MJESEČNA NACIONALNA REVIJA ZA POLITIKU I KULTURU «SANDŽAK» | BR. 190 | 20. MART 2017.CIJENA 100 RSD | CG 1€ | BIH 2 KM | EU 3 EUR | USD 5 $ | CH 4 CHF | GB 4 GBP | TR 4 TL

sandžak NACIONALNA REVIJA ZA POLITIKU I KULTURU

190 BROJ REVIJE SANDŽAK

NEPOZNAVANJE/NEPRIZNAVANJE ETIOLOGIJE SUKOBA NA BALKANU - PROBLEM TRAJNOG

RJEŠAVANJADŽENIS ŠAĆIROVIĆ

3

Ako pratimo političke prilike na zapadnom Balka-nu u posljednih nekoliko mjeseci, svjedoci smo da su narušeni do te mjere da se mogu poistovijetiti sa onima sa kraja osamdesetih godina, te počet-kom krvavih devedesetih. Naime, ista ili veoma slična retorika vlada. Oko političkih pitanja i unu-tarnjih previranja u državama Balkana, polemizi-raju sve strukture stanovništva, pa se refleks sta-vova političara i stavova iz medija uzima u obzir kao općenito mišljenje masa. Mnogi su radikalne poteze svojih predstavnika ili načina za njihovim rješavanjem, uzeli kao konačno i jedino izvodlji-vo. Postavlja se pitanje koliko je politika rješava-nja sukoba moguća ako je u simbiozi sa dnevno političkim zbivanjima te stjecanjem političkih poena. Ima li šanse za rješavanjem starijih kom-flikata ukoliko se permanentno otvaraju novi koji bacaju “pijesak preko prašine” starih? Očigledno nemoguće.

Nije moguće pokrenuti zdrave odnose u društvu ukoliko se stavovi i mišljenja pojedinaca reflekti-raju kao stavovi i mišljenja naroda iza čijeg imena ti pojedinci istupaju, ili u još boljoj varijanti “kri-ju”. Balkan nije trusno područje, koliko su “trusne” politike u sprezi sa ličnim ambicijama političara, ili tobože, inspiratora politika sakrivenim u odijeli-ma univerzitetskih profesora, akademika i ostralih znanstvenika. Nije problem identiteta Balkanskih naroda ključni problem. Tačno se zna koji narod ko-joj etnogenezi pripada. Problem je što imperijalistič-ka politika, nastala napuštanjem ovih prostora jed-ne velesile, Osmanske imperije, iza sebe je ostavila nenaviknute narode da prihvate jedni druge, naro-čito ako se govori s aspekta uređenja novonastalih država poslije slijeda pomenutih događaja.

Uzroci sukoba su ili imperijalističke ili asimilatorske prirode – želje i volje za pokoravanjem naroda koji se smatrao ili stranim elementom, uzurpatorom ili, pak, naroda čije se porijeklo prisvajalo, ali jedan pa-radoks, zapravo – paradoks genocida, ne uvjerava

da se politika “namjetanja” ili “vraćanja u redove” svoje vjere i nacije, mogla na taj način sprovoditi. Zapravo, svako nepriznavanje naroda bilo je uvod u genocid i agreciju prema drugome.

Kada govorimo o postupcima određenih naroda da izraze svoje teritorijalno samoopredjeljenje, može-mo, također, reći da se uzimaju u obzir dva aspekta: imperijalističke pobude i ugnjetenost nacionalnog bića od strane većinskog naroda. Prateći dešavanja i ispisivanja novih granica na Balkanu, ne može se zanemariti jedna bitna činjenica, a to je da se ova dva elementa stvaranja nacionalnih teritorija ne mogu uzeti kao isti standard.

Otuda, za kriva tumačenja i stavove pojedinih kre-atora raznih asimilatorskih i genocidnih politika u prošlosti, jedan narod prema drugom narodu ne može, niti smije osjećati animozitet u mjeri ličnog i kolektivnog odobravanja tih postupaka. U kontek-stu jedne epohe, koja je rezultat eskalacije sukoba u odnosima dva naroda, ne može se problemu ne-prijateljstva pristupiti niti selektivno, niti sa prika-zivanjem samo “svoje istine”, bez da se čuje i druga strana koja svoje postupke temelji na faktima histo-rije, koja se od drugog skriva pod plaštom stvaranja jednoumnog nacionalizma koji je u službi argumen-ta vladajućih političkih i ostalih garnitura koje odr-žavaju poredak.

Vakumirana svijest naroda na Balkanu, nepozna-vanje izvora sukoba, te trenutačne situacije u kojoj su svi narodi nezadovoljni kako položajima unu-tar svojih država, tako i utjecajima izvana, ne može biti trajni model razumijevanja sukoba. Ono što posebno daje na značaju proučavanju svih sukoba je, upravo, nepoznavanje istih. Poznavati etiologiju sukoba i manifestiranja tih sukoba, moguće je ostva-riti samo poznavanjem historije. I to revidirane, na historijskim činjenicama utjemjeljene i prihvaćene.

Prihvatiti historiju baziranu na činjenicama, znači prihvatiti lijek protiv sukoba.

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

NACIONALNA REVIJA ZA POLITIKU I KULTURU “SANDŽAK”IZDAVAČ: ZAJEDNICA SANDŽAČKE DIJASPORE (ZSD)

DIREKTORMITHAT EF. MUJOVIĆ (mmidhat@gmail.com)

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK DŽENIS ŠAĆIROVIĆ (dzenis.sacirovic@hotmail.com)

POMOĆNIK GLAVNOG I ODGOVORNOG UREDNIKA HARIS IBRAHIMOVIĆ (harkolukare@gmail.com)

SEKRETARMIRZET FAKOVIĆ (mirza.fakovic@gmail.com)

TEHNIČKI UREDNIKHAZIM ZUKORLIĆ (zukorlic.hazim@gmail.com)

LEKTORMIRZET FAKOVIĆ (mirza.fakovic@gmail.com)

REDAKCIJA ALBINA PLOJOVIĆ (albinaplojovic87@hotmail.com)SENADIN HALITOVIĆ (senadinhalitovicamh@gmail.com) MIRZET FAKOVIĆ (mirza.fakovic@gmail.com)ŠERIF ŠAČIĆ (serif_dp@hotmail.com)MERSADA NURUDDINA AGOVIĆ (nuruddinaa2@gmail.com)

SARADNICISALAHUDIN FETIĆ, HAZBIJA KALAČ, ŠEFKET KRCIĆ, JAHJA FEHRATOVIĆ, SEFER MEĐEDOVIĆ, ADMIR MURATOVIĆ, SULEJMAN ALIČKOVIĆ, MUHAMED MAHMUTOVIĆ, SUAD BEĆIROVIĆ, ZAIM REDŽEPOVIĆ, FERID BULIĆ, LEJLA MIŠOREP, HAZIM ZUKORLIĆ

FOTOGRAFIJASEMIR DŽIGALDIZAJNIFET ALIČKOVIĆ

www.revijasandzak.com

RUKOPISI I FOTOGRAFIJE SE NE VRAĆAJU

REDAKCIJA REVIJE SANDŽAK ODGOVORNA JE SAMO ZA STAVOVE IZNESENEU REDAKCIJSKIM RUBRIKAMA, ZA STAVOVE U OSTALIM TEKSTOVIMA ODGOVORNI SU POTPISANI AUTORI

ADRESAGRADSKA 1, 36 300 NOVI PAZAR

TEL: 066/ 322-181, FAX: 020/322-181E-MAIL: revijasandzak@gmail.com

RIJEČ UREDNIKA

KOMEMORATIVNOM AKADEMIJOM I MIMOHODOM ŠUTNJE OBILJEŽENE 24 GODINE OD ZLOČINA U

ŠTRPCIMA

5

Nakon prijema porodica žrtava u opštini Prijepolje održana je ko-memorativna akademija u Domu kulture u Prijepolju. Obilježene 24 godine od zločina u Štrpcima, kada je iz voza 671 na pruzi Beograd – Bar oteto i ubijeno 19 putnika (18 Bošnjaka i 1 Hrvat).

Samir Tandir u ime organizatora zahvalio se svim građanima koji su došli. On je kazao da je ovogo-dišnja komemoracija drugačija jer su učešće u organizaciji opštinske vlasti i nacionalne institucije Boš-njaka, te narodni poslanici.

Tandir istakao da će do samog kraja tražiti odgovore, ali i da e se zalagati da se plato ispred Doma Kulture zove “Plato otetih civila” ali isto tako i da će tražiti da se žr-tvama istakne status civilnih žrtva rata. On dodaje da:” Svi znamo da je voz 671 brzi voz, te da je sve bilo isplanirano”. Ističe ako je Aušvic simbol holokausta, Srebrenica sim-bol genocida onda su Štrpci simbol zločina nad Bošnjacima u Sandža-ku.

Predsjednik Mešihata IZ-e u Srbi-ji muftija dr. Mevlud ef. Dudić u svom obraćanju kazao da je proš-lo 24 godine od stradanja ni krivih ni dužnih civila. Poslao poruku da zlo nema vjeru ni naciju i da se zlo koje je učinjeno tog dana ne može zaboraviti, ali i da počinioci neće imati sreće niti na ovom a ni na budućem svijetu. Tog dana ista-kao, muftija Dudić, 20 puta ubijen je ljudski rod. “Nećemo se smiriti dok im dženazu ne budemo klanja-li” kazao je muftija Dudić.

Prisutnima se obratio narodni po-slanik muftija Muamer Zukorlić koji je tom prilikom kazao da je u prirodi čovjeka da zaboravlja, za-boravljajući kaže Zukorlić čovjek oslobađa od loših iskustava, među-tim, postoje događaji kaže Zukorlić koji se ne smiju zaboraviti, kao ni poruke iz prošlosti a sve iz razloga da se nikada vise ne ponovi. “Mi moramo naći snage za jedno aktiv-no strpljenje i tim strpljenjem doći do cilja da se svi zločini do kraja rasvijetle”.

Narodni poslanik ističe da uprkos koalicijama, političkim ciljevima, ne smije se izbjeći istina Bošnjaka. On dodaje da je nedopustivo da do danas najviše vlasti u Beogradu šute o ovom zločinu kako kaže, na adekvatan način. “Zahtjevamo od najviših vlasti u Beogradu da se sta-vi tačka na sve”. Muamer Zukorlić kaže da je ruka pomirenja pružena svim ljudima i kako kaže “Treba-mo nastaviti zajedno jer sebičnost kratko traje.

Nakon završene komemorativne akademije uslijedio je mimohod šutnje do Spomenika u Šarampo-vu gdje je poženo cijeći i gdje su se prisutnima obratiti predstavnici lokalne samourapve i Vlade Repu-blike Srbije.

Riječima “nikada Prijepolje nije, i nikada neće zaboraviti stravican zločin”, započeo je skup ispred spomenika.

Nacelniča opštinske uprave, Sabira Hadžić podsjetila na svaku žrtvu, uputila rijeci podrške, te istakla da ovaj dan nikada se ne treba zabo-raviti.

Predsjednik opštine Prijepolje, Dragoljub Zindović podsjetio na naziv spomenika “Ko u ovoj ze-mlji zaboravi stanicu u Štrpcima i 27.2.1993. odustao je od budućno-sti” On je dodao da je prije osam godina podignut spomenik u znak sjećanja i kazao da se mora proce-suirati i izvesti pred pravdu svaki zločinac koji je učestvovao.

Državni sekretar u Vladi Srbije, Zaim Redžepović kazao da se ova priča neće moći završiti dok porodi-ce otetih i ubijenih ne dobiju svoja prava. On je dodao da je važno da Prijepolje ostane grad suživota i grad dobrih ljudi. Redžepović pru-žajući ruku kazao da će pomoći po-rodicama žrtava za sve ono sto on može učiniti kako bi ostvarile svoja prava.

Pripadnice mreže “žena u crnom”, tradicionalno su kao i u Beogradu, odale počast žrtvama.

(Sandžak PRESS i Revija Sandžak)

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

NA UNIVERZITETU U NOVOM PAZARU ODRŽANI 55. SUSRETI IDEJA ISTOKA I ZAPADA

4

U organizaciji Debatnog kluba studenata, a u okviru realizaci-je projekta “Izgradnja duhovnih kapaciteta mladih besjednika“, na Univerzitetu u Novom Pazaru 08.02.2017. godine, održan je 55. “Susret ideja istoka i zapada“. Pod mentorstvom prof. dr. Šefketa Kr-cića, Centra za retoriku, preko tri-deset studenata izlagalo je svoje radove. Učešće su uzeli studenti Departmana za pedagoško-psiho-loške nauke, Departmana za filo-logiju, Departmana za ekonomiju i Departmana pravnih nauka. Pri-sutnim studentima se najprije obra-tio prof. Krcić koji je istakao zna-čaj besjedništva i javnog nastupa. Zatim je studente u radu podržao asistent na Departmanu za pravne nauke, Dženis Šaćirović. Ova sesija je bila i uvodnik u ocjenjivanje kan-didata za izbor besjednika koji će biti predložen da govori na manife-staciji Dana Univerziteta u Novom Pazaru, 04.05.2017. godine. Dugo-godišnja tradicija ovih manifestaci-ja iznjedrila je mnoge vrsne besjed-nike, koji su se, upravo, na ovim manifestacijama afirmirali u daljem radu i u društvenom djelovanju.

Manifestaciju je snimila TV San-džak, a medijsku podršku pružili su Agencija SANA i portal San-džakpress.net.

(UNINP I REVIJA SANDŽAK)

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 201

7. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

DODIKOV APSURD IDE U PRAVCU DA SE ŽRTVE BOŠNJACI (MRTVI I ŽIVI) IZVINU SRBIJI ZA GENOCID!

7

Vrhunac cinizma i apsurda, pročitali smo, nažalost, u beogradskoj „Politici“, „Dodik: BiH treba da se izvini Srbiji“, od 28. februara 2017., str. 4 (autor priloga M. Kremenović). Ovoj je vrhunac beščašća, koji nisu mo-gli da predvide ni Kafka, ni Orvel, ni Meša Selimović!!!

U spomenutom tekstu se kaže: „Predsednik Srpske Milorad Dodik rekao je da tužba protiv Srbije i Crne Gore nije bila legalna ni 1993. kada ju je podneo tadaš-nji lider Bošnjaka Alija Izetbegović.

Neophodno je, kaže Dodik, zatražiti i da se organi BiH izvine Srbiji ’zbog nedopustivog gesta mržnje’, zatim zaključiti da je nemoguće da neko predstavlja BiH ako nema Srba, kao i da bude ukinut OHR, a da Savet za sprovođenje mira prestane sa radom kao i strane su-dije...“

Ovdje nije više bitno, šta je Dodik rekao, jer on istu-pa nekontrolirano sa jasnim stavom, da nakon brojnih tragedija, spriječi pomirenje između Srba i Bošnjaka, što su se zauzeli politički, vjerski i kulturni faktori iz Sandžaka i šire. Očigledno, Dodik se predstavlja kao lovac u mutnom, sa dalekosežnim posljedicama, koji koristi pravnu proceduru aktualne „revizije“ - za svo-ju politikansku ujdurmu, radi izazivanja i demonstri-ranja ireacionalnih ciljeva, tj. da on brine o službenom Beogradu i Srbiji, a upravo tim stavovima mržnje pre-ma Bošnjacima i Bosni, nanosi veliku štetu aktualnoj vlasti u Srbiji, koji su ovog „političara“, očigledno, pu-stili sa koca, da svojim javnim istupima, po Srbiji (za vrijeme raznih manifestacija, gdje je on nezaobilazni govornik mržnje prema Bosni i Bošnjacima), upravo predstavlja glavnog službenika za odnose s javnošću Vlade R. Srbije. Jer, u Bosni mu je zapaženo opozicija R. Srpske, sužila prostor djelovanja i sada on nalazi izlaz, da se stavlja u ulozi advokata Srbije, pa se može steći dojam, da više boravi i djeluje u Beogradu i Srbiji, nego u Banja Luci.

Prema tome, sve što u buduće bude govorio javno Mi-lorad Dodik, Bošnjaci moraju imati na umu, da kroz njega govori sam politički vrh Srbije, koji ga ne zna ili ga ne može obuzdati. Reći danas, 22. godine od tra-gičnog genocida u Srebrenici (1995), gdje je na zvjer-ski način ubijeno 8.372. žrtve Bošnjaka, između 12 i 70 godina i isto toliko godina, od prestanka rata u Bosni i Hercegovini, gdje još žive ljute rane žrtava, nisu za-rasle (ubijeno preko 150 hiljada civila, silovano preko 100 hiljada Bošnjakinja, likvidirano preko 30 hiljada nevine djece, zatim mučeno više desetiha hiljada žrta-va u raznim logorima), nekome poput Dodiku, pada na pamet, da obznenani javnosti, stav - da se Bosna i Bošnjaci trebaju izvinuti Srbiji za počinjeni genocid nad njima i time da se pravdaju, što je netko od žrtava još živ.

Prema tome, u Srbiji da ima pravde, zbog ovih geno-cidnih izjava mržnje, kada se obilježava 24 godine, od tragedije 20 Bošnjaka u Štrpcima i prije toga na deseti-

ne i desetine nevino stradalih u Sjeverinu, u Bukovici i drugim mjestima, ovakve izjave podgrijevaju nezara-sle rane Bošnjacima u Sandžaku, koji trpe veliko nasi-lje i medijsku izolaciju od strane službenog Beograda i službene Podgorice. Sada Bošnjaci ispadaju da su krivi, što su živi, da se umjesto svaki dan, kad se mole Bogu, da se umjestno toga, izvinjavaju Dodiku i beo-gradskom agresoru i vlastodršcima, što su još živi. U tom pravcu, Dodik je zaslužio, da u Hagu objasni svo-ju nacističku poziciju i odgovara pred Sudom pravde, pošto u Beogradu mu daju vilu i benificije za ispolja-vanje mržnje prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini.

Na koncu, filozofi svijeta su mišljenja, da smrt nije teš-ka za one koji su otišli, već za one koji su ostali. U tom smislu, nije problem što to Dodik govori, bez ikakvog moralnog i pravnog opravdanja, već je problem što njegova epidemija mržnje prema Bosni i Bošnjacima nalazi uporište, da bude objavljena, čak i u „Politici“, koja donekle slovi, kao ozbiljan medij. Očigledno, po nalogu vlasti iz Beograda, „Politika“ objavljuje te no-torne gluposti, kako bi pokazala uoči predsjedničkih izbora, kako se službeni Beograd nije odrekao preten-zija prema Bosni i Hercegovini. Nažalost, ovakve stva-ri tolerira i Međunarodna zajednica ili ostaje slijepa i gluha kod svojih čula. Jasno, ovakve Dodikove izjave, najbolje upućuju, da je Dodik sam sebe eskumunicirao iz Bosne i Hercegovine, jer svojim djelovanjem slijedi Mihajilovićev i Miloševićev projekat „Ram“, na teme-lju kojeg je okupirana Bosna i Hercegovina i Hrvatska.

Zato, intelektualci okupljeni oko Matice Bošnjaka - Društvo za kulturu, znanost i umjetnost Sandžaka, sa sjedištem u Novom Pazaru, apeluju na aktualne vla-sti u Beogradu, da zaustave Dodika, kao bezumnog hajkača. Ako to ne učine, jasno nam je, da ga oni pri-premaju za novog mandantara R. Srbije, što nas ne bi nimalo iznenadilo.

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

ZLOČIN U ŠTRPCIMA – PORODICE LIŠENE PRAVDE 24 GODINE

6

Dana 27. februara 2017. godine navršava se 24 godi-ne od zločina u Štrpcima (BiH), kada su pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) iz voza koji je sao-braćao na liniji Beograd-Bar oteli i ubili 20 putnika, među kojima je bilo 18 Bošnjaka, jedan Hrvat i jedan strani državljanin afričkog ili arapskog porekla, čiji identitet nije utvrđen. Fond za humanitarno pravo (FHP), Žene u crnom, Inicijativa mladih za ljudska prava (Inicijativa) i Sandžački odbor za zaštitu ljud-skih prava i sloboda podsećaju na odgovornost insti-tucija Republike Srbije za ovaj zločin, te na činjenicu da porodice žrtava i dalje čekaju na sudsku pravdu u Srbiji, kao i na priznanje statusa porodica civilnih žrtava rata.

Žrtve ovog zločina su: Esad Kapetanović, Ilijaz Ličin, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zup-čević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Toma Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjez-dan Zuličić i jedno nepoznato lice.

Do sada su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žr-tve. Telo Halila Zupčevića pronađeno je krajem 2009. godine u selu Sjedača na obali jezera Perućac, a po-smrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine nađeni su na istoj lokaciji 2010. godine, dok se za ostalim telima i dalje traga.

Tokom decembra 2014. godine u saradnji Tužilaštva za ratne zločine Republike Srbije (TRZ) i Tužilaštva Bosne i Hercegovine, pokrenuta je istraga protiv više lica osumnjičenih za izvršenje ovog zločina. Pred su-dom Bosne i Hercegovine, još u oktobru 2015. godine počelo je suđenje desetorici optuženih, među kojima su Luka Dragičević, komandant Višegradske briga-de VRS, Boban Inđić, komandant Interventne čete u Višegradskoj brigadi, te Gojko Lukić, brat Milana Lukića. Međutim, iako je TRZ u martu 2015. godine podiglo optužnicu protiv pet lica, ona do danas nije potvrđena.

Za zločin u Štrpcima do sada je pravnosnažno osuđen samo Nebojša Ranisavljević. U sudskom postupku koji je protiv njega vođen pred Višim sudom u Bije-

lom Polju (Crna Gora) utvrđeno je da je grupa pripad-nika Višegradske brigade, koju je predvodio Milan Lukić, nasilno zaustavila voz u stanici Štrpci, izvela 20 putnika i vojnim kamionom ih odvezla u prostorije osnovne škole u mestu Prelovo kod Višegrada (BiH). Nakon što su im oduzeli sve vredne stvari i pretukli ih, vezali su ih žicom i odvezli u napuštenu kuću u obližnje selo Mušići, gde su ih Milan Lukić i Boban Inđić ubili. Za to vreme Ranisavljević je čuvao stražu ispred kuće. Kada je jedan od otetih putnika pokušao da pobegne, Ranisavljević ga je ranio, a ranjenika je potom ubio Milan Lukić. Međunarodni krivični sud osudio je Milana Lukića na

doživotnu kaznu zatvora za zločine nad višegrad-skim Muslimanima, ali ne i za zločin u Štrpcima.

Tokom suđenja Ranisavljeviću, na osnovu dokumen-tacije Železničko–transportnog preduzeća „Beograd” utvrđeno je da je otmica bila unapred planirana i da su predstavnici državnih organa Srbije i SRJ bili upo-znati sa postojanjem plana da se na stanici Štrpci iz-vrši otmica putnika muslimanske nacionalnosti. Ovo preduzeće je odmah po saznanju da postoji takav plan obavestilo nadležne organe, ali ništa nije predu-zeto da se otmica spreči. Među organima koji su bili obavešteni su i Ministarstvo odbrane SRJ, Užički kor-pus VJ kojim je tada komandovao Dragoljub Ojdanić, kao i Državna bezbednost.

Porodice žrtava, od kojih su većina državljani Srbi-je, suočene su i sa dvodecenijskim ignorisanjem dr-žavnih organa nadležnih za brigu o civilnim žrtvama rata (Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja) i zbog diskriminatornog zakonskog okvira u Srbiji ne mogu da ostvare status članova po-rodica civilnih žrtava rata i simbolične beneficije koje ono pruža.

FHP, Žene u crnom, Inicijativa i Sandžački odbor za zaštitu ljudskih prava i sloboda će obeležiti dvadeset i četvrtu godišnjicu zločina u Štrpcima, u ponedeljak 27. februara 2017. godine sa početkom u 15:48 časova pred ulazom u Glavnu železničku stanicu u Beogra-du.

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 201

7. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

MATICA BOŠNJAKA – Društvo za kulturu, znanost i umjetnost

THE HOME OF BOSNIAC – THE SOCIETY FOR CULTURE, SCIENCE AND ART OF SANJAK - YU-36300 Novi Pazar, Pošt.fah.124, Fax. (0038) 020/313-122, mob: +381-64-8891-750, 063-13-98-509, 065-582-3284, 067-599-344, Dinarski žiro-rn: 200-65935880-20 Banka – Poštanska štedionica (za Maticu), PJ Novi Pa-zar * Devizni račun (EURO) BNZCG 505-821-11182-93 – (Za Maticu) E-mail: dr.s.krcic@uninp.edu.rs i matica_bosnjaka.sandžak@yahoo.com;

Novi Pazar, 28.02.2017.g.

Akademik, dr. Šefket KRCIĆ, vr.

(Kont.tel: 064-8891-750)

Adresa: M. Alibašića 3, PF 124 36300 NOVI PAZAR)

9

ako je BS-u BDZ Crne Gore “odu-zeo ½ odbornika”, koliko su mu oduzeli DPS, SNP, SDP, ali i koliko se glasova rasulo na DF i ostale? U pitanju je bar 6 narodnih poslanika, odnosno hiljade glasova Bošnjaka iz južnog Sandžaka. O republičkom nivou nećemo govoriti, jer Bošnjaka ima u značajnoj mjeri u Podgorici, Baru i Ulcinju. Ovu izgubljenu sna-gu, šansu, ili mogućnost, ne može zadovoljiti 2 ministarstva i mjesto potrpedsjednika vlade. Opet privi-legovana manjina, dok narod trpi katastrofalne posljedice nemaštine, razorene privrede i rastućeg trenda napuštanja južnog Sandžaka.

BOŠNJACI SU PRESUDNA PODRŠKA CRNOJ GORI NA PUTU

EVROINTEGRACIJA.Postoji još jedan problem gubitka legitimiteta i trend pripadanja crno-gorskim političkim partijama kada su Bošnjaci južnog Sandžaka u pi-tanju. To je “trend straha” koji da-tira još iz doba promiloševićevskog režima kada su Bošnjaci zavtarani, mučeni i osuđivani za pripadanje svom nacionalnom pokretu i ako na to dodamo da su ljudi iz straha okre-nuli leđa svojim predstavnicima Harunu Hadžiću, Rifatu Veskoviću i drugima iz toga doba, onda nam je jasno da je politički kredit do počet-ka novog milenija gotovo nestao. Iz svjedočenja nekada istaknutih poli-tičkih predstavnika Bošnjaka, dola-zimo do zaključka da je prestrašeni Bošnjački narod izgubio koordinaci-ju, te podršku političkih predstavni-ka iz sjevernog Sandžaka, a da iz Sa-rajeva su, također, prestali da stižu svi signali podrške. Prema tome, do pojave utjecaja Islamske zajednice u Srbiji i osnivanja političke parti-je BDZ Crne Gore, Bošnjaci su sve više hladili i nukleus svog identiteta razbijali i na nacionalnoj osnovi sve više se prepuštajući da budu dekla-rirani kao i “muslimani” i “crnogor-ci”, pa se tako dalje od Rožaja, Plava i Gusinja, gotovo uspjelo u nekom vremenu nametnuti odvajanje od nacije. Kao krajnji rezultat je bio da se +20% Bošnjaka prepolovi. Iz tog razloga, sa sve svojim ciljevima djelovanja, vrlo je značajan pokret nove političke partije – BDZ Crne Gore, koja ima za cilj da etablira po-litičke i nacionalne ciljeve Bošnjaka, te da svojim kapacitetima i jasnom pravcu djelovanja na polju evrointe-gracija, pomogne Crnoj Gori u stva-ranju dekokratije i društva jednakih šansi. re

vija

SAND

ŽAK

| M

art

2017

. | b

r. 19

0 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

DŽENIS ŠAĆIROV

IĆ

PITANJE POLITIČKOG LEGITIMITETA BOŠNJAKA U JUŽNOM SANDŽAKU

8

Bošnjaci u južnom Sandžaku (Crna Gora) suočeni su sa gubitkom legitimiteta svojih vodećih politič-kih predstavnika od početka novog milenija pa na ovamo. Na prvim višestranačkim izborima u Crnoj Gori, tadašnja SDA osvojila je 9 mandata i apsolut-nu vlast u Rožajama. Nakon toga slijedi brutalno razbijanje stranke, te protupravno hapšenje čelnika stranke, mučenja, prebijanja, zlostavljanja, te pre-sude na višegodišnje robije i jedna cijelo desetljeće mraka Bošnjačke politike u Crnoj Gori, čije se po-sljedice i danas osjećaju.

Nakon gašenja SDA Crne Gore i izlaska vodećih autoriteta i predstavnika Bošnjaka sa političke sce-ne, Bošnjačka politička eminencija u Crnoj Gori nikako nije uspjela da okupi Bošnjačko političko tkivo pod jednim barjakom. Od tada je prošla cijela decenija, a taj period je isuviše dug za popravljanje stanja, ili je Bošnjačkim političarima, prvenstveno misleći na Bošnjačku stranku (BS) kao neformalnog nasljednika SDA Crne Gore, nedostajalo strategije kako da ponovo okupi Bošnjake. Danas je više nego katastrofalna situacija da u Crnoj Gori, tek jedna če-tvrtina ili petina Bošnjaka u Sandžačkim općinama podržava jednu od svojih nacionalnih stranaka, dok se, i te kako, svi Crnogorci opredjeljuju za svoje, ali svi Srbi za svoje i gotovo svi Albanci, također, a da ne govorimo o Hrvatima koji su sa oko 2.000 glasova bili jedinstveni na prošlim parlametarnim izborima i dobili svog predstavnika u parlamentu Crne Gore.

BOŠNJACI VS BOŠNJACIPrimjera radi, Bošnjačka stranka u Bijelom Polju ima samo 2 odbornika (Bošnjaka), dok ih u svojim redovima DPS ima 8 (od ukupno 18), SDP 2 (od ukupno 3), a od ukupno nezavisnih 4 - 3 su Bošnja-ci. Dakle, od ukupno 15 Bošnjaka u lokalnom par-lamentu, samo 2 su u jednoj autentičnoj Bošnjačkoj stranci. U Petnjici BS ima 4 odbornika, ali zato ih DPS svih 15 od ukupnog broja, SDP 11 od ukupnog, također, i SNP svog jedinog predstavnika – Bošnja-ka. U Gusinju, BS ima jednog odbornika. Partija za Gusinje je uspijela da okupi Bošnjake tog kraja i osvoji 6 odbornika. Od 2 odbornika SDP-a - oba su Bošnjaci. Nova SD Crne Gore ima 4 odbornika – 4 Bošnjaka i DPS od 9 odbornika – 7 Bošnjaka.

U dominantno većinskim Bošnjačkim općinama, kao što su Rožaje, Petnjica, Plav i Gusinje, možemo da zaključimo da odbori DPS-a i ostalih stranaka ne bi mogli postojati, pa se podrazumijeva da Bošnjaci moraju biti na listama, ali je paradoks da se Bošnja-ci bore za glasove protiv Bošnjaka i da umjesto da su Bošnjačke stranke na vlasti samostalno u svim općinama, Bošnjaci su resurs podgoričkim stranka-ma. Taj resurs je tek evidentan na parlamentarnim izborima kada se po koji Bošnjak nađe na listi crno-gorskih partija: DPS -3, DEMOKRATE - 1, SDP - 1.

Sudeći po mnogim pokazateljima na terenu, BDZ Crne Gore uspjela je sačuvati one Bošnjačke glaso-ve koji bi otišli nebošnjačkim strankama u Crnoj Gori, a politička utakmica u kojoj BS dobija svog konkurenta, ne može se shvatiti kao atak na njeno djelovanje koje je daleko od idealnog, već da Boš-njaci u Crnoj Gori imaju šansu da biraju ili izme-đu više ponuda unutar svojih redova, ili da jedna nova politička opcija uspije što nisu dosadašnje – da povrati politički legitimitet Bošnjacima južnog Sandžaka.

U Rožajama, BS ima 17 odbornika i svi su Bošnjaci. Ali i ovdje DPS od svojih ukupno 12 ima svih 12 Bošnjaka, SDP od 4 – 4 Bošnjaka. U lokalnom parla-mentu Rožaja, BDZ Crne Gore koja predstavlja uz BS jedinu Bošnjačku partiju u Crnoj Gori ima jed-nog odbornika. Poraznost politike BS-a u Rožaja-ma je u tome što umjesto da godinama imaju skoro 100% Bošnjačkih glasova, suočavaju se sa situacija-ma tijesnih pobjeda na izborima i moraju koalirati sa Crnogorskim partijama, iako se paradoks ogleda u tome da Bošnjaci koaliraju sa Bošnjacima, ali sa “različitih frontova”, što vlastima u “centrali” daje mogućnost da Bošnjake ne učine toliko legitimnim i ne ispoštuju ispunjenja njihovih prava i obaveza dr-žave prema njima.

BDZ CRNE GORE BRANA SLIVANJU GLASOVA PREMA PODGORICI.

Kažu da pojava BDZ Crne Gore “ugrožava jedin-stvo”. Koje jedinstvo? Ovdje je u pitanju ili pora-znost jedne nacionalne politike ili “savršena inte-gracija” Bošnjaka u politički sistem nebošnjačkih stranaka. Pitanje ovakvog haosa i rasula, gdje se +20% Bošnjačkog stanovništva svede na 2 narodna poslanika u parlamentu Crne Gore, pitanje je koje uznemirava svaku savjest. Očigledno je da BS nema legitimitet ili je Bošnjacima “mnogo bolje” sa dru-gima. Ovakav haos i katastrofa, retultat su politič-kih privilegija pojedinaca i posljedica po većinu koja živi daleko od standarda dalje od Andrijevice.

BDZ Crne Gore je mlada politička partija među Bošnjacima koja je nastala upravo iz potrebe da prvenstveno prekine rasipanje Bošnjačkih glasova drugim (nebošnjačkim partijama) i nastoji da stvori jednu autentičnu političku opciju koja će imati legi-timitet na prostoru Sandžaka i imati veći potencijal u ostvarivanju interesa općina južnog Sandžaka. Za sada je teško prognozirati koliko će vremena biti potrebno da se razbije kult pripadanja “drugima” koji je rezultat privilegiranja povlašćenih struktura koje im pripadaju i koliko će tome doprinijeti neor-ganiziranost BS-a, koji umjesto da glavnog krivca traži u sebi, odgovornost “nedobijanja” trećeg narod-nog poslanika pripisuje BDZ-u Crne Gore. Po svim parametrima sa političkog terena, možemo reći da,

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

11

sunnet kao teorijski prikaz i siru ili ži-votopis Muhammeda koja nam doča-rava i praktično djelovanje Poslanika, alejhisselam, kroz njegov šezdesettro-godišnji mubarek život.

3. Koji je smisao i rezime Vaše dok-torske disertacije?

- Moja doktorska disertacija je išla u pravcu proučavanja sunneta Mu-hammeda, alejhisselam, i komparacije sa bošnjačkim običajima, kulturom. Smisao je, ako tako možemo reći, da se napravi jedan prikaz koliko su to Bošnjaci, kao jedan poseban specifi-čan muslimanski narod na Balkanu i u Evropi uspjeli da očuvaju svoju islam-sku tradiciju i kulturu, i koliko su da-našnji običaji i kultura Bošnjaka u skla-du sa islamom, ma koliko eventualno neke stvari nisu u skladu sa islamom. Ja sam pokušao od sitnih detalja iz tra-dicije i kulture bošnjačkog naroda da izvadim i proučim ono što je u skladu sa islamom a da upozorim i da ukažem na ono što smatram da nije u skladu sa islamom. Na moje zadovoljstvo, veći-na naših običaja su u skladu sa sunne-tom Muhammeda, alejhisselam. Na-ravno, pod time ne mislim na pojave koje su se javile u novije vrijeme, koje su suprotne našoj tradiciji i našoj vjeri i kulturi bošnjačkoj, a koje su uticaj asi-milatorskih okolnih naroda i kultura sa kojima mi dijelimo ovaj prostor.

4. Šta Vas je inspiriralo da radite na tu temu?

- Prije svega, moja ljubav prema Boš-njacima kao jednom sprcifičnom et-nosu na ovim prostorima. Bošnjaci su jedini narod možda u svijetu čiji pri-padnici se u najvećem broju izjašnja-vaju kao muslimani. Skoro da nema te porodice bošnjačke a da nisu musli-mani. I tragom ovog podatka pokušao sam da istražim ovo pitanje. Išao sam korak dalje da vidim koliko je sunnet Poslanika, alejhisselama, ili u suštini islam kao vjera od Allaha, dž.š., utica-la na to da naš etnos bošnjački bude i muslimanski, što je, ponovo ističem, rijetkost u svijetu. Također, kao inspi-racija da se bavim ovom temom jeste nagovor mojih profesora na fakultetu na kome sam studirao. Praksa je bila da se podstiču i motivišu studenti da se bave svojim krajevima, svojim naro-dima, da sutra kad se vratimo u svoje mjesto da budemo u stanju da prezen-tiramo islam i prava značenja islama na najbolji način, a da to opet ne bude u koaliziji sa kulturom i delom iz koga studenti dolaze, što je mene dojmilo i rado sam pristao da radim na tu temu.

5. Koji su to naši bošnjački običaji koji se najviše praktikuju među druš-tvom?

- Uglavnom bošnjački običaji koji se praktikuju u društvu ako mislite na vjerske običaje to su običaji vezani za smrt ili smrtni slučaj. Bošnjaci su spe-cifičan narod i u smislu tih običaja vrlo su društveni, solidarni sa porodicom u kojoj se desio smrtni slučaj, obilaze jedni druge, učestvuju na dženazama, donose hranu porodici u kojoj se de-sio smrtni slučaj i to je sve u skladu sa sunnetom Poslanika, alejhisselam, koji podstiče na prisustvo dženazama, na obilazak porodice, na pomoć porodici, solidarnost, na nošenje hrane porodici i tako dalje. Smatram da je to najočitiji primjer koliko su Bošnjaci pod direk-tnim uticajem i motivacijom sunneta Muhammeda, alejhisselam. Naravno i drugi vidovi društvene djelatnosti su zapaženi islamski uticaji, kao kad se dijete rodi, kad se sklopi brak, kod veselja i radosti, kod obilazaka tokom Bajrama i drugih blagdana, kod soli-darnosti u teškim situacijama itd.

6. Šta je to u našim svakodnevnim postupcima islamsko, a šta ne, i šta je tuđe a mi ga smatramo našim?

- Ovo pitanje je isuviše široko. Mnogo toga je u našim svakodnevnim postup-cima islamsko, ali nažalost i dosta toga je kod nekih porodica ili pojedinaca ne-islamsko. Ovo pitanje je posebna tema, zahtjeva puno vremena i prostora, ali u svakom slučaju ja sam cijeli svoj dok-torksi rad posvetio tome. Kao što sam rekao, mnogo je islamskih postupaka, a naša kultura i običaji, naš društveni angažman je itekako protkan islam-skim propisima. Tako da ja sada ne bih izdvojio posebno svaki detalj zato što bi nam mnogo oduzelo vremena, ali

svakako da se mi možemo pohvaliti da smo jedan muslimanski narod, da ba-štinimo muslimansku islamsku tradi-ciju i kulturu, da smo jedan narod spe-cifičan u svijetu, praktikujemo srednji put islama, i ono što je suština puta Muhammeda, alejhisselama. A taj naš srednji put islama je dobrim dijelom rezultat naše mezhebske pripadnosti

hanefijskom mezhebu, koji opet pred-stavlja jedan uravnotežen pristup šeri-jatskom pravu što nas je počastvovalo i privilegovalo u odnosu na druge.

7. Koji su to naši običaji koji imaju utemeljenje u Sunnetu?

- Brojni su običaji koji imaji utemelje-nje u sunnetu. Ja sam već neke i napo-menuo, ali kad ste već pitali možemo reći da je naš ibadet ili obredoslovlje, praksa našeg ibadeta itekako u skladu sa sunnetom Resulullaha, sallallahu alejhi we sellem.

8. Na osnovu Vašeg zapažanja, ko-liko mi studenti FIS-a prakticiramo Sunnet, a nakon toga i običaje?

- Pa eto, ja ne mogu govoriti posebno o studentima pojedinačno, ali gene-ralno mislim da je nivo vjerske svijesti na zavidnom nivou. Postoje pojedinci koji odstupaju od ovog nivoa, ali ve-ćina, ono što je barem moj dojam je zadovoljila epitet studenta, ambasa-dora islamskih nauka, ambasadora Fa-kulteta za islamske studije i to je ono što predstavlja poseban ukras našeg Fakulteta, kao što su ukras i bogatstva džamija dobre džematlije isto tako i ukras Fakulteta su dobri studenti. Naj-bolja reklama Fakulteta su studenti, zato što su oni i proizvod Fakulteta za islamske studije. Tako da mi nastojimo kao profesori, a čini mi se da dobrim dijelom i uspijevamo da naši studenti onakvi kakvima će prije svega biti za-dovoljan Uzvišeni Allah, a onda koji će biti primjeri i uzori društvu u kome djelujemo.

9. Na kojim projektima sada radite?

- Ja se konstantno bavim prevodilaš-tvom, prevodim sa arapskog jezika ha-diska djela, brošure, knjige itd. Pored toga, radim i jednu studiju o namazu, zato što smatram da je namaz ili obre-doslovlje kod Bošnjaka na udaru ri-gidnih struja koje dolaze iz određenih dijelova islamskog svijeta, i da se naš pristup fikhu uopćeno, a namazu po-sebno smatra nedovoljno utemeljenim na sunnetu što apsolutno nije tačno. I ta studija ima za cilj da to dokaže.

10. I na kraju, Vaša poruka studenti-ma islamskog fakulteta?

- Budite lijep i pozitivan primjer gdje god da se pojavite, šta god da radite, gdje god da djelujete budite pozitivan primjer i širite poruku mira, poruku islama, poruku selama i vidjet ćete kako Allah dž.š., vam otvara moguć-nosti, daje vam bereketa i u životu i u imetku i u cjelokupnom vašem druš-tvenom angažmanu.

Studentica: Alma Uluč

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

INTERVJU SA PROF. DR. HAJRUDINOM BALIĆEM

10

TEMA: BOŠNJAČKI OBIČAJI I NJIHOVO UTEMELJENJE U SUNNETU

Esselamu alejkum Uvaženi Profeso-re. Hvala Vam što ste odvojili vrijeme za razgovor samnom.

1. Možete li nam reći nešto o sebi u par rečenica?

- Ja sam profesor na Fakultetu za islamske studije od 2006. godine. Za-vršio sam Fakultet za islamske studi-je na Fakultetu u Libanu, a magistar-ski rad sam odbranio na univerzitetu El-Džinan, i doktorirao na Interna-cionalnom univerzitetu u Novom Pazaru. Oženjen sam i otac šestoro djece. Predajem hadis, siru i hadiske predmete na osnovnim akademskim i postdiplomskim studijama.

2. Možete li nam reći nešto o Vašem radu na fakultetu i predmetima koje predajete?

- Kao što sam već naglasio, ja sam profesor na hadiskim predmetima na Fakultetu za islamske studije. Hadis i djelo Muhammeda, alejhisselama, uopćeno je predmet mog interesova-nja. Još od osnovnih studija Poslani-kovo, alejhisselam, djelo zaokuplja moje interesovanje, od najranijih go-dina. U sunnetu Muhammeda, alejhi-sselam, sam našao inspiraciju za svoj naučni rad i nekako sam svoje studi-ranje, naučno istraživanje, usavrša-vanje, posvetio životu Muhammeda i to je moja počast. Ono što me po-sebno čini radosnim jeste da sam u prilici da svoje znanje, rezultate do kojih sam došao iz svog iskustva di-jelim sa studentima na Fakultetu za islamske studije i mogu reći da sam zadovoljan sa nastavnim planom i programom sa zastupljenosti ovog predmeta na Fakultetu kroz odsjeke, i što sam u prilici da prenosim ono što znam i zajedno sa studentima da otkrivamo nove horizonte ili odsjaje sunneta Muhammeda, alejhisselam, u cilju da ih proširimo na širu druš-tvenu zajednicu, na džematlije, i sve one koji se interesuju za islamske na-uke. Također, ono što mi posebno čini zadovoljstvo i čast jeste da sam kroz predmet Sire, životopisa Mihamme-da, alejhisselam, upotpunio nekako svoju misiju predavača na Fakultetu iz islamske studije, obradivši hadis i

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 201

7. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

BIOGRAFIJA:Dr. Hajrudin Balić je rođen 1976. godine u Dobrom Dubu, opština Tutin,. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednju islamsku srednju školu “Gazi Isa-beg” Medresu u Novom Pazaru. Po završetku Medrese, Godine 1996, Mešihat islamske zajednice ga upućuje, sa još grupom stude-nata, na studije u Liban na Islam-ski univerzitet Islah, gdje okon-čava učenje arapskog jezika. Na spomenutom univerzitetu upisu-je Fakultet za islamske studije, istovremeno studira islamske na-uke i na prestižnom libanskom univerzitetu Džinan. Diplomirao je 2000. godine, kada stiče zvanje profesora islamskih nauka. Od-mah po završetku fakulteta vraća se u Novi Pazar gdje biva angažo-van da radi kao imam u medžlisu Islamske zajednice Novi Pazar gdje radi pet godina.

Po uvođenju vjeronauke u pro-svjetni sistem Srbije, 2002 godi-ne, anagažiran je kao predavač u srednjim školama u Novom Pazaru. Nastavio je postdiplom-ske studije u Libanu. magistar-sku tezu na temu: „Uticaj hadisa na običaje Bošnjaka“ brani 2006 godine.

Hajrudin Balić je obnašao je značajne funkcije u Islamskoj zajednici od kojih se izdvajaju: Direktor Media centra u periodu 2007-2009; Direktor Musliman-skog omladinskog kluba u perio-du 2002 do 2004 godine.; Urednik časopisa Glas Islama; Predavač u

medresi „Gazi Isa Beg“ u Novom Pazaru na predmetu Hadis; Pro-fesor je na Fakultetu za islamske studije u Novom Pazaru; Član je savjeta za Medije pri meših-atu Islamske zajednice u Srbiji; Imam u medžlisu IZ-e u Novom Pazaru 2001-2006; Predsjednik je Udruženja nastavnika islamske vjeronauke.

Značajno je spomenuti njegov doprinos u Medija centru gdje se kandidat dokazao i kao autor nekoliko dokumentarnih filmo-va o Islamskoj zajednici, koji su emitovani na veliki broj medija. Najznačajniji je dokumentarni film, Mešihat islamske zajedni-ce sa kraćim osvrtom na pokušaj puča, pokušaj puča u Islamskoj zajednici sa osvrtom na Prijepo-lje, i drugi. Učesnik je nekoliko naučnih konferencija i seminara u zemlji i inostranstvu.

19. maja 2011. na Internacional-nom univerzitetu u Novom Pa-zaru odbranjena je doktorska disertacija dr. Hajrudina Balića pod naslovom „Bošnjački običa-ji u svjetlu sunneta“. Rad je od-branjen pred komisijom prof. dr. Omer Nakičević, prof. dr. Šefik Kurdić, prof. dr. Mevlud Dudić. Rad se bavio proučavanjem uti-caja Islama na Bošnjake i pove-zanost njihove kulture i tradicije sa sunetom Allahova poslanika Muhameda a.s.

Hajrudin Balić danas živi i radi u Novom Pazaru, oženjen je i otac šestoro djece.

ĆAMIL SIJARIĆ: “TAMO GDJE SE TEŠKO ŽIVI – LIJEPO SE GOVORI”

13

Ovih dana prelistavam stare bi-lježnice. U jednoj nailazim na priču koju sam čula od Ćamila Sijarića na Limskim večerima po-ezije gdje se govorilo o likovima i lirskim slikama u književnom djelu ovoga pisca: „Neki čovjek pošao na dalek put. Idući tim pu-tem, on ugleda njivu. Na toj nji-vi ore čovjek. Taj koji ore nije u ralo upregao ni konja, ni vola, ni magarca, nego je upregao čovje-ka. Putnik potegne za uzde, zau-stavi konja, okrene se onome što vuče ralo i kaže mu: Sram te bilo ti si čovjek, zašto mu ti vučeš to ralo? Ralo vuče vo, konj, a ne čo-vjek. Izađi iz tog rala! Ne daj da te taj ponižava! A onaj iz rala će mu odgovoriti: „Šta se tebe tiče, hajd’ tamo kud si navalio, i ovo će proći”. Putnik otišao, prošlo vre-mena toliko koliko prošlo, vraća se istim putem, pokraj iste njive i vidi sasvim drukčiju sliku. Onaj što je vukao ralo, sad vodi ralo, a u jaram su upregnuta dva do-bra bijela konja. Pa mu sad konji vuku ralo. I ovaj će putnik: „Eto kako je to dobro, vidim kako će to ljudski, ti si za ralom, a konji vuku. Vidiš kako je to dobro”. A ovaj će njemu: „Hajd’ kud si na-valio, ništa te se ovo ne tiče, i ovo će proći”.

Sve je ovo ispričao da bi objasnio kako je sve ono što je napisao u znaku tragike ljudskog prolaže-nja. Suštinu ove priče u ovom tre-nutku valja razumjeti.

Na ovu priču podsjetila sam Si-jarića u jednom razgovoru koji smo vodili 5. marta 1989. godine u Sarajevu u njegovom stanu, samo mjesec dana prije odbrane moje disertacije: Jezik i stil Ćamila Si-jarića.

Uobičajeno je da oni koji se bave jezikom nekoga pisca uspostave s njim vezu kako bi jezičke pojave tumačili na pravi način. Napra-vila sam neke teze o kojima sam željela da čujem mišljenje ovoga pisca. Najviše ih je iz oblasti jezi-ka, alikako se jezik ne može prou-čavati bez tumačenja književnog djela, morala sam ponešto pitati i

iz književne oblasti.

Razgovarali smo otvoreno, toplo, ljudski. Sijarić je zračio nepo-srednom jednostavnošću čovjeka koji s ležernošću besjedi s ljudi-ma, lako i prijatno kao u svojim djelima. Kako sam se godinama bavila njegovim djelom, činilo mi se da smo se oduvjek pozna-vali. I u ovom razgovoru, kao i u svim njegovim djelima, osjećala sam izuzetnu težnju ovoga pisca kako pokušava da da odgovor na smisao života i njegovog gašenja, na ljudski nestanak u vječnosti, i želji da se što više stvari sačuva od zaborava. Zato želim da upo-znam čitaoce o čemu smo još raz-govarali.

U svim Vašim djelima slikate prošlost, rekla sam, sva su protka-na minulim vremenima. Slikate li to istoriju?

Taman tako. Sve je istorija. Svi smo dio prošlosti. I svi neminov-no prolazni. Eto zbog prolaznosti i nastaju djela. Tako je nastao ep „Gilgameš”, „Biblija”. Znate, lju-di su se uvijek bunili. Najprije protiv bogova. Zato što su bogo-vi vječni, a čovjek prolazan. To je nepravda. O toj nepravdi govori se i u „Kur›anu“ i u „Faustu“ i u još mnogim drugim djelima. I ne samo umjetničkim, Na ovim prostorima sve je podređeno isto-

riji. Kad se čovjek vraća prošlo-sti, dolazi do tame. A umjetnost je sredstvo kojim se baš ulazi u tamu. Traže se fakta, događaji, njih umjetnik treba da osvijetli i stanja zapretana u njima. Medu-tim, prave istorije u mojim djeli-ma nema.

Koga interesuje istorija neka čita ono sto istoričari pišu. Oni su ti koji se bave tom problematikom. Litaratura nema pretenzija da tu-mači istoriju. Ne bar ova koju ja stvaram. Ja previše volim narod. Neću da se stavljam ni na čiju stranu. Ne želim da razvodnja-vam stvari, niti da nipodaštavam nečije vrijednosti. Htio sam da izvlačim ono korisno za svakog čovjeka, posebno onoga što voli život i ljubav, i što smrt doživlja-va kao neminovnost.

lspričao sam bezbroj ljudskih sudbina, sitnih i krupnih, upe-čatljivih i običnih. Mnogi likovi postojali su u životnoj stvarno-sti, ali da sam ih takve dao bili bi beživotni. Zato sam im udahnuo dušu. Istorijske podloge nema u tom djelu. Ja znam istoriju, ali to je mrtvo, šturo. Unosim u nju elemente života, bivstvovanja i pričam onako kako je moglo biti. I svim sredstvima nastojim da u to ubijedim čitaoca.

Podsjetili ste me na jednu rečeni-cu koju je izrekao Antonio Mača-do o tome kako se zbog nedostat-ka mašte „izmišlja čak i istina”, koliko ste je Vi izmišljali?

Kad pisac ima dovoljno maste, može i istinu da izmisli. Izmišlje-na istina je isto što i stvarnost. Čitalac ne osjeća koliko pisac ko-riguje prošlost, pisac je najzainte-resovaniji da upućuje na ljepše, na ono što će biti od koristi u bu-dućnosti. Umjetnost, pisana riječ, izmišljena istina, kako rekoste, žive mnogo duže od pisca. I zato valja pisati o vječnim, univerzal-nim istinama. Istinita je ljubav i mržnja, smrt i život. Sve one žive u narodu, u čovjeku, u meni, u vama. Zato je moja Hatka stvarna, moj Nurbeg, Ilija, Džeka, Jaglika,

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

SABIT ALAUDIN UŽIČANIN

12

EDICIJA “DOBRI BOŠNJANI“re

vija

SAND

ŽAK

| M

art 2

017.

| b

r. 19

0 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

KAD AJETE..

“Kad ajete iz Kur’ana o boju razjasni ondare

će vojnicima ovaj govor krasni:

“Vitezovi, počujte me, da vam kažem jasno -

Na crnu ste zemlju došli, da pomrete časno.

Nit je ovaj svijet vječan ni naklonost neba,

Il’gazija ili šehit svakom biti treba.

Kad ćemo jos dočekati ‘vaki Bajram jedan?

Ko pogine, bit će šehit, ko ostane sretan.

Čujte, braćo, znamenit je dan današnji za nas,

Junački je ovo Bajram, slavni pir je danas.

Gazije ce časno ime u narodu steći,

A šehiti u rajske će đulistane preći.”

Kad u vojsci vriska nasta, trese se od zora

Na površju zemaljskome devet slavnih gora.

Ta krvava suza kamen u rubin pretvara.

I crvene se kajike po poljima stvara.”

(Kad ajete...’, prepev s turskog: Safvet-beg Bašagić)(BOŠNJACI.NET)

Prema nekim nepotpunim podaci-ma, rodjen je u Užicu 1650.(?) - a umro u Istanbulu 1712. Svakako je jedan od najznaèajnijih, ako ne i najveci stvaralac na orijentalnim jezicima kod nas. Njegovu poeziju karakterizira originalan stil i jezik, rasterecen kicenosti svojstvene njegovim savremenicima.

Sabit se najprije školovao u rod-nom mjestu, koje je tada pripada-lo Bosanskom ejaletu, a zatim u Carigradu gdje je dugo službovao na razlicitim poslovima. Služba ga je dovela 1700. u Sarajevo, gdje je formirao kulturni krug oko sebe. Utjecao je na neke savremenike, meðu njima i na pjesnika Mehme-da Rešida.

Sabit je iza sebe ostavio “Divan” sa preko šest stotina pjesama, “Za-fernamu” - epsku pjesmu od 426 stihova, nedovršeni ljubavni spjev “Edhem i Huma” i “Miradžiju” . Sabitov životni put, na kome je morao cesto da se bori za egzisten-ciju, ogleda se i u njegovoj poeziji. U njoj nerijetko govori o socijal-nim prilikama i životnoj stvarno-sti. Njegova originalnost i snažan pjesnièki izraz bili su uzor i mno-gim pjesnicima kasnijeg perioda. Svi historièari književnosti na tur-skom jeziku daju mu vrlo visoko mjesto, a po mnogima njegova “Zafernama” je najznacajnije djelo te vrste citave epohe.

15

Folklor Vas je veoma inspirisao, Vaše pripovijedanje izvire iz folklor-ne tradicije i usmenih predanja Va-šeg zavičaja, elementi folklora Vam služe kao pitoreskni okvir za brojne ljudske drame?

Da, ali njima ipak prevazilazim do-kumentarnost i čistu deskripciju. A likovi ne mogu prosto izniknuti. Moji ljudi su živi, snažni, vrlo ve-zani za zemlju, a bogami za njene okrutne zakone. Folklorni elementi su vrelo sa kojih se napajam. U meni neprekidno odzvanja huka planina koje je pritisla kiša, snijeg, mećava. Ja čujem vodo promuklice, žubor planinskih rijeka, eho dubokih peći-na, vidim nebo sjajno, mliječnu bje-linu, i mjesec što plovi iznad moje glave. Osjećam miris lišća. Ali znam, slušao sam od svojih stričeva brojne legende i vjerovanja, pa čovjeka ko-jeg predstavljam čitalačkoj publici, ne mogu odvojiti od svijeta u kojem se bori za goli opstanak, a u sušini u svakom svijetu se pojedinac bori za nekakav opstanak.

Imao sam strašnu potrebu da uhva-

tim ono što se više neće ponoviti, da sačuvam boju što se jednom vidi i miris što se rijetko osjeća. Potajno sam želio da budem istoričar svo-ga kraja, ali ne onakav koji kaopuki posmatrač nekome prepričava do-gađaj. Htio sam da ispričam istori-ju življenja i bitisanja u nemogućim uslovima. Takvih je, priznaćete, jako mnogo na ovome svijetu. A ja naj-bolje znam ovaj dio, moj, sandžački, ove moje ljude, ljude sa kojima sam stasavao, živio i radio. Onima što sam ih nosio u svojoj duši i umjet-ničkoj viziji. Mnoge sam vidio bolje i istinitije nego što su ih drugi gledali. Proniknuo sam im u dušu, i sve pore njihovog bića, pa neka su živjeli ne-kada davno, na nekom mjestu skri-venom od svijeta. Ja sam ih prona-šao, i javnosti predočio. Vjerovatno ste i vi našli nekog poznanika. Mno-go je na svijetu sličnih ljudi. I istih. Nijesam morao daleko. Cio svijet živi u Sandžaku, sa svim manama i vrlinama.

Bora Stanković je pisac Vranja, za Vas kažu da ste pisac Sandžaka, to je jasno, vidi se po tematici, likovi-

ma… i po jeziku. Kakav je u stvari taj jezik?

Bogat, veoma bogat. I što se kaže so-čan. Jezik bogat leksikom, izrazima, slikama. Doduše u dobroj mjeri dru-gačiji od književnog, ali ne u bitno-me. To što će neko reći da se rodio u Bihor, ili daj mene, i nije nešto što smeta. Ko nam je kriv što u književ-nom jeziku imamo sedam padeža. Mojim Bihorcima, svim mojim na-rodnim likovima, dovoljna su tri-četiri padeža i da se lijepo razumiju. Pisac mora da se služi foklornim ele-mentima govora. I ja sam se služio. Ali sam se u dobroj mjeri i čuvao folklora. Jezik pisca se mora razliko-vati od jezika likova. Pisac je onaj što ih nadgleda i objedinjuje. Ali im ne smije oduzeti lokalni govor. Ukoliko to učini, likovi su blijedi i beživot-ni. Samo jezik iznikao iz narodnog jezika može biti lijep i razumljiv. Ja danas ne mogu da razumijem neke pjesnike. Čitam ih, pa se naprežem, naprežem, i ništa, ama baš ništa ne razumijem. A jezik je tu da se razu-mije, da bude jasan, lak, zvučan, me-lodičan, precizan. On mora da pjeva. Jezik je u neku ruku muzika. Jezik je gomila gline koju treba oblikovati, iz koje treba stvoriti lik koji govori ne samo govorom već i odjećom, obu-ćom, pokretom.

Uvreženo je mišljenje da su lokalni jezički izrazi i dijalekti, kolokvijalni govor, nužno nekorektni u odnosu na standardni jezik. Ali su to ele-menti kojima se ostvaruje komu-nikacija. Ponekad je teško komu-nicirati. Koliko ste vodili računa o jezičkim pravima u Vašem jezičko-stilskom izrazu?

Ja sam se u tome veoma trudio. Pis-ci, umjetnici, moraju izuzetno dobro poznavati jezik, moraju biti sposob-ni da se služe njegovim složenim, re-kao bih, delikatnim izražajnim sred-stvima. Moraju odabirati ona prava. Pisani jezik je veoma složen, mnogo složeniji od govornog. Pokušavao sam, a vjerujem i uspijevao u tome, da ovu razliku svedem na najmanju mjeru.

Pisac je dužan da pred čitaoca iza-đe pristojno. Mora da piše jasno i pravilnim jezikom. Treba da ima reda u izlaganju. Pisac ne smije biti nejasan, ne smije da se ponavlja, ne smije da tapka na istom mjestu. Pri-čanje mora biti zanimljivo, a to us-pijeva samo darovitim piscima. Mi-slim da sam pismen čovjek, mada se nijesam služio pravopisom, ni bilo kakvim rječnikom. Imam ih, i srećan sam zato što imam Vukov Rječnik.

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

14

Ram-Bulja… I zato sam često isti-cao da je moj Sandžak, i moj Bihor, sličan američkom Jugu.

Koliko je stvarno uticao zavičaj na Vaše stvaralastvo?

Zavičaj to je neka nježnost koja vas oblije pri svakom sjećanju na nje-ga, to je neki mir koji vas obuzima i neki zvukovi koje čujete samo vi. On je stvaralačka, podsticajna energija, koja osmišljava i pokre-će čuvstva sazdana u čovjeka. On me vraća u neku stalnu igru, igru pravu dječačku, igru života i smi-sla življenja. Sve je nekako igra. Iz zavičaja i djetinjstva se nose sve traume i ožiljci, oni žive duboko u meni, pulsiraju i ponekad mi se čini da se sunce i zemlja još i sad potajno dodiruju samo u mom za-vičaju.

Ja sam istinski živio i mislio svo-ju zavičajnu pjesmu. Iz zavičaja je uvijek zračio čovjek istinski, stva-ran, moćan i nemoćan, i realni sadr-žaji i prostori. Kroz sjećanja iz za-vičaja i iskustva stečenog u novom ambijentu, jednom ili više, izraža-vao sam život, moj, mojih predaka i onih koji će poslije doći, tražio sam odgovore na mnoga pitanja. Vjerujem da sam na neka našao odgovore. Ja jesam u velikoj mjeri slikao zavičaj, ali zavičajne slike su mi služile kao osnova umjetničkog oblikovanja, bile su mi vodiljekroz nepoznati put koji sam prošao kao pisac, služile su mi kao iskustvene u oblikovanju mogućeg – umjetnič-kog. Otuda moje djelo nije bukval-na kopija Sandžaka. Sve izgleda vi-đeno i doživljeno, ali je sve prošlo kroz nekakvu transformaciju koja je inače karakteristika svakog um-jetničkog djela. Međutim, svako ko malo poznaje ovaj kraj, znaće da on živi pravim životom u mom djelu. Ja mu nijesam oduzeo miris mlije-ka, divizme, đubreta, polegle tra-ve: nježnost, humor i pjesmu, trke konja, svadbe, krađe djevojaka, hrtove, bunare, vode, ptice, mirise halve i pite, zvuk suđa bakarnoga, šum vjetrova i voda. Nastojao sam da slikam zanimljive pojedinosti, i da ih tumačim.

Šta znači biti tumač?

Pisac nije tumač samog sebe, on jednostavno odgovara na sve zvu-kove prirode i jezike ljudi. I ja, kao pisac, u njihov smisao prodirem. U jednom trenutku priroda prestaje da bude divljina iz koje se samo čuju krici. Ja je oživljavam, pripito-mljavam, prepoznajem njen jezik, zalazim u njenu kristalnu dubinu.

Ja ne djelujem na nju. Ona mi sama kazuje šta mi je činiti. Ne trčim za figurama. One se prosto u meni rode. Ja nijesam ravnodušan prema ljudima, stvarima, prirodi, ali pi-šem i o njima ne razarajući ih. Ne dodajem im ništa što bi se osjetilo kao strano tijelo na njima. Ništa nije proizvoljno i kićeno figurama koje bi zakrčile prirodni tok mi-sli. Ja se prosto povjeravam čitao-cu. Tražim istinu u suočavanju sa stvarnim životom. Pisac osjeća šta je to iluzija, a šta stvarnost, on stre-mi opštim istinama i teži da sačuva ideju da se ne gubi u prostoru. Gra-đa kojom se umjetnik služi utiče na njegovu invenciju, ona ga vodi i navodi na različita rješenja, na pobunu protiv smrti, razdvajanja, bola, protiv surove prirode u kojoj mora da pronađe ljepotu, ljepotu življenja.

U Vašoj prozi ipak ima puno poet-skih elemenata iako, kako kažete, nijeste posebno tragali za njima. Pjesme ste pisali u mladosti?

Pišem ih i sad (te godine je izašla njegova zbirka pjesama „Lirika”). Moja djela su, svakako, poetski in-tonirana, natopljena lirsko-poetskim slikama. Kažu da ima pravih pjesa-ma u mojoj prozi.

Posebno se izdvajaju one o kiši?

Tako je. To je dobro kad uočavaju, jer ima nešto veliko u kiši. I u zemlji. Kao i u nebesima. Ali i nešto straš-no. Kao u vojskama. A čovjek najjače živi kad su najveće kiše. U njemu se tada rađa nešto veliko. Ja sam če-sto po kiši hodio sam po šumama. Osjećao sam se vitak i prav. Osjećao sam da rastem. Tada sam još rastao. Voda me mnogo zaokuplja. Valjda zbog toga što je čovjek s njom naj-bliži. Ona me podsjeća na život. Jed-na rijeka, jedan čovjek, jedan život. Vode i ljudi odlaze, gube se, nestaju, protiču.

Mnoge Vaše priče imaju nesrećan završetak?

To je zbog toga što sam život po-smatrao sa njegove bolne strane, one gdje treba staviti lijek i zaviti zavoj. Možda to dolazi otuda što sam cije-li vijek stajao na onom mjestu gdje stoje samo siročad, Rano sam ostao bez roditelja. Prema meni je život bio previše grub i nijesam vjerovao u krhke građevine snova. Jer u ži-votu je sve nesigurno, sem puteva i konjskih kopita, izukrštanih dru-mova, prašnjavih staza i bogaza pod vječno rasutim zvijezdama ispod kojih promiču tužne i ranjive ljud-

ske sudbine. O njima se pričalo na skupovima i zborovima, volio sam da slušam Ijude koji lijepo govore i da ih u tome oponašam, da zalazim u tamne budžake i tamu ljudske pri-rode. Vjerovao da se iz tišine može otići daleko, i da se može pobjeći iz praznih prostora u neke nove. Shva-tio sam da nema prostora u kojima se bar na trenutak ne čuje glas ljud-ske tragike, tada sve potone na dno očajanja.

Pišete li u jednom dahu?

Ne. Dugo živim sa sadržajem. Teš-ko misli prenosim na papir. Pišem sporo, ali dugo sjedim i dugo držim olovku u ruci. Desi se da danima ne napišem nijednu riječ. A za mene kažu da sam velika pričalica. Jesam. Priznajem. Нoću sve da napišem, sve što znam. Ne volim da ćutim, samo se na groblju ćuti. Ja sam iz kraja u kojem ljudi rado pričaju, zar zbog toga što je to kraj u kojem se malo pi-salo, a mnogo pričalo. I tako, nijesam pisao u jednom dahu, ne bar dok se u meni rađala priča, ali kad sve sliči-ce ožive i počnu da traže svoje mje-sto, onda pisanje krene. Često sam se nalazio u nedoumici kako da šta napišem. Po sto puta čitam napisa-no i osluškujem govor svojih likova. Kad u njemu zazvoni prirodnost, ži-votnost kazivanja, tekst više nijesam dirao. Najviše problema imao sam s ritmom. Ja ga osjećam, ali nije dobro kad prozni tekst odiše ritmom, zato sam ga sprečavao i gušio. Detalj je vrlo važan. Kažete, dođe čovjek, vi morate čitaocu da stvorite sliku da je on došao i da ga prosto bombarduje-te nizom kojim treba da ubijedite da je sve to tako. Pas zalaja. Izu opanke, one mokre. Objesi ih iznad ognjišta i stavi u pepeo noge. Onda vas priča opije kao lijepo piće. I tada nijesam želio da vidim dno čaše u kojoj je to piće. Ima se o mnogo čemu pisati. O jadima, nevoljama i pustim željama, mojim, mojim poznanika, mojih pri-jatelja. A mnogo ih je. Za to je malo jedan ljudski vijek. Eh, što se ne živi bar dvjesta godina pa da se lijepo ispričamo. Komotno se osjećam kad pričam, ne osjećam onu tjeskobu, onu stegnutost i oklope koji me ste-žu kad pišem. Pisane riječi se bojim. A da pričam volim. Vjerujem da pri-čanje i putovanje produžavaju život. Andriću sam recitovao i pričao svoja djela, prepričavao sam mu svoje pri-povjetke, onda kada smo se sretali u Beogradu. Nikada mi nije bilo ja-sno da li mu se to dopada ili ne. Nije komentarisao. A slušao me. Čitao je sve što sam napisao, mada ga San-džak nije zanimao.

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

SANDŽAČKI GRADOVI U XVI STOLJEĆU

MERSADA NURUDDINA AGOVIĆ

17

(III DIO)

PRIBOJ

,,Kasaba Priboj je kasaba sa hiljadu kuća, džamijom, hanom (Halilagić Džemail, Legenda o sjeverinskom hanu i tekiji, str. 8.), hamamom i nekoliko dućana. To je vrlo lijepo mjesto koje smo mi (Čelebija, prim.aut.) opisali prošle godine idući iz Bosne u Ru-meliju.’’ (Čelebija Evlija, Putopis, str. 333.) Značajnu ulogu za Priboj odi-grao je vakuf Azebana Hasan-age. Hasan-agina vakufnama (Usp. Bejtić Alija, Priboj na Limu pod osmanlijskom vlašću 1418-1912, str. 53.) čuvana je u Vakufsko-mearifskom povjereniš-tvu u Priboju. (Dizdarević Faruk, O Hasan-agi i njegovoj vakufnami, str. 64.) Sinan-beg Boljanić je podigao džamiju, karavan-saraj, most na Limu... (V. Hodžić Omer, Islamski vjerski objekti na području opštine Pri-boj, dipl.rad)

,,U ovoj kasabi (Priboj) pojeli smo nešto malo hrane, uzeli vrijedne vodiče i ponovo prešli na suprotnu stranu rijeke Lim, na teritoriju kasa-be Rudo (‘Duda’).’’ (Čelebija Evlija, Putopis, str. 333.)

Za Priboj se oduvijek dodaje nasta-vak ‘na Limu’. Rijeka Lim je dobila ime od riječi ‘limes’, što znači ‘gra-nica’. Ceste su u osmansko doba povezivale gradove, naselja, trgo-ve, putevi od kaldrme i makadam drumovi. Ulice i putevi kad se jed-nom naprave, nikad ne nestaju, već se samo prilagođavaju vremenu u kojem se koriste. Ulice Osmanskog grada dijelile su se na drumove ili džade, sokake, sokačiće i tzv. čikme - slijepe ulice. Proširenjem ulica do-bijali su se gradski trgovi (pazari). Musale su bile posebne vrste obred-nog trga koji je služio za obavljanje namaza u džematu. Most na Limu je podignut 1853.godine, a čuvala ga je turska vojna posada. (Usp. Šali-purović Vukoman, Prilozi za istoriju građevinarstva u srednjem polimlju u XIX vijeku) Čaršija je jedna od naj-važnijih karakteristika grada, njegov centar, komercijalna, edukativna i druga zona u kojoj se obavlja veći-

na privrednih, obrazovnih i drugih aktivnosti. U većim gradovima ove aktivnosti su se postepeno širile i na zone van glavne čaršije.

Mjesta koja su bila sačinjena od ne-koliko sasvim odvojenih naselja, imala su po nekoliko manjih trgo-vačko-zanatskih tački. Glavni bazar, u klasičnim gradovima, jes čaršijski kompleks sastavljen od niza zanat-skih i trgovačkih grupica pod jed-nim krovom. Bazar je pretstavljao nukleus niza pokrivenih ulica sa du-ćanima, a njegov centar obično bi bio bezistan. Bezistan je riječ perzijskog porijekla i znači prodavnicu ‘beza’, tj. tekstila. (Mala enciklopedija Prosve-te, str. 208.).Trgovci i zanatlije koji su radili u čaršiji, prekidali su posao u namaskom vremenu i namaze kla-njali u čaršijskim džamijama. Hama-me su koristili skoro svi stanovnici grada.

PLJEVLJA

Osmanlije su zauzeli ovo mjesto u ljeto 1465. godine i dali mu ime Ta-slidža – kameno mjesto. I ovim voj-nim pohodom rukovodio je Isa-beg. (Folić Zvezdan, Istorija muslimana Crne Gore 1455-1918, str.18.) U nje-mu se nalazi Husein pašina džami-ja, (Usp. Kujović Dragana, Zapisano u Pljevljima, Monografija, str. 111.) dobila ime po Husein paši Bolja-niću. Tačan datum rođenja i smrti Husein-paše (Usp. Bećović Uzeir, Husein-pašina džamija, str. 191) nije poznat, ali se može pretpostaviti da je živio mnogo godina, obzirom da je bio na raznim važnim funkcijama u Osmanlijskom carstvu - preko tri-deset godina. Husein-paša Boljanić u drugoj polovini XVI vijeka postaje istaknuti funkcioner. (Zlatar Behija, O nekim muslimanskim feudalnim po-rodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću, Prilozi br.14-15, str. 129.)

Čelebija veli: ,,Zbog toga što je podu-gnut u sredini brda, na prostranom i zelenilom obraslom polju pokraj jednog vrela, ovaj grad dobio je ime

‘Taslidža’ (Kamenica). … Ima svega deset džamija sa mihrabom. Naj-impozantnija i najljepša je džamija Hasan-paše Boljanića. (U fusnoti u ‘Putopisu’ stoji: ,,Treba Husein-pa-še’’) Ona ima divan umjetnički izra-đen minaret i plavu visoku kupolu. … Ovdje postoje još: Hadži Husino-va, Hadži Rizvanova, Hadži Alijina, Odobašina i Ahmed-begova džami-ja. Ima, također, dvije medrese i tri osnovne škole (mekteb). (Čelebija Evlija, Putopis, str. 392.) Interesan-tno je da su se Pljevlja, za razliku od drugih gradskih središta, razvi-jala bez vojnog utvrđenja. (Pelidija Enes, Pljevlja i Pljevaljski kraj u XVIII stoljeću, u monografiji Istorija Pljeva-lja, str: 165.) Razmjer koji govori i o brojnosti muslimana u ovoj nahiji je da su muslimani bili zastupljeni sa 82%,a hrišćana je bilo svega 18%. (Pelidija Enes i Zlatar Behija, Pljevlja i okolina u prvim stoljećima osmansko-turske vlasti, str. 44.) Evlija Čelebija je 1660. godine rekao za žitelje Pljevalja (Usp. Bećović Uzeir, Gajret U Pljevlji-ma, str. 89.) da „nose mačeve i puške, a bave se trgovinom. Govore bosan-ski i svi su gostoljubivi, plemeniti i čovječni ljudi“. Ima do sedam stoti-na tvrdo građenih, daskom, ćeremi-dom i pločama pokrivenih kuća, s vinogradima, bez bašča. Pašin saraj nalazi se na istočnoj strani varoši, na obali rijeke Breznice“. (Čelebi Evlija, Putopis, odlomci o jugoslovenskim ze-mljama, str. 399.)

Za razliku od Novog Pazara, gdje je muslimansko stanovništvo veći-nom bilo naseljeno u gradu, u plje-valjskom kraju islam se uglavnom širio u seoskom području. Razlog ovakvog širenja islama u Pljevljima, najvjerovatnije je taj što su seosko stanovništvo uglavnom činili bogu-mili. Posebno je to bilo karakteristič-no za Kukanj sa Bukovicom. (Aličić Ahmet, Širenje islama u Hercegovi-ni, str: 68.) U Pljevljima su se, kao i u drugim muslimanskim mestima, mezaristani formirali oko džamija. Neki su sačuvani do današnjih dana, a ima mnogo sačuvanih mezara i ni-šana sa arapskim epitafima, dok je nemali broj i onih bez ikakih natpi-sa. Mnogi mezaristani su djelimično ili u potpunosti porušeni zajedno sa džamijama čijim vakufima su pri-padali. (Hadžić Fatih, Elementi ma-terijalne i duhovne kulture Bošnjaka u Sandžaku, str. 383.)

PRIJEPOLJE

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

16

Ja sam prenosilac sočnog jezika zetsko-sjeničkog (južno-sandžačkog). To je izuzetno razvijen jezik, s akcentom koji nije oštar u onom smislu kao što je to onaj akcenat kojim se karakteriše sarajevska sredina. Jezik ovoga kra-ja mora odjeknuti jer je bogat i to zaslužuje.

Vi ste pisac dijaloga?

Pisati dijaloge to je najteža stvar. Jer on mora da teče kao voda. Mora da je prirodan, a ne izvještačen. Andrić je kabinetski pisac, veliki, ali nije pisac dijaloga.

Ipak vulgarizma nema?

Vulgarizam jeste stvarnost, ali djelu oduzima kultur-nu vrijednost. Moji likovi nijesu vulgarni. Jezik uličnog žargona televizije, reklame, filma, stripa, prodire u knji-ževno djelo. Savremena prozna umjetnost prihvata sve što je život u hodu, i sve što karakteriše novo doba. U mom djelu pulsira krv predaka, osjeća se miris znojavih šapi, čije se prigusan zvuk čekića nekog kovača koji juri oko svojih nakovanja, suče sablju tarući je o svoju kožnu kecelju pred vatrom mirišljavog drveta. Čuje se galop i kas konjski, vide se mahovinasti krovovi kuća, vrata nagrižena od žiška, pocrnjela od rastočenog drveta, loze što se penju uz izlomljene tarabe. Iz takvog svijeta rađao se jezik koji nije mogao biti proizvod vještačkog ukršta-nja. Naprotiv, prilagodio se tom i takvom svijetu i s njim srastao kao krv i meso. Umjetnost stvarana jezikom ne smije da bude odvojena, zatvorena i nedostižna. Moja je namjera bila da riječ dođe do naroda.

Svi književni kritičari ističu da Vam je jezik sočan i bo-gat. U čemu je sočnost i bogatstvo Vašeg jezika?

U svemu. Najprije u leksici. Ljudi sa kojima sam kon-taktirao često su me pitali za značenje nekih riječi. Znači da sam na svijet iznio neke riječi za koje mnogi nijesu čuli. Jezik ljudi mog kraja bio je dugo petrifici-ran, o njemu se ništa nije znalo.

Valjda se zbog toga iz Vaših Bihoraca i pripovjedaka Ram-Bulja uzimala građa za Rečnik MS i MH?

Baš mi je drago što je tako. To je potvrda da je jezik Sandžaka bogat, interesantan. A kažete da je moj jezik i sočan. U pravu ste. Sočan može biti plod neke voćke, usta djevojke, ali i jezik. Njegova sočnost izvire iz ži-vota.

Tamo gdje se teško živi lijepo se govori. To je neka ravnoteža. Ljudi u gradu slabije poznaju jezik sela, je-zik bilja. Ja sam u prednosti. Znam da opišem kako izgleda, i kako miriše divizma. Ja i sad znam gdje koja trava raste u mojim Šipovicama, znam gdje ima djete-line sa četiri lista, znam šta je sporiš, a šta konjštrak. Znam boljke životinja, imena vjetrova i još puno toga. Zato je moj jezik sočan. Svaki lik govori svojim jezi-kom. Ljudi se i razlikuju po tome kako govore. I pisci, dabome. O tome bih valjalo da vas pitam. Vi se tim bavite. Vjerujem da sam u pravu.

Jeste, u pravu ste, svakako. Zato je Vaš jezik i bio in-teresantan za proučavanje. Nijesam ga slučajno iza-brala. Poslije svakog pročitanog Vašeg djela čitalac postaje bogatiji, nauči puno toga. Umalo pa da i turski naučim od Vas. Znala sam puno riječi, ali za mnoge,, koje ste Vi upotrijebili, morala sam da zavirim. U rječ-nike. Orijentalnim rječima ste dali posebnu funkciju. Očito smišljeno?

Veliki broj posuđenica ne može da se prilagodi odre-

đenim zakonima jednog jezičkog sistema. Ali mi smo tako usvojili orijentalne riječi da ih doživljavamo kao svoje. Za mnoge i ne znamo da su turske. One prosto žive životom ostalih riječi našeg jezika. Naša je zemlja vjekovima bila uneposrednim odnosima sa Turcima, a oni su ostavili traga u materijalnoj i duhovnoj kulturi. U Sandžaku, na Balkanu, ukrštale su se razlicite civi-lizacije, i svaka je imala neku ulogu u duhovnoj sferi. Sandžak bez orijentalizama se ne može zamisliti. To je dio svijeta koji čuva jedan „prošli vakat”. U njemu žive imena: Hatema, Džeka, Sulješa, Džuza, Behra, Harun, to su naša imena. Drugačija nijesu mogli no-siti moji likovi.

Vi ste vodili računa o imenu likova?

Ime je veoma važno. Često sam preturao sva imena i uvijek tražio, baš tražio, ono koje odgovara liku. Pre-vodio sam mnoga da bi čitalac bolje razumio njihov karakter.

I inače su turcizmi vrlo prisutni u Vašem djelu?

Da, oni imaju pravo na život. Žlica je meni tuda ri-ječ. U mom kraju je tako, turcizama ima mnogo i ja ih samo pretačem u svoje djelo.

Da li su lektori intervenisali i mijenjali nešto u Vašem umjetničkom tekstu?

Smatram da nije dobro da lektori vršljaju ni u kakvom pogledu, jer mogu intervenisati i onda kada ne treba, i kako ne treba. Od izdavačkih kuća nikada nijesam dobijao objašnjenja o bilo kakvim izmjenama. Bio sam jako povrijeđen kada mi je titogradska „Pobjeda” objavila priču koja je zbog intervencija bila unaka-žena. Lično sam se pismom obratio „Pobjedi” i kriti-kovao ih za nepoštovanje autentičnosti umjetničkog teksta. Svojim se djelima nikada ne vraćam. Niti šta u njima mijenjam. Čak smatram da ih sada ne bih mo-gao tako dobro napisati.

Vi ste individualna pojava u jezičkom izrazu. Preko Vaših djela doživljavaju se svi vidovi žive riječi u ži-votu jedne sredine. Jezičku raznovrsnost ste veoma uspješno uklopili u vlastiti umjetnički doživljaj. Rad na proučavanju Vašega jezika i stila bio je pravo uži-vanje.

Bilo mi je drago što ste proučavali moj jezik, a i svoj. Vi ste Beranka, rekoste Muratagić. Lijepo, ko će koga, nego svoj svoga. Volio bih da ste mi donijeli nešto od toga što ste napisali. Lijepo je čitati o sebi. Posebno kad vas hvale. Jeste li me kudili ili hvalili?

I jedno i drugo. Više sam Vas hvalila. Vi to zaslužuje-te. Zbilja, rad na proučavanju Vašeg jezika bio je pra-vo uživanje.

Nema razloga da Vam ne vjerujem. Želim Vam sreću. Baš ste me prijatno obradovali.

Razgovarala: Hasnija Muratagić-Tuna

*objavljeno u: Kod, Časopis za kulturu, književnost i nauku, broj 4, Podgorica 2013., str. 16-25.

(sandzackaknjizevnost.com)

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

19

valja, str. 178.)

Rožaje je pripadalo osmanskoj kazi koja se zvala ‘Trgovište’. 1730.godine pripadalo je kadiluku Bihor koji je bio u sastavu Novopazarskog I Bosan-skog ejaleta. U prvoj polovini 18. sto-ljeća Rožaje naseljavaju brojna pleme-na iz sjeverne Albanije.

Vlada mišljenje da je džamija Sultana Murata II u Rožajama podignuta još 1450.godine (Azemović Zaim, Rožaje i okolina, kratak istorijski pregled, Rožaj-ski zbornik, maj, str. 18.,), po drugima 1455. (Bećirbegović Madžida, Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Hercego-vini, str. 190.), za potrebe turske vojne postaje. Pored je nje je tokom nekoli-ko stoljeća bilo turbe Šejha Mehme-da Užičanina (rođenog 1693.godine), borca za pravdu, kojeg su janjičari ubili po nalogu beogradskog vezira. Pored džamije sultana Murata posto-jao je mekteb koji je bio evladijet-va-kuf. (Rastoder Šerbo, O vakufima u Cr-noj Gori, str. 53.,) Postojala su kasnije tri mekteba u Rožajama, a po jedan u Klancu, Kalačima, Paučini, Dacićima, Seošnici, Vučoj, Biševu, Radetini, Bu-kovici. Stara Ganića-kula je do teme-lja srušena, ali je danas obnovljena na drugoj lokaciji (u centru grada) kao kulturni spomenik od povijesnog zna-čaja. Razvila su se dva osnovna tipa škole: niža, osnovna škola –mekteb i viša, tj. srednja vjerska škola –medre-sa. Mektebi su se gradili posvuda, ali najčešće uz mahalsku džamiju. To su bile manje često jednoprostorne gra-đevine, ali ponekad su bili građeni i kao zgrade na sprat sa više prostorija.

BERANE

Temelje varoši Berana postavio je Mehmed-beg Bahtijarević. Beransku ulicu koju su zvali ‘Beranska čaršija’ projektovao je Rizvan-beg Bečki. U Beranama je postojala škola ruždija koja je počela sa radom 1890.godine. Do polovine 19.vijeka, varoš se razvi-jala po tipično orjentalnoj arhitekturi. Sagrađene su džamije, mektebi, ha-novi, dućani, šadrvani, dvije javne če-sme... (Ramčilović Irfan, Arhitektonski izgled starih Berana, Almanah br. 37-38, str. 64)

U Beranskom naselju Hareme nalazila se Rizvan-begova kula koja je danas srušena. Postojalo je i nekoliko hano-va, među kojima su bili najpoznatiji: Hadžinicin han, Sofića i Ramusovića han. Grad je, također, poput Rožaja

bio pod osmanskom upravom 1455.godine. (Usp. Ibrić Sead, Berane prije sto godina, Tokovi br. 1-2, str. 276.,) Do-bio je ime po jednom hanu koji je na tom području uspješno funkcionirao: od ‘jedan han’, na turskom jeziku ‘Bir han’. Kasnije je naziv modificirao u ‘Berane’. U Beranama postoje brojni vakufi (Usp. Rastoder Šerbo, Istorijsko-metodološki okvir izučavanja istorije mu-slimana u Crnoj Gori 1878-1912, Alma-nah br. 7-8, str. 117.) od kojih je većina porušeno i nikad više nije obnovljeno, osim malog broja. Jedan od rijetkih objekata koji je obnovljen je mesdžid koji se danas zove ‘vakufska kuća’ uz koju se nalazi i hair-voda. Ovaj grad je imao nekoliko džamija. To su bile uglavnom džamije u samom gradu Berane gdje je poslije povlačenja Tur-ske uprave uslijedila smišljena siste-matska destrukcija muslimanskog stanovništva sa ciljem njegovog uni-štenja ili u najmanjoj mjeri smanjenja muslimanske populacije u vidu utje-rivanja straha kako bi se sami iselili sa ovih područja. (Hadrović Mirsad, Vakufi u Beranama, str.27.)

BIJELO POLJE

Bijelo Polje se u vrijeme Osmanlija zvalo Akovo. U njemu je bila poznata Hadžidanušina džamija u Ašik maha-li. Hajdar-paša Selim došao je u Bihor (Usp. Premović Marijan, Bihor grad, Almanah br. 48-49, str. 8., 1689.godine u raduljsku dolinu i pored rijeke Crn-če podigao saraj, džamiju, mekteb, han i hamam. Smatra se da je džamija u Radulićima među prvim izgrađe-nim džamijama na ovim prostorima.

Hadar-pašin kompleks sa sarajem bio je zborno mjesto đurumlija – dobrovo-ljaca za polazak na front. (Kujević Ibiš, Ispod vela zaborava – tragovima kulture i tradicije Bošnjaka Sandžaka, Bošnjački savjet u Crnoj Gori, bez mjesta i godi-ne izdavanja) U drugoj polovini 15. vijeka Bihor je bio sjedište kadiluka.(Folić Zvezdan, Istorija muslimana Crne Gore, knjiga I, str. 25.) Džamije su u prvi mah služile kao mjesta za molitvu askera i građene su u okviru vojnih utvrđenja, a kasnije džamije su

pravljenje i za potrebe stanovništva koje je sve više primalo islamsku vje-ru. Slična situacija je bila i sa Bijelim Poljem, odnosno Akovom. (Mulaha-lilović Enver, Vjerski običaji muslimana u BiH, str. 63.) Džamija iz osmanskog doba ‘Fethija’ je porušena, a Hajdar-pašina džamija u Radulićima je, od strane četnika, spaljena (Usp. Folić Zvjezdan, Islamska vjerska zajednica u Crnoj Gori 1947-1954., ‘Almanah’ br. 15-16, str. 180.,) u toku II svjetskog rata. (V. Hadžić Haris, Elementi materijalne i duhovne kulture Bošnjaka u Sandžaku, str. 248.)

Naselje je formirano još u doba Ri-mljana – Municipijum, grad sa odre-đenom samoupravom. (Rakočević Batrić – Baćo, Staro Bijelo Polje, fotomo-nografija, str. 35.,) Prvi put Akovo se pominje kao karavanska stanica, a ne kao naselje 28.juna 1583.godine. (Ibrić Sead, Islamska misao - godišnjak FIS-a, str. 124.) Akova kao gradsko naselje pominje se u jednom dokumentu iz 1717.godine. U Bijelom Polju, zva-nični podaci (salname) iz 1873.godine registruju jednu nižu svjetovnu školu-rušdiju. (Rudić Vujadin i drugi, Bijelo Polje, str. 163.) Međutim, u dopisu ća-tib Sulejmana ‘’Bosni’’ marta 1871. go-dine stoji da je u varoši ‘iznova podi-gnuta rušdija’. U arhivu Bašbakanli u Istanbulu nalazi se document u kojem se spominje Hadži-hanumina medre-sa u Bijelom Polju (Akovu). (Bašbakanli arhivi Istanbul, dokument: CMF – 123-6130, 1205. hidžretska godina.)

Grad Bihor se prvi put spominje 1450.godine kao mjesto u kojem su dubro-vački trgovci (V. Dizdarević Asim i Dizdarević Muharem, Muslimanski kulturni stvaraoci bjelopoljskog kraja, ‘Al-manah’ br. 7-8, str. 7.,) ostavljali svoju robu. Pod osmansku upravu je došao 21.juna 1455.godine. (Memić Mustafa, Bošnjaci – muslimani Sandžaka i Crne Gore, str. 121.,) Osim starih bošnjačkih kuća u bjelopoljskom kraju se mogu vidjeti i čardaci kao tip kuće. Jedan od njih je čardak Bojadžića u Voljavcu ko-jeg je sagradio Sulejman Bojadžić, do-seljenik iz okoline Tuzle, 1828.godine. (V. Dizdarević Faruk, Bojadžića čardak u Voljavcu, Bošnjačka riječ br. 3-4, str. 21.,) Gradska džamija u Bijelom Polju izgrađena je u osmansko doba u selu Jabučno, odakle je prenešena u grad 1741.godine.

PETNJICA

Petnjica se do skoro nalazila u sastavu općine Berane. Danas je to samostal-na općina čije većinsko stanovništvo, preko 90 %, čine Bošnjaci. Petnjica je vakufsko mjesto čiji je najveći vakuf, prije svega, stara osmanska džamija koja je postala simbol mjesta i kao ta-kva našla se na grbu grada.

Kad je podignuta prva džamija u Pet-njici nema pouzdanih izvora, ali se zna da je iz osmanskog doba. Karak-

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

18

Varoš Prijepolje zauzeo je Ahmed-pa-ša Hercegović. U osmanskim defteri-ma Prijepolje se spominje i kao ‘Sami Pazar’. Varoš se bila razvila u ugledni kadiluk. Ali, ovaj grad su pogađali če-sti sukobi i paljevine. Grad je nekoliko puta spaljivan između 1650.i 1750.go-dine. (Poturak Bahrija i Dacić Nadir, Ibrahim-pašina džamija i Bakije-hanume medresa, str. 15.) Čelebija ga zove ‹Pre-pol›.

,,Idući, zatim, u zapadnom pravcu ostavili smo opet (Čelebija, prim.aut.) na desnoj strani grad Prijepolje (Pre-pol)...’’ (Čelebija Evlija, Putopis, str. 333.) Prijepolje je u stara vremena bio veliki šeher. Kad je Fatih pošao da osvoji Bosnu, on je snagom Ahmed-paše Herceg-zade, osvojio i ovu varoš Prijepolje. ... Tu se nalazi Ibrahim-pa-šina džamija. To je vrlo udobna i pri-vlačna džamija s jednim minaretom, a pokrivena je ćeremitom. ...Ima dva velika hana i udoban mali hamam. Ima svega jednu tekiju, dvije osnov-ne škole (mekteba) (V. Hadžišehović Munevera, Muslimanka, str. 31.) i deset dućana. To su Ibrahim-pašine zaduž-bine. Prihodi od kirije ovih dućana troše se za održavanje mosta. Idući iz te kasabe prema istoku, obalom rijeke Lima, kroz groblje, došli smo u va-kuf-kasabu Donje Prijepolje. ... Tu ima deset džamija sa mihrabom. Džamija Husein-paše je udobna i dobro posje-ćena. ...Ima i tri hana. Najpoznatiji i najsavršeniji je han Kasim-paše, sina Mehmed-paše Sokolovića.’’ (Čelebija Evlija, Putopis, str. 388.) Kako su mu-salle bile središte okupljanja, a po pro-pisu iz 1536.godine broj muslimana se naglo povećava, onda datum njene izgradnje treba tražiti u tom periodu. (Baltić Mustafa, Prijepoljska musalla, Bošnjačka riječ br. 21- 23., str. 74)

1439.godine odredi vojske ušli su u na-selje Mileševac, a vlast u njemu su us-postavili 1465. Prijepolje u 16.stoljeću prelazi u sastav Pljevaljskog kadiluka. Mileševac u 17.stoljeću dobija naziv „Hisardžik“ (‘Mala tvrđava’) koji se tako naziva i danas. Prijepoljski kadi-luk biva ponovo formiran u 18. stolje-ću. Džamije, hanovi i hamami bili su građeni od bolje obrađenog kamena, kako bi se izdvajali iz brojnih nizova dućana, koji su postavljeni tako da prate prirodne putanje u području. Svi objekti skupa činili kompoziciju koja se lijepo uklapala u urbanistički ambi-jent. Bezistani se grade u većim cen-trima, pored nizova dućana i magaza. Mogu biti kao jedinstven pravougaoni

prostor razdijeljen stubovima i lukovi-ma u kvadratna polja prekrivena ku-polama ili bačvasto zasveden prostor pokrivene ulice, na koji se vežu niži dućani. Dućani i magaze su nosioci gotovo cjelokupne aktivnosti u čarši-ji. Izgrađuju se uz uske ulice čaršije i opkoljavaju hanove, hamame, džami-je. Građeni su u nizovima, podjeljeni tankim zidanim, često i drvenim pre-gradama, a prekriveni su u grupama zajedničkim krovom. Tkanine za la-gahnu žensku odjeću, kao paučinu tanku svilu u prekrasnim mustrama, dobavljaju iz Male Azije. Nešto poda-lje čitamo kako žene, oblače na noge čizme iz mehkane crvene ili kao limun žute kože. (Časopis za kulturu i društve-na pitanja ‹Behar› br.109.)

BRODAREVO

U historijskom muzeju u Bursi na osmanskom jeziku je zapisano: ,,Za vrijeme vladavine sultana Mustafe, Husein-paša Kepriroglu postavi za upravitelja Brodareva Mahmut Mal-kan Čauš-bašu 1698.godine. Umro je u Brodarevu 1727. i sahranjen je pored džamije koju je sam sagradio. Džamija u Brodarevu sagrađena je 1706.godi-ne. Malkan čaušova džamija ima dr-venu munaru i više puta je obnavlja-na. U Brodarevu su se nalazali mnogi dućani u kojima se radili obućari, ko-vači, krojači ‘miljtana’, a krojili su se i ‘katovi od hareta’ za nevjeste.

Hanovi i karavansaraji predstavljaju poseban vid stambenih objekata, za smještaj putnika i putničkih karava-na. Veći hanovi podizani su uz glavne saobraćajnice i bili su uzrok kasnijeg formiranja naselja. Najstariji han je jednospratna građevina izduženog tlocrta sa širokim ulazom na dužoj strani i povišenom estradom sa kami-nima duž zidova u unutrašnjosti. U nižem, centralnom prostoru ostavljani su konji, dok su se putnici u grupama odmarali oko kamina. Mnogo češće hanovi su građeni na sprat, tako da su u prizemlju imali štale, magacine za robu, ponekad i kahvanicu, dok je na spratu veći broj soba. Oni su bili va-kufska dobra koja su pojedinci uzima-li u zakup.

ROŽAJE

Osmanlije su došle u ovaj kraj oko 1455.godine. (V. Mušović Ejup, Porezi, bune i nemiri u Rožajama i Bihoru, 1765., 1766., 1767. i 1768.godine, str. 23.) Ro-žaje je dobilo ime po dva krša u obliku rogova koji su se nalazili u blizini Ga-nića-kule. Po drugoj verziji, dobilo je ime od albanske riječi ‘roga’, što znači ‘proplanak’. Rožajski predio je krše-vit. Zbog obilja pašnjaka razvijeno je stočarstvo, pa se proizvodi izvrstan maslac, sir i ostali ovčiji proizvodi za izvoz. Tu su, također, velike količine drvene građe (V. Šabović Hamid, Ro-žaje - razvoj i perspektive, str. 25.) iz ro-žajskih šuma. (Škrijelj Redžep, Rožaje u kamusul alemu Šemsettina Samija, str. 104.) Grad Rožaje je zavičaj mnogih znamenitih Bošnjaka, od kojih ćemo neke spomenuti u posebnom poglav-lju o znamenitim Bošnjacima Sandža-ka.

Također, u posebnom poglavlju o sa-kralnoj i sekularnoj sandžačkoj arhi-tekturi bit će govora o starim rožajskim džamijama i poznatoj Ganića-kuli. Musafirhane kao besplatna svratišta i imareti kao besplatne kuhinje uglav-nom se se javljaju kao samostalne dobrotvorne ustanove na Sandžaku, ponekad i kao dio stambenog kom-pleksa neke bogatije kuće. Deset sela iz okoline Rožaja upisano je u Krajište Isa-bega Isakovića. (Memić Mustafa, Bošnjaci muslimani Crne Gore, str.31.,) U trećoj deceniji 16. stoljeća spominje se prizrenski sandžak, kao has san-džak-bega, kome pripadaju Prizren, Trgovište (Rožaje) i Hoča. Prizrenski sandžak je 1530. godine zahvatao dvi-je kaze: prizrensku i bihorsku. (Ziroje-vić Olga, Tursko vojno uređenje u Srbiji 1459-1683, str. 94.,) Bilo je prekrajanja administrativnih jedinica u osmansko doba. Novopazarski sandžak sačinja-valo je 10 kaza: Novi Pazar, Sjenica, Pljevlja (Taslidža), Nova Varoš, Pri-jepolje, Bijelo Polje sa Bihorom, (Usp. Zirojević Olga, Kroz Bihorsku nahiju 1571. godine, n. 185., Simpozijum Seoski dani Sretena Vukosavljevića XIV, Prije-polje, 1991.) Mitrovica, Berane, Kolašin i Rožaje (Trgovište). Kaza Gusinje bila je u okrilju novopazarskog sandžaka do 1868. godine. Od tog vremena, Gu-sinje se više ne spominje ni kao kaza ni kao nahija u sastavu vilajeta Bo-sna, odnosno sandžaka Novi Pazar. Gusinjska kaza je 1868. godine ušla u sastav prizrenskog vilajeta. (Terzić Slavenko, Pljevlja na putu u novo doba (1804-1913), u monografiji Istorija Plje-

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

21

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

20

terististika ove kamene džamije s drvenom munarom je što ima tri etaže. Unutrašnji prostor riješen ovakvom konstrukcijom dao je korisnu površinu od oko 500 m2 na sve etaže – što znači da džami-ja može da primi oko 1000 ljudi za praktikovanje vjerske obaveze – namaza. Izlaz na gornje etaže omogućen je drvenim jednokra-kim stepenicama koje se nalaze i sa lijeve i desne strane od ulaznih vrata. (Ramčilović Irfan, Kultur-no-arhitektonske vrijednosti petnjičke džamije, revija ‘Forum Bošnjaka’ br. 17., str.47) Svojom arhitektu-rom ne može se uporediti ni sa jed-nom džamijom u sandžačkoj regiji i šire osim što je bila veoma slična beranskoj Čarši-džamiji koju su komunističke vlasti srušile 1949. godine.

Ispred džamije se nalazi šadrvan s kamenim stubovima i krovom.

ANDRIJEVICA

Neki elektronski izvori navode da u bici na brdu Previja kod Andri-jevice, brdu koje je bilo od velikog geostrateškog značaja za Bošnja-ke, Ali-beg Gusinjski pobijedio je Crnogorce i spasio presijecanje Bosanskog druma i samim tim presijecanje veze sa Bosanskim vi-lajetom.

Andrijevica je dobila ime po An-driji Spahiću koji je napravio ču-veni han, po kojem je gradić stolje-ćima nosio naziv ‘Andrijin han’. I ovo mjesto je bilo pod osmanskom upravom kad i cijeli plavsko-gu-sinjski kraj. Andrijevica je pripa-dala Novopazarskom sandžaku i danas se računa dijelom južnog Sandžaka, iako je naseljena ve-ćinskim pravoslavnim stanovniš-tvom.

PLAV

Osmanska vlast je izgradila dva grada, Plav i Gusinje, sa brojnim vojnim posadama. Za Plav se kaže da je njegovo podizanje okonča-no 1619.godine, kada se i pominje prvi put kao naseljeno mjesto, a do tada je postojala Plavska nahi-ja. 1485.godine sproveden je prvi popis u Skadarskom sandžakatu koji je imao četiri kaze: skadarsku, podgoričku, pećku i bihorsku u či-jem sastavu su bili Plav i Gusinje.

Naziv Plav, prema jednoj legendi, povezuje se sa imenom rimskog imperatora Flaviusa. Izgrađen na brežuljkastom terenu u kojem do-minira Redžepagića kula, koja nije služila samo za stanovanje već i za odbranu. O njoj će kasnije biti govora u poglavlju o sekularnoj osmanskoj arhitekturi. Plavski vilajet je, pišu autori, sa 15 sela i 1.157 domaćinstava bio najnaselje-niji kraj na cijelom prostoru Lim-ske doline. (Memić Mustafa, Plav i Gusinje u prošlosti, str.24.) Glav-na karakteristika plavskih džami-ja, do unazad nekoliko decenija, bila je ta što su sve bile pokrivene šindrom i što su sve imale drve-no munare. Najstarija džamija na ovom prostoru je Stara džamija, izgrađena 1471.godine. (Agović Bajro, Džamije u Crnoj Gori, str. 367) Orijentalni natpisi sačuvali su se i na islamskim objektima u Pla-vu, Gusinju i Rožajama. Vidljivi su na džamijama, kulama, ponekom nadgrobnom spomeniku, oružju i predmetima od metala. Ulazni dio – soferlak, Stare džamije u Plavu je ukrašen umjetničkom rezbarijom. (Marinković Mirjana i Šaljić-Rat-ković Jovana, Islamska epigrafika na području Gornjeg Polimlja, Milešev-ski zapisi, br. 7, str. 250.)

Čuveni Dizdarevića grad se na-lazio u centru Plava, a sagrađen je početkom XVI stoljeća. (Krcić Šefket, Bibliografija sa prilozima za monografiju plavsko-gusinjskog kraja, str.126.) Sagradili su ga preci bego-va Redžepagića. Nazvan je po ču-venom upravitelju grada, Dizdaru. Bio je sagrađen od tvrdog mate-rijala. Unutar zidina je podignuta i ‘stara džamija’ koja je sačuvana

do današnjih dana. U blizini ovog grada postojala je i sahat kula koja se nalazila na mjestu na kojem se danas nalazi pošta. Bila je visine 30 metara. I okolina Plava i Gusinja, kao i ostala sandžačka mjesta, ima brojne stare mezare. S obzirom da ovi nadgrobni spomenici svojom starošću, dokumentovanošću, po-etsko-filozofskom i religioznom vrijednošću, predstavljaju kultur-nu baštinu naroda, kraja i mjesta gdje se nalaze, obavezuju one koji to najbolje mogu i treba da ih ču-vaju od uništavanja. (Azemović Zaim i Luboder Zećir, Urezano u kamenu i pamćenju, str. 15.)

GUSINJE

Gusinje je dobilo ime po Austinu. (Krcić Šefket, Bibliografija sa pri-lozima za monografiju plavsko-gu-sinjskog kraja, str.126.) Izgrađeno u obliku latiničnog slova ‘L’. Prvi koji je, po predanju Gusinjana, pri-mio islam dolaskom Osmanlija na ove prostore bio je Deda Šalja, ka-tolik Albanac iz plemena Šalja. To se dogodilo 1455. godine, kada je je uzeo islamsko ime Omer i postao Omera-aga dizdar Gusinja. Boš-njaci i Albanci u Gusinju oduvijek baštine bratske odnose i znaju da im je zajedničko porijeklo ilirsko.

Gusinje je u osmansko doba dalo tri paše: Mehmed-pašu Šabanagi-ća, Ali-pašu Šabanagića i Džafer-pašu Koljenovića. Najviše se kao junak pročuo Ali-paša Šabanagić Gusinjski o kojem će biti govora u posebnom poglavlju o znamenitim Bošnjacima Sandžaka.

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

omHalilagić Džemail, Legenda o sjeve-rinskom hanu i tekiji, Vakat br. 1., Novi Pazar, 2010.

Čelebija Evlija, Putopis, Svjetlost, Sarajevo, 1967.

Bejtić Alija, Priboj na Limu pod osmanlijskom vlašću 1418-1912, Im-presium, Sarajevo, 1945.

Dizdarević Faruk, O Hasan-agi i njegovoj vakufnami, Zavičajni mu-zej Priboj, 2000.

Hodžić Omer, Islamski vjerski objek-ti na području opštine Priboj, dipl.rad, FIS, Novi Pazar, 2007.

Šalipurović Vukoman, Prilozi za istoriju građevinarstva u srednjem polimlju u XIX vijeku, Institut za istoriju umetnosti, Beograd, 1979.

Mala enciklopedija Prosvete, Prosve-ta, Beograd, 1986.

Folić Zvezdan, Istorija muslimana Crne Gore 1455-1918, Matica mu-slimanska Crne Gore, Podgorica, 2013.

Kujović Dragana, Zapisano u Pljev-ljima, Monografija, Almanah, Pod-gorica, 2006.

Bećović Uzeir, Husein-pašina dža-mija, Almanah, Podgorica, 2006.

Zlatar Behija, O nekim musliman-skim feudalnim porodicama u Bosni u XV i XVI stoljeću, Prilozi br.14-15, Institut za istoriju, Sarajevo, 1978.

Pelidija Enes, Pljevlja i Pljevaljski kraj u XVIII stoljeću, u monografiji Istorija Pljevalja, Opština Pljevlja, Pljevlja, 2009.

Pelidija Enes i Zlatar Behija, Pljev-lja i okolina u prvim stoljećima osman-sko-turske vlasti, Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost, Pljevlja, 1989.

Bećović Uzeir, Gajret U Pljevljima, Almanah, Podgorica, 2007.

Aličić Ahmet, Širenje islama u Her-cegovini, Naučni skup ‹Širenje isla-ma i islamska kultura u bosanskom ejaletu›, Zbornik radova Prilozi za orijentalnu filologiju 41/1991, Sa-rajevo, 1991.

Hadžić Fatih, Elementi materijalne i duhovne kulture Bošnjaka u Sandža-ku, Avlija, Rožaje, 2013.

Poturak Bahrija i Dacić Nadir, Ibra-him-pašina džamija i Bakije-hanume medresa, Ibn Sina, Sarajevo, 2010.

Hadžišehović Munevera, Musli-manka, Clifton New Jersey, USA, 1997.

Baltić Mustafa, Prijepoljska musalla, Bošnjačka riječ br. 21- 23., Novi Pa-zar, 2011.

Časopis za kulturu i društvena pi-tanja ‹Behar› br.109., KDBH ‹Pre-porod›, Zagreb, 2012.

Mušović Ejup, Porezi, bune i nemi-ri u Rožajama i Bihoru, 1765., 1766., 1767.i 1768.godine, Rožajski zbor-nik br. 5, Rožaje, 1986.

Šabović Hamid, Rožaje - razvoj i perspektive, Rožaje, 1991.

Škrijelj Redžep, Rožaje u kamusul alemu Šemsettina Samija, Bošnjačka riječ br. 11-12., Novi Pazar, 2008.

Memić Mustafa, Bošnjaci muslima-ni Crne Gore, Almanah, Podgorica, 2003.

Zirojević Olga, Tursko vojno uređe-nje u Srbiji 1459-1683, Istorijski in-stitut, Beograd, 1974.

Zirojević Olga, Kroz Bihorsku nahi-ju 1571.godine, n. 185., Simpozijum Seoski dani Sretena Vukosavljevi-ća XIV, Prijepolje, 1991.

Terzić Slavenko, Pljevlja na putu u novo doba (1804-1913), u monografi-ji Istorija Pljevalja, Opšina Pljevlja, Pljevlja, 2009.

Azemović Zaim, Rožaje i okolina, kratak istorijski pregled, Rožajski zbornik, maj, Rožaje, 1982.

Bećirbegović Madžida, Džamije sa drvenom munarom u Bosni i Herce-govini, Veselin Masleša, Sarajevo, 1990.

Rastoder Šerbo, O vakufima u Cr-noj Gori, Almanah 3-4., Podgorica, 1998.

Ramčilović Irfan, Arhitektonski izgled starih Berana, Almanah br. 37-38, Almanah, Podgorica, 2007.

Ibrić Sead, Berane prije sto godina, Tokovi br. 1-2, Berane, 2011.

Rastoder Šerbo, Istorijsko-metodo-loški okvir izučavanja istorije mu-slimana u Crnoj Gori 1878-1912, Almanah br. 7-8, Almanah, Pod-gorica, 1999.

Hadrović Mirsad, Vakufi u Berana-ma, Avlija, Rožaje, 2013.

Premović Marijan, Bihor grad, Al-manah br. 48-49, Almanah, Podgo-rica, 2010.

Kujević Ibiš, Ispod vela zaborava – tragovima kulture i tradicije Bošnjaka Sandžaka, Bošnjački savjet u Crnoj Gori, bez mjesta i godine izdavanja

Folić Zvezdan, Istorija muslimana Crne Gore, knjiga I, Matica musli-manska Crne Gore, Podgorica, 2013.

Mulahalilović Enver, Vjerski običaji muslimana u BiH, Hamidović, Tu-zla, 2005.

Folić Zvjezdan, Islamska vjerska za-jednica u Crnoj Gori 1947-1954., ‹Al-manah› br. 15-16, Almanah, Pod-gorica, 2001.

Hadžić Haris, Elementi materijalne i duhovne kulture Bošnjaka u Sandža-ku, Avlija, Rožaje, 2013.

Rakočević Batrić - Baćo: Staro Bijelo Polje, fotomonografija, Bijelo Polje, 1999.

Ibrić Sead, Islamska misao -godišnjak FIS-a, Fakultet za islamske studije, Novi Pazar, 2007.

Rudić Vujadin i drugi, Bijelo Polje, SO Bijelo Polje, Stručna knjiga, Be-ograd, 1987.

Bašbakanli arhivi Istanbul, do-kument: CMF – 123-6130, 1205.hidžretska godina.

Dizdarević Asim i Dizdarević Mu-harem, Muslimanski kulturni stva-raoci bjelopoljskog kraja, ‹Almanah› br. 7-8, Almanah, Podgorica, 1999.

Memić Mustafa, Bošnjaci – musli-mani Sandžaka i Crne Gore, Musli-mansko nacionalno vijeće Sandža-ka, Sarajevo, 1996.

Dizdarević Faruk, Bojadžića čardak u Voljavcu, Bošnjačka riječ br. 3-4, Novi Pazar, 2006.

Ramčilović Irfan, Kulturno-arhitek-tonske vrijednosti petnjičke džamije, revija ‹Forum Bošnjaka› br. 17., Pod-gorica, 2011.

Memić Mustafa, Plav i Gusinje u prošlosti, Published by Kultura, Be-ograd, 1989.

Agović Bajro, Džamije u Crnoj Gori, Almanah, Podgorica, 2001.

Marinković Mirjana i Šaljić-Ratko-vić Jovana, Islamska epigrafika na po-dručju Gornjeg Polimlja, Mileševski zapisi, br. 7, Prijepolje, 2007.

Krcić Šefket, Bibliografija sa prilozi-ma za monografiju plavsko-gusinjskog kraja, Biblioteka Ikre, Plav 2005.

Azemović Zaim i Luboder Zećir, Urezano u kamenu i pamćenju, El Kelimeh, Novi Pazar-Rožaje 2007.

MJESTO I ZNAČAJ MUMINOVIĆEVE MISLI PIŠE: PROF. DR. ŠEFKET KRCIĆ

23

U KONTEKSTU BOŠNJAČKE I EUROPSKE FILOZOFIJE DANAS

Pred nama, koji se preko tri decenije intenzivno ba-vimo istraživanjema bošnjačke filozofske tradicije, je veoma delikatno pitanje:, kako odgovoriti na izazov pitanja i koje mjesto, trebamo formulirati, odnosno odrediti smisao i značaj, kojem pripada misao jedne takve enciklopedijske ličnosti, kakav je bio filozof i mislilac, prof. dr. Rasim Muminović (Sjenica, 1935-2012, Sarajevo), istaknuti filozof etičko-kritičke ori-jentacije, koji je na Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih nauka, Univerziteta u Sarajevu, pored Eti-ke, predavao i ključne discipline: Uvod u filozofiju i Historija filozofije. Dakle, nije samo riječ o tretmanu i temeljnom vrijednovanju Muminovićeve misli, već i o samom poimanju i zapažanju bošnjačke i filozofske baštine, čiji bitak esencijalno čine jedinstvo duha Isto-ka i duha Zapada. Bez sumnje, stvorio je filozofsko i etičko kompleksno djelo, koje nije baš lahko za izuča-vanje.

Da bi opravdali sam naslov ovog priloga, želimo, šire kulturno čitateljstvo, da upoznamo sa nekim gotovo zaboravljenim činjenicama, koje se tiču ranijeg tre-tmana bošnjačke misli i filozofa iz ovog etnosa. U tom pravcu, znanstvenici iz Srbije su bili rigorozni prema stvarocima iz Bosne i Hercegovine, o čemu sam u više predavanja posebno isticao komponentu marginaliza-cije bošnjačke filozofske misli. Evo i nekih argumenti-ranih dokaza.

Kada je početkom 70-ih godina, sastavljen jedan oz-biljan, pozamisli (ali ne i po definitivnom tretmanu), Enciklopedijski leksikon, kao Mozaik znanja – FI-LOZOFIJA1, od prvih početaka razvoja filozofske mi-sli do tog vremena (zbog nedostatka upornih i ambi-ciznih kadrova iz Bosne izašao je uz niz manjkavosti). Dozvolite, da pokušam biti na dostojanstvenom nivou i iskazu, tako i pronaći pravu riječ, jer govor filozofa i pjesnika ima odgovornost za svaku izgovorenu riječ. To je još jedan povod da iznesem odgovor na pitanje,

i da tako otvorim široko pitanje i da ukratko ukaže-mo na esencijalne propuste, koji se tiču proučavanja i tretmana bošnjačkih filozofskih ličnosti. To je sav Put, da osmislimo konkretne dokaze i izađemo iz margi-nalizacije bošnjačke filozofske baštine. U tom slučaju, značajno je ilustrirati mnogim paradigmama i prika-zati bit situacije toga vremena, da su se institucije u Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji nesmetano bavile prouča-vanjem vlastite filozofske baštine, osnivali institute, okupljali stručne kadrove, formirali redakcije časopisa i objavljivali značajna djela. Dočim, Bošnjaci su, bez obzira što su bili priznati kao narod, u ovom poslu od tadašnje partije jednoumlja, na staljinski način bili spriječeni da proučavaju vlastitu tradiciju i filozofiju, što ćemo malo kasnije konkretno dokazati, na paradi-gmi jednog kratkog filozofskog esesja, napisanog od strane bošnjačkog autora, koji je objavljen u elitnom sarajevskom časopisu “Život”?!, što će biti presudno da se mnogi značajni bošnjački pisci i filozofi udalje iz sarajevskog kulturnog života. Pored toga, mnogi bošnjački intelektulacu i mislioci, su bili pod sumnji-vim okolnostima, udaljavani sa univerziteta, a često lišavani života. Takva sudbina je bila i prema filozo-fu dr. Rasimu Muminoviću, ali s obzirom, da je često boravio u Njemačkoj, vlasti su se plašile, da bi njego-vo eliminiranje iz života skrenulo pažnju na mnoge probleme, tadašnje Bosne i Hercegovine. Govorio je i pisao otvoreno kritički, iz duha uma i iskreno iz srca. Njegov lijepi filozofski govor je bio čista poezija.

Dalje, još tragam i promišlja, o fundamentalnom pi-tanju u vremenu, kako da odgovorim na postavljeno pitanje ili je ono jedno od najtežih problema, koje je zadesila filozofske poslenike van konteksta Srbi-je i Hrvatske. Naime, taj “Mozaik znanja” je pravljen na relaciji Zagreb – Beograd, formirana je jedna šira urednička Redakcija sa recezentima iz oblasti filozofi-je, koju su činili, između ostalih, dr. Danko Grlić, po-znati zagrebački estetičar i filozofski leksikograf, te dr.

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

U KOJIM GRADOVIMA SRBIJE SU NEKADA POSTOJALE DŽAMIJE

22

Pitanje broja nekadašnjih džamija dosta je teško. Glavne podatke na-lazimo u Putopisu Evlije Čelebi i kod nekih drugih autora.

Najveća teškoća je u tome što su nekad postojale i džamije i mesdži-di, pa i sam Čelebi ponekad govori o njima posebno, a ponekad o uku-pnom broju muslimanskih bogo-molja.

Međutim, zapadni putopisci nisu razlikovali te dvije vrste objeka-ta, pa su njihovi podaci nesigurni, ukoliko ih uopšte ima, jer izgleda da zapadne putopisce većinom nisu interesovale džamije. Ovjde treba napomenuti još i to da je sva-ka mahala u istočnjačkom naselju morala imati prostor za molitvu, džamiju ili mesdžid, tako da se prema broju bogomolja mogla oci-jeniti veličina naselja, mada broj kuća i stanovnika u jednoj mahali nije bio određen.

Uzimajući u obzir sve izloženo, s tim što svi podaci nisu pouzdani, to ću prema današnjem stanju na-uke u ovoj oblasti izložiti redosled veličine naselja koja su posebno obraćena u ovom radu, prema bro-ju džamija i mesdžida. Razume se da je Beograd imao najveći broj bo-gomolja (51 džamiju i 22 mesdži-da), meću kojima su najveće i naj-značajnije bile džamije Sulejmana Veličanetvenog u Gornjem gradu, Mehmed-paše Jahjapašića, Baj-ram-begova i Ejnehan-begova. Od-

mah za Beogradom je Užice koje je imalo 35 džamija i 29 mesdžida, a najpoznatija je bila Alaj-begova džamija. Zatim dolaze Novi Pazar i Smederevo s približno istim bro-jem bogomolja, s tim što je Novi Pazar imao veći ukupan broj bo-gomolja, a Smederevo džamija. U Smederevu je bilo dvadeset sedam džamija i četiri mesdžida, od kojih je najpoznatija bila Hadži-Velijina džamija (ne računajući onu koja je postala od crkve), a u Novom Pa-zaru dvadeset tri džamije i jeda-naest mesdžida, s najpoznatijom Altim-alem džamijom koja i danas postoji.

Poslije ove grupe naselja s velikim brojem bogomolja dolazi sledeća grupa sa znatno manjim brojem, gdje se u podacima više ne razli-kuju džamije od mesdžida. Naj-nepouzdaniji su podaci za Niš, ali se ipak sa izvesnom rezervom može zaključiti da su u njemu u XVII veku bile tri džamije i sedam mesdžida, a 1878. godine trinaest džamija. Izuzimajući onu koja je

postala od crkve, najpoznatija je bila Musli-efendijina džamija. Po desetak džamija imali su Valje-vo, s jedinom poznatom po ime-nu Aladža-džamija, i Prijepolje sa Ibrahim-pašinom kao najznačajni-jom džamijom. U Kruševcu i Sje-nici bilo ih je po devet, od kojih je u Kruševcu bila poznata džamija Murata II, pored one koja je nasta-la od crkve.

U Leskovcu se nalazilo osam dža-mija (Čarši-džamija meću najpo-znatijim), u Čačku sedam, u Šapcu četiri a po dve su imali Svetozare-vo (poznata Derviš-begova), Pirot i Prokuplje. Po jednu džamiju imali su Aleksinac, Kragujevac, Nova Varoš (postoji i danas), Paraćin, Požarevac, Priboj (postoji i danas), Vranje i Zemun. Osim toga posto-ji nekoliko manjih mjesta u Srbiji koja su nekad imala veći broj dža-mija: Rudnik jedanaest, Požega de-set, Kuršumlija tri, Sokobanja dve džamije i četiri mesdžida. Od ma-njih mesta zna se da su nekad imali ili i danas imaju po jedenu džami-ju: Avala, Batočina, Bela Palanka, Brza Palanka, Džep, Grocka, Jua-dovo, Kolari, Komaran, Lešnica, Mileševac, Niška Banja, Plašće, Požegremac, Ražanj, Smederevska Palanka i Soko. Na osnovu danas prikupljenih podataka, u Srbiji su nekad postojale ukupno 304 mu-slimanske bogomolje. Divna Đu-rić-Zamalo “Džamije u užoj Srbiji”

(Izvor: Sandžak PRESS)

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 201

7. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

omVELIKA BOŠNJAČKA OBLJETNICA

“Bošnjački mali narod, koji je dao svijetu najvećeg pjesnika, Avda Međedovića (1866-1953), kojeg pro-fesori sa Univerziteta u Harvardu, zovu sandžačkim i bošnjačkim Homerom, ne može se smatrati malim i marginalnim, kao što ga to, brojnim vulgarnim izrazi-ma nazivaju moćnici iz Beograda i Podgorice (...) Naši susjedi moraju ove stvari znati i nazivati pravim ime-nom, kao i naš jezik, kojeg su oni zloupotrijebili. Naš narod mora znati, da budemo ono što jesmo: Mi smo Bošnjaci. I ti mitomani koji su se najavili, da će doći sa Kosova na ovamo, moraju znati, kako će se pona-šati prema narodu, koji je iznjedrio najvećeg pjesnika svijeta. “

Dr. R. Muminović

“Besjeda na Obrovu - Akovo”, 09. septembra 1989.

na II Književnim susretima “Avdo Međedović”

25

Plavnika (1948-2017), dr. Džemal So-kolović (1948, istaknuti sociolog kul-ture i filozofije politike), dr. Dervo Pušina (1948-2004), dr. Hidajet Re-povac (1951), dr. Esad Zgodić (1950., značajan doprinos političkoj filozo-fiji), prof. Mustafa Spahić (1950, sa zapaženim opusom na relaciji: re-ligija, sociologija, politička misao), dr. Muhamed Ždralović (1944), dr. dr. Jusuf Žiga (1951), dr Mehmed Dedić, (filozof Bosanskog društva), dr. Salih Fočo (1953, sa izrazitim istraživanjem problem odnosa druš-tva i etike, kao i društvenih pokre-ta), dr. Dželal Ibraković (1954), dr. Esad Bajtal (1955, profesionalni fi-lozofski i sociologijski analitičar), dr. Šaćir Filandra (1961., analitički pristip filozofiji bošnjačke politike), dr. Nerzuk Ćurak (1964., politička filozofija), dr. Senadin Lavić (1965. sa bogatom i sistematsko stručnom obradom sociologijske leksikografije i filozofsko metodoloških radova o istraživanju društva), dr. Safet Bek-tović (1966, koji sa islamskih pozicija u Kopenhagenu istražuje Kjerkego-rov egzistencijalizam), dr. Zlatan Delić (1965), dr. Ismet Grbo (1949), dr. Ismet Kasumović (1948-1995), dr. Nijaz Duraković (1949-2012), dr. Mujo Slatina (1945), dr. Nijaz Ibrulj (1956), dr. Nevad Kahteran (1969), dr. Dževad Hodžić (1958, islamska etika), dr. Muslija Muhović (1946), dr. Benjamin Taletović (1948), dr. Emina Kečo – Isaković (1950), dr. Esma Hadžagić (1947), dr. Samir Ar-nautović (1964, koji se bavi moder-nom i posmodernom filozofijom), dr. Adnana Silajdžića (1958) dr. Rešid Hadžiafizović, dr. Hilmo Neimarli-ja (1950), dr. Orhana Bajraktarevića, dr. Hasan Džilo (koji su se temeljno bavili problemom odnosa regilije i filozofije), dr. Asim Mujkić, dr. Asim Peco, dr. Admir Muratović, dr. Rifat Redžović, dr. Selman Selhanović, dr. Ekrem Tucaković, dr Hariz Halilo-vić (antropolog, rodom iz Srebreni-ce, koji živi u Australijii skakog ljeta dolazi u BIH i Sandžak), prof. Suvad Durović (iz Sandžaka, živi i radi u Njemačkoj), dr. Iljaz Osmanlić, mr. Mujo Karišik (1948), dr. Dino Aba-zović (1972), (sociološko-filozofskog istraživanja bošnjačkog društva), pa sve do mladih filozofa dr. Tehrana Halilovića, dr. Seida Halilovića, dr. Muamera Halilovića, te do još mla-đih filozofa dr. Gorčina Dizdara, dr. Orhana Jašića6 (Tuzla, 1984), mr. Abdel Alibegović, mr. Rusmir Šadić, mr. Mirela Karahasanović, mr. Esko Muratović, koji šire djeluju na regi-onalnom povezivanju i uspostavlja-jući suradnju sa kolegama iz raznih redakcija i asocijacija, i time stvaraju svojevrsnu filozofsku sliku o toko-

vima novije bošnjačke duhovnosti i koji najavljuju novu filozofsku bu-dućnost u afirmiranju države Bosne i Hercegovine.

Kada je u pitanju mjesto Muminovićeve filozofije u europ-skoj tradiciji, smatramo da je on bez sumnje zaslužio zapaženo i ugledno mjesto, da se pridruži jednoj sjajnoj plejadi filozofa, kojoj su pripadali: Bloh, Sartr, Hajdeger, Habermas, Huserl, Fink, Hartman, Lukač, Mar-kuze, Adorno, Goldman, Garodi i drugi, naravno i oni koji su sa pro-stora ex-Jugoslavije, bezbeli, i prije drugih B. Petronijević, B. Šešić, S. Tomović, Gajo Petrović, Milan Kan-grga, dr. Vujadin Jokić, dr. Miladin Životić, Andrej Ule, Slavoj Žižek, dr. Đuro Šušnjić, dr. Gligorije Zaječara-nović, akademik Georgi Stardelov, akademik, dr. Mitko Ilijevski, dr. Milenko Perović, dr. Željko Kaluđe-rović, dr. Mirko Aćimović, dr. Mi-odrag Živanović, dr. Željko Škulje-vić i drugi.

Prema tome, Muminoviće-vo filozofsko djelo fenomenološki i etički korenspondira sa najvećim vrhovima, ne samo bošnjačke i ne-kadašnje jugoslovenske filozofije, već i sa najvećim umovima europ-ske filozofske misli. O tome najbolje svjedoče njegova glavna djela “Fi-lozofija ideologije” (u tri toma, čije objavljivanje je dugo čekalo, ali je ugledalo svjetslot dana razumijeva-nju Izdavačke kuće “El-kalem” i fi-lozofskog i teozofskog poslenika M. Mrahorovića), “Uvod u filozofiju” (koje je uredio akademik M. Filipo-vić), “Ethos i ljudsko bivstvovanje”, “Zarobljeni um”, “Staljinizam i ap-surdnost jednoumlja” (ova tri djela je značajno pomogao da se objavi kolega, akademik dr. Enver Halilo-vić iz Tuzle), “Filozofija i praksa”, „Filozofija Ognjena Price“i drugi spisi iz oblasti kritičke društvene te-orije, koji zaslužuju jednu temeljnu političko-sociologijsku elaboraciju, ali ovdje razumljivo, zbog nedostat-ka prostora, što zahtjevaju časopisi, nisam se mogao šire opustiti u ela-boraciji i tumačenju ideja i proble-ma, kojima se bavio jedan takav mi-slilac, kao što je bio R. Muminović, o čemu je upravo u ovom aspektu analize nacističke ideologije veoma seriozno pisao, kolega mr. Alaga Dervišević (1949), čiji radovi o ovom filozofu zaslužuju, da se šire tumači.

Smatramo, da u svakom slu-čaju, da Univerzitet u Sarajevu, kao i elitne bošnjake znanstvene i kultur-ne instutucije, trebaju mnogo više pažnje posvetiti izučavanju i objav-

ljivanju Muminovićevih izabranih djela u najmanje deset tomova, kao i monografsko djelo o njegovoj misli i bibliografiji, uključujući i biblioghra-fiju objavljenih radova. Treba se na-dati, novom otvaranju proučavanja bošnjačke duhovnosti i bošnjačke filozofske tradicije, preko prevođe-nja na druge svjeteke jezke, što je presudnog značaja za svjetsku pro-mociju bošnjačke filozofije, jer zaci-jelo, nemaju južnoslavjanski narodi tako moćnu filozofiju, kao što imaju Bošnjaci, ali imaju zacijelo daleko izgrađeniji i kultivisaniji odnos pre-ma svojoj tradiciji, nego što to imaju bošnjački prvaci, koji zahvaljujući glasovima narodnih masa, dođu na određene funkcije i fotelje, i zabora-ve kako se afirmiše u pravom smi-slu, zemlja za čije interese radi. A o svemu tome, napravićemo nekoliko komparacija, da bi dočarali smisao i značaj filozofskog pogleda na svijet kod mladih generacija danas, a po-sebno kad razgovaramo, odnosno vodimo dijalog iz domena Mumino-vićevog filozofskog diskursa, da će tim činom, bošnjački filozofi uprkos svojim kolegijalnim nepovezanošću, posebno, na filozofskim katedrama, na Univerzitetima u Tuzli, Sarajevu i Novom Pazaru, organizirati sim-pozije i okrugle hastale i povesti otvoreni dijalog o Muminovićevoj filozofskoj misli, koja je u interesu afirmacije kulture i duhovnosti Bo-sne i Hercegovine, koja je iznjedrila takvog mislioca, koji se svojim dje-lom vinuo u same vrhove europ-ske filozofije, a tog čina, izgleda, da mnogi značajni Bošnjaci iz politič-kog estabilišmenta nisu svjesni.

Zamislite, samo grčku drža-vu i opće grčku kulturu (koji mnogi filozofi od Hegela na ovamo tretiraju kao kolijevkom europske civilizaci-je, bez obzira što su islamski filozofi sačuvali djela grčkih filozofa, koja su bila uništena u čuvenoj Aleksandrij-skoj biblioteci u Kairu), kad se ne bi spomenutili takvi mislioci, kao što su: Sokrat, Platon i Aristotel! Zatim, da navedemo još jednu paradigmu, šta bi bilo sa njemačkom kulturom, koja je u svojoj filozofskoj baštini ne bi imala takvu klasičnu idealističku filozofiju oličenu u imenima: Kant, Fihte, Šeling i Hegel. Najzad, zami-slite samo klasičnu islamsku filozo-fiju, odnosno, islamsku filozofsku tradiciju, kad se ne bi spominjali: Al-Farabi, Ibn-Rušd, Ibn-Sina, El-Ga-zali, Ibn-Haldun i drugi vrhovi ove filozofije.

U tom kontekstu, kakva bi izgledala filozofska misao Bosne i Hercegovine, bez poznatog bošnjač-

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

24

Veljko Korać (koji je u ovu Redakci-ju najvjerovatnije ušao, ne samo kao profesor Filozofskog fakulteta u Be-ogradu, već i po nalogu udbe, koja je u tom vremenu strogo kontroli-rala svako ime, koje će se unijeti u leksikone toga vremena), i još jedna pledaja oko trideset znanstvenika, koja je registrirala postojanje samo sedam bošnjačkih filozofskih lično-sti, među kojima je bio i dr. Rasim Muminović. Pored Muminovića, tu su spomenuti malobrojni filozofski poslenici, Abdulah Šarčević, Kasim Prohić (1937-1984), Arif Tanović (1925-2010), Elenora Prohić (1934-2012) i Fuad Muhić (1942-1992) (Pitanje je, koliko je značajnih lič-nosti, tada zaobiđeno i zbog čega? Odgovor bi mogao da glasi: Kao da drugi filozofi i ne postoje. Najvje-rovatnije, zato što nijedan ozbiljan znanstvenik, nije bio uključen iz Bosne i Hercegovine, koji bi mogao da intervenira. To nije bilo u doba kada je svemoćno gospodario Alek-sandar Ranković, već skoro deset godina kasnije, ali se odnos prema bošnjačkim filozofima i sociolozima nije promijenio), vršio je čistke, u ta-dašnjoj Jugoslaviji, bez obzira što je u tom vremenu i Ustavom bila pri-znata – bošnjačko-muslimanska na-cija je bila pod hipotekom.

Zamislite, danas situaciju, kada smo u Sarajevu 03. septembra 2015. go-dine izlagali koncept problematike “Izazovi bošnjačke filozofije da-nas”, naveli smo preko 130 bošnjač-kih imena filozofskih i socioloških poslenika, koji djeluju na teritoriji Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Nažalost, postojali su i znanstve-ne ličnosti i u tom vremenu među Bošnjacima, ali ih je spomenuti En-ciklopedijski mozaik znanja zaobi-šao, prije svega, eminentnog Ha-sana Kjafiju Pruščaka (1544-1615), Šejh Mehmed Užičanin (1690-1750), Ahmed Gurbi Baba (1680-1760), Ahmet Hatem Akovali (1695-1754), Sabit Užičanin (1650-1712), Musta-fu Ejubovića (1651-1707), Mehme-da Bošnjaka, Mula Mustafu Baše-skiju, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, dr. Savfet-beg Mirza-Bašagić (1870-1931, prvi doktor fi-lozofije iz bošnjačkog naroda),Tahir Dautbegović (1891-1937), Salih Ka-zazović (1873-1943), Anica Savić Rebac (1893-1953), zatim istaknu-tog estetičara Safeta Krupića (1911-1942), koji je na svirep način stradao u zloglasnom logoru u Jasenovcu. Dalje, nisu spomenuti ni takvi mi-sliloci europskog formata, kao što je bio akademik, dr. Smail Balić (1920-2002), filozof bošnjačke kulture, koji je je od 1945. do 1990. godine, stalno

živio u Beču i bio mu je zabranjen dolazak u Bosnu i Hercegovinu. Za-tim, zaobiđeni su dr. Husein Đozo, autor kulturnog djela “Islam u vre-menu”, dr. Nerkez Smailagić (1927-1985, koji je napisao enciklopedijsko djelo “Leksikon islama” i preveo više značajnih djela iz francuske prosve-titeljske filozofije i napisao više djela iz političke filozofije), enciklopedist, akademik dr. Muhamed Filipović2 (1929, kojeg ovdje ne treba ovdje po-sebno predstavljati, jer za njega zna čitav kolegijalni svijet), dr. Hamdija Pozderac (1925-1988), Alija Izetbe-gović (1925-2003., autor kulturnih djela “Islam između Istoka i Zapada”, “Islamska dekleracija” i dr. ), dr. Ešref Kovačević (1926-1996), dr. Hasan Sušić (1935-1992), dr. Šefkija Žu-ljević (1923-1977). Nisu spomenuti dr. Esad Ćimić (1931, utemeljivač sociologije religije i najistaknuti-ji bosanko-bošnjački sociolog), dr. Sulejman Grozdanić (1933-1996), akademik, dr. Ferid Muhić (1943, najinteresantnija figura bošnjačke fi-lozofije), dr. Amir Ljubović (1945), dr. Fuad Saltaga (1952) dr. Ahmed Smailović (1938-1988, koji je pod sumnjivim okolnostima otišao sa ovoga svijeta), dr. Halim Mulaibra-himović (1935-2000), dr. Hasan Su-šić (1935-1991), dr. Šefko Međedović (1937-2015), dr. Ismet Kasumović, dr. Hidajet Repovac (1951, sociolog kulture), dr. Fatima Lačević (1943, estetičarka), dr. Ibrahim Bakić (1946-2001, utemeljivač sociologije nasilja), dr. Adib Đozić (1953, ute-meljivač sociologije genocida), dr. Muslija Muhović (1946) dr. Jasmin-ka Babić Avdispahić, akademik,dr. Enver Halilović, akademik, dr. Ru-smir Mahmutćehajić, dr. Sulejman Bosto3 i drugi filozofski i sociološki poslenici.

Jasno, ovdje želimo navesti jednu opću sliku bošnjačke filozofi-je, kako bi se shavatio kontekst Mu-minovićevog filozofskog djela, koji zaslužuje posebnu pažnju od naših i europskih istraživača, jer njego-vo djelo, pripada bez sumnje, kako bošnjačkoj tako i europskoj bošnjač-koj tradiciji. Jedan od najboljih i ri-jetkih intervjuao, koji je filozof dr. Rasim Muminović dao jeste časo-pisu “Aspekt” (Cazin – Sarajevo), u razgovoru sa filozofom i pjesnikom Ismetom Markvićem Plavnikom4, u kojem je temeljno objasnio svoju etičko-humanističku poziciju i puto-kaze razvoja bošnjačke duhovnosti, s posebnim analizom na identitetska pitanja.

Kada je u pitanju konkretan dopri-nos, dr. Rasima Muminovića razvo-

ju etičke misli u Bosni i Hercegovini i šire, dovoljno je posebno skrenuti pažnju na misao akademika, dr. V. Premeca, koji se tako visoki i širo-ko izrazio, da je filozof Muminović, bez sumnje, napisao najbolje djelo iz oblasti etike, od Aristotela do da-nas5. Tu činjenicu podupiru i čuvene i više puta citirane misli, istaknutog njemačkog filozofa Ernesta Bloha (1905-1977), koje Muminovića pred-stavio kao elitnog filozofskog misli-oca, izuzetnog sabjesednika, koji je od dijaloga na Ljetnjoj Korčulanskoj filozofskoj školi do Tibingena (Nje-mačka) vodio duge filozofske razgo-vore i diskusije.

Danas, kada dajemo jedan skroman kolegijalan doprinos obi-lježavanju pete obljetnice, od njego-vog preranog odlaska, usljed nasil-nog psihomorstva, koje je nažalost u Sarajevu napravljeno, od nekoliko neodgovornih pojedinaca (o čemu je pisala njegova sestra dr. Fatima Muminović – Pelesić, u novinama), nad ovim veličanstvenim misliocem (poznate su nam bile sve okolnosti, kako je živio i iščekivao objavljiva-nje svog životnog djela), možemo reći, da je mislilac i profesor Mu-minović, ostavio najznačajnije filo-zofsko djelo, koje je jedan Bošnjaka napisao, a to je “Filozofija ideologije” (u tri toma). To ne znači, da nema glasovitijih bošnjačkih mislilaca od Muminovića, ali djelo, kao djelo filo-zofske i kritičke sadržine na prvom mjestu pripada ovom misliocu.

Bošnjačka filozofija, u svojoj dugoj povijesti, preko četiri stolje-ća, u samom vrhu ima mislioce sa kojima korenspondiraju ideje Mu-minovićevog koenzistentnog i ori-ginalnog djela. Prije svega, tu je već spomenuti mislilac Pruščak, zatim S. Krupić, filozof kulture akademik Smail Balić (1920-2002), akademik Ferid Muhić (1943), akademik Mu-hamed Filipović (1929), dr. Nerkez Smailagić (1927-1985), akademik Arif Tanović (1925-2010), akademik Abdulah Šarčević (1929), dr. Kasim Prohić (1937-1984, estetičar i suvre-meni filozof), dr. Muzafer Hadžagić (1937-1992, sjajni istraživač kulture i stvaralaštva sa sociologijskih pozi-cija), akademik, dr. Enver Halilović (1954), dr. Šefket Krcić, Ferhan Ko-čan, Esad Kočan (vrlo angažiran u Podgorici), akademik, dr. Enes Ka-rić (1958), dr. Sadudin Musabegović (1939-2014), dr. Nijaz Musabegović (1946), dr. Muhamed Mrahorović i drugi. Zatim, pojavila se jedna značajna plejada mlađih filozofskih poslenika, koja zaslužuju posebnu pažnju, od preko Ismeta Markovića

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

“DELIRIJUM” - PRVENAC ZEKERIJE ŠAĆIROVIĆA

27

Marta mjeseca 2017. godine, iz štampe je izašao prvenac Zekerije Šaćirovića, zbirka pjesama stvaranih u periodu 2010-2014. godine. Zbirka sadrži 52 pjesme. Pored autora, na zbirci je radio tim lektora: Aiša Bahović i Mirza For-tić. Kao tehnički urednik, potpisuje se Dženana Redžić-Šaćirović, dok dizajn potpisuje Belmin Kovačević.

Ono što je zanimljiv detalj i nesvaki-dašlji potez, jeste odluka autora da pri-je objavljivanja ovog djela, da se obrati po svom izboru određenim kulturnim stvaraocima (njih 14), koji su na kraju ove zbirke pjesama stručno iznijeli svoj sud i mišljenje o pjesmama. Pored njih, valja spomenuti da je recenzent “Delirijuma”, poznati muzičar, teksto-pisac i producent, Nikola Vranjković.

Tematika ovog djela predstavlja nesu-mljiv piščev smisao da, kako kroz me-taforu, tako i kroz otvorene distopijske elemente, prikaže svoje lično, ali i poi-manje stvarnosti koje društvo kao ko-lektivitet, svakodnevno doživljava. U tom nedostatku izražaja, ili bolje rečeno ušutkane svijesti da govori u svoje ime, kolektivitet ima tu mogućnost da u kre-ativnom izražaju Zekerijinog “Deliriju-ma”, spozna horizonte svega što u biti doživljava. Da se radi o klasičnoj kritici društva, ne bi se moglo govoriti kada je u pitanju ovo djelo. Više bi se moglo go-voriti o ukazu na stotine problema koji-ma smo okruženi, na koje smo navikli i sa kojima se odavno pomirili, pa nam u određenim stihovima sasvim razumske stvari mogu izgledati kao strašne istine sa ruba naše svijesti, koje pošto-poto treba vratiti u zaborav. Upravo tu i leži misija ovog djela – da nas probudi iz stanja letargije, osjećanja prepuštenosti i dekadenciji. Ukoliko je gutanje gorkih pilula u stanju boljesti ljekovito, utoliko je čitanje i analiza ovog djela svojevr-stan šok uma koji se budi i razmišlja, te konačno stvara konekciju između sebe i svoje stvarnosti.

Zekerija Šaćirović, ekskluzivno za Revi-ju Sandžak otkriva da će uskoro održati promociju u Novom Pazaru.

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

26

kog diskursa MMF, kojeg čine Muhić – Mu-minović – Filipović (ovakva tri imena, zaci-jelo nemaju drugi narodi bivše Jugoslavije), iako ovoj trojici velikana mogu da se pridru-že mislioci kao što su, Pruščak, Balić, Smaila-gić, Šarčević i drugi. Kako bi onda izlgedala bez njih, bošnjačka filozofija danas? Upravo, bošnjačka filozofija oličena u bošnjačkom MMF misaonoj paradigmi, je posebno pita-nje europske filozofske misli, ali za tako ne-što, da bi se ostvarilo i da bi zaživjelo u živo-tu, potrebne su fondacije i instituti za život i budućnost bošnjačke filozofije. Bošnjački filozofi trebaju više da se okrenu promišlja-nju svoje države Bosne i Hercegovine i regije Sandžaka, i da na taj način izgrade svijest o sebi i zaštite svoj identitet. Upravo usmje-ravanja izazova bošnjačke filozofije danas, preko političke akcije i znanja o sebi, pred-stavlja temeljno pitanje i lijepom i etičnom odnosu uz poštovanje dijaloga, koji obave-zuje bošnjačke, filozofske i sociologijske po-slenike. Generalno rečeno, ipak su Bošnjaci sa značajnim imenima impozantna nacija, te izuzetan zapažen broj filozofskih poslenika, potrebno je da se zamisle i odrede i prema sebi i prema drugom, kako surađivati i kako se organizirati u zajednici. U drukgijem slu-čaju, ako zanemarimo ova pitanja, onda smo okrenuli leđa sebi i drugima. To znači, da je etika u krizi, a ova veoma važna filozofska disciplina, kojom se temeljno bavio dr. R. Muminović, je veoma značajna za buduć-nost duha u Bosni i Hercegovini.

U tom kontekstu, razmišljati danas o Muminovićevom opusu, našli smo za shod-no, da spomenemo i druge filozofske i soci-ologijske suvremenike, a među kojima ima dosta sljedbenika ovog filozofa, koji slijede njegovu etiku, zatim esenciju dosljednosti duhovnih svjetonazora, koji se u svojim ra-dovima kritički opiru nemilosrdnoj prola-znosti i ataku na duhovnost i suverenost Bo-sne i Hercegovine, zemlje odnosno države, kojoj je ovaj filozof bezrezervno pripadao i razmišljao njenu etiku.

Zato je potrebno jedno novo prevri-jednovanje, odnosno, nova ocjena Mumino-vićevog stvaralačkog filozofskog diskursa. Upravo, to kažemo iz razloga, jer filozofija doprinosi jačanju svijesti kod naroda kojem pripadaju. Ono što je ovaj filozof u etičkom imperativu poznat, jeste po zastupanju teo-rije, kao težnje za socijalnom pravdom, za-tim, nacionalnom i vjerskom tolerancijom, što predstavlja neizbrisiv trag za afirmaciju su-život jednog naroda i njegovu buduć-nost. U tom pravcu, sasvim je opravdano, da se u Sjenici u Sandžaku, ustanovi Ljetnja filozofska škola “Bloh i Muminović”, koji su bili svojevrsna paradigma prijateljstva, i na taj način, postavi relevatno obilježje u parku ovog grada, kako bi mlade generacije podsjećalo na susrete ova dva europska filo-zofska velikana i značajne mislioca, čije djelo je obilježilo jednu epohu. re

vija

SAND

ŽAK

| M

art

2017

. | b

r. 19

0 |

Revij

aSAN

DZAK

.com

1 Grupa autora: “Enciklopedijski leksikon – Mozaik znanja – FI-LOZOFIJA”, Interpres, glavni i odgovorni urednik Zdenko Štam-buk, Beograd, 1973, str. 530.

2 Prvi filozof koji je imao probleme zbog promišljanja bosanske i bošnjačke duhovnosti, svakako je bio akademik, dr. Muhamed Fili-pović, zbog teksta o idejama najvećeg modernog bošnjačkog poete Maka Dizdara (1917-1971), i analize Selimovićevog romana „Der-viš i smrt“. Bio je to Filipovićev esej „Bosanski duh šta je to?“, koji je objavljen u sarajevskom elitnom časopisu „Život“ (čiji je glavni uredni bio književnik Mehmed Meša Selimović). Bilo je to 1967.godine, kada je zabranjen časopis „Život“, uzbog filozofovog eseja. Nije ispaštao samo Filipović! Pjesnik Mak Dizdar, koji je bio glavni urednik i direktor Izdavačke kuće „Prisvjeta“, koja je nagradila i objavila Sijarićevo djelo „Bihorci“, zbog pisanja Filipovića i Sijarića, Komunistička partija ga je ostavila bez posla i punih pet godina je živio bez profesionalnog angažmana, bez stalnog posla i naj-zad je preselio godine 1971. Dalje probleme je doživio i sam pisac Mehmed Meša Selimović (1910-1982), autor kultnih djela „Derviš i smrt“, „Tvrđava“ i druge, morao je pod pritiskom napustiti šeher Sarajevo sa velikim bolom i otići u Beograd, gdje će ga kasnije po raznim osnovama zloupotrebljavati SANU i neodgovorni nacistički pojedinci oko nje. Dalje, sličnu sudbinu Selimovića, gotovo u istom vremenu doživio je i filozof dr. Nerkez Smailagić (1927-1985), iz sve apsurdnih razloga, kada se pod pritiskom odselio u Zagreb, gdje je postao jedan od glavnih Sveučilišnih profesora, koji je dao značajni diprinos univerzitetskoj znanstvenoj literaturi, kao i prezentiranju islamske leksikografije u svom čuvenom djelu „Leksikon islama“, kao i prevođenje i tumačenje kulturnih djela iz francuske prosveti-teljske filozofske tradicije. Dalje, sličnu sudbinu i Odisejadu imao je i filozof društva i sociolog religije Esad Ćimić (1931), samo zbog svojih političkih i sociologijskih istraživanja, koja se tiču religiozno-sti ljudi u zlom vremnu „samoupravljanja“. Njegovo kultno djelo je bilo zabranjeno, a zatim je napisao novo koje je objavio u Beogradu „Politika kao sudbina“, kada je rekao, bavio sam se politika, da se politika ne bi bavila samnom, i ta Ćimićeva drama je skinuta sa re-pertuara, kao antikomunističko djelo. Ali, Ćimić je, ovim i drugim spisima do najvećih visina podigao filozofski i sociologijski avaz u interesu iosvajanja slobode. U tom pravcu, bošnjačka filozofija je imala brojne apsurdne situacije, kojom može privlačiti pažnju, koja je vodila filozofske poslenika iz bošnjačkog naroda novim iskuše-njima i što je vodilo do brojnih sporova, za njenu društvenu afir-maciju. Ovdje se otvaraju nova pitanja, zašto politički zastupnici bošnjačkog naroda nisu stali u zaštitu filozofa i sociologa, koji su napisali briljantna filozofska, socilogijska i politikološka djela? Za-mislite samo situaciju, da neko uspije da se bavi politikom, a da nije pročitao Platonovo djelo „Država“ ili Aristotelovu knjigu „Politi-ka“, a da ne govorimo danas o jednom novom djelu koji je napisao vodeći bošnjački povjesničar, akademik, dr. Smail Čekić„Dejtonski (mirovni) sporazum – legalizacija genocida u R. Bosni i Hercegovini“ u tri toma, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i među-narodnog prava, Univerzitet u Sarajevu, 2016. Djelo koje ima 2700 stranica, i koje, kao takvo, u sebi sadrži sve odgovore i činjenice za odbranu Bosne i Hercegovine, od nove potencijalne agresije, kako se na jednom sastanku izazio političar i historičar Osman Brka. Zatim, da ne govorimo dalje o sjajnim i kultnim djelim bošnjačkih mislilaca: „Štit od zlata“ i „Islamski identitet Evrope“ (akademik, dr. Ferid Muhić), „Bošnjačka politika“, „Duhovnost Bosne i Hercegovine“ (u četiri toma), akademik, dr. Muhamed Filipović. Potrebno je da samo Bošnjaci čitaju, i da dođu do svog pogleda na svijet, kako bi znali istinu o sebi i sudbini Bosne.

3 Obraćanje kolegama filozofima i sociolozima Bosne i Hercego-vine i Sandžaka, ukoliko sam neko ime ispustio da spomenem u ovom prilogu (što može biti), to nisam učinio namjerno, jer sam prilog pisao sa namjerom u povodu pete obljetnice od preseljenja na Ahiret mislioca dr. Rasima Mumimovića (Sjenica 1935. – 2012.Sarajevo). Svaka dobronamjerna sugestija i prijedlog, dobro su doš-li i proslijedite na e-mail: dr.s.krcic@uninp.edu.rs ili direktno na adresu glasila u kojem je objavljen ovaj tekst.

4 Činjenica je, da filozof Muminović je napisao i objavio zapažen broj djela, monografija i studija, ali je dao mali broj intervjua (koji su veoma bitni da preko pitanja i odgovora bliže se upozna šira kulturna jav-nost i čitateljstvo o njego-vim idejama), tj. da objasni bliže svoju filozofsku po-ziciju. Međutim, mali broj naših angažiranih novinara i publisita je bio spreman da priđe filozofu Rasimu Mu-minoviću. S druge strane, on nije tražio sugovornike. Njegova djela su izlazila, a mnogi listovi nisu imale relevantne novinare da bli-že najave smisao njegovog djela.

5 Kada smo se 25. oktobra 2012. godine opraštali od prijatelja i filozofa dr. Rasi-ma Muminovića na mezarju u Buća Potoku, kraj Saraje-va, prišao nam je uvaženi kolega dr. Vladimir Pre-mec, izražavajući mi kao kolegi i prijatelju saučestvo-vanje u bolu, rekao nam uz diskretne čestitke, za besjedu oproštaja, sljedeće: “Znao sam dobro dr. Rasim Muminovića, ali ove činje-nice i reference,koje ste izni-jeli, meni su nove i njegovo djelo zaslužuje da se temelj-no obradi, najmanje jednom doktorskom disertacijom, ako budemo imali takvih vrlih kandidata” – rekao je između ostalog V. Premec.

6 Imao sam posebno zado-voljstvo da početkom no-vembra mjeseca jednog vi-kenda putujući na simpozij u Tuzlu, upoznam mladog filozofa dr. Orhana Jašića. Vrlo brzo smo uspostavili konstakt i nakon završenog puta do Tuzle, sjeli smo u prvi hotel „Rojal“ i šire raz-govarali na razne aspekte iz oblasti filozofije i njenih dis-ciplina. Veoma me je obra-dovao haber, da je tih dana upravo pripremao exspoze za odbranu drugog dokto-rata, kako nam je saopćio uvaženi kolega prof. dr. Ka-drija Hodžić, sa sa Univerzi-teta u Tuzli, na Islamskom teološkom fakultetu u Sara-jevu, pod mentorstvom aka-demika dr. R. Hafizovića.

O AUTORU:

Zekerija Šaćirović je rođen u Novom Pazaru 08.11.1988. godine. U Novom Pazaru završio osnovno i srednje obra-zovanje. Nakon toga upisuje Fakultet za islamske studije. Tijekom posljed-njih godina, bavio se društvenim i kul-turno-umjetničkim radom kroz snima-nje kratnih dokumentarnih filmova sa Haber Team-om, kao i sa TV Sandžak u ediciji „Hadis dana“, emitiranoj tije-kom Ramazana 2015. godine. Zekerija je autor i mnogih tekstova, priča i pje-sama objavljenih na portalima i onlajn časopisima. Objavljivao u Bošnjačkoj riječi, Magazinu SAFF, Horizontima, učestvovao u projektu knjige/zbir-ke eseja “Misli sandžačke omladine“ i knjizi grupe autora sa prostora bivše Jugoslavije i udruženja Mika Antić. Po-red pisanja, profesionalno se bavi foto-grafijom i filmom. Trenutno priprema roman. Živi i radi u Novom Pazaru.

(Priredio: Dženis Šaćirović)

29

propisano da je „izražavanje, čuvanje, njegovanje, ra-zvijanje, prenošenje i javno ispoljavanje nacionalne i etničke, kulturne, vjerske i jezičke posebnosti kao dije-la tradicije građana, nacionalnih manjina i njihovih pri-padnika, njihovo neotuđivo indivdualno i kolektivno pravo“.

Svaka manjina ima svoje identifikatore na osnovu kojih se razlikuje od druge manjine ili večinskog naroda, jer se pomoču njih identitet jedne manjine jasno označava u svojim osnovnim elementima. U identifikatore spadaju vjera, jezik, tradicija, običaji, folklor i dr.

Od značaja je pomenuti Deklaraciju o principima među-narodne i kulturne saradnje UNESCO-a iz 1996. godine, koja ima značaj za kulturni identitet manjina, jer se u njoj naglašava nekoliko temeljnih pitanja kao što su:

- svaka kultura ima svoje dostojanstvo i vrijednost, koje se moraju postovati i ocuvati.

- svaki narod ima pravo i dužnost da razvija svoju kul-turu,

- svojom brojnošću i raznovrsnošću i međusobnim utje-cajima koji vrše jedni na druge, sve kulture čine sastavni dio zajedničkog nasleđa čovječanstva,

- ciljevi međunarodne kulturne saradnje u svojim razli-čitim oblicima, biletelarnim ili multikulturalnim, regi-onalnim ili univerzalnim biće sljedeci: da svima bude omogućen pristup znanju, mogućnostima uživanja u umjetnosti i književnosti svih naroda i da doprinesu bo-gaćenju kulturnog života,

- znatno širenje ideja i znanja od suštinskog je značaja za kreativno djelovanje, traganje za istinom i za razvoj ličnosti.

Kulturna autonomija je od posebne važnosti za opsta-nak jedne manjine i uglavnom postoji saglasnost država za opstanak jedne manjine i da kulturna baština manjina predstavlja bogatstvo kulture jedne države. Međutim, iako normativna rješenja o ovoj oblasti zadovoljavaju, ipak, u praksi nema potrebne širine kulturnom zamahu manjinskih zajednica, jer su mediji uglavnom u službi

većinskog naroda. Nedovoljno je elektronskih i drugih medija u službi afirmacije manjinske kulture. Javni ser-visi, kao što su televizija i radio samo sporadično i u manjem obimu afirmišu kulturu manjina, bez obzira na ustavnu i zakonsku mogućnost. Zato se u javnosti veo-ma malo prikazuje bogastvo kulture manjinskih zajed-nica, njihova tradicija, jezik, vjera, običaji, književnost i druge kulturne vrijednosti.

Jedna od najvećih prepreka očuvanja i zaštite kulturnog identiteta manjina na prostorima bivše Jugoslavije jeste nedostatak manjinskih kulturnih institucija pošto su svi napori do sada zadovoljavani isključivo političkim aktivnostima pripadnika manjina i eventualno dobrom političkom voljom nosioca vlasti. Međutim, politička volja je promenjiva i varljiva kategorija, pa su zato ma-njinske institucije pravi i najbolji odgovor za poboljšanje manjinskog statusa.

Za izražavanje i čuvanje kulturnog identiteta od značaja je svijest manjine o svom etničkom identitetu, u situa-cijama kada i pored brojnih prepreka koriste sopstve-ni jezik i svojim stavom i načinom života smatraju sebe pripadnicima različite grupacije od drugih. Time se na najbolji način iskazuje njihova želja za očuvanjem svojih manjinskih karakteristika. S druge strane, ako se manji-na odriče svojih tradicija, običaja, vjere i jezika, onda je sasvim jasno da je ta manjina asimilirana i za nju više ne pomažu nikakve mjere za očuvanje manjinskog identi-teta. S tim u vezi, u literaturi se navodi primjer Hrvata u Austriji iz Burgenlanda koji su poprilično asimilira-ni zbog manje upotrebe hrvatskog jezika za razliku od pojedinih pripadnika Albanaca u Italiji koji se po jeziku žele izjednačiti sa Italijanima. Nasuprot njima pripadni-ci njemačke i slovenačke grupacije u Italiji zadržavaju snažnu volju za očuvanjem svoje kulture.

Što se tiČe Roma, oni su u mnogim zemljama zadržali dosta od svoje kulture, jezika i tradicije, ali u pogledu nacionalnog iskazivanja i vjeroispovesti iskazuju spre-mnost prihvatanja tuđih vrijednosti što je uslovljeno nji-hovom borbom za goli opstanak, jer se tako prilagođa-vaju konkretnim uslovima u datoj državi.

Poznat je primjer otpora domorodačke kulture Indijana-

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

PROF. DR. SEF

ER M

EĐED

OVIĆ

PRAVO NA OČUVANJE I ZAŠTITU KULTURNOG IDENTITETA

28

PRAVNI POGLEDI:

Plurastičko i istinsko demokratsko društvo treba, ne samo da poštuje etnički, kulturni, jezički i vjerski identitet svakog pripadnika nacionalne manjine, već i da stvara odgovarajuće uslove koji im omogućavaju da izraze, očuvaju i razvijaju taj identitet.

Ovo pravo je po prvi put bilo garantovano Ustavnom poveljom o ljudskim i manjinskim pravima državne zajednice Srbija i Crna Gora tako što se pripadnicima nacionalnih manjina priznaju pravo na izražavanje, čuvanje i razvijanje nacionalnih, kulturnih i vjerskih posebnosti radi očuvanja manjinskog identiteta (čl. 52). Zaštita ovog prava obezbeđuje se i kroz slobodu izražavanja nacionalne pripadnosti, kao i da niko nije dužan da se izjašnjava o svojoj nacionalnoj pripadno-sti (ćl.48).

Bivšim saveznim Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina, koji se sada primjenjuje u re-publici Srbiji, propisano je, da niko ne smije da trpi štetu zbog svog opredjeljenja ili izražavanja svoje na-cionalne pripadnosti ili zbog uzdržavanja od takvog činjenja (član 5).

Svakako da je za prepoznavanje manjinskog identi-teta, nacionalna svijest manjine najbitnija dimenzija svijesti, ali ona ne isključuje ostale vidove identifika-cije kao što su vjera, jezik, tradicija, običaji i dr.

Pravo na zaštitu i očuvanje kulturnog identiteta u stvari znači zaštitu od asimiliacije, jer ako manjinska zajednica u jednoj državi nema pravo na upotrebu i očuvanje sopstvenog jezika, na nastavu i informiranje na svom jeziku, osnivanja kulturnih i drugih organi-

zacija, onda je takvu manjinu lako asimilirati.

Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina iz 1995 godine, naglašava očuvanje i razvijanje kultur-nog identiteta manjina, upravo kroz zaštitu od asi-milacije. Ovom konvencijom se zabranjuje bilo kakva diskrimanicija na osnovu nacionalne pripadnosti i jemči ravnopravnost pred zakonom i pravo na jedna-ku zakonsku zaštitu (čl. 4).

Države ugovornice se obavezuju da preduzmu odgo-varajuće mjere u svim oblastima ekonomskog, soci-jalnog, političkog i kulturnog života u cilju ostvarenja pune i efektivne ravnopravnosti manjine i većine, po-sebno na održavanje i razvijanje kulture pripadnika panjine i očuvanje neophodnih elemenata njihovog identiteta: vjere, jezika, tradicije i kulturnog nasljedja (čl.5). Afirmacija kulturnog identiteta postiže se i pra-vom na mirno okupljanje i udruživanje, slobodi misli, savjesti, vjeroispovijesti, kao i slobodi informacija na maternjem jeziku (čl.7,8,9).

Mnogi autori, poput Kabrala smatraju da je „Identitet nekog pojednica ili društvene Grupe bio sociološki kvalitet, nezavistan od volje tog pojedinca ili Grupe. Dijalektićka priroda identiteta se ogleda u ćinjenici da on identifikuje i razlikuje, jer jedna individua (ili ljudska grupa) jeste identična sa drugim pojedincem (ili grupom) samo ukoliko je različita od drugih poje-dinaca (grupa)“. 1

Bivšim saveznim Zakonom o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina (2002) koji se, kao što rekosmo, sada primjenjuje u Republici Srbiji, najdoslednije je

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

JOŠ JEDAN HAFIZ KUR’ANA IZ SANDŽAKA

31

Radosna vijest nam ovog puta do-lazi iz bošnjačke dijaspore – Make-donije.Edis Čolović svršenik Gazi Isa be-gove medrese i bivši učenik škole Kur’ana Časnog je 01.02.2017 pred svojim muhafizom Zurafedinom Isenovskim proučio cijeli Kur’an napamet te tako postao prvi Boš-njak iz Makedonije koji je naučio Kur’an napamet. Edis je hifz otpočeo kroz još kao medresant. Njegov prvi muhafiz bio je hfz. Irfan ef. Malić a kasnije muftija sandžački hfz. Abdurrah-man ef. Kujević.Ovo je još jedan veliki uspjeh Škole Kur’ana Časnog. Ovim putem želi-mo da čestitamo njemu, njegovim roditeljima, medresi i školi Kur’ana Časnog.(IZVOR: Sandžak PRESS)

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

30

ca u Latinskoj Americi, koji su, i pored snažnog pritiska većine uspjele da očuvaju svoje tradicionalne vrijedno-sti i način života, nošenjem svoje tradicionalne odjeće i korišćenjem sopstvenog jezika.

Poznat je slučaj Kineza na prostoru bivše Jugoslavije, kojih svakim danom ima sve više. Oni brzo uče službe-ni jezik i sklapaju mješovite brakove, ali teško primaju elemente tuđe kulture, običaje, vjeru i drugih primjesa, tako da ih je teško asimilirati.

Kulturni identitet manjine lakše je očuvati u geograf-skim mjestima gdje je manjina skoncentrirana na jed-nom mjestu i čini većinu, od manjinskih grupacija koje su izmiješane sa većinskim stanovništvom. Isto tako, od značaja je za očuvanje kulturnog identiteta manjine bli-zina matične države, kao na primjer blizina Mađarske za mađarsku manjinu u Vojvodini ili blizina Srbije za Srbe u BiH.

U nastojanju da očuvaju svoj kulturni identitet, boreći se protiv asimilacije mladog naraštaja, mnoge manjine sastavljene od gasterbajtera, naročito u zemljama Za-padne Evrope formiraju zavičajne klubove kao mjesto okupljanja i zbližavanja.

Interesantan je slucaj Jevreja u SSSR-u koji su živeli u mnogim sovjetskim Republikama, asimilirani su u veli-kom procentu, naročito sa Rusima, Ukrajincima i Bjelo-rusima, pogotovo u pogledu jezika ali i po drugim ma-njinskim obilježjima. Još brži proces asimilacije zahvatio je Rome u SSSR-u.

U ovom kontekstu, treba posmatrati proces donošenja tzv. građanskih ustava, naročito na području bivše Ju-goslavije, čiji zagovornici smatraju da će se građanskim konceptom izvršiti veća integracija društva, a samim tim umanjiti manjinska obilježja. Međutim, koncept gra-đanskih ustava ustvari je zamjena teza za dominacijom većinskog naroda.

Poznati su primjeri nasilne asimilacije, naročito, u kolo-nijalnim zemljama, ali i u zemljama gdje ima dosta imi-granata, jer dominantna grupa izražava odbojnost pre-ma imigrantima zbog njihovog otpora asimilaciji. Takav je slučaj narožito izražen u Latinskoj Americi.

Neka istraživanja govore o politici nasilne asimilaci-je u Latino Američkim zemljama. Tako, na primjer, u Argentini zabranjena je upotreba drugog jezika osim španskog u službenim poslovima. Tamo je obrazovni sistem organiziran na principu eliminacije etničke svije-sti. U Brazilu asimilacija je cilj zvanične politike, počev od kulturne asimilacije, propisivanjem da u školama na-stavu izvode Brazilci na portugalskom jeziku. Isto tako, svi nazivi trgovačkih i industrijskih preduzeća moraju biti na portugalskom jeziku, a Ministarstvo za prosvjetu kontrolira nastavu jezika i historeije. Nasilna asimilaci-ja imigrantskih grupacija sprovodi se putem usvajanja portugalskog jezika. Slična situacija je i u Francuskoj, za koju se zvanično tvrdi da je zemlja demokratskih tradi-cija, pošto Francuzi shvataju kao apstraktan pojam, koji okuplja ljude bez obzira na njihovu rasu, jezik ili vjeru, sa jednim ciljem da se suglase sa društvenim jedinstvom i da usvoje francusku narodnost. Međutim, to je samo zavaravanje, jer praktične aktivnosti, manjine, neizo-stavno, dovodi do asimilacije.

Svakako da ekonomski faktori igraju značajnu ulogu u uređenju višenacionalnih zajednica, jer ako manjina nema adekvatan ekonomski status, onda je izlišno go-

vorti o njenim kulturnim pravima o očuvanju njenog kulturnog identiteta. S tim u vezi manjinska populacija je primorana da se na različite načine prilagođava uslo-vima dominatntne većine, svjesna da time gubi dio svog identiteta. Na primjer, da bi ostvarili pravo na zapošlja-vanje, pripadnici manjina moraju da nauče službeni je-zik i da svoje ponašanje prilagode vladajućem stilu ži-vota.

I historijski faktori mogu doprinijeti produbljivanju multikulturalnih razlika što se, naročito, osjeća u posko-lonijalnim sredinama.

Zbog svega toga, smatra se da se međukulturalni odno-si mogu poboljšati zaključivanjem bilatelarnih sporazu-ma među državama, kakav je na primjer slučaj između Njemacke i Danske, u pogledu prava manjina u tim ze-mljama. Nastoji se, da se manjinama pruži mogućnost da izraze svoja osjećanja i potrebe kako bi se umanjile razlike između većine i manjine i zaustavila, odnosno, usporila asimilacija. Svakako da se ocuvanje kulturnog identiteta može postići na više načina u koje bez sum-nje spadaju: osnivanje manjinskih kulturnih instituci-ja kao što su akademije, muzeji, instituti, univerziteti, razni klubovi i slično; osnivanjem nacionalnih savjeta; srazmjerno učešće pripadnika manjine u policijskim snagama i policijskim akademijama; organiziranjem ra-znih oblika edukacije; organiziranjem aktivnosti u cilju poboljšanja socijalnog i ekonomskog položaja siromaš-nih manjinskih grupacija i povećanje obrazovnog nivoa; uvođenjem prosvjetnih institucija za razvoj nacionalnih grupacija; stvaranjem posebnih programa na univerzi-tetima gdje bi studenti mogli da proučavaju običaje i društvene sisteme manjinskih grupacija; revidiranjem školskih udžbenika koji sadrže komentare ili izlazu hi-storijske činjenice koji ne idu u prilog međuetničkim i etničkim grupacijama; organiziranjem kulturnih pro-grama i drugih sličnih redovnih aktivnosti u školama kako bi se učvrstilo uzajamno razumijevanje i prijatelj-stvo među mladima različitih nacionalnosti.

Svakako da manjine predstavljaju kulturne vrijednosti od posebnog značaja, koje se zbog toga moraju štititi i pomagati odgovarajućim sredstvima, na isti način kao što se to radi sa kulturama većinskog stanovništva, sve dotle dok se kultura manjine ne počne smatrati sastav-nim dijelom kulture cijele države.

Dobar primjer za to je bila bivša Jugoslavija, u kojoj su svi njeni narodi i narodnosti imali puna kulturna prava i kao takva bila je pozitivan primjer, ne samo u Evropi nego i u svijetu.

Na seminaru o unapređenju i zaštiti ljudskih prava na-cionalnih, etničkih i drugih manjina, održanom u Ohri-du 1974.Godine, istaknuto je da položaj jedne manjine u osnovi je zavisio od životnog standarda njenih pripad-nika, shodno čl. 25 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zbog toga je istaknuto da se najveći prioritet mora dati ekonomskom i društvenom razvoju, jer to je neophodnost u zemljama u razvoju sa apelom na po-sebnoj ekonomskoj pomoći nerazvijenim zemljama gdje zive manjine.2

1 KabralAmilcar, izlaganje na reunion d xpertssur les notions de race, identite et dignite, Pariz, 1972 godina, str. 87.

2 Francesko Kapotorti, prava pripadnika etničkih, vjer-skih i jezičkih manjina, Beograd, 2001. godina, str.226-227.

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

EDUKACIJA DJECE KROZ KULTURU SJEĆANJA

U petak, 24. februara 2017.godine, u orga-nizaciji Bošnjačke kulturne zajednice u BiH i saradnji sa predškolskom ustano-vom “Aladin” Tuzla, u prostorijama ob-daništa održana je edukativna radionica za djecu pod nazivom “Kultura sjećanja”. Predavač je bila Dr. Mersada Nuruddina Agović koja namjerava komparacije za-ključaka rada iz oblasti ‘Kulture i tradi-cije’ sa djecom školskog i predškolskog uzrasta, kao i odraslih osoba, nakon niza radionica, uvrstiti i u svoje naučne radove.

Na ovoj edukativnoj radionici djeca su po-kazala dobro predznanje iz oblasti islam-sko-bošnjačke kulture i tradicije, ali su tokom radionice usvojila i nova znanja i iskustva. Upriličeno je druženje sa djecom kroz razgovor, intervju, demonstraciju, igrokaz i veoma zanimljivu point prezen-taciju.

A. Ć.

33

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 20

17. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

USKORO IZ ŠTAMPE: “DREVNA BOSNA” AUTORA MUAMERA ZUKORLIĆA

32

revij

a SA

NDŽA

K |

Mar

t 201

7. |

br.

190

| Re

vijaS

ANDZ

AK.c

om

Ko su, šta su, odakle potječu balkanski narodi i među njima Bošnjaci? Dugo očekivana knji-ga autora Muamera Zukorlića „Drevna Bosna“ uskoro pred čitaocima.

Putovanje kroz drevnu povijest Bosne i Boš-njaka s ciljem utvrđivanja istine i razotkrivanja najosjetljivijih elemenata bošnjačkog identite-ta koji su do sada stereotipno, tendenciozno ili površno prikazivani. Autor temeljito, na osno-vu primarnih izvora, literature i vlastitih pro-mišljanja na moderan način, komparativnim naučnim pristupom, multidisciplinarno i pre-ciznim analizama razlaže pitanja etnogeneze Bošnjaka i ostalih balkanskih naroda, razmatra vjeru dobrih Bošnjana, izvornih nosilaca mon-teističke dogme na Balkanu, državotvornost kroz prizmu srednjovjekovne bosanske drža-ve, sagledava dijahroni presjek razvoja bosan-skoga jezika i njegovih pisama, te ukazuje na najznačajnije okvire bošnjačke kulture, tutilara kulturalnog dosega balkanskih naroda.

„Drevna Bosna“ je otvorena knjiga u kojoj se različitosti smatraju prednostima, a kultura di-jaloga promovira kao važno civilizacijsko do-stignuće.

Uz Zukorlićev tekst, „Drevna Bosna“ po prvi puta naučnoj i široj javnosti obznanjuje više stotina fotografija, slika, mapa i crteža do kojih je u višedecenijskom istraživanju ove teme do-šao akademik Mehmed Akšamija.

Pored integralnog teksta, „Drevna Bosna“ sadr-ži i indekse stručnih naziva, geografskih naziva i toponima, imena naroda, osobnih imena, po-rodica, naziva i značenja, te više stotina biblio-grafskih jedinica i napomena.

Izdavač ovog epohalnog djela je „Matica Boš-njačka“, saradnici na projektu su akademik Muhamed Filipović, akademik Fatmir Bači i dr. Jahja Fehratović, a pokrovitelj je Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti – BANU.

Knjiga „Drevna Bosna“ sadrži 472 strane for-mata portret (210 x 250 mm). Štampana je na 150 gramskom papiru punog kolora. Tvrdog je uveza, prošivenih i lijepljenih tabaka, sa jed-nom ukrasnom i dvije pokazne vrpce. Bit će do-stupna u zaštitnim folijama i specijaliziranim kutijama.

„Drevna Bosna“ je urađena po najzahtjevnijim dizajnerskim i grafičkim standardima što je, uz sve druge pobrojane karakteristike, svrstava u red najluksuznijih izdanja na našem jezičkom području.

(MATICA BOŠNJAČKA)