Sarajevski proces 1983. godine

Na 32. sjednici Predsjedništva CK SKBIH prvu tačku dnevnog reda „Informacija o

djelovanju neprijateljskih snaga sa pozicija muslimansskog nacionalizma“ predsjednik

predsjedništva CK Hamdija Pozderac na licu mjesta je preimenovao u „Informacija o djelovanju

neprijateljskih snaga sa pozicija nacionalizma u republici u cjelini s time da bi težište rasprave

trebalo da bude na ovom djelovanju kleronacionalizma sa pozicija Islamske zajednice i

nacionalizma iz muslimanske strukture“. Pozderac je sa savremenog stajališta savremenu

„politizaciju islama“ vezao za Iransku revoluciju i ishodišnost društveno- političkih problema iz

religijske osnove u nanovijem islamskom preporodu. Interpretirajući idejne osnove inkriminirane

grupe muslimanskih intelektualaca, njeno razumijevanje islama, panislamizma i odnosa

muslimana i nemuslimana, istakao je da to „praktično predstavlja zahtjev za etničkom čistotom

BiH i za organizovaje islamske države kao izraza moralnih koncepata islamske religije“.

On je mladomuslimanski pokret optužio za antikomunizam, panislamizam, suradnju s

okupatorom i za to što su sebe smatrali zaštitnikom muslimanskih interesa. Cilj im je

islamizacija Bosne i stvaranje islamske države u BiH. Iz grupe „muslimanskih nacionalista“

istraga je otvorena protiv 14 lica, od kojih su 11 iz Sarajeva, a po jedan u Tuzli, Zenici i Bihaću.

Ministar policije Duško Zgonjanin naveo je da je ova grupa višestruko povezana s

inostranstvom, Bečom, Istanbulom, Teheranom, Bagdadom..

Pozderac je bio za to da se izda saopćenje za javnost o djelatnosti te grupe. Dilema je

jedino bila u tome da li se može javno saopštavati presjecanje jedne grupe, a da prethodno nije

utvrđena krivica. Rješenje je nađeno tako da se izda saopćenje sa stanovišta opravdane sumnje i

da je pokrenut postupak , a da javni tužilac istovremeno djeluje.

5. Od početka 80tih vodi je silovita antiislamska kampanja u Jugoslaviji koja je

najviše forsirana iz Srbije a u kojoj će žrtva biti i Bosna i Hercegovina. Ova antiislamska

kampanja bila je vezana za događaje na Kosovu gdje su Srbi smatrali da nezadovoljstvo

Albanaca i njihove demonstracije iz 1981. imaju vezu i korjen u islamskom fundamentalizmu

koji svoj korjen opet vuče iz Teherana (Islamska revolucija u Iranu iz 1979). Iako je islamska

zajednica tvrdila da sa događajima na Kosovu nema apsolutno ništa i da je u potpunosti lojalna

državi u srpskoj javnosti upravo su nju smatrali direktno odgovornom za širenje

fundamentalizma. U tom kontekstu optuživano je i bh komunističko rukovodstvo da podržava taj

fundamentalizam. Upravo u tom svjetlu treba posmatrati i suđenje grupi muslimanskih

intelektualaca tokom 1983. koje je poznato i kao Sarajevski proces.

Bh rukovodstvo uglavnom je podlijegalo tom pritisku koji je stvaran na njega. Već u

aprilu 1983. na sjednicama CK SKBiH se raspravlja o djelovanju neprijateljskih snaga sa

pozicije nacionalizma te se saopštava da je istraga otvorena protiv 14 lica iz grupe muslimanskih

nacionalista od kojih je 11 i Sarajeva a po jedan iz Tuzle, Zenice i Bihaća. Pojedini diskutanti su

vidjeli spregu laičkog nacionalizma i klerikalizma, težnju da se špreuzmu čak i neke institucije

(Orijentalni institut) ali su problematizirane i novoosnovane institucije(Islamski teološki fakultet

i Zagrebački islamski centar). Mikulić je ove događaje smještao u borbu protiv radnji i

događanja usmjerenih na destabilizaciju Jugoslavije. Postoje mišljenja da je Sarajevski proces

pripreman duži period i da je kao vođa ove grupe trebao biti optužen Husein Đozo a u toku 1983.

u komunističkom rukovodstvu se vodila rasprava i o tome da li da se u grupu optuženika uvrsti i

dr. Ahmed Smajlović. Na kraju rasprave unutar Partije zaključeno je da javni tužilac da

saopštenje za javnost da se radi o jednoj organizovanoj grupi koja se upustila da narušava ustavni

poredak da se objave imena članova grupe i da se uvrsti Mikulićeva napomena da se radi o

razbijanju bratstva i jedinstva. Zaključeno je da u Oslobođenju treba početi objavljivati djelove

Parergona te Bilješke uz roman o Talu Derviša Sučića u kome se on obrušio na muslimane.

Također mediji su se prihvatili posla da bi javnost što bolje uvjerili da se radi o muslimsnkom

nacionalizmu, razbijanju bratstva i jedinstva, širenju pansilsmizma itd. Jugoslovenska

diplomacija trebala je da prati reakcije iz inostranstva i da ih pokuša ublažiti, posebno one iz

islamskog svijeta. Hapšenja u okviru istrage su izvršena u aprilu, uhapšen je veći broj ljudi a do

samog suđenja se nije znalo kome je namjenjena kakva uloga. Oni koji su odbili da sarađuju

uglavnom su bili optuženi. Suđenje je zavnično počelo 18.7. 1983. uz enormno zanimanje i

nekorektno praćenje od strane medija. Na kraju optužnica je teretila grupu od 13 osoba na čelu

Alijom Izetbegovićem. To su: Omer Behmen, Hasan Čengič, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić,

Rušid Prguda, Salih Behmen, Mustafa Spahić, Husein Živalj, Dž. Latić, Melika Salihbegović,

Derviš Đurđević i Đula Bičakčić. Tadašnji reis Naim Hadžiabdić tražio je prijem kod vlasti da

bi se raspitao za uhapšene vjerske službenike a od grupe i njenih aktivnsoti se ogradio. Ahmed

Smajlović, predsjednik Straješinstva Islamske zajednice U BiH pokušao je da stane u njihovu

odbranu. Javni tužilac u ovom predmetu bila je Edina Rešidović dok je optužene, između ostalih,

branio i beogradski advokat Rajko Danilović. U Jugoslaviji, što je zanimljivo, najveću podršku

optuženim dvala je beogradska inteligencija na čelu sa D. Ćosićem koji će čak osnovati i jedan

Odbor za slobodu mišljenja i izražavanja. Međutim, ta podrška bila je prije svega jedan širi

koncept sveukupne hiper kritike socijalizma i zahtjev za njegovo rušenje a nikako stvarana

podrška ovoj grupi. Tokom istrage i suđenja primjenjivane su vrlo brutalne metode, niz svjedoka

mjenjao je svoje iskaze (Karakterističan je slučaj Seada Seljubca koji je toko suđenja čak tri puta

mijenjao iskaz) dok je kao osnovni akt koji se stavljao na teret vođi grupe A. Izet. bio rukopis

Islamska deklaracija. Tokom suđenja R. Prguda je umro a grupa je osuđena na ukupno 91 godinu

zatvora. Najviše je osuđen Izetbegović, na 14 godina, s tim da će biti pušten i pomilovan 1989.