Seksualno zlostavljanje djece – važnost ranog prepoznavanja i

primjerene intervencije

mr. Tamara Žakula Desnica, prof. psiholog

Dječji dom “Tić” Rijeka / Savjetovalište “Tić”

Gradska vijećnica, 24. studenog 2011.g.

• Rano prepoznavanje i primjerena intervencija mogu ublažiti posljedice seksualnog zlostavljanja i osigurati oporavak djeteta.

• Odgovarajuća multidisciplinarna obrada / procjena može biti odlučujuća za posljedice kod djece, obitelji i društva u cjelini.

• Brojni su faktori koju utječu na razotkrivanje seksualnog zlostavljanja djece.

• Seksualno zlostavljanje započinje uvođenjem djeteta ili adolescenta u seksualne aktivnosti koje ono ne razumije, za koje nije razvojno pripremljeno i za koje ne može dati zreli pristanak pri čemu postoji razlika u dobi, snazi ili moći između zlostavljača i žrtve seksualnog zlostavljanja.

• Najčešće su seksualni zlostavljači djetetu poznate osobe i muškog spola. Novija istraživanja su pokazala da su žene počinitelji u 20% - 25% slučajeva, a adolescenti u najmanje 20% slučajeva seksualnog zlostavljanja djece.

• Često su djeca istovremeno izložena i drugim oblicima zlostavljanja i zanemarivanja.

• Seksualno zlostavljanje je za većinu djece snažno traumatsko iskustvo. Oporavak se ne odvija „sam od sebe“, odrastanjem, nego dijete treba primjerenu pomoć i podršku.

• Često je prva reakcija na zlostavljanje, mnogih odraslih i djece, želja da sve što prije zaborave. – To je vrlo očekivan i uobičajen način na koji se pokušavamo

sačuvati od boli, straha i drugih intenzivnih osjećaja.– Iako je to možda djelotvoran način suočavanja u početku, pokazalo

se, međutim, kako je puno korisnije suočiti se s traumatskim iskustvom.

• Izostane li pomoć, posljedice seksualnog zlostavljanja i traumatskog iskustva mogu biti kratkoročne, ali i dugoročne – na cjelokupni razvoj djeteta.

Kratkoročne posljedice

• Emocionalne teškoće: npr. osjećaj krivnje, ljutnja, tuga, neprijateljstvo, anksioznost, strah, fobije, sram, nisko samopouzdanje

• Problemi u ponašanju ili s kontrolom ponašanja – agresija, delinkvencija, poremećaj spavanja i/ili hranjenja, naglo povlačenje od okoline, autoagresivno ponašanje

• Teškoće u školskom funkcioniranju, izostajanje s nastave

• Zdravstveni problemi: npr. spolno prenosive bolesti, fizička ozljeda

Dugoročne posljedice

• neurološki i intelektualni razvoj– zlostavljanje tijekom djetinjstva mijenja strukturu i funkcije

mozga te dovodi do značajnih promjena u osobnosti, ponašanju i raspoloženju.

• socio – emocionalni razvoj - smanjena samokontrola, povećana depresija, niže samopouzdanje i samopoštovanje

• socijalni odnosi i ponašanje - slabo razvijene socijalne vještine; agresija i delinkvencija, psihosomatske smetnje

• Utječe na mentalno zdravlje u cjelini - prevladavajući su osjećaji nelagode, tjeskobe, panike, straha, beznadnosti, zbunjenosti, usamljenosti. Moguća je pojava post – traumatske stresne reakcije.

• Seksualno zlostavljano dijete nakon razotkrivanja treba stručnu pomoć kako bi se smanjile poteškoće u ponašanju povezane s traumom, traumatsko iskustvo ugradilo u životno iskustvo na način koji neće ometati normalno funkcioniranje i održao normalan tijek njegova razvoja.

Kroz suočavanje s traumatskim iskustvom učimo kako prihvatiti to što se dogodilo i nastaviti kvalitetno živjeti.

Procjena (multidisciplinarna obrada)

Prva faza – inicijalni kontakt (uspostaviti odnos povjerenja)

Druga faza: • identificirati ona ponašanja i probleme relevantne za

tretman • ispitati različita područja funkcioniranja i dosadašnje

izvore podrške • identificirati moguća područja potrebe kako bi se

pružila podrškaPodručja u fokusu pažnje: ponašanje, emocionalne

reakcije, kognitivno funkcioniranje, samopoštovanje, socijalni odnosi

Treća faza: pokazati djetetu da ga uvažavamo i da mu vjerujemo

Tretman zlostavljane djece i njihovih obitelji

• individualni tretman djeteta• grupni tretman djece• individualni tretman nezlostavljajućeg roditelja

– Podrška nezlostavljajućeg roditelja ključna je za djetetovu uspješnu prilagodbu. Stoga je uključivanje roditelja u tretman traumatiziranog djeteta nakon zlostavljanja ključno za njegov oporavak.

• grupni tretman roditelja• tretman dijete – roditelj• obiteljska terapija• psihološko praćenje

ANATOMSKE LUTKE

Tijekom tretmana može doći do pogoršanja - dijete počinje (ponovno) pokazivati različite simptome (uznemirenost, tugu, strah, ljutnju, regresivno ponašanje itd.)

– to je očekivano i događa se zato što je dijete kroz tretman na neki način ponovno izloženo teškim iskustvima kroz koja je prošlo

– to je faza kroz koju dijete prolazi, a ne trajna promjena.

ZAVRŠETAK TRETMANA

Tretman je završen kada je smanjen intenzitet djetetovih

simptoma tako da više ne ometa prilagođeno funkcioniranje.

Dijete bi u tom trenutku trebalo biti:

- sposobno razgovarati o sadržajima povezanim sa

zlostavljanjem uz minimalnu emocionalnu neugodu,

- ne bi smjelo pokazivati paralizu ponašanja ni spolno

opterećena ponašanja i

- moralo bi imati jasnu predodžbu o tome da nije krivo ni

odgovorno za zlostavljnje.

Terapeut može predvidjeti potencijalne kritične situacije u budućnosti

(početak puberteta, razvoj intimnih odnosa,…) koje mogu pogodovati

ponovnom pojavljivanju simptoma.

• Procjenjuje se da se tek oko 10% slučajeva seksualnog zlostavljanja otkrije, a još manji postotak biva procesuiran i zlostavljači osuđeni.

• Nužno je da sve institucije koje se bave djecom posvete veću pažnju informiranosti i edukaciji o (seksualnom) zlostavljanju djece kako bi znali prepoznati i pravovremeno reagirati jer se ranijim otkrivanjem može spriječiti daljnji utjecaj zlostavljanja i spriječiti dugoročne posljedice.

Hvala na pažnji!