolveraši odjeveni u smeneore utrpali su se u kombi i odvezli.

Ranjen i okrvavljen Janson je teturao prema sporednoj ulici gdje je Barry Cooper, znojećom razrogačenih očiju, ostao na vozačevu sjedalu u oklopljenoj limuzini. – Moraš ići u bolnicu – reče Cooper potresen.Janson je na trenutak šutio, a oči su mu bile zatvorene. Intenzivno se koncentrirajući, vratio

eči što ih je čuo. Korte Prinse-gracht… Centraal Station… Westerdok… Oosterdok… – Odvezi me na Centraal Station – reče Janson. – Pola amsterdamskih murjaka bit će nam za petama. – Počela je sipiti lagana kišica i Coop

ljučio brisače. – Gas do daske!

Cooper je kimnuo i krenuo sjeverno prema Prinsengrachtu dok su kotači škripali na glalniku. Kad su stigli do mosta iznad Bouwersgrachta, činilo se da ih policija ne progoni. Menu li imali progonitelje druge vrste?

– Srpske neregularne jedinice – promrmlja Janson. – To su danas većinom plaćenici. Ali či – Srpski plaćenici? Zezaš me, čovječe. Najradije bih tvrdio da nisam to čuo.Umjetni otok na kojem je sagranena Centraal Station razdvajao je Korte Prinsengrac

esterdoka, gdje su se nalazila uglavnom napuštena skladišta. Ali gorostas i njegovi drugovišli onamo. Oni će otići prema prostranoj zgradi za održavanje na jugu kolodvora što ještićena od slučajnih pogleda. Noću bi ovisnici o heroinu dolazili ovamo opskrbljivati se i fi

ekom dana, menutim, bila je gotovo potpuno napuštena. – Idi dalje ravnol – vikao je Janson tražeći punu pozornost. – Mislio sam da si rekao Centraal Station… – Ondje je zgrada za održavanje desno, petsto metara dalje.Odande se vide molovi Oosterdoka. Sada daj gas do daske.Limuzina se kretala uz mnoge postaje vlakova i odskakivala duž slomljenih pločnika napuš

orišta gdje se prije mnogo godina trgovalo na molovima. Većina komercijalnih luka premjestjeverni Amsterdam; preostali su fantomi od opeka i betona te valovitog čelika.

Na ogradi su se odjednom pred njima ukazala vrata. Cooper je zaustavio auto, a Jans

šao. Ograda je bila stara, veze su joj zahrnale od korozije. Ali kvaka što je bila postavljeiku četvrtastu metalnu ploču bila je sjajna i blistava, očito nova.

Iz daljine je začuo pucnjeve.Janson je mahnito izvukao maleni ključ s izbočinom iz džepa i dao se na posao.Postavio je kraj tog ključa u ključanicu, a zatim je naglim prodornim pokretom gurnuo osta

okrenuo u jednom jedinom kontinuiranom pokretu. Brzina tog pokreta bila je presudna: kljorao okrenuti prije nego što opruga ključanice pritisne gornji zatik dolje.

Prsti su mu mogli osjetiti da je gornji zatik odskočio dovoljno visoko da izleti iza crte poso da je njegov okret iskoristio djelić sekunde u kojoj su stupovi zatika odskočili iz niza. Vraa otvorena.



Mahnuo je Cooperu kroz vrata i pokazao mu gestama da parkira auto stotinjak metarhrnanog napuštenog željezničkog vagona.

Janson je pohitao na stranu golemog čeličnog štaglja i naslonivši se na njega, počeo pažšati krikove koji su se čuli.

Napokon je mogao kroz zamagljenu svjetlost vidjeti prostranu unutrašnjost, a od onoga ključio, smučilo mu se.

Žena iz Konzularnih operacija bila je zavezana za cementni stup debelim mornarskim uzeteća joj je bila grubo strgnuta.

– Ovo govno brzo stari – progunnala je, ali iza te razmetljivosti strah je bio i više nego očPred njom se nazirao gorostas sa sjajnim naboranim ožiljkom. Opasao ju je rukom, a glava arila o beton. Izvukao je nož i izrezao joj donje rublje.

– Ne diraj me, gade – vikala je. – Što ćeš učiniti s tim? – glas je bio neugodno hrapav. Gorostas se nasmijao dok je ot

men na hlačama. – Ja ne bih izlunivao Ratka da sam ti – reče njegov kompanjon koji je držao dugačku

tvu što je svjetlucala u polumraku. – On ih više voli žive, ali ne inzistira.

Žena je ispustila vrisak od kojeg se ledi krv. Pravi zvjerski teror? Janson je sumnjao da tu i nešto više, da se još nadala, makar nije imala nikakvih izgleda da bi je netko mogao čuti.

No, vjetar i buka udaljenih teretnjaka zaglušivali su sve vrste zvukova.U polumraku skladišta mogao je razabrati svjetlucavi oblik velike limuzine u kojoj su se

vezli te motor kako radi dok se hladi.Muškarac ju je ponovo udario, a zatim su udarci postali ritmični. Cilj nije bilo ispitivanje

zapravo, dio spolnog obreda, shvatio je Janson na svoj užas.Kad su ubojičine hlače pale na pod, njegov se organ nazirao u polumraku: ženinoj

ethodit će ponižavanje.

Janson se smrznuo kad je začuo iza sebe meki glas sa srpskim naglaskom – Spusti pištolj. Janson se okrenuo i našao licem u lice s mršavim muškarcem koji je imao naočale sa zl

virom postavljene visoko na kukastom nosu. Muškarac je nosio kaki hlače i bijelu košulju, a jrugo je bilo uredno izglačano. Stajao je vrlo blizu i ležernim pokretom uperio mu revolver u č

Bio je ulovljen. – Spusti pištolj – ponavljao je muškarac.Janson je pustio pištolj da padne na beton. Stalni pritisak čovjekova pištolja prema njegovu

e dopuštao nikakve pregovore. Drugi je prodorni vrisak zaparao zrak; ovaj put uz podrhtavanjznačilo duboki strah ili bijes.

Muškarac s naočalama u zlatnom okviru nasmijao se odbojno. –Američka kurva pjeva.Ratko ih voli jebati prije nego što ih ubije. Vrištanje ga uzbunuje. Ono što je spremno za

će, nažalost, mnogo manji užitak. Kao što ćeš i sam vidjeti.On će začas završiti. A tako će i ona. I ti, budeš li imao sreće, zar ne?

– Zašto? Za ime Boga, zašto} – pitao je Janson tihim upornim glasom. – Tipično američko pitanje – odgovori muškarac. Glas mu je bio više kultiviran

rostasov, ali jednako lišen emocija. On je vje rojatno bio vona operacije. – Mi ovdje postavlanja. I ako ne odgovoriš na njih onako kako se nama svina, čeka te užasno bolna smrt prije negijelo nestane u vodama Oosterdoka.

– A ako učinim ono što tražiš?



– Tvoja će smrt biti milostiva i brza. Oh, oprosti. Zar si se nadao većem izboru? – Muškake usne trzale su se prezrivo. – Vi Amerikanci uvijek želite stvari koje nisu na jelovniku, za

možete nikad imati dovoljno izbora. Samo, ja nisam Amerikanac, gospodine Janson. Nudimor. Smrt s agonijom ili smrt bez agonije. – Njegove mirne riječi djelovale su poput ledenog v

Kad je žena ispustila još jedan prodorni vrisak, Jansonovo se lice izobličilo u prizor straolim – reče on napola cvileći – neću učiniti ništa… – Janson je posegnuo rukom u neko mboko i počeo vidljivo drhtati.

Zadovoljan, sadistički smiješak pojavio se na muškarcu s naočalama zlatnih okvira.

Odjednom su se Jansonu počela tresti svinuta koljena i pao je 60 centimetara ostavši savpravljen kad je svinuo koljena. Istodobno mu je desna ruka ravno pucala uhvativši zavjekove ispružene ruke.

Čovjekov je smiješak iščeznuo kad mu je Janson potegnuo ruku u snažnom zahvatu na zapvrnuvši je prema svom laktu i okre-nuvši je pod oštrim kutom. Sada se čovjek skvrčio u boli ju ligamenti u ruci bili istegnuti i izvrnuti, ali je Janson je bio nemilosrdan pomaknuvši se rag lijevom nogom i povukavši napadača na tlo. Naglo i snažno je trgnuo rukom začuvš

asak kad se zglobna čahura pomaknula iz ležišta. Čovjek je ponovo zaur-lao dok mu se agešala s nevjericom. Janson je pao na njega prenijevši svu težinu na svoje desno koljeno i ud

ovjekov prsni koš. Mogao je čuti najmanje dva rebra kako su pukla.Čovjek je dahtao, a iza naočala sa zlatnim okvirom navirale su mu suze. Najobičnije di

o je užasno bolno zbog slomljenih rebara.Prenut obližnjim koracima svojih drugova, muškarac je pokušao osloboditi ruku u kojoj je

tolj unatoč pomaknutom zglobu, ali ga je Janson zaglavio izmenu svojih prsa i lijevog konson je okrenuo desnu ruku kao pandžu i stisnuo njome čovjekov vrat dižući mu i udarajući gllo sve dok tijelo nije postalo mlohavo. Nakon nekoliko trenutaka, kad je Janson ustao, imao

dan pištolj u svakoj ruci.Zatim je ispalio dva hica, jedan u grubog čovjeka koji je jurio prema njemu s automa

toljem, a drugi u bradatog muškarca nekoliko metara iza njega s automatom što je držao uojica su pala na tlo.

Janson je zakoračio prema mjestu gdje je stajao muškarac kojeg su zvali Ratko i začuo rKS-74 što su udarali o betonski pod u bujici iskrica i mikroeksplozija. Čini se da su dolazuškarca na pločniku visoko gore i stvarali nepropusnu zonu izmenu Jansona i Ratka koji jedigao hlače i okrenuo se suočiti s njim. Pištolj kalibra 45 izgledao je sitno u golemoj Srbinci.

Sada se Janson sagnuo iza betonskog stupa. Kao što je i očekivao, čovjek s automatskom puad njega pomaknuo se kako bi dobio kut prema Jansonu. No, pritom je izložio sebe. Gledaju

a, Janson je uhvatio letimični pogled na niskog mršavog čovjeka okrugla lica koji je KS-74 kao da je srastao s njim. Kratka paljba bila je usmjerena u stup iza kojeg se skrivao. Jaovio ruku oko njega i ispalio hitac naslijepo. Čuo je kako je udario o ogradu s čeličnim cijevao je da je promašio. Menutim, iznen-dani koraci na čeličnom nogostupu pomogli su mu lovjeka u prostoru i on je ispalio još tri hica.

Svaki je promašio. Prokletstvo, što je očekivao? Još nije mogao vizualno locirati čovjpadačkim oružjem, a da sam sebe ne izloži smrtonosnoj vatri.

Svjetlost je nakratko preplavila mračno skladište kad je netko otvorio sporedna vrata.Čuo je korake, nekoga tko utrčava u golemi prostor.Još je jedan hitac ispaljen iz AKS-74 usmjeren ne na Jansona, nego na nevidljivog pridošlic



– Uh, sranje! Uh, sranje! – bio je to glas Barrvja Coopera. Nije mogao vjerovati: Barry Cooper je ušao u napušteno skladi šte. – Barry, što dovraga radiš ovdje? – uzviknuo je Janson. – Baš se i ja to pitam. Čuo sam svu tu paljbu kad sam bio u autu, uplašio sam se i pob

amo pokušavajući se spasiti. Prilično glupo, zar ne? – Uistinu? Da. Nova vatra izazvala je bujicu iskra s betonskog poda.Janson je uzmaknuo od stupa i vidio što se dogana. Barry Cooper se nagnuo iza gol

ičnog bubnja dok se čovjek na nogostupu počeo premještati. – Ne znam što da radim – reče Cooper napola jaučući. – Barry, učini što sam ja učinio. – Jesam li te?Odjeknuo je hitac i niski zdepasti čovjek na pločniku odjednom se ukočio. – To je u redu, lutko. Vodi ljubav, a ne rat, pizdo – zaderao se Cooper kad je ispraznio c

žer svog pištolja u revolveraša iznad sebe.Sada se Janson mogao pomaknuti oko stupa i smjesta je ispalio metak u Ratkova druga k

mao s nožem blizu svezane žene.

– Sranje! Šit! – uzvikivao je čovjek. Metak ga je udario u rame i ispustio je nož. Čovjesposobljen pao na pod stenjući.

Janson je vidio ženu kako puže prema nožu i prinosi ga bliže sebi. Zatim ga je zabila kaomenu svoje dvije pete i dok su joj se noge tresle od napora, postupno ga podizala s tla.

Srpski gorostas djelovao je rastrgan izmenu dviju meta, Coopera i Jansona. – Spusti pištolj, Ratko! – uzviknuo je Janson. – Jebem ti majku! – bijesnio je golemi Srbin ispalivši metak u Barrvja Coopera. – Prokletstvo] – zaurlao je Cooper. Metak mu je probio obje ruke i donji dio prsa. Pištolj

o na pod i on je ustuknuo u agoniji iza reda čeličnih bubnjeva blizu sporednog ulaza.

– Jesi dobro, Barry? – uzviknuo je Janson zakoračivši iza drugog stupa. Nastupio je trenutak tišine. – Nisam, Paul – odgovorio je slabim glasom. – Boli jebeno.

ga, osjećam se kao da sam pao iz cijelog vagona gandijevskih pacifista. Vjerojatno ću postati vmo zato da mi se ispravi karma.

– Dobro ganaš unatoč svemu. Imaš iskustvo s Weather Undergroundom} – Ljetni šćanske udruge mladih – reče Cooper plaho. Zračna puška.

– Možeš li voziti? – Ne Indy 500 ili slično, ali drugo mislim da mogu. – Budi miran i slušaj me. Idi u auto i odvezi se u bolnicu.

Odmah! – Ali što ako…? – Ne brini se za mene! Brini se za svoju guzicu!Hitac iz gorostasova kalibra 45 odjeknuo je glasno kroz čeličnu ogradu, a komad betona p

zu Jansonove noge.Bio je to neodlučan rezultat izmenu njih dvojice.Dva muškarca koji nemaju što izgubiti osim svojih života.Janson se nije usudio pucati naslijepo zbog opasnosti da ne pogodi zarobljenicu.Odmaknuo se nekoliko koraka natrag sve dok nije mogao jasno razabrati svoju metu.Ratko koji je učvrstio ruku s pištoljem drugom rukom radi preciznog gananja, okrenuo



lena. Svjetlucanje čelika govorilo mu je da žena nije bila tako nemoćna kao što je on zamišljaSlobodnom rukom posegnula je prema dolje pruživši je više nego što se činilo mogu

rabila držak noža koji je izvanrednim izvijanjima uspjela dići do pola razine bedra. Sada oko dignula držeći oštricu vodoravno kako bi izbjegla rebra i…

Zabila ga u gorostasova leda.Šok je izbijao iz prijetećeg izraza njegova užasno prestrašenog lica. Kad je Janson s

prijed, gorostas je ispalio još jedan hitac, ali je taj otišao visoko.Jansonu je preostao još jedan metak u spremniku. Nije smio promašiti.

Zauzeo je standardno držanje tijela za Weaver i ispalio svoj jedini preostali metak usmjerivvjeku u srce. – Jebem ti majku – zagrmio je Srbin, a zatim poput debla koje se ruši bubnuo naglavačke m Sada je Janson zakoračio prema zarobljenici. Osjetio je kako ga obuzima bijes i kako m

glo mijenja raspoloženje kad je ugledao poderanu odjeću, meso istučeno do modrica, cnake od ruku koje su je pipale i hvatale joj meso poput blata za modeliranje.

Janson je bez riječi izvukao nož iz Srbinovih leda i razrezao debelo uže oslobodivši je. Oznula na pod dok su joj se lena oslanjala na stup jer očito nije mogla stajati. Sklupčala se omoke oko koljena, privukavši ih prema sebi i položivši glavu na podlakticu.

On je nestao na trenutak vrativši se s bijelom košuljom i kaki hlačama što ih je nosio čovočalama u zlatnom okviru.

– Uzmite ih – reče on. – Obucite ih. Napokon je podignula glavu i on je vidio da joj je lice mokro od suza. – Ne razumijem – reče ona tupo. – U Museumpleinu 19 nalazi se Generalni konzulat SAD-a. Ako možete otići onamo, oni

brinuti za vas. – Spasili ste me – reče ona neobičnim, muklim glasom. – Došli ste radi mene. Zbog kog

to učinili?

– Nisam došao radi vas – odbrusio je. – Došao sam radi njih. – Ne lažite mi – reče ona. – Molim vas, nemojte mi lagati. – Glas joj je postao drhtav. Čin

o da je na rubu kolapsa i sad je počela govoriti otežući kroz suze, očajnički se držeći unišgova svog profesionalizma. – Ako ste htjeli ispitivati nekoga od njih, mogli ste ga uzeti živravoga. Niste. Niste jer bi me oni ubili ako biste to učinili.

– Idite u konzulat – reče on. – Ispunite izvještaj nakon akcije.Znate pravila.

– Odgovorite mi, dovraga! – očajnički je, mahnito dlanovima obiju ruku, trljala suze senutim, traumatizirana i zlostavljana, ostala je žestoko posramljena kad se vidjela njezina slab

njivost.Pokušala je ustati, ali nožni mišići su se pobunili te je opet pala na tlo.

– Kako to da niste ubili Stevea Holmesa? – izustila je teško di šući. – Vidjela sam šgodilo. Mogli ste ga ubiti. Trebali ste ga ubiti. Standardna procedura u borbi jest da ukjera. Ali vi ste ga samo razoružali. Zašto ste to učinili? – Nakašljala se i poku šala se hrsmiješiti, no to je izgledalo poput jecaja. – Nitko se ne služi prokletom havahartskom kloed vatre.

– Možda sam promašio. Možda nisam imao streljiva.Lice joj je bilo crveno dok je polako tresla glavom. – Mislite da ne mogu prihvatiti is

bro, ne znam mogu li. Samo znam da sada ne mogu više slušati laži.



– Museumplein 19 – ponovi Janson. – Nemojte me ostaviti ovdje – reče ona dok joj je glas pucao od straha i smetenosti. – Upl

m, je li jasno? Ovi jebeni tipovi nisu bili u udžbeniku. Ne znam ni tko su, ni što žele, ni gdjam samo da trebam pomoć.

– Konzulat će pomoći – obratio se Janson poraženoj. – Ne okrečite mi lena, Paule Jansone! Umalo sam vas triput ubila. Dugujete mi u najmanju

ašnjenje. – Vratite se na posao – reče Janson. – Idite na svoj posao.

– Ne mogu. Zar ništa ne razumijete? – Odjednom joj je glas postao debeo; ženi koja ga je iti stegnulo se grlo. – Moj posao, moj je posao da vas ubijem. To ne mogu sada učiniti. Ne maviti svoj posao – nasmijala se gorko.

Polako, polako se osovila na noge držeći se za stup kao potporanj.,. , – Slušajte me! Susrela sam u Regent's Parku tog Amerikanca koji mi je ispričao neku lun

ču da su možda ljudi iz Konzularnih operacija uhvaćeni u nekoj velikoj … manipulaciji. Domak za kojeg se pretpostavljalo da ga moramo ukokati, zapravo i nije loš momak. Ja sanemarila jer kad bi to bilo istina, onda bi dolje bilo gore, a gore dolje. Možete li shvatiti? Aožete vjerovati ljudima koji vam daju naredbe, što je smisao bilo čega? Poslije sam pr

morandum o razgovoru o tome, samo proforma i primila telefonski poziv ne svoga gazde, zde svoga gazde. Želio me podsjetiti kako je Paul Janson genijalni lažac i jesam li sigurna de nekako privukao. Sada se tresem u ovom skladištu Bogu iza lena i razmišljam da neću, budda htjela naučiti što se dogana u svijetu, to sasvim sigurno dobiti od svojih gazda. Sada m

ko je jedini tko mi može reći koliko je sati momak kojeg upravo gledam. – Dršćući je pvljati na sebe odjeću koju joj je donio. – Isti momak s kojim sam provela 48 sati pokušavajuiti.

– Upravo ste doživjeli traumatično iskustvo. Niste više isti. To je sve. – Nisam završila s vama, Paule Jansone. – Oblizala je ispucale usnice. Na njezinim istuč

razima počele su se pojavljivati masnice. – Što to želite od mene? – Trebam pomoć. Trebam… znati što se dogana. Trebam znati što je laž, a što nije. – Na o

stale navirati suze, a ona ih je posramljeno brisala. – Moram se skloniti na sigurno.Janson je namignuo. – Želite biti sigurni? Oni su mi za petama. Nije sigurno ondje gdje sam

e jedina stvar koju pouzdano znam. Želite li da vas odvedem u bolnicu?Ljutiti pogled. – Oni bi me ulovili ondje. Našli bi me, sigurno bi me našli.Janson je nelagodno slegnuo ramenima. Imala je nedvojbeno pravo.

– Želim da mi kažete što se to, dovraga, dogana. – Način njezina hoda bio je nesigura

koračila je prema njemu. – Upravo to pokušavam otkriti. – Mogu pomoći. Nemate pojma. Ja znam stvari, znam planove, znam lica… znam tko je p

done nakon vas. – Nemojte si stvari još više otežavati – reče Janson ne baš nelju bazno. – Molim? – Žena ga je nemoćno gledala. Izgledala je poput nekoga tko nikada prije nije is

nutačnu dvojbu u svom pro fesionalnom životu, poput nekoga tko ne zna kako svladati neizvjea je sada nadirala na nju. – Nema veze – reče Janson. – ža otprilike minutu ja ću ukrasti auto. To je čin krane i svatk

nane sa mnom u to vrijeme po zakonu je sudionik. To vam pruža neku perspektivu!



– Ja ću ga ukrasti za vas – reče ona žurno. – Gledajte, ne znam kamo idete. Nije me brigao odete, ja nikad neću saznati istinu. Trebam znati što je istina. Trebam znati što nije.

– Odgovor je ne – reče Janson kratko. – Molim. Njegova sljepoočica počela je ponovo jako kucati. Povesti je sa sobom bila bi ludost. Sam

bi očita ludost. Menutim, možda je bilo nekog smisla u ludosti. – Oh, Isuse! Oh, Isuse! – Clavton Ackelev, čovjek iz CIA-ine uprave za operacije, praktič

ricao, a sterilna telefonska linija nije učinila ništa da smanji neposrednost njegova straha. – O

s jebeno koknuti. – O čemu ti to govoriš} – glas Douglasa Albrighta je bio okrutan, ali alarmantan. – Ne znaš? – Čuo sam za Charlottu, da. Užasno je. Strašna nesreća i užasan udarac. – Ne znaš! – Uspori, reci mi to na engleskom. – Sandy Hildreth. – Ne! – Upecali su njegovu limuzinu. Prokleto oklopljenu limuzinu. Na dnu rijeke Potomac. On j

stražnjem sjedalu. Utopio se!Duga tišina. – Isuse! To nije moguće.

– Upravo očekujem policijsko izvješće. – Nije li to možda bila kakva nezgoda? Nekakva užasna, užasna podudarnost? – Nesreća? O da, tako su to napisali. Vozač je jurio, svjedoci su vidjeli automobil ka

iznuo s mosta. Kao što je bilo i sa Charlottom Ainsley; neki vozač taksija izgubio je kontrolu ojim vozilom i pobjegao s mjesta nesreće. A sada to je Onishi. / – Što? I – Jutros su prozovo tijelo. / – Bože dragi! / – Ugao Četvrte i L ulice u blizini Northearsta. ' – Pa kog je v

dio ondje?

– Prema izvješću mrtvozornika, u krvi mu je nanen feniciklidin.To je PCP, sintetski heroin. I gomila drugih sranja. Službeno, predozirao se na uličnom

an crack housea.≫Vinamo to svako dnevno≪, rekao je jedan od policajaca. – Kaz? Ma to je ludol – Naravno da je ludo. Ali tako su to učinili. Činjenica jest da su o

učna člana našeg programa ubijena u roku od 24 sata jedan za drugim. – Isuse, istina je, skidaju nas jednog po jednog. Tko je sljedeći?Ja? Ti? Derek? Državni tajnik? Sam POTUS?

– Razgovarao sam telefonski s njima. Svi pokušavamo ne paničariti i ne iz toga praviti vradu. Činjenica jest da smo svi ozna čeni. Svi smo na prokletom popisu ugrožene vrste.

– Ali to nema nikakva smisla! – Albright je eksplodirao. – Nitko ne zna tko snio mi. Ništa nvezuje! Ništa osim najstrože čuvane tajne u vladi Sjedinjenih Američkih Država.

– Budimo malo precizniji. Čak i ako nitko tko nije u programu ne zna, on zna. – Pričekaj minutu… – Znaš o kome govorim. – Isuse! Mislim, što smo učinili. Sto smo učinili? – On jednostavno nije prerezao svoje konce. Ubija svakoga tko ih povuče.

21 Sunce se pomalo probijalo kroz stabla duda i visokih pinija koje su širile svoje debele g



titnički iznad kolibe. Bilo je zanimljivo kako se dobro stapao s okolinom, primijetio je Jansdovoljstvom dok je prolazio kroz vrata. Vratio se upravo sa šetnje niz stazu do seoceta udaljkoliko kilometara od planine te je donio hranu i naramak novina: U Piccolo, Corriere delle Kepubblica.

U ladanjskoj je kućici odbojnost kamenog eksterijera posvuda poništavalo bogato ulaveno pokućstvo i tople pločice od terakote. Činilo se kao da freske i stropne slike pripadaju nugom dobu i načinu života.

Sada je Janson ušao u spavaću sobu gdje je žena još spavala i pripremio hladni mokri obl

zino čelo. Temperatura joj je padala; vrijeme i antibiotici učinili su svoje. A vrijeme je ije-ljujući učinak i na njega. Vožnja do lombardijske poljske utvrde trajala je cijelu noć i neki sutradan ujutro.

Ona i nije bila baš jako svjesna toga jer je bila budna samo posljednjih nekoliko kilometarbio sjevernotalijanski krajolik savršen kao na razglednici: žuta polja sasušenih stabljikaevi kestena i jablana, stare crkve s modernim tornjevima, vinogradi, lombardijski dvorci smjeoko na stijeni. Iznad njih nad obzorom su se poput bedema uzdizale sivo-plave Alpe. No, kgli, bilo je jasno da žena ima i te kakve probleme, mnogo više nego što ih je bila svjesna.

Nekoliko puta kad ju je gledao kako spava, vidio je da se žena trza i prevrće pod utjec

ažnih i uznemirujućih snova. Tiho je jecala, a katkad se i razmahivala rukom.Sad je prebacio krpu namočenu u hladnu vodu na njezino čelo. Lagano se trznula i zastenj

ak prosvjeda. Nakon nekoliko trenutaka zakašljala je i otvorila oči.On je brzo natočio u čašu vodu iz vrča uz njezin krevet i dao joj piti. Prije toga kad bi

pila, utonula bi ponovo u dubok i nemiran san. No, ovaj put su joj oči ostale otvorene. Gledncentrirano.

– Još – prošapće. Natočio joj je još jednu čašu vode, a ona ju je energično ispila ne tražeći njegovu potpo

moć. Polako joj se vraćala snaga. Pogled joj se usredotočio i pao na njega.

– Gdje? – reče ona, a i to kratko pitanje od jedne riječi stajalo ju je dosta napora. – Nalazimo se u kući jednog mog prijatelja – odgovori. – U Lom bardiji. Područje Br

go di Como nalazi se 16 kilometara sje verno. Vrlo je izolirano, vrlo skrovito mjesto. – Dvorio, vidio je kako joj modrice izgledaju sve gore; bio je to znak da se oporavlja.

Pa čak ni blijedožute otekline nisu mogle sakriti njezinu jednostavnu ljepotu. – Kako dugo… ovdje? / – Tri dana si ovdje – reče on. / Oči su joj se ispunile nevjer

bunom, strahom. A zatim joj se lice polako opuštalo kako je gubila svijest. Nakon nekoliko sati vratio se njezinoj postelji jednostavno je promatrajući. Ona se pita gd

a se pita zašto je tu. Janson je sam sebi morao postaviti isto pitanje. Zašto ju je ovamo do

učila ga je ta odluka: hladan, tvrdi razum dosad mu je osiguravao preživljavanje. A nijeojbe da bi mu žena možda mogla biti korisna. Ali mu je hladan, tvrdi razum govorio da bi se mkazati i kobnom za njega te da je njegova odluka da je dovede ovamo bila zapravo pitanje em

Vrsta emocija koje bi nekoga mogle stajati života. Kakve veze ima što je bila progonjemsterdamu? Ona ga je doista namjeravala nekoliko puta ubiti. Moram saznati što je laž, a štokla je, a on je znao da to nije bila laž.

Žena je iskusila nešto pogubno; sigurno zato što je jednom zamišljala da je neranjiva. On jeje to, znao je iz prve ruke. Nije toliko bilo silovano njezino tijelo, koliko njezin smisao za on

t.Držao joj je još jedan oblog na čelu i nakon nekoliko trenutaka ona se ponovo pomaknula.



Ovaj je put stavila vrške prstiju na svoje lice i osjetila kako joj se podižu masnice. U očimbio sram.

– Pretpostavljam da se ne sjećaš mnogo od onoga što se dogodilo nakon Amsterdama – rečnson. – To je tipično za vrstu nagnječenja i potresa koje si pretrpjela. Tu pomaže samo vrijemužio joj je čašu vode.

– Osjećam se usrano – bio je jedini njezin zmijasti odgovor.Ispila ju je lakomo.

– Vidio sam i gorih stvari – reče on.

Prekrila je lice rukama okrećući se od njega kao da joj je neugodno što je vidi. Nakon nekoliko minuta je upitala – Jesi li ti vozio ovamo auto? – Ne. To je bilo u Amsterdamu. Zar se ne sjećaš? – Stavili smo mu dojavljivač na branik – objasni ona. Pogled joj je klizio po stropu što j

ekriven razranenom baroknom slikom annela što skakuću medu oblacima. – Pretpostavljao sam – reče Janson. – Ne želim da nas nadu – prošapće ona.Janson joj nježno dotakne obraz. – Podsjeti me kako se to dogodilo.

Nekoliko trenutaka nije rekla ništa. Zatim je polako sjela u krevetu. Ljutnja joj je prekril

ijeneno modricama. – Lagali su – reče ona brzo. – Lagali su ponovi, no ovaj put glas joj ji-čan.

– Ondje će uvijek biti laži – reče Janson. – Gadovi su mi namjestili – reče ona i stade drhtati od hladnoće ili bijesa. – Ne, ja mislim da sam ja onaj kojem su namjestili – reče Janson mirno. On joj ponovo napuni čašu promatrajući je kako ju prinosi svojim ispucanim usnama i isp

nom gutljaju. – Done mu na isto – reče ona. Glas joj je bio dalek. – Ako ti to učini tvoja vlastita ekipa

mo jedna riječ za to. Izdaja.

– Osjećaš se izdano – reče Janson.Prekrila je lice rukom, a riječi su navirale.

– Oni su mi namjestili da te ubijem. Ali nekako se ne osjećam krivom. Uglavnom se osjećorčenom. Ljutom. – Glas joj je puknuo. – I tako prokleto posramljenom. Poput proklete lakovobe. I počinjem se čuditi svemu za što mislim da znam, što je stvarno, što nije. Imaš li kakvu

je to? – Da – reče Janson jednostavno.Umuknula je na trenutak. – Gledaš me kao da sam ranjena životinja – reče ona napokon.

– Možda smo to oboje – reče Janson nježno. – I nema ničeg opa snijeg.

Dok se žena odmarala, Janson se nalazio u donjoj prostoriji koju je vlasnik kuće Alasdair otrebljavao kao radnu sobu. Pred njim je bila hrpa članaka koje je skidao s internetskih dataka, iz novina i časopisa. Ondje je bio život Petera Novaka, stotine priča o životu i vrega velikog filantropa.

Janson je bio opsesivno zadubljen tražeći nešto za što je znao da najvjerojatnije neće uč, trag, površan podatak koji bi imao dublje značenje. Nešto, bilo što, što bi mu otkrilo zaiki čovjek ubijen. Nešto što bi mu suzilo polje.

Tražio je smisao, neki detalj koji bi bio potpuno beznačajan većini ljudi, no koji bi odzvčim što bi njegov podsvjesni um ≫ progutao≪. Znamo vise nego sto znamo, kao što je Demlio reći: naš um pohranjuje biljeg činjenica koje ne možemo svjesno pronaći. Janson je čitao u



eptivnosti ne pokušavajući odgonetnuti problem, no nadajući se jednostavno da će uzeti ono ože uzeti bez prejudiciranja ili očekivanja. Hoće li se ondje naći kakva kratka aluzija na kaorčenog poslovnog suparnika? Na neku posebnu struju zakopanog neprijateljstva u financijsknunarodnoj zajednici? Na sukob u koji su uključeni njegovi preci? Nekog drugog neprijateljnije sumnjiv? Nije mogao znati što traži ni zamisliti da će ga ono što čini samo prevariti p

ari koju mora vidjeti. Novakovi neprijatelji – laskao je sam sebi da misli tako – bili su njegovi neprijatelji. Ako

o, što bi drugo mogli imati zajedničko? Znamo vise nego što znamo. Još dok je Janson ma

ao, oči su mu se zažarile, osjećao je kao da zna sve manje i manje. Povremeno bi podcrtaoalj iako je bilo zanimljivo kako su se detalji malo razlikovali. Bila su tu beskrajna tumaancijskih pothvata Petera Novaka, beskrajne evokacije njegova djetinjstva u ratom opustoanarskoj, beskrajne počasti njegovom humanitarnom entuzijazmu. U Far Eastern Economic Reočitao je: U prosincu 1992. najavio je još jedan ambiciozni program donira-jući sto milara kao potporu znanstvenicima iz bivšeg Sovjetskog Saveza. Njegov je program bio namijme da uspori odljev mozgova iz zemlje i spriječi sovjetske znanstvenike da uzmu unosnije pozemljama poput Iraka, Sirije i Libije. Nema boljeg primjera za Novaka u akciji. Čak i dropa i Sjedinjene Države kršile ruke i pitali se što da rade zbog rasipanja znanstvenih tal

vše supersile, Novak je doista poduzimao nešto na tom planu. – Meni je lakše zaranivati novac nego trošiti ga, da vam pravo kažem – rekao je No

ikim osmijehom. On ostaje čovjek jednostavnih sklonosti. Svaki dan započinje spartanručkom koji se sastoji od kaše, a strogo izbjegava luksuzna ljetovališta i život na visokoj mu je sklono plutokratsko društvo.

Čak i male Novakove domaće ekscentričnosti poput svakodnevnog doručka od kaše, cikličponavljale od jednog članka do drugog: stalni talog osobne ≫teksture≪, PCB u novinar

ečnom koritu. Nekoć je bila referencija za istraživanje Novakovih aktivnosti nakon britCrne srijede≪ i zaključak, kako ga je sažeo šef M16 u tekstu što ga je Fielding citirao: ≫J

kon koji je ovaj momak prekršio jest zakon prosječnosti.≪ U drugom jednom našnavljanom citatu Peter Novak je objasnio svoju relativnu suzdržanost u odnosu prema novinaImati posla s novinarima isto je kao plesati s dobermanom≪, duhovito je primijetio. ≫ Nikaš hoće li ti polizati lice ili te ščepati za grkljan.≪ Svaki je prikaz protkan svjedočansrijih državnika o njegovoj ulozi u preustroju civilnog društva i promicanju rezolucije o sukotim se čini kao da se ulomci novinarske proze pretapaju iz jednoga u drugi; citati se javmo uz manje varijacije poput novinarskih klišeja. Evo što piše londonski Guardian: ≫Bjeme kad ste mogli odbaciti Vetera Novaka≪, kaže šalter Horoivitz, bivši velepos

edinjenih Država u Rusiji.≫Sada je postao igrač i to veliki igrač. On je doista svoj čovjek.

čini to i nema mnogo strpljenja s vladom. On je jedini privatni grananin koji ima vlastitu valitiku i koji je može primijeniti.≪ Horoivitz izražava perspektivu koja se čini sve opčenitijpostavljanju vanjske politike: da vlade nemaju više izvore ili volje da izvršavaju odrecijative pa da taj vakuum ispunjavaju moćnicima na privatnom sektoru poput Petera Novaka.

Glavni podtajnik UN-a za politička pitanja i pitanja Vijeća sigurnosti, Jaako Torvalds To je kao da se radi s nekim prijateljskim, miroljubivim, neovisnim entitetom, ako ne i vladomUN-u pokušavamo koordinirati svoj pristup nemirnim područjima s Njemačkom, Francuslikom Britanijom, Rusijom i s Pete-rom Novakom≪.

U Neivsiveeku se ponavljaju slična priznanja: Sto čini manarskog magnata posebnim? Knjegova golema smisla za osiguranje, apsolutne sigurnosti koju vidite u njegovim osjećajim



govu govoru. ≫Ja se ne bavim državničkim poslovima jer me to uzbunuje≪, kaže Novakskluzivna, po mjeri krojena odijela ne odvlače pozornost od njegove fizičke snage. No, do salagodio svjetskim tržištima i tako često pobjenivao da se igra ne mora više osjećati kao izmoć pri izgradnji civilnog društva u nestabilnim područjima kao što su Bosna ili repuedišnje Azije pruža toliko izazova koliko se čovjek ne može ni nadati, pa čak ni Peter Novak.

Nakon nekoliko sati čuo je korake bosih nogu na pločicama od terakote. Žena u haljini od fpokon se pojavila iz spavaće sobe. Janson je ustao dok mu je glava još bila puna imena i podaeten činjenicama koje se još nisu raščistile u istinu kakvu je hitno tražio.

– Prilično elegantno mjesto – reče ona.Janson je bio zahvalan zbog prekida. – Prije tri stoljeća ovdje je bio brdski samostan. Btovo potpuno razoren, a zatim zarastao u šumu. Moj prijatelje kupio je to imanje i potrošio vca pretvarajući ruševine u ladanjsku kuću.

Jansonu se nije toliko svinala kuća kao što mu se svinala lokacija. Kroz prednje prozore vrh stjenovitog brda što se uzdizao iz obližnje šume. Pruge sivog, golog kamena prekidagovo zeleno tkivo. Zbog udaljenosti stabla su izgledala poput pripijene mahovine. Sv

rtavalo prema ažurnom nebu gdje su malene crne ptice letjele, kružile i uranjale koordiniranimi se, besciljnim pogledima. Željezna pergola preko koje je prebačena vinova loza staja

ostraga nedaleko od stoljetnog zvonika, jednog od nekoliko ostataka starog samostana. – Ovo odakle ja dolazim – reče ona – nije ladanjska kuća. – Dobro, on je otkrio mnoštvo fresaka tijekom obnove. Postavio je i odrenen broj slika m

rode koje je uzeo iz drugih vila. Malo se raspojasao sa stropnom umjetnošću. – Prokleto mnogo malih šišmiša ušlo je u moje snove. – To znači mali anneli. Razmišljajte na taj način. To je umirujuće. – A tko je taj prijatelj? – Jedan poslovni čovjek iz Montreala. Ovo ≫ prijatelj≪ malo je pretjerano. Da kuća d

pada nekom prijatelju, ne bih se ni pri bližio ovamo jer bi opasnost bila prevelika. Alasdair

netko kome sam učinio nekoliko usluga. Uvijek me je pozivao da odsjednem u njegovoj kući du sjevernu Italiju. On provodi ovdje nekoliko tjedana u srpnju, a inače je to prilično prazno. M

će poslužiti. Ovdje ima i prilično sofisticirane komunikacijske opreme. Satelitska anokopojasna internetska veza. Sve što bi moglo zatrebati modernom biznismenu.

– Sve osim lonca s kavom – reče ona. – U kuhinji je vreća kave. Zašto nam ne skuhate? – Vjerujte mi – reče ona – to je doista loša ideja. – Ja nisam cjepidlaka – odgovori on.Mrzovoljno ga je pogledala. – Ja nisam kuharica i ne kuham kavu. Rekla bih da je

minističkog načela. A istina je da ne znam kuhati. Bez velike galame. Nešto ima veze s mmom koja je umrla kad sam bila malena djevojčica.

– Zar vas to nije pretvorilo u kuharicu? ,,.. .., – Niste poznavali tatu. Njemu se nije svinalo da se petljam po kuhinji. Kao da

ačilo nepoštivanje sjećanja na majku ili tako nešto. Naučio me kako da pripremim u mikrovalnzinu večeru i ostružem prljavštinu s dijelova s folijom i s tanjura.

Janson je slegnuo ramenima. – Vruća voda. Mljevena kava. Povežite to. – S druge strane – nastavi ona dok su joj se obrazi crvenjeli. Ludo sam dobra s puško

ćenito, smatraju me vrhunskom u terenskim taktikama E i E, vi to zovete nadzor. Ako želite, mvjerojatno dobro iskoristiti. Umjesto toga, ponašate se kao da nemate ništa drugo u glavi



rklje i ljusku kikirikija.Janson je prasnuo u smijeh.To nije bila reakcija kakvu je očekivala. – To je nešto što bi moj otac običavao reći – obja

mlada žena plaho. – Ali ja mislim ono što sam rekla. Nemojte me podcjenjivati. Kao što rgu dobro poslužiti. Vi to znate.

– Ja čak i ne znam tko ste vi. – Oči su mu počivale na njezinim strogim pravilnim crokim ličnim kostima i punim usnama.

Gotovo je prestao primjećivati upaljene masnice.

– Zovem se Jessica Kincaid – reče ona i pruži mu ruku. – Sku hajte nam malo kave, zašte, pa ćemo sjesti i u miru razgova rati.Kad je lonac kave pronašao svoj put u šalice i njihove trbuhe, popraćen s nekoliko pečeni

omadima integralnog kruha otrgnutih od okruglog hljeba, Janson je saznao nekoliko stvari o zovikrvniku. Odrasla je u Red Creeku u Kentuckevu, seocetu smještenom u planinama Cumbere je njezin otac bio vlasnik jedine benzinske crpke u mjestu i koji je trošio više novca u mjovini za lovačku opremu nego što je bilo dobro za njih. – Uvijek je želio sina – objasnila je. zaboravljao da ja to nisam. Prvi put poveo me sa sobom u lov kad nisam imala više od 5dina. Mislio je da se moram baviti sportovima, popravljati automobile i skidati patku mecima

ronama. – Mala Annie Oaklev. – Sranje – reče ona smijući se. – Tako su me zvali dečki u sred njoj školi. Mislim da sam

onost plašiti ih. – Jasno mi je. Auto bi se pokvario, dečko bi počeo tražiti telefon sku govornicu na cest

nuvremenu vi biste se bavili karbura torom. Nekoliko minuta nakon što bi oni krenuli, motvio.

– Tako otprilike – reče ona smiješeći se sjećanjima koja su pobu dile njegove riječi. – Nadam se da se nećete uvrijediti ako kažem da niste stan dardno izdanje Konzu

eracija. – Nisam bila ni standardno izdanje Red Creeka. Bilo mi je 16 go dina kad sam završila sr

olu. Sutradan sam digla debelu hrpu novca iz blagajne benzinske crpke, sjela u autobus i nisae zaustavljala. Imala sam naprtnjaču punu džepnih izdanja romana sa žicanih polica, a svi si o agentima FBI-ja i takvom sranju.

Nisam silazila sve dok nisam stigla u Lexington. Možete li vjerovati, nikad prije nisamdje. Nikad nisam išla nikamo; moj tata to ne bi podnio. Najveći grad koji sam ikad vidjela. Om otišla ravno u ured FBI-ja. Debela tajnica sjedila je za prvim stolom. Ponizno sam joj se ob

mi da formular za prijavu. Bila sam nespretna tinej džerica, sva kost i koža, uglavnom

nutim, kad je slučajno prošao neki federalni agent, ja sam zatreptala prema njemu kao Netko vas je pozvao na ispitivanje?≪ A ja na to:≫Zašto mene ne pozovete na ispitivanje jeangažirate, to će biti naj bolja odluka koju ste ikada donijeli.≪ Zarumenjela se prisjetivši se

Eto, bila sam mlada. Nisam čak znala ni da moram imati fakultet da budem agent. A on i jedan omak u mornarskom odijelu zezali su se sa mnom jer je to bio dosadan dan, a ja sam im rekogu prilično dobro pogoditi što god naciljam. Jedan od njih, kao za šalu, odveo me u streljanuimali u podrumu.

Pozvao me da dokažem ono što sam tvrdila, ali oni su se uglavnom zezali sa mnom. Došla seljanu, a oni su mi rekli, dobit ćeš štitnike i prigušivače na uši i jesi li sigurna da si prijecala iz .22?



– Ma nemojte! Pucali ste u prsten. – Sranje. Jedan hitac, jedna sredina mete. Četiri hica, četiri sre dine mete. Nema raspršeih je ušutkalo. Nastavili su bušiti nove mete, a ja sam ih nastavila ganati. Išli su na

aljenosti, dali mi pušku, a ja sam im pokazala što znam. – I tako je snajperistica dobila posao. – Ne baš. Dobila sam položaj vježbenika. Morala sam u menuvre menu pribaviti potvr

am ekvivalent koledžu. Učila sam iz hrpe knjiga. Nije bilo tako strašno. – Ne za bistru djevojku s motornom mašću pod noktima i eksplozivom u kosi.

– A Quantico je bila sitnica. Mogla sam pobjeći po užetu brže nego bilo tko drugi u mojoj njanje ruka po ruci, ulazi na dru gom katu, prva preko ograde, ma što bilo. Nogometni me klu mogli pratiti. Prijavljujem se za posao u odjelu Ureda za nacio nalnu sigurnost i oni me ukon nekoliko godina nalazim se na specijalnom zadatku Odjela za nacionalnu sigurnost i zapoko nekim spodobama iz Konzularnih operacija i to je to.

– Kao što su Lanu Turner otkrili na barskom stolcu u drugstoreu Schtvab's? – reče Jansšto ja mislim da preskačete najzanim ljiviji dio?

– Ah, pa detalji su prljavi – reče ona. – Nalazim se na položaju snajperista u Chicagu. Polidzor. To je neobičan slučaj, kor poracijska špijunaža, samo što špijun zapravo radi za Nar

pu bliku Kinu. To je dijete Konzularnih operacija, ali federalci pružaju lokalnu zaštitu i potoj je posao uglavnom da motrim. Stvari pomalo ipak izmiču kontroli. Momak je skliznuo iz ma cijelib čudo mikrofilmova, to znamo, pa nipošto ne želimo da pobjegne.

Nekako je izmaknuo kordonu u predvorju i pojurio niz ulicu do svog auta. Ako une u auto, oer ne pokrivamo automobil.

Nitko nije očekivao da će ići tako daleko. I ja tražim dopuštenje da≫skinem≪ bravu s omobila. Usporim ga. Šef operacije kaže ne, misle da je to preopasno jer ću pogoditi subjkirati menunarodni incident. Dovraga, šef štiti svoju guzicu. Znam što mogu pogoditi. Rizik jef me ne poznaje i kaže: Pričekaj!

Povuci se. Crveno svjetlo. Suzdrži se. – No, vi ste ipak ispalili hitac. – Prasak u krug obložen čelikom, prasak u kvaku vrata. Sada ne može ući u auto, uz to se

straha, mislim, smrzava se govo reći svoje molitve predsjedavajućem. Naši momci ga napznu.

Frajer ima mnogo mikrofilmova uza se, svakovrsne telekomunikacij ske naprave koje mmisliti.

– I tako spašavate dan. y – Upropastila sam se zbog svojih nevolja. ≫Djelovala je supredbama≪, takva vrsta sranja. Šezdeset dana suspenzije nakon čega su slijedile stegovne m

im što su me te spodobe iznenada napale i rekle kako vole moj stil i bih li ja voljela životovanja i pustolovina.

– Mislim da sam sada stekao uvid – reče Janson. Po svoj prilici znao je iz vlastita iskustvaaj tko novači osoblje, da je ekipa Konzularnih operacija najprije provjerila njezine rezulještaje s terena. Oni su sigurno bili iznenanujuće impresivni jer Konzularne operacije općenene mnogo federalce. Jednom kad su je pre poznali kao ozbiljan talent, netko je u Konzuleracijama vje rojatno vukao konce s kontaktom u Uredu i uredio njezinu suspen ziju samo da onsfer. Da su je Konzularne operacije htjele, mogle su je dobiti. Prema tome, poduzeli su koko bi njihova ponuda za zaposlenje bila spremno prihvaćena. Scenarij koji je Jessica Kiisala činio se točnim, ali nepotpunim.



– To nije sve – reče ona pomalo sramežljivo. – Prošla sam kroz naporni trening kad sam unzularne operacije. Svatko u mojoj klasi morao je pripremiti referat o nečem ili nekome.

– Ah, da. Ah, referat je bio životopis špijuna. A koga biste vi uzeli za biografiju špijuna? ri?

– Ne. Legendarnog časnika po imenu Paul Janson. Napravila sam cijelu analizu njegovih teaktika.

– Šalite se. – Janson je pripremio vatru u kamenom kaminu složivši klade i zgužvane strijanskih novina ispod toga. Suhe klade brzo su se zapalile i gorjele jakim plamenom.

– Impresivni ste frajer, što da kažem? Ali otkrila sam i neke pogreške koje možete učanovita… slabost. – Oči su joj bile nestašne, ali ne i glas.Janson je popio dugi gutljaj vruće, jake kave. – Nešto prije susreta Ricka Fraziera s Micha

inksom 1986. Frazierov je trener objavio boksačkom svijetu da je prepoznao≫slabost≪ u Svu položaju. U to vrijeme bilo je mnogo rasprava i špekulacija. A zatim je Rick Frazier ug. Nakon dvije runde bio je nokautiran. – Nasmiješio se. – No, što sad kažete o toj slabosti?

Krajevi usana Jessice Kincaid spustili su se. – Zato su izabrali mene, znate.Mislim zbog gananja. , – Jer ste bili prava učenica Paula Jansona. Netko tko poznaje moje poteze bolje od bilo

ugoga. Da, mogu vidjeti logiku u tome. Mogu vidjeti direktora operacija kako misli da jeudar što se sjetio toga.

– Sigurno. Ideja da se tajno motri stan Grigorija Bermana bila je moja. Bila sam sigurmo vas uhvatiti u Amsterdamu. Mnogo ljudi je pretpostavljalo da ćete pobjeći u Sjedinjene DA. Ali ja nisam.

– Ne, ne vi sa svojom diplomom Jansonovih studija koja je ekvi valentna diplomi fakultetaUmuknula je gledajući talog u lončiću. – Htjela sam vam postaviti jedno pitanje.

– Postavite ga. – Nešto čemu sam se uvijek čudila. Godine 1990. imali ste u šahu Jamala Nadu, terori

zak akcije velikog formata. Pouzdani obavještajni izvještaji iz izvora koje ste gajili prepoznbanu sigurnu kuću kojom se koristio u Amanu i auto kojim je bio prevezen onamo. Prkvačeni stari prosjak približava se autu, odlazi otje ran, pada na koljena ispričavajući se, ide i prosjak nije nitko drugi nego Paul Janson, naš vlastiti dr. J. I dok je puzao, postavsplozivnu napravu ispod vozila.

Janson je zurio u nju. – Sat poslije Jamal Nadu zurio je u auto. Ali to čine i četiri dobro plaćene gospode, jord

ostitutke koje je angažirao. Vi prijav ljujete nadzor promijenjenih okolnosti, a naredbe su stavi unatoč tomu. U svom izvještaju kažete da ste poslije pokušavali dići auto u zrak, men

onator je zakazao. Operacija nije uspjela zbog mehaničkoga kvara. – Takve se stvari doganaju. – Ali ne vama – reče ona. – Vidite, zato nikad ne vjerujem služ benom izvješću. Vi ste u

i prokleti perfekcionist. Sami ste izra dili detonator. Menutim, nakon dva dana Jamal Nadu sa sastanka sa skupinom Libijaca kad mu odjednom mozak počne curiti niz ovratnik jer ga je n

dnim dobro ciljanim hicem pogodio u stražnji dio glave. Ispunili ste izvještaj upućujući na toučinio neki protivnik Hamasa. »\ – Vaše stajalište?

– Možda ste mislili da je ono što se doista dogodilo bilo prilično očito. Četiri žene uerativac nije imao želuca da ih ubije.

Možda nije vidio zašto je to potrebno. Možda je mislio, kad već ima u šahu kujina sina, m



naći drugi način da to učini bez mnogo kolateralnog ubijanja. A možda odio za planiranje ndao na taj način. Možda su htjeli blistav i vatren kraj i nije ih bilo briga za kurve. Tako s

dili da se stvari doganaju na način na koji ste mislili da bi se trebale doganati. – Vi imate gledište, zar ne? – Doista zanimljivo pitanje. Način na koji ja to vidim jest taj. U svijetu prikrivenih oper

okati supernegativca poput Nadua pomoglo bi mnogim ljudima da naprave karijeru. Koja di to čini, a zatim ne traži priznanje za to?

– Meni govorite!

– Možda netko tko ne želi da onaj zadužen za nadzor može tražiti veliki dobitak. – Recite mi nešto drugo ako toliko toga znate. Tko je nadzirao operaciju? – Naš direktor, Derek Collins – reče ona. – U to doba on je vo dio sektor Bliskog istoka. – Imate li kakvih pitanja o postupcima, predlažem da se pozaba vite njime.Pokazala je slovo W palcima i kažiprstima. – Ma što bilo – reče ona napola mrzovoljno –

da mi je bilo prilično teško odrediti vas. – Kako to mislite? – To je jedan od razloga što je stvar s Jamalom Naduom bila zagonetka. Teško je reći št

kreće. Teško je uskladiti ono što sam vidjela s onim što sam čula. Sasvim je sigurno da vi nis

čić iz crkvenog zbora. A ima i poprilično ružnih priča o stvarima u koje ste bili umiješaetnamu.

– Ima tu dosta sranja – reče on prekidajući je. Bio je iznenanen zbog ljutnje koja je trepezinu glasu.

– No dobro, glasine su prilično teške, to je sve što mogu reći.Oni se pobrinu da to zvuči kao da ste imali prste u nekom doista gadnom sranju koje se

godilo. – Ljudi izmišljaju stvari – Janson je pokušao zvučati mirno, ali nije uspio. Nije baš sh

to.

Pogledala ga je čudno. – Dobro, čovječe, vjerujem vam. Mislim da ste vi jedina osoba kosigurno znala, je li tako?

Janson je raspirio vatru žaračem, a klade od borovine su zapuc-ketale i zamirisale.Sunce je počelo zapadati iznad suprotnog planinskog vrha. – Nadam se da se nećete uvri

o vas zamolim da me podsjetite koliko vam je godina, gosponice Kincaid – upita on gledzino tvrdo lice kako se omekšava u žaru srca.

– Možeš me zvati Jessie – reče ona. – Imam 29 godina. – Mogla bi mi biti kći. – Ah, čovjek je onoliko mlad koliko se osjeća.

– To bi značilo da sam ja metuzalem. – Starost je samo broj. – U tvom slučaju, ali ne u mom, ničim djeljiv broj. – Stao je mije šati crvenu žeravicu š

mila žaračem i gledao kako izgara u žutim plamenovima. Njegov se duh premjestio u Amsteram pitanje za tebe. Jesi li ikad čula za kompaniju pod imenom Unitech Ltd.} – Naravno da jeje jedna od naših. Pretpostavlja se da je neovisna korporativna cjelina. – Ali je služila kao fronta Konzularnih operacija. – Neovisna je poput pseće noge – reče ona prolazeći rukom kroz svoju oštru kratku kosu. – Ili mačje pandže – reče Janson. Stala su navirati nejasna sjeća nja. Unitech je godinama

nju ulogu u cijelom nizu pothvata; katkad je pomagao neke prikrivene agentske legende pruž



mjenski podatak o zaposlenju. Katkad bi transferirao fondove stra nama koje su se regrutiraave manju ulogu u većoj operaciji. Netko iz Unitecha korespondira s izvršnim direktorom Zaslobodu nudeći logističku potporu za njihov program obrazovanja u Istočnoj Europi. Zašto?

– Baš si mene našao. – Zamisli da je netko, neka skupina željela priliku da se približi Peteru Novaku. Da sazna

kreće. – Netko? Rekao si da su ga Konzularne operacije likvidirale?Moji zaposlenici?

– Omogućili su da se to dogodi, točnije. Orkestrirali okolnosti u jednom potezu. – Ali zašto? – upita ona. – Zašto? Nemoj da ti promakne smisao. – Nekoliko stvari se poklapalo. Nisu li Konzularne operacije doista organizirale Novakovu

ašto se nigdje nije izvijestilo da je poginuo? To postaje sve neobičnije iz dana u dan: ljudi zamislilo da su njegovi bliski suradnici, čini se kao da uopće ne znaju za kataklizmični doganaj.

– Što si čitao cijelo to vrijeme? – reče Jessie prisebno pokazujući prema različitim hrkovina.

Janson je objasnio. – Misliš da bi se doista moglo kriti nešto vrijedno u arhivi tekstova? – upita ona.

– Nemoj biti zalunena mistificiranjem≫ prikupljanja obavještajnih podataka≪. Pola stvarneš u izvještajima mjesnih agenata o stanju u inozemstvu oni dobivaju čitajući lokalne novine.

– Ma hajde – reče ona. – Ali imaš samo dva oka… – Tako govori žena koja mi je pokušala izbušiti treće.Zanemarila je zajedljivu primjedbu. – Ne možeš pročitati cijelu tu gomilu odjednom. Daj

što. Ja ću to prijeći. Još jedan par očiju, zar ne? Ne može štetiti.Zajedno su čitali sve dok on nije osjetio težinu iscrpljenosti što ga je počela pritiskati. Tr

u je san jer je jedva mogao usredotočiti oči na gusto tiskane stranice. Ustao je i protegnuo em spavati – reče on.

– Noću je studeno. Jesi li siguran da ne trebaš termofor? – upita ona ispruživši ruke. Po tomslućivalo da se šali, a oči su joj pokazivale da možda i nije tako.

On je podignuo obrvu. – Uzmi nešto više od termofora da zagri-ješ te kosti – reče on zadrran glas. – Mislim da mi je bolje da odem.

– Da – reče ona. – Mislim da jest. – U njezinu je glasu bilo nešto poput razočaranja. – Zapslim da ću ostati malo dulje budna da predahnem.

– Dobra curica – reče on mašući i pomičući se. Bio je umoran, veoma umoran. Lako ćeavati, ali neće dobro spavati.

U džungli je bila baza. U bazi je bio ured. U uredu stol. Za stolom čovjek. Njegov zapovjednik. Čovjek koji ga je naučio gotovo sve što je znao.Čovjek je sjedio nasuprot njemu.Iz malenih zvučnika sa zapovjednikova osmotračnog magnetofona dolazila je crkvena pjes

stoljeća. Sveta Hildegard. – Zbog čega si došao k meni, sine? – Demarestove tjelesne oso bine odavale su blagu mir

gledao je kao da doista nema pojma zašto je Janson ondje. – Sastavit ću izvještaj – reče Janson. – Gospodine. – Svakako. Standardni operativni postupak nakon operacije. – Ne, gospodine. Izvještaj o vama. Iznijet ću podrobno loše ponašanje u odnosu na člana



i se odnosi na postupanje s rat nim zarobljenicima. – Ah, to. – Demarest je zašutio na trenutak. – Misliš da sam bio malo grub s Vict

arliejem? – Gospodine? – Jansonov se glas podignuo u nevjerici. – I ne možeš zamisliti zašto, zar ne? Dobro, nastavi. Imam mnogo toga na pameti upravo

diš, dok ti ispunjavaš formulare, ja moram smisliti kako spasiti živote šestorice ljudi koji su ni. Šestorice ljudi koje poznaješ vrlo dobro jer su pod tvojim zapo vjedništvom ili su bili.

– O čemu to govorite, gospodine?

– Govorim o činjenici da su članovi tvog tima zarobljeni u blizini Long Duch Thana. Bili sebnom zadatku, zajedničko izvina nje sa specijalnim mornaričkim snagama. Dio modela, o je mjesto prokleto sito.

– Zašto nisam bio obaviješten o operaciji, gospodine? – Nitko te nije mogao naći cijelo popodne, upravo povreda članka 15. Vrijeme i plima ne č

vjeka. I sada si ovdje i sve što misliš učiniti jest naći najbliže šiljilo za olovke. – Molim dopuštenje da govorim slobodno, gospodine. – Dopuštenje odbijeno – odbrusi Demarest. – Ti činiš, dovraga, ono što želiš. Ali tvoja eki

dje zarobljena, ljudi koji su svoje živote povjerili u tvoje ruke, a ti si najbolje pozicionirana o

vodi postrojbu da ih se oslobodi. Ili bi to bio ti kad bi te bilo briga.Oh, misliš da sam bio bezosjećajan, nehuman prema tim Viktorima Charliejima Bogu iza

i ono što sam učinio, učinio sam iz valjanog razloga, dovraga! Već sam izgubio previše ljudirenja informacija izmenu tih predstavnika iz ARVN-a i njihovih ronaka iz VC-a. Sto ti se dogNoc Lou? Zasjeda, kako si ti to nazvao. Smjestili su ti. To je bilo prokleto ispravno. Operacučno nadzirao MACV, standardni postupak, i negdje izmenu redaka Marvin to kaže Charliejuponavlja i ponavlja i svaki put netko pogine. Vidio si Hardawaya kako umire, zar ne? Njihao

naručju dok mu se utroba prosipala po džungli.Hardawayu je upravo za nekoliko dana trebala završiti služba, a oni su ga rasporili i ti s

dje. Sad mi reci kako se osjećaš, vojnice? Naivno, meko i osjetljivo?Ili te je to naljutilo? Dobio si nekoliko lopti ili si ih izgubio igrajući nogomet za Mich

ožda ti je promaknulo, ali mi smo u kontraobavještajnoj službi, Janson, i ja neću dopustiti da de zajebu kuriri VC-a koji su pretvorili MCA u prokletu hanojsku telegrafsku agenciju? –Deme nikad podizao glas dok je govorio, a učinak je bio samo da se pojača težina njegovih rijevi imperativ časnika jest dobrobit ljudi pod njegovim zapovjedništvom, a ako su životi mojihkocki, učinit ću sve, sve što je u skladu s našim zadatkom da ih zaštitim.

Jebe mi se kakve ćeš obrasce na kraju ispuniti. Ali ako si vojnik, ako si muškarac, prvašavati svoje ljude. To je tvoja dužnost. A zatim nastaviti, ma kakve stegovne postupke želi

lo birokratsko srce. – Savio je ruke. – Dobro? – Očekujući koordinatne mreže, gospodine.Demarest je kimnuo trijezno i pružio Jansonu list plavog papira s gusto pisanim specifikac

eracije. – Imaš Huey koji je otrovan plinom i obnovljen. Pogledao je veliki okrugli sprotnom zidu. – Ekipa je spremna da krene u 15.

Nadam se da si i ti.Glasovi.

Ne, jedan glas.Miran glas. Glas koji ne želi biti prisluškivan. No, sibilanti se čuju.Janson je otvorio oči. Tama spavaće sobe bila je ublažena sjajem lombardskog mjese



mu se pojavila nelagoda. Posjetilac? Aktivni ogranak Konzularnih operacija smješten je pri generalnom konzulatu

Milanu na Via Principe Amedeo, samo pedeset minuta vožnje odavde.Je li Jessie nekako stupila s njima u vezu? Ustao je i pronašao jaknu pipajući po džepovim

de mobitel. Nedostajao je.Je li ga uzela dok je spavao? Je li ga jednostavno ostavio dolje? Prebacio je kupaći ogrtač

tolj ispod jastuka i stao puzati prema glasu koji je čuo.Jessien glas. Dolje.

Zakoračio je pola puta niz kameno stubište gledajući uokolo. Svjetla su u radnoj sobvorena pa će mu asimetrija rasvjete omogućiti zaštitu koja mu je bila potrebna: žarka svjetla un-novita tama vani. Nekoliko stuba dalje. Jessie je, sad je mogao vidjeti, stajala u radnojsuprot zidu s njegovim mobitelom pritisnutim na uho. Razgovarala je mirno.

U utrobi mu se pojavio neki iskrenuti osjećaj. Kao da se boji.Iz djelića razgovora što je dopirao kroz otvorena vrata bilo je očito da razgovara s n

legom iz Konzularnih operacija u Washingtonu. Primaknuo se bliže sobi, a njezin je glas pos-govjetniji.

– Tako je stanje još≫s one strane spašavanja≪ – ponovila je. –Odobrenje za nišanjenje.

Provjeravala je da li naredbe za ubojstvo još vrijede.Trnci su mu prošli niz lena. Nije imao drugog izbora nego da učini ono što je trebao učinit

nogo prije. Trebalo je ubiti ili biti ubijen. Žena je bila profesionalni ubojica. Nije bilo nevažnnjezina profesija jednom bila njegova. Da su njezini nalogodavci to takoner činili. Nije ora nego da je eliminira. Osjećaj i zavaravanje samoga sebe te njezina dobro trenirana

petanja skrenula ga je od te bitne istine. Kad su cvrčci ispunili večernji povjetarac svsanjem, u radnoj sobi je prozor bio otvoren, pomaknuo je pištolj u desnu ruku prateći s czin lik u pokretu. Iznenadna sigurnost u ono što bi trebao učiniti ispunila ga je osjećušanja, odvratnosti nad samim sobom. Menutim, nije bilo drugog načina. Ubiti ili biti ubijen

to strašna krilatica jednog načina života za koji se nadao da je iza njega. To nije ublažilo ni vnu, posljednju istinu u njegovoj karijeri: ubiti i biti ubijen.

– Što kažu brzojavi? – govorila je ona. – Najnoviji signali obavje štajnih službi? Nemoji da vi momci radite naslijepo.

Janson je hladno promatrao nježno granenu ženu dok je oblinu njezinih bokova i prsa irsti mišićni okvir; na svoj način ona je doista bila veoma lijepa. Znao je za što je bila sposdio je iz prve ruke njezinu iznenanujuću streljačku vještinu, njezinu iznimnu snagu i agilnost, bštroumnost. Bila je granena za ubijanje i ništa je ne bi odvratilo od toga.

– Jesu li dečki na položaju ili samo sjede na svojim guzicama? spustila je glas, ali je inton

a žustra, gotovo terorizirajuća. Isuse! Za to nema isprike. To na sve nas baca ružno svjetlo. Sstina je što kažu: ako hoćeš da posao bude dobro obavljen, učini to sam. Mislim, tako se jaš osjećam. Što se dogodilo s učin kovitošću tima?

Drugi nijemi, beživotni metak smrskat će još neku lubanju i neki će drugi život biti pogorisan, pretvoren u trulu životinjsku granu od koje se sastoji.

Nije bilo napretka; upravo obratno. Svratio je svoje misli natrag na Thea i druge čiji su ekinuti, a zbog čega? Svojevrsni bijes što ga je obuzeo bio je pomaknuti bijes prema sebi sam

Ali koji? Žena će poginuti, poginuti na planinskom imanju vrijednom pet milijuna dolmbardskim Alpama, u zemlji koju nikad prije nije vidjela u svom životu. Umrijet će na njegkama i to će biti njihov jedini trenutak istinske intime.



– Gdje je on? Gdje? Dovraga, mogu vam to reći. –Jessie Cincaid je ponovo razgovaraojim nevidljivim sugovornikom nakon tre nutka tišine. – Ma idiote, zar ti misliš da vi momci dniste shvatili? Monaco, čovječe. Nema dvojbe u mojoj glavi. Znaš da Novak ima ondje kuću.

dna stanka. – Janson to nije rekao s mnogo riječi. Ali čula sam ga kako zbija šalu ondje sa svlim prijateljem koji igra bakaru. Izračunajte. Hej, za vas dečke se pretpo stavlja da avještajnoj službi pa zašto ne pokušavate djelovati obavještajno?

Lagala im je. Lagala za njega.Janson je vratio pištolj u korice i osjetio kako ga preplavljuje gotovo grozničavo olakš

enzitet tog osjećaja iznenadio ga je i zaintrigirao. Pitali su je gdje se on nalazi, a ona je lagazaštiti. Ona je upravo odabrala stranu. – Ne – rekla je – nemoj nikome reći da sam nazvala. To je bilo privatno čavrljanje, u

mo ti i ja, dragi. Ne, možeš sve vjero vati i meni će biti dobro. Reci im, ne znam, reci im dagdje u komi i da nizozemsko zdravstveno osiguranje plaća troškove liječenja jer nemam sa skakve osobne isprave. Reci im to i kladim se da će požuriti vratiti me natrag u Ameriku.

Nakon nekoliko trenutaka je poklopila, okrenula se i bila zaprepaštena vidjevši Jansoagu.

– Tko je dragi} – upita on dosadnim glasom.

– Dovraga ti – pobjesni ona. – Špijunirao si me? Slavni Paul Janson pretvara se u voajera? – Sini da popiješ malo mlijeka – reče on. – Sranje – odgovori ona u dva sloga mrko gledajući. Napokon progovori – On je debel

ovnik u Americi u Uredu za istra živanje i obavještavanje. Ipak slatki dečko. Mislim da mnam jer kad sam u blizini isplazi jezik kao kad Michael Jordan zakuca.

Neobične stvari, zar ne? Ali ono što je doista neobično je ono što mi je rekao o Pumi. – Pumi? – Konspirativno ime za Petera Novaka. A prije nego što pitaš, ti si Sokol. Najnoviji pod

mi ipak me izlunuju. Oni ne misle da je mrtav.

– Zar čekaju nekrolog u New York Timesu? – Priča se da si ti uzeo novac da središ njegovu smrt. Menutim, nisi uspio. – Vidio sam ga kako umire – reče Janson tužno tresući glavom. Bože, žao mi je što nije dru

mogu ti reći koliko mi je žao. – Oho – reče ona. – Želiš tražiti priznanje za ubojstvo. – Bojim se da te tvoja veza ili vara ili, što je vjerojatnije, nema dokaza. – On zakoluta oči

oji porezni dolari na djelu. – Spomenuo je da je vijest o njemu bila na CNN-u danas. Imamo li ovdje CNN? Vjerojat

prikazati u ranojutarnjim glavnim vijestima.

Ona krene prema televizoru s velikim ekranom te uključi CNN. Zatim je spazila pdeokasetu na vrhu priključenog videorekor-dera, ubacila je i stisnula dugme za snimanje.

Posebni izvještaj o smanjenju iznosa savezne pričuve. Obnovljene napetosti izmenu Sjevežne Koreje. Najnovija modna manija menu japanskom mladeži. Prosvjedi protiv genodificirane hrane u Britaniji. Dosad je snimljeno četrdeset minuta videokasete. Zatim je dminutni prilog o nekoj indijskoj ženi koja je vodila kliniku u Calcutti za svoje zemljake zaraDS-om. Netko ju je nazvao domaćom Majkom Terezom. I, prigoda za prilog: jučeremonija koja slavi ženine napore. Zgodan muškarac predao joj je posebnu humanitarnu nagi čovjek koji je pomogao osnovati njezinu kliniku. Peter Novak.

Pokojni, veliki Peter Novak.



Janson je gledao u veliki televizijski ekran s nekim uskomešanim osjećajem zbunjenosti. Ilio svojevrsni tehnički trik ili, što je vjerojatnije, bilo je snimljeno prije, mnogo prije. Sigurmnije promatranje to razjasnilo. On i Jessie zajedno su premotali snimku. Ondje je bio vak, poznata osoba, nedvojbeno je to on. Smiješio se i govorio u mikrofon: ≫Ja imam

miljenu manarsku poslovicu: Sok kicsi sokra megy. To znači da mnogo malih stvari mogu pridoikoj. Povlastica je moći slaviti iznimnu ženu koja je bezbrojnim malim djelima dobr

osjećanja dala svijetu nešto doista veliko…≪ Tu je trebalo biti jednostavno objašnjenje. Tbalo biti. Zatim su pogledali insert još jednom, kadar po kadar.

– Stani tu – reče Jessie u jednom trenutku. To je bilo njezino treće pregledavanje. Pokazema časopisu što je letimično bljesnuo na zatrpanom stolu gdje su Novaka intervjuirali nakononije. Otrčala je u kuhinju i iščupala Jansonu primjerak The Economista kupljenog na štanvinama dan prije.

– Isti broj – reče ona.Ista se slika pokazala na omotnici na kojoj je pisao datum što istječe idućeg ponedjeljka. To

a stara vrpca koja se emitirala. Bilo je snimano, moralo je biti snimljeno nakon katastrofe u A Ako je Peter Novak živ, tko je poginuo u Anuri? A ako je Peter Novak mrtav, koga su gledJanson je osjetio kako mu glava počinje plivati. Bilo je to ludilo!

Što su vidjeli? Blizanca? Dvojnika?Zar je Novak bio ubijen i … zamijenjen dvojnikom? Bilo je to dijabolično, gotovo nezami

o bi mogao učiniti takvo što?Tko bi drugi znao? Uzeo je mobitel pokušavajući naći Novakove službenike u New York

msterdamu. Hitna poruka za Petera Novaka. Ima veze sa stvarima u koje je uključena njeobna sigurnost.

Poslužio se svakom šifriranom riječju koju je znao, ponovo bezuspješno. Odgovor je bio posadan, flegmatičan, bez uzbune. Poruka će biti predana; ne mogu obećati hoće li dobiti odgkakva se informacija ne može dobiti o tome gdje se nalazi gospodin Novak. Marta Lang, ako

o njezino stvarno ime, bila je jednako neuhvatljiva.Četvrt sata nakon toga Janson je našao samog sebe kako se hvata za glavu pokušavajući s

oje smušene misli. Sto se dogodilo Peteru Novaku? Što se dogodilo samom Jansonu? Kgledao, vidio je Jessie Kincaid kako zuri u njega ranjenih očiju.

– Tražim samo jednu stvar od tebe – reče ona – i znam da je to nešto veliko, ali tako je: nlagati. Ćula sam previše laži, do vraga, rekla sam previše laži, kao što jest. Što se tiče onogdogodilo u Anuri, dobila sam tvoju riječ i ničiju drugu. Reci mi što se pretpostavlja rujem? – Oči su joj bile vlažne i teško je žmirkala. – Sto se pretpostavlja komu ću vjerovati?

– Znam što sam vidio – reče Janson blago.

– Onda nas je tu dvoje. – Ona tržne glavom prema TV ekranu. – Sto kažeš? Da mi ne vjeruješ? – Želim ti vjerovati. – Duboko je udahnula. – Želim vjerovati nekome.Janson je dugo šutio. – Krasno – reče on. – Ne krivim te. Slušaj, pozvat ću taksi, on će te od

postaje Konzularnih operacija u Milanu i možeš ih ondje izvijestiti. Vjeruj mi, bit će sretni švratio tako odličan strijelac kao što si ti. A ja ću u to vrijeme kad dovedeš ovamo eki

čišćavanje već davno otići. – Čekaj malo – reče ona. – Uspori. – Mislim da je tako najbolje. – Za koga?



– Za oboje. – Ne govoriš u ime nas oboje. Govoriš u ime jednoga od nas. Zašutjela je na trenutak korač

Dobro, ti prokleti gade – reče naglo. – Vidio si što si vidio. Kriste, vidio si što si vidio. Sranono što ja zovem potpunim jebanjem u mozak. – Zajedljivo smijuljenje.

– Nisam to trebala učiniti na prvom spoju ili te neće poštovati ujutro.Janson je bio izgubljen u vlastitu vrtlogu misli. Peter Novak: tko je bio ta živa legend

vjek koji se prometnuo iz tame u globalnog uglednika takvim meteorskim sjajem? Pitandirala u njegovoj glavi, ali to su bila pitanja bez odgovora. Želudac mu se uskomešao i Jans

cio svoju keramičku šalicu Deruta u vatru gdje se obila o teško kamenje. Na trenutak se olje, ali samo na trenutak.Vratio se u ispucani kožni naslonjač blizu kamina slažući jednu popucalu kožu uz drugu. J

stajala iza njega i počela trljati njegova bolna ramena. – Ne volim povećavati napetost – reče ona – ali ako želimo shva titi što se dogana, mo

ći odavde. Što misliš, koliko treba Kon zularnim operacijama da nas nanu? Dobili suelitske podatke i, vjeruj mi, imaju tehničare koji rade cijeli dan da identificiraju tvoj

omijene prijevozno sredstvo, bilo što. Prema onome što mi je rekao prijatelj, brzojavi su uglazvrijedni, samo mnogo pogrešnih opažanja, ali bit će uskoro jedno pravo. Pretrest će po

ntakte u Europi prateći tisuće nepovezanih prijetnji, pre gledavajući snimke s naplatnih kućiocestama i graničnim prijelazima. Sve to sranje s kiber-detektivima. I prije ili poslije neštovesti ovamo.

Imala je pravo. Govorio je o filantropovu motu: Sok kicsi sokra megy. Manarska nardrost. Hoće li njihovi vlastiti mali napori uroditi većim plodom? Sad se sjetio Fieldingovih rManarskoj ćete još naći njegove najveće obožavatelje i njegove najljuće neprijatelje.

I Langičine primjedbe: Htjeli mi to ili ne, Manarska gaje učinila onim tko on jest.A Peter nije netko kome treba zaboraviti dugove.To ga je učinilo onim tko jest.

A tko je to bio?Učinilo ga je onim tko je bio: Manarska. To je trebalo biti Janso-novo odredište.Bila je to njegova najbolja prilika da otkrije krvne neprijatelje Petera Novaka, one koji

znavali najdulje i možda najbolje. – Izgledaš poput čovjeka koji je upravo nešto odlučio – reče Jessie gotovo plaho.Janson kimne. – A što je s tobom?

– Kakvo je to pitanje? – Razmišljam o svom sljedećem potezu. A što je s tvojim? Vraćaš se sada u Konzu

eracije?

– Sto misliš? – Reci mi. – Pusti me da to raščlanim za tebe. Izvijestit ću o tome svog direktora za operacije, bit ću iz

erena barem godinu dana, možda zauvijek. I bit ću podvrgnuta vrlo dugačkom≫intervjuu≪.Znam kako funkcionira sustav. To me čeka i nemoj mi pokušavati reći da nije tako. Ali, to

e neki problem. Veći je problem kako se pridružiti svijetu, tom svijetu u kojem ne znam u šože vjerovati, a u što ne. To je kao da znam previše, a ne znam dovoljno i iz oba razloga ne moatiti. Mogu ići samo naprijed.

To je jedini način na koji mogu živjeti sa sobom. – Živjeti sa sobom? Ti ne povećavaš svoje nevolje živeći, nego zadržavajući se sa mnom.



aš. Rekao sam ti to. – Vidiš, sve ima svoju cijenu – reče ona mirno. – Ako mi dopu stiš, ja te mogu pratiti. Ak

nit ću najprokletiju stvar da ti budem za petama. – Ti čak i ne znaš kamo idem. – Medo slatki, baš me briga. – Jessie je ispružila svoje mršavo, lagano povezano tijelo. – K

š?Oklijevao je, ali samo na trenutak. – U Manarsku. Gdje je sve počelo.

– Gdje je sve počelo – ponovi ona brzo.

Janson ustane. – Ako želiš ići sa mnom, možeš. Ali upamti, pokušaj stupiti u vezu s Konzulaeracijama i bit ćeš deaktivirana, ali ne po meni. Ako ideš na put, slijediš pravila ceste. avila postavljam ja. Inače…

– Dogovoreno – reče ona prekidajući ga. – Prestani bušiti, našao si naftu.Hladno ju je pogledao procjenjujući kao vojnik i operativac. Istina je bila da je njemu tr

štita. Što ih čeka, bila je nepoznanica. Kad bi s njim radila upola tako strašno kao što je rotiv njega, doista bi se pokazala kao sjajno oružje.

Morao je obaviti mnogo telefonskih poziva prije nego što legne, iskopati mnoge legebalo je pripremiti stazu.

Kamo će to odvesti, bilo je, dakako, nemoguće reći. No, je li imao izbora? Ma kakvi bili re bio jedini način da prodru u tajnu nazvanu Peter Novak.

22 Pripremio je zamku.Ta misao nije mnogo umirila Jansonove živce jer je znao kako su se često u zamke ulovil

i su ih postavljali. U toj fazi njegovo glavno oružje bit će opuštenost. Morao je paziti da izbjmke straha i pretjeranog samopouzdanja.

Jedna bi mogla dovesti do paralize, a druga do gluposti.

Ako bi trebalo postaviti zamku, nije mogao zamisliti prikladniju. Trideset pet sedamaskolc-Lillafured, Erzsebet setanv 1, bilo je nekoliko kilometara zapadno od Miskolca i jaknuta zgrada u turističkom području Lillafureda.

Hotel Palače, kako se sada zvao, nalazio se blizu šumovitih obala jezera Hamori, okružmskom čistinom, što je upućivalo na daleku prošlost feudalne Europe parkova i palača. Akoesto evociralo nostalgiju, to je zapravo bilo odavanje joj počasti. Završetak lažnog lovaorca dvadesetih godina dvadesetog stoljeća bio je carski projekt režima admirala Horojektiran kao spomenik povijesne slave nacije. Sukladno tome, restoran je bio nazvan atijaš, po manarskom ratničkom suverenu iz 15. stoljeća koji je doveo svoj narod do velič

oj se zrcalila krv njihovih neprijatelja. U postkomunističkoj eri tom je mjestu brzo vraćen j. Sada je privlačilo turiste i poslovne ljude iz cijele zemlje. Projekt ronen iz carske tasvojio je još moćniji dominion, onaj trgovački.

Paul Janson koračao je kroz prostrano predvorje i dalje prema restoranu u podrumskom stiini ispod toga. Želudac mu se stegnuo od napetosti; hrana je bila posljednja stvar na koju je msvaki znak da je uzbunen samo bi ga izdao.

– Ja sam Adam Kurzweil – reče Janson hotelijeru dobro moduliranim prekoatlanglaskom. To je bila vrsta engleskog iz jezičnih škola koji je bio zajednički i obrazovananima britanskog Commonwealtha, Zimbabwea, Kenije, Južne Afrike, Indije, i imuropljanima koji su rano dobili jezičnu poduku. ≫Kurzweil≪ je nosio prugasto odijelo i grim



avatu te je pokazivao uspravnu bahatost poslovnog čovjeka naviklog da čini ustupke.Direktor hotela odjeven u sako, crne nauljene kose počešljane u tamne valove, pogled

nsona oštro, ispitivački prije nego što mu se lice naboralo u profesionalni smiješak. – Vaš goć ovdje – reče on. Okrene se mlanoj ženi pokraj sebe. – Ona će vas odvesti do vašeg stola.

Janson je kimnuo uljudno. – Hvala. – Stol je bio, kao što je njegov gost očito tražio, diskupa u kutu. Čovjek s kojim se trebao sresti bio je domišljat i pažljiv, inače ne bi preživio u ecijalnom poslu tako dugo kao što jest.

Dok je Janson hodao prema klupi, koncentrirao se na ulazu na lik koji će morati po

vojiti. Prvi dojmovi su doista bili važni. Čovjek s kojim se susreo, Sandor Lakatos, bmnjičav. Kao i Kurzweil, pa i više. To je bila, znao je, najučinkovitija protumjera.Ustanovilo se da je Lakatos nizak usukani čovjek; zavinutost gornjega dijela kralje

maknula mu je glavu neobično naprijed na vrat, kao da je zabija u bradu. Obrazi su mu bili oks gomo-ljičast, a podvoljak povezan s crtom čeljusti, što je njegovoj glavi davalo kruškolik onjemu se mogla proučavati raskalašenost.

Bio je i menu najvećim trgovcima oružja u Srednjoj Europi. Njegovo se bogatstvo zvećalo za vrijeme embarga na uvoz oružja u Srbiju kad je ta republika morala tražiti ileore za ono što više nije mogla dobiti legalnim putem.

Lakatos je započeo karijeru kao vozač teretnih vozila na duge pruge specijalizirajući se zaovrće, a zatim za suho voće i povrće. Njegov poslovni model i njegova infrastruktura zahtijevznatnu modifikaciju da bi se proširili na trgovinu oružjem. To što je uopće pristao sastatiamom Kurzweilom bio je zavjet jednom drugom čimbeniku što je stajao iza njegova uspgova puka, nezasitna pohlepa.

Upotrijebivši već davno istrošenu legendu, onu o kanadskom direktoru tvrtke za zaštituge, a to je privatna policija, Janson je nazvao niz poslovnih ljudi koji su već dugo bili ovine. Na svakoj instanci poruka je bila ista. Neki Adam Kurzweil koji predstavlja klijenta kmože imenovati, traži dobavljača za posebno veliku i unosnu transakciju. Kanananina, leg

u je Janson stvorio za sebe ne obavijestivši Konzularne operacije, rado su se sjećali, uvažavgovu skromnost i duga razdoblja nevidljivosti. Ljudi s kojima je stupio u vezu bili su sumnj

emda nerado; svi su bili oprezni ljudi, obogatili su se i sada su nastavili s poslom. Nije vnson je znao da će se u malom svijetu takvih trgovaca priča o ozbiljnom kupcu proširiti; onaorganizirao uspješan kontakt može očekivati proviziju za transakciju. Janson neće stupiti u vkatosom; on će kontaktirati s onima oko njega. Kada ga je jedan od poslovnih ljudi s kojimgovarao, stanovnik Bratislave kojega su tijesne veze s vladinim dužnosnicima poštedjele isitao zašto taj Adam Kurzweil ne pokuša s Lakatosom, rečeno mu je da je taj Kurzweil nepovjne bi se poslužio nikim za koga ne bi dobio osobno jamstvo. Lakatos, što se tiče Kurzw

dnostavno nije bio vrijedan povjerenja. On i njegovi klijenti ne bi se izlagali opasnosti od tapoznatog čovjeka. Osim toga, nije li Lakatos bio previše neznatan za takvu transakciju?

Kao što je Janson predvidio, drski je prigovor prenesen svinjskom Manaru kokostriješio što je otpravljen pod tim uvjetima. Ne ulijeva povjerenje? Nepoznat?

Lakatos nije bio dovoljno dobar za tog Adama Kurzweila, tog misterioznog posrednika? Bio pomiješan s pragmatičnom proračunatošću. Dopustiti da njegov ugled bude tako osporavan, bdnostavno loš posao. I nije bilo učinkovitijeg načina da se zbrišu sve zaostale objede nego zemlji neuhvatljiv izvještaj.

No, tko je bio taj Kurzweil? Kanadski je ulagač bio oprezan; očito nije bio voljan reći ona. – Sve što mogu reći jest da je bio naš vrlo dobar klijent. – Za nekoliko je sati Jansonov m



čeo kreštati sa svjedočanstvima u korist Manara. ovjek je očito tražio usluge. Pa dobro, prisnananin. Kurzweil će proći kroz područje Miskolca blizu Lakatosova prvobitnog bora

oguće je da ga nagovori da se sastanu. Menutim, da bude jasno: Kurzweil je vrlo nepovjvjek; ako odbije, neka se nitko ne uvrijedi.

Unatoč taktičkom glumljenju odbijanja, Jansonova nestrpljivost za sastanak graničilaajem. Jer je znao da jedini siguran način da done do starih i zakletih neprijatelja Petera Nodi preko manarskog trgovca smrću.

Janson je sjedeći u visokom kožnom naslonjaču u hotelskom predvorju promatrao Laka

lazak i namjerno čekao 10 minuta prije nego što mu je prišao. Prilazeći Manaru za klupom, zazabavno blaziran izraz lica. Lakatos ga je iznenadio ustavši i zagrlivši ga- Napokon smo se sueče on. – Kakvo zadovoljstvo! Pritisnuo je svoj gornji dio tijela prema Jansonu i grlio ga dnjegove nezgrapne znojne ruke snažno tapšale po lenima, a zatim po struku. Nimalo nježan, us

grljaj služio je kao svojevrsna gruba provjera sigurnosti: neke korice na gornjem dijelu menima, križima, ili pojas oko trbuha lako bi se otkrili.

Kad su njih dvojica sjela, Lakatos je pažljivo promatrao svoga gosta: pohlepa u kombinamalom sumnjičavošću s njegove strane. Bila je to predobra prilika da bi bila istinita, naučovac. Valja razlikovati izmenu voća koje nisko visi i otrovnog mamca.

– Libamaj roston, guščja jetra na roštilju, izvrsna su. A takav je i hrassoi aprepecsenye,ta pirjane svinjetine. – Lakatosov je glas bio pomalo bez daha i žviždeći.

– Osobno više volim Bakany serteshus – odgovori Janson.Manar je zastao. – To znači da poznajete ovo mjesto – reče on. Rekli su mi da ste svj

vjek, gospodine Kurzweil. – Ako su vam bilo što rekli, rekli su vam previše – počne on s tragom čelika u glasu k

avao pogrešan dojam kao da se napola smiješka. – Oprostite mi, gospodine Kurzweil. Kao što znate, naš se posao temelji na povjer

kovanje i ugled zamjena su za ugovore i dokumente. To je starinski način, ja mislim. Moj je

o čovjek koji je proizvodio maslac i jaja i desetljećima ste mogli vinati njegove bijele kamiko idu gore-dolje područjem Zemplena. Počeo je 30-ih godina, a kad su komunisti preuzeli o im je lakše pre pustiti te male transporte nekome tko poznaje ceste. Kad je bio tinej džer, s

o vozač kamiona. Pa kad bi mu njegovi namještenici rekli za ovu ili onu teškoću, probušenu mljeni ventilator, što bi značilo da će njihovo putovanje biti produženo za pola dana, on je šenje. Znao je koliko treba da se poprave te stvari jer je on to morao raditi sam. Njegovi sučeli shvaćati. Nisu mu mogli ništa podvaliti, ali to nije izazivalo ljutnju, nego poštovanje. Msam ja možda na istom putu.

– Pokušavaju li vam ljudi često podvaliti?

Lakatos se nasmiješi pokazujući niz porculanskih zuba neprirodno bijelih i pravilnih. – Mtako smionih – odgovori on. – Oni prepoznaju opasnosti. Njegov je ton varirao izmenu prijemopoštovanja.

– Nitko nikad nije prosperirao podcjenjujući manarski narod reče Janson trijezno. – Alik, kulturu, malo tko od nas može reći da razumije.

– Manarska nejasnoća. To je državi dobro poslužilo kad su ostali htjeli njome zavladauga vremena manje nam je služilo. Ali mislim da su oni menu nama koji rade pod uvjetima, rereza, naučili njezinu vrijednost.

Pojavio se konobar i natočio im čaše za vodu. – Boca vašeg Margauxa iz '98. – reče Lakatos. Okrenuo se Kurzweilu.



– To je mlado vino, ali vrlo osvježavajuće. Osim ako biste htjeli kušati lokalni specijdnu od onih berba≫ bikove krvi≪.

Neke se i te kako pamte. – Mislim da hoću.Lakatos je mahnuo svojim debelim prstima prema konobaru. –Umjesto toga boca Egri Bika

. – Okrenuo se ponovo svom sugovorniku. – Recite mi sada – nastavi on – kako vam se anarska?

– Izvanredna zemlja koja je svijetu dala nekoliko izvanrednih ljudi. Tako mnogo nobelo

mskih redatelja, matematičara, fizi čara, glazbenika, dirigenata, romanopisaca. No, postoji en čani sin Manarske koji je, da to kažem pristojno, zadao briga mojim klijentima.Lakatos ga je pogledao užasnuto. – Zaintrigirali ste me.

– Sloboda jednog čovjeka tiranija je drugoga – kako oni kažu – a zaklade za slobodu moguklade za tiraniju. – Zastao je da se uvjeri kako je primljena njegova informacija.

– Kako fascinantno – reče Lakatos teško gutajući. Uzeo je svoju čašu vode.Janson je suspregnuo zijevanje. – Oprostite mi – promrmljao je – let od Kuala Lumpu

gačak, ma kako nekome bio ugodan. –Sedmosatno drndanje iz Milana u Eger u teretnom vovarenom konzerviranim mesom bilo je doista neudobno i stresno. Dok je večerao s trgo

užja, Jessie Kincaid se poslužila lažnom putovnicom i kreditnom karticom da unajmi omobil za sutrašnje putovanje i pažljivo je unaprijed razradila plan puta. Nadao se da će s

koro moći malo odmoriti. – Ali putovanje je moj život – dodao je Janson važno. – Mogu zamisliti – reče Lakatos dok su mu se oči sjajile.Konobar s crnom kravatom pojavio se s domaćim crnim vinom; došlo je u boci s vrpcom

pirnate naljepnice. Ime vinograda bilo je urezano izravno na staklo. Vino je bilo tamno, boilo se kao da je neprozirno dok je bućnulo u njihove kristalne čaše. Lakatos je gucnuo, ispraoima i izjavio kako je vrhunsko.

– Egerska vina imaju doista punoću. – Držao je svoju čašu s vinom.

– Nećete moći vidjeti kroz nju – dodao je – ali, uvjeravam vas, gospodine Kurzweil, voju cijenu. Izvrsno ste odabrali.

– Drago mi je što čujem da tako govorite – odgovori Janson. Još jedna počast manaprozirnosti.

Upravo je tada do stola došao neki čovjek u nebeski modrom odijelu bez kravate, očitoerički turist i očito pijan. Janson ga je pogledao i u glavi su mu zazvonila zvona za alarm.

– Bilo je to davno – reče čovjek izgovarajući riječi pomalo nerazgovjetno.Stavio je svoju dlakavu ruku s prstenom na bijeli stolnjak blizu košarice za kruh.

– Mislio sam da si to ti. Paul Janson, glavom i bradom – glasno je zarzao prije nego š

renuo i otišao. – Rekao sam ti da je to on rekao je ženi koja je sjedila za njegovim stolom s ane prosto rije.

Prokletstvo! Ono što se dogodilo bila je uvijek teorijska mogućnost u tajnim operacijamsada je Janson imao sreće. Slično je doživio jednom u Uzbekistanu kada se sastao sa zamjen

žavnog ministra za naftu izdajući se za posrednika velike petroke-mijske korporacije. Dogodje neki Amerikanac prošetao kroz ured, civil, kupac nafte tvrtke Chevron koji ga je poznavao

ugim imenom i u drugom kontekstu, u vezi s plinom iz Apsherona i naftnim poljima u Azerbejdgledi su im se sreli, čovjek je kimnuo, ali nije ništa rekao.

Zbog sasvim različitih razloga on se osjetio jednako tako ozlovoljen što ga je Janson primo što je bio i Janson jer ga je ovaj primijetio. Nisu razmijenili ni riječi, a Janson je znao da



ta istraživati. Ali ovo što se dogodilo sada bio je najgori mogući scenarij, upletanje u konteke se svi agenti na terenu nadaju da im se nikada neće dogoditi. Sada se Janson usredotoč

poravanje otkucaja svog srca te se okrenuo Lakatosu s ravnodušnim izrazom. Vaš prijatelj? – nson. Čovjek nije jasno naznačio kome su bile upućene te primjedbe: ≫Adam Kurzweilavio da ne pretpostavlja da su bile namijenjene njemu. Lakatos je gledao s nelagodom. znajem tog čovjeka.

– Ne? – reče Janson blago oslabljujući sumnju stavljajući trgovca oružjem u obrambeni poDobro, nema veze. Svi mi imamo takva iskustva. Pod utjecajem pića i oskudne rasvjete možd

smatrao samim Nikitom Hruščovom. – Manarska je uvijek bila zemlja gusto naseljena duhovima odvrati Lakatos. – Neka od nih značajki.

Lakatos je spustio čašu zanemarujući komentar. – Oprostite, ako sam znatiželjan.Imam priličan broj izvještaja, kao što znate. No, nisam susretao vaše ime.

– Drago mi je čuti – Janson je uživao u dugom gutljaju domaćeg vina. – Ili samo laskamog svoje diskrecije? Proveo sam većinu života u Južnoj Africi gdje moram reći da vaša prisue primi jećena.

Lakatos je zarinuo bradu dublje u debeli jastuk svoga vrata pokazujući da se slaže.

– Zrelo tržište – reče on. – Ne mogu reći da je ondje bila neka velika potražnja za mnudama. Menutim, povremeno sam imao poslove s Južnoafrikancima i uvijek sam smatrao mjerni partneri u trgovini. Znate što želite i nije vam teško platiti koliko nešto vrijedi.

– Povjerenje se nagranuje povjerenjem. Poštenje poštenjem. Moji klijenti mogu biti velikodnisu rasipni. Oni očekuju da će dobiti ono što plaćaju. Koliko nešto vrijedi, kao što ste rekliću jasan. Imovina koju traže nije samo materijalna. Oni su isto tako zainteresirani za one e ne dolaze u paletama. Oni traže saveznike. Ljudski kapital, možemo reći. – Ne bih htio pogrešno shvatiti značenje vaših riječi – reče Laka tos s maskom na licu. – Uzmite to kako vam se svina: oni znaju da ima ljudi, snaga na terenu koje dijele nj

erese. Žele angažirati potporu takvih ljudi. – Angažirati njihovu potporu… – ponovio je Lakatos sumnjičavo. – I obratno žele ponuditi potporu takvim ljudima.Duboki gutljaj. – Pod pretpostavkom da takvi ljudi trebaju dodatnu potporu.

– Svatko može upotrijebiti dodatnu potporu. – Janson se nasmi ješi blago. – Ima nekurnih stvari na ovom svijetu. To je jedna.

Lakatos se ispružio i potapšao ga po ruci smiješeći se. – Mislim da mi se svinate reče on.mislilac i gospodin, gospodine Kurzweil. Ne poput švapskih grubijana s kojima često imam p

Konobar ih je poslužio prženim guščjim jetrima, ≫komplimenti šefa kuhinje≪, a Laka

omo nabadao svoju porciju viljuškom. – Mislim da shvaćate što želim reći, zar ne? – pritiskao je Janson.Amerikanac u svijetloplavoj jakni vratio se imajući ovaj put više toga u vidu. – Ne sjeća

– upita čovjek ratoborno. Ovaj put onemogućio je Jansonu da se pravi kako ne zna kome seraća.

Janson se okrenuo Lakatosu. – Baš zabavno. Čini se da vam dugujem ispriku – reče on. A gleda prema osornom Amerikancu zadržavši miran i nezainteresiran izraz lica. – Čini se da smijenili za nekog drugog – reče on sa savršenim prekooceanskim samoglasnicima.

, – Jesam vraga. Zašto govoriš tako neobično za svaki slučaj?Pokušavaš se sakriti od mene? To je to? Pokušavaš me izbjeći? Ne mogu reći da te krivim.



Janson se okrene Lakatosu i slegne ramenima praveći se nezainteresiranim.Kontrolirao je svoj puls koji je jače udarao. – To mi se povremeno dogana, očito imam t

u. Lani sam bio u Baselu i neka žena u hotelskom baru bila je uvjerena da me je susrela u GstNasmiješi se, a zatim pokrije svoj smiješak rukom kao da mu je neugodno pri tom sjećanju. –mo to. Da smo navodno bili u vezi.

Lakatos se prestao smijati. – Vi i ona? – Ma ona i muškarac za kojeg me smatrala. Moram priznati, bilo je prilično mračno. No

m u kušnji da je povedem u svoju sobu i, recimo tako, završim ono što je njezin prijatelj prek

o mi je što nisam, iako pretpostavljam da bi shvatila u nekom trenutku svoju pogrešku. – NasmBio je to lagan i neusiljen smijeh, ali kad je pogledao, Amerikanac je još bio onddrugljivim smiješkom na licu.

– Dakle, nemaš mi ništa reći? – rekao je cinično Amerikanac. Sranje.Žena koja je bila za njegovim stolom, gotovo sigurno njegova žena, prišla je k njemu i pote

za ruku. Bila je lagano punašna i odjevena u neprikladnu ljetnu haljinu. – Donny – reče osanuješ tom ljubaznom čovjeku. On je vjerojatno na dopustu kao i mi.

– Ljubazan čovjek? Ovaj me seronja otpustio. – Lice mu je bilo crveno, izraz iskreno koleDa, tako je to. Ravnatelj te je doveo da budeš njihov plaćeni ubojica, zar ne Paul? Ovaj jeben

n son dolazi u Amcon kao savjetnik za sigurnost. Sljedeća stvar je da daje izvještaj o snimje zapošljavanja i o krani zaposlenika, a moj šef me odjebe jer kako sam mogao dopustiti e to dogodi dok sam ja za to zadužen. Dao sam toj kompaniji 20 godina svoga života. Je li ti tkao? Dobro sam obavljao posao. Dobro sam obavljao posao. – Nabrao je svoje purpurno cre. Na licu mu se odražavalo samosažaljenje i mržnja.

Žena je dobacila Jansonu neprijateljski pogled; ako joj je bilo neugodno zbog muža, uskvale su jasno do znanja da je mnogo čula o vanjskom savjetniku za sigurnost koji je njednog Donnvja stajao posla.

– Kad se otrijeznite i želite se ispričati – reče Janson hladno – molim vas, nemojte se br

hvaćam vašu ispriku unaprijed.Takve se zabune doganaju.Sto je drugo mogao reći? Kako bi reagirala žrtva pogrešnog identiteta? Zbunjeno, vese

im ljutito.To, dakako, nije bio slučaj pogrešnog identiteta i Janson se točno sjetio tko je Donald We

ši direktor zadužen za sigurnost u tvrtki za inženjering smještenoj u Delawareu. Bmozadovoljni doživotni namještenik koji je popunjavao položaje bratićima, nećacima i prijatenoseći se prema odjelu sigurnosti kao izvoru sinekure. Dok se nisu dogodile veće neprilike, togao staviti u pitanje njegovu kompetenciju i čestitost? U menuvremenu su krane zaposlen

tavno prijavljivanje lažnih izjava o radničkim naknadama postale nevidljiva zapreka na raoračunu dok je potpredsjednik kompanije udvostručio svoju šefovsku plaću izvještavnkurentsku tvrtku o povjerljivim informacijama. Jansonovo je iskustvo bilo da šefovi koji zase nego što krive sami sebe i vlastito zanemarivanje dužnosti za svoj otkaz, svakako okrivoga tko je njihovo loše ponašanje iznio na svjetlo dana. Zapravo bi Donald Weldon trebaohvalan što je samo otpušten; Jansonov je izvještaj jasno pokazao da su neke od izjava o laćama obavljene uz njegovu suradnju i da je pružio dovoljno dokaza za kazneno gonjenje o moglo rezultirati zatvorom.

Menutim, Jansonova je preporuka bila da potpredsjednik Weldon bude razriješen dužnosgonjen, kako bi se kompanija poštedjela daljnjih neugodnosti i kako bi se spriječila potenci



tna otkrića u fazama prije procesa i otkrića.Duguješ mi slobodu, ti pokvareni gade, pomislio je Janson.Sada je Amerikanac mahao prstom blizu Jansonova nosa. – Ti prokleti slatkoguzi gade,

š svoje jednoga dana. – Kad ga je žena odvela natrag do njihovih sjedala nekoliko stolova gov nesiguran način hoda odavao je alkohol što je poticao njegov bijes.

Janson se vedro okrenuo svom sugovorniku, ali je bio užasnut. Lakatos je bio hladan; nijdala, a prizor pijanog Amerikanca nije mogao automatski zanemariti. Manareve su oči bile put malenih crnih pikula.

– Ne pijete svoje vino – reče Lakatos mašući mu svojom viljuškom. Nasmiješio se ledenim smiješkom krvnika.Janson je znao kako takvi ljudi misle: vjerojatnosti su se vagale, ali oprez je nalagao

gativni zaključci pretpostavljaju kao istiniti. Janson je takoner znao kako njegovi prosvjediš biti uvjerljivi. Bio je ljut, razotkriven, prikazan kao netko drugi, a ne osoba za koju se predsudi poput Sandora Lakatosa ne boje se ničega više nego mogućnosti razočaranja: Adam Kurda nije predstavljao priliku, nego opasnost. I ma kako bili mračni njegovi motivi, takva se oparala eliminirati.

Lakatosova ruka sada je nestala u unutarnjem džepu njegova golemog vunenog sakoa.

Sigurno nije držao oružje; to bi bila pre-gruba gesta za nekoga na njegovu položaju. Ruobično zastala rukujući nekom napravom. Činilo se da je okretao neku vrstu automatskog dojašto je vjerojatnije, naprave za slanje teksta.

A zatim je trgovac pogledao kroz prostoriju prema šefu hotela. Janson je pratio njegov poa muškarca u tamnim odijelima koja su neprimjetno bazala oko dugačkog cinčanog bara odjestajali malo uspravnije. Zašto ih nije prije pozvao? Lakatosovi tjelesni čuvari, dakako. Trg

užjem nikada se ne bi sastao s brokerom kojeg osobno ne poznaje, a da ne poduzme takve osnere opreza.

I kako je upućivala brza razmjena pogleda, tjelesni su čuvari imali novi zadatak.

Nisu više bili jednostavni zaštitari. Bili su izvršitelji. Njihove otkopčane teške jakne visjeavo oko njihovih torza; slučajni bi promatrač pretpostavio da je lagana izbočina blizu drnjeg džepa bila od kutije cigareta ili mobitela.

No, Janson nije bio tako naivan. Krv mu se sledila.Adamu Kurzweilu neće biti dopušteno da živ napusti teren hotela Palače. Janson je i s

no mogao predvidjeti scenarij. Obrok će biti na brzinu završen i njih dvojica će lagano išetedvorja u pratnji revolveraša. Na prikladnoj udaljenosti od gomile on će biti likvidiran priguem u potiljak, a tijelo će mu biti bačeno u jezero ili prtljažnik nekog vozila.

Trebao je poduzeti nešto. Sada.

Želeći uzeti čašu, pažljivo je laktom bacio viljušku na pod i uz slijeganje ramenima uričavanja, sagnuo se da je pokupi. Dok se sagibao, podigao je nogavicu i otpustio kopču srica u zglobu te uhvatio maleni Glock UN-26 koji je kupio nešto prije u Egeru. Ispod stoogao poslužiti brazdama na prstima da stavi držak. Oružje mu je sada bilo u krilu. Izgledi lagano mijenjali.

– Jeste li prošetali oko jezera? – upita Sandor Lakatos. – Tako je lijepo u ovo doba godi jednom pokazivanje njegovih porcu lanskih zuba. – Veoma je lijepo – složi se Janson. – Htio bih vas povesti poslije u šetnju. – Nije li premračno za to?



– Oh, ne znam – reče Lakatos. – Moći ćemo biti sami. To je doista najbolji način dnusobno upoznamo, mislim. – U očima mu je bio antracitni sjaj.

– Volio bih – reče Janson. – Mogu li se ispričati na trenutak? – Samo izvolite. – Njegov je pogled skrenuo prema dvojici čuvara u odijelu koji su

jali.Janson tutne svoj Glock u pojas na struku ispred hlača prije nego što je ustao i otišao u W

atki hodnik što se širio od suprotnog ugla glavne blagovaonice.Dok se približavao, osjetio je jako probadanje adrenalina: pred njim se našao još

uškarac u tamnom odijelu držanja identičnog onima za barom. Taj čovjek očito nije bio ni goposlenik restorana. Bio je još jedan Lakatosov čuvar smješten ondje za svaki slučaj. Janson jeWC čiji je pod bio popločan mramorom, a za njim je pošao plećat visok muškarac čije je licemaskirano dosadnim profesionalizmom. Kad se Janson okrenuo prema umivaonicima, čuo je vjek zaključava vrata. To je značilo da su sami. I prigušeni pucanj samo bi okupio preostale Lakatosove službe koji su takoner bili naoružani. Jansonov pištolj nije bila prednost kojdao. Imperativ vizualne skriveno-sti isključivao je mogućnost slušne skrivenosti: veliki pišgušivačem ne bi se mogao sakriti u koricama na gležnju, a da ne bude otkriven. Sada je Jšao do pisoara; na kvaki od nehrnajućeg čelika mogao je razabrati izobličeni odraz kru

vara. Mogao je takoner razabrati dugi cilindrični oblik čovjekova oružja. Njegovo je oružje gušivačem.

Nije bilo potrebe pričekati da Janson napusti hotel Palače; mogao je biti likvidiran i ondjetrenutačno nalazio.

– Koliko ti plaća? – upita Janson ne okrećući se da pogleda čovjeka. – Ja ti nudim dvostrukČuvar nije rekao ništa.

– Ne govoriš engleski? Kladim se da govoriš u dolarima?Čuvarev izraz nije se promijenio, ali je odmaknuo pištolj. Jansonova nezaštićenost upućiv

bolji pristup: sada je maknuo šez-desetcentimetarsku omču od užeta s plastičnim pločicam

akom kraju koje su služile kao ručke.Janson se morao koncentrirati da čuje tihi zvuk poput šapta iz čovjekove jakne što se širila

on raširio ruke pripremajući omču da je stegne Jansonu oko vrata.Mogao je samo pohvaliti profesionalni sud svog takozvanog krvnika. Davljenje bi jamči

mo bešumnu smrt, nego i beskrvnu. U takvom restoranu, posebno ako se uzmu u obzir mtrošnje alkohola u Srednjoj Europi, ne bi trebalo biti previše maštovit da ga se isprati van. Sga mogao izvući više ili manje uspravno podupirući ga snažnom rukom oko ramena: blag osmatko bi pretpostavljao da se gost jednostavno natopio s previše Zvacka Unicuma, alkohola kdi u hotelu Palače.

Janson se duboko sagnuo naslonivši čelo uza zid opločen mramorom. Zatim se okrenuo dgovo pogrbljeno tijelo signaliziralo iscrpljenost od pića. Odjednom se eksplozivno uspravi

desno i dok se stražar od udarca zanjihao prema natrag, a on mu je zabio koljeno u prepone. Čgunnao i podignuvši se bacio omču na Jansonova ramena te mahnito pokušavao stegnuti jegova ranjivog vrata.

Janson je osjetio kako mu se uže zabija u meso žareći ga poput užarenog pojasa. Nije bilo drugog izlaza nego ići naprijed: umjesto da ustukne, Janson je pritisnuo svog nap

abio bradu u protivnikove grudi. Gurnuo je ruku u čovjekove korice na ramenu pa izvadio dutolj s prigušivačem: njegov napadač nije mogao osloboditi ruke i zadržati pritisak na užetu. Mizabrati. Sada je čovjek prestao stezati uže oko vrata i udario Jansonovu ruku podmuklim uda



ivši pištolj što se otklizao po mramornom podu. Janson se naglo zabio vrhom glave u čovjekovu donju čeljust. Začuo je škljocanja čovje

bi koji su udarali jedni o druge kad je refleks udarca glavom prelazio od čeljusti do lubodobno je omotao svoju desnu nogu oko suprotne čovjekove noge i vukao ga naprijed agom sve dok se krupni čovjek nije prevrnuo natraške na mramorni pod. Menutim, i čuvar jbro treniran te je zamahnuo svojom nogom prema Jansonovim nogama sru-šivši ga na pod. Dokralježnica odzvanjala od udarca, Janson se osovio opet na noge i zakoračio naprijed za

ažan udarac u čovjekove prepone i zadržavši svoju nogu usanenu izmenu njegovih be

snom je rukom izvukao stražarevu lijevu nogu, a lijevom svinuo drugu čovjekovu nogu u kovivši je tako da je gležanj došao iznad drugog njegova koljena. Na čovjekovu se licu odražes i strah dok se snažno borio protiv Jansonova zahvata udarajući ga rukama: znao je što Jkušava i učinio bi sve da to spriječi. No, Janson se nije dao zastrašiti. Hladno prateći metodu,svaki instinkt tražio jednostavan sukob ili povlačenje, podignuo je uvis čovjekovu izravnanu nebacio je preko svoga koljena radi ravnoteže te je stao zakretati svom snagom sve dok nijko je puknuo zglob. To nije bio zvuk kao da puca drvo; to je bio miran zvuk praska popetom dodira, naglo popuštanje ligamenta kompliciranog zgloba koji je bio nepopravljivo slom

Čovjek je otvorio usta kao da će vrisnuti, a tešku bol pojačavala je svijest kako je up

akaćen za cijeli život. Koljeno mu je bilo slomljeno i nikad više neće funkcionirati kako rbene ozljede obično su poslije najviše boljele; endorfini i hormoni stresa potiskivali su prol za vrijeme zadavanja ozljeda. Menutim, stisak nogama imao je namjeravanu posljedicu jer jog loma, Janson je to dobro znao, često bila dovoljna da čovjek izgubi svijest. Čuvar, mene bio običan primjerak, a njegove snažne ruke oblikovale su zahvat ≫ proteze≪, iako ga jila. Janson je naglo popustio bubnuvši naglavačke tako da su mu koljena udarila o čovjekov

om težinom tijela. Bio je to udarac na nakovanj. Janson je čuo čovjekov brzi izdisaj dok je pasvijest.

Uhvatio je revolver s prigušivačem – bio je to, kao što je sada vidio, CZ-75, visokoučink

užje češke proizvodnje – i tutnuo ga nespretno duboko u džep na prsima. Netko je pokucao na vrata. Nejasno se sjetio da je takvih kucaja bilo i prije, što fokus nje

ma nije dopustio registrirati. Čula su se i gunnanja Manara kojima se žurilo; bili su to gosti kdošli olakšati. Janson je podigao krupnog čuvara i pažljivo ga postavio na jedan od za

vukavši mu hlače oko gležnjeva.Gornji dio tijela bio je okrenut je prema zidu, ali će samo donji ekstremiteti biti vi

stima. Povukao je zasun na vratima iznutra, gurnuo ispod toga pregradu i stegnuo mrtvi svoleta. Izašao je pred prijeke poglede četvorice gostiju zajapurenih lica i slegnuo ramenima urike.

Krupni revolver neugodno ga je pritiskao u prsima; Janson je zakopčao samo najniže koa. Na kraju hodnika vidio je dva tjelesna čuvara koja su bila kod bara. Po njihovim izraaja što se pretvarao u ledenu mržnju, shvatio je da su očekivali da će pomoći svojem kpratiti≫ pijanca≪ iz restorana. Kad je zakrenuo iza ugla blagovaonice, jedan od njih – onaj o je ravno ispred njega.

Lice plaćenog ubojice bilo je sasvim bezizražajno dok se obraćao Jansonu na staložgleskom s naglaskom. – Morat ćete biti krajnje oprezni. Moj partner ima pištolj što je uperen uoma snažan, veoma tih. Stopa srčanih udara vrlo je visoka u ovoj zemlji. No, bez obzira na toudareni, to će privući pozornost. Ja to ne bih volio. Ima mnogo dostojanstvenijih načina

ćemo dvaput razmišljati o poslu s vama baš ovdje.



Iz glavne blagovaonice razlijegali su se veseli zvuči i svečana melodija koja je poiverzalna u prošlom stoljeću, Happy Birth-day to You, Boldog szuletesnapotl Pjesma nije ubila na manarskom, Janson je bio uvjeren prisjećajući se velikog stola za kojim je sj

koliko tuceta gostiju, stola na kojem su se nalazile četiri ohlanene boce šampanjca.A sada je s izrazom neugodnog straha na licu Janson stavio obje ruke na grudi u teata

etnji straha. Istodobno je izvukao desnu ruku ispod lijeve primičući je dršku vatrenog oružja.Čekao je još trenutak da se začuje i drugi zvuk što ide uz slavlje, vjerojatno uobiča

anarskoj baš kao i drugdje: prasak čepa šampanjca. Stigao je sljedeći trenutak; bila je to pr

iri boce . koja će se otvoriti. Na zvuk sljedećeg čepa što je prasnuo, Janson je potegnuo ovolvera s prigušivačem.Meki fijuk izgubio se u bučnom slavlju, ali se pojavio užasnut pogled na revolveraševu

nson je znao za meku krunu vunenih niti što su izlazile iz jedva vidljive cijevi u njegovoj jaknčovjek srušio na pod. Samo abdominalna ozljeda neće prouzročiti kod profesionalca da se ši kao što se ovaj srušio. Neposredan pad mogao bi značiti samo jednu stvar: metak je zaoraornji abdomen i zapeo u kralježnici. Rezultat je bio neposredni prestanak živčanih impulsa, sljedica toga paraliza svih mišića donjih dijelova tijela. Janson je bio upoznat s izdajnakovima potpune kata-pleksije i ukočenosti i znao je što taj doživljaj čini suborcima, pa čak i

vrdnulima: oni tuguju. Oni tuguju za onim što prepoznaju da je nepovratni gubitak njihovih fizojstava, katkad čak i zaboravljajući poduzeti mjere da se spriječi gubitak njihovih pravih živo

– Makni ruku iz džepa ili si ti sljedeći na redu – reče čovjekovu partneru hrapavim šapatomAutoritet njegova glasa, više nego revolver što ga je držao, bilo je ovdje njegovo krajnje o

ao je Janson. Teorijski, njihov je rezultat bio neodlučen, dva čovjeka s prstima na kraračima. Nije bilo logičnog razloga za drugog čovjeka da se povuče. No, Janson je znao da vući. Jansonove akcije bile su neočekivane kao što je bilo i njegovo samopouzdanje. Prev

mbenika moglo biti podloga za to samopouzdanje i oni se nisu mogli procijeniti s nurnošću. Je li Adam Kurzweil znao da će moći brže ispaliti hitac? Je li možda nosio skriveni

lop na tijelu? Dvije sekunde nisu bile dovoljne da se donese takva procjena. A kazna za pogocjenu bila je veoma vidljiva. Janson je vidio kako je čovjek ošinuo pogledom svog nepomdruga lica boje pepela… i sve veću lokvicu mokraće oko njega. Gubitak urinarne kontineućivao je na prekid križnih živaca izazvanih ozljedom na srednjoj ili donjoj kralježnici.

Čovjek je pružio ruke prema njemu gledajući s mučninom, ponižen i uplašen.Ako tvoj neprijatelj ima kakvu dobru zamisao, ukradi je, običavao bi govoriti kapetan ko

an Demarest pozivajući se na lukave stupice njihovih protivnika iz Vijetkonga; i Janson se priedno s mračnom mišlju: Ako predugo gledaš u ponor, ponor će uzvratiti pogled. Ono što slanirali za njega, on će iskoristiti na njima uključujući čak i CZ-75 s prigušivačem krupnog ču

– Nemoj stajati ondje – reče Janson blago primaknuvši se čovjekovu uhu. – Naš prijatravo dobio srčani napad. To se često dogana u vašoj zemlji, kao što je upravo objašnjavao. Tdići tog čovjeka, pustiti ga da se osloni na tebe i zajedno ćemo izaći iz restorana. – Dvorio, zakapčao je jaknu palog muškarca uvje-rivši se da je mrlja krvi skrivena. – A ne budogao vidjeti obje tvoje ruke, otkrit ćeš da je napad zarazan. Možda će se dijagnoza promijeutno trovanje hranom. I vas dvojica ćete zajedno kupovati invalidska kolica pod pretpostavkoojica ostanete živi.

Ono što je nakon toga uslijedilo bilo je ružno, ali djelotvorno: jedan je muškarac pridržog pogonenog prijatelja vodeći ga brzo iz restorana. Sandor Lakatos, Janson je vidio kad su

ugla, nije više bio za svojim stolom. Opasnost.



Janson je odjednom promijenio smjer i uletio kroz dvostruka vrata u restoransku kuhinju. bila iznenanujuće glasna, a vrućina nepodnošljiva: bili su to šumovi mesa što se peklo uućina koje su se kuhale, noževa što su brzo rezali luk i rajčice, telećih kotleta koji su se tukli,e se pralo. Nije obraćao previše pozornosti muškarcima odjevenima u bijelo te ženamhovim radnim mjestima jureći kroz kuhinju. Znao je da ondje negdje treba biti nekakav ulslugu. Nezamislivo je da se kuhinja opskrbljuje kroz predvorje opremljeno skupim sagovima.

Na suprotnom kraju otkrio je hrnave metalne stube, uske i strme. Vodile su do otključane čeohe u vratima što je bila u razini zemlje. Janson je srnuo kroz to, a noćni zrak hladio mu je

kon tople pare u kuhinji.Zatvorio je čelična vrata što tiše i pogledao oko sebe. Nalazio se na stražnjoj strani hlače pokraj parkirališta. Kad su mu se oči prilagodile, vidio je da su 20-ak kilometara od bla s dugačkim granama i trava: pritajenost, ali ne i zaštita.

Zvuk, škripa. Netko se kretao lenima okrenut zidu, a stopala su mu čvrsto udarala o tlo. N se kretao prema njemu. Osoba je znala da je naoružan i poduzela sve moguće mjere opreza.

Osjetio je bolni udar ukrasa od opeke i žbuke prije nego što je začuo štektanje pišegov je napadač dobio kut u odnosu na njega! Sad se bacio kontrolirano na tlo naćulivšegov je napadač bio udaljen sto metara; točnost će biti savršena. Izračunao je da ima četiri sek

se počne kotrljati prema naprijed. Četiri sekunde.Janson je pao na oba koljena i ispružio lijevu ruku ispred sebe kako bi ublažio pad dok se b

prijed; zatim je ispružio ruku iz koje je pucao prema dolje i položio je na tlo smotavši se na anu. Lijevim gležnjem poduprtim prema stražnjoj strani svog desnog koljena stabilizirložaj. Sad je mogao staviti ruku koja ga podupire na oružje, izbočinu dlana čvrsto i u pravompošljunčeno tlo. To će mu omogućiti solidan položaj za pucanje kad stavi kažiprst u okidač Co što je češkom oružju nedostajalo u tajnovitosti, nadoknanivalo se moći zaustavljanja i toč

mogućuje mnogo točnije rasprskavajuće pucanje nego njegovo oružje veličine dlana.Identificirao je svoju metu – bio je to čuvar kojeg je upravo ostavio – i ispalio dva hica. B

rigušivačem, ali trzaj oružja ga je podsjetio koliko su mnogo snage prenijeli. Jedan je prom; drugi ga je udario u vrat i čovjek se ispružio po podu pljujući krv. Prigušena ekspeknula je iza njega: Janson je bio napet sve dok nije shvatio da je to guma nekog kombija tri mje koja je naglo eksplodirala kad ju je udario metak. Bio je još jedan revolveraš koji

omatrao, činilo se, a smjer udarca plus geometrija zgrade govorili su mu otprilike gdje jješten.

I dalje u položaju spremnom za pucanje, Janson se okrenuo 30 stupnjeva i vidio Sakatosa kako drži sjajni niklom obložen Glock kalibra 9 milimetara.

Umišljeni paun, mislio je u sebi. Sjajna površina odražavala je svjetlost halogenih svjetilj

rkirališta pretvarajući ga u lakšu metu. Janson je usmjerio malene ciljnike pištolja duž čovjeruglog torza i osjetio kako mu se pištolj propeo kad je ispalio još dva hica.

Lakatos je uzvratio vatru grčevito, a svjetlost otvora ostavila je tamnu sjenu u Jansoćnom vidu i on je začuo fijuk jednog od Manarevih metaka što je udario o tvrdi šljunak nekntime tara od njegove desne noge. On se ipak pokazao kao smrtni protivnik. Je li Janson promli čovjek bio zaštićen oklopom?

Zatim je čuo Lakatosa kako teško diše uzdižući se dok je polako tonuo prema zemlji.Jansonovi meci pogodili su ga u donji dio prsnog koša i probili mu pluća koja su se p

nila krvlju. Trgovac smrću bio je premudar a da ne bi točno znao što mu se dogana: plivaostitoj krvi.



23 – Idi k vragu, Paule Jansone – reče Jessie Kincaid. Vozio je rent a car brzinom nižom

ksimalno dopuštene dok je ona jednim okom gledala zemljovid. Vozili su se prema Budimpema Državnom arhivu, ali su birali obilaznice izbjegavajući glavne ceste.

– Trebao si me pozvati. Trebala sam biti ondje.Kad je napokon izmamila pojedinosti sinoćnjeg doganaja, bila je uzrujana i stala

edbacivati.

– Ne znaš kakva te vrsta nagaznih mina čeka na takvom sastanku – reče Janson strpljivo du oči stalno oštro motrile u retrovi zoru ima li kakav znak neželjenog društva. – Osim toga, sasbio u podrumskom restoranu, izvan dometa bilo kakvih vanjskih rubova praćenja. Bi li ti stoj M-40A1 na bar ili bi ga ostavila u garderobi?

– Možda ne bih imala pomoć unutra. Vani je drukčije. Mnogo drveća uokolo, mnogo granjgra nejednakih prilika. Ti to znaš bolje od ikoga. Smisao je da bi to bila pametna mjera oprez

Ti je nisi poduzeo. – To je predstavljalo nepotreban rizik. – Prokleto pošteno.

– Prema tebi, mislim. Nije bilo razloga da te nepotrebno izlažem opasnosti. – Pa si se umjesto toga ti izložio opasnosti. To baš nije jako pro fesionalno. Kažem, isk

. Ponašaj se sa mnom kao s partnerom. .

– Partnerom? Stvarnost je drukčija. Tebi je 29 godina. Koliko si točno godina bila na temoj to pogrešno shvatiti, ali…

– Ja ne kažem da smo mi jednaki. Kažem samo, pouči me. Bit ću najbolji učenik kojeg siao.

– Želiš biti moj protege?

– Volim kad govoriš francuski. – Daj da ti nešto kažem. Imao sam jednog ili dva protegea u svom životu. Imali su

edničko. – Daj da poganam. Svi su bili muškarci.Janson je odlučno zatresao glavom. – Mrtvi su. – U daljini su crkveni tornjevi iz 19. stoljeć

miješani s blokovima tornjeva iz sovjetske ere: simboli nekog htijenja koje je preživjelo i enje. – Tvoja je, dakle, ideja da me držiš podalje ili održat ćeš me na životu. – Okrenula se na sj

ogledala ga. – Eto, ja na to ne pristajem.

– Svi su mrtvi, Jessie. To je moj doprinos njihovu napredovanju u karijeri. Govorim o dodima. Dovraga, izuzetno dobrim lju dima. Nadarenima da ne mogu biti više. Theo Katsaris… ao potencijala da bude bolji od mene. Samo, što si bolji, to su viši ulozi. Ja baš nisamomislen s vlastitim životom. Bio sam takav sa životima drugih.

–≫Svaka operacija s potencijalnim prednostima ima i potenci jalne opasnosti. Vrsta planimjerena je na koordinaciju tih dviju zona nesigurnosti.≪ To si jednom napisao u izvještena.

– Polaskan sam načinom na koji si me proučavala. No ima neko liko poglavlja za koje se čti promaknula: protegei Paula Jansona imaju nezgodan običaj da budu ubijani.

Državni je arhiv bio smješten u neogotičkoj zgradi dugačkoj poput bloka zgrada; njezini



ozori od teškog olovnog stakla bili su zavijeni u lukove kao na katedrali oštro ograničavličinu sunčane svjetlosti što je dopirala do dokumenata su bili pohranjeni unutra. Jessie Kiela je k srcu Jansonovu ideju da počne od početka.

Imala je popis informacija što su nedostajale, a koje bi im mogle pomoći da otkriju narskog filantropa. Za oca Petera Novaka, grofa Ferencz-Novaka, kažu da se opsesivno bojur nost svog djeteta. Fielding je rekao Jansonu da je grof stvarao neprijatelje koji će se, beren, nastojati osvetiti na njegovu potomku. Zar se to naposljetku dogodilo nakon pola stoleči profesora s Cambridgea imale su britkost oštrice: stari je plemić možda bio paranoiča

o što kaže stara mudrost, i paranoici imaju neprijatelja. Ona je htjela ući u trag grofovim kretanim kobnim godinama kad je manarska vlada prolazila kroz krvave meteže. Jesu li se ondje napisi o vizama koji bi mogli naznačiti privatna putovanja na koja je išao Novakov otac sa svom ili bez njega? No, većina podataka do kojih su došli bili su genealoški: za Petera Novorilo se da želi zaštititi preživjele članove svoje obitelji, što je tipičan osjećaj za one kodjeli takva razaranja u svojim najranijim godinama. Menutim, tko su bili ti ronaci, jesu li teživjeli bratići s kojima je možda bio u vezi: obiteljska povijest grofa Ferenczi-Novaka možglibila u nepoznanici, ali sigurno negdje počiva u prostranosti manarskog Državnog arhiva. Aali imena tih nepoznatih ronaka i mogli ih smjestiti, mogli bi dobiti odgovor na najmučnije od

anja: je li stvarni Peter Novak živ ili mrtav?Janson ju je iskrcao ispred zgrade Državnog arhiva; morao je obaviti neke stvari za

dine provedene na terenu dale su mu instinkt gdje da nane na crnom tržištu prodavače dokumažnim identitetom i drugih instrumenata što bi mu mogli biti korisni. Možda će imati sreće, a mneće, rekao joj je, no odlučio je pokušati. Sada se Jessica Kincaid, odjevena jednostavperice i šumski zelenu polo majicu našla u ulaznoj dvorani gledajući kartu arhivske imovinvisjela uz veliki i zastrašujući popis odjela.

Arhiv manarske kancelarije (1414.–1848.) I. ≫B.≪ Zapisi vladinih tijela izmenu 1867.–≫L.≪ Vladini organi Manarske sovjetske republike (1919.) II.≫M.≪ Zapisi Manarske rad

rodne partije (MDP) i Manarske socijalističke radničke partije (MSZMP) VII. ≫ N.≪ Archgnicolaris (1222.–1988.) I. ≫O.≪ Sudski arhiv (13. stoljeće – 1869.) I. ≫P.≪ Arhivi obduzeća i ustanova (1527.–20. stoljeće) I popis se nastavljao.

Jessie je gurnula sljedeća vrata gdje je velika prostorija bila ispunjena katalozima, stoloviž zidova možda desecima šaltera. Za svakim se šalterom nalazio neki arhivski službenik čsao bio baviti se zahtjevima predstavnika javnosti i ovlaštenih istraživača. Iznad jednog šjao je natpis na engleskom koji je upućivao da je to šalter za informacije za posjetiteljevore engleski. Ondje nije bio dugačak rep ispred stola i vidjela je kako neki mrki službsanujući se, radi sa svojim strankama. ≫Informacija≪ koju joj je dao sastojala se uglavno

ašnjenja zašto se ne može dobiti tražena informacija. – Kažete mi kako je vaš pradjed ronen u Szekesfehervaru 1870. govorio je nekoj sredovj

gleskinji u crno-bijeloj vunenoj jakni. – Lijepo od njega. Na žalost, Szekesfehervar je imao150 crkvenih općina. To nije dovoljna informacija da nanemo po datke.

Engleskinja se odmaknula uzdahnuvši teško. Nekom niskom okruglom Amerikancu raspršile su se sve nade. – Ronen u Tati 1880-ih ili 1890-ih – ponavljao je službenik smi ješeći se poput gmaza. –

ite da pregledamo svaki registrator od 1880. do 1889.? – Sarkazam se pretvorio u uvredu. edno stavno nemoguće. Ne možete očekivati takvu nerazumnu stvar. Znate li koliko kilomterijala mi čuvamo? Ne možemo istraživati, a da nemamo nešto mnogo specifičnije što ć



diti.Kad je Jessie došla do šaltera, jednostavno mu je predala list papira na kojem je ur

pisala točna imena, mjesto, datume. –Nećete mi reći da će vam biti teško naći te podatke, zar essie mu se nasmiješi vedro.

– Potrebne informacije su ovdje – prizna službenik proučavajući papir. – Samo da nazoveovjerim.

Nestao je u prostoriji iza šaltera i vratio se nakon nekoliko minuta. / – Zao mi je – reče. – N – Kako to mislite, nema? – prosvjedovala je Jessie. / – Nažalost, postoje neke… prazn

rkama. Bili/su teški gubici prema kraju Drugog svjetskog rata, štete od požara. A zatim jetite nešto od kolekcije bilo pohranjeno u kripti katedrale Sv. Stjepana. Smatralo se da je to siesto pa su mnogi dosjei ostali ondje desetljećima. Nažalost, kripta je bila vrlo vlažna i mnogoga što je bilo ondje, uništile su gljivice. Vatra i voda, suprotnosti, ali i jedno i drugo stprijatelji. – Službenik je mahao rukama pokazujući pantomimom kako mu je žao. Ovi podofu Ferenczi-Novaku pripadali su odjelu koji je bio uništen.

Jessie je bila uporna. – Nema li neki način da to još jednom provjerite? – Napisala jebitela na papir i podcrtala ga. – Ako se bilo što promijeni bilo gdje, bila bih vam zahvalna…

dan ljupki smiješak. – I veoma zahvalna.

Službenik je nagnuo glavu, a njegov se ledeni pristup počeo otapati; očito nije bio naviknma draži mlade žene. – Sigurno. Ali ne nadam se i ne bih se trebao nadati.

Nakon tri sata službenik je nazvao broj. Njegov pesimizam, priznao je Jessie, bio je meran. Objasnio je kako je osjetio da je to za nju posebno važno pa je uložio poseban napor eri da su podaci doista izgubljeni. S obzirom na veličinu Državnog arhiva, stanovita ko

grešno odložene grane, napokon, neizbježna je.Jessie je slušala iscrpljujuće dugačko obrazlaganje službenika sa sve većim uzbunenje

lite li reći da ste pronašli? Možemo li imati pristup njima? – Zapravo, ne baš – reče službenik. – Neobična stvar. Iz nekog razloga podaci su premješ

seban odjel. Zatvoreni odjel.Žao mi je, ali pristup tim dosjeima strogo je reguliran. Bilo bi jedno stavno nemoguć

kome iz javnosti bude dopušteno vidjeti tu granu. Tražile bi se svakojake potvrde rnistarstava i doku menti na najvišoj razini.

– Ali to je sve jako smiješno – reče Jessie. – Razumijem. Vaše je zanimanje genealoško pa se čini apsurdnim da se takvi podaci tre

o državna tajna. Osobno vjerujem da postoji neka druga instanca pogrešnog uvrštavangrešne kate gorizacije.

– Jer to bi me slomilo s obzirom na to da sam prevalila sav taj put – počne Jessie. – Zna

ogu vam reći koliko bih vam bila zahvalna ako biste mi mogli pomoći. – izgovorila jehvalna s beskrajnim obećanjem.

– Mislim da sam previše meka srca – reče službenik uzdahnuvši. – Svi to kažu. To mi je velika slabost. – Mogu samo to potvrditi – reče Jessie slatkim tonom. – Amerikanka sama u tom neobičnom gradu. To je zasigurno veoma neobično. – Kad bi samo tu bio netko tko bi mi mogao pokazati grad. Pravi domorodac. Pravi Manar. – Sto se mene tiče, pomaganje drugima nije baš neki posao. Glas mu je bio topao. – To je

m ja. – Znala sam čim sam vas upoznala…



– Zovite me Ištvan – reče službenik. – Da vidimo sada. Sto bi bilo najjednostavnije? Imatene? – Svakako. – Gdje je parkiran? – U garaži preko puta arhivske zgrade – lagala je Jessie. Peterokatni kompleks garaže b

sivna granevina od lijevanog betona, a njezina ružnoća još je više dolazila do izražprotnosti sa sja jem arhivske zgrade.

– Koji kat?

– Četvrti. – Hajdemo se sastati ovdje za jedan sat. Imam kopije ovih poda taka u torbi. Ako želite, močak poslije toga provozati.

Budimpešta je veoma poseban grad. Vidjet ćete koliko je posebna. – Vi ste posebni – reče Jessie.Uz mehaničku buku vrata dizala su se otvorila na katu što je do dvije trećine bio isp

omobilima. Jedan od automobila bio je žuti Fiat koji je ondje parkirala prije pola sata. Biloprije dogovorenog vremena i nikoga nije bilo ondje.

Ili je ipak bio netko?

No, gdje je parkirala auto? Ovaj put je došla drugim dizalom na suprotnom kraju parkirad je pogledala uokolo, primijetila je na rubu svog vidnog polja letimični pogled. Netko se saje shvatila nakon djelića sekunde. Bio je to znak lošeg nadzora: biti primijećen kad se očajdiš da to ne budeš. Ili je ona ishitrila zaključke? Možda je to bio običan lopov, netko tkkušao ukrasti kapu kotača, radio; takvi su lopovi prevladavali u Budimpešti.

Ali, takve promijenjene mogućnosti nisu bile bitne. Kako bi se opasnosti podcijenile, tre povećati. Morala je brzo izaći odavde. Kako? Vjerojatno netko promatra dizala. Morala je

drukčijem autu od onog u kojem je ušla. Nehajno je hodala izmenu redova automobila i odjednom pala na tlo ublažujući pad ru

zala je na visini guma dok su joj se ruke i noge zajednički kretale.Spustivši se prema tlu, kretala se izmenu automobila prema susjednom redu i jurnula b

jeru gdje je vidjela pognutog čovjeka.Sad se nalazila iza njega i dok se približavala, mogla je vidjeti njegovu vitku figuru. On nij

žbenik; vjerojatno je bio netko za koga je službenikov šef uredio da ga se pošalje umjesto nuškarac je sad uspravno stajao gledajući uokolo, a na sredovječnom licu ocrtavala munjenost i tjeskoba. Pogled mu je živo kružio od izlazne rampe do vrata dizala. Sada je škušavajući gledati kroz vjetrobran žutoga Fiata.

Bio je prevaren, znao je to, a znao je i ne osvoji li ponovo prednost, morat će se suo

dnim posljedicama.Ona je skočila i bacila se na njega odostraga srušivši ga na beton i držeći mu vrat u šak

čuo se prasak kad mu je čeljust udarila o pod. – Tko me još čeka? – upitala je. – Samo ja – odgovori čovjek. Jessie je protrnula.On je bio Amerikanac.Oštro ga je udarila i zabila cijev svog pištolja u njegovo desno oko. – Tko je još uklj

dje? – Dva momka na cesti, točno ispred garaže – reče on. – Stanite!Molim! Oslijepit ćete me!



– Još neću – reče ona. – Kad budete oslijepljeni, znat ćete. A sad mi recite kako izgledavjek nije rekao ništa, a ona je još jače pritisnula cijev.

– Jedan ima kratku plavu kosu. Visok momak. Drugi… smena kosa, vrlo kratko podšivrtasta brada.

Oslabila je pritisak. Vani je bila ekipa za presretanje. Jessie je prepoznala temeljna naćenja. Ovaj mršavi čovjek ima svoj auto na toj razini: bio je ovdje da promatra i kad bi Jenula prema izlaznoj rampi, on bi je pratio u svom autu na diskretnoj udaljenosti od nje.

– Zašto} – upita Jessie. – Zašto to činite?

Prkosan pogled. – Janson zna zašto, zna što je učinio – on izriga. – Sjećamo se Mese Grand – Isuse! Nešto mi govori da nemamo vremena da ulazimo sada u to sranje – reče Jesszgovarajmo o tome što će se dogoditi. Vi ćete otići u svoj auto i izvesti me odavde.

– Koji auto? – Nemate kotače? Ako nećete voziti, ne trebate gledati – priti snula je pištolj ponovo u d

nu šupljinu. – Plavi Renault – on izgovori kao bez daha. – Molim stanite!Ušla je na stražnje sjedalo dok je on sjeo na vozačevo sjedalo.Spustila se u sjedalo tako da ne bude meta, ali je zadržala svoju Berettu Tomcat uperenu p

mu; znao je da bi metak lako mogao probiti sjedalo pa je slušao njezine zapovijedi. Uspored spiralnom rampom sve dok se nisu primakli staklenoj kabini i narančastoj drvenoj prečki okirala prolaz.

– Probij je! – uzviknula je. – Učini što sam rekla!Auto se zaletio kroz slabu zapreku i izletio na ulicu. Čula je korake ljudi koji su se žurili.U retrovizoru je Jessie mogla razabrati jednoga od njih: kratko ošišanog, četvrtaste čeljust

o što ga je opisao. Stajao je na drugom kraju ulice. Kad je vozilo jurnulo u suprotnome smvorio je brzo u neku vrstu komunikatora.

Odjednom se prednje vjetrobransko staklo pretvorilo u paučinu i vozilo se p

kontrolirano naginjati. Jessie je zurila izmenu dva prednja sjedala i ispred vidjela kruvokosog muškarca nekoliko metara sa strane kako drži revolver s dugom cijevi. Ispalio ja.

Amerikanac za upravljačem bio je mrtav; mogla je vidjeti kako krv curi kroz izlaznu ražnjem dijelu njegove lubanje. Očito su shvatili da ono što se dogodilo nije bilo sukladno pje mršavi muškarac bio talac te su poduzeli drastičnu akciju.

Sada je vozilo bez vozača prolazilo kroz prometno raskrižje presijecajući crte i uključujućomet. Bila je to zaglušna kakofonija treštanja truba i cviljenja kočnica.

Traktorska prikolica sa snažnom trubom što se oglašavala poput brodske sirene za nekoli

setaka centimetara promašila auto. Ako ostane sagnuta izvan dometa, izlaže se opasnoskog sudara s prometom iz suprotnoga smjera. Da se pokuša popeti na prednje sjedalo i prentrolu nad vozilom, vjerojatno bi u tom pokušaju bila pogonena.

Nakon nekoliko sekundi vozilo koje se sve sporije kretalo, otkotrljalo se kroz raskrižje,iri prometna traka i lagano udarilo u jedno parkirano vozilo.

Jessie je gotovo laknulo kad je osjetila da je tresnula o stražnju stranu zaobljenih sjedala značilo da se auto zaustavio. Sad je otvorila vrata bliže ulici i stala trčati, trčati niz pl

mičući se skupinama pješaka. Nakon petnaest minuta bila je apsolutno sigurna da su je izgubili. Unatoč tome, rek

eživljavanja potukli su rekvizite istrage. Da, izgubili su je, ali vrijedi i obrat, shvatila je u



a je izgubila njih.Sastali su se ponovo u spartanskom smještaju hotela Griff koji je bio preureneni radnički h

lici Bele Bartoka.Jessie je uza se imala knjigu što ju je negdje pokupila na svojim lutanjima. Očito je to bila

ta odavanja počasti Peteru Novaku. Pa makar je tekst bio na manarskom, u njoj nije bilo mga: to je u osnovi bila knjiga fotografija.

Janson ju je uzeo i slegnuo ramenima. – Čini se da je to za zadrte ljubitelje reče on. – Bstrirana slikovnica o Peteru Novaku. Dakle, što si našla u arhivu?

– Slijepa ulica – reče ona.On je pobliže pogleda i shvati kako joj je lice prožeto strahom. Kaži – reče on.Oklijevajući, ispričala mu je što se dogodilo. Postalo je očito da je službenik bio na pla

pisu svih onih koji su ih pokušavali zaustaviti, da će oglasiti uzbunu i zatim joj namjestiti klopSlušao ju je sa sve većim očajem što je graničio s bijesom. – Nisi to trebala učiniti sama –

nson pokušavajući održati ravnotežu. – Za sastanak poput takvoga trebala si znati koji su rizicožeš hodati ovako bez veze, Jessie. To je prokleto lakomisleno… – prekinuo je pokušavntrolirati svoje disanje.

Jessie je naćulila uho. – Čujem li jeku?

Janson je uzdahnuo. – Shvatio sam. – Tako – reče ona nakon nekog vremena. – A što je Mesa Grande? – Mesa Grande – ponovi on i duša mu se ispuni slikama što ih vrijeme nikad nije izblijedjeMesa Grande: dobro čuvani vojni zatvor na istočnim obroncima kalifornijskog područja In

mpire. Bijele stijene planina San Bernardino vidljive na obližnjem obzoru u čijoj su sjeni rade s bež opekom. Tamnoplavo odijelo koje zatvorenici moraju nositi s bijelom prugomnine što se pričvršćuje pomoću ≫čička≪ u visini prsa. Posebna stolica s posudom ispod nata krv i ogra-ničivačima za glavu što su lagano pričvršćeni na zatvorenikovom vratu. Goeća s pijeskom iza njega da apsorbiraju volej i spriječe rikošet. Demarest je bio okrenut p

u, šest metara dalje, zidu s puškarnicama za svakog od šest članova skupine. Šest muškarškama. Zid je bio nešto protiv čega je najviše prosvjedovao. Demarest je ustrajao da likvidavi streljački vod i njegov je zahtjev bio odobren. Osim toga, želio je gledati svoje krvnike u ovaj je put odbijen.

Sada je Janson još jednom duboko uzdahnuo. – Mesa Grande je mjesto gdje loš čovjekvršava.

Završava loše i drsko. Jer na Demarestovu lice ondje je doista bila drskost, ne, više od esan prezir sve dok volej nije olabavljen i sve dok se bijeli krug od tkanine nije zacrgovom krvlju.

Janson je zamolio da prisustvuje strijeljanju iz razloga koji su čak i njemu ostali nejasni i mmu nevoljko odobrili. Do danas Janson nije mogao odlučiti je li to bila ispravna odluka. Nijeo važno: i Mesa Grande bila je dio njega. Dio onoga što je postao.

Za njega je predstavljala trenutak odmazde. Trenutak pravde da se naplati nepravda.Drugima, tako se činilo, taj je trenutak značio nešto potpuno različito.Mesa Grande.Jesu li se predani sljedbenici čudovišta udružili, nekako odlučili osvetiti njegovu smrt n

iko godina? Zamisao se čini besmislenom. To, nažalost, nije značilo da se može odbmarestovi Vragovi: možda su ovi veterani bili menu plaćenicima koje su regrutirali Novprijatelji? Kako bolje neutralizirati jednog učenika Demarestovih tehnika nego drugim?



Ludilol Znao je da Jessie želi čuti više, ali nije se mogao navesti da govori. Sve što je o je – Sutra moramo rano krenuti. Hajde spavati. – A kad je ona stavila ruku na njegovu, onmaknuo.

Legnuvši, osjetio se smeten tajnovitim duhovima kojih se nikako nije mogao osloboditi, mastojao.

U životu je Demarest uzeo previše od njegove prošlosti; hoće li u smrti sada uzeti njedućnost?

24 Bilo je to prije tri desetljeća i bilo je to sada. Bilo je to daleko u džungli i bilo je ovd

Uvijek i zvukovi: vatra iz minobacača udaljenija i prigušenija nego ikada prije jer ih je dila mnogo kilometara daleko od službenih borbenih područja. Zbog neposredne blizine zvumaraca i ostalih malih kukaca što su ubadali bili su glasniji od golemih eksplozija teškog topnzemlju su bili zabodeni debeli našiljeni bambusovi štapovi obloženi izmetom što ih je Vijetjestio u malene tajnovite rupe očekujući zvuk neopreznih koraka.

Janson je još jedanput provjerio svoj kompas želeći znati vodi li staza u pravom smungla s trostrukim krošnjama ostavljala je tlo u stalnom polumraku čak i kad je sunce sstorica ljudi u njegovu timu kretala su se u tri para, a svaki je bio razmaknut dobar dio pujegne ranjavanje od rasprskavajućih bombi na neprijateljskom teritoriju. Samo je on putova

rtnera. – Maguire – javio je radiovezom mirno. Nikad nije čuo odgovor. Ono što je čuo bila je paljba iz automatske puške, preklapanje sta

splozija više ComBlock karabina.Zatim je začuo vrisak ljudi, svojih ljudi, i osorne zapovijedi ophodnje neprijateljske s

segnuo je za svojim Ml6 kad je osjetio udarac u potiljak.I zatim više ništa nije osjećao.

Nalazio se na dnu dubokog, crnog jezera krećući se polako poput šarana kroz mulj.Mogao je ondje ostati zauvijek zarobljen u crnome mulju, hladan i gotovo nepokretan, ali

je počelo vući prema površini daleko od svog utješnog i tihog podvodnog svijeta. Menetlost je počela smetati njegovim očima, počela mu je pržiti kožu. On se borio da ostane gorsile koje su ga vukle dolje bile nesavladive. Sposobnost plutanja vukla ga je poput kakve kud je otvorio oči, ugledao je još jedan par očiju nad sobom, očiju poput bušotina. Znao je gov svijet vode uzmaknuo pred svijetom boli.

Pokušao je sjesti, ali nije uspio, pretpostavljao je zbog slabosti. Pokušao je ponovo i shvatvezan, vezan za nosiljku od grubog platna razapetog izmenu dviju motki. Skinuli su mu hlrnji dio odore. Glava mu je plivala, a žarište se kolebalo; prepoznao je znakove ozljede ajući da ne može ništa učiniti u vezi s tim.

Gruba razmjena na vijetnamskom. Oči su pripadale nekom časniku koji nije bio ni NVetkong. On je bio zarobljeni američki vojnik i u tome je bila stvar. Iz neke udaljenosti dolaz

metanje kratkovalnog radija poput sekcije nemelodioznih violina: volumen je bio obložamnjen sve dok nije shvatio da je to bila njegova percepcija, a ne zvuk što se kretao i kgova svijest dijelila po zonama. U crno odjeven vojnik donio mu je kašu od riže i ubacivcom u njegova ispržena usta. Osjećao se apsurdno zahvalnim; istodobno je shvatio da je on ristan, potencijalni izvor informacija. Izvući te informacije bio je njihov posao; spriječiti uku održavajući sebe živim, bio je njegov posao. Osim toga, znao je kako bi amaterski ispitkad otkrili više informacija nego što su oni izvukli. Rekao je sam sebi da će trebati isko

oju moć koncentracije… kad se oni vrate. Pretpostavljajući da će se vratiti.



Malo rižine kaše zapelo mu je u grlu i shvatio je da je kukac pao u hranu.Polusmiješak je treperio na licu vojnika koji ga je hranio; poniženje što hrani Amerik

doknadio je poniženjem zbog toga čime ga hrani, no Jansona to nije brinulo. – Xin loi – reče vojnik oštar poput velikog džepnog noža. Jedan od malo vijetnamskih id

e je Janson znao: Zao mi je zbog toga Xin loi. Žao mi je zbog toga: bio je to rat u najkama. Žao mi je što smo razorili selo da bismo ga spasili. Žao mi je što smo bacili napalm btvoju obitelj. Žao mi je što smo mučili ove ratne zarobljenike. Zao mi je zbog toga, fraza za sliku.

Fraza koju nitko i nikada nije mislio izgovoriti. Svijet bi bio bolje mjesto kad bi netogao reći i misliti tako.Gdje se nalazio? Svojevrsna vijetnamska planinska koliba, zar ne? Odjednom mu se oko

motala masna tkanina. Osjetio je da su ga odvezali i da ga vuku dolje, ali ne na dno jezera kgovu snu, nego u tunel što je bio iskopan oko plitkog korijena drveća na tlu džungle i ispod nrali su ga sve dok nije počeo puzati jednostavno da poštedi tijelo ogrebotina. Tunel je sk

dnim putem, a zatim drugim; bio je nakošen gore i dolje i ispresijecan drugima; glasovi su posgušeni i bliski, a zatim vrlo udaljeni; miris katrana, benzina i truleži izmjenjivao se sa smrjavih muškaraca. Kad se ponovo pojavio u simfoniji kukaca na tlu džungle, jer zvuk kukaca

vorio da je napustio mrežu tunela, ponovo su mu svezali ruke i podigli ga na stolicu. Skinuli sninu oko glave i on je duboko udisao vlažni zrak. Uže je bilo grubo, izraneno od vrste konnoplje što se upotrebljavala za vezivanje riječnih šalupa za dokove od bambusa, i urezalo muobove i gležnjeve. Sićušni kukci letjeli su oko mreže brazgotina i ogrebotina koje su prekrgovo izloženo tijelo. Majica i gaće, jedino ostalo na njemu, bile su obložene korom blata iz tu

Približavao mu se koščati muškarac očiju koje su izgledale sitne ispod njegovih naočičnim okvirima.

– Gdje… drugi? – Jansonova su usta bila meka poput pamuka. – Članovi tvog eskadrona smrti? Mrtvi. Samo si ti na sigurnom.

– Vi ste Vijetkong? – To nije ispravan termin. Mi predstavljamo Središnji odbor Nacionalne oslobodilačke fro – Nacionalne oslobodilačke fronte – ponavljao je Janson dok su mu slomljene usne s m

mulirale riječi. – A zašto ne nosite identifikacijske pločice?Janson je slegnuo ramenima proizvevši neposredan udarac bambusovim štapom duž potilj

ni se da smo se izgubili.Dva čuvara stajala su sa svake strane namrgonenog ispitivača. Svaki je od njih imao AK

denik oko struka; pištolj Makarev 9.5 mm visio je točno ispod pojasa sa streljivom. Jedan od

čvrstio je na svoj pojas borbeni nož SEALSA američke mornarice čija je oštrica dugačka ntimetara svjetlucala. Janson je prepoznao ožiljke na ručki Tenite. To je bio njegov nož.

– Lažeš! – reče ispitivač. Njegov je pogled poletio prema čovjeku koji je stajao iza Jannson ga nije mogao vidjeti, ali GA JE mogao mirisati, mogao je osjetiti njegovu tjelesnu vrk i kroz vrućinu vlažnog zraka u džungli. U Jansonovu stranu opalio je prigušen udarac. Kaške, pretpostavio je. Munja smrtne muke udarila ga je kroz njegovu stranu.

Morao se usredotočiti, ne na svog ispitivača, nego na nešto drugo. Kroz bambusove potplibe mogao je vidjeti kako s velikih plosnatih listova kaplje voda. On je bio list; što god padnga, ocijedit će se poput mjehurića vode.

– Čujemo o vašim posebnim vojnicima koji ne nose identifikacijske pločice.



– Posebni? Da je barem tako. – Janson je zatresao glavom. – Ne.Izgubio sam pločicu. Zapeo sam o trnovit grm dok sam puzao potrbuške po vašim tragovimaIspitivač je gledao dosanujući se. Primaknuo je svoju stolicu bliže Jansonu i nagnuo se nap

tapšao je Jansona po lijevoj nadlaktici, a zatim desnoj. Možeš izabrati – reče on. – Koju? – Što koju? – upita Janson ošamućeno. – Ne odlučiti – reče mračno koščati čovjek – znači odlučiti. Ošinuo je pogledom muškarc

nsona i rekao nešto na vijetnam skom. – Slomili smo ti desnu ruku – reče Jansonu objašnjavajtovo nježno.

Udarac je stigao kao da je zadan maljem: cijev odvinuta od automata upotrijebljena kao olob i lakat podupirao je bambus na njegovoj stolici. Kost njegove podlaktice širila se izmeniju točaka. Pukla je poput suhe grane. Kost se razdvojila od udarca: znao je to po blagom zaska što je više osjetio nego čuo te po užasnoj boli koja mu je prožimala ruku oduzimajući mu

Svijao je prste da vidi slušaju li ga još; slušaju. Bila je slomljena kost, a ne živac. No, sadruka bila uglavnom neupotrebljiva.

Zvuk klizanja metala o metal obavijestio ga je što će se sljedeće dogoditi: šipka debelntimetara bila je ubačena kroz teške okove oko njegovih gležnjeva.

Nevidljivi mučitelj zavezao je uže oko šipke, pričvrstio ga petljom preko Jansonovih ram

ukao mu glavu dolje menu koljena makar su mu ruke ostale vezane za ručke stolice.Zakretni moment njegovih ramena postao je sve muč-niji natječući se s podrhtavajućom

gove slomljene podlaktice.Čekao je sljedeće pitanje. Menutim, minute su protjecale; nije bilo ničega osim tišine. Sumr

etvorio u tamu. Disao je sve teže dok mu se dijafragma opirala savinutom tijelu, a rameećao kao da su u škripu koji se sužavao i sužavao bez kraja. Janson se onesvijestio i ponovo dvijesti, ali onesvijestio se samo zbog boli. Vani je bila svjetlost, je li to jutro? Popodne? Nosam.

Bio je u polusvijesti kad su mu opustili okove i kad se kaša od bambusa ulijevala u nje

a. Sada su mu odrezali gaće i hrnava metalna kahlica bila je smještena na tlo ispod stolice. Zpetlja ponovo stegnuta, petlja što mu je povezivala ramena s okovima u gležnjevima i kotiskala glavu izmenu koljena što je prijetilo da mu razdvoji ruke od ramena. Ponavljao je samntru: Bistar poput vode, hladan poput leda. Dok su mu gorjela ramena, razmišljao je o lj

aznicima koje je kao dijete provodio pecajući na ledu u Aljasci. Razmišljao je o smaragglicama na velikim plosnatim listovima u džungli, o načinu na koji su padale ne ostavljajućisobom. Poslije su mu tankim konopcem svezali dvije daske na slomljenu ruku poput

vremene imobilizacije.Iz unutarnjih niša njegova uma vraćale su mu se Emersonove riječi koje je Demarest tako

irao: Bok on sjedi na jastucima ^prednosti, ide spavati. Kad ga guraju, muče, poražavaju, onliku da nešto nauči.

Prošao je još jedan dan. I još jedan. I još jedan.Utroba mu se snažno grčila: od kaše po kojoj su letjele muhe dobio je dizenteriju.Očajnički je tražio kako obaviti veliku nuždu nadajući se da će se moći osloboditi samrtne

mu je grčila crijeva, no crijeva se nisu htjela pomaknuti.Pohlepno su pružala sklonište svojoj muci. Unutarnji neprijatelj, mislio je zajedljivo Janson

Nije bila ni večer ni jutro kad je začuo glas, opet na engleskom. Okovi su bili opušteni i sogao sjediti ravno, u položaju što je u početku izazivao da mu krajevi živaca vrište u obnovloniji.



– Je li sada bolje? Bit će uskoro, ja molim. Novi ispitivač kojeg nitko prije toga nije vidio. Bio je to nizak čovjek živahnih, intelige

ju. Njegov je engleski bio tečan, . ,„ čuo se naglasak, ali s odsječenom i hrskavom artikulacrazovan čovjek.

– Znamo da niste imperijalistički agresor – nastavio je glas. – Vi ste budala imperijalisresora. – Ispitivač se primaknuo veoma blizu; Janson je znao da njegov miris mora biti uvredljvjeka, bio je smrdljiv i samome sebi, ali nije pokazivao nikakve znakove.

Vijetnamac je dodirnuo Jansonov obraz, grub i neobrijan, te rekao blago – Ali vi na

štujete kad postupate s nama kao s budalama.Možete li to shvatiti? – Da, on je bio obrazovan čovjek, a Janson je bio njegov poseban prj ga je razvoj alarmirao: upućivao je na to da su shvatili da je on doista običan vojnik.

Janson je prošao jezikom preko zuba; osjećali su se dlakavo i nekako strano kao da sumijenjeni kompletom sjeckalica izrezanih iz stare splavi od balsovine. Iz njegovih usta izašm pristanka.

– Pitajte se: zašto ste zarobljeni?Čovjek je hodao oko njega koračajući poput profesora ispred razreda. – Vidite, mi smo zap

o slični na neki način. Obojica smo agenti obavještajnih agencija.

Vi ste hrabro služili svojoj stvari. Nadam se da se isto može reći i za mene.Janson je kimnuo. Misao je nakratko bljesnula: U kojoj se to dementnoj shemi mu

vorenika koji se ne može braniti smatra hrabrosću? Menutim, brzo se sredio; to mu sadamoći; to bi zamaglilo njegovo držanje, izdalo naviku pobune. Ja sam poput vode, hladan

da. – Ja sam Phan Nguven i mislim da smo doista povlašteni što smo se upoznali. Vi se zovete – Vojnik Kevin Jones – reče Janson. U svojim trenucima lucidno sti stvorio je čitav život iz

ena: pješak iz Nebraske, male nepri like sa zakonom nakon srednje škole, trudna djevojkaće, bri gada koja se izgubila, a on odlutao odatle gdje se pretpostavljalo da bi mogao biti. L

io gotovo stvaran za njega, iako je bio skrpan iz fragmenata popularnih romana, filmova, propisa, TV emi sija. Od tisuća priča iz Amerike mogao je izraditi nešto što će zvučati istin

go ijedna istinska američka priča. – Američko pješaštvo. Maleni se čovjek zanio kad je pljusnuo Jansona u desno uho tako da mu je sve zazvon

kovnik mlane klase Paul Janson – reče Phan Nguven. – Nemojte pokvariti sve ono dobro štnili.

Kako su znali njegovo pravo ime i čin? – Rekli ste nam sve to – inzistirao je Phan Nguven. – Rekli ste nam sve. Zar ste zabora

om deliriju? Ja mislim tako. Ja mislim tako. To se često dogana.

Je li to bilo moguće? Janson i Nguven fiksirali su se očima i oba su muškarca vidjela kako hove sumnje potvrdile. Obojica su vidjela da je drugi lagao.

Janson nije ništa otkrio ili ništa do sada. Jer, Nguven je mogao zaključiti iz njegove reakcijaha ili zbunjenosti, nego bijesa da je njegova identifikacija bila korektna. Janson nije imaubiti – Sada vi lažete zagrmio je. Osjetio je oštar probadajući udarac bambusova štapa kroz g

o tijela, ali je to bila više predstava nego išta drugo; Janson je postao sposoban procijenitušne gradacije.

– Mi smo praktično kolege, vi i ja. Je li to prava riječ? Kolege? Ja mislim da jest. Ja mislt. – Kad se pojavio Phan Nguven, često je govorio takve riječi, ja mislim tako, gotovo šaptomrazlikovali pitanja koja nisu zahtijevala verbalni pristanak od onih koja jesu. – Sada ćemo go



reno jedan drugome kao što to čine kolege. Izostavit ćete svoje laži i bajke pod prijetnjjetnje – činilo se da mu se svina engleski idiom, način na koji ga je mogao okrenuti ovako i o

Znam da ste hrabar čovjek. T n̂am da imate visoki prag tolerancije za patnju. Možda biste htjtiramo kako visoko, kao eksperiment?

Janson je zatresao glavom, utroba mu se zatresla. Odjednom se dignuo prema naprijed i pećati podražaj na povraćanje. Mala količina hrane dospjela je do tvrdo popločanog tla. Izglpoput zrna kave. Klinički znak unutarnjeg krvarenja.

– Ne? Zasad vas neću prisiljavati da odgovarate. Želim da vi sami postavljate pitanja. –

uven ponovo je sjeo gledajući pažljivo Jansona svojim inteligentnim, znatiželjnim očima. – Žse sami pitate zašto ste zarobljeni. Znali smo točno gdje ćemo vas naći, to vas je zaintrigiral? Suočili ste se s nečim što nije bio spontani nepredvidiv odgovor iznenanenih ljudi, zar ne? ate da je ono što kažem tako.

Janson je osjetio još jedan val mučnine: ono što je Phan Nguven rekao, bila je istina. Moi umotana u prijevaru, ali je istina ostala, kamena i neprobavljiva.

– Kažete da ne iznosite na vidjelo pojedinosti svog identiteta. Ali to vas ostavlja s muanjem. Ako nećete vi, tko će? Kako je moguće da smo mogli presresti vaš tim i zarobiti staenta legendarnog američkog protuobavještajnog odjela legendarnih mornaričkih SEALSA. Kak

Doista kako? Bio je samo jedan odgovor: kapetan korvete Alan Demarest kanalizirormacije NVA-u ili svojim saveznicima u VC-u. Bio je previše oprezan prema curenju a da bsmotren, ne sada. To bi bilo izvanredno lako. Informacija bi bila slučajno otkrivena nekonova osoblja ARVN-a za kojeg je Demarest znao da ima bliske veze s NVA-om; mogla jeivena u tajnom skrovištu papira ≫slučajno ostavljenih≪ na nekoj predstraži u džungli ko

rno povukla pod neprijateljskom vatrom. Pojedinosti su se mogle promišljeno prenositi prekoadijske frekvencije poznate neprijatelju. Demarest nije želio da Janson bude prepreka; trebaoknuti. I tako se pobrinuo za taj predmet kako je samo on znao. Cijela je misija bila propica, smicalica majstora smicalica.

Demarest mu je to smjestio!I sada je kapetan korvete nedvojbeno sjedio za svojim stolom slušajući Hildegard Bingens

nson je bio poduprt na stolicu u kompleksu VC-a smrdeći po znoju iz otvorenih rana, gdje me urezalo u meso, skršena tijela, poremećena uma, poremećena najviše od shvaćanja da je njeka muka tek počela.

– Dobro – reče Phan Nguven. – Morate priznati da je naša oba viještenost bolja. Mi ziko mnogo o vašim operacijama da ne bi imalo smisla zadržavati to kao da lišavamo ocean

dine suze. Da, mislim tako, mislim tako. – Izašao je iz kompleksa vijeća jući tihim glasom s nugim agentom, a zatim se vratio i sjeo na svoju stolicu.

Jansonov je pogled pao na čovjekove noge koje nisu dodirivale tlo zamijetivši velike ameisice i dječje potkoljenice.

– Vjerojatno ste se pomirili s činjenicom da se nikada više nećete vratiti u Sjedinjene Amežave. Uskoro ću vam govoriti o vijet namskoj povijesti počevši s Trung Tracom i Trung Nhednič kim kraljicama Vijetnama koje su protjerale Kineze iz naših zemalja davne 39.

godine! Prije Hoa bile su sestre Trung. Gdje je bila Amerika 39. godine? Shvatit ćete uzalupora vaše vlade da uguši pravedne nacionalne težnje vijetnamskoga naroda. Morate naučiti mcija i bit ćete dobro potkovani. Ali ima mnogo toga što vi nama morate isto tako isprgovoreno?

Janson nije odgovorio ništa.



Na ispitivačev znak okom karabin se zdrobio na njegovoj lijevoj strani: još jedna eleknja samrtne boli.

– Možda možemo početi s nečim lakšim i razraditi to u složenije teme. Razgovarat ćemo o vvašim roditeljima i njihovoj ulozi u kapitalističkom sustavu. O vašem djetinjstvu. O boeričkoj popularnoj kulturi.

Janson se zaustavio čuvši zvuk klizanja metal o metal kad je debela čelična šipka bila pometnuta izmenu njegovih okova u nozi.

– Ne – reče Janson. – Ne! – I Janson je počeo govoriti. Govorio je o onome što je

kazano na televiziji i u kinima; Phan Nguven bio je posebno zainteresiran za ono što se smtnim svršetkom i koje su vrste svršetaka dopuštene. Janson je govorio o svom djetinjsnnecticutu, govorio je o životu svoga oca kao direktora osiguravajućeg društva. Ta je koncentrigirala Nguvena pa se on počeo ponašati poput učenika i uozbiljio se tjera jući Jansonasni temeljne koncepcije analizirajući pojmove rizika i odgovornosti s gotovo konfucijan

ančanošću. Janson je isto tako mogao govoriti fasciniranom antropologu o obredima obrezinovnika Trobriandskog otočja.

– Vaš otac je vodio dobar američki život? – Mislio je da vodi. Dobro je zaranivao. Posjedovao je lijepu kuću, lijepi auto. Mog

povati stvari koje je želio kupiti.Phan Nguven sjeo je natrag na svoju stolicu i njegove široke grube crte odavale su budn

drugljivost. – I to daje smisao vašem životu? – upitao je. Svinuo je ruke mršave poput djeteo grudi i nagnuo glavu. – Hm, hm? To daje život vašem životu?

Pitanja su se redala. Nguven je odustao od toga da sebe naziva ispitivačem; on je bio, rekaučitelj≪ i svakog je dana Jansonu bilo dopušteno sve više kretanja.

Mogao je hodati oko malene kolibe od bambusa, iako uvijek pod budnom paskom. Jednogakon gotovo duhovite rasprave o američkim sportovima (Nguven je izrazio mišljenje, kao damo po sebi očito, da se u kapitalističkim društvima klasna borba lažno rješava na spor

alištima), Janson je dobio dokument da ga potpiše. U njemu se potvrnivalo da je dobio dicinsku skrb i da je Nacionalna oslobodilačka fronta, koja se u dokumentu predstavljalrci za slobodu predani miru i demokraciji, dobro postupala s njim. Pozivao je na povla

merikanaca iz imperijalističkih agresivnih ratova. Dobio je u ruku pero, fino nalivpero francoizvodnje očito baštinjeno od nekog od starih kolonizatora. Kad se nagnuo da potpiše dokučeli su ga tući sve dok nije izgubio svijest.

Kad se opet osvijestio, našao se okovan u čvrstom bambusovu kavezu visokom dva momjera 120 centimetara. Nije mogao uspravno stajati; nije mogao sjesti.

Nije se mogao micati. Nije imao nikakva posla. Stražar skrivena lica stavio mu je uz

dro bočate vode prekriveno volovskom dlakom i mrtvim kukcima. Bio je ptica u kavezu čekmo hranu.

Bit će to, nekako je znao, veoma dugo čekanje. – Xin loi – bockao je stražar. Žao mije zbog toga.

25 Molnar. Grad koji je povijest izbrisala.Molnar. Gdje je sve počelo.Sada se čini kao njihova posljednja nada da nanu bilo kakvu vezu s podrijetlom Petera No

sljednja nada za odgonetavanje mreže prijevara koja ih je zavela u klopku. No, što će, ako uopće hoće, ostati od toga?



Put kojim su krenuli sutradan ujutro prolazio je uz veće gradove i autoceste, a Lancia je steoskakivala kako su vozili kroz brežuljke Biikk u sjeverozapadnoj Manarskoj. Činilo se da je Jelo vrijeme previše zaokupljena nečim.

– Nešto mi je čudno kod onih muškaraca jučer – reče ona napo kon. – Način na koji su oganizirali.

– Konfiguracija trokuta? – reče Janson. – Zgodan standard, doista. To je ono što vi činitate tri čovjeka pri ruci. Nadzor i blokada. Točno kao u priručniku.

– To mi smeta – reče ona. – To je točno iz našeg priručnika.

Janson nije govorio nekoliko trenutaka. – Prošli su trening Kon zularnih operacija – reče on – Čini se da je tako – odgovori Jessie. – Sigurno je tako. A gle dajući onog plavog momkaca…

– Kao da je predvidio mogućnost tvog manevra i poduzeo protu mjere. – Tako mi se nekako čini, da.. ., – Veoma zdravo s taktičkog gledišta. Ma kakvi bili njegovi raz lozi, morao je eliminirat

taoca. Umalo je to učinio oboma.Tako pucati u kolegu značilo je da je talac, a prema tome i moguć nost prekida sigurnosti,

u nije mogao riskirati.

– Moram ti reći, to me izlunuje – reče Jessie. – cijeli rakurs Kon zularnih operacija. To jse sve urotilo protiv nas. Ili je možda još kompliciranije. Možda je to poput onoga što je

eten u arhivu spominjao kako su se uništavali dokazi. Nešto o tome kako su vatra i protnosti, ali one su obje neprijateljice.

Teren je postajao sve brdovitiji; čak i kad su s obzora nestali blokovi tornjeva iz sovjetskeali su da se približavaju odredištu. Selo Molnar bilo je blizu rijeke Tise izmenu Miskoiregyhaza. Devedeset kilometara sjeverno je Republika Slovačka; devedeset kilometara istočrajina, a točno ispod njih Rumunjska. U različitim točkama povijesti sve su predsta

spanzionističke snage – geopolitičke grabljivice. Planine su kanalizirale rijeku; one su ta

nalizirale vojske kamo god su željele krenuti, od istočne fronte do središta Manarske. Selo jerljivo lijepo, obasuto smaragdnim brežuljcima i obroncima što su se uzdizali prema udaljekim, plavičastim planinama. Tu i tamo uzdigao bi se neki od brežuljaka; niže uzvisine bi

sanene vinogradima prepuštajući vrhove varljivoj jednoličnosti šuma. No, krajolik je bio i navidljiv i nevidljiv način.

Sada su prelazili malen most preko Tise što je nekoć povezivao dvije strane sela Molnar. – To je nevjerojatno – reče Jessie. – Prosio je. Kao da je netko mahnuo čarobnim štapićem – Tu bi bilo mnogo bolje od onoga što se dogodilo – reče Janson.Pročitao je kako se jednoga zimskog dana 1945. crvena armija spu stila niz ove planine, a j

Hitlerovih divizija pokušala je napra viti zasjedu. Topničke postrojbe prolazile su cestomeke Tise kad su njemački i kvislinški vojnici poslani da ih zaustave promašili, no u tom je pokubljeno mnogo života, crvena je armija vje rovala da su stanovnici Molnara cijelo vrijeme znjedu.

Ruralni Manari na tom području morali su naučiti lekciju, platiti kaznu krvlju. Selo jepaljeno, a stanovnici zaklani.

Jessie je, pomno promatrajući zemljovide toga područja, otkrila da na onom mjestu gdedratni zemljovidi pokazivali maleno selo, u suvremenim atlasima nema ništa. Udubila se u kane zemljovide s draguljarskim povećalom i crtaćim ravnalom; nije moglo biti pogreške.ga nema govorilo je više nego bilo što čega ima.



Zaustavili su se u nekoj gostionici uz cestu. Unutra su sjedila dvojica muškarca za dkrenim barom zagledani u svoje pivo Dre-her. Odjeća im je bila seljačka: poderane pamšulje zamazane blatom i plavi plastroni ili neka stara sovjetska verzija toga. Nitko nije ni pogd su ušli Amerikanci. Gostioničar ih je pratio pogledom bez riječi. On je nosio bijelu pregačuzaokupljen brišući vrčeve za pivo krpom koja je izgledala sivo. Njegova uvučena crta kose i tre ispod očiju pridonosili su dojmu starosti.

Janson se nasmiješio. – Govorite li engleski? – obratio se čovjeku.Čovjek je kimnuo.

– Moja žena i ja razgledavamo okolicu. Ali ujedno i tragamo za korijenima. Shvaćate? – Vaša je obitelj iz Manarske? – konobarev engleski imao je naglasak, ali je bio tečan. – Moja žena – reče Janson.Jessie se nasmiješi i kimne. – Baš tako – doda ona. – Razumijem.

– Prema obiteljskoj predaji, njezini su djed i baka roneni u selu koje se zove Molnar. – Ono više ne postoji – reče gostioničar. Bio je, sad je Janson to vidio, mlani nego što je u

h izgledao. – A koje je prezime? – Prezime je bilo Kis – reče Janson.

– Kiša je u Manarskoj kao Jonesa. Žao mi je, ali to vam neće pomoći u traganju. – Glas o hladan, formalan, rezerviran.

Nije to bio tipični seoski gostioničar, zaključio je Janson. Kad se vra tio korak natrag od špregači mu se vidjela crna vodoravna pruga na mjestu gdje se njegov veliki trbuh trljao o izbšanku.

– Pitam se bi li se tko drugi mogao sjetiti prošlosti – reče Jessie. – Tko je još ovdje? – pitanje je bilo uljudni izazov. – Možda… neki od ove gospode? Gostioničar je bradom pokazao prema jednom od njih. – On baš nije Manar, on je Paloc –

– Veoma stari dijalekt. Ja ga jedva mogu razumjeti. On razumije našu riječ za novac, umijem njegovu za pivo. Tako se sporazumijevamo. Osim toga, ja ne bih silio. –Bacio je po

ema drugom čovjeku. – A on je Ruten. Slegnuo je ramenima. – Neću reći ništa više. Njeinte su jednako vrijedne kao i one ostalih. – Bila je to izjava demokratskog osjećaja kozvala suprotni učinak.

– Shvaćam – reče Janson pitajući se upućuje li ga u stvari tako što mu govori o mjepetostima ili ga promišljeno isključuje. – I nema nikoga ovdje tko tu živi i možda se ošlosti?

Čovjek iza šanka stavio je svoju sivu krpu u drugi vrč ostavljajući dlačice od mekanog plat

ošlosti? Prije 1988.? Prije 1956.?Prije 1944.? Prije 1920.? Ja mislim da je to prošlost. Oni govore o novoj eri, ali ja misli

e tako nova. – Slušam vas – reče Janson prisno. – Došli ste u posjet iz Amerike? U Budimpešti ima mnogo kra snih muzeja, a dalje na za

a uzornih sela. Vrlo slikovitih. Napravljenih baš za ljude poput vas, američke turiste. Mislim da ovo nije baš tako lijepo m

bi se posjećivalo. Nemam razgled nica za vas. Mislim da Amerikanci ne vole mjesta koja neglednice. – Ne svi Amerikanci – reče Janson.



– Svi Amerikanci vole misliti da su različiti – reče čovjek kiselo. Jedan od mnogih načie su svi oni isti. – To je vrlo manarski način promatranja – reče Janson.Čovjek se napola nasmiješi i kimne. – Priznajem, imate pravo. Ali ljudi ovdje u ok

etrpjeli su previše a da bi bili dobro društvo. To je istina. Mi nismo čak ni sami sebi duštvo. Jednom davno ljudi su provodili zime gledajući u ognjišta. Sad imamo televizore i zurih.

– Elektroničko ognjište.

– Točno. Možemo primati CNN i MTV. Vi se Amerikanci žalite zbog trgovaca drogom u Amenuvremenu preplavljujete svijet njihovom elektroničkom inačicom. Naša djeca znaju imena era i filmskih zvijezda, a ništa o junacima svoga naroda. Možda znaju tko je Stephen King,

aju tko je bio naš kralj Stjepan, utemeljitelj naše nacije! – Razdražljivo je zatresao glavom. vidljivo natjecanje, satelitima i radiotelevizijskim odašiljačima umjesto topništvom. A salazite ovamo zbog… zbog čega? Jer vas muči jednoličnost vaših života. Dolazite u potraojim korijenima jer želite biti egzotični.

Ali ma kamo krenuli, naći ćete vlastiti trag. Zmijska sluz je svuda oko nas. – Gospodine – reče Jessie. – Jeste li vi pijani?

– Diplomirao sam engleski na sveučilištu u Debrecinu – reče on. – Možda je to isto. – Gorko se nasmiješio. – Iznenaneni ste? Gostioničarev sin može i

eučilište: blaženstvo komunizma. Sin s fakultetskom diplomom ne može naći posao: blažepitalizma.

Sin radi za oca: blaženstvo manarske obitelji.Jessie se okrenula Jansonu i šapnula – Moj bi tata znao govoriti ako ne znaš tko je mar

lom nakon deset minuta, onda si to ti.Jansonov izraz lica nije se promijenio. – To je bio lokal vašeg oca? – upitao je muška

ikim trbuhom.

– Još je – reče muškarac ratoborno. – Pitam se sjeća li se on možda … – Ah, smežurani stari Manar koji loče rakiju i okreće slike u sepiji kao u starom kinu. Moj

e mjesna turistička atrakcija da bi se vrtio za vašu zabavu. – Znate li što? – reče Jessie prekidajući. – Ja sam nekoć bila konobarica. U mojoj se z

atra da je to posao koji uključuje gostoljubivost. – Trag uzrujanosti uvukao joj se u glas dvo rila. – Sad mi je žao što vam vaša sjajna diploma nije omogućila sjajan posao, a srce mi sevaši klinci radije gledaju MTV nego bilo koju manarsku folklornu priredbu koju im pripre

…

– Draga – prekine je Janson upozoravajućim tonom. – Pametnije nam je da sada krenemo. K– Uzevši je energično pod ruku, krenuo je s njom prema vratima. Kad su izašli na sunce, vidj

ko na verandi u platnenom naslonjaču sjedi starac radosna pogleda. Je li bio ondje kad su doložda jest; nešto se kod starca stopilo s prizorom kao da je komad bezličnog pokućstva.

Tada je starac kucnuo prstom u glavu sa strane, što je bio znak za ≫luckast≪. Oči su miješile. – Moj je sin frustriran čovjek – reče monotono. – Želi me uništiti. Vidite goste? Rloc. Oni ga ne moraju slušati kako govori. Ni jedan Manar neće više doći. Zašto da plaćšaju njegovu gorčinu? – Imao je glatki, porculanski ten kao kod nekih starijih ljudi čija stanne i od starosti ogrubjela koža daje neobično fin izgled.

Veliku glavu uokvirivalo je nekoliko sijedih čuperaka, a oči su bile plave poput oblaka. N



lagano u svom naslonjaču i blago smješkao. – No, Gyorgy ima pravo u vezi s jednom stvari. ovdje previše pretrpjeli da bi bili susretljivi.

– Osim vas – reče Jessie. – Ja volim Amerikance – reče starac. – Predivni ste – odvrati Jessie. – Slovaci i Rumunji mogu se objesiti. A isto tako i Nijemci i Rusi. – Pretpostavljam da ste imali teških trenutaka – reče Jessie. – Nikad Ruteni nisu zalazili u gostionicu dok sam je ja vodio. Frknuo je nosom. – Ne vol

de – dodao je brzo. – Lijeni su i bezobrazni i ne rade ništa drugo nego se samo žale po cijele – Trebali ste čuti što kažu za vas – kaže ona naslonivši se prema njemu. –Da? – Kladim se da je gostionica bila puna kad ste vi vodili posao.Kladim se da su posebno gospone hrlile ovamo.

– A zašto to vi mislite? – Zgodan momak poput vas? Trebam li to posebno spominjati?Ali vi još imate gomilu nevolja s damama. – Jessie je kleknula do starca. Njegov je sm

stajao sve širi; valjalo je uživati u blizini tako lijepe žene. – Ja volim Amerikance – reče starac. – Sve više i više.

– I Amerikanci vole vas – reče Jessie uzevši njegovu podlakticu i nježno je stisnuvši. – Ba Amerikanka.

Duboko je udahnuo upijajući njezin miris. – Draga moja, mirišete poput carskog tokajca. – Uvjerena sam da to govorite svim curama – reče ona napućivši usta.On pogleda strogo na trenutak. – Ma kakvi – reče on. A zatim se ponovno nasmiješi. – S

odnima. – Kladim se da znate neke zgodne djevojke u Molnaru od prije reče ona. On je zatresao glavom. – Odrastao sam dalje preko Tise. Bliže Sarospataku. Preselio sa

amo 50-ih godina. Tada više nije bilo Molnara. Samo stijene, kamenje i stabla. Vidite, mo

pada naraštaju razočaranih. Csalodottak. Ljudi poput mene koji su preživjeli Belu Kuna, Mirthvja, Ferenca Szalasija i Matvasa Rako-sija, mi znamo kada treba biti zahvalan. Nikada ng zna što očekivali.

Tako da ne možemo biti bog zna kako razočarani. Imam sina cijeli dan koji toči pivo Rutevidite li vi da se ja žalim? – Sada bismo doista trebali krenuti – prekine Janson.Jessien pogled nisu napuštale starčeve oči. – Dakle, stvari su prije bile potpuno drukčije,

am. Nije li ovdje bio neki barun iz tih dijelova, neki stari manarski plemić? – Imanja grofa Ferenczi-Novaka prostirala su se uz ovu stranu brda. – Pokazao je neodrene

– Toga je moralo biti puno. Dvorac i sve? – Nekoć – reče on rastreseno. Nije želio da ona ode. – Dvorac i sve. – Ajme, pitam se je li itko živ tko je mogao poznavati tog grofa, Ferenczi-Novaka?Starac je na trenutak šutio. Njegove su crte izgledale više azijatski dok se odmarao. – Pa i

ka stara žena – reče on – baka Gitta. Gitta Bekesi. Zna i engleski. Kažu da ga je učila kao djevk je radila u dvorcu. Znate kako je to, ruske plemkinje uvijek su inzisti-rale da se govori francnarski plemići uvijek su inzistirali da se govori engleski. Svi uvijek žele zvučati kao da su onu…

– Rekli ste Bekesi? – odgovori ljubazno Jessie. – Možda to i nije baš dobra zamisao. Većina ljudi kaže da živi u prošlosti. Ne mogu obeća



ondje. Ali, ona je prava Manarica.Više nego bilo tko drugi. – Nasmijao se, flegmatično-uplašenim smi jehom. – Živi u s

jačkoj kući, druga ulica nalijevo i zatim još jedna lijevo gore iza zavoja. – Možemo li joj reći tko nas je poslao? – Radije nemojte – reče on. – Ne želim joj se zamjeriti. Ona baš ne voli strance. – Pono

smijao. – A to je podcjenjivanje! – Znate što mi kažemo u Americi – reče Jessie dobacivši mu topao pogled – Ovdje nisu st

i su samo prijatelji koje nismo upoznali.

,..Sin, čija se bijela pregača još napinjala preko njegova okrugla trbuha, stao je na tergledom prigušene mržnje. – Ima još jedna stvar u vezi s vama Amerikancima – nasmijao se cimate beskrajnu sposobnost samozavaravanja.

Smještena na pola puta niz blagu padinu brežuljka, stara seljačka kuća od opeke na dvaledala je poput tisuća drugih nanizanih po selima. Mogla je biti stara stoljeće ili dva, moždkoć je vjerojatno u njoj stanovao neki imućan seljak s obitelji. Ali kao što je pokazao postup, godine je nisu mazile. Krov je zamijenjen pločama od hrnajućeg valovitog čelika. Okola su stabla i vinova loza blokirajući mnoge prozore. Sićušni tavanski prozori ispod krova b

magljeni, a na nekim je mjestima staklo bilo zamijenjeno plastikom koja se počela raspadancu. Nekoliko je ra-spuklina prolazilo od temelja prema prednjem zidu. Boja se na prozopcima ljuštila. Teško je bilo povjerovati da netko ovdje živi. Janson se prisjetio veselog izgrca, smiješka u njegovim očima i pitao se je li on zbijao s njima kakve manarske šale.

– Mislim da je to ono što ti zoveš malo bolje od ruševine – reče Jessie.Sklonili su Lancu sa strane ceste, ceste koja je jedva zasluživala to ime jer je kolnik bio isp

zbrazdan zbog nehaja. Nastavljajući pješice, sišli su niz nešto što je prije bila staza za stoku, amahom bila neprohodna jer je zarasla u kupine. Kuća se nalazila približno kilometar i poronak, oličenje zapuštenosti.

Menutim, kad su se približili ulazu, Janson je začuo buku. Sabla-stan, duboki štropot. Nkog vremena prepoznao je rezanje psa. A zatim su začuli promuklo lajanje.

Kroz usko staklo s prorezom u vratima vidio je bijelu figuru kako nestrpljivo skače. To jvas, nekadašnja manarska pasmina koja je služila kao pas čuvar više od tisuću godina. Pasmibo poznata na Zapadu, ali predobro poznata Jansonu koji je prije nekoliko godina imao su

dnim takvim. Poput ostalih pasa koji se uzgajaju kao psi čuvari, poput mastifa, pit bula, alzašaber-mana, bili su žestoko zaštitnički raspoloženi prema svojim gospodarima, a napadački pancima. Za jednog manarskog kralja iz 15. stoljeća govorilo se da vjeruje samo svojim pvasima, a ne ljudima. Pasmina ima otmjenu granu tijela s izbočenim prsima, snažnim miši

gom njuškom i debelim bijelim repom. No, Jan-son je vidio takvo bijelo krzno uprskano ljudvlju. On je znao što krvoločni kuvas može učiniti kad je u akciji. Sjekutići su mu oštri, čeažne, a njegov laki hod može se začas pretvoriti u napad koji kao da pretvara životinje sašićje i zube.

Zvijer Gitte Bekesi nije bilo divovsko biće o kakvima se govorilo u stara vremena; boka jedan metar i težila je 60 kilograma, procjenjivao je Janson. U tom trenutku čini se da jta neprijateljska energija. Malo je stvorenja bilo tako pogubno kao razbješ-njeli kuvas.

– Gospono Bekesi? – zazvao je Janson. – Mičite se! – odgovorio je drhtavi glas. – To je kuvas, zar ne? – reče Janson. – Kako zgodna životinja!



Nema mu premca, zar ne? – Ta zgodna životinja voljela bi najviše svojim čeljustima obujmiti vaš grkljan – reče

na, a glas joj je postajao sve odlučniji. Leb dio je kroz otvorene prozore; ona sama ostalani.

– Doputovali smo izdaleka baš zbog toga – reče Jessie. – Iz Ame rike. Vidite, moj djed poovog sela koje se zvalo Molnar. Ljudi kažu da ste vi osoba koja bi nam mogla nešto reći o estu.

Nastupila je duga stanka, tišina, osim oštrog rezanja pobješnjelog psa čuvara.

Jessie je pogledala Jansona i prošaptala – Taj te pas doista prestrašio, zar ne? – Pitaj me nešto o Ankari 1978. – odgovori Janson mirno. – Znam za Ankaru. – Vjeruj mi – reče Janson. – Ne znaš. Napokon je žena prekinula tišinu. – Vaš djed – reče ona. – Kako se zvao? – Obitelj se zvala Kis – reče ona ponavljajući namjerno obiteljsko prezime. – Ali više

nteresirana da dobijem neki dojam o tom mjestu, o svijetu u kojem je odrastao. Ne nužno o nsebno.

Doista želim nešto za uspomenu…

– Lažete – reče ona. – Lažete! – Glas joj je bio poput jauka. Stranci dolaze s lažima. Stidilazite! Odlazite ili ću vam ja dati nešto za uspomenu. – Čuli su karakterističan zvuk patromaricu kako se puni. – Sranje – prošapta Jessie. – Sto sada?Janson je slegnuo ramenima. – Ako sve ostalo propadne? Istina.

– Hej, gospono – reče Jessie. – Jeste li ikad čuli za grofa Janosa Ferenczi-Novaka? Nastupila je dugotrajna tišina. Glasom hrapavim poput brusnog papira žena je pitala – Tk

Ahmat Tabari bio je zadivljen brzinom kojom je radio šef obavještajne službe. To je sad

hov treći sastanak i Al-Mustashar je već počeo izvoditi svoju čaroliju. – Mi radimo u fazama – rekao mu je Libijac vedrih očiju. Pošiljka kratkocijevnog oružja sa

k na putu prema vašim lju dima u Nepuri. – To se odnosilo na luku na najsjeveroistočnijoj nne. – Ti aranžmani nisu bili jednostavni za trgovca. Pretpostav ljam da neće biti teško

esretanjem. Anurske topovnjače pred stavljaju neki problem vašim ljudima, zar ne?Kagamski ratnik bio je oprezan u svom odgovoru. – Čovjek zako-rakne natrag da bi iskora

prijed. Čak ni Prorokove borbe nisu uvijek išle glatko. Inače ne bi bile borbe. Sjetite se primday-bivahu. – Spomenuo je sporazum koji je Muhamed sklopio sa stanovnicima Khav

daleko od Medine.

Ibrahim Maghur je kimnuo. – Samo kad su Prorokove postrojbe bile dovoljno jake, ekršio sporazum, svladao khavbarske vladare i protjerao nevjernike iz Arabije.

– Oči su mu bljesnule. – Jesu li vaše postrojbe dovoljno jake? – Uz vašu i Alahovu pomoć, bit će. – Vi ste doista Kalif – reče pukovnik Maghur. – Kad smo se prvi put sreli, rekli ste mi da povijest stvaraju veliki muževi – reče Kag

kon nekog vremena. – Ja u to vjerujem. – Iz toga slijedi da povijest mogu i mijenjati veliki muževi. Ljudi snage i ugleda či

perijalne ambicije maskirane kao humani tarna samilost. Ljudi koji nastoje izmanipulirati pra



or pro povijedanjem mira, koji će učiniti što god mogu da suzbiju nasilje što ga iziskuje temavda.

Maghur je polako kimao. – Vaše prosudbe kao i vaša genijalnost za taktiku zajamčit ćeesto u povjesnicama i krajnji trijumf vaših borbi u ime ume. Znam o kome govorite. On je davi neprijatelj revolucije. Nažalost, naši pokušaji da udarimo na njega dosad su ostali jalovi.

– Ne mogu zaboraviti da je on jednom bio moj zarobljenik. – A ipak vam je iskliznuo iz šapa. Klizav je poput zmije u vrtu.Lice Ahmada Tabarija stegnulo se prisjećanjem na to. Svi njegovi neuspjesi kreću od

nižavajućeg udarca. Lopov je noću ukrao dragulj u njegovoj kruni. Do tada ništa nije narušbarijevu auru neumoljivog trijumfa i vedrog samopouzdanja: njegovi su sljedbenici vjerovali m Alah blagoslivljao svaki Kalifov potez. No, upravo jedan dan prije Id ul-Kebira stigkantna najezda na Kalifovo novoproglašeno uporište i uhvaćen je njegov legendarni zatvorenia ništa više nije išlo glatko.

– Zmija se mora uloviti i ubiti prije nego što se oporavi – rekao je Maghur. Tabarijev je po hladan, ali duša mu je bila obuzeta bijesom. Pokret poput njegova ovisio je o svijesti da je kpjeh neizbježan: taj je doganaj potresao ozračje neizbježivosti. Pad morala iskorištavali su strojba Republike Anure i svaki je njihov uspješni napad pogoršavao gubitak samopouzdanja

lifovim sljedbenicima. Bio je to zatvoreni krug. Bila je potrebna hrabra akcija da se to prebijac je to shvaćao. Sada ga je Kalif pogledao izbliza. – Pružit ćete potporu?

– Moj je položaj u vladi takav da moram djelovati kroz mnogo vela. Tripoli ne možvezan s vašim aktivnostima. Menutirp, ima drugih čija se gostoljubivost može pretvoriti urist.

– Mislite ponovo na Islamsku Republiku Mansur – reče gerilac\ prodorna pogleda. Manstao kao secesionistički pokret u Jemenu pod vodstvom karmnatskog mule: ako jemenske snagtoko osporavale raskid, to je bilo zato što ništa vrijedno nije bilo izgubljeno. Ograničen uglaživi pijesak pustinje Rub'al Khali, Mansur je bio očajno siromašna zemlja koja je izvozi

koliko artikala osim khata i nešto bezvrijednih ručnih radova.Sama vlada nije imala bog zna što ponuditi svojim grananima osim šijitske verzije šej

božnost u srednjovjekovnom ruhu. Iako im je izvoz sirovina bio oskudan, počeli su stjecati o izvoznici radikalnog islama, a revolucionarni žar to je dalje slijedio.

Ibrahim Maghur se nasmiješio. – U odrenenim prilikama sveti ljudi Mansura razgovarali nom o svojoj zabrinutosti za sigurnost. I ja sam bio slobodan da im kažem da sam prepoznao ne je posvećen Alahu i istinski je stručnjak u takvim stvarima. Otpratit ćete me do Kartuma gdje

m organizirao poseban zračni prijevoz. Bit ćete primljeni u pustinjskom gradu što ga oni vnim gradom i, nadam se, vidjeti kako su oni doista gostoljubivi ljudi. U tom smislu možet

dovoljni. – A hoće li mi oni pomoći da nanem zmiju?Maghur je zatresao glavom. – Ja ću vam pomoći da nanete zmiju. Ostat ćemo u bliskoj vez

Vaši mansurski domaćini dat će vam službeni identitet i mobilnost koja će vam biti potrratko, Mansur će biti konj iza kojeg ćete se sakriti.

Nalet pustinjskog vjetra šibao je po njihovoj laganoj odjeći. – Kažu, ako udarite na kralja, morate ga ubiti – razmišljao je Kalif. – Vaši će neprijatelji uskoro saznati istinu o tome – reče Libijac. Preko svojih plaćenika

vak je udario na vas, ali vas nije uspio ubiti. Sada ćete vi udariti na njega… – I ubiti ga. – Riječi su bile izgovorene kao da je riječ o notornoj činjenici.



– Doista – reče Maghur. – Alahova vlastita pravda to zahtijeva. No, vrijeme je kratko jer je žen naših revolucionarnih kolega velika. – A što će ugasiti tu žen? – Krv nevjernika – reče Maghur. – Teći će poput soka iz najsla neg šipka i time će vaša

novo steći svoj životni duh. – Krv nevjernika – ponavljao je Kalif. – Jedino pitanje jest kome možete vjerovati da … će je izvući. – Vjerovati? – Kalif je polako treptao.

– Koji ćete surogat poslati? – Surogat? – Kagamski ratnik činio se lagano uvrijenenim. – To nije zadatak koji egirati. Sjetite se da je sam Prorok vodio juriš protiv Khavbara.

Libijčeve su se oči širile od onoga što se činilo da je čak veće poštovanje za pobunjennu.

– Krv nevjernika doista se poteći – reče Kalif i ispruži ruke. – Ovi će se dlanovi navlju Petera Novaka.

– I to će donijeti Alahov blagoslov. – Libijac se naklonio. – Do nite sada sa mnom. i edlati konja. Mansur vas čeka, Kalife.

26 S najvećom nevoljkošću Gitta Bekesi je napokon pristala pustiti ih da udu u trošnu sel

ću u kojoj je sada živjela sama sa svojim divljim psom. Nesklonost psa činila se još većom:poslušno stajao odostraga, čovjek bi mogao zaključiti po njegovu strogom držanju da će semanjem znaku svoje gospodarice mahnito baciti na posjetitelje te da će mu se dlake naježiti, akrgutati.

Starica je bila jednako zapuštena kao i njezino prebivalište. Koža joj je mlohavo visjbanje; blijedi suhi skalp nazirao se kroz rijetku kosu; oči su joj upale, tvrde i sjajne iza opuš

ra nalik na zmijsku kožu. Ako su godine ublažile ono što je bilo tvrdo, otvrd-nule su ono što jeko pretvarajući njezine upale i šuplje obraze, njezina usta u okrutni raspor.

Bilo je to lice osobe koja je preživjela.Iz mnogo članaka koje je Janson gutao znao je da je Peteru Novaku bilo osam godina 1945

sukobljene snage pod Hitle-rovim i Staljinovim zapovjedništvom do temelja likvidirale rato Mornar, njegovo mjesto ronenja. Stanovništvo Molnara uvijek je bilo prilično malobrojod tisuću početkom 40-ih godina 20.

stoljeća. Gotovo su svi poginuli. Čak i bez obzira na dob, je li itko mogao doživjetiaklizmički doganaj, a ne nositi pečat traume?

U velikom dnevnom boravku polako je gorjela vatra u kaminu. Na drvenom omotaču iznad ografija u sepiji u potamnjelom srebrnom okviru prikazivala je lijepu mladu ženu. Gittu Bkva je nekoć bila: jedra seljačka djevojka iz koje je zračilo oličenje zdravlja i još nešto – lunzualnost. Gledala je prema njima okrutno se rugajući starosti.

Jessie joj je prišla. – Kakv^ ste vi ljepotica bili – reče ona jednostavno. – Ljepota može biti prokletstvo – reče starica. – Na sreću, uvijek je prolazna. – Zapucket

ikom i pas je došao i sjeo uz nju. Sagnula se i istrljala mu slabini rukama nalik na kandže. – Znam da ste nekoć radili za grofa – reče Janson. – Grofa Ferenczi-Novaka. – Ne govorim o tim stvarima – reče kratko. Sjedila je u pletenom naslonjaču – ljuljačk

pola poderanoj tkanici na sjedalu. Iza nje, naslonjena uza zid poput štapa za hodanje, nalaz



zina stara sačmarica. – ivim sama i ne tražim ništa više nego da me ostave na miru. Kažemgubite vrijeme. Tako. Pustila sam vas unu tra. Sada možete reći da ste sjedili sa staric

stavljali joj svoja pitanja. Sada možete reći svakome koga to zanima da Gitta Bekesi ne gta. Ne, reći ću vam jednu stvar: obitelj Kis nije živjela u Molnaru.

– Čekajte trenutak,≫svakome koga to zanima≪? Koga zanima? – Mene ne – reče ona gledajući ravno naprijed i zašuti. – Jesu li to kesteni? –-upita Jessie gledajući zdjelu na stoliću uz ženin naslonjač.Bekesica kimne.

– Mogu li uzeti jedan? Osjećam da mi je tako neugodno pitati, ali znam da ste ih upravo peli stan miriše po tome pa mi idu sline.Bekesica je pogledala zdjelu i kimnula. – Još su vrući – reče ona odobravajući.

– To me nekako podsjeća na baku. Došli bismo do njezine kuće i ona bi nam znala speci stena… – Razveselila se pri uspomeni.

– Zbog toga se svaki dan činio kao da je Božić. – Jessie je ogulila jedan kesten i pojekomo. – Ovaj je savršen. Upravo savršen kesten. Samo radi toga bilo je vrijedno voziti pet sat

Stara je žena kimnula dok joj je držanje bilo očito manje suzdržano. – Presuhi su kad se pre – I pretvrdi kad se ne prže dovoljno – nadoda Jessie. – Ali vi ste od toga napravili znanost.

Malen zadovoljan smiješak pojavio se na licu starice. – Mole li vas svi gosti kestene? – upita Jessie. – Ja nemam goste. – Ni jednoga? Teško vam mogu povjerovati. – Vrlo malo. Vrlo, vrlo malo.Jessie je kimnula. – A kako postupate s onim znatiželjnima?

– Prije nekoliko godina ovamo je došao neki mladi novinar iz Engleske – reče sgledavši u stranu. – Imao je toliko mnogo pitanja. Pisao je nešto o Manarskoj za vrijeme slije njega.

– Je li to tako? – upita Janson gledajući oštro. – Rado bih pro čitao ono što je napisao.Starica je zadahtala. – Nikada ništa nije napisao. Nekoliko dana nakon njegova posjeta pog

u prometnoj nesreći u Budimpešti. Broj je prometnih nesreća ovdje užasan, svi to kažu.Činilo se da je temperatura u sobi pala dok je govorila.

– Ali uvijek sam se čudila – reče starica. – I on je pitao za toga grofa? – šapnula je Jessie. – Uzmite još jednom kesten – reče starica. – Smijem li doista? Nemate ništa protiv?Starica je kimnula zadovoljno. Nakon nekog vremena reče – On je bio naš grof. Niste m

jeti u Molnaru, a ne znati grofa. Zemlja koju ste obranivali bila je njegova zemlja ili je nekogova. Jedna od veoma starih obitelji. Slijedio je svoje pretke do jednog od sedam plemena koorila manarsku naciju 1000.

godine. Ovdje je bilo njegovo djedovsko imanje, iako je veliki dio vremena provodjestolnici. – Pogledala je svojim sićušnim tamnim očima prema stropu. – Oni kažu da samna koja živi u prošlosti. Možda je to tako. Živimo u veoma burnoj zemlji. Ferenczi-Novakvatio bolje od većine.

– Zar jest? – priupita Jessie.Promatrala ju je mirno na trenutak. – Biste li popili sa mnom čašicu pdlinke?

– Dobro sam, gospono.



Gitta Bekesi ukočeno je gledala ispred sebe i ništa nije rekla, očito uvrijenena.Jessie je pogledala Jansona, a zatim natrag staricu. – Naravno, ako je imate.Stara žena polako se, digla i krenula nesigurno prema bifeu sa staklenim vratima.Ondje je uzela golemu staklenku napunjenu bezbojnom tekućinom i natočila malenu količ

ije čašice.Jessie je uzela jednu. Starica se ponovo zavalila u svoju stolicu i gledala kako Jessie pijuck

Naglo je ispljunula tekućinu. Bilo je to nekontrolirano poput kihanja. Isusevoprostiviknula je glasom kao da se guši.

Starica se/zlobno nasmiješila.Jessie se još borila s disanjem. – Što je… – Jessie je dahtala dok su joj suze navirale na oč – Mi to sami pravimo – reče žena. – Devedesetpetpostotni alko hol. Malo vam je prežestok – Malo da – reče Jessie promuklo.Starica je progutala ostatak svoje rakije i izgledala opuštenije nego prije. – Sve se to svo

anonski sporazum 1920. i izgubljene teritorije. Morali smo ustupiti gotovo tri četvrtine mlje Rumunjima i Jugoslavenima. Možete li zamisliti kako smo se osjećali?

– To je nešto poput amputacije – reče Janson. – Da, tako je. To je bio neki sablastan osjećaj da je dio vas ovdje, a ipak nije ovdje. Nem

ha! Bio je to nacionalni moto koji znači ≫ Ne, ne nikada≪. Je li to odgovor na pitanje ≫Mati ovako?≪ Svaki šef postaje napisao bi taj katekizam u cvijeću u svom vrtu. Pravd

anarsku! No, nitko na svijetu nije to ozbiljno shvaćao, tu želju za izgubljenim teritorijima. Nm Hitlera.

Takva mahnitost, kao da jašete na tigru. U Budimpešti se vlada spri jateljila s tim čovjekoro nakon toga progutala ih je zvijer. Bila je to pogreška zbog koje će ova zemlja strahjeti. Menutim, nitko nije trpio više od nas.

– I bili ste tu kada… – Sve su kuće bile zapaljene. Ljudi koji su živjeli ovdje, čiji su preci radili ovdje tako

liko se ljudi mogu sjećati, bili su dig nuti iz svojih kreveta, sa svojih polja, svojih stoloima su doručkovali. Opkoljeni i pod prijetnjom oružja prisiljeni hodati po zalenenoj vodi Tis

k led nije puknuo, a oni pali u rijeku. Cijele obitelji hodale su rukom pod ruku, a zatim su se nekoliko minuta nakon toga u

rznuvši se u ledenoj vodi. Kažu da se moglo i čuti pucketanje leda cijelim putem uz vinogradm bila u dvorcu u to doba i on je bio bombardiran.

Mislila sam da će se zidine srušiti na nas. Mnogo toga bilo je razrušeno. Ali u podrumu smurni. Dan nakon toga došla je vojska i ja sam otišla natrag u selo gdje sam ronena, jedini dom

m poznavala i, ništa.

Glas joj je slabio sve dok se nije pretvorio u šapat. – Ništa osim pljačke i razarugljenjene ruševine, crni palež. Pokoja seljačka kuća na brdu izbjegla je razaranje. No,olnar koje je preživjelo rumunjsku pljačku, Tatare i Turke nije više postojalo. Nije više postou rijeci je plutalo toliko tijela kao da su sante leda. I menu njima, gola, napuhnuta i plavičastai trupla mojih roditelja. – Podigla je ruku prema čelu. – Kad vidite što sve ljudi mogu činiti

ugima, zastidite se… što ste živi.Dvoje Amerikanaca ušutjelo je na trenutak.

– A kako ste se našli u dvorcu? – upitao je Janson nakon nekog vremena.Starica se nasmiješila prisjećajući se. – Janos Ferenczi-Novak, divan čovjek, a takva je

gova Illana. Služiti njima bila je povlastica koju nikad nisam zaboravila. Vidite, moji rod



oji djedovi i bake pa zatim pradjedovi i prabake obranivali su zemlju. Bili su seljaci, emenom su im plemići počeli davati malene parcele zemlje. Uzgajali su krumpir i grožne te bh vrsta.

Gajili su nade za mene, tako ja mislim. Bila sam zgodna djevojčica. Istina je. Mislili su, budem li radila kao sluškinja u dvorcu, naučit ću ponešto. Možda će me grof po

sobom u Budimpeštu gdje bih mogla susresti kakvog posebnog muškarca. Moja je majka ve snove. Poznavala je jednu od žena koje su pomagale voditi kućanstvo Ferenczi-Novakooznala je sa svojom djevojčicom.

Jedno se nadovezivalo na drugo pa sam upoznala i samog velikog čovjeka, grofa Ferevaka i njegovu lijepu plavooku ženu Illanu. Grof je provodio sve više vremena u Budimpedinim krugovima namjesnika Horthvja. Bio je blizak Miklosu Kallavu koji će postati premslim da je on bio nekakav visoki ministar u Kallavevoj vladi. Grof je bio obrazovan čovjek. trebali ljudi poput njega, a imao je i jak smisao za javnu službu. Ali čak i tada provodio bdana odjednom na svom seljačkom imanju u Molnaru. Maleno selo. Vlasnik gostionice. Trgešovitom robom, Židov iz Hodmezovasarhelvja. No, većina su bili seljaci i drvosječe. Skrdi koji su namicali sredstva za život na rijeci Tisi. A zatim me je majka povela u dvoraežuljku, dvorac za koji smo, dok smo / bili djeca, nekako mislili da pripada planini.

– Zacijelo je teško prisjećati se nečega što se dogodilo prije tako dugo vremena primijetsie.

Starica je zatresla glavom. – Jučer je utonulo u magle prošlosti. Ono što se dogodilo prijsetljeća gledam kao da se dogana sada. Dugačka, dugačka staza pokraj njegovih staja. Kapovi na kojima vise vrata s otrcanim rezbarijama.

A zatim unutra zavojito stubište, izlizane stube. Zastao mi je dah. Pijani gosti, ljudi su govskliznuli bi se na ovim izlizanim stubama. Poslije kad sam počela raditi menu osobljem u dvčajno sam čula groficu Illanu kako govori o takvim stvarima. Bila je tako zabavna, a usto i od

ema svemu tome. Nikad nije voljela jelenje rogove na zidovima. Zar ih baš mora imati

orac, prosvjedovala je. Slike, Teniers, Teniers mlani. ≫Poput svakog dvorca u srediropi≪, čula sam jednom groficu kako nekom govori. Pokućstvo, ≫kasno doba Franje Josivorila bi. A kako je mračno bilo u glavnoj dvorani. Nisu htjeli bušiti kroz freske, vidite, dede električna rasvjeta. Tako je sve osvjetljavala svjetlost svijeća. U toj dvorani, sjećam se, biki glasovir od palisandrovine. S najfinijom čipkom na vrhu i srebrnim svijećnjakom što se m

žljivo laštiti svake subote. I vani je bilo jednako tako lijepo. Zavrtjelo mi se u glavi od uzbuvi put kad sam ušla kroz engleski vrt odostraga. Ondje su bila golema stabla katalpe s izobličanama, posvuda rasuti ribnjaci i obrezane akacije te stabla oraha. Grofica se veoma ponojim jardin anglaisom. Učila nas je da sve zovemo vlastitim imenom. Na engleskom, d

gleskom. Drugi jedan član njezina kućanstva poučavao me tom jeziku. Illana je uživala obraćljudima na engleskom kao da je živjela u nekoj britanskoj ladanjskoj kući i tako smo nešto nazgledala je neobično vedro. –Ovaj engleski vrt. Miris svježe pokošene trave, miris ruža i s

e je to za mene bilo poput raja. Ja znam da ljudi kažu kako živim u prošlosti, ali to je bila prokojoj je vrijedilo živjeti.

Janson ju je podsjetio na ruševine koje su se vidjele gore na brežuljku: od prostranog imeostali su samo nazupčani ostaci bedema što se dizao samo koji metar iznad tla jedva vidljivoku travu. Erodirana brda opeke nekoć velikih dimnjaka stršila su kroz grmlje poput pabala. Dvorac koji je ponosno stajao stoljećima, sveo se na ruševine, ne više od vrta sa stijenubljeni svijet. Starica je nekoć ušla u začarani vrt. A sada je živjela u sjeni njegovih ruševina



Vatra je pucketala i mirno se uzdizala. Minutu nitko nije govorio. – A jesu li sitne nožice skakutale po vrtu? – upita Jessie napokon. – Imali su samo jedno dijete. Petera. Hoćete li još kapljicu pdlinke? – Doista ste ljubazni, gospono – reče Jessie. – Ali dosta mi je. – Rekli ste Peter – ponovio je Janson promišljeno nehajno. – Kad je ronen? – Njegov je imendan bio prve subote u listopadu 1937. Tako lijep dječak. Tako zgodan i

metan. Mogli ste reći da mu je bilo namijenjeno da postane ugledan čovjek. – I je li bio?

– Još se sjećam kako hoda gore-dolje niz dugački hodnik sa zrca lima s ovratnikom Petrasvojim malim pumpericama i mor narskom pelerinom. Volio je gledati kako se njegova ražava izmenu dva zrcala, jedno nasuprot drugome, umnožavajući se stalno, sve manja i manezin je smijeh povlačio za sobom mrežu bora.

– A njegovi su mu roditelji bili tako odani. Možete to shvatiti. Bio im je sin jedinac. Poro težak i nakon toga grofica više nije mogla zanijeti. – Stara je žena bila na jednom drugom mnekom dru gom svijetu. Ako je to bio izgubljeni svijet, za nju nije bio izgubljen. Jednoga danakon ručka grabio je poput neodgojenog dječa čića kolačiće što ih je kuharica pripremila uzharica ga je uko rila. I grofica Illana slučajno je to čula. Nemojte nikada tako razgova rati s n

tetom, rekla joj je. I baš taj način na koji je ona to rekla; malene su ledene sige visjele iz njeeči. Betini, ona je bila kuharica, zapalili su se obrazi, ali ništa nije rekla. Razumjela je.

Svi smo razumjeli. On nije bio… poput ostalih dječaka. Ali nije bio razmažen, morate shvnčan kao prvi dan mjeseca srpnja, kako to kažemo mi, Manari. Kad bi mu se nešto sviiješio bi se tako da biste pomislili kako će mu se lice raspuknuti. Blagoslovljeno je bilo to drobno. Mogao je biti sve. Baš sve.

– Peter im je zacijelo značio sve – reče Jessie.Starica je ponovo ritmički udarala psa u slabinu. – Tako savršen dječak. – Oči su joj se nak

žarile kao da pred sobom vidi dječaka gledajući ga u njegovim pumpericama i mornarskoj pe

ko trči ispred zrcala s obiju strana dvorane dok mu se odrazi beskrajno smanjuju.Vjene krezube starice zatreperile su i ona ih je zatvorila pokušavajući zadržati slike u sjeć

Groznice su bile strašne, on je bio poput kotla bacajući se u krevetu i gušeći se. To jedemija kolere, znate. Tako je bio vruć na dodir.

A zatim tako hladan. Ja sam bila jedna od onih koji su bili uz njegovu bolesničku postelju, zStavila je obje ruke na lice svog psa dobivši utjehu od čvrste snage životinje. – Nikadboraviti ono jutro kad sam našla njegovo tijelo tako hladno, usne tako blijede, obraze poput vce mi se paralo kad se to dogodilo. Bilo mu je točno pet godina. Je li išta moglo biti tužnije? Uprije nego što je istinski imao priliku živjeti.

Jansona je obuzeo težak osjećaj vrtoglavice, krajnje dezorijentacije. Peter Novak umro jete? Kako je to moguće? Je li tu bila neka pogreška, je li to bila neka druga obitelj koju je stisivala, neki drugi Peter?

Ali svi podaci o životu filantropa podudarali su se: Peter Novak, omiljeni sin jedinac Jarenczi-Novaka, ronen je u listopadu 1937. i odgojen u ratom opustošenom selu Molnaru. To j službenih podataka. A što je s ostatkom? Nije moglo biti dvojbe da je starica govorila istinu onako kako je se sjećala. Ali ipak, što

ačilo!Peter Novak: čovjek koji nikad nije postojao.U sve većoj nelagodi Jansonovom su glavom prolijetale mogućnosti poput izmiješanih i po



miješanih kartica iz kartoteke.Jessie je otvorila patentni zatvarač na svojoj naprtnjači, izvadila fotomonografiju o P

vaku i otvorila je na stranici gdje je veliki čovjek bio u krupnom planu. Pokazala ju jekesi.

– Vidite li tog čovjeka? On se zove Peter Novak. ,.Starica je pogledala sliku, a zatim Jessie slegnuvši ramenima. – Ja ne pratim vijesti. Ne

evizor, ne kupujem novine. Oprostite mi. Ali, da, mislim da sam čula za tog čovjeka.

– Ima isto ime kao i grofov sin. Jeste li sigurni da to nije ista osoba? – Peter i Novak su česta imena u našoj zemlji – reče ona sleg nuvši ramenima. – Ovo de sin Ferenczi-Novaka. On je umro 1942. Rekla sam vam.

Pogled joj se vratio na fotografiju. – Osim toga, oči ovog čovjeka su smene. – Ova točka use preočitom da je pobija, ali je dodala – Oči maloga Petera bile su plave poput

latonskoga jezera. Plave poput očiju njegove majke.U stanju šoka njih su dvoje krenuli natrag na dugi put do Lancie gotovo dva kilometra uz

d je kuća nestala u raslinju, počeli su razgovarati, polako oklijevajući, istražujući sve dsterij.

– Sto ako je tu bilo još neko dijete? – upita Jessie. – Još jedno dijete za koje nitko nije e je uzelo bratovo ime? Skriveni bli zanac, možda? – Stara žena činila se uvjerenom da je on bio njihovo jedino dijete. Nije to lako sakr

oblja u kućanstvu. Dakako, ako je grof Ferenczi-Novak bio tako paranoičan kao što ga bijeogu se zamisliti svakakva lukavstva.

– Ali zašto? On nije bio lud. – Nije bio lud, ali se očajnički bojao za svoje dijete – reče Janson. – Manarska je politika bila u nevjerojatno eksplozivnom stanju. Sjeti se što si čitala. Bela

preuzeo vlast u ožujku 1919. i vladao 133 dana. Vladavina terora. Kad je srušen, slijedilo j

asnije krvo proliće ljudi koji su mu pomogli da done na vlast. Cijele su obitelji bile zakozvani ≫ bijeli teror ≪ admirala Horthvja. Odmazde i protuodmazde postale su otad jednosčin života. Grof je možda osjećao da je ono što je suneno, doista suneno. Da bi njeruživanje s premijerom Kallavem moglo biti smrtna kazna, ne baš za njega, ali za njegovu obit

– Bojao se komunista? – Fašista i komunista. Stotine tisuća ljudi ubijeno je krajem 1944. i početkom 1945. nakon

st preuzeo Križ strijela. Zamisli, to su bili ljudi koji su mislili da je Horthy previše popusinski domaći manarski nacisti. Kad je Crvena armija preuzela vlast u zemlji, počela je druga tki. Stotine tisuća opet je bilo ubijeno. Neprijatelji revolucije, zar ne?

Ljudi poput Ferenczi-Novaka bili su uhvaćeni u kliješta. Koliko ima instanca te vrste ideoloeva-nja? Zemlja koja se prebacuje s lijevog kolosijeka na sasvim desni da bi opet bila sa

evo, a ništa u sredini. – I tako se vraćamo na staro pitanje: kako donosiš dijete na svi jet? Možda su ti ljudi misl

mogu. Da će svako njihovo dijete trebati biti skriveno. – Mojsije u košari od trstike i smole – razmišljao je Janson. Menutim, to nameće daljnja pi

vak kaže svijetu da su to nje govi roditelji. Zašto? – Jer je to istina? – Nije dovoljno dobro. Dijete poput njega bilo bi odgojeno tako da se boji istine, da gle

inu kao na veoma opasnu stvar. Za ime Boga, on čak ne bi mogao ni poznavati istinu. To je on



ce: ne možeš im reći nešto čemu nisu dorasli. U nacističkoj Nje mačkoj kada bi nekog židovka sakrila neka kršćanska obitelj, djetetu se ne bi rekla, ne bi mogla reći istina. Opasnost je

eve lika. Dijete bi moglo izlanuti nešto neprikladno svojim prijateljima, učitelju. Jedini način zaštiti od posljedica potencijalno smr tne istine bio je da mu se taji istina. Tek kasnije, kete odraslo, to bi mu rekli. Osim toga, ako su Novakovi roditelji oni za koje on kaže da jetta Bekesi to bi znala. Siguran sam u to. Ne mislim da su imali drugo dijete. Mislim da nam jkla istinu: Peter Novak, grofov sin jedinac, umro je dok je bio malen.

Sjene su se produžile u dugačke uske vrpce dok je sunce nestajalo iza udaljenog vrhunca. N

koliko minuta čistine što su bile zlatne, odjednom su postale sive. Na jednoj strani brežuljka brzo zašlo bez mnogo upozorenja. – To će biti ona prokleta dvorana zrcala, poput one o kojoj je govorila baka Gitta. Jučer sm

ali je li neki varalica uzeo iden titet Petera Novaka. Sada se sve više čini kao da je Peter Neo nečiji identitet. Mrtvo dijete, zbrisano selo i to je za nekoga prilika.

– Kradljivac identiteta – reče Janson. – Lijepo izvedeno. – To je genijalno kad bolje razmisliš. Izabereš selo koje je bilo potpuno likvidirano u

o da praktički nema nikoga tko bi se sjećao bilo čega o njegovu djetinjstvu. Svi zapisi, izvotičnih knjiga ronenih i umrlih uništeni su nakon što je mjesto spaljeno.

– Učiniti od sebe aristokratskog sina bio je dobar film – reče Jan son. – To pomažšavanju mnogih pitanja koja bi se mogla pojaviti u vezi s njegovim podrijetlom. Nitko se ne diti kako je tako dobro odgojen i svjetski čovjek, a da nema službenu potvrdu o školovanju.

– Točno. Kamo je išao u školu? Hej, školovao se privatno, grofov sin, ne? Zašto je bio išta? Zato što je taj aristokrat, taj Janos Ferenczi-Novak imao tone neprijatelja i valjane rabude para noičan. Sve se poklapa.

– Kao saliveno. Pretočno. Sljedeća stvar koju znaš jest da je on vrhunski prodavač valute. – Čovjek bez prošlosti. – Oh, on ima prošlost, to je u redu. Samo, to je prošlost koju nitko ne poznaje.

Pokazao je na filantropovoj golfskoj struji B i bijela slova u kurzivu na njegovoj caklini ine: Sok kicsi sokra megy. Istu tu manarsku poslovicu Novak je ponovio u vijestima. Mnogo

ože se dodati da nastane velika. To je bio prijedlog za dobrotvornu akciju i za prijevaru. Rarte Lang u onom mlažnjaku kad mu se okrenula s jezivim odjekom: Novak dokazuje uvijek iz je on doista. Čovjek za sva vremena i čovjek za sve ljude. No, tko je on doista?

Jessie je lako preskočila preko velike grane koja se prepriječila na stazi. – Stvar kojaćam jest zašto? Čemu trikovi? Svatko ga voli. On je prokleti junak našega doba.

– Čak i sveci imaju što sakriti. – Janson je skrenuo birajući pažljivije svoju stazu. – Stvjek potječe iz obitelji koja je bila upletena u zločine kolaboracionista? Moraš zamisliti z

e ljudi imaju dugo pamćenje, gdje je odmazda simbol, gdje su cijele obitelji, uključujući i djuke, poubijane ili protjerane zato što su bile na pogrešnoj strani. Ovi ciklusi osvete bkretačka snaga manarske povijesti u 20. stoljeću. Ako je neko takvo zlo postojalo u tošlosti, ti ćeš sasvim sigurno željeti pobjeći od njega, ostaviti ga za sobom, ma kakva sredstvto potrebna. Baka Gitta nije ovdje jedina osoba koja živi u prošlosti. Razmisli malo o cimo da taj čovjek potječe iz kolaboracionističke obitelji. Bez obzira na to što je činio, to aviti uvijek iznova u svakom intervjuu, svakom razgovoru, svakoj raspravi.

Jessie je kimnula. – Oci jedoše kiselo grožne, a sinovima zubi trnu – reče ona. Kao što pizi o Jeremiji.

– Motivacija bi mogla biti tako jednostavna – reče Janson. No, on je još sumnjao da ništ



ga nije bilo istinski jednostavno. Nešto, ne ideja, već slutnja pojavila se mutno u njegovu an dometa, ali nejasno nazočna poput sićušnog kukca. Slabašna, gotovo neprimjetna, alidje.

Kad bi se samo mogao usredotočiti, isključiti sve ostale i usredotočiti se. Nekoliko je trenutaka prošlo prije nego što je prepoznao zvuk koji se dizao k njima. I taj j

bašan i gotovo neprimjetan, ali ipak kad su mu se osjeti prilagodili zvučnom podražaju, prepoizvor i srce mu je počelo jače udarati.

Bio je to vrisak žene.

27 – Oh, Kriste, ne\ Bodljikava kalina i zarasla vinova loza šibali su i grebli Jansona dok je

zavojitu brdsku stazu. Pazio je samo na zvuk svojih koraka preskakujući kamenje i probijajuoz grmlje; jedan pogrešan korak po nepouzdanom terenu mogao bi imati za posljedicu iščašen

gore. Zapovjedio je Jessie da se vrati do mjesta gdje je bila parkirana Lancia: biastrofalno ako bi njihovi neprijatelji došli prvi. Trčala je uzbrdo poput gazele i uskoro će mo nekoliko minuta poslije, lagano zadihan, stigao je Janson do ruševne staričine kuće. Vrisestao, a zamijenilo ga je nešto još zlokobnije: potpuna tišina.

Vrata su bila odškrinuta, a unutra je bio prizor za koji je Janson znao da će mu se zauezati u sjećanje. Plemeniti kuvas ležao je na svojoj strani; bila mu je rasporena utroetlucava crvena hrpa unutarnjih organa prelijevala mu se preko trbuha u tkani sag isparavajubašno u studeni zrak. U obližnjem naslonjaču ljuljački bila je iskrenuta Gitta Bekesi, žena kdživjela crveni i bijeli teror, razorne sukobe dvaju svjetskih ratova, tenkove 1956., bune i ne

su ih zadavali ljudi i priroda. Lice je skrivala njezina gruba kućna haljina koja joj jedignuta iznad glave otkrivajući njezin mlohavi trup i neizrecive užase koji su je snašli. Mveno obrubljene rane od kojih je svaka odgovarala jednom ubodu bajunete, kao što je Janson resijecale su njezino srebrno meso u grotesknom rasporedu. Njezini napadači zabadali su

oje oštrice nekoliko desetaka puta. Na njezinim golim rukama i nogama mogao je vidjeti grozvenih masnica izazvane pritiskom prstiju. Ženu su svladavali i mučili oštricom koja joj se zameso. Jesu li tražili informacije od nje?

Ili su je sadistički kažnjavali zbog informacija koje je njemu dala?Kakva bi čudovišta takvo što učinila?Jansonovo se lice smrznulo, skamenilo. Gledao je uokolo i vidio kapi krvi mrtve žene po p

ovima. Užasan čin dogodio se prije nekoliko minuta. Njezini posjetitelji bili su jednako brzi vlji.

A gdje su sada? Ne bi trebali biti daleko. Je li on trebao biti njihova sljedeća žrtva?

Jansonovo je srce kucalo snažnim, ali sporim ritmom. Perspektiva sukoba nije ga ispunjskobom, već neobičnim, žestokim osjećajima. Stara žena možda je bila lagan plijen; ma tko to učinio, poreći će to. Prožeo ga je grčevit osjećaj bijesa, poznat i neobično smirujući u ssnosti. To će biti olakšanje.

Vratile su mu se napola ironične riječi Dereka Collinsa: Nasilje je nešto u čemu si ti veoma dobar, Janson… Kažeš mi da ti je mučno od ubijanja. A ja ću ti rećijto ćeš otkriti jednog m za sebe: da je to jedini način na koji ćeš se uvijek osjećati živim.

To se do sada pokazalo istinitim. Godinama je bježao od svoje prirode. Danas neće uteći ok je promatrao posljedice krvoprolića, glavom mu je proletjela misao poput sablje. Oni k

nijeli takvu patnju, sami će upoznati patnju.



Gdje su oni?Blizu, veoma blizu. Zato što ga traže. Sigurno negdje uzbrdo. Hoće li Jessie stići na vrijem

ncie?Janson se trebao popeti na neko uzvišenje da bi dobio pogled na polje operacije.Seljačka kuća, vidio je, bila je sagranena oko dvorišta u tradicionalnom obliku slova ≫

ostorijama za boravak i rad ispod krova. Pod pravim kutom prema kući bio je veliki trijem, ga sjenik, a uz njega konjušnice. Otrčao je u dvorište i popeo se ljestvama do visokog sjen

uge strane. Vrata na šarki na grubo popločenom krovu omogućila su mu da se uzvere do nje

višeg vrha.Pola kilometra uzbrdo mogao je vidjeti kako se malena skupina naoružanih ljudi priblsie Kincaid. Njihove likove teško je bilo razabrati po oskudnoj svjetlosti, ali slomljene bala i ugažena trava pokazivali su kako napreduju. Jer Janson je vidio i čuo lepet krila crnih su se obrušile sa susjednog grmlja u nebo uz kreštavo graktanje. Nešto ih je uzbunilo. Tre

slije toga vidio je kako se velika stabla i grmovi oko stare kuće miču i shvatio što to znači.Upao je u zamku!Računali su da će on čuti staričine vriskove. Nastojali su ga namamiti natrag u staru sel

ću.

Bio im je taman ondje gdje su oni to željeli i učinit će mu upravo ono što su željeli! Adreu je navro u žile i donio strašan ledeni fokus u njegovu percepciju.

Seljačka kuća bila je ogranena, ali naoružani ljudi okružili su je sa sve četiri strane i sšli na vidjelo krećući se iz grmlja i u dvorište. Sigurno su ga vidjeli kako ulazi, pa su vjero

kali da izane. Jer nije bilo načina da Janson izane neotkriven. Kincaidicu će presresti naema Lanciji; on će biti uništen ili zarobljen u ograničenom kompleksu koji je sada bio nvor.

Njihove su baterije osvjetljavale sve strane staričine kuće. U svjetlosti je mogao vidhove karabine. Pucat će u svoj plijen prvom prilikom. Janson je trenutačno doista bio laka m

će im trebati dugo da se njihovi snopovi probiju do krova sjenika i obasjaju njegove obreciznošću izreska mete na streljani.

Janson se spuštao s krova što je brže i skrivenije mogao. A zatim se spustio s potkrovljavi pod. To što ljudi nisu napali to mjesto, bilo je samo zato što nisu znali je li naoružan. Čekbolju priliku, postupati oprezno, spremati mu smrt, ne dopuštajući mu da povede nekoga od nj

bom.Sada je projurio kroz dvorište i natrag u ženinu dnevnu sobu. Treperava svjetlost s og

cala je sablasni žar na prizor krvoprolića. No, on nije imao drugog izbora nego vratiti se ovarica je imala sačmaricu, nije li?

Sačmarice nije bilo. Dakako da je nije bio. Nije to bila stvar koja bi im izmaknula pozornooružati 80-godišnjakinju doista nije teško. No, ako je žena držala sačmaricu, sigurno je imihu patrona koje je nekamo spremila.

Snop žutog svjetla zasvijetlio je ispitivački kroz prozore u ženinu dnevnu sobu tražeći znakreta, znakove njega. Janson se odmah spustio na pod. Htjeli su ga locirati kako bi postupno dijus njegova kretanja. Kada budu pouzdano znali u kojem se dijelu kuće nalazi, moći će prooz dvorišna vrata i napraviti obruč oko tog konkretnog dijela u koji se povukao. Njsigurnost bila je njegov jedini saveznik.

Janson je dopuzao do kuhinje pazeći da ne bude primijećen. Kamo li je starica stavila patromaricu? One same bile bi nekorisne kao ofenzivno oružje protiv njegovih progonitelja



urno postoji i neki drugi način kako ih iskoristiti. Do sada je ostao na životu samo zato što oni sigurni gdje se on točno nalazi, no morao je učiniti nešto bolje od toga. Mogao bi pobijediti o bi nesigurnost pretvorio u zabludu.

Izvukao je nekoliko ladica u staričinoj kuhinji, našavši u jednoj pribor za jelo, a u drugoj zapokon je našao ono što je tražio, u malenoj smočnici pokraj kuhinje i to čak i veću količinuse nadao. Deset kutija desetkalibarskih patrona Biro Super, po dvadeset u kutiji. Izvuk

koliko kutija i otpuzao natrag u dnevnu sobu.Cuo je galamu izvana i jezik koji nije mogao razumjeti. Ali nešto je shvatio: došlo je

uškaraca da zauzmu položaj na vanjskom rubu.Janson je stavio šaku dugih patrona u željeznu tavu iznad štednjaka gdje je žena malo prije stene, mjed u obliku časke na svakom kraju spojenom izbrazdanom smenom plastičnom cutra je bio olovno streljivo i barut, pa iako je to bilo konstruirano tako da se aktivira igloonaciju sačmarice, dovoljna količina topline može proizvesti sličan učinak.

Vatra je bila spora, gasila se, a tava je bila nekoliko desetaka centimetara iznad nje. Bi li misiti o tome?

Janson je dodao još jednu malenu kladu u vatru i vratio se u kuhinju. Ondje je stavio tavevanog željeza na desetke godina star električni štednjak i bacio još jednu šaku patrona na

mjestio je temperaturu na sredinu odozdo. Bit će potrebna minuta da se zagrije dno teške tave Sad je uključio pećnicu i stavio preostalih pedeset patrona na rešetku trideset centim

od gornjeg grijaćeg elementa te namjestio temperaturu na maksimum. Pećnica će se sigdulje zagrijavati. Znao je da su njegove kalkulacije u najmanju ruku grube. No, znao je i da ljeg izbora.

Otpuzao je kroz dvorište, uz staje i popeo se ponovno ljestvama na sjenik.A zatim je čekao.

Na trenutak čuo je samo glasove ljudi koji su se sve više primicali, zauzimajući sigurne polan prozora i komunicirajući menusobno kratkim zapovijedima i treptajima svjetlosti s

erija. Odjednom se tišinom prolomio neki peng iza kojeg su uslijedila brzo još četiri penga. čuo povratnu vatru automatske puške i zvuk razbijenog stakla. Stari iskrivljeni okviri pre

ozora pretvorili su se sada u krhotine i prašinu.Jansonu je akustička sekvenca govorila točno što se dogodilo. Patrone iznad og

splodirale su prije nego što se nadao. Razbojnici su imali logičnu pretpostavku. Hici iz pištoevne sobe označavali su odakle su ispaljeni.

Sada su imali ono što im je trebalo. Točnu lokaciju.Točnu pogrešnu lokaciju.Žurni krici pozivali su ostale muškarce da se pridruže očitoj borbi ispred seljačke kuće.

Serija niskih eksplozija govorila je Jansonu da su patrone na tavici bile zagrijane do onacije. To će razbojnicima značiti da se njihov plijen povukao u kuhinju. Kroz prorez izmrenica zida vidio je kako je jedan razbojnik s automatskim oružjem zaostao; njegovi su paurili na drugu stranu imanja kako bi se pridružili ostalima u napadu.

Janson je provukao svoju malenu Berettu i kroz isti prorez naciljao krupnog muškarca odjevmaslinasto. No, još nije mogao pucati, nije mogao riskirati da ostali čuju hitac i tako oicalicu. Čuo je korake teških čizmi koje su dolazile iz glavne kuće: ostali razbojnici raspršilikući uz vatru iz oružja pokušavajući otkriti Jansonovo skrovište. Janson je čekao sve dok nij

ažnu grmljavinu pedeset revolverskih patrona koje su eksplodirale u kući prije nego što inuo. Zvuk će se potpuno izgubiti menu eksplozijama i u popratnoj zbrci.



Ispalio je vatru u pravom trenutku.. .. Krupan muškarac polako se prevrnuo licem prema naprijed.Tijelo mu nije napravilo mnogo buke kad je udarilo na lisnati pokrov na zemlji.Položaj sada nije bio čuvan: Janson je otvorio vrata i zakoračio preko palog muškarca zn

neće biti vinen. Na trenutak je razmišljao da nestane u tamnoj dubini brda; mogao je učiniti stajao je na sličnim terenima u drugim prilikama. Bio je uvjeren da može uteći svogoniteljima i pojaviti se na sigurnom dan ili dva poslije u nekom drugom planinskom selu.

A zatim se sjetio ubijene žene, njezinog divljački iznakaženog tijela i svaka pomisao na eznula mu je iz glave. Srce mu je teško udaralo pa se činilo da su se čak i sjene večeri nkazale kroz zastor crvenila. Vidio je kako je njegov metak pogodio razbojnika točno iznadse; samo je potočić krvi koji mu se slijevao niz skalp do vrha čela otkrivao da je smrtno rainuo je automat s mrtvog čovjeka i rameni prepasač s mecima te namjestio remen preko s

mena. Nije smio gubiti vrijeme.Ekipa napadača okupila se sada u kući hodajući uokolo i pucajući iz sveg oružja.Znao je kako njihovi meci lete u ormare i sva ostala moguća skrivena mjesta, kako se č

ojektili zabijaju u drvo tražeći ljudsko meso.Menutim, sada su oni bili u klopci.Mirno je kružio oko prednjeg dijela seljačke kuće vukući za sobom mrtvaca. U pokr

opovima svjetlosti prepoznao je lice, drugo lice, treće lice. Krv mu se sledila. Bila su to tvrdarutna lica. Lica ljudi s kojima je radio mnogo godina u Konzularnim operacijama i koji mu stada nisu svinali. Bili su to grubi ljudi, grubi ne po ponašanju, već po osjećajima. Ljudi za

utalna snaga nije bila nešto što su posljednje primjenjivali, nego prvo, za koje cinizam nijoizvod razočaranog idealizma, već puke pohlepe i grabežljivosti. Nisu imali posla u vlažbi; po Jansonovu mišljenju smanjivali su njezinu moralnu vjerodostojnost već samom sv

zočnošću. Tehnička vještina koju su unijeli u svoj rad služila je kao protuteža nedostatku sarne savjesti, neuspjehu da se posegne za legitimnim ciljevima koji su katkad propisivali utiku.

Stavio je svoju jaknu na mrtvaca a zatim ga položio iza širokog stabla kestena; s njegcama za cipele privezao je svoju bateriju na beživotnu podlakticu.

Izvukao je tanke ivere iz suhe grane i stavio ih izmenu čovjekovih vjena da mu drže staočene oči otvorenima. Bio je to grub posao koji je pretvorio čovjeka u vlastiti kip. Ali u sjenoći će na prvi pogled, što je bilo sve što je Janson trebao. Sada je Janson usmjerio rafaleozore dnevne sobe koji su već bili raspucani. Trojica otkrivenih razbojnika trgnula su se u

d su im meci probijali ošit, crijeva, aortu, pluća. No, neočekivana eksplozija okupila je ostaleJanson se otkotrljao do kestena, uključio bateriju privezanu na mrtvačevu podlakticu i u

urio do kamena tri metra dalje, gdje je čekao u polumraku. – Ondje – uzviknuo je jedan od njih. Trebalo je nekoliko sekundi da kip privuče nj

zornost. Primijetili su samo svjetlost baterije; snop će osvijetliti sivo obojenu jaknu i mano ukočene oči čovjeka u čučećem položaju. Odmah će se nametnuti zaključak: ovdje je bio bne paljbe.

Odgovor je bio očekivan: četvorica komandosa usmjerila su svoje automatsko oružje na likčučao. Štektanje njihova moćnog oružja pod punom paljbom bilo je gotovo zaglušujuće: ispatine hitaca u svog bivšeg kolegu.



Buka i bijesna koncentracija revolveraša išli su u prilog Jansonu: sa svojom malom Bermcat ispalio je četiri pomno naniša-njena hica u brzom slijedu.

Udaljenost je bila samo desetak metara; njegova je točnost bila besprijekorna. Sva orica skljokala beživotno na tlo, a njegovo je automatsko oružje naglo umuknulo.

Ostao je jedan; Janson je mogao vidjeti njegov profil u sjeni zastora na gornjem katu. Bok, kosa mu je bila kratko ošišana, ali ipak kovrčava, a držanje strogo. Bio je jedan od likovaJanson prepoznao i mogao ga je sada identificirati samo po načinu hoda – krutoj, odlnkovitosti njegovih pokreta. Bio je vona. Bio je njihov vona, njihov zapovjednik. Prema on

je Janson malo vidio od njihovih interakcija prije, to je barem bilo jasno.Sjetio se imena: Simon Czernv. Operativac Konzularnih operacija specijaliziran za pade. Njihovi su se putovi presijecali više nego jedanput u El Salvadoru sredinom 80-ih, a Jaje čak i tada smatrao opasnim čovjekom, bezobzirnim u nepoštivanju civilnog života.

No, Janson ga neće ubiti. Sve dok ne porazgovaraju. No, hoće li si taj čovjek uopće dopustiti da bude stavljen u taj položaj? Bio je lukavi

alih. Prozreo je Jansonove smicalice malo brže od ostalih, prvi je prepoznao o kakvom je meč i upozorio svoje ljude. Njegovi taktički instinkti bili su vrlo izoštreni. Takav se čovjek potrebno izlagao opasnosti, ali pričekao bi da se pojavi najbolja prilika.

Janson mu nije mogao dopustiti takav luksuz.Sada je zapovjednik ekipe bio nevidljiv; izvan dometa topovske vatre. Janson je potrčao p

evinama dnevne sobe, vidio posvuda porazbijana stakla, čanave mrlje oko štednjaka od ekspnih patrona za sačmaricu, vidio je čelične metke, uništen ormar sa staklenim vratima.

Na kraju je vidio petlitarnu staklenku s rakijom, otrovnom pdlin-kom. Tanki mlaz tekao janu, nedvojbeno od pogotka zaluta-log čeličnog metka, ali nije se još rasprsnula. Janson je znaora učiniti. Pretražujući pipanjem jednog od ubijenih napadača, izvukao je upaljač Zippo. Zatprskao rakiju od 95-postotnog alkohola oko prostorije prešavši na hodnik koji je vodio u kuhialjačem se poslužio da zapali zapaljive pare. U roku od nekoliko sekundi u prostoriji je izbio

žar; uskoro su se plavim plamenovima pridružili žuti kad su se zapalili zastori, novine i trslonjačima. Uskoro će se zapaliti teže pokućstvo, a s njim i daske na podu, strop i gornji kat.

Janson je pričekao da plameni ojačaju; izvijajući se i spajajući se jedan s drugim u nabujoru plavetnila i žutila. Valovi dima usmjerili su se prema uskom stubištu.

Zapovjednik Simon Czernv morat će odabrati, ali zapravo nije imao izbora. Ostati ondje go, značilo bi da će ga progutati pakao. Nije mogao pobjeći ni natrag u dvorište, a da se ne renom zidu. Janson se pobrinuo za to.

Jedini izlaz bio je niz stube i kroz prednja vrata. No, Czernv je bio savršeni profesionalac; znao je da će ga Janson dočekati vani.

Poduzet će mjere opreza. Janson je čuo čovjekove teške korake prije nego što je i očekivao. No, kad je stigao na

ernv je ispalio kišu metaka brišući sve u dometu od 180 stupnjeva. Svatko tko bi ga čekao vanpogonen mitraljezom koji je divlje štektao. Janson se divio Czernvjevoj učinkovito

ekovidnosti dok je odostrag promatrao razbojnikov trup koji se okretao.Sad je ustao s mjesta na kojem je bio skriven i krenuo stubama u zapaljenu dnevnu sobu op

zu središta požara, mjesta na kojem ga razbojnik ne bi očekivao.Kad je Czernv ispalio još jedan rafal prema van, Janson je nasrnuo obujmivši r

bojnikov vrat, dok su mu prsti jurnuli prema okidaču istrgnuvši mu oružje iz ruku. Czernv je ažno, ali bijes je učinio Jansona nezaustavljivim. Zabio je desno koljeno u Czernvjev bub



gurao ga do kamene strehe. Sad je ukliještio čovjekov struk svojim nogama, a vrat mu zavrlni luk.

– Ti i ja provest ćemo malo kvalitetnog vremena zajedno – reče Janson primaknuvši ernyjevu uhu.

Gotovo nadnaravnim naporom Czernv se dignuo i zbacio Jansona sa sebe. Potrčao jorište udaljujući se od zapaljene kuće. Janson je potrčao za njim srušivši ga snažnom blokmena i bacivši ga na kameno tlo. Czernv je zastenjao kad mu je Janson zavrnuo ruku uvis iza nodobno mu je iščašivši i prebacivši ga preko svojih lena. Pojačao je stisak oko čovjekova v

e ga stegnuo. – Gdje sam ja to bio? Pazi, ako mi ne kažeš ono što želim čuti, nikad više nećeš progovonson je izvukao borbenu oštricu iz futrole u Czernvjevu pojasu. – Oderat ću ti kožu s lica takovlastita mati neće prepoznati. A sada priznaj: nisi više u Konzularnim operacijama, zar ne?

Czernv se gorko nasmijao. – Prerastao sam izvinače orlove. To su bili svi oni.Trebali su prodavati kolačiće s dostavom u kuću koliko su bili utjecajni, bar neki od njih.

– Ali ti si sada utjecajan? – Reci mi nešto. Kako možeš ovako jebeno živjeti? Ti si govno i uvijek si to bio. Davno s

vorio. Govno si napravio, ti, pro kleti izdajnice. Netko ti je jednom pokušao pomoći, vrlo

nak, i kako si mu to vratio? Izdao si ga, izručio ga, gurnuo ga pred streljački vod. To si biesi Grande, gade, takav si ti bio!

– Pokvareni gade – zagrmi Janson s ganenjem i zbunjeno. Pritis nuo je ravnu stranu čovježa prema njegovu neobrijanom obrazu. Prijetnja neće biti apstraktna. – Ti pripadaš osvetnstrojbi Da Nanga?

– Šališ se. – Za koga radiš? – upitao je Janson. – Dovraga! Za koga radišl – Za koga ti radiš? – čovj

kašlje. – Ti čak i ne znaš. Pro gramiran si poput jebenog laptopa – Vrijeme je da se suougodnim posljedicama, seronjo reče Janson dubokim čeličnim glasom. – Ili ćeš ostati bez očij

– Ti imaš takvu zbrku u glavi da ne znaš ni tko ti glavu nosi, Jan son. I nikad nećeš znati. – Zaledi se! – začula se glasna zapovijed iznad njih; Janson je pogledao i vidio gostionič

ikim trbuhom s kojim su razgova rali toga dana. Nije više nosio bijelu pregaču. A njegove velike zacrvenjene ruke držale su dvocijevku. – Ne govore li oni tako uvijek u onim vašim odvratnim emisijama o američkom polic

kao sam ti da nisi dobrodošao – reče čovjek gustih obrva. – Sada ti moram pokazati kolidobrodosao.

Janson je začuo šum trkača koji je skakao preko odronjenih kamena i grana bacajući sestiš. Ali i iz daljine mogao je prepoznati vitku figuru što je skakutala.

Nakon nekoliko sekundi pojavila se Jessie Kincaid sa snajperskom puškom pričvršćenoima.

– Spusti prokletu starinu! – uzviknula je. Držala je pištolj u ruci.Manar nije čak ni pogledao u njezinu smjeru dok je pažljivo uspravljao sačmaricu iz

ugoga svjetskog rata.Jessie je ispalila jedan dobro ciljani hitac u njegovu glavu. Čovjek s velikim trbuhom zate

natraške poput oborenog stabla.Sad je Janson zgrabio sačmaricu i počeo puzati četveronoške do njegovih nogu. Me

manjkalo strpljenja, Czernv, a tebi saveznika. – Ne razumijem – ispali Czernv.



Kincaidica je zatresla glavom. – Ukokala sam četiri jebivjetra. –Skočila je na zemlju ernvja. – Tvoji dečki, ne? Mislila sam tako. Nije mi se svidjelo njihovo ponašanje.

U Czernvjevim očima bljesnuo je strah. – I pogledaj ovo konobarsko držanje. Pomislit ćeš da smo ga zakinuli za račun. – Nježno pucanje – reče Janson, dobacivsi joj sačmaricu.Jessie je slegnula ramenima. – Nikad mi se nije svinao.

– Izvinač orao – reče Czernv. – Skuplja tvoje značke za zaslugu dok svijet gori. – Pitam te još jednom: za koga radiš? – upita Janson.

– Za istu osobu kao i ti. – Nemoj govoriti u zagonetkama. – Svatko sada radi za njega. Samo neki od nas to znaju. – Nasmi jao se suhim neugo

ijehom. – Ti misliš da sve kontroliraš. Ali nije to baš tako. – Provjeri – reče Janson. Stavio je svoju čizmu na Czernvjev vrat, ne primjenjujući još nik

tisak, ali time je jasno dao do znanja da ga može zgaziti u svakom trenutku. – Budalo! On vlada cijelom američkom vladom.. On sada zapovi jeda! Samo ti nemaš poj

me. – Sto, dovraga, želiš reći?

– Znaš kako su te uvijek zvali: stroj. Kao da nisi čovjek. Ali ima nešto drugo u veojevima. Oni čine ono za sto su programirani.

Janson ga je udario grubo u rebra. – Da ti bude jasno. Ne igramo se kviza Tko žellijunaš, igramo se Istine ili posljedica.

– Ti si poput onog japanskog vojnika u filipinskim podrumima koji ne zna da je rat završioizgubljeni – reče Czernv. Gotovo je, jasno? Izgubljen si.

Sada se Janson sagnuo i pritisnuo vrh borbenog noža na Czernv-jevo lice nacrtavši nazupu ispod njegova lijevog obraza. ≫Za. Koga. Ti. Radiš.≪ Czernv je teško treptao, oči su muzne od bola i pomisli kad je shvatio da ga nitko neće spasiti.

– Sčepaj ga i razderi ga, dušo – reče Jessie. – Reći ćeš nam prije ili poslije – reče Janson. – Ti to znaš. O tebi ovisi hoćeš li… iz

raz nad tim. . .Czernv je zažmirio, a na licu mu se pokazao izgled odlučnosti. Naglim pokretom posegnuo

kom noža i snažnim zaokretom domogao ga se. Janson se povukao od dometa oštrice, a Jeskoraknula naprijed s puškom, no ni jedno ni drugo nisu predvidjeli čovjekov sljedeći potez.

Pritisnuo je oštricu prema dolje uz drhtanje mišića i, zarinuvši je duboko, povukao kroz vat. Za manje od dvije sekunde prerezao je vene i arterije. Krv je šiknula petnaestak centim

is, a zatim nestala kad se organ za pumpanje sam zaustavio od šoka.Czernv je ubio sam sebe, prerezao je vlastiti grkljan radije nego da se podvrgne ispitivanjuPrvi se put u proteklom satu Jansonov žestoki bijes povukao ustupivši mjesto malodušn

vjerici. Prepoznao je značenje prizora pred sobom. Smrt se smatrala prednošću pred ma čimje Czernv znao da mu se sprema bude li kompromitiran. To je govorilo o doista zastrašu

zi medu tim pljačkašima: vodstvo koje je vladalo, nemalim dijelom, putem terora.Milijuni na bankovnom računu na Cavmanskim otocima. Nalog za sankcije koje pro

nzularne operacije. Peter Novak koji to nikad nije bio, koji je umro i koji se vratio. Poput koteskne parodije na Mesiju. Poput kakvog manarskog Krista.

Ili Antikrista.



I ti ljudi, ti bivši članovi Konzularnih operacija… Janson ih je samo površno poznavašto mu je kopkalo pamćenje. Tko su bili ovi napadači? Jesu li oni doista bili bivši anzularnih operacija? Ili su bili djelatni?

28 Vožnja u Sarospatak trajala je samo dva sata, ali ta dva sata bila su nabijena napetošću. Ja

pažljivo promatrao prati li ih tko. U gradu su prošli uz širok Arpad Gimnazium, dio mjkulteta sa svojim vrlo složenim zaobljenim pročeljem. Napokon su se zaustavili kod k

dlloda, ili hotela vile koji je bio preureneno vlasništvo bivšeg seoskog plemstva.Službenik na recepciji, sredovječni čovjek s upalim prsima i izbo-čenim prednjim zubima gledao njih ili njihove dokumente. –Imamo jednu praznu sobu – reče on. – Hoće li dva krgovarati?

– Savršeno – reče Janson.Službenik mu je uručio starinski hotelski ključ s mjedenim utegom obješenim na gumeni prs

ručak se služi od sedam do devet – reče on. – Uživajte u Sarospataku. – Vaša je zemlja tako lijepa – reče Jessie. – I mi mislimo tako – reče službenik smiješeći se površno ne pokazujući zube. – Koliko

ajete? – Samo jednu noć – reče Janson. – Želite posjetiti sarospatački dvorac, gospono Pimsleur? – reče on kao da ju je tek sada op

Utvrde su fantastične. – Primijetili smo to prolazeći uz njih – reče Janson. – Drukčije je kad se done blizu – reče službenik. – Tako je to kod mnogo stvari – odgovori Janson. U oskudno ukrašenoj sobi Jessie je provela dvadeset minuta na svom mobitelu. Drža

mad papira na koji je Janson napisao imena četiri bivša agenta Konzularnih operacija ko

epoznao. Kad je prekinula, izgledala je potpuno zbunjeno. – Tako – reče Janson. – Sto ti kaže tvoj dečko o njihovu statusu: umirovljeni ili djelatni? – Dečko? Da si ga ikad vidio, ne bi bio ljubomoran. On obilazi u velikom krugu, jasno? – Ljubomoran? Nemoj laskati sama sebi.Jessie je napravila još jednom znak w rukama i zakolutala očima. – Gledaj, oni nisu djelatn

– Umirovljeni. – Nisu ni umirovljeni. – Dolaze ponovno? – Prema svim službenim podacima, oni su mrtvi već nekoliko go dina.

– Mrtvi? To su ti rekli? – Sjećaš se eksplozije u Quadalu u Omanu? – Quadal je bilo mje sto američkih morna

strojenja u Omanu i postaja za ame ričko prikupljanje obavještajnih podataka u Perzijskom zae dinom 90-ih teroristi su podmetnuli eksploziju koja je stajala života 43 američka vojsetak≫analitičara≪ State departmenta tako ner je bilo na tom mjestu i poginulo.

– Jedna od onih≫nerazjašnjenih tragedija≪ – reče Janson bezizra žajno. – Eto, podaci kažu da su svi ti momci koje si spomenuo poginuli u eksploziji.Janson je nabrao obrvu pokušavajući prihvatiti informaciju. Teroristički incident u O

urno je bilo prikrivanje. Omogućio je cijelom kontingentu agenata Konzularnih operacija odan način nestanu i da se možda ponovno pojave u službi neke druge sile. Ali koje sile? Za



i rade? Koja bi vrsta tajne potaknula čvrstog čovjeka poput Czernvja da prereze vlastiti grkljanjegov posljednji čin bio čin straha ili uvjerenja?

Jessie je neko vrijeme hodala. – Oni su mrtvi, ali nisu mrtvi, jasno? Ima li nekih izgledakvih izgleda, da je Peter Novak kojeg smo vidjeli na CNN-u isti Peter Novak kao inače?žno kakvo je njegovo roneno ime. Je li moguće da, ne znam, on nekako nije bio u avionu ksplodirao? Kao da je možda nekako ušao u njega, a zatim skliznuo prije polijetanja?

– Ja sam bio ondje, promatrao sam sve… jednostavno ne vidim kako. – Janson je presao glavom. – Stalno proranujem to.

Ne mogu zamisliti. – Ono što je nazamislivo ne znači i da je nemoguće. Sigurno postoji način da se dokaže da čovjek.

Na stolu od lakiranog drva Jessie je rasprostrla hrpu Novakovih slika od lani koje je skinerneta u kući Alasdaira Swifta u Lombardiji. Jedna od njih bila je s web stranice CNNkazivala je filantropa na svečanosti dodjele nagrada koju su gledali na televiziji, a koja jerenena u čast žene iz Calcutte. Sada je izvadila draguljarsko povećalo i ravnalo koje je dobaliziranje zemljovida područja brežuljaka Biikk te ih je primijenila na slike razastrte ispred se

– Sto to želiš učiniti? – upita Janson.

– Znam što misliš da vidiš. Ali možda bi se moglo dokazati da imamo posla s istom osoastična kirurgija čini čuda.

Poslije deset minuta prekinula je dugačku tišinu. – Isuse Kriste! – rekla je bez daha.Okrenula se da ga pogleda, a lice joj je bilo blijedo.

– Sada moraš uzeti u obzir stvari poput izobličenja leće – reče ona. – Isprva sam mislila dae što vidim. Ali ima još nešto.

Ovisno o fotografiji čini se da je tip malo drukčije visine. Sitno, ne više od centimetra razdje stoji uz šefa Svjetske banke. A ovdje je opet u nekoj drugoj prilici kad stoji uz istoga čovj

Čini se da svi nose jednake cipele na obje snimke. Jesu li to pete ili što drugo? Ali sitna, na razlika u rasponu podlaktice. I odnos izmenu raspona podlaktice i raspona bedrene kostrla je na jednu od slika koja ga je prikazivala kako hoda sa slovenskim predsjednikom vris svinutog koljena bio je vidljiv u odnosu na sive hlače, kao što je bila i crta gdje se g

dro okrenulo u kuku. Pokazala je na sličnu konfiguraciju na drugoj fotografiji. – Isti zgloličiti odnosi – reče ona duboko uzdahnuvši. – Nešto je jako zajebano.

– A to bi značilo? Listala je fotomonografiju koju je kupila u Budimpešti i ponovno se poslužila ravn

pokon je progovorila. – Odnos duljine kažiprsta prema duljini srednjeg prsta. Nije konst

tografije možda nisu uspjele, ali on neće promijeniti ruku na kojoj ima vjenčani prsten.Sada se Janson približio nizu fotografija. Upro je pogled na neka područja na fotografijam

šići vrata prema kostima šake. To je drugi indeks. Provjeri to.Površina trbuha i lopatica. To možeš vidjeti u odnosu na njegovu košulju.Pogledajmo i taj odnos.

Nastavila je s povećalom i ravnalom tražiti i našla sitne fizičke varijacije.Duljina kažiprsta u odnosu na srednji prst; precizna duljina svake ruke; točna udaljeno

ade do Adamove jabučice. Sumnja se topila kako su se primjeri umnožavali. – Pitanje je tko je taj čovjek. – Oštro je zatresla glavom. – Mislim da želiš reći – pitanje je tko su ti ljudi.



Pritisnula je vrške prstiju na sljepoočice. – Dobro, pokušaj tako. Recimo da si želio uzettaj momak ima. Ubiješ ga i zauzmeš njegovo mjesto jer nekako uspijevaš izgledati isto ka

tovo isto. Sada je njegov život tvoj život. Ono što je njegovo, tvoje je. To je duh. I kako buran da možeš nekažnjeno proći, odlaziš u javnost tvrdeći da si ti taj momak, nešto neralnog pokusa.

– No, zar stvarni Peter Novak neće ništa naslutiti? – Možda hoće, možda neće. Ali recimo da si ti imao neke infor macije o njemu, znao neku

u je pokušao sakriti… mogao bi ga na neki način ucjenjivati. Zar to ne pokazuje neki smisao?

– Kad nemaš dobrih objašnjenja, ona loša počinju izgledati sve bolje i bolje. – Jasno mi je – uzdahnula je Jessie. – Pokušajmo drugi put. Ne mogu otići do Petera Novaka ili ma tko se tako zvao. Koga d

amo tko bi mogao? – Možda ne ljudi koji te pokušavaju zaustaviti, ali svi oni koji daju naredbe. – Točno. A imam i čvrstu sumnju da znam tko je to. – Govoriš o Dereku Collinsu – reče ona. – Direktoru Konzular nih operacija. – Ekipa Lambda ne šalje se bez njegova izravnog odobrenja reče on. – Da se i ne spo

ali timovi koje smo vidjeli da su razmješteni. Mislim da je vrijeme da posjetim čovjeka.

– Slušaj me – reče ona žurno. – Moraš zadržati sigurnu udalje nost od tog čovjeka. Ako Coi da budeš mrtav, nemoj računati s tim da ćeš napustiti njegovo društvo živ.

– Znam tipa – reče Janson. – Znam što radim. – I ja. Govoriš o tome kako ćeš staviti svoju glavu u lavlje ralje.Zar ne znaš kako je to ludo?

– Nemam izbora – reče Janson.Teška je srca rekla – Kad krećemo?

– Ne krećemo≫mi≪, idem samo ja. – Misliš da nisam dovoljno dobra?

– Ti znaš da ja ne mislim tako – reče Janson. – Tražiš li potvrdu?Dobra si, Jessie. Vrhunska crtačica. Jesi li to htjela čuti? Istina je.Lukava si poput biča, brza u nogama, možeš se prilagoditi i duševno si uravnoteže

rojatno i najbolja streljačka. No, istina je da ono što sljedeće moram učiniti, moram učinitimožeš poći sa mnom. To nije rizik koji ti trebaš preuzeti. – Ulaziš u lavlji brlog, a nemaš ni stolac ni bič. – Vjeruj mi, bit će to šetnja po parku – reče Janson s tračkom smiješka. – Nemoj mi reći da ti je još žao zbog Londona jer… – Jessie, ja doista trebam uhoditi urede Zaklade za slobodu u Amsterdamu. Tamo ću

kratko pridružiti. Ne možemo zane mariti mogućnost da se nešto ili netko može pojaviti ondjtiče Dereka Collinsa, ja se mogu brinuti za sebe. Bit će u redu. – Mislim da si obilježen zato što si mene izložio opasnosti – reče Jessie. – Ja bih to na

dom profesionalizma, a ti? – Ne znaš o čemu govoriš. – Dovraga, možda imaš pravo. – Šutjela je na trenutak okrenuvši pogled. – Možda n

emna. – Odjednom je primijetila malenu krvavu mrlju na stražnjoj strani svoje desne ruke. Kstala malo pomnije istraživati, izgledala je malo bolesno. – Sto sam radila danas u tim brdima

– Bilo je ono što si trebala učiniti. Bilo je ubiti ili biti ubijen. – Znam – reče ona šupljim glasom.



– Ne očekuje se da ti to voliš. Ne treba se sramiti zbog onoga što osjećaš. Uzeti život dvjeka krajnja je odgovornost. Posljed njih pet godina proveo sam bježeći od te odgovornosta još jedna istina na koju moraš misliti. Katkad je smrtonosna snaga jedina stvar koja će svrtonosnu snagu, pa iako fanatici i lunaci mogu izokrenuti to pravilo ponašanja u vlastite perveve, to ostaje istina. Učinila si što je trebalo učiniti, Jessie. Spasila si me. – Nasmiješerljivo.

Ona je pokušavala uzvratiti. – Taj zahvalni pogled ne stoji ti dobro. Mi smo jedno druasili živote, je li tako? Sad smo jedan naprama jedan.

– Što si ti, snajperistica ili ovlašteni knjigovona? Nasmiješila se pokajnički, ali njezin pogled vratio se na točku osušene krvi. Na trenujela. – Sjetila sam se odjednom, znaš, da ti momci imaju i majke i očeve.

– Naučit ćeš da ne razmišljaš o tome. – A to je dobro, zar ne? – Katkad – reče Janson gutajući – katkad je to potrebno.Sada je Jessie nestala u kupaonici, a Janson je čuo kako tuš dugo radi. Kad se okrenula

zinog vitkog, ali blago zaobljenog tijela bio je prebačen kupaći kaput od frotira. Krenula je pevetu koji je bio bliže prozoru. Janson je bio gotovo zabezeknut kako je rafinirano i deli

nstveno izgledala agentica. – Dakle, napuštaš me ujutro – reče ona nakon nekoliko trenu taka. – Ne na način kako sam to rekao – reče Janson. – Pitam se kakve su šanse da te ponovno vidim – reče ona. – Ma daj, Jessie. Nemoj tako misliti. – Možda je bolje da iskoristiš dan, ili noć. Skupiš pupoljke ruža ili ma što drugo. – Mog

i da se bojala za njega, a i za sebe. Imam doista dobre oči. Ti to znaš. Ali ne treba mi snajpeko zor da vidim što je pred nosom.

– A što je to?

– Vidim kako me gledaš. – Ne znam što misliš? – Ma daj sada, povuci svoj potez, vojnice. Sad je vrijeme da mi kažeš koliko te podsjeća

ju pokojnu ženu. – Zapravo ne možeš biti manje slična njoj.Ona je stala. – Dovodim te u neugodan položaj. Nemoj pokušavati zanijekati to.

– Ne mislim tako. – Preživio si osamnaest mjeseci mučenja i ispitivanja kod Sjevernovijetamaca, a uzmičeš

previše približim.

– Ne – reče on, ali usta su mu bila suha.Ona ustane i krene prema njemu. – I oči ti se šire i lice se zarumeni i srce ti počinje brže k

spružila se prema njemu, uzela mu ruku i pritisnula na svoje grlo. – Isto je tako sa mnom. Moosjetiti?

– Terenski agent ne bi trebao pretpostavljati – reče Janson, no mogao je osjetiti puls zine tople svilene kože i činilo se kao da drži ritam s njegovim.

– Sjećam se da si jednom napisao nešto o interagencijskoj suradnji medu nacijama. ≫Kanuje kao saveznik, važno je da se sve neriješene napetosti iznesu putem slobodne i otvmjene.≪ U očima joj je bio smijeh. A zatim nešto blaže, nešto poput vrućine.

– Samo zažmiri i misli na svoju zemlju.



Sada je stajala bliže i rastvorila svoj kupaći ogrtač. Grudi su joj bile dvije savršeno oblikogle, bradavice nabubrene od napetosti. Naslonila se na njega prikrivajući lice rukama. Poglebio topao i nepokolebljiv. – Spremna sam prihvatiti tvoju diplomatsku misiju.

Kad je počela skidati njegovu košulju, Janson reče: – Postoji uredba u knjizi propisabranjuje bratimljenje.

Pritisnula je svoje usne uz njegove, gušeći njegovo malodušno skanjivanje. – Ti to zatimljenje? Bratimljenje? – reče ona, zba-civši ogrtač. – Hajde, svatko zna kako si veliki agboki prodor.

Osjetio je fini miris koji joj je izbijao iz tijela. Usne su joj bile mekane i nabubrene i vlažnse micale preko njegova lica do njegovih usta pozivajući ih na svoja. Prsti su joj nježno tagove obraze, njegovu crtu čeljusti, njegove uši. Mogao je osjetiti njezine grudi, blage ali čtisnute uz njegova prsa i njezine noge ispružene prema njegovima kako odmjeravaju njegovu jezinom.

A zatim je odjednom počela drhtati i iz grla su joj nadirali grčeviti jecaji čak i dok ga je stiskala. Nježno joj je odgurnuo lice unatrag i vidio kako su joj obrazi uplakani. Vidio je zinim očima, bol pomiješanu s njezinim vlastitim strahom i njezino poniženje što je onedok toga.

– Jessie – reče on meko. – Jessie.Zatresla je nemoćno glavom, a zatim ju je njihala uz njegove mišićave grudi. Nikad se n

ećala tako osamljeno – reče ona. –Tako preplašeno. – Nisi sama – reče Janson. – A strah je ono što nas čini živima. – Ti ne znaš što je to biti ustrašen.Poljubio ju je nježno u čelo. – Ti si to pogrešno shvatila. Ja se uvijek bojim. Kao što sam r

o sam još ovdje. Zato smo ovdje zajedno.Privukla ga je k sebi divljom snagom. – Vodi ljubav sa mnom – rekla je. – Moram osjetiti

ećaš. Moram to osjetiti sada.

Dva isprepletena tijela srušila su se na već pripremljen krevet, uzbunena u gotovo očajnasti, savijajući se i drhteći od trenutka tjelesnog sjedinjenja. Nisi sama, ljubavi moja, promrmJanson. – Nitko od nas dvoje nije. Nije više.

Oradea na najzapadnijoj točki Rumunjske bila je udaljena tri sata vožnje od Sarospataka i prenenog broja istočnoeuropskih gradova za njezinu ljepotu bilo je zaslužno njezino poslijeomaštvo. Veličanstvene toplice iz 19.

stoljeća i pogled na granevine stila Beaux Arts sačuvane su kao u hladetini jednostavno zate bilo dovoljno sredstava da ih se sruši i zamijeni onim što bi se svidjelo modernmunističkoga bloka. Da bi se na prvi pogled vidjelo što nedostaje u gradu, dovoljno je v

zlični jednolični industrijalizam zračne luke koja bi mogla biti jedna od stotinu istih takvih dntinenta.

No za neposredne namjere, bila je u redu. Na petom terminalu muškarac u žuto-plavoj odori držao je tvrdu podlogu s papirima paze

u papiri ne odlete u vjetar. Avion za DHL teret, prenamijenjeni Boeing 727, pripremao se za izu Dulles, a inspektor je pratio pilota u zrakoplov. Perforirana lista bila je dugačka. Je

klopci za ulje ispravno zategnuti? Je li odjel za motor onakav kakav treba biti, usisne lopopelera očišćene od stranih tvari?

Jesu li igle klina dobro postavljene na zupčanike kotača za slijetanje, je li tlak u gumrmalan, zakrilca, zatici i sklopovi šarki upravljača u dobrom radnom stanju?



Napokon je pregledano područje za teret. Ostali članovi zemaljske posade vratili su služe avion na klipni pogon koji se upotrebljava za prijevoz paketa iz provincija u Oradeu. Kot dobio odobrenje za polijetanje, nitko nije primijetio da je muškarac u žutoj-plavoj odori oskoplovu.

I tek kad je zrakoplov postigao normalnu visinu leta, Janson je skinuo svoju pustenu i najlpektorsku jaknu i smjestio se. Pilot koji je sjedio uz njega u kabini uključio je automatskog pirenuo se svom starom prijatelju. Prošla su dva desetljeća otkad je Nick Milescu služio kao boot u Američkim specijalnim snagama, ali okolnosti u kojima su se on i Janson upoznali stvor

ažnu i trajnu odanost. Janson nije ponudio objašnjenje zašto mu je potrebna ta varka, a Milescao. Bila je povlastica učiniti Jansonu uslugu, bilo kakvu uslugu. To nije išlo tako daleko da plaćivao dug, ali bilo je bolje nego ništa.

Ni jedan od njih dvojice nije primijetio, nije mogao primijetiti, čovjeka široka lica u odjeljsluživanje hrane kako besposličari ispod jedne od rampi za utovar, čije tvrde mutne očivim pri-stajale uz dosadan i iscrpljen izraz kakav je pokazivao. Niti su mogli čuti čovjeka

rno govori u mobitel, čak ni kada je teretni zrakoplov podignuo kotače i vinuo se u nebo. Vizntifikacija: potvrnena. Planovi leta: poslani i potvrneni. Odrediste: provjereno.

– Ako želiš prileći, imaš ležaljku baš tu iza nas – reče Milescu Jansonu. – Kad leti

pilotima, oni se katkad znaju poslužiti njome. Od Oradee do Dullesa deset je sati leta.Menutim od Dullesa će biti vrlo kratak put do Dereka Collinsa. Možda je Jessie imala pr

neće preživjeti susret. To je jednostavno bio rizik koji je morao preuzeti. – Malo sna bi mi godilo – prizna Janson. – Tu smo samo ti, ja i nekoliko tisuća korporacijskih memoran duma. Nema oluje iznad

šta ne bi smjelo remetiti tvoje snove. – Milescu se nasmiješio svom starom prijatelju.… ._ Janson je uzvratio smiješak. Pilot nije mogao znati koliko je imao krivo.Čuvar Vijetkonga tog je jutra mislio kako je američki zarobljenik možda već mrtav.

Janson se srušio na tlo s glavom pod pravim kutom. Muhe su mu letjele u rojevima oko na, a da iscrpljeni zatvorenik uopće nije reagirao. Oči su bile lagano otvorene na način kak

sto vidi kod leševa. Jesu li slaba ishrana i bolest napokon okončali njihov spori rad?Stražar je otključao kavez i udario zatvorenika grubo cipelom. Bez odgovora.

Naslonio se i stavio ruku na zatvorenikov vrat.Kako je šokirano i prestravljeno izgledao stražar kad je zatvorenik, tanak poput drvenog

ednom prebacio njegove noge oko svog struka poput zaljubljenog ljubavnika, a zatim trgnuotolj iz futrole i udario ga njegovim drškom u glavu. Mrtvac je oživio. Ponovno je s jačom sntolj prasnuo u čuvarevu lubanju i ovaj put čuvar se srušio. Sada je Janson otpuzao u džu

slio je da može dobiti prednost od petnaest minuta prije nego što se oglasi uzbuna i pustožda će psima gusta džungla biti neprohodna; gotovo da je i sam to zaključio, pa čak i kad je žem gustu šikaru pokretima poput automata. Nije znao kako se uspio kretati, kako se uspio obgubljenja svijesti, no njegov je um jednostavno odbijao priznati fizičku slabost.

Jedna noga ispred druge.Logor Vijetkonga, znao je, bio je negdje u području Tri-Thiena u Južnom Vijetnamu.Dolina prema jugu bila je sva ispunjena gerilom. S druge strane, bilo je to područje gd

pno bilo posebno usko. Udaljenost od granice s Laosom prema zapadu i od mora prema istokuosila vise od 25 kilometara. Morao je stići do obale. Ako može stići do obale, do Južnokine

ora, mogao bi naći put u slobodu.



Mogao bi ići kući.Daleki hitac? Nema veze. Nitko nije došao po njega. Sada je to znao. Nitko nije mogao s

gov život osim njega.Zemlja ispod njega penjala se i spuštala sve dok se u neko vrijeme sutradan nije našao na

oke rijeke. Noga ispred noge. Počeo je gaziti kroz smenu toplu vodu i otkrio da mu noge nikadpustile dno, čak i kad je bilo najdublje. Kad je već bio na pola puta, vidio je jednog vijetnamčaka na drugoj obali. Janson je zatvorio oči od umora, a kad ih je otvorio, dječaka više nije

Halucinacija? Da, sigurno je bila. Vjerojatno je zamišljao dječaka. Što bi drugo zamišljao?

ista uspio pobjeći ili je sanjao kako mu se um razdvojio u koraku s tijelom u njegovu javezu od bambusa? A ako je sanjao, je li se doista želio probuditi? Možda je san bio jedini izem bi uživao, zašto ga prekinuti?

Vodena osa sjela mu je na rame i ubola ga. Bilo je to bolno, iznenanujuće, ali donijelo mobičan osjećaj olakšanja, jer ako je osjećao bol, onda vjerojatno ipak nije sanjao. Ponovžmirio i zatim otvorio oči te pogledao na obalu rijeke ispred sebe i vidio dva čovjeka, ne – dan od njih bio je naoružaa s AK-47. U blatnoj vodi pred njim bili su mjehurići od upozoravsplozije, a iscrpljenost je poput plime prešla preko njega te je polako počeo dizati ruke. Nijemilosti, čak ni znatiželje u razbojnikovim očima. Izgledao je kao seljak koji je postavio zamk

luharicu.Kao putnica na kružnoj liniji Museumboota Jessie Kincaid izgledala je poput svih drugih tu

se nadala da tako izgleda. Brod sa staklenim krovom bio je krcat turistima koji su čavrljali, zmali svojim malim videokamerama dok su polako plovili blatnim amsterdamskim kanalimadržala šarenu brošuru o Museum-bootu ≫koji vas vodi u najveće muzeje, trgovačke u

bavne centre u središtu Amsterdama≪, kako se hvalisao. Kincaidica nije baš bila zainteresiraping ili posjete muzejima, dakako, ali vidjela je da plovidbeni red uključuje i Prinsengracht. lje. prikriti tajni nadzor, nego pridružujući se gomili ljudi koja je angažirana u otvorenom nad

Sada je brod prevalio najgore i na vidiku je bila vila: vila sa sedam prozora okrenutih p

jevu – sjedište Zaklade za slobodu. Činila se tako nedužnom. A ipak je zlo poput industrijada nekako onečistilo njezine temelje.

U intervalima ona bi primicala očima nešto što je izgledalo kao obična 35 milimetarska karemljena golemim lećama za zumi-ranje kakva amatera entuzijasta. To je dakako bio tekkušaj.

Morat će izmisliti kako da se približi, a da ne bude otkrivena. Ali trenutačno, ona je zapotrila svoju pratnju.

Točno iza nje, a povremeno i gurajući se uz nju, bilo je nekoliko nediscipliniranih tineji su pripadali nekom korejskom paru koji je izgledao iscrpljeno.

Majka je imala vreću za kupovanje sa suncokretima na njoj, a u njoj je bilo nešto što je kuvenirnici Van Goghova muzeja; njezin muž s pospanim očima imao je slušalice, očito je srejski audiokanal na kojem je imao snimljenog vodiča: s vaše lijeve strane… s vaše dane… Tinejdžeri, djevojčica i dječak, bili su zaokupljeni onim tipičnim prepirkama izmenu btre koje su bile i sportske i svanalačke. Pokušavajući dotaknuti jedno drugo, oni bi svako arali u nju, a njihove isprike uz afektirani smiješak bile su, u najboljem slučaju, mehanditelji su izgledali preumorno, a da bi im to smetalo. U menuvremenu djeca su sretno zanemarzine ljutite poglede.

Pitala se treba li skočiti na brod Rederij Lovers čijim je putnicima obećana ≫nezabočer dok će uživati u izvrsnom jelovniku od pet slijedova.≪ Možda bi to bilo nerazumno za



nu, ali ona nije znala da je izbor bio izmenu toga da je udaraju strani muškarci ili da je udana djeca. Još jednom oči su joj se fokusirale.

Jedan se muškarac, kojeg ona nije vidjela, pomicao polako sa svog mjesta na vrhu krova, vad prometnih ulica Prinsen-grachta. Čekao je dugo, gotovo nepodnošljivo dugo, ali sada nije loga misliti da je to bilo izgubljeno vrijeme. Da, ondje, stoji u brodu sa staklenim vrhom. a. Kad je precizno ugodio svoj snajperski dalekozor, sumnja se pretvorila u sigurnost.

Amerikankino lice bilo je sada savršeno centrirano u njegovu dalekozoru; mogao jeabrati njezinu oštru smenu kosu, njezine visoke lične kosti i senzualne usne. Uzdahnuo je nap

im zadržao dah kad se križ u dalekozoru centrirao na ženin trup. Njegova je koncentracijapokolebljiva dok su mu prsti milovali okidač.

29 Više od sata od Dullesa Janson se našao na malenim zavojitim cestama koje su ga vodile

ka od najmirnijih područja na Istočnoj obali. No, to je bilo varljivo. Sjetio se Jessie i njeeči upozorenja. Ako Collins želi da budeš mrtav, nemoj računati s tim da ćeš napustiti njeuštvo živ. Jessie je vjerovala da je preuzeo golem rizik susrećući se sa smrtnim protivnikom ice. Ali koncentrat čistog bijesa tjerao je Jansona. Osim toga, Derek Collins izdavao je zapov

ih nije sam izvršavao. To bi bilo ispod njegova dostojanstva, ispod njegove razine. Njegovegih prstiju ne prljaju se. Sve dok ima drugih koji se mogu pobrinuti za te stvari umjesto njega.

Zaljev Chesapeake pokrivao je dvije tisuće dvjesto milja obalne crte, mnogo više akbroji sto pedeset pritoka zajedno sa svim uvalama i zatonima te plimnim rijekama. Sam zaljeplitak, dosežući tri do deset metara. Janson je znao da ovdje ima svih vrsta živih bića: bizamkora, labudova, guski, patki, bio je tu čak i orao štekavac. Bjeloglavi orao razmnožavao seina grofovije Dorchestar, kao i velika ušara. Obilje divljine, naprotiv, činilo je ovo malnim za lovce.

I Janson je ovdje bio u lovu.

Sada je otišao prema rijeci Choptank u Cambrigeu na poziciju 13 i dalje južno preko još jeosta te je napokon stigao do dugačke prevlake poznate kao Phipps Island. Dok je vozio unajmmry

duž uske ceste, mogao je vidjeti vodu s močvarnim travama čiju je površinu obasjavalo sunRibarski čamci kretali su se polako duž zaljeva vukući mreže natovarene plavim rakovim

gavim haringama i glavočima. Nekoliko kilometara dalje niz cestu zašao je u pravi Phipps Island. Vidio je zašto ga je D

llins izabrao za vikendicu, utočište od pritisaka njegova ivashingtonskog života. Iako je bativno maloj udaljenosti od Washingtona, bio je izoliran, miran; bio je takoner siguran

knuća formacije kopna.Janson se, približavajući se podtaj-nikovoj ladanjskoj kući u zaljevu, osjećao i te

oženim. Dugački tanki pojas kopna povezivao ga je s glavnim poluotokom, otežavajući prikrstup kopnu. Dolazak vodenim i kopnenim putem onemogućila bi plitka voda koja je okružpno, većinu kojeg je nedavno oduzelo stalno erozivno jezero. Drveni dokovi za pristaništa broili su se daleko gdje je dubina vode bila dovoljna za sigurnu plovidbu; duljina tih dokova takizlagala opasnostima potencijalne uljeze. Bez potrebe da se pouzda u pogrešivu elektrollins je odabrao područje gdje mu je sama priroda osiguravala prednosti lakog nadzora i popurnost.

Nemoj računati da ćeš napustiti živ njegovo društvo. Direktor Konzularnih operacija b



itačan i odlučan čovjek; Janson je to naučio iz iskustva. To vrijedi i za njega.Automobilske gume uskovitlale su prašinu, obalni pijesak i isušenu sol na površini svijetl

te koja se širila poput skinute zmijske kože. Hoće li ga Collins nastojati ubiti prije neggovaraju? On bi učinio tako ako bi vjerovao da mu je Janson smrtna prijetnja. No, vjerojatnće pozvati zaštitare. Postaja Oceanske plovidbe izvan Virginia Beacha može poslati jedanikoptera H-3 Sea King na Phipps Island za petnaest minuta; vod F-18 Home mogao bi se ok

k i za manje vremena.Važni čimbenici koje je trebalo procijeniti imali su veze s karakterom, a ne tehnologijom. D

llins bio je planer. Tako je Janson razmišljao o takvim ljudima: jednima koji sjematiziranim uredima i šalju ljude na misije osunene na propast slijedeći cijelo vrijeme neke pha što ih nazivaju strategijom. Jedan se pijun pomakne i jedan se pijun uzme. Iz perspektiveput Collinsa to je bilo ono što je bilo jednako njegovoj≫ljudskoj imovini≪: pijuni.

Unatoč tomu, Janson je imao krv pet bivših agenata Konzularnih operacija na svojim ruko je odlučan da se sukobi s čovjekom koji ih je angažirao, trenirao, vodio, usmjeravao, s čovji je pokušavao kontrolirati njegovu sudbinu poput komada izrezbarene šimširovine na dasu.

Da, Collins je bio odlučan čovjek. Ali takav je bio i Janson koji ga je mrzio s izuze

toćom i intenzitetom. Collins je bio na prvom mjestu zato što je napustio Konzularne operrek Collins, tvrdoglav, hladnokrvan gad, imao je vrhunsku prednost: znao je točno tko je. Orem nije imao mnogo iluzija. Bio je dominantan birokratski političar i gad koji skroz-naskroz vjerenje, a takvi će ljudi uvijek preživjeti u mramornoj džungli kao što je bio glavni grad dršta od toga nije smetalo Jansonu; ljutilo ga je čovjekovo samozadovoljno uvjerenje da cilj uravdava sredstva. Janson je vidio kamo to vodi, čak je vidio to katkad i u sebi i smučilo mu se

Skrenuo je s ceste dok mu je auto strugao o bujni rast voštanih mirti i močvarnih vrba. Preometar-dva prijeći će pješice. Ako su Jessie njezini kontakti dali točne podatke, Collins bi tri u svojoj kući i sam. Kao udovac Collins ima sklonost da provodi vrijeme sam. Ovd

vijetljena još jedna istina o njemu: da je duboko nedruštvena osoba koja je ipak vjeržavanju društvenih kontakata.

Janson je hodao kroz obalnu travu do same obalne crte, nazup-čanog žuto-smeneg pojasa sijeska te razbijenih školjki. Unatoč čizmama s debelim potplatima, hodao je lagano kroz valu ne stvarajući veliku buku. Collinsova koliba bila je niska, što ju je činilo manje pristupatom za svakoga s ne baš prijateljskim namjerama. Isto tako to je omogućavalo Jansonu da ne

dljiv sve dok je na obalnoj crti.Sunce ga je tuklo u potiljak, a njegova blijeda pamučna košulja dobila je mrlje od znoja i s

pljica koje je povjetarac donosio iz zaljeva. Povremeno, kad bi oseka snizila razinu vode, m

razabrati obrise složene mreže iznad vode: shvatio je da se plosnate mreže prostiru od oije na nekoj udaljenosti prema van, a lebde zahvaljujući malenim plutačama. Mjere sigurnostdiskretne, ali ne i zanemarive, jer su mreže nedvojbeno bile prošarane senzorima; iskrcapnom i vodom bilo hi gotovo nemoguće, a da se ne primijeti upad.

Čuo je zvuk čizmi po nogostupu popločenom daskama na udaljenosti od točno deset metarakopno tvorilo krunu blizu vrha obale. Mladić u zeleno-crnoj maskirnoj odori, opasanim hlačkim čizmama, pojasom za oružje: standardno izdanje odjeće nacionalne garde. Koračao jnici uz obalu uz pravilno ritmično udaranje tvrde gume o drvo. To je bio čuvar u rutinhodnji, a ne netko tko je bio upozoren na prisutnost uljeza.

Janson je nastavio mirno klipsati kroz mokri pijesak na obali.



– Hej, vi! – mladi stražar ga je primijetio i krenuo prema njemu. – Zar ne vidite znakove? Ne možete biti ovdje. Nema pecanja, nema skupljanja školjki,

ega. – Čovjekovo lice bilo je crveno od sunca, ne preplanulo; očito je bio nedavno postavse nije pri lagodio dugim satima izlaganja raznim vremenskim uvjetima.

Janson se okrenuo licem prema njemu, pogrbivši lagano ramena, želeći se prikazati samomrijim i nemoćnijim. Morski lanar, mještanin. Kako bi mještanin odgovorio? Prisjetio se svnih razgovora s jednim od njih, nekim prijateljem ribarom. – Imate li, mladiću, neku ideju gdto nalazim? – Olabavio je mišiće lica, a glas mu je lagano podrhtavao, što je upućivalo na ne

vorio je sa samoglasnicima dijalekta Istočne obale. – Ja i moja obitelj živjeli smo ovdje dok jeli svoj bijeli kruh. Prošao sam ovdje razne nevolje, bio sam ovdje kad je bilo dobro. Obaa ovdje javno dobro. Moja je snaha pet godina u Odboru za baštinu donje Istočne obale. Vi mmi možete reći da ne smijem ići tamo kamo mi zakon kaže da mogu, vi mislite nešto sasvim dam svoja prava.

Stražar se namrgodio, napola uživajući u starčevu čavrljanju i pomalo zahvalan što mekinuo njegovu dosadnu rutinu. No, njegove su zapovijedi bile jasne. Ostaje činjenica dabranjeno područje, a ima desetak znakova koji na to upozoravaju.

– Moram vas upoznati s tim da su moji preci živjeli ovdje kad su postrojbe Sjedinjenih D

e u Salisburvju i… – Slušaj, tatice – reče stražar, trljajući crvenilo i stružući most nosa – Uhvatit ću te za r

ge i donijeti tvoju guzicu u savezni zatvor uz prijetnju pištoljem ako moram. Ovaj razgovvršen. Stao je točno ispred starca. – Ako se želiš žaliti, piši svom kongre-sniku. Ispuhao je plvio ruku blizu bočnog oružja u koricama.

– Pogledaj se, kost i koža si. – Janson je napravio mlitavu kretnju rukom pokazujući odbijignaciju. – Ah, vi, perivojski lugari ne razlikujete patku batoglavicu od patke zviždare.

– Perivojski lugar? – podrugljivo će čuvar zatresavši glavom. – Ti misliš da smo mi perivgari?

Odjednom Janson skoči na njega stisnuvši mu desnom ruku usta, lijevom potiljak.Pali su, a zvuk udarca prigušio je pijesak, dok se tihi prasak izgubio menu graktanjem galeb

kanjen morske trske. Čak i prije nego što su pali na tlo, Janson je omotao svoju ruku oko njukao mu M-9 pištolj iz korica.

– Nitko ne voli pametnjakoviće – reče on mirno spustivši akcent i zabivši M-9 Berettu u nšnik. Mladićeve oči razrogačile su se od straha. – Imaš nove zapovijedi i bolje ti je da ih posmo pisni i mrtav si, zelembaću.

Brzim pokretima Janson je otkopčao čuvaru pojas za oružje i upotrijebio ga da mu pešće za gležnjeve. Zatim je strgnuo uske trake s tkanine s njegove maskirne odore i nab

vjeku u usta, zavezavši sve to na kraju čuvarevim uzicama za čizme. Nakon što je prisvojio nj9 i mobitel Motorolu, podignu ga je poput teške naprtnjače i ostavio skrivena menu glinjem trske.

Janson se požurio i kad je nestalo obale, hodao je dalje travom. Zasigurno mora biti baremdan čuvar na dužnosti, podtajnikova vikendica sasvim je sigurno imala državni tretman, ali sledi da će mu Motorala Talk About T-6220 dojaviti ako se otkriju neke nepravilnosti.

Nakon brzog petominutnog hoda Janson se našao na južnoj strani pješčanog nasipa oskraslog travom, a kuća je bila izvan vidnog polja. Usporavao je sa svakim korakom dok sme uranjale u mekan pješčani mulj, no njegovo odredište nije bilo daleko.

Pogledao je još jedanput i vidio mirnu vodu zaljeva Chesapeake koja je bila varljivo mirn



u njoj vrvjelo od nevidljiva života. U daljini je mogao razabrati Tangier Island, nekometara na jug. Sam je sebi namijenio ulogu diskretne prijestolnice svijeta; još 1812. za vrog rata u povijesti zemlje kad su strane postrojbe bile premještene na američko tlo, bio jebritanske operacije. Brodogradilišta iz St. Michaelsa bila su u blizini; brodovi koji prob

okadu kružili su oko luke. Janson se prisjetio djelića vojne povijesti: u St. Michaelsu onovnici izveli su jednu od klasičnih varki u ratovanju 19. stoljeća. Čuvši za prijeteći britpad, stanovnici grada utrnuli su svoje svjetiljke. Zatim su ih dignuli visoko na stabla i ponovpalili. Britanci su ispaljivali vatru na grad, ali zavedeni smještajem svjetiljki ciljali su prev

su njihove granate beskorisno završavale daleko u vrhovima krošnji stabala.To je bila Istočna obala: toliko spokojstva skrivalo je toliko krvi. Tri stoljeća američkih beričkog spokoja. Sve je to odgovaralo Dereku Collinsu da ovdje podigne svoju privatnu utvrd

– Moja žena Janice voljela je to mjesto. – Poznati glas došao je bez upozorenja i Jansrenuvši se, ugledao Dereka Collinsa.

U svojoj jakni Janson je brzo napipao okidač M-9 provjeravajući je li nabijen dok je gog protivnika.

Jedino što je odstupalo bila je birokratova odjeća. Čovjek kojeg je uvijek vinao u mornvim ili u najgorem slučaju antracitnim odijelima s tri dugmeta nosio je vojničku košulj

rstoga platna i odjeću za vikend. – Postavila bi svoj stalak upravo ovdje gdje vi stojite, izvadila akvarele i pokušavala uh

etlost. Uvijek je govorila da baš to radi: pokušava uhvatiti svjetlost. – Oči su mu bile tugova uobičajena vedra i lukava pohlepa zamijenjena nečim mračnim i zabrinutim. – Imalicitemiju, znate. Ili možda ne znate. Bolest koštane srži uzrokovala je da njezino tijelo proieviše krvnih stanica. Janice je bila moja druga žena, pretpostavljam da to znate.

Novi početak i sve. Nekoliko godina nakon što smo se vjenčali, počela je osjećati svrbež nle kupke i to se pokazalo prvim znakom bolesti. Neobično, zar ne? Bolest je polako napredonaposljetku nastupile su glavobolje, vrtoglavica i taj osjećaj iscrp ljenosti i zatim je d

agnozu. Pri kraju provodila je većinu vre mena ovdje na Phippsu. Ja bih je dovezao ovamo ia sjedeći za stalkom pokušavala svojim vodenim bojama naslikati zalazak sunca. Borilaama. Prečesto su, tako je govorila, izgledale poput krvi. Kao da je bilo nešto u njoj što j

vljački signaliziralo da se ispusti. – čollins je stajao na samo tri metra od Jansona, ali glas o dalek. Stajao je s rukama u džepovima gledajući na zaljev na koji se polako spuštao mrljela je promatrati i ptice. Nije mislila da ih može naslikati, ali voljela ih je promatrati. Vidu pokraj stabla divlje naranče osage? Bisemosiva, dolje bijela, crna maska kao kod rakunaju?

Bila je velika poput crvendaća i skakutala je s grane na granu.

– To je svračak – reče čollins. – Jedna od lokalnih ptica. Bila joj je vrlo lijepa. Ldovicianus – Poznatija kao krvnikova ptica – reče Janson dok mu je srce muklo udaralo. Ptilasila s dvije note. – Ona razumije, znate – reče čollins. – Neobična je, zar ne, zato što lovi ce. Ali provjerite. Nema nikakve pandže. To je ovaj lijepi dio. Iskorištava svoju okolinu, noj plijen na trn ili bodljikavu žicu prije nego što ga razdere. Nisu joj pandže baš potrebne. Onje svijet ispunjen zamjenskim pandžama. Služi se onim što ima. – Ptica je ispustila prom

ateći zvuk i odlepršala.čollins se okrenuo i pogledao Jansona. – Zašto ne unete?

– Hoćete li me pregledati? – upita Janson ravnodušnim tonom.Bio je iznenanen kako se čollins činio mirnim pa je odlučio natjecati se s njegovom mirnoćo



– Hoćete li vidjeti kakvo oružje imam uza se?čollins se nasmijao i njegov se svečani ton na trenutak prekinuo.

– Janson, vi ste oružje – reče on. – Od mene se očekuje da vam amputiram sve udove i ss u izlog? – Zatresao je glavom. Zaboravili ste kako vas dobro poznajem. Osim toga, glkoga tko je savio ruke ispod jakne, a ova izbočina trideset centimetara ispod ramena sigurtolj uperen u mene. Pretpostavljam da ste ga uzeli od Ambrosea. Mladić, prilično dobro trennije baš najoštriji nož u ladici.

Janson nije rekao ništa, već je zadržao prst na okidaču. M-9 će lako propucati tkaninu nje

kne, čollins je bio trzaj prsta udaljen od smrti. – Donite – reče čollins. – Zajedno ćemo prošetati. – Miroljubivo dvojstvo ranjimonstracija uzajamno osigurane destrukcije dvojice ljudi i duboka utjeha koju može do

vnoteža terora.Janson nije rekao ništa, čollins nije bio terenski agent; no nije bio manje koban na svoj nači

srednijim kanalima. Zajedno su klipsali obalnom šetnicom u sjeni srebrnog cedra, stradalovremena, u Collinsovu kuću. Bila je to klasična ladanjska kuća uz more. Vjerojatno sagrčetkom 20. stoljeća: šindra stradala od nevremena, maleni tavanski prozori na drugom katu. bi privuklo preveliku pozornost, čak ni nehajni letimični pogled.

– Dobili ste državnu zaštitu za svoju vikendicu – reče Janson. Dobar potez. – To je zaštita razred A-4, potpuno do koda. Nakon debakla Johna Deutcha nitko više ne že

vljen uzimajući posao kući, stavljajući dosjee s obavještajnim podacima na nečuvano računavaćoj sobi. Za mene je rješenje bilo da ovaj dom pretvorim u ured. Dislokacija.

– Zato, dakle, državni čuvari. – Nekoliko klinaca obilazi područje. Danas popodne bili su Ambrose i Bamford. Čuva

ko ne peca ribu ondje gdje ne treba, na to paze cijelo vrijeme. – Sami stanujete ovdje?Collins se slabašno nasmiješio. – Sumnjičav um otkrio bi prijetnju u tom pitanju. Odšetao

oje kuhinje u kojoj su se sjajili pultovi od nehrnajućeg čelika i sofisticirani aparati. – Da, svinovako. Mogu više razmišljati.

– Po mom iskustvu, što više vi ljudi razmišljate, to više nevolja uzrokujete – reče Janson mkazmom. Beretta mu je još bila u desnoj ruci, njezin kundak oslonjen na pultu. Kad se Cmaknuo iza ispušnog otvora svog vikinškog štednjaka, Janson se lagano premjestio. Collins nie bio zaštićen od devet milime tarskog pištolja u Jansonovoj ruci.

Sada je Collins stavio vrč kave pokraj Jansona. I njegovi pokreti bili su proračunati, proračz prijetnje. Vrč kipuće tekućine mogao bi takoner biti oružje pa je pazio kako dodaje vrčeve peko pulta. Nije čak ni želio da Janson razmotri mogućnost da mu se njihov sadržaj baci u lice

duzme protumjere. To je bio način postupanja s gostom s poštovanjem i način da si prištedi ssilje unaprijed. Collins se desetljećima uspinjao do vrha elitne tajne obavještajne službe, a dijedio ni mali prst; očito je želio zadržati taj rekord.

– Kad je Janice sve to uredila – Collins je pokazao uokolo prema inventaru i pokućsslim da je ona to nazvala ≫kutak ≪. Kutak za večeru ili kutak za doručak ili neka druga zvezna stvar. Sada su sjedili zajedno za crnim pultom od brušena granita i svaki na visruglom stolcu od čelika i kože. Collins je uzeo gutljaj kave. – Janiceina Faema, superautomarat za espresso kavu.

Stroj od trideset i sedam kila nehrnajućeg čelika plus više računalne snage nego mjeodul, a sve to da bi se napravila šalica ili dvije kave. Zvuči kao da je to nabavio Pentagon, za



Kroz njegove krupne crne naočale, njegove poput škriljavca sive oči poprimile su odjeitivački i zabavni izgled. – Vjerojatno se pitate zašto vas nisam zamolio da sklonite pištoldi uvijek kažu u takvim situacijama, zar ne?≫Sklonite pištolj i razgovarajmo≪, eto tako.

– Vi uvijek želite biti najpametniji klinac u razredu, zar ne? – Jansonove su oči bile tvrde keo gutljaj kave. Collins se pobrinuo da mu natoči kavu ispred njega, šutke ga puštajući da promu kava nije onečišćena ili otrovana. Slično, kad je donio dva lončića na pult, ostavio je Janizabere onaj iz kojeg bi volio piti. Janson se morao diviti birokratovoj pedantnosti u predvi

ake para noične misli svog bivšeg zaposlenika.

Collins je zanemario ironičnu primjedbu. – Istina je da mi je vjerojatno milije da uperite pmene upravo zato što će on ublažiti vaše iziritirane živce.Siguran sam da vas to umiruje više nego bilo što drugo. Prema tome manje je vjerojatno da

glo reagirati. –Slegnuo je ramenima. – Vidite, ja vas upravo uvodim u svoje razmišljanje. Štorenosti možemo uspostaviti, to će vam biti lakše.

– Zanimljiva kalkulacija – progunnao je Janson. Državni je pod tajnik očito zaključio da še izbjeći tešku tjelesnu ozljedu naznačivši jasno ili nedvosmisleno da je njegov život u ruen skog agenta. Ako me možeš ubiti, nećeš me ozlijediti, rezonirao je Collins.

– Da bismo proslavili subotu, spremit ću irsku kavu – reče Col lins uzevši bocu bomb

očivši malo u svoju čašu. – Želite? Janson se namrgodio, a Collins je rekao: – Nisam mislio dužnosti ste, zar ne? – Stavio je i malo tučenog vrhnja. – Oko vas? Uvijek. Rezignirani polusmiješak. – Svračak kojeg smo malo prije vidjeli sokol je koji misli

ca pjevica. Nas dvojica sjećamo se jednog prethodnog razgovora koji smo vodili o tome. Jedših ≫izlaznih intervjua≪. Ja sam vam rekao da ste sokol. Vi to niste željeli čuti. Mislim deli biti ptica pjevica. Ali to niste bili i nikad nećete biti. Vi ste sokol, Janson, jer to je vaša no i glavati svračak. –Još jedan gutljaj irske kave. – Jednog dana bio sam ovdje, a Janice je bi

ojim stalkom gdje je pokušavala slikati. Vikala je. Jecala je.

Mislio sam možda… ne znam što sam mislio. Ispostavilo se da je gledala tu pticu pjevicu, je gledala, ona je nabila neku malenu pticu na jedan od onih grmova gloga i ostavila je vdje. Malo kasnije svračak se vratio i počeo je trgati svojim zavinutim kljunom. Ptica krvnik ono što ptica krvnik čini: zagasitocrvena svjetlucava utroba druge ptice visjela joj je iz koj je bilo užasno, baš užasno. Izdaja. Nekako, nikad nije dobila formular za registriranje okr

morstva u prirodi. Tako ona nije gledala svijet. Djevojka s koledža Šarah Latvrence, zar ne?m joj mogao reći? Da je sokol koji pjeva i dalje sokol?

– Možda je jedno i drugo, Derek. Ne ptica pjevica koja tvrdi da je sokol, nego sokol kojije ptica pjevica. Ptica pjevica koja se pretvara u sokola kad je to potrebno. Zašto mo

abrati? – Jer moramo odabrati. – Spustio je glasno svoju šalicu na gra nitni pult i zvuk udarca

ramike o kamen istaknuo je njegovu promjenu tona. – I vi morate odabrati? Na kojoj ste strani? – Na kojoj ste vi strani? – Ja nisam nikad mijenjao – odgovori Collins. – Pokušali ste me ubiti.Collins je nagnuo glavu. – Pa dobro, da i ne – odgovorio je i njegova nonšalancija uzruj

nsona više nego što bi to učinilo kategoričko, odlučno nijekanje. Nije bilo krutosti, nije bilo defenzivnosti; Collins bi možda raspravljao o čimbenicima

donose eroziji obalne fronte.



– Drago mi je što ste tako blagi u vezi s tim – reče Janson kon trolirajući se ledeno. – Pet edbenika koji su završili svoje kari jere u dolini Tise nisu bili takvi filozofi.

– Nisu moji – reče Collins. – Vidite, ovo je doista nespretno. – Ne bih želio da osjećate kao da mi dugujete objašnjenje – govo rio je Janson s hla

esom. – O Peteru Novaku. O meni. O tome zašto ste željeli da budem mrtav. – Vidite, to je bio propust, slanje tima Lambda i užasno se osje ćamo zbog cijele te dire

an spašavanja. Podsjećanje uspješnog proizvoda na tu zapovijed …Veličina gume Firesopust, pro pust, propust. Ali bez obzira na to kakve ste vi neprijatelje našli u Manarskoj, to

i naši ljudi. Možda nekoć, ali više ne. To je sve što vam mogu reći. – Pretpostavljam da je sada sve u redu – odgovori Janson uz teški sarkazam.Collins je skinuo naočale i žmirkao nekoliko trenutaka.

– Nemojte me navoditi na pogrešne zaključke. Siguran sam da ćemo opet učiniti istu dite, ja nisam inicirao naredbu, ja je nisam ni otkazao. Svatko u operaciji, a da se ne spominjjuni u CIA-i i drugim ustanovama, mislili su da ste nečasni, da ste uzeli mito od šesnaest milara i sve to. Ja mislim da je dokaz bio jasan kao dan. Neko vrijeme i ja sam to mislio.

– A zatim ste se informirali? – Osim što nisam mogao otkazati naredbu bez objašnjenja. Inače bi ljudi mislili ili da

ražen ili da je i meni netko dao. To jedno stavno nije bilo izvedivo. I stvar je bila takva da nogao ponu diti objašnjenje, a da ne kompromitiram tajnu na najvišim razinama.

Tajnu koja se nikad ne bi mogla kompromitirati. Vi nećete moći gle dati na to objektivngovaramo o vašem vlastitom preživljava nju ovdje. Menutim, cijeli moj posao odnosi oritete, a gdje imate prioritete, tu se morate i žrtvovati.

– Žrtvovati? – upita Janson podrugljivim tonom. – Mislite da se ja moram žrtvovati. Ja samprokleta žrtva. – Naslonio se bliže dok mu se lice kočilo od gnjeva.

– Možete maknuti svoj zaobljeni kljun iz moje izvrnute utrobe. Ja se ne prepirem. – Mislite li da sam ja ubio Petera Novaka?

– Znam da niste. – Dajte da postavim jedno jednostavno pitanje – započne Janson. – Je li Peter Novak mrtav?Collins je uzdahnuo. – Pa moj je odgovor ponovno da i ne. – Prokletstvo! – eksplodirao je Janson. – Želim odgovore.

– Do vraga! – reče Collins. – Dajte da to kažem na drugi način: krenite s ispitivanjem. – Počnimo s prilično zbunjujućim otkrićem koje sam obavio.Proučavao sam desetke fotografija Petera Novaka u najsitnijim deta ljima. Neću tum

datke, samo ću pokazati podatke. Postoje odstupanja, fina, ali mjerljiva, fiksne tjelesne dime

nos izmenu dužine kažiprsta i srednjeg prsta. Mišići vrata prema kostima šake. Duljina podlavršina trbuha i lopatica što ih slijedi nje gova košulja na dvije fotografije snimljene u razmakmo neko liko dana.

– Zaključak: to nisu slike jednog te istog čovjeka. – Collinsov je glas bio ravnodušan. – Otišao sam u njegovo rodno mjesto. Ondje je bio neki Peter Novak, sin Janosa i

renzi-Novak. Umro je kad mu je bilo oko pet godina, 1942. godine.Collins je kimnuo i još jednom njegov izostanak reakcije bio je deprimantniji od bilo

oguće reakcije. – Izvrsno obavljen posao, Janson. – Recite mi istinu – reče Janson. – Nisam lud. Vidio sam čovjeka kako umire. – To je tako – reče Collins.



– I to ne bilo kojeg čovjeka. Govorimo o Peteru Novaku, živoj legendi. – Sjajno! – Collins je proizveo pucketav zvuk. – Rekli ste sami.Živa legenda.Janson je osjetio kako mu se spušta želudac. Živa legenda. Kreacija profesion

avještajaca.Peter Novak je bio legenda obavještajaca.AAA L 30 Collins je skliznuo sa stolca i ustao. – Želim vam nešto pokazati.Otišao je u svoj ured, veliku prostoriju preko puta zaljeva. Na rustikalnim drvenim poli

i su redovi starih primjeraka časopisa Studies in intelligence za američke tajne slonografije menunarodnih sukoba bile su izmiješane s popularnim romanima i svescima Foaires koji su već dobili uha. Radna jedinica Sun Microsjstems UltraSPARC bila je kabeojena s poslužiteljima.

– Sjećate li se Čarobnjaka iz Oza? Kladim se da su vas pitali za to kad ste bili ratni zarobljam dojam da su sjevernovijetnamski ispitivači bili opsjednuti američkom popularnom kulturom

– Nisam se suočio s tim – reče Janson kratko. – Bili ste vjerojatno previše kurčeviti da biste odali kraj. Niste željeli ugroziti našu nacio

urnost na taj način… Oprostite.

To nije bilo u redu. Ima jedna stvar koja nas dijeli: ma što se dogo dilo, vi ćete uvijekokleti ratni heroj, a ja ću uvijek biti civilni činovnik i za neke ljude vi ćete biti bolji čovjek. Irda ovo neki ljudi uključuje i mene. Ljubomoran sam. Ja sam jedan od onih momaka koji su žnositi patnje, a da sami nikada nisu željeli patiti. Kao da želite da netko napiše knjigu za razlikga da je želite zapravo sami napisati.

– Možemo li se pomaknuti? – Vidite, ja sam uvijek mislio da je to trenutak kad gubimo svoju nedužnost. Gore je ve

ažni Oz, a dolje je gnjida od čovjeka ispod zastora. Ali to nije samo on, to je cijela proprovizacija, mašinerija, mjehovi, poluge, parne mlaznice, dizelski motor ili bilo što drugo.

Mislite li da je bilo lako to sastaviti? Jednom kad se to pokrene, nije više bitno tko vam jtora ili mi to tako zamišljamo. Bitan je stroj, a ne čovjek.

Direktor je Konzularnih operacija blebetao; tjeskoba koju nije pokazivao nigdje drugdje je neobično blagoglagoljivim.

– Iskušavate moje strpljenje – reče Janson. – Evo savjeta. Nikad ne iskušavajte strpvjeka koji drži oružje.

– Upravo se približavamo la gran scena, i ne želim da je izgubite. – Collins je pokazao prema računalnom sustavu koji je blago zujao. – Jeste li spremni za to? Jer krećemo se prema teritoriju samo-daznateja-ću-vas-morati-ubi

Janson je namjestio M-9 tako da su očanici bili pod pravim kutom izmenu Collinsovih očektor Konzularnih operacija brzo je dodao: – Ne doslovno. Pomaknuli smo se dalje od toganas u programu, mislim. Sada igramo drugu igru. A zatim ponovo, takav je on – Dajte se opameče Janson škripeći zubima.

– Neumjerena naredba. – Collins je ponovno zabacio glavu prema računalnom sustavu. – Me reći to je Peter Novak.

To i nekoliko stotina računalnih sustava bilo gdje drugdje koja su menusobno povezanmikronskoj razini sigurnosti. Peter Novak doista je sastavljen od bajtova i bitova i potpigitalni transfer bez podrijetla i odredišta. Peter Novak nije osoba. On je projekt.

Izum. Legenda, da. I dugo vremena najuspješnija.



Jansonov se um smračio kao da se naglo sručila na njega prašna oluja, a jednako tako bprirodna vedrina.

Bila je to mahnitost, mahnitost koja nevjerojatno razbistruje. – Molim vas – rekao je mirno i staloženo birokratu. – Nastavite. – Najbolje bi bilo da sjednemo nekamo drugamo – reče Collins. – Ovaj sustav ima toliko mnogo elektroničkih sigurnosnih pečata i prislušnih urenaja

ebacuje u način rada samobrisanja ako prejako dahnete u njega. Jednom se neki moljac zaran i ja sam izgubio četiri sata rada.

Sada su njih dvojica sjela u dnevnu sobu. Pokućstvo prekriveno grubom tkaninom s cvjorkom očito je negdje 70-ih godina bilo zakonom odreneno za vikendice na moru. ….

– Gledajte, to je bila sjajna ideja. Tako sjajna da su dugo ljudi raspravljali o zaslugama tvi došao na tu ideju. Znate, to je kao ono tko je izumio radio ili takvo što. Osim što je brojoji je znao za to bio veoma, veoma malen. Morao je biti. Očito je moj prethodnik Daniel Conao mnogo posla s tim. Isto tako i Dough Albright. Štićenik Davida Abbotta.

– Za Albrighta sam čuo. A tko je Abbott? – Momak koji je izmislio cijeli trik≫Caine≪ kasnih 70-ih pokuša vajući ući u trag Ca

ka vrsta strateškog razmišljanja ušla je u Mobius. Asimetrična brazda sukoba prema individuerima.

Neslaganje, ali ne na onaj način kako vi mislite. Zamislite slona i komarca. Ako taj komenosi encefalitis, slon može uginuti i on je tu doista nemoćan. Sličan je problem sa sporeerima.

Abbottova sposobnost bila je tako velika da doista niste mogli mobi lizirati ništa tako kro što je država protiv kriminalaca te vrste: morali ste se suočiti s odgovarajućim lukavstvoriti indivi dualne aktere koji su u sklopu širokog mandata imali visoku razinu autonomije.

– Mobius?

– Program Mobius. U osnovi govorimo o onome što je počelo kao mala skupina u partmentu. Uskoro se trebala proširiti izvan Amerike, jer je trebala biti neka interagencija

ože pokrenuti. Tako je ondje bio neki debeli momak koji je bio u insti tutu Hudson i vodio seracija u DIA-i, to su oni momci ≫ posvećeni izvrsnosti≪. Njegova alternacija preuzimkon nje gove smrti. To je Doug. Računalni čarobnjak iz središnje Obavje štajne. Veza Ovaeda s NSC-om. Ali prije sedamnaest godina to je zapravo bila malena skupina u State Departmbacuju ideje i nekako ubodu ovaj scenarij. Kako bi bilo da okupe malen, tajni tim analitičučnjaka i da stvore imaginarnog stranog mili jardera? Što se više bave tom idejom, to im sena. Svina im se jer što više razmišljaju o tome, to se ona čini izvodljivijom. Oni mo

mogućiti. Mogu to učiniti. I kad počnu razmišljati o tome što mogu učiniti s tim, to poodoljivo. Mogu činiti dobre stvari.

Mogu promicati američke interese na takav način kakav Amerika ne može. Mogu učiniti ljim. Pun pogodak. I tako je ronen program Mobius.

– Mobius – reče Janson. – Kao petlja u kojoj je unutrašnja strana vani. – U tom slučaju autsajder je insajder. Taj magnat postaje neovi san lik u svijetu, bez ik

za sa Sjedinjenim Državama. Naši protivnici nisu njegovi protivnici. Oni mogu biti njveznici.

On može utjecati na situacije kojima se mi ne možemo približiti. Naj prije se ipak trebao ston≪ i to iz temelja. Identitet je bilo prvi izazov. Za njegovo rodno mjesto programeri su oda



leno manarsko selo koje je bilo potpuno likvidirano 40-ih godina. – Točnije, su svi dokumenti uništeni, a gotovo svi stanovnici ubi jeni. – Molnar je bio nešto poput dara s neba za davanje identiteta.Mislim, bilo je strašno, svi ti masakri i tako dalje, ali to je bilo savršeno za program, pos

o tome dodate kratku nesretnu kari jeru grofa Ferenczi-Novaka. Savršeno je logično da jčak morao imati samo skicu ranog djetinjstva. Svi su njegovi vršnjaci umrli, a otac je bio užće mu neprijatelji oduzeti dijete.

Tako ga je sakrio, privatno školovao. Možda ekscentrično, ali dovoljno prihvatljivo.

– Ali morao je postojati neki dokument o zaposlenju – reče Jan son – ali to je već lakšraničili ste njegovu≫karijeru≪ na nekoliko čelnih organizacija koje možete kontrolirati. – Ako tko ispituje, uvijek ima neki sjedokosi šef odjela, možda umirovljeni, koji će reći:

sjećam se mladog Petera. Malo pre više samouvjeren, ali savršen financijski analitičar. Tabro obavljao svoj posao da nisam imao ništa protiv što je više volio raditi kod kuće. orafobije, ali kako ga optuživati uz to traumatsko podrijetlo?≪ I takve stvari.

Ti muškarci i žene, Janson je znao, bili su velikodušno nagraneni što izgovaraju laž mdanput ili dvaput nekom reporteru koji ih je ispitivao, a možda i nikad. Nisu bili svjesni šugo pogodba nametala: cjelodnevno praćenje njihovih komunikacija, doživotna mreža nadzor

o što nisu znali nije im moglo smetati. – A spektakularni uspon? Kako ste to mogli prikazati? – Ah, tu stvari postaju malo škakljive. Ali kao što kažem, postoji sjajan tim stručnjaka zad

program Mobius. Oni, trebao bih reći ≫mi≪, iako ja nisam bio uključen sve do prije sdina, našli su odreneni broj pukotina. I evo imate čovjeka zaduženog za vlastito carstvo.

Čovjeka koji može manipulirati globalnim doganajima kao što mi to nikada nismo mogli. – Manipulirati …? Što to znači? – upitao je Janson. – Mislio sam da znate. Zaklada za slobodu. Cijela agenda o rje šavanju sukoba. ≫Usmj

mokracija≪. Sve to.

– Tako, ovaj veliki humanitarni financijer,≫mirotvorac≪… – Bio je to prvotno šezdesetominutni segment koji ga je dublirao i bio je uvjerljiv. S razlo

rotvorac je osnovao zakladu s uredima u gotovo svakom glavnom gradu regije u svijetu. – A njegova nevjerojatna humanitarna pomoć? – Nije li ova zemlja najbolja? I nije li sve uprskano jer bez obzira na to koliko dobra č

ijek ima mnogo ljudi u svijetu kojima se mi nimalo ne svinamo? Da, to je značilo pružati uim mje stima na svijetu gdje ima problema. Gledajte, Svjetska banka posu nuje novac kadalo zakaže. Ovaj momak posunuje novac prvi. Sto mu omogućuje da ima golem utjecaj na jem svijeta.

Peter Novak: putujući ambasador mira i stabilnosti. – Naftna mrlja na uzburkanim vodama. – Skupa nafta, nemojmo se zavaravati. Ali ≫ Novak ≪ može posre dovati, riješiti sukobe u

nikada otvoreno ne možemo ulaziti.Može poslovati uspješno i povjerljivo s režimima koji nas smatraju velikim sotonom. O

vjek broj jedan u vanjskoj politici. A tako prokleto uspješnim učinila ga je upravo činjenica ledalo kao da nema veze s nama.

Jansonu se zavrtjelo u glavi. Bio je zbunjen, ispunjen jekama raznih glasova: povjerlozoravajućih, prijetećih. Nikos Andros: Vi Amerikanci nikad niste mogli shiamerikanizam. Toliko želite biti voljeni da ne možete razumjeti zašto vas toliko malo



itajte se zašto Amerikance toliko mrze ili je to izvan vaših mogućnosti? ovjek nosi velike čidi se zašto ga se mravi ispod njegovih nogu boje i zašto ga mrze. Angus Fielding: No, ono merikanci nikad niste do kraja shvatili jest koliko daleko ide antiamerikanizam… Srbočalama sa zlatnim rubom: Vi Amerikanci uvijek želite stvari koje nisu na jelovniku, zar ne? Nmožete imati dovoljno izbora. Manarski konobar sa smrtonosnim hobijem: Vi Amerikanci Žalog trgovaca drogom u Aziji, a u menuvremenu preplavljujete svijet njihovom elektroničicom… Ali ma kamo krenuli, naći ćete vlastiti trag. Zmijska sluz je svuda oko nas.

Kakofonija je riješila samu sebe u jedan jedini refren, neku drugu vrstu koralne pjesme.

Vi Amerikanci Vi Amerikanci Vi Amerikanci Vi Amerikanci Janson je suspregnuo drhtavici tko je… tko je bio Peter Novak? – upita on. – To je bio netko poput muškarca od šest milijuna dolara. ≫Gos podo, možemo ga po

raditi, imamo tehnologiju. Imamo spo sobnost da ga učinimo boljim nego što je bio prije. Boim.

Bržim.≪ – Prekinuo je. – Dobro, bogatijim u svakom slučaju. Činje nica jest da su tri abila tu ulogu. Svi su izgledali slično, da počnemo s tim, vrlo bliski jedan drugom po grani i vzatim ih je plastična kirurgija učinila gotovo identičnima. Upotrijebljene su sve vrste računkrometara, temeljit postupak. Ali morali smo imati i prikladne replike: s obzirom na svoj

mo si mogli dopustiti da nam momka udari autobus ili da umre od srčanog udara. Trojica sučinila sasvim dobrim prilikama.

Janson je pogledao Collinsa čudno. – Tko bi se ikada složio da učini takvu stvar?Da dopusti da se cijeli njegov identitet zbriše, da postane mrtav svakome koga poznaje, d

preobrazi njegov pravi izraz lica… – Netko tko nije imao drugog izbora – odgovori Collins zago netno.Janson je osjetio kako mu se diže želudac od bijesa. Znao je da je Collinsova hladnokr

mo površinska, ali bezdušnost čovjekova rezoniranja nadvisivala je sve: strašna aroganera. Proklete strateške elite sa svojom uredno obrezanom kožicom na noktima i prpo

urnošću da ono što vrijedi na papiru vrijedi i u stvarnom svijetu. Gledali su na globus kahovsku ploču, zaboravili su na činjenicu da će i ljudi od krvi i mesa trpjeti posljedice njike urote. Jedva je izdržao gledajući birokrata pred sobom pa mu se pogled pomaknuo petlucavom zaljevu, prema ribarskom brodu koji mu je dolazio u vidno polje, sigurnurnosne zone koja je počinjala pola milje od obale označena upozoravajućim pluta-čama. – N nije imao izbora? – zatresao je glavom. – Mislite na način da nemam izbora jer ste mi namjbudem ubijen.

– To ponovo. – Collins je zakolutao očima. – Kao što sam rekao, povlačenje naloga za pmetnulo bi previše pitanja. Banditi u CIA-i dobili su uvjerljive izvještaje da je Novak poginu

imate neke veze s tim. Konzularne operacije dobile su istu informaciju. Posljednja stvar za koo od nas u Mobiusu želio da se proširi, ali vi igrate karte koje ste podijelili. U to vrijeme um ono što sam smatrao najboljim. – To su više bile riječi koje nisu izražavale ni sadizam ni tug

Crveni veo momentalno je preplavio Jansonov pogled. Sto je bila veća uvredja, pitao jeaknut kao izdajica ili biti žrtvovan kao pijun? Još jednom ribarski je brod privukao njezornost, ali ovaj put pogled je bio popraćen iskrivljenim smislom za opasnost. Bio je premalde ribarski brod koji lovi rakove, a preblizu obale da bi tražio glavoča ili grgeča. A ona dar koja je izlazila iz cerade što je vijorila na vjetru na palubi nije bio ribarski štap.

Janson je vidio kako se birokratova usta miču, ali ga nije više mogao čuti jer je njezornost bila potpuno okrenuta neposrednoj i smrtnoj prijetnji. Da, Collinsov bungalov bio



koj prevlaci dugačkoj tri kilometara, no osjećaj sigurnosti koji je pružala izolacija, shvatio jenson, bila je iluzija.

Iluzija koja je bila razbijena prvom topničkom rundom što je eksplodirala u Collinsovoj dnbi.

Adrenalinska bujica stegnula je Jansonovu svijest na fokus nalik na laser. Granata ubačenaozor i odbačena na suprotni zid zasula sobu komadićima drva i krhotinama stakla; eksplozija jo jaka da su je uši registrirale manje kao zvuk, a više kao bol. Počeo se dizati crni dim i Jans

vatio da ga je spasila sreća. Granata iz haubice, znao je, koja se okretala više od tristo p

kundi, a rezultat njezine snage i vrtnje bio je da se granata sakrila u konstrukciju mekog buke prije nego što je eksplodirala. Samo to ih je spasilo od smrtonosne eksplozije nepravhotina.

Jednako svjestan svake tisućinke sekunde, Janson je shvatio da je prvih nekoliko topnanata ispaljeno kako bi se usmjerila pozornost na cilj. Druga granata neće stići tri metra hovih glava. Druga granata, da su stajali gdje su bili, ne bi im dopustila da razmišljaju o bretanja granate i vremenu detonacije.

Stara drvena kuća ne bi im pružila nikakvu zaštitu.Janson je skočio s kauča i otrčao u obližnju garažu. To je bila njegova jedina nada. Vrata su

vorena i Janson je zakoračio nekoliko koraka do betonskog poda gdje je stajao mali kabrjnoviji model žute Corvette.

– Pričekajte minutu – uzviknuo je Collins bez daha. Lice mu je bilo zaprljano od čansplozije i očito je bio zadihan jer je sli jedio Jansonov trk. – To je moj Z-6. Imam ovdje kljuDržao ih je znakovito insistirajući na prvenstvu prava vlasništva.

Janson mu ih je ščepao iz ruke i skočio na vozačevo sjedalo. – Prijatelji ne daju prijateljimze pijani – odgovorio je gurnuvši zaprepaštenog državnog podtajnika s puta. – Možete doći ili

Collins je požurio na stranu, pritisnuo otvarač garažnih vrata i sjeo s Jansonom na suvozadalo. Okrenuo je motor naopako i izletio iz garaže s milimetrom razmaka izmenu njega i vrata

se polako spuštala uz štropot. – Malo smo odrezali preblizu, zar ne? – upita Collins. Lice mu je sada bilo mokro od znojaJanson nije rekao ništa.Služeći se, jedno za drugim, kočnicom za nuždu, upravljačem i gasom spretnošću orgu

nson je izveo obrnuti zaokret sare čizme, zaokret u obliku slova J i dao gas niz uski makadat.

– Mislim da to nije bio baš mudar potez – reče Collins. – Sada smo potpuno izloženi. – Mreže su razapete cijelim putem oko vrha otoka, je li tako? – Oko jednog kilometra prema van, da.

– Onda upotrijebite glavu. U te mreže zaplela bi se svaka šalupa koja bi ih pokušala prerko ako topovnjača želi dobiti novu vatrenu crtu prema nama, morat će oploviti veoma širokise plovilo sporo kreće i neće imati dovoljno vremena. U menuvre menu mi ćemo držati samu

menu sebe i nje: to je skrivanje i zaštita. – Shvatio sam – reče Collins. – Ali sada želim da skrenete prema maloj marini koja je

je desno. Ako odemo onamo, izmaknut ćemo se iz vidnog polja. Osim toga možemo uzeti momac prema kopnu ako trebamo. – Glas mu je bio miran, majstorski.

– Vidite li ovu malu stazu desno? Skrenite na nju sada Janson je prošao uz nju. – Do vraga, Jansone! – zaurlao je Collins. – Ova marina je bila naša najbolja prilika. – Najbolja prilika da odemo k vragu. Mislite da oni nisu mislili na to? Već su bacili temp



splozivnu napravu tamo. Mislim da jesu! – Okrenite se! – zavikao je Collins. – K vragu, Paul, ja poznajem to mjesto, živim ovdje i k

m…Glasna eksplozija iza njih zagušila je ostatak njihovih riječi: marina je odletjela u zrak

mene prljavštine bio je bačen visoko u zrak i sletio na cestu.Sada je Janson stisnuo pedalu gasa jureći niz usku cestu još brže nego što bi inače bilo sig

brzini od 100 km/h visoka trava i trnovita stabla fijukala su pri dodiru s retrovizorom. Činje buka motora sve glasnija, kao da je otpao ispušni lonac. Sad se činilo kao da lebde po za

ko se prevlaka sužavala na nešto više od osamnaest metara promjera; nešto obale, nešto npuštenog raslinja i cesta, napola prekrivena pijeskom. Janson je znao da pijesak smanjuje put uljnog sloja i polako je smanjivao brzinu.

Zvuk motora nije se smanjivao. To nije bio zvuk njegova motora.Janson je skrenuo desno i vidio hoverkraft. Vojni model amfibije.Klizila je duž površine zaljeva dok ju je snažan propeler držao u zraku, nekoliko stopa

vršine vode, a ispod nje prostirale su se mreže. Nije se mogla zaustaviti.Janson je osjećao kao da je progutao led. Nizina oko zaljeva Che-sapeakea bila je sav

kladna za mogućnosti lebdjelice. Kopno im neće pružiti zaštitu: za razliku od broda, zrakopl

že kretati gotovo tako lako iznad suhih površina kao i iznad mokrih. A snažni motor omoguću je da lako održi korak s Corvettom. Bio je to opasniji neprijatelj nego topovnjača i sada bližavao.

Zvuk propelera bio je zaglušujući i maleni kabriolet teturao je nesigurno u njeghaničkom vjetru.

Krišom je bacio još jedan pogled na letjelicu. Sa strane je imala neke sličnosti s jahtolenom kabinom koja je imala prozore naprijed. Na drugom kraju bio je pričvršćen snažan ok

opeler. Izdržljive protuplužne ≫košulje≪ bile su montirane na prednji dio lebdjelice. Dala duž mirnih voda, ostavljala je dojam da se lagano kreće.

Janson je dao gas do daske, no s užasom shvatio je da lebdjelica više ne održava korak, vpretekla. Ispod i lijevo od kućišta stražnjeg propelera netko je s antifonima prtljao s nečim ledalo kao puškomitraljez. I Janson je uperio svoj M-9 jednom rukom i ispraznio magaziativno kretanje vozila i njegova meta onemogućili su točnost. Meci su se jednostavno odbijasivnih čeličnih lopatica propelera.

Ponestalo mu je streljiva.Poskakujući lagano na svom dvonošcu, M-60 je roktao i Janson se sjetio zašto su ga

svinja≪ kad je on bio u Vijetnamu. Zgrbio se koliko je mogao u sjedalu ne gubeći kontroluzilom, a karoserija se tresla u ritmu pneumatskog čekića kad je mlaz od dvjesto rundi m

ibra 7.62 mm na minutu udarao o žutu Corvettu kidajući njezinu čeličnu karoseriju. Na trenutak je nastupila stanka. Zagušen rameni opasač? Pregrijana cijev? Bilo je uobičaje

zamijeni cijev svakih sto do petsto rundi kako bi se spriječilo zagrijavanje. A previše bojnik možda nije shvatio kako se brzo te cijevi zagrijavaju. Mala utjeha: pilot lebdjoristio je prekid da promijeni smjer.

Letjelica je bila usmjerena natrag u razini s jurećom Corvettom i zatim odjednom na plažu vojitu cestu.

Prošao je već nekoliko metara kad se učinilo kao da snažni usisni propeleri laju iznad sićuortskog vozila. Cuo je još jedan šum, fijukavo, poput basa teško drndanje. To je moglo znmo jedno: pomoćni motor Rotex i pogonski propeler upravo su aktivirani. Janson je



ezumljen, vidio je u retrovizoru kada su viseći preklopci od PVC-a izbačeni dalje, a djelica koja je letjela tridesetak centimetara iznad površine tla odjednom se uzdizala sve ve. Iza njih se upravo materijalizirala buka Rotexovih motora pomiješana sa zavijasplodiranog zraka poput malene pješčane oluje.

Bilo je sve teže disati, a da se čovjek ne počne gušiti od pijeska u zraku.Lebdjelica je bila djelomično skrivena u kovitlacima pijeska i kamenčića i još je odostra

ednjeg vjetrobranskog stakla razabrao izbezumljeno lice nekog snažno granenog muškarca.Mogao je i razabrati da se čovjek smješka.

Sada se učinilo kao da je lebdjelica odskočila još jednu stopu u zrak i odjednom se uspravopela poput konja. Kad su≫anti-kružne košulje≪ udarile o stražnji odbojnik automobila, Jshvatio nešto strašno: pokušala se popeti na njih.

Pogledao je desno i vidio kako se Collins previja prema naprijed u svom sjedalu s rukamma pokušavajući ih zaštititi od strašne buke.

Lebdjelica je poskočila i nagnula se ponovno kad su uskomešane lopatice šibale zrak u ku tvar, poput vode iz vodenog topa. Kroz pješčani vrtlog u retrovizoru Janson je ugledao kamoćne pogonske lopatice postavljene na donju stranu lebdjelice okreću. Ako bočna vatra iz bi bila dovoljna, ubojice su im željeli dati do znanja kako lako mogu spustiti na njih sn

patice propelera montiranog ispod lebdjelice poput velike kosilice koja uništava vozilo i ve putnicima.

Kad se golema lebdjelica propela prema stražnjoj strani Corvette, Janson je naglo skrravljač ulijevo i sada je vozilo skrenulo s popločene površine, kotači su se počeli okretesku i stali strugari kako je vozilo polako gubilo dodir s tlom i brzinu.

Lebdjelica je prolazeći zujala, a njezino kretanje bilo je lako poput paka za hokej na ledu, zaustavila i promijenila smjer ne okrećući se.

Bio je to sjajan manevar: prvi put je čovjek s M-60 imao izravnu vatrenu crtu prema voztniku. Jednako. Upravo dok je promatrao kako mitraljezac umeće svježe streljivo u pog

hanizam M-60, začuo je zvuk još jednog plovila, brzog čamca koji je lunački skretao prema oOh, Kriste, ne!A u brzom motornom čamcu neki lik nagnut prema naprijed spreman za ispaljivanje vatre. P

erena prema njima.

31 Brzi motorni čamac bio je opremljen turboelisnim motorom jer je trebao ploviti brzinom v

150 milja na sat. Klizio je po vodi ostavljajući za sobom oštri trag pjene. Maleni čamac posbrzo sve veći, hipnotički prizor smrti. Tri kilometra od obale mreže više nisu bile na svom mj

ta ih nije štitilo od pomahnitalog revol-veraša. Ništa.Kamo je mogao otići? Gdje je bila sigurnost?Janson je okrenuo kotače Corvette natrag na cestu. Čuo je kako je šasija zastrugala k

eturala s raskvašene zemlje na tvrdi kolnik. Što ako se pokuša zaletjeti u lebdjelicu pritisgu na gas i testirajući njezinu laku konstrukciju od fiberglasa u odnosu na čelični kavez Corv, izgledi da bi ikako mogao dostići čamac prije nego^ što M-60 probuši motor i njega bšavi.

Čučeći ispod propelera, mitraljezac se zlokobno smiješio. Pojas je bio namješten; načiniviran na punu vatru. Ostale su sekunde prije nego što ih je poslužio smrtnom vatrogasnom cva. Čovjek se odjednom mlohavo srušio dok mu je čelo udarilo poput mrtvog tereta o pušku.



Mrtav.Čuo se zvuk jeke na vodi zaljeva čhesapeake. Zvučalo je neobično, poput eksplozije če

im još jedan i lebdjelica je naglo izgubila snagu usporavajući i zaustavljajući se upravo nektara od vozila, napola na cesti, napola na rubniku. Tako ne bi nitko namjerno parkirao tzilo.

Poput mnogih vojnih vozila i naprava i ovdje su kontrole trebale biti konstruirane tako da lni nepasivni pritisak, drugim riječima, čvrst zahvat ljudske ruke na držak kormila. Inačerbenim situacijama vojnik koji njome zapovijeda mogao biti ubijen, a vozilo bez vozača

omatskog oružja bez posade moglo bi nenamjerno izazvati štetu na pogrešnoj strani. Sadjelica izgubila snagu, motori su se isključili, lopatice propelera počele su se zaustavtpornji letjelice bili su čvrsto na tlu. A kad je lebdjelica pala na zemlju, Janson je vidio da i i mlitavo uz vjetrobran.

Dva hica, dva ubojstva.A zatim je neki glas zazvao iz vode zaljeva Čhesapeake kad se motor brzog čamca ugasio i

Paul! Jesi li dobro?Glas je dolazio iz brzog motornog čamca.Glas žene koja ih je obojicu spasila.

Jessike Kincaid.Janson je izašao iz auta i pojurio prema obali; vidio je Jessie u čamcu samo deset meta

be. To je bilo najbliže dokle je mogla dovesti motorni čamac, a da ga ne nasuče. – Jessie! – uzviknuo je. – Zar nisam to sjajno izvela! – reče Jessie trijumfirajući. – Dva hica u glavu i to s motornog čamca? To je nešto za onu prokletu knjigu rekorda! –

ul. Osjetio je odjednom neku neo bičnu lakoću. – Svakako, imao sam sve pod kontrolom. – Da, vidjela sam – odgovori ona suho.Prilazio je Derek Collins. Jedva je hodao; bio je zadihan, a njegovo znojno lice prekriv

j pijeska i mulja što mu je davalo mumificirani izgled.Janson se okrenuo polako i suočio sa svojim protivnikom. – To je vaš način zabave?

– Što? – Jesu li i ova dvojica bili vaši pristaše? Ili je to neki drugi od onih trenutaka tipa 'ja nem

m nikakve veze'? – Do vraga, ja nisam imao nikakve veze s tim! Kako ste samo mogli drukčije pomisliti! U

me ubili, za ime Boga! Jeste li vi slijepi i puni sebe da ne vidite istinu kad vam je pred nosoŽeljeli su da obojica budemo mrtvi. Glas mu se podigao s nesmanjenim strahom koji je proizlazio iz cijeloga tijela.

Vjerojatno je govorio istinu, zaključio je Janson. Ali ako je to tako, tko stoji iza ovog najnokušaja?

Nešto je Jansonu smetalo kod Collinsova ponašanja: uza svu njegovu iskrenost, previše jeprezao. – Možda je to tako. Ali čini se da vi znate tko su napadači.

Collins je odvratio pogled. – Do vraga, Collins. Ako imate što reći, recite to sadal Janson se još jednom zgrozio gled

g uplašenog, ali ukoče nog birokrata, čovjeka koji je umjesto duše imao kalkulator. Nije mboraviti ono što je saznao: da je Collins bio prisutan kad se donosila naredba o sankcionirmalo zabrinut što se jedan pijun žrtvuje za njegovu veliku igru. Nije želio imati nikakve veze vjekom.



– Gubite – reče Janson mirno. – Još jedanput. Ako želite da ja budem mrtav, morat ćete poklo tvrde.

– Rekao sam vam, Janson. To je bilo tada. Ovo je sada. Plan igre se promijenio. Zato samvorio o programu, do vraga, toj naj većoj, najopasnijoj tajni u cijelom SAD-u, a ima i mnogoari za koje nisam ni ja ovlašten da vam ih kažem.

– Više vašeg sranja – Janson je zarežao. – Ne, istina je. Ne mogu vam reći što, ali ima mnogo toga što trebate znati. Za ime Boga, tr

doći sa mnom u Washington da se sastanete s ekipom Mobiusa. Trebamo vas da se upozn

ogramom, jasno? – Stavio je ruku na Jansonovu ruku. Janson ju je odmaknuo. – Želite da se ≫upoznam s programom≪? Dopustite mi da vam najprije postavim pitama je bolje da mi date točan odgovor, jer znat ću ako lažete.

– Rekao sam vam, nisam ovlašten otkrivati… – To nije pitanje krupne slike. To je pitanje malene slike, detalja.Govorili ste mi o vrhunskoj kirurškoj ekipi koja je izvela tri zahvata na tri agenta. Ja samo p

članove tog kirurškog tima. Gdje su oni sada?Collins je tvrdo zatreptao. – Idite k vragu, Janson. Postavljate pitanje na koje znate odgovor

– Samo sam htio to čuti od vas.

– Sigurnost ove operacije bila je golema. Broj ljudi koji su bili s njome upoznati mogaorojiti na prste dvije ruke. Svatko s odobrenjem na najvišoj razini, dokazana pouzda

ofesionalni obavještajci. – Ali trebali ste osigurati usluge plastičnog kirurga najvišeg kali bra. Ekipa autsaj

zbježno. – Zašto uopće razgovaramo o tome? Jer vi savršeno poznajete logiku. Rekli ste to sami: sva

h bio je potreban za uspjeh pro grama. Svaki je sam po sebi bio rizik za sigurnost. Tdnostavno nije moglo podnijeti.

– Dakle, program Mobius slijedio je protokol. Vi planeri ste ih ubili. Svakog pojedinog.

Collins je šutio lagano pognuvši glavu. Nešto je gorjelo u Jansonu, iako Collins nije učinio ništa više nego potvrdio njegove su

erojatno su si dopustili dvanaesto-mjesečno razdoblje za operaciju čišćenja. To nije bilo ganizirati. Prometna nesreća, slučajno utapanje, možda smrtni sudar na dvostrukoj skijaškoj phunski kirurzi obično su agresivni sportaši. Ne. To nije bilo teško. Agenti koji su se pobrinuhovu smrt gledali su na to kao na obavljeni zadatak, i još jedna provjera na popisu onogbaju učiniti. Ljudska realnost, gubitak bračnih drugova, braće i sestara, sinova i kćeri; itelji, traume iz djetinjstva, posljedični učinci očaja ili neutješnog beznana, to nije bila stvau su trebali razmatrati pa čak ni prihvatiti oni koji su izdavali smrtne direktive.

Jansonove su oči probadale Collinsove. – Malene žrtve za veće dobro, zar ne? To sam jamislio. Ne, Collins, neću se upoznati s programom. U svakom slučaju ne s vašim programom. to, Collins? Vi niste ni ptica pjevica ni sokol. Vi ste zmija i uvijek ćete to ostati.

Janson je pogledao prema vodi, vidio je Jessie Kincaid kako stoji u čamcu, vidio je njatku kosu kako ju je mrsio blagi vjetar i odjednom je osjetio da će mu srce puknuti. Možda mllins rekao istinu o ulozi Konzularnih operacija u onome što se dogodilo; možda i nije. J

ovjerljiva istina bila je da mu Janson ne može vjerovati.Ima mnogo toga što trebate znati… ponite sa mnom. To je točno vrsta teksta koju bi C

otrijebio da ga namami u smrt.Janson je ponovo gledao prema motornom čamcu koji se nježno ljuljao sedam metara od o



nije bio težak izbor. Naglo je odjurio niz obalu ne osvrćući se, najprije gazeći po plitkoj voim zaletjevši se snažnim zamasima kraula prema Jessienom čamcu. Voda mu je ispirala oddila mu tijelo.

Dok se uspinjao na čamac, Jessie je krenula prema njemu i stavila njegovu ruku u svoju. – Lijepo, mislio sam da si u Amsterdamu – reče Janson. – Pa recimo da su njegove čari tanke. Posebno nakon što me nekoliko djece gotovo sru

čajno mi spasilo život. – Sto si rekla?

– Duga priča. Objasnit ću poslije.Zagrlio ju je osjećajući toplinu njezina tijela. – Dobro, ima vremena za moja pitanjrojatno imaš svoja.

– Počet ću s jednim – reče ona. – Jesmo li mi partneri?Primaknuo ju je bliže sebi. – Da – reče on. – Mi smo partneri.

32 – Vi ne razumijete – reče teklić, uštogljeni crnac od tridesetak go dina s trapezo

očalama bez okvira. – Mogao bih zbog toga izgu biti posao. Mogao bih odgovarati kazn

terijalno.Pokazao je na zakrpu na svojoj mornarskoj jakni na kojoj se jasno razabirao kaligrafski

gove kompanije: Caslon Couriers Caslon. Veoma skupa, vrhunska, krajnje sigurna kurirska sloj su odabrani pojedinci i poduzeća povjeravali svoje posebno osjetljive dokumente. Go

zabilježena besprijekorna pouzdanost i diskrecija osvojili su odanost njihove eksklujentele. – Ti tipovi neće platiti.

Sjedio je za malim stolom u Starbucksu na uglu 39. ulice i Broad-waya na Manhattadokosi muškarac koji mu je prišao bio je na fin način uporan. Bio je, kako je to objasniožnosnik Zaklade za slobodu; njegova žena radila je u manhattanskom uredu. Pristup je v

uobičajen, ali on je veoma nestrpljiv. Nevolja je što ima razloga vjerovati da ona prima pakete od nekog romantičnog obožavate

nisam čak ni siguran tko je taj prokleti momak!Kurir se osjećao vidljivo neugodno kad je Janson počeo brojiti novčanice od stotinu d

kon njih dvadeset oči su mu se zaža-rile iza naočala. – Ja sam na putu oko 60 posto vremena, mislim, mogu shvatiti kako joj pozornost može od

eče sjedokosi muškarac. – Ali ne mogu navaliti na nekoga koga ne poznajem, shvaćate? Onaznati da se nešto dogana. Vidim da dobiva male darove i kaže da ih je sama kupila. Ali ja dam. To nisu predmeti koje žena kupuje sama sebi. To su stvari koje muškarac kupuje ženi, i

am jer imam iskustva.Dobro, ne kažem da sam ja savršen ili takvo što. Ali moja žena i ja moramo raščistiti stva

ista mislim na oboje. Gledajte, ne mogu vjerovati da činim to što činim. Ja nisam takav tip, vje

Kurir je simpatično zatresao glavom, a zatim pogledao na sat. – Znate, mislio sam ono štokao o kaznenoj i materijalnoj odgovornosti. Oni vam to detaljno objasne desetak puta kad unžbu. Potpisujete sve vrste ugovora i ako vas nanu da ih kršite, nastradali ste.

Imućni muž bio je vrlo dostojanstven i oprezan. – Ne želim vas nagovarati da činite bilotupropisno, molim vas samo da vidim kopije računa. Ne da mi ih date, samo da ih vidim. znam nešto, ako je to tip za kojeg mislim da jest, nitko nikad neće saznati kako sam ja do



šao. Ali preklinjem vas, morate dati Marti i meni priliku. A to je jedini način.Kurir je brzo kimnuo. – Neću izvršiti svoje obveze ako se ne požurim. Hoćete da se nane

edvorju Sonvjeve zgrade, ugao 55. i Madisona za četiri sata? – Učinili ste pravu stvar, prijatelju – reče mu čovjek oduševljeno. Nije spominjao dvije tisuće dolara koje je dao kao napojnicu kuriru; to bi bilo

stojanstva njih obojice. Nakon nekoliko sati u Sonvjevu predvorju sjedeći na metalnom stolcu pokraj fontan

evanog betona, mogao je napokon proli-stati fakture. Bio je, vidio je, previše optimističa

šiljkama je nedostajala adresa pošiljatelja, bila je označena samo kodom podrijetla konačavao opću lokaciju gdje je preuzeta. No, ipak je ustrajao tražeći neki uzorak. Bilo je na desetke paketa koji su dolazili iz

ekivanih lokacija, gradova u kojima su se nalazile veće podružnice Zaklade za slobodu. Menje bio i pregršt paketa koji su se slali Marti Lang s jedne lokacije koja nije odgovarala ničšto tvrtka Caslon Curiers redovito preuzima pošiljke iz nekog gradića u Blue Ridge Mountains

– Da – rekao je žalosno kuriru. – Baš kako sam mislio. – Pogle dao je uokolo, urbani tjaka i sporih vodoskoka rasporenenih u staklenom≫ javnom prostoru≪ što ga je zahtijevaobor za podjelu zemljišta u granevinske namjene kao naknadu za odstupanja u visini. – Rek

da su raskinuli i možda jesu na neko vrijeme. Ali sada se to nastavlja. Za nas je vrijeme za bapiju.

Gledajući tužno, Paul Janson pružio je ruku na čijem je dlanu bio poredan još jedan iskih novčanica velike denominacije i kurir ih je zahvalno zgrabio.

– Moja najiskrenija sućut, gospodine – reče kurir.Malo dodatnog istraživanja, nekoliko sati u newyorškoj državnoj knjižnici, bilo je up

llington, Virginia, pokazao se kao najbliži grad pastoralnom naselju koje je sagradio John Vitor 1890-ih na mjestu koje se, prema izjavama više arhitekata, po eleganciji i pozornosti kodaje detaljima, natječe s legendarnim naseljem Biltmoreom. Neko doba 50-ih godina vlasništ

ešlo u ruke Mauricija Hembela, šutljivog južnoafričkog magnata koji je u menuvremenu umda? Tko je sada vlasnik? Tko sada ondje živi?

Nametao se samo jedan zaključak. Čovjek kojeg je svijet poznavao kao Petera Novaka.Je li to sigurno? Daleko od toga. No, sigurno je nešto vrijedilo u zaključcima koji su pri

govu pozornost na to udaljeno mjesto. Kontrola je zahtijevala komunikaciju: ako je taj poslježivjeli ≫ Novak ≪ još vladao svojim carstvom, mora biti u vezi sa svojim vrhunslanicima. Ljudima poput Marte Lang.

Jansonov plan zahtijevao je prekidanje komunikacijskih kanala. Otkrivajući sitne trzaje mogao bi naći pauka.

Nakon što je sutradan prijepodne proveo na cesti, Janson se ipak osjećao sve nesigurnojim pretpostavkama. Ne bi li to bilo prejednostavno? Njegove uzbunene živce nije smironotonija vožnje. Većim dijelom puta zadržao je gotovo konstantnu brzinu, sišavši kod kućiplatu cestarine, koje su bile označene plavim znakovima za autocestu, na manje ceste kojima jotkano područje-' Blue Ridge Monutains poput umjetnih rijeka. Vožnja kroz zeleno poljoprivrdručje pružala je plavo-zelenu panoramu brežuljaka što su se uzdizali i spuštali duž obedane kroz vjetro-bransko staklo, slike točno ispred njega imale su ljepotu banalnosti. Oštanici prostirali su se duž površinskog sloja mahovinasto sivog škriljavca. Cesta je posnotizirajuća, beskrajni slijed sit nih nepravilnosti. Udubine u cesti zakrpane sjajnim vilom, klizne oznake koje su stvarale staccato dijagonale isprekidane bijelim crtama koje



čele brisati od oštećenja nastalog od tisuća pljuskova. Nekoliko kilometara nakon izlaska iz kampa, Janson je vidio skretanje za grad Castleton.

da Millington neće biti mnogo dalje. RABLJENA VOZILA JEDA SIPPERLY]A – KUPITE SJEDEĆI AUTO OVDJE! Pisalo je na nekom napadnom znaku na cesti. Bilo je napisano bijevom bojom za karoserije automobila na metalnoj pločici postavljenoj na motku. Tragoviazili su na zakovicama na uglovima.

Janson je parkirao auto.To je drugi put što je promijenio automobil na cesti; u Mary-landu je uzeo novi model Altim

gova vlasnika. Mijenjanje vozila bila je standardna procedura tijekom dugih putovanja. Beren da ga ne prate, ali uvijek je postojala mogućnost ≫mekog nadzora≪: potpuno pasivan somatranja, agenti kojima je rečeno da registriraju, a ne prate. Mlada žena kao suvozačica u Dmu koja je načas skrenula pogled s novina na registarsku oznaku; debeli čovjek s pregrijom koji se zaustavio na rub-niku, poklopac motora dignut, očito očekujući pomoć na cesti. Gurno bili su nedužni baš kako su i izgledali, ali ništa se tu ne može jamčiti. Meki nadzor,raničene učinkovitosti, ne može se zapravo nikad otkriti. Tako je Janson u razmacima mijzilo. Ako bi tko pokušao provjeravati njegovo kretanje, on bi mu tako otežao zadatak.

Pas od pedeset kila nasrtao je više puta na gustu žičanu ogradu kad je Janson izašao iz

time i krenuo prema niskom uredu nalik na automobilsku prikolicu. Na natpisu u izlogu pisalo je: UZIMAJU SE U OBZIR SVE PONUDE. Velika životinja, bio

ki mješanac čiji su preci, čini se, bili pitt buli i dobermani, a možda i mastifi bio je zatvokom kutu parkirališta i još se jednom bacio na nepopustljivu žičanu ogradu. Osim po veličini, ešanac bio je savršena suprotnost plemenitom bjelodlakom kuvasu starice u Manarskoj, razmJanson.

Ali možda su životinje bile toliko različite koliko i gospodari kojima su služile.Čovjek 30-ih godina s Berettom zataknutom u kut usana polako je izlazio iz prikolice. Pru

ku Jansonu, malo prenaglo. U djelicu instinktivne sekunde Janson se pripremao da mu opali s

arac u vrat; a zatim je ispružio ruku i uhvatio čovjekovu ruku. Uznemirivalo ga je što su leksi javljali u savršeno civilnom kontekstu; ali to su bili isti refleksi koji su mu spasili žizbrojnim prilikama. Nasilje, kad se pojavilo, bilo je tako često neprikladno, izvan kontekstavažno da su takvi impulsi pod Janso-novom kontrolom. Ne bi ostavio mlaneg čovjeka raskrečpločniku da zapomaže od boli. Ostavio bi ga da se raduje povoljnoj zamjeni i s džepom p

vca. – Ja sam Jed Sipperlv – reče čovjek uz snažan stisak ruke; netko mu je sigurno rekao da s

sak ruke upućuje na povjerenje.Lice mu je bilo mesnato, ali čvrste ispod guste bujne kose obojene u boju slame; sunce m

alilo crvenkasti nabor koji je počeo blizu nosnog mosta i zavijao ispod očiju. Možda je to biloje pre više sati vozio ravno, ali Janson je odjednom imao viziju kako će trgo vac izgled

koliko desetljeća. Mesnate usne i jastučasti obrazi opustiti će se; obrisi lica izloženi setvorit će se u brazde i gudure. Ono što se sada smatralo zdravim rumenilom, ogrubjet će u mpilara poprečnih crta kao u kakvom duborezu. Žuta će kosa pobijeljeti i povući se na područje i sljepoočica, uobiča jena pričuva za dlake.

Na stolu od imitacije drva u skrovitom uredu Janson je mogao razabrati otvorenu bocu smdiveisera i gotovo punu pepeljaru. I te će stvari ubrzati preobrazbu koja je nedvojbeno već po

– No, što mogu učiniti za vas? – Jedov dah mirisao je lagano na pivo, a kako je prišao nce je pokazalo njegove sitne nabore oko očiju.



Pas se još jednom ritnuo tako da se kavez zadrmao. – Nemojte zamjeriti Butchu – reče čovjek. – Mislim da uživa.Oprostite, molim vas, trenutak! – Jed Sipperlv izašao je na pločnik pokraj lančane ogr

gnuo se da pokupi malenu krpenu lutku crvene kose s pjegicama u licu. Bacio ju je u ogradručje.

Pokazalo se da je divovski pas upravo za tim čeznuo: skočio je prema njoj i počeo je nnu svojim velikim šapama. Oblizavši je nekoliko puta svojim mekim ljubičastim jezikom, oprašinu s lutke krpare.

Jed se okrenuo svojoj mušteriji slegnuvši ramenima u znak isprike. – Pogledajte ga kako slini nad njom. Pseto je tako privrženo lutki da to nije normalno – reMislim da svatko ima nekoga. Doista dobar pas čuvar – reče on, osim što neće lajati. Sto je kžja milost. – Profesionalni smiješak. Usne su mu se svinule u izolirani pokret. Oči su ostale bez topline. Bila je to ona vrsta smije ška kakav birokrati dijele s trgovcima. – To je vaša Ntima?

– Mislim je zamijeniti – reče Janson.Jed je pogledao malo bolno, trgovac od kojeg se traži da bude dobrotvor. – Imamo mnogo t

la. Meni se svinaju. Slab sam prema njima. Uništit će me. Mnogo ljudi ne mari baš za te japa

e, posebno ovdje. Koliko ste kilometara prešli? – Osamdeset tisuća – reče Janson. – Malo više.Još se jednom lecnuo. – To je pravo vrijeme za zamjenu. Jer ti Nissanovi prijenosnici m

davati probleme kad jednom prijenete devedeset tisuća. Ništa vam neće dati za to. Svatko ćei istu stvar.

– Hvala na savjetu – reče Janson kimajući na bjelodane laži trgo vca rabljenim automobo je nečeg gotovo simpatičnog u tom nadahnutom načinu kako je on održavao stereotip ovine.

– Ja ih osobno volim, te mehaničke probleme i sve ostalo. Svina mi se njihov izgled. A pop

u problem za mene jer imamo mehaničara koji dolazi na poziv. Menutim, ako tražite pouzdanoh vas odveo do jednog ili dva modela koji će vas vjerojatno nad živjeti. – Pokazao je na Se kestena. – Vidite li ovaj Taurus?

Jedan od vječitih velikana. Vozi savršeno. Neki od novijih modela, svi s posebnom opreu nikad ne koristite. Što više beskorisne opreme imate, to se više stvari kvari. Ovaj je potomatski, imate radio, klimu i možete ići. Zamijenite ulje svakih pet tisuća kilo metara, tan

zolovni regular i bit ćete sretni. Prijatelju, bit ćete sretni.Janson je gledao zahvalno dok ga je trgovac varao uzimajući novi model Altime u zamje

ri Taurus i tražeći još četiri stotine dolara povrh toga. – Dobar posao – uvjeravao ga je

pperlv. – Ja sam slab prema Altimi kao Butch prema krpenoj lutki. To je iracionalno, no o ljune raspravlja, zar ne? Došli ste ovamo s jednim od ovih, a ja ću vam omogućiti da dobolji auto na parkiralištu.

Svatko će mi reći ≫Jed, ti si lud. Ovaj komad japanskg lima nije vrijedan ni kape na kog Taurusa.≪ Dobro, možda je to ludo. – Pretjerano namigivanje: Napravimo taj posao prije se predomislim. Ili se otrijeznite! – Cijenim vašu iskrenost – reče Janson. – Znate što ću vam reći – reče trgovac potpisujući račun kićenim potpisom – dajte mi jo

lara i možete dobiti i prokletog psa uz auto! – Strpljiv smiješak: – Ili možda ja vama trtiti da ga uzmete iz mojih ruku.



Janson se nasmiješio, mahnuo i dok je ulazio u sedam godina stari Taurus, čuo je pistanje još jednog čepa Budtveisera što se otvorio, ovaj put nedvojbeno za proslavu.

Dvojbe koje je Janson imao putem pojačale su se pri njegovu do lasku. Područjellingtona bilo je bijedno, jadno i bez čari.

Jednostavno nije ostavljalo dojam područja koje bi odabrao neki mi lijarder za ladanje. /i drugih gradova, poput Little Washingtona, kad se skrene s državne ceste 211 dalje prema sjee je monotoni rad turističke zabave preuzeo sve što je ostalo od mjesnog gospodarstva. To s

adovi muzeji, zapravo gradovi čiji su bijeli štaglji pokriveni sindrom bili krcati dvostruko

ćenim porculanom stila Colonial Homestead i ≫autentičnim≪ soljenkama od mliječnog staregionalnim≪ svijećama od pčelinjeg voska spakiranim u košare iz neke tvornice u Trenrme su se pretvorile u preskupe restorane; kćeri drvosječa, vodoinstalatera i farmera, one kojele ostati, utegnule su se u kostime u ≫kolonijalnom≪ stilu s volanima te bi govorile ≫Ja

nda i bit ću večeras vaša konobarica.≪ Mještani bi pozdravljali posjetitelje lažnom srdačnookim smiješkom lakomosti.

Kako vam možemo pomoći?Cvjetanje mora kao posljedica masovnog turizma nikad nije zabilježeno u Millingtonu. Jan

e trebalo dugo da donese sud o gradu. Iako je jedva bio više od sela, bio je nekako prestvar

de pitoreskan. Smješten na stjenovitoj padini Smith Mountaina promatrao je prirodni sviješto što treba prevladati, ne zapa kirati i prodati zbog njegove estetske vrijednosti. Nigdje nijnsiona u blizini. Najbliži moteli bili su praktične, skučene podružnice jeftinih nacionalnih le vode vrijedni useljenici s indijskog potkontinenta: bili su dobri za kamiondžije koji su

espavati jednu noć, no nisu bili privlačni poslovnim ljudima koji su tražili ukonferencijskog centra≪. To je bio grad u kojem je bilo mračno u deset navečer kada su jetla koja ste mogli vidjeti dopirala iz dolina udaljenih desetak kilometara od grada gdje je

ontvale iskrio poput kričave, dekadentne metropole. Najveći pojedinačni poslodavac bikadašnja tvornica papira koja je sada proizvodila emajlirane opeke i uzgred se bavila neobran

neralnim bioproizvodima; desetak ljudi provodilo je radne sate puneći potašu u vreće. Mornica, malo dalje vani, specijalizirana za dekorativni tvornički rad. Restorančić u središtu g

uglu ulice Main i Pemberton nudio je jaja, domaće krumpiriće te kavu cijeli dan, a ako ručili sve troje, dobili biste besplatno sok od rajčice ili naranče uz to, iako je to dolazilo u nlo većem od čašice. Benzinska crpka imala je uza se trgovinu živežnim namirnicama s policamima su bili mali obroci zamotani u celofan kakvi su se mogli dobiti posvuda uz američke

nf se u mjesnoj trgovini mješovitom robom mogao dobiti u dvije verzije, francuski žuldenov smeni: ništa s grubim zrnom ili dodatkom estragona nije opterećivalo odjeljak sa zač

slagan na emajliranim policama, nigdje u gradu nije bilo moutarde au poivre vert. To je bilo

Jansona. No, ako su desetljeća stare priče bile točne, postojalo je veliko imanje skriveno negdje u br

o privatna rezidencija, kako se moglo očekivati, i pravno i fizički. Jer i njegovo vlasništvo butno. Je li se doista moglo zamisliti da je≫ Novak ≪, čudo koje je samo sebe tako zvalo, u blnsonov se skalp stegnuo dok je razmatrao mogućnosti.

Nešto kasnije tog jutra Janson je ušao u kavanu na uglu ulica State i Pemberton gdje je pgovarati s konobarom. Konoba-rovo nakošeno čelo, primaknute oči i izbočena četvrtasta č

vali su mu pomalo majmunski izgled, no kad je govorio, pokazao se iznenanujuće obrazovanim – Mislite se, dakle, doseliti u blizinu? – Konobar je zaštrcao više kave u Jansonovu šal

og Silex lonca. – Dajte da poganam.



Zaradili ste novac u velikom gradu i sad ste se zaželjeli mira i tišine na selu, zar ne? – Nešto tako – reče Janson. Na zid iza šanka bio je prikucan znak sa slovima u kurzivu na

dlozi: Kennjjeva kavana – gdje vla daju kvaliteta & usluga. – Jeste li sigurni da ne želite biti malo bliže komforu visoke klase? Ondje je na Pembe

dna gospoda koja posreduje pri kupnji nekretnina, no nisam siguran da ćete naći baš onu vrstukvu tražite.

– Mislim graditi – reče Janson. Kava je bila ljuta jer je dugo sta jala na vrućoj podlozi. Godsutno na šank na kojem je bila plastična podloga, njezin uzorak lagano tkane tkanine ko

izao na sredini šanka gdje je bio najjači promet teških tanjura i pribora za jelo. – Zvuči zabavno. Ako si možete priuštiti da učinite nešto zgodno. – Čovjekov losion poslije brijanja iz samoposluživanja pomiješao se neugodno s te

mom svinjske masti i maslaca. – Inače nema smisla. – Ne, nema – složi se konobar. – Moj sin je, znate, imao neki prokleto lud način da se ob

o nešto tipa dot com. Bio je posrednik u nekoj tričavoj internetskoj trgovini. Mjesecima je govom≫ poslovnom modelu≪ i≫dodanoj vrijednosti≪ u≫ besprijekor noj e-trgovini≪ i sl

upostima. Govorio je kako je novo gospo darstvo ≫smrt za udaljenost≪ jer nije važno gd

azite. Bio je sav u čvorovima na World Wide Webu bez obzira na to je li netko u Millingtonanokeu ili u prokletom koridoru Dullesa. On i neko«liko njegovih prijatelja iz srednje škole,Propalo im je sve što je bilo u njihovim svinjskim bankama do prosinca, vratio se na ko

lnih prilaza u siječnju. To moja žena zove opreznom pričom. Rekla je, budi sretan što nije narkJa sam joj odgovorio da nisam baš siguran. Nije droga samo ono što se puši, snifa ili šp

vac ili težnja za njim mogu biti jednako tako droga. – Zaranivanje novca jedna je vještina, trošenje druga – reče Jan son. – Je li moguće g

dje? – Moguće je graditi i na Mjesecu, kažu ljudi.

– Kako je s prijevozom? – Pa stigli ste, ne? – Pretpostavljam da jesam. – Ceste se ovdje prilično dobro popravljaju. – Konobarov pogled bio je uperen u neki pr

uge strane ulice. Neka mlada plavo kosa žena prala je pločnik ispred željezarije; sagnula čice od džinsa odrezane do koljena podigle su se malo više na bedrima.

Nedvojbeno doživljaj dana. – Zračna luka? – upita Janson. – Najbliža prava zračna luka je vjerojatno Roanoke.

Janson je popio gutljaj kave. Prekrio mu je jezik poput ulja. – ≫Prava≪ zračna luka?Ima li ovdje još koja?

– Bila je prije. Tamo četrdesetih i pedesetih. Neki mali aerodromčić koji je sagradilo vkoplovstvo. Nekih pet kilometara od Clangerton Roada, skretanje lijevo. Ideja je bila dnirati pilote kako da manevriraju oko rumunjskih brda tijekom bombardiranja naftnih polja. ovdje blizu imali nekoliko praktičnih letova.

Poslije su se neki tipovi iz drvne industrije služili njime, no drvna industrija je uskoro zaslim da je to sada samo neki pomoćni aerodrom. Nećete letjeti s tim masonima, ako možejeći.

Zamijenite ga.



– I što se dogodilo s tim pomoćnim aerodromom? Je li se ikad upotrebljavao? – Ikad? Nikad? Ja se ne služim tim riječima. – Nije skidao pogled s plavuše u kratkim hla

a je prala pločnik preko puta ulice. – Pitam to zbog nekog svog starog poslovnog prijatelja. On živi ovdje blizu i govorio je

ome.Konobar je pogledao kao da mu je neugodno. Janson mu je gurnuo svoju praznu šalicu za

mu ponovno natoči, a čovjek namjerno nije to učinio. – Bolje da njega pitate o tome, zar ne? vjek i pogled mu se vrati na prizor nedostižnog raja preko puta ulice.

– Čini mi se – reče Janson pokrivši nekoliko novčanica tanjurićem – da se vi i vaš sin zanmo za materijalna dobra.Gradska trgovina živežnim namirnicama bila je točno niz ulicu. Janson je svratio i predstav

slovoni, mirnom čovjeku svijetlo-smede kose, naprijed kratko ošišane, odostrag dugačke. Jje rekao isto što je rekao i čovjeku u restorančiću. Poslovoni se očito perspektiva prido

ila dovoljno lukrativna pa ga je hrabrio. – Pa to je sjajna ideja, gospodine – reče on. – Ta brda, mislim, ovdje je doista lijepo. I

koliko kilometara uzbrdo i pogledate uokolo, sve je potpuno nedirnuto. Usto možete ići uolov… Spustio je glas očito jer se nije mogao sjetiti treće prikladne stvari.

Nije bio siguran da bi taj čovjek mogao biti redoviti posjetilac kuglana ili da se zanimdeoigrice kakve su nedavno postavljene uz kafić. Uvjeren je da imaju takve stvari i u gradovim

– A za svakodnevne stvari? – bočne Janson. – Imamo videoteku – ponudi on. – Praonicu rublja. Ovaj lokal odmah tu. Primam po

rudžbe ako trebate. Činim to povre meno za stalne mušterije. – Imate li ih? – O da. Svakakvih. Ima neki tip, nikad ga nismo vidjeli, ali on šalje nekog momka ovamo s

koliko dana po živežne namir nice. Čini se da je super bogat. Ima kuću negdje u brdima, put skrovišta Lexa Luthora, čini mi se. Ljudi vide mali zrakoplov kako se prizemljuje ovdje g

ako popodne. No, kod nas kupuje hranu. Nije li to dobar način života? Imati nekoga tko kupus!

– I vi naručujete posebnu robu za tog momka? – Naravno – reče čovjek. – Sve je to zbilja sigurno. Možda je to Howard Hughes koji se bo

ga netko otrovati. – Nasmiješio se na tu pomisao. – Što god poželi, nije nikakav problem. ručim i Syscov kamion done i isporuči, a njegov dečko done po to i ne pita koliko košta.

– Ma da? – Hoćete se kladiti? Kao što sam rekao, sretan sam što mogu naručiti što god poželite. A i

gent u videoteci učinit će vam isto. Nije problem. Uživat ćete ovdje. Nema takvog mjesta.

Neki klinci možda čine male izgrede. Ali tu je zapravo mirno kao i u okolici. Uživat ćete od se jednom doselite. Hoćemo se okla diti? Nikad nećete poželjeti otići.

Sjedokosa žena kod frižidera zazvala ga je. – Kieth? Keith? Dragi?Čovjek se ispričao i otišao k njoj.

– Je li ovaj list svjež ili smrznut? – pitala je. – Svježe je zamrznut – objasnio je Kieth.Kad su njih dvoje poveli razgovor o tome znači li oznaka način na koji je riba svježa ili nač

i je smrznuta, Janson je otišao na drugi kraj trgovine.Vrata skladišta bila su otvorena i on je naizgled zakoračio nezainteresirano unutra. Na mal

talnom stolu bila je hrpa svijetloplavih Svscovih popisa robe.



Preletio ih je brzo sve dok nije došao do jednog na kojem je bio žig POSEBNA NARUDema kraju dugog popisa hrane napisanog sitnim slovima vidio je račun ispisan podebljaovine hranom Sharpie. Narudžba za heljdinu prekrupu.

Prošlo je nekoliko sekundi dok mu nije sinulo. Heljdina pre-krupa, poznata i kao kaša. Jansetio uzbunenje kad su mu glavom munjevito preletjele tisuće novinskih stupaca i članaopisa: Svaki dan počinje spartanskim doručkom s kasom… Domaći detalj nanen u desestova uz gotovo obvezatno spominjanje njegove≫garderobe šivane po mjeri≪, ≫aristokra

žanja≪, ≫zapovjedničkog pogleda≪… To su bile otrcane fraze i ≫ pitoreskne≪ pojedino

vinama. Svaki dan počinje spartanskim doručkom s kasom…Bila je to istina. Negdje na Smith Mountainu živio je čovjek kojeg je svijet poznavao kao Pvaka.

33 U srcu Manhattana, u Brvant Parku, nad kantu za smeće od čelične žice nadvila se besku

put kakva revna poštara nad poštanskim sandučićem. Odjeća joj je, kao u svake skitnicejava, poderana i preteška s obzirom na godišnje doba.

Ruho je trebalo biti dovoljno debelo da je štiti od studene noći provedene u kakvoj ulič

ple sunčane zrake nisu je natjerale da skine makar i jedan sloj, jer su odjeća i vreća puna bmenki bili njezino jedino vlasništvo. Na gležnjevima i zglobovima virilo je ispod otrc

javog džinsa prljavosivo termo donje rublje. Na nogama je imala prevelike tenisice, guonovi počeli su se razdvajati, a vezice su pukle pa ih je svezak poput čvorova kakve nemolarke. Duboko preko čela nabila je kapu za bejzbol od najlonske mreže koja nije reklamortsku momčad, nego nekoć poletni≫inkubatorski≪ fond iz Silikonske doline koji je propaodinu dana. Stisnula je prljavu školsku torbu kao da je u njoj blago. Njezin je stisak izraž

meljnu potrebu za posjedovanjem: to je sve što imam na ovom svijetu. To je moje. To saijeme onih poput nje bilo je obilježeno noćima u kojima je uspjela izbjeći maltretiranje, limen

ocama koje je skupila i zamijenila ih za kovanice, malim sretnim okolnostima na koje je nadirnuti sendvič, još mekan i zaštićen plastičnom folijom, koji nisu pipnuli štakori. Na rukamsila pamučne rukavice, koje su sada sive i čanave, a nekoć su pripadale nekoj debitantici. Detraživala po plastič nim bocama i omotima od celofana, korama jabuka i banana, zgužvklamnim lecima, rukavice su se još više zaprljale.

No, pogled Jessice Kincaid nije bio usmjeren u smeće, ona je uredno gledala u maleno ze je poduprla na kantu za smeće i koje joj je omogućavalo da motri sve koji ulaze i izlaze iz klade za slobodu preko puta ulice. Nakon više dana uzaludne straže sinoć je uzbuneno nansonov saveznik – Cornelius Eaves: Marta Lang se napokon pojavila.

To nije bila pogreška, sad je spoznala Jessie. Žena koja je odgovarala Jansonovu detalisu zamjenice direktora Marte Lang bila je menu onima koji su pristigli tog jutra: Lincoln Tr sa zatamnjenim prozorima iskrcao ju je u osam u jutro.

U satima koji su slijedili nije se mogla vidjeti, no Jessica si nije mogla dopustiti da naažarsko mjesto. Ovako opremljena gotovo da i nije privlačila nikakvu pozornost jer se avno naviknuo da ne primjećuje takve nesretnike u svojoj sredini. Na mahove kretala se iziju drugih žicanih košara za smeće iz kojih se vidjela zgrada s uredima na Četrdesetoj ulicijek bi se vraćala onoj bližoj. Oko podneva nekoliko ju je ljudi zaduženih za održavanje ter-kocrvenim odijelima iz Bryant Park Business Improvement districta pokušalo otjerati, aeviše energično: njihove minimalne nadnice nisu motivirale nikakve veće akcije u ime p



slije je neki senegalski ulični trgovac s pokretnim štandom i uzorcima lažnih Rolexa pokustaviti svoj dućan pokraj nje. Dvaput se ≫slučajno≪ spotaknula preko njegova natpisa kbio na podu. Nakon drugog puta odlučio je premjestiti svoj štand, ali prije toga joj je ud

koliko sočnih epiteta na svom materinskom jeziku. Bilo je gotovo šest sati kad se elegantna sna ponovno pojavila koračajući kroz pokretna vrata predvorja, a njezino lice bilo je mvnodušnosti. Dok je žena ulazila na stražnje sjedalo dugačkog Lincoln Town Cara i dok je hema križanju s Petom avenijom, Jessica je pamtila registarske pločice. Potiho je javila radiovCorneliusu Eavesu, čije je vozilo, žuti taksi s uključenim svjetlom NIJE U SLUŽBI, bilo park

red hotela prema drugom dijelu četvrti.Eaves nije znao koja je prava svrha njegova zadatka; no znao je dovoljno da ne pita ježbeno odobren posao. Jessica Kincaid je ipak dobila objašnjenje. Jesu li ona i Janson tvatnu osvetu? Je li im bio dodijeljen supertajni projekt koji je tražio da se odmah angažira ana?

Eaves, koji je bio umirovljen iz djelatne službe već nekoliko godina i žudio za nečim čimevio, nije znao. Jedino dopuštenje koje je tražio bila je Jansonova osobna usrdna molba i poglu mlade žene: bilo je to jasno povjerenje u nekoga tko je činio ono što je trebalo učiniti.

Vozeći se na stražnjem sjedalu Eavesova taksija, Jessica je odbacila kapu, izvukla se iz s

nja i obukla se u normalnu uličnu odjeću: hlače od kepera, pamučni pulover pastelne boje, jokasine. Sastrugala je prljavštinu s lica mokrim rupčićima, protresla snažno kosu i nakon neknuta izgledala je barem donekle pristojno, što znači da nije bila sumnjiva.

Nakon deset minuta imali su adresu: Peta avenija 1060 bila je lijepa prijeratna zgrada, a njočelje od kamena vapnenca postalo je biserno sivo od gradskoga zraka. Diskretna zelena majala je ispred ulaza koji nije bio na aveniji, nego iza ugla na Osamdeset devetoj ulici. Pogledsat.

Odjednom se sjetila. Njezin sati Nosila ga je na promatračnici u Brvant Parku!Znala je da će čuvari u Zakladi pažljivo pratiti sva odstupanja, sve neobične detalje. A ko

to bio tanki sat Hamil-ton koji je nekoć pripadao njezinoj majci. Zar bi klošarka nosila takaveskoba se uvukla duboko u nju dok se zamišljala kako je izgledala pokušavajući shvatiti je li ogao dalekozorom uočiti svjetlucavi predmet na njezinoj ruci. To bi ona učinila na njegovu mje

Trebala je pretpostaviti da bi i oni.Prošla joj je kroz glavu slika njezinih raširenih ruku koje su kopale po smeću poput arheolo

djela je sliku svoje ruke u rukavicama i zatim, preko nje, otrcani kraj dugih rukava ttkošulje. Da, rukav potkošulje bila je nekoliko veličina prevelik za nju: njezin ručni sat biotpunosti skriven. Čvor u želucu polako joj se opustio. Nema štete, nema prekršaja, zar neno je znala da takva neoprezna pogreška može zlo završiti.

– Odvezi me na drugu stranu, Corn – reče. – Polako Vozeći Taurus boje kestena po zavoninskoj stazi poznatoj kao Clangerton Road, Janson je našao neoznačeno skretanje ko

omenuo konobar. Nastavio je još malo uz njega, zaustavivši auto što dalje od ceste, zabivširodnu špilju zelenila, iza grmlja i šume mladog drveća. Nije znao što može očekivati, ali ophtijevao da njegov dolazak bude što neprimjetniji.

Ušao je u šumu, mekani pokrov zaštitnog sloja borovih iglica i grančica ispod njega te dvosštita prema maloj ulici pokraj koje je prošao. Zrak je bio ispunjen mirisom smole stare bme, mirisom koji je podsjećao na dezinfekcijska sredstva i osvježi-vače zraka koji su gaorno oponašali. Većina šumskog tla činila se potpuno netaknuta ljudskom rukom – prašuma pte. Kroz takve su šume europski useljenici putovali prije mnogo stoljeća, naseljavajući



vičanskom teritoriju, probijajući se pomoću puške kremenjače, muškete, noževa i razmjenjbu s domorocima koji su bili brojčano nadmoćniji i koji su se bolje snalazili sa zemljom. To sutni počeci nečega što će postati najmoćnija sila na planetu. Danas je taj teren bio jedaljepših u zemlji i što je manje nosio traga o onima koji su tu živjeli, mislio je, to se činio ljepš

I zatim je našao pomoćni aerodrom.Iznenada se u šumi pojavila čistina i to uznemirujuće dobro održavana: kupine i grmovi ned

posječeni, a dugački okrugli travnati pojas bio je uredno pokošen. Bio je prazan, ispražnjen –terensko vozilo s ceradom. Kako je vozilo došlo tamo, bio je misterij jer nije bilo vid

stupa stazi osim zračnog.Staza je bila sjajno sakrivena gustim drvećem. No, to drveće moglo je poslužiti i Jansonu titi nakon što je uspostavio osmatračnicu.

Ugnijezdio se posred starog bora skrivajući se iza debla i bujnog prerasta punog ičvrstio je dalekozor na malu granu i čekao.

I čekao.Sati su polako prolazili, a njegovi jedini posjetitelji bili su povremeno komarči i m

vremeno stonoge. No, Janson jedva da je bio svjestan prolaska vremena. Bio je na drugom mjestu: snajper

bitak svijesti o identitetu. Njegov um, dio njega, prolazio je kroz polusvjesne misli, čak i kugi modul svijesti ostao u stanju potpune budnosti.

Bio je uvjeren da će večeras biti let, ne samo zbog onoga što je javio posloodavaonice, nego i zato što se zapovjedna i nadzorna struktura nije mogla oslanjati samktronski prijenos informacija: paketi, pisma, ljudi, svi on moraju doći i otići. Ali što ako grio je izgubio najvrjedniju robu vrijeme?

Nije griješio. Ispočetka bilo je to poput zujanja kukca, no kad je polako postajalo glasnije,da zrakoplov kruži i usporava za slijetanje. Svaki živac, svaki mišić u njegovu tijelu bio je og potpune budnosti.

Zrakoplov je bio nova Cessna, serija , dvomotorac, a pilot, koliko je Janson mogao vidjganciji kojom se spustio i zaustavio, bio je izuzetno vješt profesionalac, a ne seoski liječnikigra zaprašivanja iz zraka. Pilot, odjeven u bijelu odoru, pojavio se iz kokpita i izbacio pokminijske ljestve sa šest stuba. Sunce se odbijalo od sjajnog trupa, ometajući Jansonov pogledje mogao razaznati jest da je putnik brzo izašao iz zrakoplova uz pomoć kopilota, koji je

voj odori, i da je bio doveden do džipa. Pomoćnik je zbacio ceradu s vozila otkrivši Rver, oklopljeni, pretpostavio je s obzirom na to da je školjka bila nisko na šasiji. Drž

voreno stražnje sjedalo za putnika. Trenutak kasnije džip je odjurio.Prokletstvo! Janson se napinjao intenzivno kroz dalekozor da vidi tko je putnik, ali odb

nca i zamračena unutrašnjost vozila onemogućavali su svaki pokušaj.Frustracija je rasla u njemu poput žive u pregrijanom termometru. Tko je to bio?≫Peter Novak ≪? Netko od njegovih pomoćnika? Nije bilo moguće reći.I automobil je zatim nestao.Kamo?Kao da je potpuno ispario. Janson se spustio sa svoje osmatrač-nice i provirio kroz daleko

ojnih povoljnih pozicija prije nego što je napokon vidio što se dogana. Put koji je jedva dovmože proći vozilo, prokrčen je kroz šumu pod pravim kutom. Okolno drveće činilo

vidljivim iz većine točaka. Bio je to sjajno oblikovan krajolik stvoren da bude neprimijecijenjen. Sad su se Cessnini motori opet počeli okretati i mali se zrakoplov okrenuo, zaru



etio.Dok su se jetke pare goriva širile šumom, Janson se uputio prema prolazu. Bio je oko dva

tra širok i zastrt granama koje su bile oko dva metra od tla, dovoljno da omoguće pndiranom Range Roveru. Prolaz zaštićen drvećem bio je nedavno popločan; vozač koznavao put mogao je dobro odmaknuti, a da ga se nije moglo vidjeti od grana što su se naad njega.

To će biti misija izvinanja pješice.Jansonov zadatak bio je da slijedi prilaz, a da ne hoda po njemu, još jedanput bio je parale

m, deset metara dalje da ne bi aktivirao opremu za nadzor ili alarm koja je bila priključenstu. To je bila duga šetnja, a uskoro je postajala i naporna. Preskakivao je preko neravobijao se kroz mjesta obrasla gusta šumom i kroz duboke, erodirane padine. Nakon dvadeset mšići su mu se počeli buniti protiv napetosti, no on nije usporio korak. Kako je zgrabio granu re u nju, bolno se prisjetio da su mu ruke, nekoć čvršće od kože, izgubile onaj debeli sloj eviše godina brinuo se za korporativne klijente.

Sok iz borova lijepio mu se za dlan poput ljepila, iveri kore drveta našli su put ispod k se naprezao, vrućina mu je preplavila gornji dio tijela i vrat poput osipa. Zanemario

mjeravajući svoju pozornost na sljedeći korak. Jedna noga ispred druge: to je bio jedin

prijed. No, nastojao se kretati što tiše, dajući prednost kamenim izbočinama, kad god je tooguće, pred pucketanjem šumskog da. Auto je već davno nestao, naravno, i on je već edodžbu kamo vodi uski put, no nije bilo zamjene za izravno promatranje. Jedna noga ispred dkoro su mu pokreti postali automatski, i usprkos svemu, misli su mu letjele.

Jedna noga za drugom.Amerikanac, koji je bio kao kostur, sagnuo je glavu nakon što se predao svojim novim čuva

as o bijegu ratnog zarobljenika očito se proširio okolicom jer su stanovnici točno znali tkmo ga treba vratiti.

Probijao se kroz gustu džunglu puna dva dana žrtvujući posljednji atom snage, a zašto? T

zu, a opet toliko daleko. Sad će početi sve iznova, ali još gore: zapovjedniku logora očenika značio je gubitak obraza. Časnik bi ga udarao golim rukama sve ..

dok ne iskali svoj bijes. Hoće li Janson preživjeti susret ovisit će o tome kako će se enerpovjednik osjećati. Janson se počeo predavati vrtlogu očaja koji ga je vukao prema dolje pažne riječne struje.

Ne! Ne nakon svega što je izdržao. Ne dok je Demarest živ. Neće mu prepustiti tu pobjedu.Dva vijetkongovca držala su Jansona na ciljniku dok su marširala blatnom stazom jedan i

ga, jedan iza njega, ne riskirajući ništa. Seljani su zurili u njega, vjerojatno pitajući se kako toliko slab, toliko ispijen može još kretati. I sam se to pitao. Ali nije poznavao granice

age sve dok ih nije dosegnuo.Možda se ne bi pobunio da ga vijetkongovac iza njega nije zgrabio i zavezao oko vrata, ljut

ora hoda. Činilo se da je to posljednje nedostojanstvo i Janson se slomio, dao se slomepustio se svojim istreniranim instinktima. Vas um nema svoj um, govorio im je Demarejeme obuke želeći time naglasiti načine na koje bi mogli uspostaviti kontrolu nad svojom svij, nakon dovoljne obuke, izučeni refleksi preuzeli su ukorijenjenu prirodu temeljnog instdružujući se jadnom tkivu ljudskog postojanja.

Janson se okrenuo. Noge su mu klizile po stazi kao po ledu i on je namjestio svoj kuk nadesrećući desno rame, što bi upozorilo stražara na ono što će se upravo dogoditi; eksplozivni upetim i ravnim prstima njegove ruke, palac podvinut blizu dlana. Ruka se poput kolca zab



ažarev vrat zdrobivši hrskavicu njegova dušnika i zabacivši mu glavu unazad. Zatim je Jagledao drugog stražara i osjetio snagu zbog čovjekova izraza straha i očaja. Opalio mu je sarac u preponu udarajući petom gore-dolje. Snaga udarca proizašla je iz brzine, a čuvarev popotrči prema njemu učinio ga je dvostruko učinkovitim.

Sad kad se prednji stražar presavinuo, Janson ga je opalio polukružnim udarcem lupajuput po glavi. Kako mu se noga spojila s čovjekovom lubanjom, vibracija je putovala do njege i zapitao se je li slomio kakvu kost.

Zapravo, prestao se brinuti. Zgrabio je AK-47 koji je imao vijetkongovac iza njega i upotri

kao toljagu, udarajući mirno ispruženog vojnika sve dok nije mlohavo ležao. – Xin loi – progunnao je. Oprosti.Odvukao se u džunglu i prema sljedećoj izbočini zemlje. Borit će se dok ne stigne do o

aj put nije bio sam: imao je automatsku pušku čiji je kundak bio ljepljiv od krvi drugog čovtrajat će, noga za nogom, i pokuša li ga tkogod zaustaviti, on će ga ubiti. Za neprijatelje nećlosti, samo smrt.

I neće žaliti zbog toga. Noga za nogom.Prošao je još jedan sat prije nego što se Janson uspeo po posljednjem kamenom rubu i ug

anje na Smith Mountainu. Bilo je to ono što je očekivao da će naći, no pogled mu je oduzimao Bila je to visoravan s možda tisuću jutara trave vlasnjače Ken-tucky, smaragdne poput trav

stazi za golf. Ponovo je izvadio dalekozor. Zemlja je padala malo od ruba gdje je bio Janson ila u niz grebena koji su stršili na strmoj kamenoj površini planinskog vrha.

Vidio je ono što je Maurice Hempel vidio, prepoznao je ono što ga je učinilo neodolkom tko je pustinjak i bogat.

Blještava zgrada bila je skrivena, gotovo nepristupačna običnim sredstvima, zbijenija anje Biltmore, ali kako je vidio, gotovo jednako umjetnički projektirana. No, Jansonovo divzvala je zaštita ograde. Kao da prirodne zapreke oko mjesta nisu bile dovoljne, staza sa zapre

oke tehnologije činila je kuću otpornom na bilo koju vrstu upada.Ravno ispred njega bila je tri metra visoka gusta žičana ograda, i to ne obična.Samo postojanje objekta obeshrabrilo bi planinare namjernike. Ali i Janson je mogao v

kavi niz detektora pritiska ugranenih u ogradu: to bi odbilo čak i izuzetno vještog provapeta žica probijala se kroz otvore u ogradi, spajala se na niz kutija. To su bila dva sust

dnom: sustav napete žice za detekciju upada, pojačan detektorima vibracija. Srce mu se spurada opremljena samo detektorima vibracije može se često probiti parom kliješta i s pljenja. No, sustav napete žice učinio je to nemogućim.

Iza barikade od žičane ograde vidio je niz stupova. To su na prvi pogled bili metar i pol v

lci, a izmenu njih ništa. Pogled izbliza otkrio je što je to zapravo. Svaki je primao ikrovalno polje. U jednostavnijim sustavima mogao se pričvrstiti štap na vrh kolca i jednospopeti preko njega, izbjegavajući nevidljive zrake. Na žalost, ovi su bili rasporeneni tako ke koje su se presijecale štitile i same stupove.

Nije postojao fizički način da se izbjegne mikrovalno polje.A na travnatoj stazi iza tih stupova? Nije bilo vidljivih zapreka i Janson je pretražio tlo do

rim udarcem identificirao kutijicu pokraj pošljunčenog prilaza s logotipom TriStar Secdje, ispod zemlje bila je najveličanstvenija zapreka: ukopani kabel osjetljiv na pritisak. N

ogao zaobići; nije se mogao doseći. Čak i ako bi nekako svladao ostale zapreke, senzori pritisali.



Infiltracija je bila sasvim sigurno nemoguća. To mu je govorila logika. Spustio je dalekustio se preko ruba stijene i sjedio ondje još dugo u tišini. Obuzeo ga je val rezignacije i oliko blizu, a opet toliko daleko.

Bio je gotovo sumrak kad je pronašao put natrag do Taurusa boje kestena. Odjeća mu jeošarana komadićima lišća i sitnim dlačicama. Vratio se do Millingtona, a zatim sjeverno pomotreći budno retrovizor.

U malo vremena koje mu je preostalo, trebao se još nekoliko puta zaustaviti, nekoliko puta piti. Na sajmištu uz cestu kupio je električni mikser iako je želio samo solenoidni motor. Dov

bio jeftini mobitel i nekoliko jeftinih dodataka. U trgovini živežnim namirnicama kupio je vruglu kutiju keksa premda je želio samo limenku. Zatim je otišao u željezariju na glavnoj ulicikupio ljepilo, kanistar ugljena u prahu za slikare, rolu vrpce za izoliranje i par čvrstih špršivač komprimiranog zraka i rastezljivu karnišu za zastore.

– Vi ste majstor? – upitala je plavuša u kratkim hlačama od džinsa dok je naplaćivala. – Mnasmiješila mu se izazovno. Mogao je zamisliti kako konobar preko puta zuri.

Njegova posljednja postaja bila je dalje niz cestu 58. Stigao je na Sipperlvjevo parkirposredno prije zatvaranja. Po prodava-čevu licu mogao je vidjeti da mu nije drago što ga vidikog mješanca uspravile su se, ali kad je vidio tko je došao, obratio je ponovno pozorno

oju krpenu lutku za kojom je slinio. Sipperlv je duboko uvukao dim cigarete i krenuo prema Jansonu. – Znate da je proda

neno – reče oprezno.Janson je izvadio pet dolara iz lisnice. – Za psa – reče. – Kako?

– Rekli ste da mogu dobiti psa za petaka – reče Janson. – Evo petaka.Sipperlv se nasmijao hripavo, a zatim je shvatio da Janson govori ozbiljno. Pohlepni po

ešao mu je po mesnatom licu. – No dobro, šalu na stranu, taj mi je pas zbilja drag – pribraoista je jedinstven. Odličan pas čuvar…

Janson je pogledao krupnu zvijer, njezin blatni crni i smeni omotač, njezinu kratku, prušku i zavinuti sjekutić koji je stršio izvan usana kad mu je njuška zatvorena, nešto poput bulćno stvorenje, u najboljem slučaju.

– Samo što ne laje – istaknuo je Janson. – Da, na tom području je malo sramežljiv. Ali on je doista sjajan pas. Ne znam bih li se m

tati od njega. Ja sam pomalo senti mentalna osoba. – Pedeset. – Sto. – Sedamdeset pet.

– Prodano – reče Jed Sipperlv cerećući se pod utjecajem piva. – U vinenom stanju. Upamtite to. I pametnije vam je da uzmite i tu ofucanu prljavu lutku za

jim. To je jedini način da zvijer ubacite u auto.Pas velik poput teleta pronjuškao je Jansona nekoliko puta prije nego što je izgubio zanima

ista, ušao je u vozilo tek kad je Janson bacio krpenu lutku na stražnje sjedalo. Pregolema živodva je stala, ali nije se žalila.

– Najljepša vam hvala – reče Janson – i da, možete li mi reći gdje mogu nabaviti dedara?

– Pa znate da su oni zabranjeni u Virginiji – reče Sipperlv grubo podrugljivo. – Jansgledao posramljeno.



– No, ako vas zanima dobar posao za takvu stvarčicu, mogu vam samo reći da ste našli prSipperlv se nacerio poput nekoga tko zna da mu je danas sretan dan.

Bila je gotovo večer kad se Janson vratio u svoj motelsku sobu; i kad je završio slaganje opovarenje u vojničku naprtnjaču, svjetlost je nestala. Dok je krenuo, on i pas morali su hodaesečini. Zbog napetosti činilo se da ovaj put ide brže unatoč težini naprtnjače.

Prije nego što se približio konačnom grebenu, skinuo je uzicu s psa i pogladio ga nježno po ratu. Zatim je zagrabio rukama nekoliko puta zemlju i razmazao je psu oko glave i oko već bl

motača. Preobrazba nije bila nježna; pas bez uzice izgledao je divlje, osobito velika v

ninskog psa kakvi su povremeno lutali padinama. Zatim je Janson uzeo krpenu lutku i baceko žičane ograde.Dok je pas trčao za njom, Janson se sakrio menu gusto drveće promatrajući što se dogana.Golemi pas nasrnuo je na ogradu, pao unazad i ponovo skočio naprijed probijajući se

nzore vibracija i sustav napete žice. Bili su konstruirani tako da imaju prag osjetljivosti kječavao da ih aktivira nalet vjetra ili skok vjeverice. No, udarac golemog psa bio je daleko

aga. Elektronskim signalom oba su sustava registrirala nazočnost uljeza i upalio se red poda označavajući dio ograde.

Janson je čuo motor kamere postavljene na visokoj motki na zemljištu; okreta

nalizirajući smetnju. Snop svjetiljki montiran iznad kamere zažmirio je usmjeravljepljujući intenzivni halo-geni snop prema dijelu ograde gdje je Butch opetovano napadao.

d zaštitom stabla Jansonu je svjetlost bila prejaka, poput višestrukog sunca. Vrijeme od počidača do odgovora kamere: četiri sekunde. Janson se divio učinkovitosti sustava za otkriacivanja.

U menuvremenu, zbunjeni je pas skakao na ogradu dok su mu prednje šape grabile žičane kmo da se dočepa krpene lutke. Kad su se Jansonove oči prilagodile, mogao je vidjeti kako semere produljuju. Činilo se da se kamera daljinski upravlja iz jedne od stražarskih kućica; ntočno lociraju uljeza, operateri kamere mogu zumirati i odrediti.

Odrenivanje nije tako dugo trajalo. Halogeno svjetlo bilo je isključeno, kamera se vratidišnji položaj i okrenula od ograde prema šljunčanom prilazu, a plave su se diode na tom nule.

Janson je čuo elastičnu, štropotavu buku psa koji je ponovo nasrnuo na ogradu od čerika: Butch je još jednom pokušao. Zar je mislio da će na taj način moći vratiti lutku? Je li naeći način želio pokazati lutki koliko mu znači?

Životinjska psihologija bila je neshvatljiva. Jansonu je bilo važno samo to da je njenašanje bilo predvidivo.

Kao što je bilo i ponašanje onih koji su upravljali sigurnosnim sustavima ograde.

Velika vrijednost tog milijunskog sustava bila je da je isključila potrebu da se pošalje čuakvom slučaju. Može se obaviti potpuni pregled iz udaljenosti.

Ovaj put nakon što se pas zaletio na ogradu, diode se nisu upalile. Segment je deaktivsada lažnih alarma predvinena. Janson je znao što su zaključili u stražarnicama. Nedvojbevlja zvijer lovila vjevericu ili svisca; njezino će oduševljenje sasvim sigurno proći.

Dok se Butch spremao za još jedan napad na žičanu ogradu, Janson je prebacio svoju naprtam počeo trčati prema zapreci. Nakon što je prešao nekoliko metara, skočio je u zrak kao hvatio je ogradu nogom udarajući je što dalje prema vertikali. Drugom je nogom je gurnume u jednu od karika i zgrabio ogradu objema rukama. Mičući zajedno ruke i noge, lagan

ebacio preko ograde oštrih, šiljastih vrhova. Da bi je prekoračio, Janson je znao da se



ebaciti držeći središte gravitacije iznad ograde prije negoli se uspne. Da bi to postigao, zamisje ograda tridesetak centimetara viša pa se prebacio preko zamišljene točke. Manevrirajući lje, kratko je stavio sve svoje prste u jedan od rombova na lancu. Zatim je zavrtio tijelo prade. Za-krenuvši se kao u saltu, Janson se uspravio i pao na travu.

Kad je sletio ispod njega je bilo nešto mekano. Krpena lutka. Janson ju je bacio preko ogs ju je nježno pokupio gubicom i odšuljao se nekamo iza drveća.

Nakon nekoliko trenutaka čuo je zvuk kamere kako se sama ponovo pozicionirala i jdanput halogeni reflektor zasvijetlio. Je li kamera bila usmjerena na njega?

Zar je ne znajući naletio na neki drugi alarmni sustav?Janson je znao da se ni jedan ukopani kabel sa senzorima ne bi mogao upotrijebiti pet metarade; obični bi vjetar na tako velikom metalnom predmetu proizveo preveliki poremektromagnetskom polju detekcije.

Legnuo je uza zemlju, a srce mu je polako udaralo. Njegova crna odjeća štitila ga je u m, pod jakom rasvjetom možda je mogla pomoći da ga pronanu pokraj bijelog šljujetlozelene trave. Kako su mu se oči privikavale na svjetlost, shvatio je da on nije meta. Pna razaznao je da je usmjerena na dio ograde koji je već prešao. Čuvari su provjeravali cjelovrikade prije negoli su reaktivirali segment. Nakon četiri sekunde zapaljena svjetlost je ugaš

atio se mrak, zajedno s osjećajem olakšanja. Lagano žmirkajuće plave diode pokazivale su nzori za vibraciju ponovo uključeni.

Janson se probijao prema stupovima. Još jedanput pogledao je njihovu konfiguraciju i osjeeshrabrenim. Prepoznao je model i znao je da je to vrhunski mikrovalni sustav zaštite. Na bilnu motku ispod aluminijske kape bio je zakvačen dielektrični odašiljač i prijamnik; signal

Hz bio je namješten na nekoliko modela signala AM koji se mogu izabrati. Sustav je malizirati potpis bilo koje interferencije; veličinu, gustoću i brzinu – napojiti ga u multiplmunikacijske module središnje mreže sustava.

Bistatični senzori bili su razmaknuti kao što je primijetio ranije, tako da su se

vostručavale jedna preko druge. Nije se mogao iskoristi jedan od stupova da se popne pktričnog polja jer je električno polje bilo udvostručeno ondje gdje su stajali stupovi; vera-n

dnom polju završilo bio gotovo u sredini drugoga polja.Janson je pogledao unatrag u ogradu sa zaprekama. Ako aktivira mikrovalnu zapreku a b

iki izgledi da će to učiniti, morat će se popeti preko ograde prije nego što se pojave čuvari i pcnjava. A on bi se kretao pod svjetlošću četverostruke halogenke, naprave koja ne samo da bi vijetlila uljeza, nego bi ga zbog svoje jake svjetlosti vjerojatno oslijepila i onesposobila. Avlačenje bilo nužno, povući će se; ali to će biti tek manje riskantno nego da nastavi.

Janson je otkopčao naprtnjaču i uzeo detektor policijskih radara. Bio je to Phantom II., vrh

odel namijenjen vozačima motornih vozila koji vole brzinu, ali ne i kazne za prebrzu vožnju. Bn kovit zato što je bio i detektor i prigušivač koji je omogućavao vozaču da bude nevidljiv opkontrolu brzine.

Radio je na način da je detektirao signal i odbacivao ga prema radaru. Janson je ukstični pokrov, skratio antenu, instalirao dodatni kondenzator i tako prebacio radiofrekven

ektar na mikrovalnu dužinu. Upotrijebio je vrpcu za izoliranje da zaveže napravu pokraj dugaeskopskog čeličnog štapa. Ako bi radio kao što se nadao, mogao bi iskoristiti konstrukcrakteristiku svih vanjskih sigurnosnih sustava: potrebnu toleranciju za vremenske uvjete i život

Sigurnosni je sustav nekoristao ako stalno oglašava lažne uzbune. Vanjski mikrovalni suijek su obranivali signal kako bi razlikovali ljudske uljeze od tisuću drugih stvari koje bi m



rokovati anomalije u signalu: grana što se ljulja na vjeru, životinja koja poskakuje. No, to je ipak bilo kockanje životom. U manje zahtjevnim okolnostima on bi testirao hipote

enu prije nego sto bi riskirao život.Još je jednom proučio konfiguraciju stupova. Bistatični senzori trebali bi biti udaljeni gotov

tra jedan od drugog. Ovi su bili razmaknuti gotovo 3 metra.Očito se nije štedjelo što je vjerojatno razveselilo onoga tko je postavljao sustav. I bl

nzora bila je drugi faktor u Jansonovu korist. Što su bili dalje, to je bio šire pokrivanje izmenumetara pokrivanje je naraslo na oval koji je u središtu izmenu dva senzora bio širok dva

tara. Na trideset metara pokrivanje bi bilo uže i bliže fokusirano, ne šire od dva metra. To ješto s čime je Janson računao.Kao što je i očekivao, motke oko drugog, razmaknutog reda bile su usmjerene na drugu mo

du bližem njoj i obrnuto. Na mjestu gdje su se dvije zrake sjekle, bio je prema tome najuži m pokrivanja. Jedan stup bio je metar i dvadeset nalijevo i šezdeset centimetara iza drug

deset metara s obiju strana taj je model bio ponovljen. U glavi je povukao zamišljenu crtu kajala susjedne stupove, a zatim crtu koja je spajala sljedeći par. Na pola puta izmenu te poredne crte bila bi točka gdje je pokrivanje minimalno. Janson se primaknuo prema toj točmo gdje je intuitivno procijenio da se ona nalazi. Držeći čelični štap, pomaknuo je Phanto

ema tom mjestu. Sustav bi odmah detektirao pojavlji vanje objekta, ali isto tako bi odmah odmodeli u obliku valova ne odgovaraju ni jednom obliku ljudskog uljeza. Ostat će miran i neom

e dok Janson sam ne pokuša prijeći. A to će biti trenutak istine.Hoće li antiradar zavarati prijamnike signala i spriječiti ih da registriraju nazočnost ulj

dskom liku kao što je Paul Janson?Čak nije ni znao radi li uopće Phantom II. Kao mjeru opreza Janson je onemogućio nje

pleje; neće biti crvenog svjetla koje pokazuje da odražava signale koje prima. Morat će nasrujući. Držao je Phantoma II. čvrsto, krećući se ispod motke, ruka iznad ruke, držeći ga u zrajenjajući položaj. Zatim je zarotirao štap i nastavio dalje od mikrovalne zapreke. I… proš

ošao je.Bio je na sigurnoj udaljenosti na drugoj strani. Što uopće nije bila sigurna strana.Dok je Janson hodao prema stazi što se blago spuštala prema vili, osjećao je kako su m

čice na vratu naježile, na nekoj životinjskoj razini svjestan rizika koji je pred njim.Pogledao je na jedva osvijetljeni displej od tekućeg kristala na crnom Teltek voltmetru k

žao u rukama. To baš i nije bila prava terenska oprema, ali poslužit će. Ništa. Nikakva aktivnHodao je još tri metra. Brojke su počele rasti; nakon još jednog koraka počele su divljati.Približavao se podzemnim senzorima. Premda je voltmetar pokazivao da je ukopani kabe

eko, znao je da elektromagnetsko polje TriStarovih ukopanih kabelskih senzora stvara

ekcije šire od dva metra.Stopa povećanja na displeju voltmetra pokazivala je da se približava aktivnom polju. Dva

ntimetara ispod tratine, ≫ propusni≪ je koaksijalni kabel bio konstruiran tako da ima runjskom vodiču, omogućujući tako elektromagnetskom polju da izmakne i da ga detektira parjamni kabel koji prolazi istim omotačem. Rezultat je bio volumetrijsko polje detekcijeaksijalnog kabela visoko trideset centimetara i oko dva metra široko. No, kao i kod drugih vantava detektiranja uljeza, mikroprocesori su mogli razlikovati jednu vrstu smetnje od d

votinja od deset kila ne bi aktivirala alarm, ali dječak od četrdeset kila bi. Mogla se detektmačiti i brzina uljeza. Snijeg, tuča, lišće koje pada, promjene temperature, sve to može izmilje. Ali mozak sustava filtrirat će takvu buku.



Za razliku od mikrovalnog sustava, nije se dao prevariti. Pohranjeni kabeli bili su nepristupTriStar sustav imao je dovoljnu zaštitu od neovlaštenog diranja tako da bi bilo kakvo prekigovih krugova bilo uočeno i odmah bi stigao odgovor u obliku alarma. Postojao je samo

čin da se to zaobine.A taj je bio preko njega.Janson je povukao teleskopski štap i okrećući dijelove u obrnutom smjeru od kazaljke na s

elosti ga izvukao. Otišao je prema mikrovalnim motkama i držeći izvučeni štap u rukama, poema ukopanim senzorskim kabelima, zamišljajući nevidljivi dva metra široki pojas kao fi

preku.Držao je motku dok je trčao, a zatim je zabio kraj u zemlju točno iznad točke za koju je smje tu ukopan kabel. Sad: korak i kreni. Podignuo je desno koljeno prema gore i prema napr

očio zamahujući bokovima dok se držao za štap. Prone li sve u redu, zamah će ga zanijeti i sna sigurnoj udaljenosti od kabela. To ne treba biti visok, sportski skok s motkom, nego široki

dva da je uopće mogao držati tijelo koji metar u zraku. Volumetrijski detektor bit će uzbunjen tankog štapa koji dotiče tlo – ništa što bi bilo približno jednako opsegu ili tipovima ome

lja koji bi bili slični čovjeku.Dok je pažljivo gledao područje trave gdje se nadao da će sletjeti na pristojnoj udaljenos

opanog senzorskog kabela, odjednom je osjetio da se metalni štap svija pod njegovom težinomO, blagi Bože, ne!U sredini luka štap je popustio i Janson je pao na tlo samo nekoliko koraka od točke gd

ocijenio da se nalazi koaksijalni kabel.Bio je preblizu!Ili nije? Nije nikako mogao znati, a nesigurnost je bila stvar koja najviše ždere živce.Izbio mu je hladni znoj gotovo odmah čim se izvukao iz zone. U bilo kojem trenutku znat će

ivirao senzore. Reflektori se zabljesnuti, kamera će se početi okretati. Zatim kad će se pokgovo lice, ekipa teško naoružanih čuvara pohitit će na mjesto. Barikade i alarmni sustavi na s

ani svest će njegove izglede za uspjeh na nulu.Suspregnuvši dah, čekao je, osjećao kako olakšanje raste sa svakom sekundom koja pro

šta. Sretno je prošao. Sva tri sigurnosna sustava ograde sad su bila iza njega.Ustao je i pogledao vilu koja se nazirala pred njim. Kad je prišao bliže, njezina m

ičanstvenost oduzimala dah. S obiju strana glavne kuće bili su prostrani konični tornjevi; proe bilo je napravljeno od pješčenjaka s Briar Hilla.

Krov je bio opremljen kiće-nom balustradom, a na vrhu je bila još jedna manja. To mjestoeklektični prikaz graditeljske bombastičnosti. No, je li računalo na razmetanje ako ga nitko

ogao vidjeti?

Prozori su bili u mraku osim blijede svjetlosti koja bi mogla biti uobičajeno noćno osvjetlju li stanari bili u stražnjim sobama? Činilo se da je prerano za bilo koga da zaspi. Nešto oće mučilo je Jansona, nije mogao reći zašto, i nije bilo vremena da se osvrće.

Uspeo se uz lijevu stranu zgrade i ušao s uže strane.Ubačen u kamen pokraj tamnih vrata izrezbarenih ukrasima bio je diskretan elektrost

lon osjetljiv na dodir, onakav kakav imaju bankomati. Ako se pritisnu pravi brojevi, ulazrm biti deaktiviran. Janson je izvukao mali raspršivač komprimiranog zraka iz svoje naprtnj

mjerio malo finog ugljena u prahu na jastučić. Bude li sve u redu, naći će otiske prstiju i po uzoći će vidjeti koje brojeve upotrebljava alarmni kod; ovisno o tome koliko su laka ili teškaći će dobro pogoditi učestalost.



Slijepa ulica, nije bilo uzoraka. Kao što se i pribojavao, tipkovnica alarma imala je šifdeoprikaz; brojke su prikazivane slučajnim redom, nikad dvaput u istoj sekvenci.

Razmislio je. Toliko blizu, a toliko… Nije se preračunao. Deakti-viranje alarma izuzetno bmoglo, ali još nije iscrpio planove za slučaj nužde. Vrata imaju alarm. Prihvati to. Ali ako adetektira da su otvorena, neće se uključiti.

Uz pomoć džepne baterije Janson je pregledavao tamno obojena vrata sve dok nije vidio sike pri vrhu: dokaz sklopke za kontakt. U dovratku bili su kontakti metalne sklopke. Krvarao magnet na vrhu vrata. Dokle god su vrata zatvorena, magnet će držati klip u vratima u

varajući električni krug u jedinici sklopke. Janson je izvukao iz naprtnjače jaki magnet i uz pozo sušećeg cijanoakrilatnog ljepila učvrstio na donji dio dovratka.Zatim je počeo raditi na bravi. Još jedna loša vijest: nije bilo ključanice. Vrata su se otv

moću magnetske kartice. Mogu li se vrata jednostavno gurnuti? Ne.Morao je pretpostoviti da postoji teška čelična rešetka s unutarnje strane drvenih vr

estruki zasun. Trebalo je |zamoliti takva vrata da se otvore. Ne može se provaliti osim ako sli srušiti pola zgrade.

Za takav se slučaj pripremio, ali s običnim priručnim alatom izgledi za uspjeh su mnogo go s onakvim instrumenata na koje se navikao da mu stoje na raspolaganju. Njegov magn

irač zasigurno nije baš bila impresivna oprema, usto improviziran vrpcom za izolaciju i smvukao je jezgru solenoida i zamijenio je čeličnim štapićem. Na drugi kraj štapića pričvrstio je avokutni komad željeza koji je izrezao iz kutije za kekse uz pomoć jakih škara.

Elektronski dio, generator buke, bio je obični dio tranzistora koji je izvadio iz mobitela. Kpokon spojio par AA baterija na aparat, stvoreno je brzo oscilirajuće magnetsko polje: bimijenjeno tome da pulsira sve dok se senzori ne uključe.

Janson je ubacio metalni pravokutnik u prorez i čekao. Sekunde su sporo odmicale. Ništa.Progutavši mučne frustracije, provjerio je baterijske kontakte i ponovo ubacio metalnu ka

š je nekoliko dugih sekundi prošlo i iznenada je čuo da se aktiviralo škljocanje solenoida bsuni vrata su se pomaknuli.

Polako je ispustio dah i otvorio vrata.Dokle god je netko u kući unutarnji fotoelektrični alarmi se ne aktiviraju. Ako je pog

godio, neće proći dugo da to shvati. Janson je tiho zatvorio vrata iza sebe i u polumraku kgim predvorjem.

Nakon tridesetak metara vidio je tračak svjetlosti. Izlazio je ispod obloženih vrata nalijevo Pogledavši, učinilo mu se da su to obična vrata na guranje, nezaključana i bez alarma. Kak

azbina? Je li to ured? Soba za sastanke?

Strah mu se uvukao u crijeva. Svaki animalni instinkt koji je imao mahnito je signalizirao. Nešto je bilo pogrešno. No, sada nije bilo vraćanja bez obzira na rizike. Izvadio je pištolj iz korica na pojasu

ijela i držeći ga ispred sebe upao je u sobu. Za oči koje su se priviknute na polumrak, prostor je bio iznenanujuće svijetao, osvij

dnim i stolnim svjetiljkama te lusterom na stropu pa je Janson i nehotice zaškiljio kad ga je obveći osjećaj strave.

Oči su mu pretraživale sobu. Našao se posred veličanstvenog salona, red damasta i kojno antikno pokućstvo. A u sredini sjedilo je osmero muškaraca i žena okrenutih prema njemu

Janson je osjetio kako mu ponestaje krvi u licu.



ekali su ga. – Zašto vam je toliko trebalo, gospodine Janson? – Pitanje je bilo postavljeno s d

baznosti. – Collins je rekao da ćete doći do osam sati. Sad je gotovo pola devet.Janson je žmignuo prema ispitivaču, ali dokaz onoga što su oči vidjele, ostao je nepromijenGledao je u predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.

34Predsjednik Sjedinjenih Država. Direktor Konzularnih operacija. A ostali?

Janson se skamenio od šoka. Dok je stajao na mjestu, njegov se um borio sam s sobom. Nije moguće. A ipak je bilo.Ljudi u odijelima i kravatama čekali su ga u raskošnoj vili, a Janson je prepoznao većinu

dje je bio državni tajnik, zdrav čovjek koji je sad izgledao manje zdravo. Dotajnik iz tajništancije zadužen za menunarodne odnose, punašni ekonomist s Princetona. Žućkasto-sivi predsjcionalnog obavještajnog vijeća.

Zamjenik direktora Obrambene obavještajne agencije, krupni i stalno neobrijan čovjek. Ti bezlični i živčani tehničari: odmah je prepoznao taj tip ljudi.

– Sjedni, Paul! – Da, to je bio Derek Collins. Njegove sive oči bile su hladne iza nje

zgrapnih crnih plastičnih naočala. – Osjećaj se kao kod kuće – pokazao je oko sebe ironično – ako se ovo može nazvati domoSoba je bila i prostrana i ukrašena, obložena i urešena u engleskom stilu iz sedamna

ljeća; ulašteni zidovi od mahagonija svjetlucali su ispod lustera od finog kristala. Pkrustacija bila je u složenom uzorku svjetlijeg i tamnijeg drva, hrasta i ebanovine.

– Ispričavam se za programirano pogrešno navonenje, Paul nastavio je Collins.Programirano krivo navonenje?. – Glasnik je bio na vašoj platnoj listi – reče Janson tmurnim gla som.Collins je kimnuo. – Imali smo istu zamisao kao i ti o tome da donemo do ulaznih dokum

m je javio da je stupio u vezu s tobom, znali smo da imamo zlatnu priliku. Gledaj, ti ngovorio na pozivnicu s pozlatom. To je bio jedini način da te dovedemo.

– Dovedete? – ganenje mu je gušilo riječi u grlu.Poglede su izmijenili Collins i predsjednik. – I to je bio najbolji način da pokažeš tim dr

brim ljudima da imaš ono što treba – reče Collins – da pokažeš da su tvoje sposobnosti jedledu koji uživaš. Dovraga i bestraga, to je bio zadivljujući upad. Ali prije nego što bvrijenen i počneš sliniti, trebaš znati da su ljudi u ovoj prostoriji još jedini koji znaju istobiusu. U dobru i zlu sad si član ove izabrane skupine. Sto znači da je ovo sada situacija u koži Ujak Sam – Idi k vragu, Collins! – Vratio je pištolj i stavio ruke na bokove.

Iz njega je izbijao bijes.Predsjednik se nakašljao. – Gospodine Janson, doista ovisimo o vama.

– S dužnim poštovanjem, gospodine – reče – dosta sam se laži naslušao. – Pazite se, Paul – upadne Collins. – Gospodine Janson? – Predsjednik ga je gledao u oči s poznatim pogledom s dugim svje

tom pogleda koja može biti jednako žalosna ili vesela. – Laž je gotovo materinski jezik za vdi u Washingtonu. Ja ne tvrdim suprotno. Postoje laži, da, postojat će i dalje laži jer to zahtbrobit zemlje. Ali želim da shvatite nešto.

Vi se nalazite u vrhunski tajnoj, ultrasigurnoj saveznoj zgradi. Nema prisluškivanja, manja, ničega. Sto to znači? To znači da smo na mjestu gdje svi možemo staviti karte na stol i



no ono što ćemo učiniti. Ovaj sastanak nema nikakav službeni status. Nikad se nije dogodam ovdje, vi niste ovdje. To je laž koja nas štiti, to je laž koja će omogućiti da se kaže istin

da i ovdje radi se o tome da se kaže istina vama i nama. Nitko vas neće obasjavati.Ali izuzetno je važno da vas se izvijesti o situaciji vezanoj uz program Mobius.

– Program Mobius – reče Janson – već mi je rečeno. Najveći svjetski filantrop i humanitaratujući veleposlanik, mirotvo rac… on je najobičnija prokleta izmišljotina koju su smislili vaelji u Washingotnu. Taj svetac naših dana u potpunosti je stvore nje… čega? Cijele čete plane

– Svetac? – prekine ravnatelj Nacionalnog obavještajnog vijeća.

Nema tu nikakvih religioznih prizvuka. Bili smo stalno jako oprezni da izbjegnemo što takv – Slava Bogu – Jansonov glas bio je leden. – Bojim se da se tu dogodilo puno više stvari nego što vi znate reče državni tajnik. –As ob

to da je to najeksplozivnija tajna u povijesti države, shvatit ćete da smo bili pomalo oprezni. – Dat ću vam prikaz doganaja – reče predsjednik. Bilo je jasno da predsjedava sastanku; č

i se navikao zapovijedati nije trebao pokazivati svoj autoritet. – Naša kreacija postala jepravo više nije naša kreacija. Izgubili smo nadzor nad svojom imovinom.

– Paul? – reče Collins – Sjedni, doista. To će potrajati.Janson je sjeo u naslonjač u blizini. Napetost u sobi bila je zamjetna.

Pogled predsjednika Berquista vrludao je prema prozoru s kojeg su se vidjeli vrtovi na anja. Na mjesečini se mogao vidjeti talijanski vrt, pravocrtni labirint ograda oblikovanih od

mšira. Da citiram jednog od svojih prethodnika reče – učinili smo ga bogom kad nismo imali Pogledao je Douglasa Albrighta, čovjeka iz Obrambene obavještajne agencije. – Doug, zaštopočneš?

– Pretpostavljam da su vam već objasnili korijene programa.Tako znate da smo imali tri izuzetno predana agenta koji su osposob ljeni da glume P

vaka. Bila je potrebna i pričuva. – Dobro, dobro. Previše je ulaganja otišlo u to da bi te vaše krpene mačke pregazio taksi –

nson otrovno. – A što je sa ženom? – Još jedan američki agent – reče čovjek iz DIA-e. – I ona bi išla pod nož ako bi srela bilo

bi je mogao poznavati iz starih dana. – Sjećaš se Nell Pearson? – upita Collins tiho.Janson je bio ošinut gromom. Nije ni čudo da je bilo nešto u Novakovoj ženi što mu se

znatim. Njegova veza s Nell Pearson bila je kratka, ali vrijedna sjećanja. Dogodila se nekdina nakon što je došao u Konzularne operacije; poput njega njegova prijateljica agentica bma, mlada i nemirna. Oboje su radili prikriveni u Belfastu sa zadatkom da glume muža i ženutrebalo puno do dodaju element stvarnosti u tu dramu. Veza je bila strastvena, burna, proizlaz

e iz tijela nego iz srca. Zgrabila ih je poput groznice i pokazala se prolaznom poput groznicešto njezinog još je ostalo u njemu. Ti dugi elegantni prsti: nešto što se nije moglo izmijeniti. što je bilo izmenu njih, zar ne? Neka jeza, čak u Amsterdamu?

Janson se stresao zamišljajući ženu koju je znao kako ju je nepovratno izmijenio hladnialpela kirurga broj dva – Ali kako to mislite da ste izgubili kontrolu? – inzistirao je.

Nastupio je čudan trenutak tišine prije nego što je progovorio podtajnik ministarstva financnjske poslove. – Počnimo s operativnim izazovom: kako osigurati golema sredstva da biste mduprijeti iluziju svjetskog tajkuna filantropa? Suvišno je spomenuti da program Mobius nije mmo preusmjeriti sredstva iz dobro nadziranog proračuna za obavještajne službe Sjedinjenih Dr

Vrlo se malo novca moglo nabaviti, ne više. Tako se program oslonio na naše obavješ



ogućnosti da sami stvorimo svoj fond. Poslužili smo se svojim presretanjima signala… – Isuse Bože – pa vi govorite o Echelonul – reče Janson.Echelon je bio složeni sustav za prikupljanje podataka koji se sastojao od niskih orbitnih sa

su presretali signale: svaki menunarodni telefonski poziv, svaki oblik telekomunikacije koanjao na satelitsku vezu, a ti su bila većina, mogla je špijunska flota u orbiti uzeti kao uzo

esresti. Golemi broj podataka prikupljao se u sustavima za analizu koje je sve kontrocionalna sigurnosna agencija. Mogla je motriti bilo koji oblik menunarodne telefo-nije. NSetovano negirala glasine da se koristi presretačima signala u druge svrhe osim nacio

urnosti u najužem smislu. No, tu je postajalo šokantno priznanje da čak ni najveći skeptici svjerama ne znaju ni pola.Podtajnik ministra financija s podbratkom kimnuo je sumorno. – Echelon i druga im

mogućili su nam da donemo do osjetljivih, vrlo tajnih podataka o odlukama središnjih banaka djeta.

Hoće li Bundesbank devalvirati njemačku marku? Hoće li Malezija poduprijeti ringit?Je li Dowing Street 10 odlučio pustiti da funta pada? Koliko vrijedi da se to sazna ma

koliko dana prije? Naša je kreacija imala te insajderske informacije jer mu je stavljepolaganje najbolji asortiman naše obavještajne službe. Bila je to dječja igra. Preko njega

mještali masovne, rizične oklade na valute. U brzom okretanju dvadeset je milijuna poadeset milijardi i zatim još, još više. I tako je nastao legendarni financijaš. I nitko nije znao govi sjajna intuicija i instinkt bili zapravo rezultat….

– Zloporabe programa nadzora američke vlade – reče Janson, prekidajući ga. – U redu – reče predsjednik Berquist trijezno – Dobro. Suvišno je spominjati kako je t

ogram koji se dogodio prije nego što sam ja preuzeo dužnost. Putem izvanrednih mjera proobius stvorio je izuzetno vidljivog milijardera, ali nije računao s ljudskim faktorom, s mogućnse pristup i kontrola sveg tog bogatstva i moći pokaže prevelikom, a da ne privuče barem jenaših agenata.

– Zar vi, ljudi, niste još ništa naučili? – reče Janson raspalivši se. – Zakon nenamjeravanih posljedica, znate za to? On sigurno poznaje vas. – Pogled mu je iš

a do lica. – Povijest američke obavje štajne službe puna je genijalnih planova koji su svijet urim.

Sad govorimo o ≫ljudskom faktoru≪ kao da za njega nije bilo mjesta na tim vašim vrlicama. – Janson se okrenuo Collinsu.

– Pitao sam te, kad smo razgovarali, tko bi pristao glumiti takvu ulogu da mu se izlokupni identitet. Tko bi učinio takvo što?

– Da – reče Collins – i odgovorio sam: ≫ Netko tko nije imao izbora.≪ Činjenica jest

znaješ tog nekog. Čovjeka po imenu Alan Demarest.

35 Trnci su prošli kroz Jansonove žile i na trenutak jedino što je vidio, bilo je lice njegova b

povjednika. Alana Demaresta. Preplavila ga je mučnina i glava mu je počela pulsirati.To je bila laz!Alan Demarest je bio mrtav. Država ga je smaknula. Samo je spoznaja o toj odmazdi

gova sjećanja podnošljivima.Kad se Janson vratio u SAD, sastavio je dugačka izvješća koja su, kako je bio uvjeren, za

tužnicom protiv Demaresta. Sazvan je tajni vojni sud; odluka je donesena na najvišim razin



atralo se da je nacionalni moral preranjiv da bi se dopustilo da se pred javnost imarestovi čini, ali pravda će svejedno biti zadovoljena. Jan-sonovi detaljni iskazi učinili su svim jasnim.

Demarest je proglašen krivim nakon samo nekoliko sati vijećanja i osunen na smrt.Čovjeka kojem je jedan protuobavještajac dao nadimak ≫Gospodin Kurtz iz Khe San

eljao je vojni streljački vod. ]anson je to gledao.Mesa Grande. Na podnožju planine San Bernardino. Krug od tkanine ispred njegova srca b

el, a zatim jarko crven.

Janson je zurio u Collinsa i osjetio kako mu vena pulsira na čelu. – Čovjek koji nije imao izbora – reče Collins neumoljivo. – Pametan, pametan čoanredan um. Imao je takoner, kako si otkrio, jasnih mana. I tako bješe.

Trebali smo nekoga njegovih sposobnosti, a njegova apsolutna odanost ovoj zemlji nikadšla u pitanje, čak i kad su došle njegove metode.

– Ne – reče Janson, a zvučalo je poput šapta. Polako je zatresao glavom. – Ne, to nije moguCollins je slegnuo ramenima. – Ćorci, praskavci. Osnove scenske umjetnosti.Pokazali smo ti ono što si trebao vidjeti. Janson je pokušao progovoriti, ali nije uspio.

– Žao-mi je što su ti lagali sve ove godine. Smatrao si da Dema resta treba dati na prijeki

aknuti zbog toga što je učinio i zato su ti rekli da se to dogodilo, pokazali da se to dogodilo. Tn za pravdom potpuno je razumljiva, ali nisi gledao šire, barem ne što se tiče otuobavještajnih planera. Takav materijal ne rana se često, ne u našem poslu. I tako je pala odposljetku, to je ipak bilo pitanje ljudskih resursa.

– Ljudskih resursa – Janson je ponovio mrko. – Lagali su ti jer je to bio jedini način da te zadržimo. I ti si bio poprilično izuzetan mate

dini način na koji si to mogao zabo raviti bio je da budeš uvjeren da je Demarest dobio smznu. I tako si ti bolje stajao i mi smo bolje stajali, jer to je značilo da možeš nastaviti činiti štog dao. Jedan – jedan. Imalo je smisla na koji god su način to planeri gledali. I tako je Dema

n izbor. Može završiti na sudu i zbog hrpe dokaza koje si ti dao vjerojatno biti smaknut. Druogućnost bila da zapravo preda svoj život nama. Živjet će po diskreciji kontrolora, a njegov

će dar koji se može opozvati. Prihvatit će bilo koji zadatak jer nije imao izbora. Tako je pzetan… jedinstveni resurs.

– Demarest… živ – borio se da izgovori te riječi. – Vi ste ga uno vačili za taj posao? – Isto kao što je on unovačio tebe. – O čemu ti to govoriš, do vraga? –≫Unovačiti≪ je vjerojatno prenježna riječ – reče Collins.Čovjek iz DIA-e je progovorio: – Logika zadatka bila je nepo bitna.

– Prokleti bili? – uzviknuo je Janson. Sad je sve shvatio. Demarest je bio prvi Peter Ntnus inter pares. Ostali su napravljeni prema njemu. Bio je prvi zbog svoje moćne nadarenostgvist, kao glumac, kao domišljati operativac. Demarest je bio najbolji kojeg su imali. Jesu lmislili da postoji odreneni rizik da tu odgo vornost dobije netko bez imalo savjesti, neki socio

Janson je zatvorio oči, a slike su mu preplavile um.Demarest nije bio samo okrutan, imao je nenadmašan dar za okrutnost. Pristupao je zada

li poput prvorazrednog kuhara. Janson se prisjetio mirisa pougljenjenog mesa dok su elekbeli iskrili i pucketali po preponama vijetnamskog zatočenika. Izraz krajnjeg straha u ljudma. I Demarestov gotovo nježni refren dok je ispitivao mladog ribara. – Pogledaj me u marest je ponavljao nježnim glasom. – Pogledaj me u oči.



Zatvorenikov je dah pristizao u gušećim jaucima, poput umiruće životinje. Demarest je odskoliko taktova korak. Zatim je raskrečio sljedećeg zarobljenika. Pogledaj me u oči – marest. Izvukao je mali nož iz tobolca na struku i napravio maleni rez na trbuhu tog čovjeka –lakna ispod nje odmah su puknuli, rastrgani zbog napetosti užadi. Muškarac je vrištao.

I vrištao. I vrištao.Janson je i sada mogao čuti vrisak. Ječao je u njegovoj glavi, pojačan mučnom spoznajom

čovjek kojeg su izabrali da bude najmoćniji na zemlji.Derek Collins pogledao je po sobi kao da pretresa mišljenja, prije nego što je nastavio.

jenem na stvar. Demarest se uspio domoći kontrole nad imovinom koja je stvorena za proobius. Bez ulaženja u detalje, mogu ti reći da je promijenio bankarske šifre i osujetio mjereo stvorili da upravo to spriječimo. I to su bile izuzetno opsežne mjere. Imali smo tajne, vrhuurnosne šifrirane sustave koji su tražili središnje odobrenje Mobiusa za znatne transfere v

fre su se redovito mijenjale, dijelile izmenu tri vlasnika tako da ni jedan pojedinac nije mntrolirati sve, jedan je zaštitni zid bio za drugim. Sigurnosne mjere bile su gotovo nepremostiv

– No, ipak su premoštene. – Da. On je uspostavio nadzor.Janson je zatresao glavom, bilo mu je zlo od onoga što je čuo. – Prijevod: mamutsko ca

klade za slobodu, financijska težina, sve skupa, prešlo je pod kontrolu jednog opasnog nestabedinca. Prijevod: vi ne upravljate njime, on upravlja vama. Nije bilo primjedbi. – I Sjedinjene ga Države ne mogu razotkriti – reče državni tajnik. – A da ne razotkriju sebe. – Kad ste shvatili da se to dogana? – pitao je Janson.Dvojica tehničara nelagodno su se vrpoljila u naslonjačima Luja XV., a njihov obujam pr

tankim drvenim okvirima. – Prije nekoliko dana – reče Collins. – Kao što sam ti rekao, pro gram Mobius imao je su

otiv propusta za koje smo mislili da su nepropusni. Vidi, neki od naših najvećih umova radili me, nemoj misliti da nismo mislili na sve, jer jesmo. Kontrole su bile izvanredne. Tek je nedbio potrebna sredstva da ih zaobine.

– A Anura? – Njegov majstorski potez – reče predsjednik Nacionalnog vijeća za sigurnost. – Svi sm

ve jedne dobro razranene spletke. Kad smo saznali da je naš čovjek ondje zatvoren, uspaničili postupili točno onako kako je Demarest predvidio. Dali smo mu drugi dio šifri, onih koično bile pod kontrolom čovjeka kojeg su se gerilci spremali smaknuti. To se činilo potrebnimmoć za nuždu. Nismo shvatili da je Demarest dogovorio uzimanje taoca.

Očito je upotrijebio pomoćnika imenom Bewick kao vezu, vezu koju je Kalif poznavaosrednika. Sve je bio vrlo, kako da kažem, higijenski.

– Isuse! – I nismo shvatili da je odgovoran i za smrt trećeg agenta godinu prije. Mislili smo da su

rionetski konci neslomljivi. Sad nismo tako naivni. – Sad kad je kasno – reče Janson, a na licima napetih muškaraca i žena vidio je prihva

jekora i njegovu beznačajnost. – Pitanje: zašto me Demarest ubacio u ovo?Collins je prvi progovorio. – Trebaš li uopće pitati? Taj te čovjek mrzi, krivi te što si mu

rijeru, slobodu, zamalo život, predao ga vladi za koju je mislio da joj je služio nevjeroja



anošću. Nije te htio samo mrtvog. Htio je da te optuži, ponizi, objesi, ubije vlastita vlada. neno, suneno je, tako je gledao stvari.

– Želite reći ≫Rekao sam vam≪? – reče predsjednik Berquist. Imate pravo. Pokazali sša izvješća iz 1973. Ő kapetanu fregate Demarestu. Ali morate shvatiti kako stvari stoje danamo da je Demarest eliminirao svoje dvojnike, nego je prešao u drugu, mnogo smrtonosniju fazu

– A to je? – Lutka ubija svoje lutkare – reče Doug Albright. – Briše program. Briše Mobius.

– A tko su glavni likovi? – Gledate ih. Svi u ovoj sobi.Janson je zurio po sobi. – Tu mora biti netko iz NSA-e – prigovorio je.

– Ubijen. – Tko je stvorio osnovnu strukturu? – Pravi čarobnjak iz CIA-e. Ubijen. – I, o Isuse… – Da, predsjednikov savjetnik za nacionalnu sigurnost – reče Albright. – Charlotte je j

nas, zar ne? Clavton Ackerlv nije…

službeno, to je samoubojstvo, nanen je u autu s upaljenim motorom i zatvorenim garaatima. Demarest ne voli nezavršen posao.

Sastavlja popis, provjerava ga dvaput… – Dosad su gotovo svi koji su znali istinu o Peteru Novaku elimi nirani – reče državni taj

s mu je bio oštar od tjeskobe. – Svi… osim muškaraca i žena u ovoj sobi – reče Collins.Janson je polako kimnuo glavom. Nazirala se globalna kataklizma, ali još više nepos

jetnja nazočnima. Dokle god je Demarest na čelu Novakova carstva, svi u ovoj sobi strepit oj život.

– Oprosti, Paul. Prekasno je da te ubacimo u skupinu mrtvih reče Collins iscrpljeno. – Isuse, Derek – reče Janson okrenuvši se podtajniku s neprikri venim bijesom – znali ste k

Demarest! – Smatrali smo da ga možemo kontrolirati! – Sad on smatra da može kontrolirati vas – odgovori Janson. – Postalo je očito da je Demarest planirao puč godinama – reče državni tajnik. – Kao š

davna ubojstva pokazala, Demarest je skupio privatnu vojsku, unovačio je na tucet bivših ko osobne ubojice i zaštitnike. To su operativci koji znaju šifre i postupke naših najboljih tereategija. I korumpirani moguli bivših komunističkih država, oni koji su se pretvarali da su p

ga, zapravo su njegovi saveznici. Dali su mu na raspolaganje svoje centurije. – Nazvali ste to pučem – reče mu Janson – To je izraz koji se obično upotrebljava za svrga

otkopavanje šefa države. – Na svoj način, Zaklada za slobodu moćna je kao bilo koja država – odgovori tajnik – a u

biti još i moćnija. – Činjenica jest – reče predsjednik koji je krenuo prema srži – da Demarest ima dokaze zsmo napravili. Može nas ucjenjivati da činimo što god zatraži. Isuse – predsjednik je

ahnuo ako se pročuje da su Sjedinjene Države potajno manipulirale global nim doganajima, ominjemo korištenje Echelona za podriva nje valuta drugih zemalja, to će biti krajnji udngres će polu djeti, ali naravno, to je još najmanje važno. Izbit će revolucije u Homeinijevu



svuda u Trećem svijetu. Izgubit ćemo sve save znike. U istom ćemo času postati parija žavama. NATO će se raspasti.

– Dovinenja, Pax Americana – prosiktao je Janson. Bila je to istina: postojala je tsplozivna tajna da će se povijest morati ponovo napisati ako se to sazna.

Predsjednik je ponovo progovorio. – Poslao nam je poruku tražeći da mu predamo kontrolhelonom. I to samo za početak. Sljedeće što će tražiti, bit će nuklearne šifre.

– Što ste mu rekli, gospodine predsjedniče? – Odbili smo, naravno – izmijenio je poglede s državnim tajni kom. – Ja sam odbio, k v

atoč savjetima svih svojih savjet nika. Ne želim ući u povijest kao netko tko je izručio Sjedižave manijaku! – Sad nam je dao rok zajedno s ultimatumom – reče Collins – i sat otkucava. – I ne možete ga srediti? – O, pa baš krasna zamisao – reče Collins hladno. – Da skupimo teške udarače s lemil

eštama i malo ga mučimo na srednjovje kovni način. Kako se sami nismo toga sjetili? Samo mo. K vragu, Janson, da možemo naći kurvinog sina, bio bi mrtav, koliko god je dobro zaštiće

h osobno povukao okidač. Ali ne možemo. – Sve smo pokušali – reče predsjednik Nacionalnog obavještajnog vijeća – namamiti ga, s

amku, istjerati, ali ništa. Kao da ga nikad nije bilo. – Što ne bi trebalo čuditi – reče Collins. – Demarest je majstorski ovladao glu

motnjačkog plutokrata, a u ovom trenutku ima veće resurse nego mi. I još k tome, bilo koja ou uvedemo predstavlja rizik, dodatnu prijetnju ucjenom: ne možemo proširiti broj ljudi ko

ljučeni u ovo. Ta operativna logika je jasna. I nepovrediva. Shvaćaš? Ostajemo samo mi. – A vi – reče predsjednik Berquist – vi ste naša najveća nada. – A što je s ljudima koji su istinski protiv Petera Novaka, legen darnog humanitarca? Ni

ma neprijatelja. Zar ne postoji neki način da se mobilizira fanatik, frakcija…? – Predlažeš nešto vrlo podlo – reče Collins. – Svina mi se način na koji razmišljaš.

– Ovo je mjesto gdje se govori istina – reče predsjednik Collinsu s prijetećim pogledocite mu istinu.

– Istina je da smo upravo to pokušali. – I…? – Odustali smo, jer kao što sam rekao, nemoguće ga je pronaći. Ne možemo ga naći, a ni ludi kralj terorista ne može ga pronaći.Janson je zažmirkao. – Kalifi Isuse!

– Odmah si shvatio – reče Collins. – Taj čovjek živi za osvetu – reče Janson. – Živi i diše za nju. A činjenica da mu je pobj

vni talac bila mu je zasigurno veliko poniženje. Gubitak obraza pred sljedbenicima. Guraza koji može dovesti do gubitka moći.

– Mogu ti pokazati trideset centimetara debelo izvješće koje upu ćuje na isti zaključak –llins. – Zasad smo na istoj frekvenciji.

– Ali kako uopće možete upravljati njime? Svaki zapadnjak za njega je sotona.Državni se tajnik u nelagodi nakašljao.

– Otvorit ćemo svoje karte – ponovio je predsjednik. – Sjećate se? Ništa što je izrečeno ubi, ne izlazi iz ove sobe.

– OK – reče Derek Collins – to je delikatna stvar. Postoji netko visoko rangiran u libinoj obavještajnoj službi tko… povre meno radi s nama. Ibrahim Maghur. On je ološ, to



užbeno, želimo ga mrtvog. Poznato je da je upleten u eksploziju u njemačkom disku kad su pogojica američkih vojnika. Povezan je i s Lockerbiejem. Savjetovao je i pomogao voditi razne orističkih organizacija.

– A opet, i on je američki resurs – reče Janson. – Kriste, ponosim se što sam vojnik. – Kao što sam rekao, to je delikatna stvar. Slično kao dogovor s Alijem Hassanom SalamehTrnci su prošli kroz Jansona. Ali Hassan Salameh bio je mozak masakra na Olimpijskim ig

Miinchenu 1972. Takoner, bio je dugi niz godina CIA-ina glavna veza u Palestiobodilačkoj organizaciji. To je bilo u razdoblju kad su Sjedinjene Države odbile pri

ganizaciju. No, tajna veza štitila je Amerikance smještene u Libanonu. Kad se pripromobil-bomba ili atentat u Bejrutu, stigla bi dojava i posljedica je bila spas velikog eričkih života.

Matematika je funkcionirala; no, to je bio istinski ugovor s navlom. Janson se sjetio Dslanice Korinćanima: Ta sto ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tam

– Znači, taj Libijac – nas Libijac – upravlja Kalifom? – Janson je progutao knedl – baš iroo ispadne da je jedan od najopasni jih terorista na planetu ispao trostruko izmanipuliran.

– Znam da zvuči apsurdno, ali hvatali smo se za slamke – reče Collins. – K vragu, to činje. Želim reći, ako misliš da postoji način da ga se upotrijebi, učini to. Ali naš problem ostaj

žemo dobiti Demaresta na naš nišan. – Dočim – ubacio se bljedoliki analitičar sustava – on nema pro blema da nas dovede pred – Sto znači da ste vi naša najveća nada – ponovio je predsjednik Berquist. – Bio si njegov omiljeni učenik, Paul – reče Collins. – Suoči se s tim. Suranivao si dugo

om, znaš njegove varke, hirove nje gova karaktera. On je bio tvoj prvi mentor. I, naravno, e bolji na terenu od tebe, Janson.

– Laskanjem nećete ništa postići – Janson reče škripeći zubima. – To doista mislim, Paul. To je moja procjena profesionalne spo sobnosti. Nitko nije

tko s većom snalažljivošću i ingenioznošću.

omislio. – Osim… – Doug Albright se brinuo naglas, a zatim se pred. – Da? – ustrajao je Janson.Oči čovjeka iz DIA-e bile su bešćutne – Osim Alana Demaresta.

36 Zgodni Zapadnoafrikanac s uredno dotjeranom srebrnkastom kosom i zlatnim manšetama ko

sjajile na zalazećem suncu, gledao je zamišljeno kroz prozor svog ureda na trideset osmom kkao da mu uzvrate poziv. On je glavni tajnik Ujedinjenih naroda; bio je to već šest godina i on

upravo učiniti šokiralo bi većinu ljudi koji su ga poznavali. No, to je bio jedini način da osstanak svega čemu je posvetio život.

– Helga – reče Mathieu Zinsou – očekujem da mi Peter Novak uzvrati poziv. Molim te, zuge pozive.

– Dobro – reče dugogodišnja tajnica glavnog tajnika, učinkovita Dankinja imenom Hndgren.

To je bio trenutak dana kad je mogao vidjeti svoj ured kako se oslikava na golemom proenenje se vrlo malo promijenilo tijekom godina; bilo bi oskvrnuće da zamijeni moderniskućstvo koje je posebno za ovu zgradu dizajnirao finski arhitekt Eer Saarinen. Zinsou je dkoliko draperija tradicionalnih tkanina iz svog rodnog Benina radi male nijanse osobnosti. U



rovi različitih poslanika bili su smješteni na strateškim mjestima, a postojali su i drugadištu, koji su se donosili kad bi predstavnici dotične nacije došli u posjet. Ako se na

donezijski ministar financija, javanska bi se maska pojavila na zidu gdje je ranije toga dano netsuke pozdravio japanskog državnog tajnika.

Dekoracija kao diplomacija, tako je to Helga Lundgren voljela nazivati.Ured je gledao prema van i bio je dalje od vreve Manhattana. Doista, kad je provirio

blasne odsjaje na staklu, vidio je preko East Rivera zapuštenu industrijsku zonu West Quelana poput staje, Schivartz Chemical Companj s četiri golema dimnjaka, očito već dugo

gona. Ostaci neupadljivog skladišta od žute cigle. Nekoliko oblačića magle spustilo se na Huint, najbliži dio West Queensa gdje je još od 1936. svijetlila stara neonska reklama Pepsi ad danas zatvorene punionice čuvajući poput hamajlije od neprijateljske najezde ili trgo

kretninama i očito nije u tom uspijevala.Pogled nije bio lijep, ali katkad ga je glavni tajnik smatrao začudno hipnotizirajućim.

edeni teleskop na hrastovu stalku bio je okrenut prema prozoru, ali rijetko ga je upotrebljavaoi bez pomoći moglo vidjeti dovoljno. Skamenjenu šumu bivših proizvonačkih konc

dustrijskih fosila.Arheologija moderne, pola zakopana, pola iskopana. Slabo sunce sjajilo je ponad East Ri

bijalo se od kroma prastarog znaka. Takvi su bili nevoljeni ostaci davno nestalih industriperija. A što je s njegovim imperijem na obalama Manhattana? Zar je i njemu namijenjenvrši u ropotarnici povijesti?

Sunce se spustilo na obzoru dajući East Riveru nijansu ružičaste boje kad ga je pomovnog tajnika obavijestila da je Peter Novak na telefonu. Odmah je dignuo slušalicu.

– Mon cher Mathieu – reče glas. Imao je kristalnu jasnoću nečeg što je vrhunski obragitalnom telefonijom, nedvojbeno je govorio na vrhunskom satelitskom telefonu. Glavni je htije vao da on i Novak razgovaraju samo na kodiranim telefonima i dodatna je sigurnost vjeroačavala sablasno bešumnu kvali tetu signala. Nakon nekoliko uljudnih riječi, Mathieu Z

čeo je govoriti o čemu je razmišljao.Ujedinjeni narodi, Zapadnoafrikanac je rekao velikom čovjeku, bili su veličanstveni tegl

i je ostajao polako bez goriva, što će reći, novca. To je bila jednostavna činjenica. – Na mnoge načine, naši resursi su golemi – reče glavni tajnik. – Imamo stotine tisuća vojnika koji su nam detaširani, koji ponosno nose plave kacige. Im

ede u svakom glavnom gradu, popu njene timovima stručnjaka koji imaju veleposlanički soznati smo sa svime što se dogana u tim državama na svakoj razini. Znamo njihove vojne hove razvojne planove, njihove gospodarske planove. Partnerstvo sa Zakladom za slobodu samar zdravog razuma, udruživanje resursa i stručnosti.

To je bio uvod. – UN-ovi službenici slobodno djeluju u gotovo svakoj zemlji na planetu – nastavio je Zins

dimo patnje ljudi koji su žrtve nesposobnosti i pohlepe svojih vona. No, mi ne možemo preokrenuti njihove planove, njihovu politiku. Naša pravila i propisi

avilnici i sustavi nadzora onemogućavaju nas, tako da zapravo postajemo nebitni! Uspjehklade za slobodu je posramio je Ujedinjene narode.

Usto, naša nas je stalna financijska kriza osakatila na svaki način. – To je sve točno – reče Peter Novak – ali nije ništa novo. – Ne – složio se Zinsou – nije novo. I možemo čekati kao i prije, ne čineći ništa. Za deset g

N će biti pogonen siromaštvom kao i bilo koji od njegovih štićenika. Potpuno neučinkovit,



ugo nego debatni klub emira koji se znaju porječkati i beznačajnih despota, diskreditiran i ignorazvijenih država. Postat će nasukani kit na obali povijesti. Ili možemo djelovati sada, prije bude prekasno. Upravo sam izabran na još jedan četverogo dišnji mandat uz gotovo jednog

tporu Glavne skupštine. Ja sam u jedinstvenom položaju da donosim konačne, jednostrane izluke. Imam popularnost i vjerodostojnost. I to moram uči niti da bih spasio ovu organizaciju.

– Uvijek sam vjerovao u vaš ugled dalekovidne osobe – reče Novak – ali isto tako i u vaš strateške nejasnoće, mon cher. Volio bih da mogu bolje shvatiti to što predlažete.

– Jednostavnije rečeno, nema spasa za nas osim ako ne usposta vimo partnerstvo s v

ožemo ustanoviti posebni zajednički odjel, zajednički sa Zakladom za slobodu i UNedotočen na gospodarski razvoj. S vremenom, sve više i više UN-ovih institucio nalnih resugovornosti može prijeći u ovaj zajednički odjel.

To će biti moćan, nevidljiv direktorat u Ujedinjenim narodima. Ja mogu biti most izmenustva, vašeg i svog. UN-ova izdvajanja bi se nastavila, razumije se, ali Zaklada za slobodu ćeristiti UN-ove goleme resurse.

– Intrigirate me, Mathieu – reče Novak – ali obojica znamo pra vila birokratske inežete mi da mi zavidite i da se divite izvan rednoj učinkovitosti Zaklade za slobodu i ja

hvaljujem na lju baznim riječima. Ali postoji razlog za takav učinak: činjenica da sam u

držao apsolutnu kontrolu od vrha do dna nad njome. – Poznata mi je ta činjenica – reče glavni tajnik – i kad govorimo 0 partnerstvu, želi

vatite što mislim. Strateške nejasnoće, kako vi to zovete, nešto su što moja uloga u Ujedinjrodima često zahtijeva. Ali u jednom pitanju nema nejasnoča. Krajnju kontrolu biste imali vi, P

Došao je trenutak tišine i Zinsou se na trenutak zapitao je li Novakov telefon crknuo. Zatvjek ponovno progovorio: – Vi ste doista vizionar. Uvijek je lijepo sresti još jednog.

– To je teška, golema odgovornost. Jeste li spremni za nju? – Zin sou nije čekao odgovostavio je govoriti strastveno, elokventno 1 oduševljeno, razranujući svoju viziju.

Dvadesetak minuta kasnije, čovjek koji je sebe nazivao Peter Novak, i dalje je zadržao č

ljivost. – Trebamo o toliko toga razgovarati – reče Zinsou završavajući toliko toga da mo

govarati samo u četiri oka, samo vi i ja.Možda je pretjerano da to kažem, ali doista vjerujem da o nama ovisi sudbina svijeta.

Napokon se preko telefona začuo bezbojan smijeh. – Zvuči kao da mi nudite na predinjene narode.

– Nadam se da nisam to rekao! – Zinsou je uzviknuo veselo. – To je blago bez cijene. Ai se da se razumijemo.

– Kratkoročno, moji ljudi iz Zaklade za slobodu imat će veleposlanički rang, diplom

unitet? – UN je poput korporacije sa sto šezdeset i devet direktora. Nije brz. Ali da, povelja koju

taviti jasno će to naglasiti – odgo vorio je glavni tajnik. – A što će biti s vama, mon cher Mathieu? Vi ćete odslužiti svoj drugi mandat i što onda? –

eko telefona postajao je prijateljskiji. – Vi ste služili nesebično svojoj organizaciji tolike godine. – Vrlo ste ljubazni – reče glavni tajnik shvativši kamo to smjera. – Osobni element je u potpunosti na drugom mjestu, shvatit ćete to.Moja jedina briga jest opstanak ove institucije. Ali, da, bit ću otvoren. Posao u UN-u baš se

lati. Ali posao, recimo, direktora novog instituta Zaklade za slobodu… očito s plaćom i doda



kojima se treba dogovoriti… bit će to idealan način da nastavim svoj rad za menunarodnirostite što sam tako iskren. Složenost onoga što predlažem nalaže da budemo apsolutno isan prema drugom.

– Mislim da sad bolje shvaćam i nalazim to vrlo ohrabrujućim reče čovjek koji je bio vak, a sad je zvučao srdačno.

– Onda idemo na večeru. Nešto tres intime. U mom stanu. Sto prije to bolje. Spremanoboditi se svih obveza.

– Mon cher Mathieu – čovjek na telefonu je ponovio. Topli žar je oblio njegov glas, žar čo

em su upravo ponuneni Ujedinjeni narodi. To će biti konačni ukras njegovu moćnom carstvstao ukras. Naglo reče: – Javit ću vam se. – I, veza je prekinuta.Glavni tajnik je nekoliko trenutaka držao slušalicu prije nego što ju je vratio na mjesto: – AOkrenuo se Paulu Jansonu koji je sjedio u kutu zamračenog ureda.Operativac je pogledao vrhunskog diplomata s iskrenim divljenjem. – Sad ćemo čekati –

nson.Hoće li zagristi mamac? Bio je to smion prijedlog, ali prožet istinom. Financijske teškoće

e su doista strašne. A Mathieu Zinsou je, ako ništa drugo, bio ambiciozan u vezi sa svganizacijom. Takoner, bio je poznat kao dalekovidan čovjek. U četiri godine, koliko je bio na

N-a, preoblikovao ga je energičnije nego što je to ijedan glavni tajnik mogao zamisliti. edeći korak bio toliko nezamisliv?

Slučajna primjedba Angusa Fieldinga nadahnula je spletku i Janson se prisjetio jučeragovora s čovjekom koji mu je ne tako davno prijetio pištoljem.

Naravno, to je bio tijek stvari, zar ne, saveznici i protivnici lako mijenjaju strane? Razgovočetka bio čudan: Fielding nije propustio Novakovo pojavljivanje na CNN-u i bio je sramljen, zbunjen i ponižen. Bile su to emocije na koje slavni dekan Trinitvja nije bio navikk samo uz naznaku eksplozivne tajne Janson je uspio usredotočiti znanstvenikov mozak na p

ko se može doći do pustinjačkog milijardera.

Postojao je još jedan element koji može dati vjerodostojnost scenariju. Zinsoua je godiatila reputacija beznačajne korupcije na nižoj razini. Kad je Zinsou bio mladi povjereNESCO-u, unosni ugovor je oduzet jednoj farmaceutskoj kompaniji i dan drugoj. Prezirno odparnik objavio je da je Zinsou dobio posebne pogodnosti od pobjedničke korporacije. Jelaćene na račun tko zna gdje?

Optužbe su bile neosnovane, ali u nekim krugovima vrlo rado prihvaćene.Poluzaboravljena naznaka korupcije, ironično, može učiniti njegov prijedlog još uvjerljivijAli ono što će je zapečatiti bit će osnovni element ljudske psihologije: Demarest želi da to

na. Intenzivna želja katkad ima važan učinak na vjeru: lakše ćemo povjerovati onome što ž

je tako.Janson je stajao pokraj Zinsouova stola i iz nezgrapne naprave izvadio digitalnu kasetu na

snimljen poziv radi kasnijeg proučavanja. – Zapanjili ste me – reče Janson jednostavno. – To smatram uvredom – reče glavni tajnik s laganim smiješkom. – Mislite pritom da moja očekivanja nisu bila previsoka? U tom slučaju nisam se dobro iz

o trebate uzeti kao dokaz da je u ovoj sobi samo jedan pravi diplomat. – Sudbina svijeta ne bi smjela ovisiti o nedostatku formalnosti.Čini se da u ovom slučaju ovisi. Jeste li razmislili o svim stvarima koje mogu poći po zlu?

– Imam apsolutno povjerenje u vas – parirao je Janson.



– Povjerenje me deprimira. Moje povjerenju u samog sebe je veliko, ali nije apsolutno. Nše trebalo biti. Govorim naravno, načelno.

– Načela – reče Janson – apstrakcije. – Ugananje, hoćete reći – smiješak je lebdio na usnama Mathieua Zinsoua. – Ali sad

jeme za to. Sad je vrijeme za pojedinosti.Evo jedne: vaš plan se sastoji od pogananja predvidljivosti nekoga tko možda uopće

edvidljiv. – Nema apsolutnih predvinanja. Tu se slažem s vama. Ali postoje modeli, postoje pravila,

čovjeka koji zaobilazi pravila. Pozna jem tog čovjeka.JI2L – Prekjučer bih rekao isto. Peter Novak i ja sreli smo se u nekoliko prigoda. Jedanput na državničkoj večeri u Amsterdamu. Jedanput u Ankari, uoči rješenja ciparske

mu je on pripomogao. Sasvim ceremonijalni doganaj. Nosio sam službene pozdraveganizacije oglašavajući povlačenje UN-ovih trupa s crte razdvajanja. Naravno, sad shvaćam se susretao s fantomom. Možda svaki put s drugim čovjekom, vjerojatno postoje dosjei progobius koji nam to mogu reći.

No, moram reći da mi je bio i karizmatičan i ugodan. Krasna kombinacija. – Kombinacija koja se pripisuje i vama – reče Janson oprezno. Zinsou je izgovorio rečeni

ženom fonskom tonalnom jeziku koji je govorio narod njegova oca.Zinsouov pere je bio potomak kraljevske kuće Dahomeva, nekoć važnog zapadnoafr

stva. – Omiljena izreka mog prastrica, vrhovnog poglavice, koju je često ponavljao prigzicama oko sebe, slobodno prevedena glasi: Što mi više ližeš dupe, više mi se čini da ćeeveslati. Janson se nasmijao. – Mudriji ste nego što kažu… Zinsou je podignuo kažiprst kaoozorenja da se ne šali. – Ne mogu se prestati pitati. Je li Peter Novak povjerovao ičemu od se samo poigravao? Pitam zbog povrijenenog ponosa, naravno. To ubija moju taštinu, da npće pomisli da zapravo hoću prodati organizaciju kojoj sam posvetio život. Zinsou se belim nalivperom Montblanc. – Ali to samo progovara ponos. – Zli ljudi lako pomisle

ugima. Osim toga, ako uspije, imat ćete puno razloga za ponos. Ako to uspije usprkos svemu,i najveći uspjeh u vašoj karijeri.

Nastupila je neugodna, duga tišina.Zinsou po navici nije bio pustinjak. Nakon desetljeća provedenih u birokraciji UN-a, vijeć

vjetovanje bili su mu u krvi. Njegove diplomatske vještine iskazale su se u punoj mjeri u rješakoba menu UN-ovim odjelima – smirivanje neprijateljstava izmenu odsjeka za mirovne operamanitarnu pomoć, sprečavanje otpora kod radnika na prvoj crti i njihovih nadrenenih u ureao je tisuću načina na koji birokrati mogu zavlačiti izvršenje odluke jer je i sam u svojoj drijeri imao priliku upotrijebiti takve tehnike. Metode birokratske unutarnje borbe bile su napre

fisticirane poput tehnika napada na svjetskim bojištima. Bio je to doprinos njegovu vlaspjehu na unutarnjim bojištima što se uspio popeti tako visoko i tako brzo. Štoviše, birokratska istinski dobivena tek kad su poraženi uvjereni da su zapravo, na neki način, izašlbjednici.

Biti glavni tajnik Ujedinjenih naroda, smatrao je Zinsou, bilo je poput ravnanja orkeista. Zadaća se činila nemogućom, ali mogla se izvršiti. Kad je bio u dobroj formi, Zins

ogao dovesti odbor rastrgan sukobom do konsenzusa koji je isplanirao prije nego što je sasčeo. Njegove preferencije bile su zamaskirane, činio bi se kao da simpatizira stav koji je poatrao neprihvatljivim. Nahuškao bi postojeće tenzije menu okupljenim zamjenicima pos

edstavnika i visokih povjerenika; suptilno bi doveo ljude u privremene koalicije protiv omra



otivnika; vodio bi rasprave kroz rikošet i sukobe, poput morskoga psa u bazenu koji proženi niz pomno isplaniranih sudara s dobro naciljanom bijelom kuglom. I na kraju, kad bi ošao upravo do onog stajališta koje je on želio da postignu, on bi, uz uzdah rezigniranomonstraciju širokogrudnosti što popušta, rekao da su ga drugi u prostoriji nagovorili na njšljenje. To su bili birokratski igrači čiji je ego zahtijevao da se vidi da su pobijedili. Ali isti

oć pripadala je onima koji su htjeli pobijediti bez obzira na privid. Veliki broj ljudi prihvaćnsouov nježni glas i ljubazno ponašanje i nije prepoznao silinu njegova vodstva. To subitnici koji su mislili da su dobitnici. Neki od njih podupirali su Zinsoua jer su vjerovali

ogu kontrolirati. Drugi, pametniji, podupirali su ga jer su znali da će biti najučinkovitiji voda UN vidio desetljećima i znali su da UN očajnički treba takvo vodstvo. Bio je to dobitni saveznsoua i za organizaciju kojoj je posvetio život.

Ali sad je virtuoz proizvedenog suglasja trebao raditi sam. Tajna koja mu je povjerena biko eksplozivna da nije bilo nikoga kome bi je mogao povjeriti. Nikakav razgovor, savjetovećanje, pravo ili izrežirano.

Postojao je samo američki operativac, čovjek kojeg je tek postupno zavolio. Nije ih povezmo eksplozivna tajna, nego i spoznaja da bi njihove protumjere mogle skrahirati. Takoznosouva doktrina, kako ju je tisak nazvao, podupirala je samo intervencije koje su imal

umne izglede za uspjeh. Ova nije položila test. . No, je li postojala alternativa?

Napokon, Janson je ponovno progovorio: – Da vam kažem nešto 0 čovjeku kojeg ja poznvorimo o nekome čiji je um izvan redan, koji je sposoban za brzu analizu. Osoba je izuzma.

1 još veće okrutnosti. Moji bivši kolege iz obavještajne rekli bi da su ljudi poput njega vriovina, sve dok su u okviru onog što je postavljeno. Pogreška Mobiusovih planera jest da vili u kontekst koji, ne samo da je dopuštao, nego je stalno tražio njegove vještine i tbodnu improvizaciju. Kontekst u kojem mu je golemo bogatstvo i moć stavljeno izvan doh

umio je najmoć nijeg svjetskog plutokrata. Samo su ga pravila igre sprečavala da doista buoba. Stoga je pokušao srediti sigurnosne mjere pro grama i na kraju je uspio.

– To nisu predvidjeli. – Nisu Mobiusovi planeri. Nevjerojatan tehnički podvig u kom binaciji s izvanrednom glup

dske prirode. Tipično za njihovu vrstu. Ne, nije bilo predvineno. Ali moglo se predvidjeti. – Vi ste mogli. – Tako je. Ali ne samo ja. Pretpostavljam da biste i vi mogli uočiti rizike.Glavni tajnik je otišao do svog golemog stola i sjeo. – To čudovište, taj čovjek koji nam s

jeti… možda ga i poznajete tako dobro kako mislite. No, ne poznajete mene. I stoga sam zbu

rostite mi ako kažem da vaše povjerenje u mene podriva moje povjerenje u vas. – To nije baš diplomatski. No, cijenim vašu iskrenost. Znam vas možda bolje nego što

slite. – A ti vaši obavještajni dosjei koje su skupili agenti koji misle da se ljudi mogu svesti na

put priručnika za upotrebu, isti su mentalni sklop koji je proizveo taj vaš program Mobius.Janson je kimnuo glavom. – Neću se pretvarati da smo se vi i ja upoznali, ne u uobičaj

islu. Ali razvoj svjetskih doganaja u nekoliko prošlih desetljeća doveo je do toga da smo hodnji u nekoliko istih nezgodnih susjedstava.

Znam što se doista dogodilo u Sierra Leoneu tog tjedna u prosincu jer sam bio ondje, pratimunikacije iz sjedišta UN-ovih trupa za održanje mira u regiji i šefa posebnog izasla



enovanog da koordinira UN-ove aktiv nosti. Nije tu bilo baš puno održanja mira, suvišominjati da je krvavi grananski rat izmicao kontroli. Posebni izaslanik Mathieu Zin-sou zamolprenese zapovjednikovo izvješće i zahtjev za intervenciju u New York. Adresat je bio UNoki predstavnik koji bi ga iznio predstavnicima u Vijeću sigurnosti koji bi ga odbili, zabervenciju.

Glavni tajnik ga je čudno pogledao, ali nije ništa rekao. – Ako se to dogodi – nastavio je Janson – znali ste da će možda na desetine tisuća ljud

potrebno masakrirano. – Nije trebao opisivati situaciju: identificirana su skladišta malokaliba

užja koje je prikupio diler iz Malija. UN-ovi zapovjednici na terenu primili su pouzdane dojaih pobunjenički voda upotrijebiti da riješi plemenski sukob sutradan rano ujutro. bunjeničkog vone poslužit će se oružjem da započnu upad u regiju Bayokuta, ubijajući neprijaištavajući sela, režući djeci udove. A to se sve moglo spriječiti brzom akcijom niskog rizikauništila skladišta ilegal nog oružja. Moralna i vojna računica nije bila u pitanju. Ali isto tako

o u pitanju ni birokratski kodeks ponašanja. – Tu postaje zanimljivo – nastavio je Janson. – Što čini Mathieu Zinsou? On je sav

okrat, pitajte bilo koga. Savršeni čovjek za organizaciju. Netko kome je stalo do pravila. No,sac. Za sat vremena vaš je ured poslao brzojav visokom povjerenstvu za održanje mira ko

tojao od izvješća i radnji, tu je bio svaki nebitni komad papira koji ste imali pri etpostavljam. Skrivena u brzo javu, kao stavka broj devedeset sedam, bila je obavijest≫Akoredi drukčije≪ koja je opisivala predloženu UN-ovu vojnu akciju neutralnim riječima i kovodila točno vrijeme kad će nastupiti.

Nakon toga javili ste svom generalu, smještenom izvan Freetowna, da je UN-ovo sredpovjedništvo obaviješteno o njegovim plano vima i da nije imalo nikakvih primjedbi. To jeslovno istina.

Takoner je bila istina da osoblje visokog povjerenika nije čak ni slu čajno našlo dotičnu doe do tri dana nakon operacije.

– Ne shvaćam kamo ovo vodi – reče Zinsou zvučeći kao da se dosanuje. – A u tom trenutku taj doganaj bio je dio povijesti, zadivljujući uspjeh, akcija bez žrtava ko

iječila smrt mnogih tisuća nenao ružanih civila. Tko ne bi tvrdio da je zaslužan za to? KukaM UN-ov visoki povjerenik ponosno je rekao kolegama da je, naravno, odobrio akciju, dajuanje da je to bila njegova zamisao. I dok su mu svi čestitali uokolo, nije mogao nego osonost prema Mathieuu Zinsouu.

Zinsou se zagledao u Jansona. – Glavni tajnik ne niječe, ali i ne potvrnuje. Ali ta priča, smapotvrnuje vjeru u nečiju predvidljivost.

– Naprotiv, tako sam prepoznao značajke vašeg stila rada. Poslije u žarištima krize u Tašk

Madagaskaru, na Komorima, primijetio sam vaš izvanredni dar da izvučete najbolje izuacije. Vidio sam ono što drugi nisu – nije bila stvar u tome da ste slijedili pravila, koliko u ste shvatili kako da pravila slijede vas.

Slegnuo je ramenima. – U mojoj zemlji imamo poslovicu. Slobodno prevedena znači: Kneš u rupi, prestani kopati.

– Takoner sam uvidio vašu iznimnu diskreciju. Možete se pohva liti s toliko toga, ali nikad – Vaši komentari upućuju na neovlašten, nasrtljiv i neprikladan stupanj praćenja. – Uzimam to kao potvrdu prave istine. – Vi ste nadareni, gospodine Janson. To vam priznajem. – Da vas pitam nešto: Što ćete dati čovjeku koji ima sve?



– Ne postoji takav čovjek – reče Zinsou. – Točno. Demaresta motivira moć. A moć je jedina stvar za koju nitko ne misli da je

voljno. – Djelomično, jer moć stvara vlastitu subverziju. – Glavni je taj nik pogledao zamišljeno.

jedna od lekcija ovog takozvanog američkog stoljeća. Biti moćan znači biti moćniji od drkad ne treba podcijeniti snagu nezadovoljstva u povijesti. Najjača stvar kod slabih je njžnja prema jakima. – Naslonio se na stolici i prvi put u nekoliko godina zažalio što se odšenja.

– Ali vidim kamo to vodi. Mislite da je taj čovjek megalomanijak. Netko tko nikad nema dovoljno moći. I to ste stavili kao mamac…moć.

– Da – reče Janson. – Jedan od mojih uvaženih predaka običavao je reći – ništa nije opasnije od ideje ako je j

u imate. Bili ste jako elokventni kri tizirajući postavke programa Mobius. Pazite dvostručite pogreške.

Stvarate model tog čovjeka… – Demaresta – Janson se brzo ubacio. – Ali nazovimo ga Peter Novak. Bolje da se držimo u

tako kažem. – Stvarate model tog čovjeka i zapravo promatrate kako se to hipotetsko biće kreće ova

ako. Ali, hoće li se i pravi čovjek ponašati kao vaš model? Oni koje ste ljutito opisalplanere≪ to su rado pretpostavljali. Ali vi? Koliko je doista utemeljeno vaše povjerenje?

Janson je pogledao u sjajne smene oči glavnog tajnika, vidio smireno lice koje je pozdravtine šefova država. Vidio je zračak gospodstva i kako se jače zagledao, tako je vidio nešto dšto samo djelomično skriveno. Vidio je bojazan.

I to je takoner bilo nešto što su dijelili, jer je proizlazilo iz stvarnosti. Uvjeren sam samo dplan bolji nego nikakav – reče Janson. – Krećemo se na što više fronti. Možda nam se posre

ožda i ne. Dopustite mi da citiram jednog od svojih mentora: blaženi savitljivi jer se nikadriviti.

– Svina mi se – Zinsou je zapljeskao. – To vam je rekao pametan momak. – Najpametniji čovjek kojeg sam ikad poznavao – odgovori Jan son mrko. – Čovjek koj

be naziva Peter Novak.Hladnoća se spustila s još jednom dugom tišinom. Glavni je tajnik okrenuo stolicu p

ozoru dok je govorio. – Ovu organizaciju utemeljio je svijet umoran od rata. – Dumbarton Oaks – reče Janson – 1944.Zinsou je kimnuo. – Koliko god da se proširio mandat, njegova središnja misija uvij

omicanje mira. Postoji popratna ironija. Jeste li znali da je zemljište na kojem stoji ova zje bilo klaonica? Krda su dovonena East Riverom na teglenici, a jedno izdajničko grlo vodilogradske klaonice, točno na ovom mjestu. Na to se često podsjećam: ovo zemljište je nekoonica. –Okrenuo se licem prema američkom operativcu. – Moramo se pobrinuti da to ne ponovno.

– Pogledaj me u oči – visoki muškarac crne kose intonirao je umirujućim glasom. Njeoke lične kosti pridavale su gotovo azijatski izgled njegovu licu. Čovjek koji se nazivao vak nadvio se nad ostarjelog znanstvenika koji je ležao nagnut prema naprijed na kirurškom s

Velika platforma propusna na svjetlost podupirala je njegova prsa i bedra, ali abdomen mbodno visio. Bila je to uobičajena oprema za spinalnu kirurgiju jer je odvodila krv od kralje



manjivala krvarenje.Intravenozna tekućina kapala je niz lijevu ruku. Stol je bio prilagonen tako da su glava i ra

rog znanstvenika bili poduprijeti prema naprijed pa su i on i čovjek koji je sebe nazivao vak mogli komunicirati licem u lice.

U pozadini se čuo gregorijanski napjev iz dvanaestoga stoljeća. Polagani, visoki glasisonu; bile su to riječi ekstaze, no Angusu Fieldingu zvučali su poput tužaljke.

O ignis spiritus paraditi vita vite omnis creature sanctus es vivificando formas.Rez od petnaest centimetara bio je posred starčevih lena, a metalni retraktori širi

raspinalne mišiće pokazujući kosti kralježnice, bijele poput bjelokosti. – Pogledaj me u oči, Angus – ponovi čovjek.Angus Fielding je pogledao, nije mogao a da ne gleda, ali muškarčeve oči bile su gotovo c

njima nije bilo nimalo milosti. Jedva da su djelovale ljudski.Činile su se kao izvor boli.Crnokosi čovjek odbacio je priučeni manarski naglasak; njegov glas bio je jednoličan, ali

erički. – Sto ti je točno rekao Paul Janson? – Još jedanput upitao je krhkog starog znanstvi je drhtao od straha.

Crnokosi čovjek kimnuo je mladoj ženi koja je dobro školovana za ortopedskog tehn

liki lijevak, otvorene cijevi veličine šivaće igle, gurnut je kroz vlaknastu koru oko mekanog i dijeli peti i šesti torakalni kralježak. Nakon gotovo minute, žena mu je kimnula: lijevak je bio na mjestu. – I, dobre vijesti, stigli smo. Tanka bakrena žica, izolirana osim vrha, ubačena je kroz lijevak do samog spinalnog kor

bla kroz koje prolaze živčani impulsi iz cijelog tijela. Demarest je namještao skalu dok ličina električne struje nije počela pulsirati kroz bakrenu žicu. Odmah je došlo do reakcije.

Znanstvenik je vrištao – glasni vrisak koji ledi krv – sve dok mu nije ponestalo zraka u pluć – E, ovo je – reče Demarest ugasivši struju – vrlo jedinstven osje ćaj, zar ne?

– Rekao sam sve što znam – dahtao je znanstvenik.Demarest je okrenuo prekidač.

– Rekao sam ti – ponovio je znanstvenik dok se bol gomilala na bol, prodirući kroz tijevima čiste agonije. – Rekao sam ti!

Svijetle i nestvarne, koralne pjesme radosti lebdjele su iznad agonije koja ga je uništavala.Sanctus es unguendo periculose fractos: sanctus es tergendo fetida vulnera.

Ne, nije bilo milosti u crnim nakupinama očiju tog čovjeka. Umjesto toga, tu je bila paraerenje da su njegovi neprijatelji bilo gdje i svugdje. – Znači, to tvrdiš – reče Alan Demarest – to tvrdiš jer misliš da će bol prestati budem li uv

si mi rekao potpunu istinu. Ali bol neće prestati, jer ja znam da nisi rekao. Janson te je izabraao te je jer je znao da si prijatelj. Da si odan. Kako da ti objasnim da meni duguješ odajećaš bol, zar ne? I to znači da si živ, zar ne? Zar to nije dar? O, tvoje cijelo postojanje bet boli.

Uvjeren sam da ćemo, uzmognem li postići da to shvatiš, postići napredak. – O, blagi Bože, ne! – znanstvenik je vikao dok je još jedan tijek struje prošao njegovim tij – Izvanredno, zar ne? – reče Demarest. – Svako C-vlakno u tvom tijelu, svaki živac koji pr

l ulazi u ovaj glavni dio svežnjeva živaca koji ja sad stimuliram. Mogu staviti elektrode na ntimetar tvog tijela i neće proizvesti istu jačinu boli.

Još jedan vrisak odjeknuo je sobom – još jedan vrisak koji je završio samo zato jer je izda



k do kraja. – Da budemo sigurni, bol nije isto što i mučenje – nastavio je Demarest. – Kao znanst

urno cijeniš važnost takvih razlika. Mučenje uključuje element ljudske namjere. Protkaačenjem. Ako te pojede morski pas, recimo, to nije mučenje, ali ako te netko namjerno objesi emnika s morskim psima, to jest mučenje. Možda ćeš to odbaciti kao finese, ali molim dopušse ne slažem.

Mučenje, vidiš, ne zahtijeva samo namjeru da se zada bol. Važno je takoner da predmet muozna tu namjeru. Moraš spoznati moju namjeru da uzrokujem bol.

Točnije, moraš spoznati da ja namjeravam da spoznaš da ja namjeravam zadati bol.Treba shvatiti tu strukturu regresivne spoznaje. Možeš li reći da smo ti i ja to napravili? – Da! – uzviknuo je starac. – Da! Da! Da! – glava se pomicala uokolo kako je struja po

odirala u njega. Bio je rastrgan od boli, osjećao je da je svaki djelić njegova postojanja napad – Ili želiš dati drukčiju analizu? – Ne! – Fielding je još jedanput zavrištao od boli. Agonija je bila jednostavno nezamisliva – Znaš li što je Emerson rekao za velikog čovjeka: Kad ga guraju, muče, pometu, ima izgle

što nauči; došao je pameti; stekao je činjenice, shvatio je svoje neznanje, izliječen je od ledobrog mišljenja o sebi. Slažeš li se?

– Da! – uzviknuo je znanstvenik. – Da! Ne! Da! – grčevi u miši ćima koji su tresli njealježnicu samo su pojačavali već neiz drživu bol.

– Čudiš li se koliko boli samo možeš preživjeti? Pitaš se kako tvoja svijest može udnijeti patnju ove jačine? U redu je da si znatiželjan. Valja se sjetiti da ljudsko tijelo nije ukčije nego prije dvadeset tisuća godina. Putovi zadovoljstva i boli jednaki su kao što su bo možeš misliti da nema razlike izmenu muče nja do smrti izmenu, recimo, španjolske inkviziustva koje ti ja nudim. To bi pomislio, zar ne? No, govoreći pomalo kao sljedbenik, moram remaš pravo. Naše rastuće razumijevanje neurokemije doista je izuzetno vrijedno. Obično ljuelo ima nešto poput sigurnosnog ventila: kad stimulacija C-vlakna dosegne odrenenu razinu, d

dorfini koji otupe i ublaže bol. Ili nastupa nesvjestica. Bože, kako bih poludio kad bi godilo. Drugim riječima, fenomenologija boli je ograničena. To je kao svjetlo: možeš dožmo odrenenu razinu svjetlosti. Maksimalno stimuliraš štapiće i čunjiće mrežnice i nakon toga omjene u percepciji svjetla. No, kad nastupi bol, moderna neuroznanost sve mijenja. Ono štojoj infuziji apsolutno je ključno za efekt, dragi Angus. To si znao, zar ne? Dali smo ti tvar po

o naltrekson. To je suprotno od opi-jata. Blokira prirodne ublaživače boli u tvom mozgendarne endorfine. Tako da se^obične granice boli mogu povećati. Ne baš prirodno visoko.

Drugi krik u agoniji, gotovo naričući, prekinuo je ovo razmatranje, ali Demaresta to nije sSamo razmisli: zbog infuzije naltreksona, možeš iskusiti razinu boli koju ljudsko tijelo nikad

balo iskusiti. Razinu boli koju ni jedan od tvojih predaka nije iskusio, čak i ako su imali neih žive pojede tigar sabljastih zuba. I može se povećati gotovo neograničeno. Glavna grani

kao bih, strpljenje mučitelja. Djelujem li ti ja strpljivo? Mogu biti, Angus. Otkrit ćeš to. Mogo strpljiv kad zatreba.

Angus Fielding, ugledni dekan Trinitv Collegea, učinio je nešto što nije otkad mu je bilo dina: slomio se i rasplakao.

– O, čeznut ćeš za nesvjesticom, ali infuzija sadržava takoner snažni psihostimulans, pažiješanu kombinaciju deksmetilfenidata, atomoksetina i adrafinila koji te mogu održati maksimd nim, beskonačno. Nećeš ništa propustiti. To će biti najpažljivije oda bran unutarnji dožiam da misliš da si iskusio neizdrživu ago niju, neshvatljivu. Ali mogu je povećati deset put



ta, tisuću puta. Ono što si iskusio dosad nije bilo ništa naspram onog što te očekuje.etpostavkom naravno da nastaviš odbijati suradnju.

Demarestova ruka podignula se prema prekidaču. – Izuzetno mi je važno da dodovoljavajući odgovor na svoja pitanja.

– Bilo što – Fielding je dahtao, očiju punih suza – bilo što.Demarest se nasmijao, a njegov crni pogled bio je uperen na ostarjelog sveučilišnog profe

Pogledaj me u oči, Angus. Pogledaj me u oči.Moraš mi se do kraja povjeriti. Sto si rekao Paulu Jan-sonu?

37 – Vidi, našla sam osobu koja motri ulaz – reče Jessica Kincaid Jansonu dok su se vozili zaj

tražnjem dijelu otetog žutog taksija. – On misli da je to trenažna vježba. No, ako ona izane, oći na neki od svojih privatnih aviona u Teeterboru, mogli bismo je izgubiti zauvijek. – Nosmučnu pletenu košulju s logom telefonske kompanije Verizon.

– Jesi li istražila stanare? – Sve živo sam učinila.I doista, uz veliki broj diskretnih telefonskih poziva, potvrdila je ono na što je upuć

omatranje, saznavši i više nego što je bilo potrebno. Stanovnici zgrade uključivali su gospancijskoga kapitalizma, direktore raznih zaklada i tipove iz staroga New Yorka koji su poznatojoj filantropiji nego po podrijetlu blagostanja koje im je to omogućavalo. Problematičnije jne da pokažu svoj novostečeni novac, možda će se odlučiti za penthouse u nekoj od pnalda Trumpa, gdje svaka površina blista i sjaji. U Petoj aveniji 1060 dizala su još zadedena harmonika-vrata koja su postavljena oko 1910., kao i obloge od jelovine. Ploča sa stanazgradi natjecala se s mianmarskom huntom u nefleksibilnosti i nedemokratičnosti; mogekivati da će biti odbijene prijave za buduće stanare za koje bi se pokazalo da su ≫razmetljto je njihov omiljeni termin za podcjenjivanje. Peta avenija 1060 rado prima umjetničke me

ne i umjetnike. Rado prima operne sponzore, ali ne i operne pjevače.Oni koji u duhu civilnoga društva podupiru kulturu, cijenjeni su; oni koji stvaraju ku

jegavaju se. – Našli smo neku Agnes Cameron na katu iznad njezinoga – reče Kincaidica. – Obnaša

žnost u upravi Metropolitana, dru štveno besprijekorna. Nazvala sam ured direktora predstada sam novinarka koja piše članak o njoj. Rekla sam kako sam čula da je ondje na sastanku bam provjeriti neke navode.

Vrlo arogantna žena je rekla: – To je nemoguće, gna Cameron je tre nutačno u Parizu. – To je najbolja kandidatica?

– Čini se. Prema podacima telefonske kompanije ima veoma brzu DSL internetsku taliranu lani.

Pružila je Jansonu pamučnu majicu na kojoj je otisnut crni i crveni logo Verizona u sklazinim. – Ispada da tvoj prijatelj Cornelius ima brata u Verizonu objasni ona. – Daje ih na ve

uške i ženske. – Zatim dolazi kožni instrument svezan na remen oko struka. Kričavo narankusni telefon bila je najveća stvar. Kostim je zaokruživala siva metalna kutija za alat.

Kad su se približili vrataru ispod tende, Jessie Kincaid je počela: – Imamo klijenticu, mislsada na putu, no njezina DSL linija je u kvaru pa nas je zamolila da je popravimo dok je odsutna mu tutne plastificiranu iskaznicu.

– Klijentica se zove Cameron.



– Agnes Cameron je na osmom katu – reče im vratar, a Janson prepozna albanski naglrazi su mu bili lagano osuti aknama, a kapa sa štitnikom bila je nabijena visoko na njeovitu smenu kosu. Ušao je i posavjetovao se s čuvarom. – Serviseri iz telefonske kompanijespone Cameron.

Pošli su za njim u elegantno predvorje koje je bilo ukrašeno štu-katurom starinskog uzorka joplja te popločeno crnim i bijelim mramorom u harlekinskom uzorku.

– Izvolite? – Drugi vratar, zdepast muškarac takoner albanskoga podrijetla sjedio jruglom tapeciranom stolcu i razgovarao s čuvarom. Sad je skočio na noge. Očito je bio nad

ugom vra taru te je želio da bude jasno da on tu odlučuje. Nekoliko trenutaka šutke je promatrao ovo dvoje mršteći čelo. Zatim je podignu stakelitni interni telefon i pritisnuo nekoliko brojki.

, , Janson je pogledao Kincaidicu: Gospona Cameron je, čini se, na putu. Ona je slemenima malko se pomaknuvši.

– Serviseri iz Verizona – reče on. – Verizon. Da poprave telefon sku liniju. Zašto? Ne to.

Stavio je ruku na školjku telefona i okrenuo se prema dvoje posjetitelja. Domaćica gosmeron kaže da donete kad gospona Cameron bude u gradu. Donite idući tjedan.

Jessie je teatralno zakolutala očima. – Mi nismo odavde – promrsi Paul Janson kroz usta. – Molim vas lijepo, kad vidite go

meron, recite joj da ćemo tek za neko liko mjeseci moći ugovoriti novi sastanak da poprazin DSL.

– Nekoliko mjeseci? – Predvinamo da bi to moglo biti četiri mjeseca – odgovori Jan son nemilosr

ofesionalnim mirom. – Možda manje, možda više. U užasnom smo zaostatku. Pokušavamo doakoga što brže. No, kad se otkaže neki popravak, taj se onda stavlja na kraj liste. Dobiliruku da gospona želi da se problem riješi prije nego što se vrati u grad. Moj šef je dobio

iri poziva u vezi s njezinim problemom. Ugurao ju je kao posebnu uslugu. Sada vi kažete da ze. Što se mene tiče, dobro, ali svakako prenesite to gosponi Cameron. Ako netko bude krurno neću.

Umor i povrijeneni ponos natjecali su se u glasu servisera telefona koji je opsjedao: bioko tko je radio za golemu i užasno tromu birokraciju i bio naviknut da bude osobno kriv kad s

kaže. Navinut na to, ali ne i pomiren s time.Ako netko bude kriv: viši vratar se malo trznuo. Stanje je bilo takvo da se tražio krivac, za

kvu situaciju najbolje je izbjeći. I sad je, govoreći na telefon, rekao povjerljivo: – Znate štslim da je bolje da pustite te ljude da obave svoj posao.

Zatim je trznuo glavom u smjeru klupe za dizalo. – Niz predvorje i lijevo – reče on. – . Domaćica će vas pustiti unutra.

– Jeste li sigurni? Imao sam jako naporan dan pa mi ne bi bilo krivo da ranije završim. – Idite na osmi kat, ona će vas pustiti unutra – ponovi vratar, a iza opuštenog načina osjet

ga naznaka preklinjanja.Janson i Kincaidica krenuli su ulaštenim podom do dizala. Iako su starinska harmonika

a u redu, kabina u koju su ušli dugo nije bila servisirana. Nije unutra bilo ni sigurnosne kadva vratara i jednog zaštitara u predvorju, vijeće stanara nedvojbeno je odbilo dodatne murnosti kao nepotrebni angažman, dok bi se takva glamurozna tehnologija očekivala u stamradi koju je gradio gospodin Trump. Par bi mogao razmijeniti nevini poljubac u dizalu ne br



za znatiželjne gledatelje.Pritisnuli su puce za sedmi kat; hoće li se zapaliti? Neće. Janson ga je morao masirati s

ke naprave dvadeset sekundi prije nego što ga je mogao zaokrenuti i aktivirati. Čekastrpljivo da se mala kabina digne, a zatim su se polako zatresli pri zaustavljanju. S obziroućnost stanara, neobnovljena dizala znače nešto kao prenavljanje.

Vrata su se napokon rastvorila ravno u predvorje stana.Gdje je bila Marta Lang? Je li čula vrata dizala kako se otvaraju i zatvaraju?Janson i Kincaidica mirno su zakoračili u predvorje i osluškivali neko vrijeme.

Zveket porculana, ali u daljini.Slijeva, na kraju mračnog predvorja, zavojito je stubište vodilo do donjega kata.Zdesna su bila još jedna vrata; činilo se da vode u spavaću sobu ili možda više njih. Pom

ovjerili područje – ima li kakvo riblje oko, bilo što što bi upućivalo na opremu za nadzor.o ničega.

– Dobro – promrmlja Janson. – Sada ćemo se držati uputa. – Čijih uputa? – Mojih. – Shvaćam.

Još jedan lagani zvuk porculana: zveket šalice koja je udarila o tanjurić. Janson je gzorno niz stubište. Nitko se nije vidio i on je bio zahvalan što su stube bile od istrošenog mrae bilo pucketavih daski na podu koje bi poslužile kao nenamjerni sustav za uzbunjivanje.

Janson je dao znak Jessie da stane iza njega. Zatim je polako počeo silaziti niz stube držeća zid što je zavijao. U rukama je držao maleni pištolj.

Ispred njega bila je golema soba s debelim navučenim zastorima. Lijevo od njega: još jba, svojevrsni dvostruki salon. Zidovi su bili od bijelog obojenog drva, komplicirano obloke i dubo rezi, ne posebno odabrani, visjeli su u geometrijski točnim razmacima. Pokućstledalo kao newyorški stan nekog tokijskog biznismena; elegantan i skup, no lišen individualno

Jansonov um munjevito se usredotočio na raspored vrata i ravnih površina: jednedstavljalo izlaganje i priliku, drugo perspektivu sigurnosti i tajnovitost.

Zid po zid, površina po površina, Janson se približavao dvostrukom salonu. Na podu jšten parket prekriven golemim aubussonskim sagovima prigušenih boja. No, sag nije sprečko pucketanje pod nogama kad je stigao do ulaza u susjedni salon. Odjednom su mu živci tr

o da ga je stresla struja. Pred njim je bila domaćica u blijedoplavoj pamučnoj uniformi.Okrenula se prema njemu držeći pred sobom staromodno pernato prašilo, smrznuta, a nj

ruglo lice izobličilo se u užasno kreveljenje. Je li to bio izraz straha? – Paul, čuvaj se! – Bio je to Jessien glas. Nije ju čuo kako silazi, ali je bila nekoliko centim

njega. Odjednom je iz prsa doma ćice počeo izbijati grimizni mlaz i ona zatetura naprijed nk je zvuk prigušilo mekano tkano vlakno.

Janson se okrenuo i vidio pištolj s prigušivačem u Jessienoj ruci, plamičak bezdimnog baruzlazio iz probušenog cilindra. – Isuse! – Janson je uzdahnuo sav užasnut. – Shvaćaš li što si upravo učinila? – A ti? – Jessica zakorači preko tijela i nogom gurne prašilo od perja koje je ostalo u ispru

ci domaćice. Nije to bila naprava za čišćenje kuće, osim u najkrvavijem smislu. Vješto skriven iza lepe

ečteg perja bio je snažan SIG Sauer još pričvršćen na ruku mrtve žene elastičnom vrpcom.Jessie je imala pravo što je pucala. Sigurnosni zapor je bio otkvačen na snažnom automat



tolju, a metak unutra. Bio je djelić sekunde udaljen od smrti.Marta Lang nije bila sama. I nije bila bez zaštite.Je li moguće da još nije znala za njihovu nazočnosti? Na kraju drugog salona bio je još

olaz s običnim vratima na guranje koja su se očito otvarala prema službenoj blagovaonici.Čuo se drugi zvuk kretanja koji je dolazio iznutra. Janson je zateturao prema zidu lijevo od okvira vrata i zavrtio se držeći svoju Berettu u

a, spreman da pritisne okidač ili opali udarac, već prema potrebi. Krupan čovjek koji je tolj upao je ovamo, očito poslan da istraži situaciju. Janson je uperio kundak svoje B

vjeku u potiljak. Zateturao je, a Jessie ga je uhvatila dok je padao i polegnula tiho na sag.Janson je stao mirno, na trenutak smirujući se i slušajući pozorno; iznenadno ga je nrpilo, no nije si mogao priuštiti nikakvo opuštanje.

Odjednom je uslijedila serija glasnih eksplozija i vrata na guranje bila su probušena s nektaka Magnuma dok su uokolo prštale krhotine drva i boje. Je li ih ispalila Marta Lang? Neka

mnjao u to. Janson je pogledao Kincaidicu provjerivši je li i ona poput njega izvan vatreneurna uz vrata.

Na trenutak je zavladala tišina, a zatim se začuo zvuk mirnih koraka. Janson je odmah znaarta Lang – ili ma tko to bio – radi i što on mora učiniti.

Namjeravala je zuriti kroz rupe koje je njezin pištolj izbušio u drvenim vratima, procitu. Utvrdila je vatrenu crtu. Sigurno da nitko ne bi ostao stajati ondje gdje su upravo prolci.

Vrijeme je bilo veoma važno, a Janson ga je imao vrlo malo. Sadal Janson je upro svom snacio se gurnuvši ramenima vrata. To će biti njegovo oružje, ovan za rušenje bedema. Vrata rva micala vrlo lako, a zatim su uz mukli šum udarila odbacivši osobu na drugu stranu.

Bila je to doista Marta Lang koju je vidio kad su se vrata zanji-hala i otvorila.Vrata su lupila u nju odbacivši je prema stolu blagovaonice u Heppleivhiteovu stilu. T

omatsko oružje u njezinim rukama izletjelo je takoner uz štropot prema stolu udaljenom nek

ntimetara od njezina dometa.Vješto poput mačke Langica se osovila na noge, obišla oko stola i posegnula za c

etlucavim oružjem. – Nemoj ni pomisliti na to – reče Jessica.Marta Lang je ugledala Jessicu kako u savršenoj pozi objema rukama drži pištolj We

ezino držanje tijela govorilo je da neće promašiti. Njezino lice govorilo je da neće oklijevati.Teško dišući, Langica nije ništa rekla i ništa činila, kao da je bila rastrgana neodlučn

pokon je stala ravno provjeravajući položaj svog oružja kosim pogledom. – Niste baš zabae ona. Donji dio njezina lica, ondje gdje su vrata udarila u nju, bio je crven. – Zar ne želite

ednačiti šanse? Učiniti igru zanimljivom?Janson je pošao prema njoj i u trenutku kad se njegovo tijelo našlo izmenu Marte L

ncaidice, Langica naglo pomakne ruku da zapuca. Janson je predvidio taj pokret i odmah jrg-nuo oružje iz ruku. – Finski automat. Impresivno. Imate li dozvolu za tu igračku?

– Provalili ste u moju kuću – reče ona. – Nanijeli teške tjelesne ozljede mom osoblju. Ja bzvala samoobranom.

Marta Lang je prošla prstima kroz svoju savršeno počešljanu bijelu kosu i Janson jeekivao iznenanenje, no prsti su joj bili prazni. Nešto se promijenilo kod nje. Govor joj je pkav, ponašanje neusiljeno. Što je on zapravo znao o toj ženi?

– Nemojte tratiti naše vrijeme, a mi ćemo nastojati da ne tratimo vaše – nastavi Jans



dite, mi već znamo istinu o Peteru Novaku. Nema smisla pokušavati pružati otpor. On je mvjek.

Gotovo je, do vraga! – Ti bijedni nabildani idiote – reče Marta Lang. – Misliš da možeš imati sve što zamisliš. N

mislio prije, zar ne? Zar se ne čudiš tomu? – Odrekni ga se, Marta – reče Janson stisnutih zuba. – To ti je jedina prilika. Ostavili su

dilu. Izvršna naredba samog pred sjednika Sjedinjenih Američkih Država.Prezir žene bijele kose bio je veličanstven. – Peter Novak je moćniji od njega.

Predsjednik SAD-a samo je vona slobodnoga svijeta. –Napravila je stanku da se to upaš li sliku na velikom platnu ili čekaš da done na videu? – Ti si zalunena. On te je nekako poveo u vlastitu mahnitost. A ako ne možeš disati slobo

ubljena si. – Hrabar govor od čovjeka proklete organizacije. Pogledaj me u oči, Janson. Želim v

ruješ li doista u ono što govoriš. Vjero jatno da, ali to gore po tebe. Kao što pjeva debela gboda je druga riječ za ono kad nemaš više što izgubiti. Misliš da si junak, ha?

Žao mi te je, znaš. Nema slobode za ljude poput tebe. Uvijek netko manipulira tobom. Aam ja, bit če netko drugi, netko manje maštovit. Okrenula se prema Jessici. – Istina je. Tvoj d

poput glasovira. On je komad pokućstva dok nitko ne svira na njemu. A netko uvijek svimu. – Na licu joj je zabljesnulo nešto izmenu smiješka i grimase. – Zar nikad nisi primijetiocijelo vrijeme tri koraka ispred tebe? Tako si divno predvidiv. Mislim da je to ono što ti z

rakterom. On zna što te pokreće, za što si sposoban i što ćeš odlučiti učiniti. Kao nagradu zju očajničku hrabrost u Kamenoj palači on se poigravao tobom baš kao što se dijete igra n

okletim akcijskim likom.Uspostavili smo daljinski nadzor, naravno. Motrili smo sve što si radio, svaki korak. Znal

aki element tvoga plana i pripremili smo se, za svaku sigurnost, za svaku predvinenu varijkako da je Higgins, momak kojeg si izvukao iz zatvora, insistirao da se spasi američka djevo

i, dakako, prepustio mjesto gosponi. Kakav si ti savršeni gospodin! Savršeno predvidiv. Letjbila spojena da eksplodira daljinskim upravljačem. Suvišno je spominjati da je Peter N

vnao praktički svime. On je možda vidio cijelu tu prokletu operaciju.Vidiš, Janson, on te stvorio. Nisi ti njega stvorio. On je imao kontrolu prije, on ima kon

da. I uvijek će je imati. – Dopuštenje da ubijem kuju, gospodine? – upitala je Jessica podignuvši svoju lijevu ruku

strpljiva kadeta. – Pitaj poslije – reče Janson. – Imaš tako malo prilika na ovom svijetu, Marta Lang. Uost

li to tvoje ime?

– Kakve veze ima ime? – reče ona blazirano. – U vrijeme kad se bude obračunavao s tomislit ćeš da je to tvoje ime. A sada pitanje za tebe: misliš li da lisica, ako lov traje dovgo, počne zamišljati da ona lovi pse?

– Sto želiš time reći? – To je svijet Petera Novaka. Ti upravo živiš u njemu. – Bljesnula je neobično prozra

iješkom. Kad ju je Janson upoznao u Chicagu, izgledala je kao oličenje visokoobrazoankinje. Njezin naglasak je sada bio pravi američki; kao da je stigla iz Dariena.

– Peter Novak ne postoji – reče Jessie. – Sjeti se, draga, što se kaže za vraga; njegov je najveći trik da uvjeri ljude kako ne po

eruj u što želiš.



Neko je sjećanje mučilo Jansona. Gledao je prodorno Martu Lang, budan na svaki trbosti. – Alan Demarest? Gdje je on?

– Tu. Ondje. Svuda. No, trebaš ga zvati Peter Novak. Nije pri stojno ne učiniti tako. – Gdje, dovraga? – Neću reći – reče ona lagano. – Kakve on ima veze s tobom? – plane Janson. – Žalosno je reći, ali ne znaš o čemu govoriš.

– On te nekako posjeduje.

– Nisi shvatio, zar ne? – odgovori ona prezrivo. – Peter Novak posjeduje budućnost.Janson se zagledao. – Ako znaš gdje je, neka mi Bog pomogne, izvući ću informaciju iz eruj mi, nakon nekoliko sati na dripu skopolamina, nećeš znati razliku izmenu svojih misli ivora. Sto god ti une u glavu, izaći će ti kroz usta.

Ako ti je u glavi, mi ćemo to već izvući. Izvući ćemo i masu smeća. Više bih volio da se oz pomoći kemije. Ali na ovaj ili onaj način, reći ćeš nam što želimo saznati.

– Toliko si obuzet time – reče ona i okrene se Jessici. – Daj me zaštiti. Zar ne mogu računlo ženske solidarnosti? Zar nisi čula da je sestrinstvo moćno? Zatim se naslonila prema nap

mjestivši svoje lice tek nekoliko centimetara od njegova. – Paul, doista mi je žao zbog

jatelja koji su odletjeli u nebo u Anuri. – Mahala je prstima i kiselim glasom dodala: – Znamo sav slomljen zbog svog grčkog prijatelja koji je bio meta. – I ona se naceri nakratko.

– Sto da kažem? Sranja se doganaju.Janson je osjetio kako mu vena na čelu bolno udara; znao je da mu se na licu ogleda g

mišljao je kako joj drobi lice, zamišljao je kako joj lomi lične kosti, kako joj gura nosne kozak. Tako brzo da je osjetio kako mu uzmiče magla bijesa. Shvatio je kako je smisao njdbadanja da ga dovede do toga da izgubi kontrolu. –Ja ti ne dajem tri izbora – reče on. – a. A ako ne odlučiš, ja ću odlučiti za tebe.

– Hoće li to dugo potrajati? – upita ona.

Janson je postao svjestan koralne glazbe u pozadini. Hildegard Bingenska. Dlake su nsonovu vratu digle. – Himna ekstaze – progunna. – Duga sjena Alana Demaresta.

– Ma da? Ja sam ga navela na to – reče ona slegnuvši ramenima. – Dok smo odrastali.Janson se zagledao u nju kao da je vidi prvi put. Odjednom ga je zasuo niz malenih potm

alja. Micanje njezine glave, njezini iznenadni, zbunjujući pomaci osjećaja i tona, njezina dk i neke crte i izrazi.

– Isuse Kriste – reče on. – Ti si… – Njegova sestra blizanka. Rekla sam ti da je sestrinstvo snažno. Počela je masirati opu

žu ispod svoje lijeve ključne kosti. Slavni blizanci Demarest. Dvostruka nevolja. Terorizireni Fairfield kao djeca. Glupani iz Mobiusa nisu nikad čak ni znali da me Alan upozna

uacijom. – Dok je govorila, njezini su kružni pokreti postajali dublji, uporniji, očito odgovarsvrbež duboko ispod kože. – Ako misliš da ću 'ga se odreći', kako ti to umješno kažeš, pametnda ponovo razmisliš.

– Nemaš izbora – reče Janson. – Sto ona to radi? – upita Jessica tihim glasom. – Uvijek imamo izbor. – Langičini pokreti postajali su manji, ciljaniji; počela je kopa

čem u blizini ključne kosti. – Ah reče ona. – To je to. To je to. Sad je mnogo bolje… ^- Pavikne Jessica. Shvatila je trenutak prije njega. – Stani tu! r Bilo je prekasno. Bio je to jedva



arac potkožne ampule i žena je zabacila glavu unatrag kao u ekstazi dok joj se licem ramizno crvenilo. Proizvela je meki, gotovo puteni zadihani zvuk koji je utonuo u gugutaviboko u njezinu grlu. Čeljust joj se otvorila, mlohavi potočić sline potekao iz kuta usana.

Zatim su joj oči zakolutale ostavljajući kroz poluzatvorene vjene vidljive samo bjeloočniceIz nevidljivih zvučnika pjevali su glasovi duhova.Gaudete in iloi, quem no viderunt in terris muhi, qui ipsutn ardenter vacoverunt. Gaud

pite vestro.n Janson je stavio ruku na dugi vrat Marte Lang tražeći puk, iako je znao da ga nema.

Teško je bilo prepoznati znakove trovala cija-nidom. Odabrala je smrt radije nego da se pansonu je bilo teško reći je li to čin hrabrosti ili kukavštine.Uvijek imamo izbor, rekla je mrtva žena. Uvijek imamo izbor; Drugi glas iz prošlih dese

io mu se u sjećanju: jedan od ispitivača Vijetkonga, čovjek s naočalama u čeličnom okvirulučiti znači isto odlučiti.

38 Telefonska konzola na stolu glavnoga tajnika skladno je zazvonila. Helgin glas: Žao mi j

etam, ali to je ponovno g. Novak.

Mathieu Zinsou se okrenuo visokoj povjerenici za izbjeglice, bivšoj irskoj političarki kombinirala energičan stil s velikom količinom rječitosti; trenutačno se svanala s podtajnikomanitarna pitanja koji je vodio žustru borbu s nepopustljivim i humanitarnim žarom. – MaacCabe, užasno mi je žao, ali to je poziv na koji moram odgovoriti. Mislim da sam shvatiobrinutost u vezi s jakim kritikama koje dolaze iz Odjela za politička pitanja i mislim da iožemo posvetiti ako svi razmišljamo zajedno. Zamolite Helgu da organizira sastanžnosnicima. – Dizao je i sagibao glavu u uljudnoj kretnji otpusta.

Zatim je podignuo slušalicu. – Molim, pričekajte za g. Novaka – reče neki ženski glas. Nekjocanja i elektronskih kvrceva i začuo se glas Petera Novaka: Mon cher Mathieu – započe on.

– Mon cher Peter – odgovori Zinsou. – Tvoja se velikodušnost mora cijeniti čak u razmaoga o čemu smo raspravljali. Otkad su Rockefelleri darovali zemljište na kojem se nmpleks UN-a, ni jedan privatni pojedinac nije darovao…

– Da, da – prekine Novak. – Zao mi je, ali moram otkloniti tvoj poziv na večeru. – Da?„ni!

– Imam nešto svečanije na pameti. Mislim da ćeš se složiti s mojim razmišljanjem. Mi nemni, zar ne? Transparentnost je uvijek bila najviša vrijednost UN-a, zar ne?

– Do odrenene mjere, Peter.

– Reći ću ti što predlažem, a ti ćeš mi reći misliš li da sam nera zuman. – Izvoli. – Shvatio sam da će se poseban sastanak Generalne skupštine održati u petak. Uvijek

štao o tome da se obratim tom viso kom tijelu. Luda taština. – Naravno da ne – reče Zinsou brzo. – Budi uvjeren da se malo privatnih granana

ratilo… – No, nitko mi neće osporiti pravo i povlasticu… Mislim da mogu to reći bez strah

otuslovlja. – Bien sur. – S obzirom na to da će biti nazočni mnogi šefovi država, razina sigurnosti bit će velika. Sm



paranoičnim, ali meni se čini da to umiruje. Ako done predsjednik SAD-a, kao što seogućim, bit će i posebna tajna služba. Sve to veoma smiruje. A ja ću vjero jatno biti u padonačelnika New Yorka koji je uvijek bio tako prijateljski raspoložen prema meni.

– Vrlo javna pojava visokog profila – reče Zinsou. – To nije kao ti, moram reći. Daleko odeda pustinjaka.

– Upravo zato i predlažem to – reče glas. – Ti znaš moju politiku: uvijek ih pusti da naganaj – A naš…. razgovor? – Zbunjenost i tjeskoba ozlovoljili su ga; borio se da to ne pokaže. – Nemoj se brinuti. Mislim da ćeš otkriti da čovjek nikad nema više privatnosti nego k

d javnim nadzorom. – Do vraga! – uzvikne Janson. Ponovno je gledao snimku po sljednjeg Demarestova telefogovora.

– Sto sam mogao učiniti drukčije? – upita Zinsou, a u glasu mu se osjećao strah i gvjesti.

– Ništa. Da si previše ustrajao, to bi samo pobudilo njegove sum nje. To je duboko paranvjek.

– Što da radiš s takvom molbom? Zbunjujuće, zar ne? – To je genijalno – reče Janson grubo. – Taj momak ima više poteza od Bobbyja Fischera

– Ali da si ga htio istjerati iz skrovišta… – Mislio je on na to i poduzeo mjere opreza. On zna da su snage protiv njega k

dijeljene. Nema načina da Tajna služba bude ikad upućena u istinu. On se služi našim ljudimom. Nije to sve. Doći će do rampe zgrade Ujedinjenih naroda s gradonačelnikom New YorkaSvaki atentat na njega ugrozio bi poznatog poli tičara. Ulazi u arenu nevjerojatno guste sigurneže s agentima oka sokolova koji su dodijeljeni nacionalnim vodama iz cijeloga svi jeta. Tu ćvivalent polja snage oko njega cijelo vrijeme. Ako bi kakav američki operativac pokušao praga koja bi nakon toga uslijedila, vjerojatno bi dignula sve u zrak. Dok je on u Glavnoj skupmožemo ga dirati. Ne možemo. Zamisli to, bit će u gomili. Poznavajući svu njegovu izn

ikodušnost, smatrat će se čašću za menunarodnu zajednicu… – Što može pozdraviti čovjeka koji se čini kao svjetlost državama – reče Zinsou kreveljeći – To je pravi Demarest. 'Skriven od punog pogleda' bio je jedan od njegovih omiljenih o

ao bi reći da je katkad najbolje mjesto da se sakriješ upravo oko javnosti. – Posebno ono što je rekao meni – razmišljao je Zinsou. Pogledao je kemijsku olovku u s

i pokušavajući je snagom misli pretvo riti u cigaretu. – Sto sada?Janson je uzeo gutljaj mlake vode. – Ili ću nešto izmisliti…

– Ili?Oči su bile tvrde. – Ili neću. – Izašao je iz ureda glavnog tajnika bez ijedne druge

avljajući diplomata samog sa svojim mislima.Zinsou je osjetio kako ga nešto steže u grudima. Zapravo, malo je spavao otkad ga je prv

edsjednik SAD-a, nevoljko i na Janso-novo insistiranje, obavijestio o krizi. Zinsou je bio i sotiv. Kako su Sjedinjene Američke Države mogle biti tako lakomislene? Osim ako to nisuedinjene Države; bila je to malena intriga programera. Planera, kao što bi Janson rekao. Tajenosila iz jedne predsjedničke vlade na drugu, poput kodova državnog nuklearnog arsenala –što manje opasno.

Zinsou je osobno poznavao više šefova država od bilo koga drugoga. Znao je da predsjdcjenjuje krvavi metež koji bi se oteo kontroli ako bi istina o programu Mobius ikad izašdjelo. Zamišljao je predsjednike vlada, predsjednike država, tajnike stranaka, emire i kra



evarenog planeta. Cijela bi se poslijeratna antanta raspala. Diljem točki nemira u svijetu, goličine sporazuma i povelja o rezolucijama o sukobima bilo bi krivotvoreno, stavljeno izvan sbi njihov autor bio razotkriven kao varalica, američki agent koji se infiltrirao. Mirovni spor

kojem je pregovarao Peter Novak na Cipru? Bio bi potpuno pobijen u roku od nekoliko sajamno optuživanje Turaka i Grka.

Svaka bi strana optuživala drugu da je cijelo vrijeme znala istinu; pakt koji se nekoć pristranim sada bi se tumačio kao da lagano pogoduje neprijatelju. A drugdje?

Vaša monetarna kriza u Maleziji? Veoma mi je žao, stari moj. Mi smo to učinili.

Maleni zahvat u funtu prije nekoliko godina što je imalo za posljedicu da je gospodarstvo Vitanije izgubilo nekoliko bodova u BDP-u. Da, naše iskorištavanje toga učinilo je loše nogo, mnogo gorim. Užasno mi je žao, ne znam što smo smislili…

Razdoblje relativnoga mira i napretka ustupilo bi mjesto razdoblju lišenom i jednoga i društo je s uredima Zaklade za slobo-dudiljem razvijenoga svijeta i istočne Europe, razotkri

da kao tajna američka obavještajna operacija?Mnoge vlade koje suranuju ne bi jednostavno preživjele poniženje. Ostale bi, kako bi od

vjerenje menu svojim grananima, prekinule sve veze sa Sjedinjenim Državama i označile biveznika kao protivnika. Tvrtke u američkom vlasništvu, čak i one koje nemaju veze sa Zaklado

bodu, zaplijenile bi vlade, njihova bi imovina bila zamrznuta. Svjetskoj trgovini bio bi zadanarac. U menuvremenu bi oni ogorčeni i nezadovoljni na planetu imali barem neki casus zrečene sumnje našle bi katalizator. Menu službenim političkim strankama i širim pokr

pora, otkrića bi izazvala bojni poklič protiv američkoga imperija. Napola ujedinjen entitet, ko Europa, na kraju bi sklopio koaliciju oko zajedničkog neprijatelja pa bi se ujedinjena Ekobila sa Sjedinjenim Državama.

Tko bi to mogao obraniti? Tko bi na to pomislio? Ovdje je bila zemlja koja je prevarila bliže i najvjernije saveznike. Zemlja koja je potajno manipulirala polugama vlasti diljem plamlja koja će navući na sebe mržnju milijarda ljudi. Čak i organizacije koje su bile posve

nunarodnoj suradnji past će pod sumnju. To bi vrlo vjerojatno moglo značiti kraj Ujedinroda, ako ne odmah, a ono u kratkom roku, u razdoblju sve veće ogorčenosti i sumnje.

A to bi značilo kako ono kažu Amerikanci? – svijet nevolja.Kalif je ponovno pročitao brzojav koji je upravo primio i osjetio ugodni sjaj predvinanja

kao da se oblačno nebo razdvojilo da otkrije čistu i sjajnu zraku sunčane svjetlosti. Peter Nratit će se na godišnjem sastanku Opće skupštine UN-a. Čovjek će, a on naposljetku nije bio e od čovjeka, pokazati napokon svoje lice. Bit će pozdravljen suhoparnom zahvaln

vorikama i odobravanjem. I ako Kalif bude to želio, nečim još.Sad se okrenuo ministru sigurnosti Mansura koji je bio jedva nešto više od skorojev

ovca sagovima, unatoč retoričkoj inflaciji njegova naslova te mu se obratio uljudnpovjednim tonom. – Ovaj sastanak menunarodne zajednice bit će važan trenutak za Islapubliku Mansur – reče on.

– Svakako – odgovori ministar, nizak, ružan čovjek koji je nosio jednostavno bijelo pokrglavu. U stvarima koje se nisu odno sile na kuransko pravovjerje, vodstvo ove oslabljene, ole zemlje moglo se lako zadiviti.

– O vašem će se izaslanstvu, ispravno ili pogrešno, suditi po nje govu profesionalnašanju i disciplini. Ništa ne treba krenuti pogrešnim putom, čak ni unatoč nepoznaočekivanim zločin cima. Mora se održati najviša razina sigurnosti.

Ministar Mansura kimnuo je glavom; znao je da je u vodi do grla i na svoje zadovoljstvo sh



ko nema smisla tvrditi drukčije, barem ne u nazočnosti vrsnog taktičara kakav je stajao pred nj – Prema tome, ja ću voditi izaslanstvo. Vi samo trebate osigurati diplomatsku zaštitu, a ja

obno pobrinuti da sve bude kako treba. – Hvaljen budi Alah – reče čovjek. – Ništa nam više ne treba.Vaša požrtvovnost bit će nadahnuće drugima. Kalif je polako kimao odavajući počast. – Ono što činim – reče on – nije ništa drugo neg

valja učiniti.Uska gradska kuća bila je elegantna, ali ipak je izgledala bezlično, starinska kuća poput s

ugih u susjedstvu newyorškoga Zaljeva kornjača. Stubište ispred kuće bilo je sivo-smene s kohvatima podignutim dijagonalno prema stubištu.Oni trebaju spriječiti da se čovjek posklizne kad stubište postane klizavo od kiše ili

ktronički senzori ispod rukohvata signaliziraju prisutnost posjetitelja. Sunce se reflektirabelih olovnih stakala salona; izgledala su samo kao ukras, ali bila su sigurna od teškokalibataka. Zamjenik ravnatelja obavještajne agencije za obranu nazvao ih je ≫sterilni sedam≪: bsigurna kuća što su je rezervirali pla-neri Mobiusa za svoju prigodnu uporabu, jedna od vih u zemlji. Janson bi tu bio zaštićen, bio je uvjeren; isto je tako važno da ima prsofisticiranijoj komunikacijskoj opremi, uključujući izravan pristup golemim bazama podatak

ih sastavile združene obavještajne službe Sjedinjenih Država.Janson je sjedio u radnoj sobi na drugom katu zureći u žuti jastuk. Oči su mu bile podl

vlju zbog neispavanosti; glavobolja mu je udarala iza očiju. Bio je u šifriranoj komunikaeživjelim članovima programa Mobius. Nitko nije bio optimističan niti je tvrdio da jest.

Ako bi Novak došao u zemlju, kako bi on to učinio? Kakvi su izgledi da ih granična konavijesti o njegovu dolasku? Upozorenje je otišlo u svaku zračnu luku, privatnu i javnu u zeužbenici u zračnim lukama bili su obaviješteni jer je zbog ≫vjerodostojnih prijetnji≪ žtera Novaka bilo ključno da se specijalne sigurnosne jedinice za brze intervencije, šordinira američki State Department i koje su zadužene za zaštitu stranih uglednika, izvije

govu kretanju.Telefonirao je Dereku Collinsu koji je bio na Phipps Islandu gdje je opseg kontin

cionalne garde utrostručen. U pozadini je začuo zveket pseće ogrlice. – Hoću reći da je Butch doista pobjegao na to mjesto – reče Col-lins. – Do vraga, tr

ešanac mi je doista prirastao srcu. Uza sve ono što se dogodilo, ugodno je imati ga uza kako da ga rad nici koji su jučer ovdje popravljali stvari nisu voljeli. On ih je gledao kao

ana. No, kladim se da zoveš radi izvještaja o drugim stvarima. – Kakve su vijesti? – Dobra je vijest da je kobra na putu, barem smo prilično sigurni u to. Loša je vijest da je

kriveno truplo Nell Pearson. Kako je potvrdila gopoda Novak. Pretpostavlja se da je rijmoubojstvu.

Prerezala si je žile u kadi. I tako je nit prerezana. – Isuse – reče Janson. – Misliš da je ubijena? – Ne, to je bio 'poziv u pomoć'. Naravno da je bila ubijena. No, nitko to nikad neće

kazati. – Kakvo prokleto smeće – reče Janson. U njegovu je glasu bilo olovo. – Lutajući uokolo – reče Collins sumorno – nitko nije opazio Pumu. Nula, nada, ništa.

ještaja o sličnim osobama, brzo opovrgnuta. Činjenica jest da naš momak možda nije došao imstva, možda je već bio u zemlji. A za njega je dječja igra doći incognito. Ovo je ve



nogoljudna zemlja s više od petsto menu narodnih aerodroma. Naše su granice po prirodi propmoram ti to spominjati. – Sada nije vrijeme da se govori o nemogućnostima, Derek – reče operativac. – Hvala na ohrabrenju, treneru. Zar misliš da nije svatko od nas, do vraga, radio n

njima? Nitko od nas ne zna tko je sljedeći na redu da bude ubijen. Želiš li govomogućnostima, zanimat će te najnovije razmišljanje o State Departmentu Nakon pet minuta Jspustio slušalicu s nekim nesigurnim osjećajem.

Gotovo neposredno nakon toga srebrnosivi telefon na stolu prekrivenim zelenim pustom ti

zvonio tako da mu je mirnoća zvona davala neko dodatno značenje.To je bila linija rezervirana za komunikaciju s Bijelom kućom.Podignuo je slušalicu. Bio je to predsjednik.

– Slušaj, Paul, pretresao sam to bezbroj puta s Dougom ovdje.Ovo Demarestovo obraćanje pred Općom skupštinom mogao bi biti neizravni ultimatum.

– Gospodine? – Kao što znaš, tražio je kontrolne kodove za cijeli sustav Echelona.Otpravio sam ga.

– Otpravili ste ga?

– Otpilio sam ga. Mislim da je poruka koju odašilje prilično jed noznačna. Ne dobije li štoavit će se pred Općom skupštinom i podmetnuti eksploziju. Prikazat će jasno stvar dok jet visi na svakoj njegovoj riječi. To je pretpostavka. Možda griješimo. Ali što više razmišlja

me, to više mislimo kako je to vjerodostojna prijetnja. – Dakle? – Uzdam se u Boga da će ga pogoditi munja prije nego što ustane i održi taj govor. – To sada zvuči poput kakva plana. – Želeći spriječiti to, odlučio sam se sastati s njim unaprijed.Kapitulirati. Pristati na njegovu prvu rundu zahtjeva.

– Jeste li predvineni da se pojavite u UN-u? – To smo ostavili otvoreno. Državni tajnik biti će ondje zajedno s veleposlanikom pri U

lnim predstavnikom, trgovinskim pre govaračem i ostatkom limenih vojnika koje uvijek šalji, napra vimo li tu… razmjenu, to će morati doći od mene. Ja sam jedini koji ima dopuštelaštenje da učinim to.

– Izložit ćete se riziku. – Paul, ja već jesam izložen. I ti si.

39

NEW YORK TIMES Sastaje se Opća skupština UN-a Iz cijeloga svijeta stotine nacionda okupit će se na≫Dijalogu civilizacija≪ Barbara Corlett NEW YORK – Za većinu stanovw Yorka sastanak stotina stranih šefova država i visoko rangiranih ministara izaziva v

brinutost: hoće li kolona motornih vozila pogoršati problem prometne gužve? Menutieričkom State Departmentu i drugdje u diplomatskim krugovima, povećana zabrinutost evnom redu. Postoje nade da će 58. sastanak Opće skupštine dovesti do bitnih reformi i povinu menunarodne suradnje. Glavni tajnik UN-a Mathieu Zinsou predvidio je kako će toprekretnica≪ u povijesti te nemirne organizacije.

Predvinanje je pojačano glasinama o mogućem pojavljivanju pred Općom skupštaženoga filantropa i humanitarca Petera Novaka, čija se Zaklada za slobodu usporen



edinjenim narodima u svom globalnom dosegu, pa čak i po diplomatskim postignućima. UNmlje članice dužne milijarde dolara, uključujući i Sjedinjene Države, a glavni tajnik ne prijenicu da zamrzavanja plaća i rezanja troškova otežavaju regrutiranje i zadržavanje službokog kalibra. Gospodin Novak, čija je velikodušnost postala legendarna, možda ima konkjedloge za prevladavanje financijske krize UN-a. Najviši dužnosnici UN-a predlažu da dirklade za slobodu možda takoner predloži združivanje snaga u sklopu UN-a da se koordinira pdručjima najviše pogonenim siromaštvom i sukobima. Gospodina Novaka koji živi povučejeta nismo mogli pronaći za komentar. Nastavak na stranici B4.

Sve će se dogoditi sutra, a ono što će se dogoditi, ovisit će o tome kako su dobro obavhove pripreme. Jedna noga ispred druge.Janson, službeno vanjski savjetnik za sigurnost kojeg je angažirao Izvršni ured Glavnoga taj

oveo je posljednja četiri sata lutajući kompleksom Ujedinjenih naroda. Sto su zaboravili? Jpokušavao misliti, no zamaglilo mu se pred očima; posljednjih nekoliko dana spavao je vrlo kušavao se održati budnim crnom kavom i aspirinima. Jedna noga ispred druge. To je bila cisija inspekcije o kojoj će sve ovisiti.

Kompleks UN-a koji se prostirao duž East Rivera od Četrdeset druge ulice do Četrdeset o je otok sam po sebi. Zgrada tajništva izgledala je kao da ima trideset devet katova; u obr

ada slavni simboli poput zgrade Chrvslera i Empire State Buildinga bili su tek jadne izbočporedbi s njom – stabla uz planinu. Tajništvo se isticalo ne toliko visinom, koliko svojom širićom od kakvoga gradskog bloka. Na svakoj strani zgrade puni zid od plavo-zelenoga termopankla i aluminija bio je identičan, svaki kat ograničen crnim redom trouglastog zida menu lukov

njihovu simetriju prekidale su samo nepravilno razmještene rešetke mehaničkih katova. Dvaaja bila su pokrivena vermontskim mramorom, što je bio ustupak, prisjetio se Janson, birmont-skom senatoru koji je predsjedao savjetodavnim odborom Glavnoga stožera i služiolni američki predstavnik u UN-u. U nekom nevinijem dobu Frank Lloyd Wright nazvao je tajnsuper kištrom da se fijasko pošalje u pakao≪. Riječi su se sada činile prijeteće proročkima.

Donja zgrada Opće skupštine koja je bila smještena točno sjeverno od tajništva bvažnija u dizajnu. Bio je to neobično zakrivljen četverokut koji se rušio u sredinu i širio pugom kraju. Neprimjerena kupola, opet ustupak senatoru, bila je smještena na sredini krledala poput prevelikog otvora turbine.

Sada kada je zgrada Opće skupštine bila prazna, hodao je kroz nju nekoliko puta dok su melazile preko svake površine kao da je prvi put tu. Južni je zid bio od čistoga stakla stvarjetlo i zračno predvorje za izaslanstva na koje se moglo gledati s tri reda balkona. U srrade skupštinska dvorana bila je polukružni atrij. Sjedala u zelenoj koži rasporenena sudišnjeg podija koji je bio prostrani oltar od zelenog, a na vrhu crnog mramora. Iznad tog

okom pozlaćenom zidu, bio je postavljen okrugli logo UN-a: dva vijenca od žita ispod stilizke globusa. Iz nekog razloga logo na globusu sa svojim krugovima i okomitim crtama pogodioo slika centrirana na križu nišana: cilj zemlja.

– Neki ljudi žele ispuniti svijet smiješnim ljubavnim pjesmama pjevušio je Rus nemelodičn – Grigori? – reče Janson u mobitel. Naravno da je to bio Grigori.Janson je bacio pogled na prostrani atrij primijetivši dva golema videoekrana postavlj

iju strana govornice. – Jesi li dobro? – Nikad bolje! – reče Grigori Berman odlučno. – Opet u svom domu. Privatna medicinska

imenu Ingrid! Drugoga dana stalno sam bacao toplomjer na pod samo da je vidim kako se sagBokovi na toj djevojčici, Veneri u bijeloj uniformi! Ingrid, kažem ja, hoćeš li igrati medic



tru? 'Gospon Berman,' kreštala je sva šokirana, 'ja jesam medicinska sestra'. – Slušaj, Grigori, dobio sam jednu narudžbu. Ako nisi za to, samo mi reci. – Janson je go

koliko minuta pružajući mnoštvo potrebnih pojedinosti, a Berman će ili razraditi ostatak ili nećBerman je šutio nekoliko trenutaka kad je Janson prestao govoriti. – Sada je Grigori Be

kiran. Ono što vi predlažete, gospodine, neetično je, nemoralno, protuzakonito; to je podmenje standarda i prakse menunarodnog bankarstva. Začuo se udarac. – Ja to volim.

– To sam i mislio – reče Janson. – I ti to možeš srediti? – Sredit ću to uz malenu pomoć svojih prijatelja – zapjevušio je Berman.

– Jesi li siguran da si spreman to učiniti? – Pitaj Ingrid što Grigori Berman zna činiti – odgovori on pijuc kajući s indignacijom. igori može učiniti? Sto Grigori ne može učiniti?

Janson je poklopio svoj Ericsson i nastavio koračati dvoranom. Hodao je iza govornienog mramora gdje stoje govornici koji se obraćaju skupu te pogledao redova sjedala gdje upiti delegati. Glavni nacionalni predstavnici ispunit će prvih petnaest redova stolica i stotpisi su postavljeni na šipke koje prolaze duž zaobljenih stolova; imena zemalja napisana bivima na crnoj podlozi: duž jedne strane prolaza PERU, MEKSIKO, INDIJA, EL SALVAD

OLUMBIJA, BOLIVIJA. Ostale nije mogao vidjeti na slaboj svjetlosti. Na drugoj

ARAGVAJ, LUKSEMBURG, ISLAND, EGIPAT, KINA, BELGIJA, JEMEN, UJEDINJERALJEVSTVO, itd. Činilo se da je redoslijed učinjen nasumce, ali natpisi su se nastavtokazi za beskrajno različit, beskrajno razlomljen svijet. Za dugačkim stolovima bila su pima delegati signaliziraju svoju namjeru da govore te audiopri-ključci za slušalice koje pr

multani prijevod na bilo koji jezik. Iza službenog delegatskoga stola bili su koso postavljeni rdala za dodatne članove diplomatskih timova. Gore je u niši bio prozor u koji su bile objeetiljke, a bio je okružen reflektorima nalik na zvijezde. Zidovi u obliku luka bili su od d

vorima za ventilaciju, isprekidani velikim muralima Fernanda Legera. Maleni sat bio je smješdinu dugačke mramorne galerije, a mogli su ga vidjeti samo oni na govornici. Iznad galerije b

redova sjedala. A iza njih, diskretno uokvirena zastorima, nalazila se serija staklenih kabinabili smješteni prevoditelji, tehničari i zaštitarsko osoblje UN-a.

Sličilo je veličanstvenom kazalištu, a mnogo godina i bilo je tako.Janson je izašao iz dvorane te otišao do prostorija koje su se nalazile neposredno iza govo

ed za uporabu glavnom tajniku i glavnoj ≫izvršnoj sviti≪. S obzirom na smještaj osduženog za sigurnost, bilo bi jednostavno nemoguće izvesti napad na te prostore. Na trilasku Jansonovu je pozornost privuklo nešto što se činilo poput ne baš često upotrebljapelice ili, budući da je nedavno preurenena, kao prostor za meditiranje. Bio je to malenostor sa Chagallovim muralom na jednom kraju, upravo niz hodnik od glavnog ulaza u skupš

oranu. Naposljetku, Janson je sišao do dugačke rampe na zapadnoj strani zgrade odakle će u

egati. Geometrija sigurnosnih mjera bila je dojmljiva: funkcionirala je poput štita pružajući zvećine kutova. Pokrajnje ulice bit će blokirane za neslužbeni promet: u blizinu smjet će prismo akreditirani novinari i članovi diplomatskih izaslanstava.

Alan Demarest nije mogao izabrati sigurnije mjesto održavanja ako se povukao iz bunketarktiku.

Sto je više Janson istraživao stanje, to se više divio taktičkom geniju svoga suparnika. Nedoista iznimno trebalo dogoditi da to spriječi, što znači da računaju na nešto na što se ne unati.



Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom? No, Janson je vidio imperativ za tako zajedništvo jasnije nego itko. Svladavanje tog maj

kova zahtijevat će nešto više od beskrvnih proračunatih poteza i protupoteza racionalnih plažio se neograničen, nezasitan, iracionalan, pa i nekontroliran bijes istinskoga fanatika. O ma spora: njihova najbolja prilika da poraze Demaresta bila je da pribjegnu jednoj stvari komože kontrolirati.

Kako bi bili sigurni, planeri su zamišljali da mogu to kontrolirati. No, oni to nikad nisu u nikad mogli. Svi su se oni igrali vatrom.

Morali su se pripremiti da budu spaljeni.

40 Kolone motornih vozila počele su stizati na UN Plažu u sedam sati sutradan ujutro prateći

različitijih kulturnih i političkih boja. Vojni šefovi država odjeveni u svoje službene odore stuz rampu kao da obavljaju pregled svojih postrojba osjećajući se zaštićenima i snažnima

ličja i medalja koje su si sami dali. Promatrali su vone tzv. demokracija uskih ramena kao puhani središnji bankari. Zar njihova tamna odijela i usko svezane kravate ne signalivrženost trgovačkoj klasi više nego autentičnom ponosu nacionalne moći? Izabrane vone liber

mokracija gledali su pak takve neukusne znakove kraljevske časti s prijezirom i negodovankva je bijedna društvena zaostalost omogućila tim kaudiljima da ugrabe moć? Mršave vone gdebele vone i razmišljali o njihovu nedostatku samokontrole. Nije čudo što su njihove z

pale u vratolomne inozemne dugove. Snažni vone su pak gledali u svojim mršavim zapalegama bezbojne i hladne materijaliste, suhoparne administratore, a ne istinske vone ljudi. Tmisli treperile iza svakog zubatog smiješka.

Poput molekula skupine su se miješale i sudarale, spajale i razilazile. Isprazne šale smjenjse s opširnim žalopojkama. Okrugli predsjednik neke srednjoafričke države zagrlio je štrkljmačkog ministra vanjskih poslova i obojica su točni znali što znači taj zagrljaj: Možemo

maknuti s restrukturiranjem dugova? Zašto da ja servisiram dugove koje je uzeo moj prethopokon, ja sam njega ubio! Kričavo odjeven moćnik iz srednje Azije pozdravio je premlike Britanije sjajnim smiješkom i prešutnim prosvjedom: Granični spor koji imamo sa svobornim susjedom nije predmet menunarodnog interesa.

Predsjednik neke nemirne države članice NATO-a koja je tek ostatak nekoć velikog cašao je svog antipoda, predstavnika napredne Švedske i razgovara o svom nedavnom poockholmu. Neizgovorena poruka glasi: Naše akcije protiv kurdskih sela unutar naših granica metaju vašim razmaženim aktivistima za ljudska prava, ali mi nemamo drugog izbora nego

animo od pobunjeničkih snaga. Iza svakog pljeska, zagrljaja i tapšanja po ramenima bila je

opojka jer žalopojke učvršćuju menunarodnu zajednicu.Izmenu delegacija cirkulirao je muškarac u kaftanu s velikom bradom i sunčanim naočalam

tipičan način odijevanja za odrenene Arape koji pripadaju vladajućoj klasi. Izgledao je, ukrput bilo kojeg od stotina diplomatskih predstavnika iz Jordana, Saudijske Arabije, Jemansura, Omana ili Ujedinjenih Arapskih Emirata. Čovjek je izgledao hladnokrvno i podovoljno. Nedvojbeno je bio sretan što se nalazi u New Yorku veseleći se malom izletaguljarnice Harrvja Winstona ili jednostavno što će uzeti uzorke na seksualnom bazaru u vetropoli.

Zapravo, velika je brada imala dvojaku funkciju: nije samo pomagala u promjeni Jansoleda, nego je služila i za skrivanje sićušnog mikrofona što se aktivirao sklopkom u nje



ednjem džepu hlača. Zbog mjera opreza postavio je mikrofon i glavnom tajniku: bio je umeorić na njegovoj zlatnoj oznaci čina na ovratniku i potpuno skriven iza njegova širokog avate.

Dugačka rampa vodila je prema stazi što je bila neposredno uz zgradu gdje se održavala Gupština. Tu je u mramorni eksterijer zgrade što je zavijala bilo postavljeno sedam ulaza. Jansstavio kretati menu gomilama što su nailazile stalno gledajući kao da je upravo vidio nekog sjatelja preko puta. Sada je pogledao na sat; 58. godišnji sastanak Opće skupštine počet će točminuta.

Hoće li stići Alan Demarest? Je li uopće namjeravao doći?Bila je to baražna vatra reflektora kamera što su prvi signalizirali dolazak legende. TV e su uredno snimale dolaske velikih i dobrih, moćnih i opunomoćenih, sada su uperile

deokamere, mikrofone i rasvjetu prema neuhvatljivom dobročinitelju. Teško ga je bilo izuzžve kroz koju je hodao. Ondje je doista bio newyor-ški gradonačelnik koji je jednom rukom zamanitarca šapćući nešto što se činilo kao da zabavlja plutokrata. S druge strane uz njega je hnator države New York koji je služio takoner kao zamjenik predsjedavajućega senatskog odbonjske poslove. Mala pratnja viših pomoćnika i istaknutih ličnosti slijedila je tik iza njih. Anih službi bili su stacionirani na strateškim točkama nedvojbeno pazeći da nema snajper

ugih potencijalnih zlotvora.Kad je čovjek svijetu poznat kao Peter Novak ušao u zapadno predvorje, njegova ga je pr

zo ugurala u apartman za uglednike iza skupštinske dvorane. Izvan toga potplati i pete stotina sela udarale su o popločani pod kad se predvorje počelo prazniti, a^nvorana puniti.

To je Jansonu bio znak da se povuče u središnju kabinu za zašti-ta/e smještenu iza gerije skupštinske dvorane. Niz malenih četvrtastih monitora okruživalo je veliki monitor; okazivali različite kutove same dvorane. Na njegov zahtjev skrivene su kamere bile smještenostorije skrivene iza podija. Savjetnik glavnoga tajnika za sigurnost želio je imati na okednike.

Namještajući kontrolnu ploču, mijenjao je kamere zumirajući i tražeći stol za koji će slanstvo Islamske Pepublike Mansur.

Nije dugo trebalo.Ondje je u prolazu sjedio neki naočit muškarac u lijepim haljama koje su odgovarale izasla

ansura. Janson je pritisnuo nekoliko dugmadi na konzoli i na velikom središnjem monitoru pojslika koja je zamijenila širokokutni panoramski pogled na Skupštinu. On je još širio

gitalno smanjivao sjene i hipnotizirano gledao kad je veliki plosnati monitor ispunilo lice komože zamijeniti. Ahmad Tabari. Čovjek kojeg su zvali Kalif. Bijes je potekao Jansonom pktrične struje dok je proučavao površine njegova lica od ebanovine, njegov orlovski nos i

lesane čeljusti. Kalif je bio karizmatičan čak i kad se odmarao.Janson je pritisnuo nekoliko dugmadi i središnji je zaslon bio spojen sa skrivenom kamer

artmanu za uglednike.Drukčije lice, drukčija vrsta nemilosrdne karizme: karizma čovjeka koji nije željan ni

vjeka koji ima. Puna glava kose, više crne nego sijede, visoke lične kosti, elegantno odijelogmeta: Peter Novak. Da, Peter Novak: to je bio onaj koji je taj čovjek postao i to je bio nači je Janson morao misliti o njemu. Sjedio je na jednom kraju stola od svijetloga drva uz telefo

bio izravno spojen s interkomunikacijskim sustavom na visokom mramornom podiju u skupštiorani, kao i s postajama tehničara. Interna televizija smještena u kutu omogućavala je VlP-ovartmanu da prate što se dogana u dvorani.



Sada su se vrata apartmana otvorila: dva člana tajne službe sa zavinutim žicama što sazile iz uha vizualno su pregledavali prostor.

Janson je stisnuo još jedno dugme uključujući druge kamere.Peter Novak je ustao. Nasmijao se posjetitelju.Predsjednik Sjedinjenih Država.Čovjek koji je obično bio pun samopouzdanja, izgledao je pepeljasto. Nije bilo audiovez

o je jasno da je predsjednik zamolio agente tajne službe da ih ostave nasamo.Predsjednik je bez riječi izvadio zapečaćenu omotnicu iz gornjega džepa i uručio je P

vaku. Ruke su mu drhtale.Po profilu njih su dvojica bili suprotnosti: jedan vona slobodnoga svijeta koji djeluje poražano degradirano; drugi širokih ramena u trijumfu.

Predsjednik je kimnuo. Na trenutak je izgledalo kao da želi štogod reći, no zatim se predomIzašao je.Kamera dva. Novak je spustio omotnicu u svoj gornji džep. Ta omotnica, Janson je to

gla bi promijeniti tijek svjetske povijesti.A to je bila samo prva rata.Kalif je žurno pogledao na sat. Važan je pravi trenutak. Metalni detektori onemogućavali s

lanovima izaslanstava da nose vatreno oružje; tako je on očekivao. No, osigurati takvo oružjeelementarna zadaća. Bilo ih je na stotine u zgradi, vlasništvo čuvara Ujedinjenih naroda i dvih zaštitara.

Nije imao mnogo poštovanja prema njima ili njihovoj vještini. Kalif se suočio s nekimsmrtonosnijih ratnika na svijetu. Njegova osobna hrabrost pri skrbila mu je vječno poštogovih sirovih i neobrazovanih sljedbenika.

Ovladavanje ideologijom iz stihova Kurana samo po sebi ne bi bilo dovoljno. Oni su bili ni je morao znati da njihove vone imaju fizičku hrabrost, intestinalnu i intelektualnu snagu.

Auru nepobjedivosti koju je izgubio one užasne noći u Kamenoj palači ponovo će

vostručiti je čak kad jednom obavi taj svoj najodvažniji čin. On će to učiniti, a u metežu škon toga uslijediti, moći će pobjeći brzim čamcem usidrenim na East Riveru, samo 3 kilomočno od ove zgrade. Svijet će naučiti da se njihova pravedna stvar ne smije zapostaviti.

Da, staviti ruke na moćni pištolj bilo bi gotovo jednako tako lako kao i uzeti ga s police u rći. Ali, razboritost je zahtijevala da ga pričeka uzeti do posljednjeg trenutka. Sto više vreotekne nakon toga, to su veći izgledi da bude otkriven. Osigurati oružje naposljetku aktivirati vlasnika.

Sukladno rasporedu doganaja koji su bili podijeljeni s veleposlanikom Mansura pri UN-u, vak će započeti svoje obraćanje za pet minuta. Taj član službe za sigurnost Mansura trebat će

ći na WC. Gurnuo je polugu patentne brave na vratima što su vodila iz dvorane te se uputio ppelici.

Kalif je hodao veoma brzo, sandale su mu odjekivale po popločanom podu sve dokvukao pozornost kratko ošišanog agenta američke tajne službe četvrtasta lica. To je bilo čak običnog službenika sigurnosti UN-a: njegovo oružje je sigurno posebne kvalitete.

– Gospodine – reče agentu u tamnom odijelu – ja štitim vonu Islamske Republike Mansur.Agent tajne službe je svrnuo pogled; strani šefovi država ne pripadaju u njegov djelokrug.

– Primili smo obavijest da se netko skriva ondjel – On pokaže rukom prema kapelici. – Mogu zamoliti nekoga da to provjeri – reče Amerikanac rezer virano. – Ne mogu nap

ložaj.



– To je tu prijeko. Ja osobno mislim da nema nikoga. – Pregledali smo cijeli prostor prije nekoliko sati. Sklon sam slo žiti se s vama. – Ali biste li pogledali? Trideset sekundi vašega vremena? Zasi gurno nema ništa što bi tr

javiti, no pogriješimo li u toj situa ciji, obojica ćemo morati objašnjavati zašto nismo duzeli.

Uzdahnuvši, reče preko volje: – Pokazat ću vam put.Kalif je držao otvorena malena drvena vrata u kapelici i čekao da čovjek iz tajne službe proKapelica je bila dugačko i usko mjesto s niskim stropom i nišama za svjetlo s obiju st

lektor je osvjetljavao crnu lakiranu kutiju prema kraju dvorane. Na njoj se nalazila svjeklena ploča; predodžba nekog zapadnog dizajnera o sekularnoj religioznosti. Na zidu sa supane vrata bio je mural s polumjesecima, krugovima, kvadratima, trokutima koji su se veklapali simbolizirajući očito neki amalgam vjeroispovijesti. Vrlo zapadnjački, shvaćanje da ostor može imati sve to poput priloga u Big Macu; suvišno je reći da se lažni sklad temeljprijepornoj vladavini zapadnjačke pretjerane popustljivosti. S druge strane, blizu ulaza fialaz

malenih klupa sa sjedalima od rogoza. Pod je bio od nepravilnih četverokuta škriljevca. – Tu nema mjesta za skrivanje – reče čovjek. – Nema ničega.Teška akustički izolirana vrata zatvorila su se za njima prekinuvši šumove iz predvorja.

– Kakve to veze ima – reče Kalif. – Vi nemate oružje. Bili biste nemoćni pred ubojicom!Čovjek iz Tajne službe se nasmije i otvori svoju mornaričku jaknu stavivši ruke na stru

mogućivši tako revolveru s dugom cijevi da proviri iz korica. – Ispričavam se – reče Kalif. On se okrene lenima prema Ame rikancu praveći se

divljen muralom. A zatim zakorači unatrag. – Gubite vrijeme – reče Amerikanac.Odjednom Kalif zabaci glavu natrag udarivši u Amerikančevu bradu. Kad je krupni

eturao, Kalifove ruke su se primakle njegovim koricama i izvukle . magnum revolver R101 s cijevi do 10 cm za bolju točnost. Kalif drškom udari agenta u glavu uvjerivši se

modopadni nevjernik ostati u nesvijesti nekoliko sati. Sada je sakrio Ruger u svoj kovčežić od stavljene kože i odvukao mišićava Amerikanc

ije za svjetlo od ebanovine gdje bi mogao ostati nevidljiv za slučajna posjetitelja.Bilo je vrijeme da ponovo une u skupštinsku dvoranu. Vrijeme da osveti poniženja.Vrijeme da une u povijest.Dokazao bi sam sebi da zaslužuje naslov koji su mu dali njegovi sljedbenici. On je doist

if.I neće pogriješiti. U apartmanu za VlP-ove uključila se lampica na crnom tankom telefonu: bila je to obavije

de≫spreman za pet minuta≪. Standardan postupak kojim ga se obavještava nekoliko minutago što će biti pozvan da istupi pred okupljenim vonama planeta.

Novak je uzeo slušalicu, poslušao i rekao: – Hvala.I dok je gledao, Janson je počeo nešto predosjećati.

Nešto nije bilo u redu.Hitno, očajnički je pritisnuo na dugme za prematanje te pregledao posljednjih deset sek

sete. Lampica gori na telefonu. Peter Novak je uzeo slušalicu i stavio je na uho… Nešto nije bilo u redu.Ali što} Jansonov nesvjesni um je bio poput alarma i divlje je oglašavao uzbunu, no b

moran, veoma umoran pa je od iscrpljenosti postajao smeten.



Ponovo je pregledao posljednjih deset sekundi.Blještava svjetlost internog telefona što je zujao.Peter Novak, kojeg je štitio niz zaštitara, ostao je na trenutak sam u apartmanu za VlP-

mio slušalicu zbog uputa da se pripremi za svoj nastup pred reflektorima svijeta.Uhvatio ju je desnom rukom.Peter Novak drži slušalicu na uhu.

Na desnom uhu.Janson je osjetio kao da mu je kožu obložio sloj leda. Strašna, bolna bistrina sada je uprav

govim razumom kao da ga ispunja slijedom slika. To je bilo izlunujuće, lica i glasovi ješali. Demarest za stolom u Khe Sanhu uzima telefon. Ti izvještaji H&I potpuno su beskoži telefon tik uz uho neko vrijeme. Napokon je opet govorio: Mnogo se stvari može dogoditi uz vatre.

Demarest na močvarnom terenu blizu Ham Luonga uzima radiotele-fon, sluša pozorno, izapovijedi. Uzima slušalicu lijevom rukom, stavlja je na lijevo uho.

Alan Demarest je bio ljevak. Uvijek tako. Samo tako.Čovjek u apartmanu za VlP-ove nije bio Alan Demarest.Boze svemogući! Janson je osjetio kako mu krv udara u glavu, a sljepoočnice pulsiraju.

Poslao je dvojnika. Varalicu. Janson je taj koji je upozoravao ostale na opasnosdcjenjivanja protivnika. I sada je učinio upravo to.

I trik je bio savršeno praktičan. Ako neprijatelj ima dobru zamisao, ukradi je, rekao mmarest na poljima smrti u Vijetnamu. Programeri Mobiusa bili su sada Demarestovi neprij

ekao je slobodu uništivši vlastite duplikate, no zatim je godinama planirao preuzimanje. Zjeme nije samo gomilao imovinu i saveznike: stvorio je vlastiti duplikat, nekoga tko je biogovom vlašću.

Zašto se Janson nije sjetio toga?Dvojnik koji je sjedio u apartmanu za VlP-ove nije bio Peter Novak; on je radio za njega. D

bilo upravo ono što bi Demarest učinio. On bi….okrenuo kut. Vidi dva bijela labuda umdnog crnog. Vidi komad pite umjesto pite kojoj nedostaje jedan komad. Baci kocku premmjesto prema unutra. Ovladaj cjelinom..

Čovjek koji će se obratiti Općoj skupštini bio je žrtveni jarac koji ih vodi na klanje. Bčije orune koje ih izvodi iz vatre.

Upravo za nekoliko minuta taj će čovjek, kopija kopije, taj dvostruki nadomjestak za Nouzeti mjesto ispred zelenoga mramornoga podija.

I bit će ubijen.To neće biti Novakova propast. Bit će to njihova vlastita propast. Alan Demarest će potv

oje najparanoičnije sumnje: otkrit će svoje neprijatelje, razotkrit će kako je cijeli poziv bio dota.

Menutim, oni će uništiti svoju posljednju izravnu vezu s Alanom Demarestom. Nell Pearstva, Marta Lang, kako se sama nazivala, bila je mrtva. Svako ljudsko biće koje je moglo vodga bilo je uništeno, osim muškarca u apartmanu za VlP-ove. Čovjek koji je morao dati pola go

oga života da se oporavi od plastične operacije. Čovjek koji je, hoćeš-nećeš, žrtvovao vntitet za sjajnog manijaka koji je držao budućnost svijeta u svojim rukama. Ako bi bio u

nson bi izgubio posljednji preostali trag.A ako se popne na podij, bit će ubijen.Zaplet koji su pokrenuli ne može se zaustaviti. To nije bilo pod njihovim nadzorom.



To je bila njegova velika preporuka i vjerojatno njegova kobna pogreška.Janson je mahnito okrenuo rakurs kamere na izaslanstvo Man-sura. Sjedalo u prolazu koje j

uzeo Kalif.Prazno.Gdje je?Janson ga je morao naći: to je bila njihova jedina prilika da spriječe katastrofu.Sad je aktivirao svoj skriveni mikrofon i govorio znajući da će se riječi prenijeti u sluš

vnoga tajnika.

– Morate odgoditi Novakov nastup. Treba mi deset minuta.Glavni tajnik je sjedio na visokoj mramornoj klupi iza podija smiješeći se i kimajući. – moguće – šapnuo je ne mijenjajući izraz lica pred javnošću.

– Učinite to! – reče Janson. – Vi ste glavni tajnik, do vraga! Smi slite nešto.Zatim je pohitao niz stubište obloženo sagom i prema hodniku koji odvaja skupštinsku dvo

orao je pronaći fanatika iz Anure. To ubojstvo neće spasiti svijet; ono će ga osuditi na propast

41Janson je s gumenim potplatima na nogama jurio bijelo popločanim hodnikom. Kalif je nes

upštinske dvorane, što je značilo da se vjerojatno on ili neki njegov saveznik domogao oružjaprije na neki način ukrao. Južno predvorje, sjajno osvijetljeno pomoću velikog ostakljenog o je prazno. Golemo je dizalo bilo prazno. Skočio je do foajea za izaslanstva. Dvije pldile su na bijeloj kožnoj sofi udubljene u razgovor: po izgledu su bile statisti u skandinavslanstvu koje je zaključilo kako za njih nema mjesta u skupštinskoj dvorani.

Inače ništa.Gdje bi se mogao nalaziti? Jansonov je um očajnički prevrtao mogućnosti.Pitaj obratno: gdje bi ti bio, Janson?Kapelica. Dugačak, uzak prostor što se gotovo nikada nije upotrebljavao, ali je bio u

voren. Nalazio se uz apartman glavnoga tajnika, točno s druge strane zaobljenog zida što se nasuprot skupštinskoj dvorani. Prostor u zgradi gdje je čovjeku zajamčeno da ga nitko neće omet

Janson je još brže trčao pa iako njegovi gumeni potplati nisu stvarali buku, disao je sve težeSada je gurnuo teška, zvučno izolirana vrata i vidio muškarca u bijelim haljama pognut

ike kutije od ebanovine. Kad su se vrata za Jansonom zatvorila, muškarac se okrenuo.Kalif.Janson je na trenutak bio tako zgrčen od mržnje da nije mogao disati. Namjestio je lice u

jateljskog iznenanenja.Kalif je prvi progovorio. Khaif hallak ya akhi.

Janson se sjetio svoje velike brade i frizure u arapskom stilu te se prisilio na osmijeh. Znmu se čovjek obratio na arapskom. Vjerojatno je to bila nebitna šala, no on je mogao

slućivati. U svojoj najboljoj verziji oxfordskog engleskog, jer arapski član kraljevske obcijelo je bio školovan u takvoj ustanovi i usvojio tamošnje običaje, Janson reče: – Dragi moj bdam se da ne smetam. Naime, imam takvu migrenu da sam se nadao da ću porazgovarati sa sorokom.

Kalif je zakoračio prema njemu. – No, obojici će nam biti žao što smo propustili dosadpravu. Slažete li se? – Glas mu je bio poput siktanja zmije.

– Pogodili ste, brate moj – reče Janson.Kad je Kalif krenuo prema njemu pomno ga promatrajući, Jan-sonu se naježila koža.



Dolazio je sve bliže sve dok nije bio udaljen tridesetak centimetara. Janson se sjetiuštvene koncepcije dopustive fizičke udaljenosti variraju menu kulturama pa je tako za Aično da stoje bliže jedan prema drugome nego što to čine zapadnjaci. Kalif je položio ruknsonovo rame.

Bila je to ljubazna, prijateljska, povjerljiva kretnja čovjeka koji mu je ubio ženu. Janson je i nehotice ustuknuo.U duhu mu se javio niz slika: razaranja, uništena uredska zgrada u središtu Caliga, telef

ziv kojim ga obavještavaju da mu je žena mrtva.

Kalifovo lice odjednom se primaknulo.Janson je prevario sam sebe.Ubojica je znao.Otvor dugačke revolverske cijevi zabio se u Jansonove grudi. Kalif je donio odluku; nje

mnjičavom posjetitelju neće biti dopušteno da utekne.Mathieu Zinsou je zurio u dupkom punu skupštinsku dvoranu, gledao red po red m

uškaraca i žena koji su polako postajali nemirni. Obećao je kako će njegove uvodne napomenatke; zapravo, pokazalo se da su nekarakteristično nesuvisle i razvučene. Sad nemamo dora nego da zatežemo! Vidio je američkog veleposlanika pri UN-u kako razmjenjuje pogle

ojim kolegom, stalnim predstavnikom; kako je moguće da je taj priznati majstor diplomorike postao tako dosadan?

Pogled glavnoga tajnika brzo se vratio na stranice na govornici ispred sebe. Četiri odlsta koje je već pročitao; ništa više nije pripremio, a zbog napetosti trenutka, nije imao baš

edodžbu što bi bilo prikladno da kaže. Trebalo bi ga bolje poznavati pa da se zapazi kako mumnome licu ponestalo krvi.

– Napredak se postiže svuda u svijetu – govorio je dok su mu samoglasnici bili pomporuka neugodno banalna. – Pravi napredak u razvoju i menunarodnoj zajednici vidi se u Europanjolske do Turske, od Rumunjske do Njemačke, od Švicarske, Francuske i Italije do Mana

garske i Slovačke, a da se i ne spominju Republika Češka, Slovenija i, dakako, Poljska. Ispredak postignut je i u Latinskoj Americi – od Perua do Venezuele, od Ekvatora do Paragvajea do Gvajane i Francuske Gvajane, od Kolumbije do Urugvaja i Bolivije, od Argentine doimio je redove izaslanstava pred sobom dok su mu oči lutale od jednog natpisa države do druVrlo dobro, Surinaml – Osjećaj olakšanja proletio je njime poput svjetlosti krijesnice. – Razrinamu veoma ohrabruje, doista veoma ohrabruje. – Kako dugo može otezati s time? Što je Jano zadržalo?

Zinsou je pročistio grlo. On je bio čovjek koji se rijetko znoji; sada se znojio. I, doistamo nemarni ako ne bismo pohvalili napredak koji vidimo menu narodima Pacifičkog Rim….

Janson se zagledao u čovjeka koji je nekoć oteo njegovu sreću, čovjeka koji je ukrao gova života.

Lagano je svinuo noge zadržavši stopala razmaknuta na razini ramena. – Ja sam vas uvrijee tugaljivo. Odjednom je zamahnuo svojim lijevim laktom iznad Kalifova desnog ramena i zg

u objema rukama zglob ruke koja je držala pištolj. Snažnim zamahom prema gore blokirvjekovu ruku. Zatim se ritnuo lijevom nogom i dvojica su muškaraca pala svom snagom na kad. Kalif je udarao više puta lijevom rukom prema Jansonovoj glavi.

Menutim, jedan zaštitni potez omogućit će Kalifu da se oslobodi. Janson nema izbora negkuša izdržati bolne udarce. Jedina moguća obrana bila bi napad. Blokirao je Anurčev renuvši mu dlan prema gore. Kalif je slijedio smjer njegova pritiska nagnuvši Ruger p



nsonovu tijelu.Trebat će samo trenutak pa da njegov prst na okidaču ispali smrtonosan hitac.Sada je Janson tresnuo Anurčevom rukom koja je držala pištolj o kameni pod izazvavši grč

eg je ispustio oružje. U munjevitom okretu Janson ga je zgrabio i stao hodati četveronoške. Anostao mlitavo ležati na ulaštenom kamenom podu.

Sad je imao pištolj.Smjesta je potegnuo sklopku koja je aktivirala njegov mikrofon. – Prijetnja je neutralizir

e Janson glavnom tajniku UN-a.

Zatim je osjetio iznenadni udarac iza sebe. Ubojica je poput kobre skočio s tla i stdlakticom Jansonovo grlo prekinuvši mu dovod zraka. Janson se propinjao snažno se okrepadajući, nadajući se da će zbaciti mlaneg, laganijeg muškarca, no terorist je bio sav nabinson se osjetio glomaznim i sporim u usporedbi s njim, medvjed kojem prijeti pantera.

Umjesto da se pokuša izvući iz Kalifova zagrljaja, hvatao je uokolo i stezao ga sve čvtim je udario objema nogama u zrak i bacio se na pod dočekavši se na lena, no amortizirarac tijelom svog napadača koji je tresnuo o pod kad je ovaj pao.

Osjetio je izdah prema potiljku i znao da je Kalifu zadao ozbiljan udarac u tijelo.Bez daha i u boli Janson se skotrljao te se počeo podizati na noge. Dok je to činio, Ka

ao s nevjerojatnom upornošću te se bacio na njega dok su mu se ruke oblikovale u kandže.Da je udaljenost menu njima bila veća, Janson bi se izmaknuo ili stupio u stranu.

Ni jedno ni drugo nije bilo moguće. Nedostajala mu je brzina. Nedostala mu je hitrina.Medvjed!Pa dobro! Ispružio je ruke kao u zagrljaju i dok mu se vraćala snaga, stisnuo je Kalifa uz

elo stegnuvši svoje ruke oko prsa drugoga čovjeka. Čvrsto.Čvršće. Još čvršće. Baš u trenutku kad ga je stisnuo, ubojica ga počeo žestoko udarati po lenima.Janson je znao da se neće moći još dugo opirati. U naglom grčevitom naporu posluž

hvatom te podigao Anurca vodoravno u zrak gdje je mlatio poput snažne jegulje.U jednako naglom pokretu Janson je pao čučnuvši; lijevo koljeno svinuo je prema podu, a d

ljeno nagnuo prema gore. Unatoč tomu, opalio je napadača gipka tijela.Kalifova leda su prasnula uz strašan zvuk, nešto izmenu škripe i pucnja, a usta su mu se isk

risak koji nije izašao.Janson ga je uhvatio za ramena i tresnuo njime o kameni pod. Učinio je to još jednom.

dnom. Kalifov potiljak više nije proizvodio zvuk koji nastaje pri udaru tvrde kosti o tvrdi pod ažnja kost lubanje bila zdrobljena u komadiće i pokazivala meko tkivo što se nalazi ispod nje.

Kalifove su se oči polako gasile cakleći se. Kaže se da su oči prozori duše, no taj čovjek

ao duše. Sasvim sigurno ne više.Janson je zataknuo Ruger u korice. Uzeo je malo džepno zrcalo te si popravio bradu i kaft

uvjerio da nema vidljivih mrlja od krvi na sebi. Zatim je izašao iz kapelice i otišao u dvće skupštine gdje je stajao odostraga.

Godinama je maštao kako će ubiti čovjeka koji mu je ubio ženu. Sada je to učinio. No, osjećao je samo mučninu.Crnokosi muškarac je stajao na podiju držeći govor o izazovima novoga stoljeća.Jansonove su oči tražile svaku udubinu i obris. Izgledao je poput Petera Novaka.Mogao bi proći kao Novak. Menutim, nedostajao mu je smisao za zapovijedanje i kar

vezana s legendarnim humanitarcem. Glas mu je bio tanak, drhteći; činio se lagano nervozn



di do grla. Janson je znao kakvo će mišljenje poslije prevladavati: Veoma fin govor, svakakodni gospodin Novak je bio malo pod utjecajem vremena, zar ne?

– Prije pola stoljeća – govorio je muškarac za govornicom – ovo tlo pod našim nomljište cijeloga kompleksa UN-a, darovali su UN-u Rockefelleri. Povijest privatne pomoći zjavniju misiju seže do izvora te institucije. Ako ja, na svoj skroman način, mogu pružiti moć, bio bih istinski zadovol n̂. Ljudi govore o ≫vraćanju zajednici≪: moja vlastita zajea je uvijek zajednica nacija.

Pomozite mi da vam pomognem. Pokažite mi kako mogu biti od najveće pomoći. Bilo

dovoljstvo kad bih mogao to učiniti, čast doista, u najmanju ruku moja dužnost. Svijet je bio vbar prema meni. Moja je jedina nada da mogu uzvratiti uslugu.Te su riječi bile klasični Novak, naizmjence šarmantan i oštar, ponizan i aroganta

posljetku nimalo prikraćen za dobitak. Ali, izvedba je bila netipično nesigurna.A samo je Janson znao zašto.Majstor u izmicanju ponovo je izmaknuo. Kako je ikad mogao zamisliti da bi mogao p

utom svoga velikog mentora? Ruke su ti prekratke da se boksaš s Bogom, rekao mu je jemarest napola u šali. No, to je bila neugodna istina. Štićenik se suprotstavio svom mentoru, uiskušavao svoja razmišljanja protiv svog učitelja. Samo ga je taština spriječila da vidi ka

uspjeh predodrenen.Kad je čovjek za govornicom završio svoje izlaganje, publika se digla i pripremila mu ov

o što je u njegovu obraćanju nedostajalo u stilu izvedbe, nadoknadio je retorikom. Osim tovoj prilici tko bi mogao osporiti velikom čovjeku njegovu vlastitu obvezu? Janson je kamenšao iz dvorane, a buka pljeska što je odjekivao smirila se tek kad su se vrata za njim zatvorila

Ako Demarest nije bio u UN-u, gdje je bio?Glavni je tajnik sišao s podija zajedno s govornikom kojem su bučno pljeskali, a sada ka

čela dvadesetominutna stanka, obojica će se vratiti u sobu sa sagovima iza dvorane.Janson je shvatio da mu se slušalica pomaknula u nedavnom sukobu; popravio ju je

cketanja čuo izvatke iz razgovora. Sjetio se skrivenog mikrofona na oznaci čina na ovraathieua Zinsoua: on je prenosio.

– Ne, hvala vam. No, ja bih napokon želio taj susret koji ste spo menuli. – Glas je bio nejčujan. – Sigurno – odgovori Zinsou. Njegov je glas bio bliži mikrofonu i jasniji. – Zašto ne idemo u vaš ured u tajništvo? – Mislite sada? – Na žalost, u priličnoj sam vremenskoj stisci. To će trebati biti sada.Zinsou je zastao. – Onda ponite za mnom. Trideset osmi kat. –Janson se pitao je li glavni

dao taj podatak zbog njega. Nešto se spremalo. Samo što?Janson je pohitao prema istočnoj rampi zgrade Opće skupštine, a zatim se uputio prema z

ništva što se nazirala u daljini. Desno koljeno ga je probadalo pri svakom koraku, a modrielu počele su otjecati i boljeti – Anurčevi udarci nisu bili samo snažni, nego i dobro ciljanid je morao na sve to zaboraviti.

U predvorju tajništva pokazao je demonstrativno svoju iskaznicu koja ga je čekala, a čuvamahnuo neka prone. Pritisnuo je dugme za trideset osmi kat i krenuo.

Mathieu Zinsou i agent Alana Demaresta, ma tko to bio, doći će za njim za nekoliko minuta.Dok se vozio do vrha nebodera, veza s njegovim slušalicama se prekinula. Metal okna d



okirao je signal.Minutu nakon toga dizalo je stalo na trideset osmom katu. Janson se sjetio nacrta kata: diza

a u sredini dugačkog četverokutnog hodnika. Uredi podtajnika i posebnih predstavnika bredani uz zapadni zid; na sjeveru su bile dvije velike dvorane za sastanke bez prozora; na juguižnica bez prozora. Ured glavnog tajnika, obložen tikovinom, bio je smješten duž istočnogaog posebnog sastanka kat je bio gotovo potpuno prazan; svaki član osoblja imao je neku duo dolaska izaslanstava.

Sada je Janson maknuo svoje pokrivalo za glavu i bradu te pričekao iza ugla gdje su se otv

ala. Zaštićen udubljenim vratima što su vodila u knjižnicu, mogao je motriti i hodnik prema uvnoga tajnika te dizala.Znao je da neće dugo čekati.Dizalo je skladno zazvonilo.

– Ovo je naš kat – reče Mathieu Zinsou kad su se otvorila vrata dizala. Napravio je kretnjuznačila ≫ poslije vas≪ prema čovjeku koji je za cijeli svijet bio Peter Novak.

Je li Janson imao pravo? pitao se Zinsou. Ili je napor napokon svladao američkog operavjeka kojem su prilike navalile na lena daleko veće odgovornosti nego što ih ima ma koji čovj

– Morate nam oprostiti. Gotovo cijelo moje osoblje koje je inače ovdje, nalazi se u zgradi

upštine. Ili zajedno negdje drugdje.Godišnji sastanak Opće skupštine je poput državnog praznika za neke zaposlenike UN-a.

– Da, poznato mi je – reče njegov drug bez glasa.Kad je Zinsou otvorio vrata svog ureda, iznenadio se ugledavši lik čovjeka koji je sjed

govim stolom dok mu je slaba svjetlost ocrtavala obrise.Sto se, do vraga, dogodilo?Okrenuo se svom pratiocu: – Ne znam što da kažem. Čini se da imamo neočekivana gosta.Čovjek za Zinsouovim stolom je ustao i zakoračio prema njemu, a Zinsou je zijevnu

enanenja.

Kaciga guste crne kose, tek malo pomiješana sa sijedom, visoke, gotovo azijatske lične ce koje je svijet poznavao lice kao Petera Novaka.

Zinsou se okrenuo prema čovjeku uza se.Isto lice. Uopće se ne razlikuju.Menutim, bilo je razlika, razmišljao je Zinsou, ali ne fizičkih. Bile su to više razlike u osje

razu lica. Bilo je nečeg neodlučnog i opreznog kod muškarca uza nj; nečeg nemilosrdnog i bad čovjeka ispred njega. Lutka i lutkar. Zinsouov zbunjujući osjećaj vrtoglavice oslabio je samznanju kako je Paul Janson ispravno slutio. * Sada je čovjek uz Zinsoua uručio omotnicu čoi je mogao biti njegova slika u zrcalu.

Fino kimanje glavom: – Hvala, Laszlo – reče muškarac koji ih je čekao. – Možeš sada ići.Dvojnik uz Zinsoua se okrenuo i otišao bez riječi.

– Mon cher Mathieu – reče čovjek koji je stajao odostraga. Ispružio je ruku. – Mon tresre!

42 Janson je jasno čuo Zinsouov glas u slušalici: – Bože moj! – U isti mah je vidio Petera No

i nije bio Peter Novak kako pritišće dugme dizala za silazak.Odlazio je.U Jansonovoj slušalici začuo se drugi muški glas: – Ispričavam se zbog zbrke.



Janson je dojurio do dizala i zakoračio u njega. Muškarac koji nije bio Peter Novak imaz koji je plašio, ali ga nije prepoznao.

– Tko ste vi zapravo} – upita Janson.Muškarčev odgovor je bio leden i dostojanstven: – Jesmo li se mi upoznali? $ – Jednostav

umijem – reče glavni tajnik.Drugi je muškarac bio veoma privlačan, krajnje povjerljiv, krajnje opušten. – Morat će

rostiti što sam poduzeo posebne mjere. To je bio moj dvojnik, što ste nedvojbeno sad shvatili – Poslali ste dvojnika umjesto sebe?

– Poznata vam je uloga što ju je igrao≫ jutarnji Staljin≪, zar ne?Sovjetski diktator bi slao nekoga tko mu je sličio na odrenene nastupe u javnosti. Takprijatelji bili budni. Na žalost, bilo je glasina o atentatu u Općoj skupštini. Vjerodostojni izvjog osoblja za sigurnost. Nisam mogao riskirati.

– Shvaćam – reče Zinsou. – No, znate da ruski premijer, kineski premijer i mnogi drugi oner neprijatelje. I oni su govorili u Općoj skupštini. Sam predsjednik SAD-a počastio n

nas svojom nazočnošću. Ta ustanova ima nenadmašni rekord u sigurnosti, barem na ovoj mastici zemlje na East Riveru.

– Ja to cijenim, mon cher. Menutim, moji su neprijatelji drukčiji. Sefovi država koj

omenuli mogli bi barem pretpostaviti da glavni tajnik ne kuje urotu protiv njih. Nije mi promaje prva osoba koja je obnašala vašu dužnost i položaj bio čovjek koji se zvao Lie.

Zinsouove žile su se smrzle. Nakon mučnog trenutka tišine on je jednostavno rekao: – Zao vi to tako mislite.

Peter Novak je potapšao Zinsoua po ramenu i nasmiješio se laskavo. – Pogrešno ste shvatim mislio reći. To uopće više ne mislim. Samo sam morao biti siguran.

Grašci znoja izbili su na čelu glavnoga tajnika. Ništa od toga nije bilo predvineno. Nišga nije bilo po planu. – Mogu li nam naručiti malo kave? upita on.

– Ne, hvala.

– Mislim da imam kave – reče Zinsou posegnuvši za konzolom s telefonom na svom stolu. – Volio bih da nemate. – Veoma dobro. – Zinsou je zadržao kontakt pogledom. – Možda čaj? Zašto da jednostav

zovem Helgu i kažem joj… – Znate, ja bih radije da nikoga ne nazivate. Nema potrebe da objašnjavate svoj raspored

s bilo kime savjetujete. Možda mislite da sam paranoičan, ali nemamo mnogo vremena. Za koliko minuta odlazim s helikopterske platforme na vrhu krova.

Sve je dogovoreno. – Shvaćam – reče Zinsou, iako nije shvaćao.

– Obavimo naš posao – reče elegantan muškarac sjajne crne kose.Ovdje su upute kako se stupa u vezu sa mnom. – Pružio je glavnom tajniku bijelu posjetn

o je broj koji možete nazvati i dobit ćete uzvratni poziv u roku od sata. Kako se naši plvijaju, tre bat ćemo biti u redovitoj vezi. Vidjet ćete da se vaš račun u švicarskoj bancvećao. To je jednostavno predujam za paket pomoći koji možemo poslije okončati. I tu ćdovita mjesečna plaćanja koja će se nastaviti sve dok naše partnerstvo bude na solidnim nogam

Zinsou je progutao. – Vrlo promišljeno. – Jednostavno da vam se um odmara jer će biti jako bitno da se usredotočite na ono

ista važno te da ne griješite u prosud bama. – Shvaćam.



– Važno je da shvaćate. U svojim govorima kao glavni tajnik često ste izjavljivali kako je a izmenu civilizacije i divljaštva.

Nemojmo iskušavati ovaj prijedlog.Janson je zadržao jednu nogu na vratima dizala aktivirajući foto-ćeliju i sprečavajući da d

ene. – Daj mi omotnicu – reče on. – Ne znam o čemu govorite – reče čovjek; nije mu se omaknuo manarski naglasak. Ako su

e drske, ton je bio nesiguran.Janson je oblikovao desnicu kao koplje i opalio udarac šakom u čovjekov vrat. Kad je č

o na pod u napadu bespomoćnog kašlja, Janson ga je izvukao iz dizala.Čovjek je opalio Jansonu polagani, loše naciljan aperkat. Janson se izmaknuo napadu te ntrolirano udario Rugerom u sljepoočnicu. Novakov dvojnik se složio na pod bez svijesti. etraga je pokazala da on nema nikakve omotnice.

Sada se Janson počeo šuljati do Zinsouova ureda zastavši baš ispred vrata. Zvukovi su dolaslušalice i kroz vrata.

Jasan, slabašan glas u njegovu uhu: – Sve je to malo neočekivano. – Govorio je Zinsou.Janson je okrenuo kvaku, otvorio vrata i pohitao unutra s Rugerom u desnici.Demarestova reakcija na upad bila je neposredna i spretna: premjestio se ravno iza Zin

e bilo vatrene linije koja bi ga dohvatila, a da ne bi pogodila glavnog tajnika.Janson je ipak pucao, čini se, divlje: tri hica visoko gore, tri metka ispaljena u prozor tako

elo staklo svinulo, a zatim rasprsnulo u zastor krhotina. Nakon toga je nastupila tišina. – Alan Demarest – reče Janson. – Svina mi se što si učinio s kosom. – Loš pogodak, Paul. Sramotiš svog učitelja. – Demarestov glas, odjednom snažan i

zvanjao je u sobi kao što je odzvanjao u njegovu pamćenju tolike godine. Hladan udar vjetra počeo je okretati blok žutog papira na stolu glavnoga tajnika: naglašav

običnu stvarnost bez prozora na trideset osmom katu samo s niskom aluminijskom rešetkom iz

h i trga daleko ispod njih. Zvukovi prometa iz FDR Drivea miješali su se s graktanjem galei su kružili i vinuli se na razinu oka. Gore su bili tmasti oblaci; uskoro će početi padati kiša.

Janson je pogledao Alana Demaresta. On je zurio u Zinsoua koji se očito borio da se svlnaša mnogo bolje nego što bi se ponašala većina ljudi na njegovu mjestu.

Ispod crnih Demarestovih očiju vidio je cijev Smith & Wessona .45 – Neka ode glavni taje Janson.

– Moja politika iskorištavanja drugih ljudi bila je uvijek amputa cija – odgovori Demarest. – Ti imaš pištolj, ja imam pištolj. On ne treba biti ovdje. – Razočarao si me. Mislio sam da ćeš se pokazati kao opasniji protivnik.

– Zinsou! Idi! Smjesta. Izani odavde! – Jansonove upute bile su jezgrovite. Glavni tajnik gledao na trenutak, a zatim se mak nuo od dvojice ljutih neprijatelja. Janson je rekao Demacaš li u njega, ja ću pucati u tebe. Iskoristit ću priliku da pucam u tebe. Vjeruješ li mi?

– Da, Paul. Vjerujem. – Demarest je govorio jednostavno.Janson je pričekao s pripremljenim Rugerom sve dok nije čuo kako se zatvaraju vrata.Demarestove su oči bile tvrde, ali ne lišene veselja. – Trenera američkog nogometa Woo

yesa pitali su jednom zašto njegove momčadi tako rijetko pucaju u protivnički gol. Ogovorio: – Bacite li loptu u zrak, mogu se dogoditi samo tri stvari, od kojih su dvije loše.

Janson se neovisno o tome sjetio opsjednutosti Phana Nguvena američkim nogometom. Posk vragu – reče on. – Mislim da je vrijeme da ti vratim uslugu.



– Zašto si tako ljut, Paul? Zašto toliko mržnje u tvom srcu? – Znaš. – Nekoć su stvari bile drukčije. Nekoć je postojala veza. Nešto što smo dijelili, nešto du

reci to ako želiš. Znaš da je istina. – Mislim da ne znam više što je istina. Ja ti to dugujem. – Duguješ mi mnogo stvari. Ja sam te stvorio, učinio te onim koji jesi. Nisi zaboravio, za

se nikad ne suzdržavam. Ti si bio moj najsjajniji štićenik. Bio si tako pametan, tako dobar iosoban.

Brzo, brzo si učio. Bio si stvoren za velike stvari. Način na koji si se promijenio… – Zatglavom. – Mogao sam te stvoriti velikim da si mi dopustio. Razumio sam te kao nitko dvatio sam za što si istinski sposoban. Možda te to doista plašilo. Možda si me zato odbacio. Todbacio mene bio ti je način odbacivanja sebe, odbacivanja onoga tko si zapravo bio.

– Ti u to vjeruješ? – upita Janson fasciniran unatoč samom sebi. – Mi se razlikujemo od ostalih ljudi, nas obojica. Znamo istine s kojima se drugi ne znaju n

it je to ispravno nazvao. Zakoni su poput paukovih mreža: dovoljno jaki da ulove slabeslabi da ulove jake.

– To je sranje.

– Mi smo jaki. Jači od ostalih. A zajedno bismo bili još jači. Tre bam te da priznaš istinu o si. Zato sam te uveo, naredio ti da odeš u Anuru, obaviš taj posljednji zadatak za mene. Pog

o sebe, Paul. Razmisli o svijetu u kojem živiš. Suoči se s njim i nećeš ih više moći izdržati kaja ne mogu, te mediokritete, samodo padne birokrate, nesigurne gurače papira koji nika

opuste pri liku da propuste priliku. Mediokriteti kojima smo mi dopustili da vladaju svijmnjaš li iskreno u vlastitu sposobnost da vodiš stvari bolje nego što to oni čine, da odlučuješ njih? Voliš li svoju zemlju? I ja je volim, Paul. Morao si biti stvoren da vidiš ono za što sa

o stvoren da vidim. Razmisli, Paul. Žrtvovao si većinu svojih godina na ovoj zemlji da služiš oj je trebalo oko pet sekundi da te odluči ubiti. Morao sam ti to pokazati. Morao sam ti pok

nsko lice tvojih poslodavaca, vlade za koju si umalo dao život u više navrata. Morao sakazati da oni ne bi oklijevali da te daju ubiti. I jesam. Jednom si okrenuo američku vladu pne. Jedini način na koji si mogao vidjeti istinu za mene je bio da to isto učinim tebi.

Jansonu su se gadili čovjekovi glatki izgovori, no nije imao riječi. – Ispunjen si mržnjom. Shvaćam. Bog je napustio vlastita sina u Getsemanskom vrtu. I ja

e odbacio. Zvao si u pomoć, a ja sam te odbacio. Veliki dio vremena svi mi živimo dividualne egzistencije, svatko od nas u središtu svojih vlastitih priča, a kad si me trebao, nio za tebe. Bio si uzbunen. Tvoja krivulja učenja bila je tako strma da sam učinio pogrkušao sam te naučiti stvarima za koje nisi bio spreman. I pustio sam te. Zasigurno si mislio da

lužio ono što sam dobio od tebe. – A što je to bilo? – Izdaja. – Odjednom Demarestove oči sijevnu. – Mislio si da me možeš uništiti, no oni s

bali. Oni uvijek trebaju ljude poput mene. Baš kao što su uvijek trebali ljude poput tebe. Um što sam morao učiniti, što se moralo učiniti. Uvijek sam činio ono što se trebalo činiti. Katkdi poput mene smatraju neprilikom i zatim se poduzimaju akcije. Ja sam postao neprilika zavodio sam te u nepriliku jer si gledao mene, a vidio sebe. Veći dio tebe bio sam ja. Kako bi mi drukčije? Naučio sam te sve što znaš. Dao sam ti vještine koje su ti spasile život više od deta. Sto te na velo na pomisao da imaš pravo suditi mi?

Na kraju je poput dijamanta tvrda eksplozija gnjeva probila njegov jezovit mir.



– Izgubio si sva prava koja si imao zbog svojih akcija – reče Jan son. – Vidio sam što si rdio sam tko si. Čudovište.

– Molim te. Pokazao sam ti što si pa ti se nije svidjelo što si vidio. – Ne! – Bili smo isti, ti i ja, a ti to nisi mogao prihvatiti. – Nismo bili isti. – Oh, jesmo. Na mnogo načina jesmo. Nemoj misliti da nisam pozorno pratio što si pos

snijih godina. Nazivali su te≫stro jem≪. Znaš da je to skraćeno za≫stroj za ubijanje≪. J

bio ti. O, da. I pretpostavljao si da ćeš mi suditi? Oh, Paul, zar ne znaš zašto si naumio uništitr si toliko lišen uvida u samoga sebe? Kako utješno mora biti kada kažeš sam sebi da sadovi šte, a ti svetac. Bojiš se onoga što sam ti pokazao.

– Da, duboko poremećena osoba. – Nemoj se zavaravati, Paul. Govorim o onome što sam ti poka zao o tebi sa sobom. Št

m ja bio, bio si ti. – Ne\ – Janson je navalio bijesno i strašno. Nasilje je doista bilo nešto u čemu je briljirao

e mogao pobjeći od te istine. No, za njega to nikad nije bila sama sebi svrha. Nasilje jesljednje utočište da se smanji daljnje nasilje.

– Kao što sam ti znao govoriti, mi znamo više nego što znamo.Zar si zaboravio što si sam činio u Vijetnamu? Zar si čarobnim šta pićem potisnuo sjećanja?

– Nemoj me izlunivati svojim prokletim igrama razuma – zagrmi Janson. – Čitao sam izvještaje koje si slao o meni – Demarest je bahato nastavio. – Nekak

postavili spomenuti što si postigao. – Ti si, dakle, onaj tko je širio gluposti o meni, te izvitoperene priče.Demarestov pogled je bio čvrst. – Tvoje žrtve su još ondje, neke od njih osakaćene, ali još

šalji nekog agenta tamo da ih intervjuira. Sjećaju se s užasom. – To je laž! To je prokleta laž!

– Siguran si? – Demarestovo pitanje je bilo električna sonda. – Ne, nisi siguran. Nisi nimalo siguran. – Udarac. – To je kao da dio tebe nije nikad otišao

oganjaju sjećanja, zar ne? Noćne more koje se stalno ponavljaju, ne? Janson je kimnuo; nije se mogao zaustaviti.

– Nakon svih tih desetljeća tvoj san je još poremećen. Pa što čini ta sjećanja tako ljepljivim – Zašto se brineš? – Može li to biti krivnja? Zani u sebe i iznesi to, iznesi na površinu. – Umukni, gade! – Sto tvoja sjećanja izostavljaju, Paul?

– Prestani! – Janson je zavikao i već se osjetio tremor u njegovu glasu. – Ne želim to slušatDemarest je ponovio pitanje mirnije: – Sto tvoja sjećanja izostavljaju?Sada su mu slike dolazile u smrznutim trenucima vremena, ne s tečnošću pokreta, nego kad

drom. Imale su sablasnu nadreal-nost koja se nametnula nad onim što je vidio pred svojim liceGrbeći se još jednu milju. I još jednu. I još jednu. Prteći put kroz džunglu, vodeći raču

jegne seoca i sela gdje bi simpatizeri Vijetkonga mogli sve njegove borbe učiniti ništavnima.I forsirajući se kroz iznimno gusto isprepletenu vinovu lozu i stabla gdje je jednoga

čajno otkrio široko požarište.Mirisi su mu govorili što se dogodilo, ne toliko pomiješani mirisi umaka od riba, štedn

ojnih izmeta ljudi, bivola i kokoši, kao nečega što je nadvladavalo čak i te mirise



rokemijski miris napalma.Zrak je bio ispunjen njime. I posvuda je bio pepeo, čana i glomazni ostaci brzogoruće kem

re. Klipsao je kroz požarište, a noge su mu postale crne od ugljena. Bilo je kao da je Bog većalo nad tim mjestom i spalio ga vlastitim sunčanim zrakama. I kad se prilagodio napalmrama, drugi mu je miris ušao u nosnice: onaj pougljenjenog ljudskog mesa. Kad se ohladi, bana pticama, štetočinama i kukcima. Još se nije ohladilo.

Prema srušenim, pocrnjelim olupinama mogao je vidjeti da je ondje nekoć na čistinianaest kuća pokrivenih slamom. I upravo izvan seoceta, čudnovato netaknuta vatrom, nalaz

liba za kuhanje uokvirena listovima kokosa te obrok svježe pripremljen, ne više od trideset mje toga. Hrpica riže. Gulaš od kozica i tjestenina. Banane narezane na ploške, pržene i začinsuda oguljenog voća litchi i durian. Ne baš običan obrok. Nakon nekoliko trenutaka prepoznje to.

Svadbena gozba. Nekoliko metara odavde ležala su tijela mladenaca i tinjala zajedno sa svojim obite

kom sretnom okolnošću seljačka gozba je spašena od pustošenja.Odložio svoj AK-47 i stao jesti pohlepno, trpajući rižu i kozice u usta rukama, pijući iz top

tla vode koji je nekoć čekao drugu vreću riže. Jeo je i bilo mu je zlo, ali jeo je i dalje, a zati

marao izvalivši se na zemlju. Ma kako čudno bilo, tako je malo ostalo od njega, a mogao se o teškim!

Kad mu se snaga malo vratila, krenuo je dalje kroz nenaseljenu džunglu i hodao, hodao. ga ispred druge.

To će ga spasiti: kretanje bez razmišljanja, akcija bez mudrovanja. A kad je došla sljedeća svjesna misao, i ona je došla s vjetrom. More!Mogao je osjetiti more!Iza sljedeće crte planinskoga grebena bila je obala. I ta sloboda. Jer gumeni čamci ame

ornarice patrolirali su baš tim dijelom obalne crte, patrolirali su veoma blizu. On je to znao. A

ale, negdje nedaleko bila je postavljena baza američke mornarice. I to je znao. Kad krene pali, bit će slobodan, pozdravit će ga i zaže-ljeti mu dobrodošlicu njegovi mornarički kovesti, dovesti kući, dovesti na mjesto izlječenja.

Slobodan!Ja mislim tako, Vhan Nguyen, ja mislim tako.Zar je halucinirao? Bilo je to davno, previše davno kad je mogao naći vodu za piće.

Njegova je vizija često bila čudna i nestabilna, opći simptom nedostatka nikotinske kisegova loša prehrana sigurno je donijela i druga kognitivna oštećenja.

No, disao je duboko, punim plućima znajući da je u njima sol, miris morskih algi i sunca.

znao. Sloboda se nalazila baš iza crte grebena. Nikad se više nećemo susresti, Vhan Nguyen.Gegao se po blagoj kosini, tlo je sada postajalo oskudnije, vegetacija je rasla manje gusto

iznenadio. Neki lik micao se nedaleko od njega. Neka životinja? Napadač? Njegova vizija ga je razoč

egovi osjeti: sve ga je to razočaralo u vrijeme kad nisu morali. Tako blizu. Bio je tako blizu. Njegovi koščati prsti spustili su se poput pauka na okidač automata. Da ga unište nj

prijatelji kad je bio tako blizu kuće. To je pakao kakav ne može zamisliti, kakav nikadetrpio.

Još jedan nagli pokret. Ispalio je triput vatru iz automata. Tri metka. Šum i otpor oru



govim rukama osjećali su se više nego ikad. Pohitao je da vidi što je pogodio. Ništa. Ništa nije mogao vidjeti. Naslonio se na kvrgavo stablo manga i istezao da vidi uo

nije bilo ničega. Zatim je pogledao dolje i shvatio što je učinio.Dječak bez majice. Obične smene gaće i tanke sandale na nogama. U rukama je imao bocu C

le, a njezin pjenasti sadržaj sad je tekao na tlo.. ..Bilo mu je možda sedam godina. Što je bio njegov zločin? Što se igrao skrivača?Poskakivao za leptirom?

Dječak je ležao na tlu. Lijepo dijete, najljepše dijete koje je Jan-son ikad vidio.Činio se neobično mirnim, osim grubog purpura na njegovim grudima, tri rupe jedna tik uz kojih je šiktala njegova krv života.

Pogledao je prema sumornim Amerikancima, a njegove blage smene oči nisu nimalo treptiješio se.

Dječak se smiješio.Sada su slike preplavile Jansona, preplavile ga prvi put, jer su to bile slike koje je njego

io potisnuti, potpuno potisnuti, sutradan i svih dana koji su slijedili. Čak i kad ih se nije prisje su ga progonile, pritiskale, povremeno potpuno zakočile. Mislio je na dječaka u priz

mene palače, na vlastitu ruku koja se smrzla na okidaču i posegnuo je za snagom onoga čee sjećao.

No, sada se sjećao.Sjetio se kako je pao na tlo i ljuljao dijete u krilu, zagrljaj izmenu mrtvoga i gotovo mrt

ve i mučitelja.Ta što ima pravednost s bezakonjem? Ili kakvo zajedništvo svjetlo s tamom?I učinio je ono što nikad nije učinio na zemlji. Zaplakao je.Sjećanja koji su navirala bila su beznadna. Uskoro su stigli djetetovi roditelji koji su

cnjavu. Vidio je njihova bolna lica, da, tugovali su i njihova je tuga poništavala čak i bijes.

dječaka od njega, a čovjek je naricao, naricao… majka je tresla glavom, snažno je tresla glo da odbacuje stvarnost i držeći beživotno tijelo svoga djeteta u naručju, okrenula se mršniku kao da ima riječi koje bi mogla izustiti i koje bi nešto promijenile. No, sve što je rekla bilo je: Vi, Amerikanci…Sada su lica svih njih iščezla i Janson je ostao s ukočenim pogledom Alana Demaresta.Demarest je govorio, govorio je sada. – Prošlost je druga zemlja. Zemlja koju nikad

tpuno napustio.To je bilo točno.

– Nikad me ne možeš izbaciti iz svoje glave, je li tako? – nastavio je Demarest.

– Ne – reče Janson dok mu je glas bio poput slomljenog šapta. – Zašto bi to bilo tako? Jer je veza izmenu nas bila stvarna. Bila je snažna. ≫Protivljen

avo prijateljstvo≪, kaže nam William Blake. Oh, Paul, kakvu smo mi povijest dijelili. Je liogonilo?

Mene jest.Janson nije odgovarao.

– Jednoga dana vlada Sjedinjenih Država uručila mi je ključeve kraljevstva, dopustila morim carstvo kakvo svijet nije vidio.

Naravno da ću ga učiniti svojim. Menutim, ma kako ti velike bile škrinje s novcem, nije uo namiriti račune. Trebao sam te da potvrdim istinu o nama dvojici. Ja sam tebe stvorio,



mije sio sam te od blata kao što je Bog stvorio čovjeka. – Ne – riječ je došla kao uzdah duboko iz njega.Još korak bliže. – Vrijeme je da budeš iskren sam sa sobom – reče on ljubazno. Uvijek je

što izmenu nas. Nešto vrlo blizu ljubavi.Janson ga je prodorno promatrao stavljajući u duhu Demarestova svojstva na slavni izra

endarnog humanitarca, uočavajući sličnost čak i na redizajniranom licu. Naježio se. – I još bliže mržnji – rekao je napokon Janson.Demarestove oči palile su prema njemu poput užarenog ugljena.

– Ja sam te stvorio i nikad ništa to neće moći promijeniti. Prihvati to. Prihvati tko si.dnom to učiniš, stvari će se promijeniti. Noćne more će prestati, Paul. Život postaje mnogo eruj mi. Uvijek sam spavao dobro noću. Zamisli, nije li to dobro, Paul?

Janson je duboko udahnuo i odjednom osjetio da se može još jednom usredotočiti. Ja im.

– Sto? Ne želiš se riješiti košmara? Sada lažeš sam sebi, poručnice – Ja nisam tvoj poručbih ni za što mijenjao svoje košmare.

– Ti se nikad nisi izliječio jer se nisi htio liječiti. – Zar je to ono što ti zoveš liječenjem? Ti dobro spavaš jer je nešto u tebi, nazovi to du

zovi to kako želiš, mrtvo. Možda se dogodilo nešto što ju je uništilo jednoga dana, možda je ni ni imao, ali to je stvar koja nas čini ljudima.

– Ljudima? Misliš slabićima. Te dvije riječi se stalno miješaju. – Moji košmari su ja – reče Janson jasnim, odlučnim glasom. – Moram živjeti sa stvarima koje sam učinio na ovoj zemlji. Ne moraju mi se svinati. U

m dobrih i loših stvari. Što se tiče loših, ne želim se pomiriti s lošima. Kažeš mi da se mogu ruke? Ta je muka da znam tko sam i tko nisam. Ta je muka da znam da nisam ti Odjednomarest počeo udarati oko sebe izbivši pištolj iz Jansonove ruke.

Poletio je uz štropot na mramorni pod.

Demarest je gledao gotovo tužno dok je ciljao pištoljem. – Pokušavao sam raspravljati s tokušao sam dosegnuti do tebe. Učinio sam toliko toga da dosegnem do tebe, da te vratim u dojim pravim sebstvom. Od tebe sam samo želio priznavanje istine, istine o nama dvojici. – Istine? Ti si čudovište. Trebao si umrijeti u Mesi Grande.Užasno mi je žao što nisi.

– Neobično je koliko mnogo znaš, a u isti mah vrlo malo. Kako snažan znaš biti i kako nemZatresao je glavom. – Čovjek ubija dijete drugoga čovjeka i ne može zaštititi vlastito…

– O čemu ti to, do vraga, govoriš? – O bombardiranju veleposlanstva u Caligu. Je li to potreslo tvoj svijet? Mislio sam

oglo kad sam to spomenuo prije pet godi na. Morat ćeš mi oprostiti: pomisao da imaš dijete be sjela.

Paul mlani; ne, to ne mogu zamisliti. Uvijek je lako aranžirati te stvari putem mjesnog agenntovnici divlja pogleda koji sanjaju Alaha i rajske djeve. Žao mi je, ali ja sam jedini koji ocijeniti slatku ironiju, a sve je to izazvano rasprskavajućom bombom. No, kakav bi ti bio otadomorac?

Janson se skamenio.Teški uzdah. – I vrijeme je za mene da odem. Imam velike planove za svijet, znaš.Istina je da me muči rješenje sukoba. Promicanje sukoba je nova zapovijed dana.Ljudi vole borbu i krvoproliće. Pustimo čovjeka da bude čovjek, kažem.



– To nije tvoja povlastica. – Janson se borio da izgovori riječi. Nasmijao se. – Carpe diem, iskoristi dan. Carpe mundum, iskoristi svijet. – Oni su te učinili bogom – reče Janson sjećajući se predsjed nikovih riječi – kad nisu

bo. – Nebo je izvan moga dometa. No, bit ću sretan da zadržim otvorenost duha. Zašto ne bi p

ještaj o tome što će se dogoditi kad doneš onamo? Veselim se tvom memorandumu o razgovzi sa Sv. Petrom na vratima raja. Bio je bezizražajan dok je držao pištolj na pola metrnsonova čela. – Bon voyage – rekao je dok mu se prst obavijao oko obarača.

Zatim je Janson osjetio kako nešto toplo štrca prema njegovu licu. Žmireći, vidio je da dolazne rane na Demarestovu čelu. Dolazeći ravno kroz prozorsko staklo, snajperistov hitac jko precizan kao da je ispaljen iz neposredne blizine.

Janson je ispružio ruku i stavio Demarestovo lice u svoje ruke držeći ga uspravno. – Xin loi – lagao je. – Zao mi je zbog toga. Na trenutak je Demarestov izraz bio savršeno prazan: mogao je biti uronjen u najd

ditaciju; mogao je zaspati.Janson se opustio, a Demarest se sklupčao na tlu. Predao se ispuštajući život.Kad je Janson pogledao kroz starinski teleskop glavnoga tajnika, ugledao je Jessie točno

e ju je ostavio: s one strane East Ri-vera s puškom postavljenom na krov stare punionice no ispod mamutskih neonskih slova. Počinjala je rastavljati oružje spretnim, praktičnim pokretim je pogledala prema njemu kao da je osjetila njegov pogled na sebi. Odjednom je Janson ećaj, čudan osjećaj lakši od zraka da će sve biti u redu.

Maknuo se u stranu i gledao sa svoja dva oka dok mu je povjetarac hladio lice.Hunter's point. Ime je postalo ubitačno prikladno. Iznad njegove ljubljene u daljini se raza

lemi znak Pepsi--Cole što je crveno svijetlio u sve dubljoj tami. Sada je Janson bacio pogdio dolje odraz svjetla iz neona što se prosipao po sjajnoj površini vode. Na trenutak činput krvave rijeke.

43 – Želio bih vam zahvaliti što ste nam se pridružili, gospodine Jan son – reče predsj

arles W. Berquist ml. sjedeći na čelu oval nog stola. Šačica ljudi za stolom, uglavnomžbenici i analitičari iz glavne obavještajne agencije u zemlji, krenuli su odvojenim puto

ema neukusnoj zgradi na Šesnaestoj ulici koristeći se pokraj njim ulazom koji je bio dostuvatne ceste i jamčio da dolasci i odlasci neće privući pozornost. Ondje nema prisluškivanja,

gistriranja. Bio je to opet sastanak koji, službeno, nije održan. – Vaša nacija duguje vam zahvalnost za koju neće nikada saznati.

No, ja znam. Ne mislim da će biti iznenanenje što ćete dobiti još jedno odličje za obavješlovanje.

Janson je slegnuo ramenima. – Možda bih trebao ući u posao sa starim željezom. – Menutim, želio bih i da čujete neke dobre vijesti, i to od mene.Zahvaljujući vama čini se da ćemo moći oživiti program Mobius.Dough i drugi su me proveli kroza nj nekoliko puta i izgleda sve bolje i bolje.

– Je li? – reče Janson ravnodušno. – Ne čini se baš da ste iznenaneni – reče predsjednik Berquist zvučeći skromn

etpostavljam da ste predvidjeli mogućnost. – Da ste bili s planetima tako dugo kao ja, ne biste više bili izne naneni njihovom kombina



rsnosti i gluposti.Predsjednik se smrknuo nezadovoljan operativčevim tonom.

– Govorite o vrlo iznimnim ljudima. Želim da to znate. – Da. Iznimno drskim. – Janson je polako zatresao glavom. – U svakom slučaju, to m

boraviti. – Pitanje je kako možete tako razgovarati s predsjednikom – uba cio se Douglas Alb

moćnik ravnatelja DIA-e. – Pitanje je da li vi ljudi ikada nešto naučite – ispali Janson.

– Mnogo smo toga naučili – reče Albright. – Nećemo dvaput uči niti istu pogrešku. – Točno, pogreške će biti drukčije.Govorio je državni tajnik: – Odbaciti program u ovom trenutku značilo bi minirati desetke t

i ljudskoga rada, kao što Doug naglašava. To bi bilo kao da pokušamo zvonu onemogućioni. Sto se svijeta tiče, Peter Novak još postoji.

– Možemo ga ponovo stvoriti, ponovo mu dati ulogu s cijelim kompletom dodatnih straže Albright pogledavši s ohrabrenjem državnog tajnika. – Ima tisuća mjera koje možemo podspriječimo ono što je Demarest učinio nakon ponovnog pojavljiva nja.

– Ne vjerujem vam, ljudi – reče Janson. – Prije nekoliko dana svi biste se složili kako je t

losalna pogreška. Temeljna pogrešna procjena, i politički i moralno. Shvatili ste ili ste se bili da ste shvatili, da je plan koji počiva na masovnoj prijevari osunen da se izjalovi. I

čine koji nikad nisu mogli biti predvineni. – Bili smo u panici – odgovori državni tajnik. – Nismo razmišljali racionalno. Dakako da

eli da cijela stvar krene. No, Doug je ovdje prošao sve s nama, mirno i racionalno. Potencipredova nje ostaje izvanredno. To je poput atomske energije. Dakako da uvi jek postoji opakatastrofalne nesreće. Nitko od nas o tome ne raspravlja. Ali, potencijalna korist za čovječan

čak i veća. – Dok je govorio, glas mu je postajao mekši i zvučniji: viši diplomat na konferencnovinare i u TV nastupima. Činio se kao da to gotovo nije isti čovjek koji se tako prestraš

mpelovu imanju. – Okrenuti leda tomu zato što bi nešto što se nije dogodilo odbacilo govornost političkih vona. Shvaćate, zar ne? Jesmo li na istoj stranici?

– Mi ne čitamo istu prokletu knjigu. – Svladajte se – odbrusi Albright. – Činjenica jest cja to sve dugujemo vama. Savršen

dali stvarima. Vi ste omogućili uskrsnuće. – Nije se trebao pozivati na detalje: ta dvuškaraca brzo su uklonjena iz zgrade tajništva, svaki prekriven plahtom, i krenula u vličitim smjerovima. – Zamjenik se lijepo oporavio. Držali smo ga u jednom od naših pogournost i podvrgnuli ekstenzivnom kemijskom ispitivanju. Baš kao što ste pretpostavljali, lašen, apsolutno spreman na suradnju. Demarest mu nikad nije povjeravao zapovjedne ko

kako. Ali, to je u redu. Bez Demaresta koji ih je neprestano dekodirao, naši su tehničari movaliti sustave. Ponovo smo stekli kontrolu.

– Vaša pogreška u prošlosti je bila što ste zamišljali da imate kon trolu. Janson je laresao glavom.

– Sigurno smo stekli kontrolu nad Demarestovim zamjenikom reče sjedokosi tehničar kojnson sjećao s okupljanja na Hempelovu imanju. – Momak po imenu Laszlo Kocsis. Pručavao engleski u nekoj tehničkoj školi u Manarskoj. Došao je pod nož prije osamnaest mjeuacija mrkve i batine. Skratimo dugu priču: ako bi se složio s Demarestovim planovima za nadio bi deset milijuna dolara. Ako ne, obitelj bi mu bila ubijena. Nije bio jak čovjek. On jelično jako pod našom vlasti.



– Kao što ste predvidjeli – reče čovjek iz DIA-e ljupko. – Ponudit ćemo mu maleni otribima. To će odgovarati njegovom pustinjačkom načinu života. Bit će pozlaćeni zatvorenik.

oći otići. Bit će pod dvadesetčetverosatnom stražom jedinice Konzular nih operacija. Činkladnim da se posudi nešto sredstava iz Zaklade za slobodu da se plati za aranžman.

– Ali nemojte se dati zbuniti formalnostima – reče predsjednik napetim smiješkom. – Smt da je sve u redu.

– I program Mobius je opet u funkciji – reče Janson. – Zahvaljujući vama – reče Berquist. Zažmirio je, što pokazuje njegovu karakterističnu ug

redbu. – Ali bolje nego prije – ubaci Albright. – Zbog svega što smo naučili. – Vi, dakle, shvaćate logiku našeg položaja – reče državni tajnik.Janson je pogledao uokolo da vidi ono što i predsjednik: samozadovoljna lica muškaraca i

upljenih u Menunarodnom Centru Meridian, viši državni službenici, viši upravitelji i analinovi stalnog Washingtona. Ostaci programa Mobius. Oni su bili najbolji i najpametniji, uviji. Od djetinjstva su uvijek bili nagranivani najboljim ocjenama i rezultatima na testovima; cijživota dobivali pohvale svojih nadrenenih. Vjerovali su samo u svoju veličinu. Znali su dstva trebaju vrednovati samo u odnosu na svrhu. Bili su uvjereni da vjerojatnosti mogu

dijeljene svakoj nepoznatoj varijabli; da se pranje nesigurnosti može obuzdati u preantificirani rizik.

I unatoč činjenici što su njihovi redovi bili decimirani nepredvinenim ćudima ljudske prta nisu naučili.

– Moja igra, moja pravila – reče Janson. – Gospodo, program Mobius je završio. – Po čijim nalozima? – upita predsjednik Berquist. – Vašim. – Što vam je, Paul? – reče on smrknuta lica. – Lupetate. – Ništa ja ne lupetam. – Janson mu se otvoreno suprotstavio.

– Znate washingtonsku izreku: nema trajnih saveznika, ima samo traj nih interesa. Ovaj prote vi izmislili. Bilo je to nešto što ste naslijedili od svog prethodnika koji je to naslijedio od

ethod nika, itd… – To vrijedi za mnogo stvari, od našeg programa obrane do naše monetarne politike. – Sigurno. Vojni profesionalci rade na tim stvarima. Sto se njih tiče, vi to upravo prolazite. – Važno je dobro sagledati te stvari – reče predsjednik Berquist slegnuvši ramenima. – Pitanje za vas, gospodine predsjedniče. Upravo ste primili i pri hvatili zabranjenu o

naciju od 1,5 milijuna dolara. – Dok je Janson govorio, zamišljao je Grigorija Bermana kaohotom smije u Berthwick Houseu. Bila je to vrsta goleme gluposti koja mu se svidjela iznad

ere. – Kako ćete to objasniti Kongresu i američkom narodu? – O čemu vi to, do vraga, govorite? – Govorim o vrhunskom skandalu Beltway, Watergate puta deset. Govorim o tome kako gl

šu političku karijeru koja završava u plamenu. Nazovite svoga bankara. Sedmeroznamenkasta značena je vaš osobni račun s jednog računa International Netherlands Group Bank Petera Nogitalni se potpisi ne mogu krivotvoriti, bar ne lako. Čini se sigurnim, dakle, da vas je utokrat stavio na svoju platnu listu. Sumnjičavi član druge strane može se početi čuditi zbogoglo bi imati neke veze s vašim potpisivanjem zakona o bankovnoj tajni prošloga tjedna. Mogati veze s mnogo toga. Dovoljno da zaposli posebnog tužitelja dugi niz godina. Izgleda kao neko četiri ili pet stupaca u Washington Postu: JE LI PREDSJEDNIK NA PLUTOKRA-T



ATNOM POPISU? ISTRAGA U TIJEKU. Tako nešto. Newyorški tabloidi će objaviti zgodno, kao RENT-A--PREZ. Znate da takvi mediji hrane mahnitost. Bit će to takva galamćete moći čuti ni samoga sebe kako mislite.

– To je sranjel – plane predsjednik. – A mi ćemo svi uživati kad vi to budete objašnjavali Kongresu.Detalji će stići sutra elektronskom poštom Ministarstvu pravosuna i relevantnim člano

stupničkog doma i Senata. – Ali Peter Novak…

– Novak? Ne bih se ni trunčice obazirao na njega da sam na vašemu mjestu. Mislim edan od vas dvojice neće izvući tako da vaš ugled ostane netaknut. – Zezate me – reče predsjednik. – Nazovite svoga bankara – ponovi Janson.Predsjednik je zurio u Jansona. Njegovi osobni i politički instinkti su mu pribavili na

žbu u zemlji. Oni su mu govorili da Janson blefira. – Učinili ste strašnu pogrešku – reče Berquist. – Mogu to popraviti – reče Janson. – Još nije prekasno. – Hvala.

– No, uskoro će biti. Zato morate odlučiti o Mobiusu. – Ali… – Nazovite svoga bankara.Predsjednik je izašao iz sobe. Prošlo je nekoliko minuta prije nego što se vratio.

– Smatram da je to ispod svake kritike. – Predsjednikove tvrde skandinavske crte kipjele esa. – I to je ispod vaše razine!

Bože sveti, vi ste služili svojoj zemlji s nevjerojatnom odanošću. – I za svoje muke bio sam nagranen odličjem≫ispod nagrade za spašavanje≪. – Prošli smo to – mrko je pogledao Berquist. – Iznosi koje pred lažete nisu ništa drugo

ena. – Nemojmo se baviti formalnostima – reče Janson ljubazno.Predsjednik je ustao; lice mu je bilo mrko, a pogled strog. Bez riječi je ponovo sjeo. Govo

soka pred neposlušnim protivnicima, usmjerio je reflektore svoga šarma prema nezadovoljnima koji pružaju otpor te ih okrenuo. On je znao to napraviti.

– Posvetio sam život javnoj službi – govorio je Jansonu dok mu je bogati bariton bujamorne iskrenosti. – Dobrobit ove zemlje je moj život. Trebam vas da to shvatite. Odluke konesene u ovoj sobi nisu donesene nepromišljeno ili cinično. Kad sam prisegao na službu, prism da ću štititi i braniti ovu naciju, istu kao moj otac prije dvadeset godina. To je obveza

euzimam s najvećom ozbiljnošću…Janson je zijevnuo.

– Derek – reče predsjednik okrenuvši se direktoru Konzularnih operacija i čovjeku za si dosad nije ništa rekao. – Govorim vašem momku. Urazumite ga.

Podtajnik Derek Collins je skinuo svoje teške crne naočale i stao masirati crvene brazde ale na mostu nosa. Izgledao je poput nekoga tko namjerava učiniti nešto što će vjerojatno po

Stalno vam pokušavam reći da vi ne poznajete ovoga čovjeka – reče Collins. – Nitko od vas. – Derek? – Predsjednikov je zahtjev bio jasan. – Štititi i braniti – reče Collins. – Teške riječi. Težak teret. Lijepi ideal koji katkad zahtijev

čine ružne stvari. Neugodno optere ćuje glavu, je li tako? – Pogledao je Jansona. – Nema svet



oj sobi, nemojte to zaboraviti. Ali pokažimo malo poštovanja prema temeljnoj ideji demokrovoj je sobi jedna osoba prošla duga čak put na nekim dijelovima zdrava razuma i nekoj stojno sti. On je hrabar kujin sin i tipičan pravi domoljub i slagali li se vi s njim ili ne, nana, to mora biti njegov poziv…

– Hvala, Derek – reče predsjednik Berquist svečano, ali zado voljno. – Govorim o Paulu Jansonu – završio je podtajnik suočen s čovje kom na čelu stola. – I a

nite ono što kaže, gospodine pred sjedniče, vi ste veća budala od svog oca. – Podtajniče Collins – zaviče predsjednik – bit će mi drago pri hvatiti vašu ostavku.

– Gospodine predsjedniče – odvrati Collins ravnim tonom – meni će biti drago prihvatiti v Predsjednik Berquist se smrznuo. – Idite k vragu, Janson. Vidite li što ste učinili?Janson je zurio u direktora Konzularnih operacija. – Zanimljiva pjesma za sokola reč

ijući se napola.Zatim se okrenuo predsjedniku. – Znate što kažu:≫Uzmite u obzir izvor.≪ Savjet koji su

i može reći više o zabrinutosti vaših protivnika, nego o vašoj.Doista trebate misliti u sklopu linije interesa. Vrijedi i za vas, gospodine tajnice. – Pogled

žavnog tajnika koji je sada loše izgledao i okrenuo se Berquistu. – Kao što sam rekao, što sećine ljudi u ovoj sobi, vi ste upravo preživjeli. Oni su bili ovdje prije vas, oni će biti ovdje p

s. Vaši neposredni osobni interesi doista im ne znače mnogo. Oni žele da dobro pogledate.Berquist je šutio pola minute. Bio je pragmatičar u duši i naviknut da donosi hladne,

kulacije o kojima ovisi političko preživljavanje. Sve je drugo bilo sekundarno u odnosu mentarnu aritmetiku. Čelo mu se sjajilo od znoja.

Usiljeno se nasmijao. – Paul – reče on – žao mi je što je ovaj sastanak krenuo loše. Ja biista volio čuti.

– Gospodine predsjedniče – prosvjedovao je Douglas Albright. – Ovo je potpuno neprimjereno. Prolazili smo to i prolazili i… – Dobro, Doug. Zašto mi ne kažete da znate kako poništiti ono što je prošao i učinio

nson? Nisam čuo nikoga ovdje da se trudi posvetiti toj posebnoj temi. – To nije usporedivo – razbjesni se Albright. – Govorimo o dugoročnim interesima

opolitičkog entiteta, a ne o većoj slavi administracije Berquista drugog! Tu nema usporobius je veći od svih nas. Postoji samo jedna prava odluka.

– A što je s političkim skandalom koji se nazire? – Čujte, gospodine predsjedniče – reče Albright mirno. – Žao mi je, gospodine. Dobi

stojnu priliku da se tomu oduprete. Za to ste vi političari specijalizirani, zar ne? Smanjite pokrenite pri stojnu kampanju protiv Hollywooda, idite u rat u Kolumbiju, učinite što god kažuitivači javnog mnijenja. Amerikanci imaju raspon pozornosti komarca. No, ako ćete mi opr

oju izravnost, ne možete žrtvovati ovaj program na oltar političke ambicije. – Uvijek je zanimljivo čuti što vi mislite da ja mogu i ne mogu učiniti, Doug – reče Be

gnuvši se i uhvativši analitičara za krupna ramena. – Ali, ja mislim da ste danas dosta toga rek – Molim, vas, gospodine predsjedniče. – Budite mirni, Doug – reče Berquist. – Ovdje ja mislim. Izvršit ću dubinsku provjeru po

predsjedničkoj razini. – Govorim o perspektivama preustroja globalne politike. Albrightov je glas počeo kreš

ak prezira. – Vi govorite samo o izgledima za svoj reizbor. – Ispravno ste zaključili. Nazovite me batinom u blatu. Da čeznem za nekim scenarije

em sam ja još predsjednik. Okrenuo se Jansonu. – Vaša igra, vaša pravila – reče on. – Ja to m



dnijeti. – Izvrstan izbor, gospodine predsjedniče – reče Janson neutralno.Berquist mu se nasmiješio nekom kombinacijom zapovijedi i pre klinjanja. – A sada mi v

je prokleto predsjedništvo.THE NEW YORK TIMES PETER NOVAK TREBA PREPUSTITI NADZOR N

AKLADOM ZA SLOBODU Milijarderski filantrop predaje zakladu Menunarodnom odathieu Zinsou postaje novi direktor Jason Steinhardt AMSTERDAM – Na konferenciji za novržanoj u amster-damskoj središnjici Zaklade za slobodu legendarni financijaš i huma-nitarac

vak najavio je da će odustati od upravljanja Zakladom za slobodu, globalnom organizacijomstvorio i koju je vodio više od petnaest godina. No, ne predvina se da će organizacija koće u financiranju: najavio je takoner da predaje svu svoju imovinu Zakladi koja

eustrojiti u javnu ustanovu. U Menunarodni odbor direktora ući će ugledni granani iz cijjeta pod predsjedavanjem glavnoga tajnika UN-a, Mathieua Zinsoua. –Moje je djelo završe

kao je gospodin Novak čitajući pripremljenu izjavu. – Zaklada za slobodu mora biti veća odeg pojedinca, a moj je plan bio cijelo vrijeme da se upravljanje tom organizacijom preneni odbor s velikom odgovornosti menu njihovim direktorima. Kako zaklada ulazi u novu nsparentnost mora biti slogan.

Reakcije su općenito bile pozitivne. Neki promatrači su bili iznenaneni, no drugi su izrazdugo predvinali takav potez. Izvori bliski gospodinu Novaku pretpostavljaju da mu je nedrt njegove žene pomogla katalizirati odluku o povlačenju Zaklade. Drugi naglašavaju dancijaševe pustinjačke navike sve više dolazile u sukob s eksponiranom i visokom jazicijom koju je zahtijevalo njegovo djelovanje u zakladi. Novak nije bio opširan u svojim budnovima, ali su neki pomoćnici naslućivali da se planira potpuno povući iz javnosti. Gostera Novaka nećete više vinati – rekao je jedan zastupnik novinarima s radosnom ironijoenutim, tajanstveni je plutokrat uvijek imao dara za neočekivano, a oni koji ga najbolje pozžu se da bi bilo pogrešno otpisati ga.

– Vratit će se – kazao je Jan Kubelik, ministar vanjskih poslova Republike Češke koji je adu na sastanku G-7. – Ovisi o tome. Niste još doživjeli sve od Petera Novaka.

Vitka žena oštre smene kose ležala je na trbuhu i savršeno mirno s puškom od 12 cm učvršećama s pijeskom sprijeda i straga. Sjene zvonika činile su je savršeno nevidljivom iz biloaljenosti. Kad je otvorila oko kojim nije ciljala, panorama Dubrovnika se činila neobično ravovovi od crvenoga crijepa rasuli su se pred njom poput obojene fajanse, krhotine nekadnčarije. Ispod zvonika gdje je bila smještena proteklih nekoliko sati, bilo je more lica kostavljalo nekoliko stotina metara do drvene pozornice podignute u središtu dubrovačkoga stada.

Bili su vjerni, odani. Nitko od njih nije primijetio da je Papa odlučio započeti svoj pvatskoj obraćanjem javnosti u gradu koji simbolizira patnju svoga naroda. Iako je prošlo vi

dnoga desetljeća otkad je JNA opsjedala taj lučki grad na Jadranu, sjećanje na napadelijedjelo menu grananima toga grada.

Mnogi od njih imali su plastificirane fotografije voljenog ponti-feksa veličine marke. Za njeo poznato da govori istinu vlastima; zračio je oko sebe. Bila je to karizma, ali i sažaljenjga je bilo tipično da neće osunivati nasilje i terorizam zbog sigurnosti Vatikana; predat će ruku mira pravim središtima sukoba i separatizma. Doista se pročulo kako Papa namjvoriti o povijesti koju bi mnogi Hrvati najradije zaboravili. U nekadašnjem sukobu izoličke i pravoslavne vjere bilo je mnogo razloga za kajanje s obiju strana. I bilo je vrij



atrao je pontifeks, jednako za Vatikan kao i za Hrvatsku, da se suoče s grubim fašistsljenem ustaških vlasti u državi za vrijeme Drugog svjetskoga rata.

Iako su hrvatsko čelništvo i veliki broj granana bili odlučni da reagiraju s negodovangova moralna hrabrost izgleda da je samo povećala odanost mnoštva njegovih štovalaca ozultirala je i – Jansonove su sumnje potvrnene u njegovim kontaktima s glavnim grgrebom – pomno organiziranim atentatom. Ogorčeni secesionistički pokret srpske manjine osvoje povijesne nepravde ubijanjem čovjeka kojeg je ova pretežito katolička nacija nad

ožavala. U tajnom dogovoru bila je mreža ekstremnih hrvatskih nacionalista: bojali s

ntifeksovih reformskih tendencija te tražili priliku da potpuno unište izdajničke manjine koje orijenile menu njima. Nakon takve monstruozne provokacije – a nema veće provokacijojstva voljenoga Pape – nitko im neće stajati na putu. Čak će se i obični granani dobrovključiti krvavom poslu čišćenja Hrvatske.

Poput svih ekstremista, dakako, ni oni nisu sposobni predvidjeti posljedice svojih djela nposrednog ostvarenja svojih ciljeva. Srpski ubilački čin će doista biti osvećen deset tisuća pvi njihove etničke rodbine. No, takva će krvoprolića bezuvjetno potaknuti srpsku vladervenira silom: Dubrovnik i ostale hrvatske gradove opet će raketirati srpske snage prisiljavmu Hrvatsku da objavi rat srpskim protivnicima. Još jedanput će se rasplamsati suk

nestabilnijem kutku Europe koji će podijeliti susjedne zemlje u saveznike i protivnike. Menko neće moći reći kakav će biti konačan ishod. Jednom je ubojstvo na Balkanu zapalilo glokob; to bi se moglo ponoviti.

Kad je blagi povjetarac zapuhao kroz srednjovjekovne granevine u susjedstvu staroga gvjek obična izgleda, kratke sijede kose – nitko na koga bi se čovjek osvrnuo – nastavio je koulicu Božidara Filipovića. – Četiri stupnja od sredine – reče on blago. – Blok stanova u sredini ulice. Najviši kat. Imaš li sliku?Žena se lagano pomaknula i namjestila svoj Sivarovski 12 x 50: naoružani čovjek koji je

asjedi našao se na nišanu. Uplašeno lice bilo joj je poznato iz njezine knjige lica: Milić Pav

e to bio neki od srpskih fanatika u Dubrovniku, već profesionalni i veoma vješt ubojica kslužio njihovo povjerenje.

Teroristi su poslali najboljega.Isto je tako učinio Vatikan koji je želio ukloniti ubojicu, a da svijet ne zna što je učinio.Sigurnost uglednih ličnosti bila je samo formalno nova aktivnost za Jansona i Kincaidi

ari, bio je to samo formalno posao: kao što je Jessica naglasila, milijuni što su ostansonovu računu na Cavmanskim otocima bili su njegovi. Ako ih on nije zaslužio, tko jest? KaJanson rekao, bili su premladi da ponu u mirovinu. On je to pokušao, pokušao je pobjeći od je. To nije bio odgovor za njega, ni za jedno od njih; on je to sada znao.

Bilo je to licemjerje, bahatost planera, protiv čega se bunio. No, pravo uzevši, ni jedno oe bilo stvoreno za miroljubivu egzistenciju. – Napravio sam onu stvar na malenom otoribima – objasnio je Janson. – Brzo stari. – Obilne rezerve novca jednostavno su značirtnerstvo može biti selektivno u biranju klijenata te da neće biti potrebe da ograniče troškove r

Sada je Kincaidica govorila tihim glasom znajući da žičani mikrofon prenosi njezine vno u Jansonovo uho. – Prokleti Kevlarov oklop za tijelo – reče ona istežući svoje lavezano tijelo ispod slojeva nepropusne mreže. Uvijek joj je bilo vruće pod njim, bunila se ustrajao da ga nosi. – Reci mi istinu, misliš li da me čini debelom?

– Misliš da ću odgovoriti na to dok dobiješ metak u utrobu?

Documents

Robert Ludlum - Direktiva Janson