AKADEMIJA LIKOVNIH UMJETNOSTI NA ŠIROKOM BRIJEGU

SVEUČILIŠTA U MOSTARU

EKOLOGIJA U ARHITEKTURI

SEMINARSKI RAD

IZ PREDMETA: OSNOVE ARHITEKTURE

Studentica: Mentor:

Broj indeksa:

Široki Brijeg, 20. ožujka 2012

UVOD

Početkom 18.st., industrijska revolucija, opća atmosfera napretka i izuma se u velikoj mjeri

odrazila na arhitekturu i građevinarstvo. Sa pojavom novih arhitektonskih pravaca koji su u

svojoj biti imali i upotrebu novih tehnoloških rješenja, počinje i upotreba novih materijala i

konstrukcija. Međutim, ti novi objekti su jako brzo pokazali i svoje slabosti. Velike i

inovativne ideje koje su nastajale u relativno kratkom vremenskom periodu, u usporedbi sa

tradicionalnom arhitekturom, koja se razvijala kroz stoljeća i bazirala na iskustvu, nisu mogle

uzeti u obzir sve aspekte koje arhitektura treba zadovoljiti. Bez ravnoteže i objektivnosti došlo

je do stvaranja velike arhitekture, koja nije bila niti po mjeri čovjeka niti po mjeri prirode.

Naziv za arhitekturu koja sadrži poseban, pažljivo razmatran odnos prema prirodi i prema

čovjeku je ekološka odnosno održiva arhitektura. Kao izdvojen pojam, javlja se '70–ih godina

dvadesetog stoljeća. Zelena arhitektura koristi se korištenjem održivih izvora energije,

recikliranjem građevinskog materijala, upotrebom razgradljivih materijala organskog

porijekla, ekološkim odlaganjem otpada, korištenjem kišnice. Dva glavna pristupa koja su se

izdvojila u eko arhitekturi su: pronalazak i korištenje novih tehnoloških rješenja, za gradnju sa

maksimalnom energetskom efikasnošću i minimalnim negativnim utjecajem na okoliš,

svojevrstan povratak tradicionalnim rješenjima i njihovo novo i drugačije tumačenje i

primjena u suvremenoj arhitekturi. Ekološka arhitektura je neodvojiva od svog šireg okvira –

ekologije i etike. Čovjek ima mogućnost da sebi prilagodi okruženje u kojem živi, ali je li

ispravno da zbog svog komfora i „zato jer može“ podređuje prirodu sebi i podcjenjuje ju? Jer

priroda može bez čovjeka, a čovjek bez prirode ne može. Resursi su ograničeni, od hrane do

mogućnosti za odlaganje nerazgradivog otpada, a utjecaji novih građevinskih materijala koji

nisu dovoljno ispitani često su pogubni za ljudsko zdravlje. Suvremene građevine su veliki

potrošači energije i neprimjerene sa ekonomskog i ekološkog gledišta. Je li je moguće pronaći

rješenja koja će istovremeno i zadovoljiti naše potrebe i biti povoljna za okoliš? To je pitanje

održivosti. Širok spektar istraživanja i praksi koji se sreću pod pojmom ekološke održivosti,

pokušavaju dati odgovore upravo na ta pitanja.

U ovom seminaru susresti ćemo se s pojmovima kao što su: arkologija, eko i bio dizajn,

permakultura, zelena arhitektura/održiva arhitektura i gradnja, eko selo/općina/grad,

pasivna/aktivna kuća, obnovljive energije i sl.

2

1. EKOLOGIJA I ARHITEKTURA

Ekologija je znanost o suživotu svih živih organizama u prirodi, o njihovom djelovanju na

okolinu u kojoj žive i o djelovanju okoline na njih. 1866. Ernst Haeckel, njemački biolog prvi

je upotrijebio termin ekologija za povezanost živih bića i okoliša. Riječ ekologija dolazi od

grčke riječi oikos, što znači dom, kuća; i logos, riječ, govor.

Ekološka, održiva ili zelena arhitektura, dio je jednog šireg koncepta o kojem se u posljednjih

nekoliko desetljeća sve više govori. Održivi razvoj i ideja smanjenja štetnih posljedica

čovjekovog postojanja, potakla je stručnjake iz različitih područja da krenu u potragu za

korisnim rješenjima. Među najznačajnijim izumima svakako se mogu svrstati solarni paneli i

turbine za vjetar, kao revolucionarna tekovina koja ima potencijal da zamjeni nuklearne

elektrane. Kada je riječ o arhitekturi, pitanja upotrebe novih materijala i recikliranja starih,

uštede energije u prostoru, alternativnih načina njene proizvodnje, pozicioniranja građevina,

kao i reciklaže starog prostora, postale su glavne smjernice za dizajnere i arhitekte u ovom

polju. Međutim, iako su ekologiju pozicionirali u prvi plan, neki od njih nisu zanemarili jednu

od osnovnih komponenti dizajna – estetiku. Bit ove arhitekture zapravo i jest njegovanje

ljepote, ali i stavljanje naglaska na zdravlje njenih korisnika, kao i osjećaj zajedništva. Ovim,

održiva arhitektura ima pred sobom težak zadatak– kako dizajnirati zdravo, prirodno

okruženje, koje će štedjeti energiju, izgledati lijepo i biti suprotnost sve većoj razini otuđenja

u skorijoj budućnosti.

Kako početi bilo kakvu raspravu na temu koja se tiče ekologije? Problemima vezanim za

životnu sredinu? Ili, pak, mogućim rešenjima, koja se pojavljuju sa različitih strana svijeta i

na potpuno različitim nivoima i područjima rada – od ekologa, inženjera, aktivista,

proizvođača organske hrane, političara, ekonomista, arhitekata, dizajnera? Ni samo

ograničavanje na principima ekološke gradnje nije lakši posao, jer pravci u kojima se može ići

u ovoj oblasti su nepregledni. Održiva arhitektura. Zelena gradnja. Organska arhitektura.

Vernakularna arhitektura. Ekološki dizajn. Održivi dizajn. Obnovljiva energija u stanovanju.

Štedljive građevine. Alternativni materijali. Nabrajanje bi se nastavilo u nedogled. Iako

postoji niz razlika u konceptima, jedno je zajedničko svim spomenutim formama ove gradnje

– ekološka svest o životnoj sredini prilikom izgradnje životnog prostora. Sve ovo podsjeća na

ideje tvoraca Bauhausa, Waltera Gropiusa i Adolfa Losa, koji su svojim revolucionarnim,

niskim građevinama, predviđenim za stanovanje radnika i studenata, predvidjeli ravne

krovove kao prostor za socijalizaciju. Krovovi su, u njihovoj zamisli, predstavljali prostor za

3

komunalne vrtove, na kojima bi se uzgajalo povrće za stanare. U projektiranju ili poboljšanju

građevina teži se ka samoodrživim zgradama, pametnim sistemima za energetsku efikasnost,

bez zagađenja i uzimaju se u obzir svi elementi infrastrukture, uključujući transport,

komunalne usluge, reciklaža, energija, itd. Postoje razni sistemi koji omogućavaju da zgrada

postane održiva : zeleni krovovi, vertikalne vrtova, recikliranje otpada, korištenje materijala iz

okoline i prirodnih materijala, prirodno osvjetljenje i ventilacija.. Jedan od široko prihvaćenih

načina procjene stupnjeva koliko je zgrada zelena je po LEED standardu (Leadership in

Energy and Environmental Design). LEED standard je osnovan 1994. sa namjerom da se

unificira procjena koliko je koja zgrada zelena odnosno održiva.

1.1. Arkologija i permakultura, „podgrane“ održive arhitekture

 Arkologija traži načine objedinjavanja područja ekologije i arhitekture, posebno krajobrazne

arhitekture, radi postizanja harmonijske okoline za sva živa bića. Spoj arhitekture i ekologije-

arkologija, pojam je koji povezuje veliki broj stanovnik za jednu građevinu tj. arhitektonsko

zdanje nezavisnog ekosustava, nešto kao zaseban grad u građevini.

Permakultura je metoda dizajniranja održivih zajednica koristeći slijedeće principe: Briga za

zemlju- poboljšanje životnih uvjeta kroz uspostavu sustava čiste vode, zraka, zdrave zemlje,

genetske baze šuma, divljine, biomase i domaćih životinjskih vrsti o kojima čovječanstvo

ovisi.

2. ODRŽIVA GRADNJA

Za klimatsko temperiranje zgrada u industrijskim zemljama troši se gotovo polovicu primarne

energije tih zemalja. Zato je gradnja bez ekoloških inovacija arhitektura prošlosti bez

budućnosti. Već dugo je razvijena ekološka građevinska tehnologija: nisko energetske zgrade

koje za grijanje godišnje troše manje od 30 kilovata sati po metru četvornom, energetski

pasivne zgrade bez potrebe vanjske energije za grijanje i energetski plus zgrade koje dodatno

proizvode energiju s aktivnim solarnim uređajima. Zgrade budućnosti će biti ne samo

prebivalište nego i električne centrale koje će moći pokrivati više od polovice potrebe

električne energije jedne zemlje. Građevinski inženjeri danas moraju biti ekološki inženjeri.

Tema održive gradnje, održive u smislu da sav proces dobivanja sirovina, proizvodnje

materijala, izgradnje i životnog vijeka objekta, te u zbrinjavanju ostataka nakon ispunjene

4

svrhe, zadovolji uvjete da ne šteti ljudima ni Zemlji kao cjelini ili ima najmanji mogući

utjecaj. U održivoj gradnji koriste se raspoloživi lokalni resursi kao drvo, slama,

zemlja,kamen i otpad. Takvi ‘zeleni’ objekti grade se s ciljem da budu zdravi i da opskrbe

stanovnike osnovnim životnim potrebama – hranom, vodom i energijom, a za to koriste

energiju sunca, vjetra, biomase i sakupljaju kišnicu sa krova. Takve građevine pažljivo se

dizajniraju uzimajući u obzir lokalne klimatske prilike i raspoložive lokalne resurse. Nezdravo

izdanje novogradnje, koje možda i ima visoka izolacijska svojstva, no podsjeća na život u

kutiji šibica. Loš, neodrživ dizajn dovodi do povećanja potrošnje energenata, a time i do

većeg ekološkog otiska njihovih stanovnika. Gradnja ima značajan utjecaj na okoliš, zbog

čega je praksa zelene gradnje jako važna kako bi se taj utjecaj smanjio. Ukupni štetni utjecaj

građevne industrije na okoliš teško je izračunati, jer treba uključiti faktore kao što su

eksploatacija i transport sirovina, potrošnja energije za proizvodnju građevnog materijala,

emisije štetnih plinova i građevinski otpad. Samo djelić tih svih utjecaja na okoliš može se

prikazati u količini ugljik-dioksida, jednog od uzroka efekta staklenika, koji nastaje u procesu

proizvodnje cementa. Za dobivanje jedne tone cementa proizvede se 814 tona ugljikova

dioksida, bez uračunatog vađenja kamena i transporta. Ekološki otisak konvencionalne

gradnje često je prikazan manjim nego što to zapravo jeste, dok je u javnosti shvaćena cijena

zelene gradnje često previsoka. česta je pretpostavka da je zelena gradnja mnogo skuplja od

konvencionalne. Međutim, na primjeru gradnje balama slame, koja je izolacija i

konstrukcijski materijal u jednom, možemo izračunati da za zidove kuće od 100m2 možemo

utrošiti samo 4000kn. Za takvu kuću potrebno je otprilike 400 bala slame, čija se cijena

(najčešće sa dostavom) kreće od 2,5kn do 10kn po komadu. Ako računamo da nam za

klasičnu gradnju ciglom treba dodatna toplinska izolacija, ušteda je može biti značajna.

Postoje mnogi primjeri gradnje balama slame u kojima vlasnici sami grade svoju kuću uz

pomoć prijatelja, što dodatno smanjuje troškove. Slama ima odlična izolacijska svojstva koja

su skoro dvostruko bolja od standarda za pasivne građevine. To će njenim budućim

stanovnicima donijeti dodatne uštede, jer će troškovi grijanja biti znatno niži nego u klasičnoj

gradnji. 1

Estetska strana zelene arhitekture ili održivog dizajna je filozofija gradnje životnog prostora

koji je u skladu sa prirodnim značajkama i resursima koji okružuju mjesto gradnje. Nekoliko

je metoda u dizajniranju održivih objekata koje se slijedi: koriste se specifični ‘zeleni’

građevinski materijali iz lokalne sredine, smanjuje se količina otpada, optimiziraju se sustavi i

1 Lesar, Marijana (2008), Održivost u praksi; Održiva gradnja. Kneja, Tisak ACT Printlab d.o.o.

5

koriste se obnovljivi izvori energije proizvedeni na samom mjestu gradnje. Obnovljivi

prirodni materijali kao što su to bambus, slama, klade i drvna građa iz održivo upravljanih

šuma i kamen. U održivoj gradnji često se koristi i otpad kao građevni materijal koji nije

obnovljiv. Primjer za to mogu biti stare auto gume koje napunjene zemljom predstavljaju

odlične nosive zidove. Limenke i staklenke se mogu koristiti kao ispuna zidova, kako bi se

smanjila upotreba novo proizvedenih materijala. Umjesto klasične građevne izolacije kao

mineralna vuna ili stiropor koji su zahtjevni za okoliš, mogu se koristiti materijali sa niskom

komponentom hlapljivih sastojaka - reciklirano grubo platno, ovčja vuna, slama, piljevina ili

celuloza. Kako bi izbjegli kukce i štetočine, može se koristiti boraks (borna kiselina) ili

vapno s kojim se izolacijski materijal miješa. Kao primjer zelenog razmišljanja u gradnji

može poslužiti ponovna upotreba materijala iz kuća koje se ruše. Kada se stare zgrade ruše,

sva kvalitetna građa se iskorištava, obnavlja i koristi. Kamen je također pogodan za ponovnu

upotrebu. Kako bi se smanjila količina energetske potrošnje objekta, najveću važnost treba

pridodati orijentaciji prema stranama svijeta. Pravilnom orijentacijom može se iskoristiti

energija sunca koja zagrijava prostore zimi, a hladi ljeti. Dobro dizajnirana građevina pomaže

svojim stanovnicima da ne proizvode otpad, na primjer, predviđanjem mjesta za

kompostiranje u kuhinji i ugradnjom staklenika za cjelogodišnji uzgoj hrane i sadnica.

Da bi ljudi osigurali vlastiti krov nad glavom često uzimaju kredite koji traju i do trideset

godina. U vrijeme ekonomske nestabilnosti,takvi krediti postaju znatno psihičko opterećenje

te nikako ne predstavljaju održivo rješenje temeljeno na brizi za ljude, za Zemlju i pravednu

raspodjelu resursa., rješenje vidi u suradnji ljudi, korištenju lokalnih materijala i manjem

uplitanju zakona u područje gradnje: “Neke od najšarmantnijih i klimi prilagođenih kuća na

Zemlji izgrađene su bez bankovnih kredita, arhitekata, dobavljača, metala, ili betona.

Izgrađene su u područjima gdje trgovačka udruženja, građevni inspektori, zdravstveni

službenici i lokalna i državna vlast ne ometaju zajednice koje grade svoje kuće da im budu

skloništa. Kamen, zemlja, bambus, drvo, špaga, pletiva od šibe, opeka i crijep su stoljećima

poznati izdržljivi građevni materijali koje ljudi koriste.„ 2

3.ZAKONODAVSTVO O PROSTORNOM UREĐENJU I GRADNJI

2 Bill Mollison, jedan od osnivača permakulture

6

Za sada ne postoji legalan način da se dobije dozvola za gradnju kuće uz upotrebu

alternativnih materijala. Prema zakonu o Prostornom uređenju i gradnji, koji je stupio na

snagu 1. listopada 2007. godine, sav proces od projektiranja do gradnje moraju voditi

isključivo osobe koje ispunjavaju uvjete za obavljanje tih djelatnosti. Ukoliko je objekt bruto

površine manje od 400m2ona/onaj koja/i gradi, za svoje potrebe može jednom u pet godina

sam/a projektirati i obavljati stručni nadzor građenja ako je diplomirani inženjer odgovarajuće

struke ili inženjer odgovarajuće struke i ima položeni stručni ispit.

U istom zakonu stoji (čl. 14.) da “građevinsko-tehničke uvjete za građenje i uporabu

građevnih proizvoda koji se smatraju povoljnijim za okoliš i za koje je radi toga prema

posebnom zakonu predviđena mogućnost smanjenja prihoda Državnog proračuna od prometa

roba i usluga, uz suglasnost Ministarstva financija, propisuje ministar pravilnikom.”

Iz uvjeta navedenim u zakonima, sam svoj majstor ili majstorica ne smije uz pomoć svojih

prijatelja i prijateljica graditi svoju eko kuću snova bez režija iz drva, slame i auto gumi... što

znači da se s jedne strane na papiru promovira održivi razvoj, dok se s druge strane zakonima

sprječava da se održivi razvoj uopće započne. Prema navedenim zakonima potiče se daljnje

cjepkanje zajednice, umjesto da se potencira stvaranje eko sela a time i zdravije socijalne

klime, u kojem je najveće blago zemlja, znanje, raznolikost, suradnja i zajedničko vlasništvo.

EU Directive 2002/91/EC zahtjeva izradu energetskog certifikata za sve nove građevine i

obnovu gdje je površina veća od 50 m2, a s vrlo malim brojem taksativno nabrojenih

iznimaka, kao što su crkve, privremeni objekti, itd., te ukoliko nema dovoljno stručnjaka koji

znaju i mogu verificirati ogroman broj projekata za zgrade koje moraju imati energetski

certifikat, doći će do vrlo skupih zastoja u izgradnji tih građevina.Nadalje, navodi se još i da

”alternativni izvori opskrbe energijom nisu u potpunosti istraženi te je zato potrebno

razmotriti tehničke, ekološke i ekonomske kriterije uporabe alternativnih sustava opskrbe

energijom“.

4. URBANISTIČKO PROJEKTIRANJE

Arhitektonsko i urbanističko programiranje i projektiranje koje udovoljava zahtjevima

koncepta održivosti. Pažljivo projektiranje, gradnja i uporaba građevine uz neznatna dodatna

ulaganja ili bez njih, a time se ujedno osigurava kvalitetna arhitektura. U rješavanju ekološko-

energetskih problema, važno je identificirati segmente u kojima je potrošnja najveća, a

moguća rješenja ekonomski najopravdanija. Većina ljudi, pa čak i onih kojima je to najuža

struka, nije svjesna do koje su mjere zgrade rasipnici energije. Kao i u većini drugih zemalja, i

7

u RH zgrade predstavljaju najveći segment potrošnje energije (32% ukupne potrošnje s

trendom njenog daljnjeg povećanja). Taj je segment veći i od sektora prometa (22%), i

industrije (20%), te svih drugih sektora zajedno (usluga 9%, poljoprivrede 5%, itd.).

Upravo izuzetno povoljne tehnološke i ekonomske mogućnosti u zgradarstvu koje su i našoj

zemlji na raspolaganju (ne radi se o skupim i teško dostupnim tehnologijama), mogu imati

značajan doprinos u smanjenju potrošnje fosilnih goriva te posljedičnog zagađenja okoline.

Projektiranje prostora koji kreiraju urbanitet i povezuju se na javni prostor znači promišljanje

urbaniteta u kontekstu održivog razvoja grada, odnosno razvoja koji ne šteti okolišu već ga

uključuje u proces promjene, uključivo političke, društvene i kulturne dimenzije grada.

Tehničke detalje utjecaja na okoliš treba uzeti u obzir (kvaliteta zraka i vode, buka,

mikroklima itd.), kvalitativni prostorni zahtjevi trebaju se izraziti i u gradskom mjerilu, u

programima vezanim uz natječajne lokacije. To uključuje različite nivoe: mobilitet i prometna

mreža, gustoća i otvoreni prostor, miješanje programa i intenzitet, kvaliteta i upravljanje

javnom domenom.

U današnje vrijeme uređenje automobilskog prometa i poticanje raznolikosti transportnih

metoda predstavlja značajan dio težnje za kvalitetom života u gradu. Spriječiti da grad

širenjem proguta prirodni okoliš je važan cilj održivog razvoja. To često znači povećanu

gustoću gradnje. Druga strana medalje je potreba grada za zajedničkim otvorenim prostorima

na kojima je prisutna priroda. Upravljanje zemljištem kako bi se to postiglo znači povećanje

gustoće gradnje uz omogućavanje otvaranja prema spomenutim otvorenim prostorima.

5. PASIVNA/AKTIVNA KUĆA

Pasivna kuća. Koncept pasivne kuće prvi je puta primijenjen 1991. godine u Njemačkoj, te se

od tada sustavno razvijao i usavršavao sve do danas, kad je zapravo postao standardom

energetski učinkovite gradnje. Radi se o konceptu koji podrazumijeva odlično izoliran vanjski

sloj zgrade (krov, vanjski zidovi, podovi prema tlu) s visokom kvalitetom vanjske stolarije.

Sama preciznost izvedbe cjelokupnog plašta objekta ovdje je od presudne važnosti, jer kuća

osim što ne smije imati toplinskih mostova, ne smije propuštati zrak. To je preduvjet da

energija ne "curi" prema van i da se može kontrolirati njena upotreba za zagrijavanje i

hlađenje objekta. Podrazumijeva se i korištenje obnovljivih izvora energije, upotrebom

toplinske pumpe (koja koristi temperaturu npr. zemlje za grijanje kuće zimi, odnosno hlađenje

ljeti), fotonaponskih ćelija (za proizvodnju električne energije) ili pak solarnih kolektora (za

8

pripremu tople vode). Glavni izvori energije tek trebaju postati oni kojih zapravo i ima najviše

i koji su nam svakodnevno besplatno na raspolaganju - sunce, vjetar, geotermalni izvori,

energija valova, biomase...

Aktivna kuća.

Kao razvoj prethodne ideje, koncept aktivne kuće u fokusu, osim energije, ima prije svega

zdravlje i dobar osjećaj stanovnika samog objekta. To je osnovna ideja vodilja kod

razmišljanja o "zdravoj kući". Klima unutarnjeg prostora, naročito u segmentu dnevne

svjetlosti i prirodne ventilacije, vjerojatno je najvažnija tema o kojoj bi se trebalo voditi

računa prilikom projektiranja. Kao i kod pasivne kuće, aktivna kuća treba biti pravilno

orijentirana, a glavnina staklenih površina trebala bi biti orijentirana prema jugu, te jugoistoku

i jugozapadu. Na taj se način tijekom zime upija maksimalna količina sunčeve topline, dok se

tijekom ljeta kuća brani od pregrijavanja odgovarajućom upotrebom vanjskih sjenila. Ukoliko

npr. vanjske rolete ljeti spustimo tijekom dana (dok većina nas nije kod kuće) kako bi

onemogućili ulazak topline sunca u unutarnji prostor, a zimi učinimo upravo obrnuto tj.

podignemo vanjske rolete kako bi toplina sunca mogla zagrijavati naše domove – na godišnjoj

razini možemo uštedjeti i do 30% novca kojeg bismo inače odvojili za grijanje ili hlađenje

prostora! Promišljeno pozicioniranje staklenih površina omogućit će ravnomjernu

osvijetljenost prostora dnevnim svjetlom, što je jedan od osnovnih preduvjeta ljudskog

zdravlja. Bez obzira kakvu kuću gradili, ovu činjenicu ne bismo smjeli zaboraviti. Ljudi su

stvoreni za život u prirodi i na zraku, a s obzirom da danas nažalost većinu vremena

provodimo u zatvorenim prostorima, moramo si na neki način osigurati maksimalnu kakvoću

unutarnje klime.

Prema nekim istraživanjima današnji, "suvremeni" čovjek provede i do 90% svoga vremena u

zatvorenom prostoru. Ako je tome zaista tako, onda barem pokušajmo graditi na način da nam

taj unutarnji prostor bude što ugodniji ili, bolje rečeno, po kvaliteti što približniji vanjskom

prostoru - s puno svježeg zraka i prirodne svjetlosti! Po osnovnoj ideji o uštedi energije,

pasivna je kuća odličan korak. No, konačni bi cilj trebala biti kuća koja daje više nego što

uzima tj. proizvodi više energije, nego što joj je potrebno.

6. EKO SELO, EKO KUĆA, EKO GRAD

9

Ekoselo je ekonomski i ekološki održivo selo, koje je usklađeno po ekološkim kriterijima. To

se prije svega odnosi na promet i na kuće koje su građene po energetskim normativima, koji

su primjerice niskoenergetske kuće, pasivne kuće i regionalna energetske opskrba

s obnovljivim izvorima energije i kogeneracijskih postrojenja. Ekosela su djelomično i

zajednice u kojima žive ljudi koji žele živjeti u skladu s određenim vrijednostima.

Stanovnici ekosela imaju određene ekološke, socijalne i duhovne vrijednosti. Najčešće ih

stvaraju ljudi koji ne žele biti ovisni o sustavu centralizirane distribucijske mreže resursa i

energije. Pokušavaju svojim stilom života spriječiti daljnje uništavanje okoliša i prekomjernu

potrošnju fosilnih goriva. Individualne zajednice često surađuju međusobno.

1.Eko selo u izgradnji, Boračko jezero, BiH

7. EKO ARHITEKTI I VIZIONARI

Nader Khalili, svjetski je poznat iransko-američki arhitekt, humanitarac, učitelj i

tvorac Geltaftanskog sustava od pečene zemlje, poznatog kao 'keramičke kuće', te sustava

izgradnje od nepečene cigle. Khalili je naobrazbu iz filozofije i arhitekture stekao u Iranu,

Turskoj i Sjedinjenim Američkim Državama. njegov je zadatak bio pomoći siromašnima i

izbjeglicama izgraditi kuće nakon  katastrofalnog potresa u središnjoj Aziji ili tsunamija, koji

se dogodio na godišnjicu velikog potresa u Iranu.  Poginuli su desetci tisuća ljudi - čitave su

zajednica nestale u samo nekoliko minuta ili sati. Uragani na južnoj obali SAD-a prouzročili

su katastrofu, što znači i ogromne troškove i napor kako bi se sve dovelo u normalno stanje.

Tu su i uragani u središnjoj Americi, izbjeglice u Darfuru, kao i stalne žrtve AIDS-a, koji

ostavljaju iza sebe veliki broj beskućnika. Planirao je skloništa, koja mogu postati održiva, i

trajne građevine koje su otpornije na prirodne katastrofe.

10

1. Primjer Naderove gradnje

Friedensreich Regentag Dunkelbunt Hundertwasser, austrijski slikar, grafičar i arhitekt.

Iako nije bio arhitekt po obrazovanju, izrađuje makete kuća koje njegove kolege, arhitekti i

građevinari pretvaraju u stvarne objekte. Redizajnirao je već postojeće neprivlačne zgrade u

skladu s prirodom i individualnim željama čovjeka. „Šarenilo, raznolikost, raznovrsnost, u

svakom su slučaju bolji nego sivilo, sivilo prosječnosti.“, kaže Hundertwasser. Njegove

zamisli u suprotnosti su sa sterilnosti i monotonijom koja dominira arhitekturom pedestetih

godina, kada su se gradile jeftine, velike zgrade za masovno stanovništvo. Njegov ekološki

pristup ozelenjavanja građevina jedinstven je u povijesti arhitekture. Ljudi su gotovo potpuno

izgubili kontakt sa zemljom i žive izolirani od svoga prirodnog okoliša. Od presudne je

važnosti uspostavljanje ravnoteže s prirodom, koja je gradnjom betonskih blokova za

stanovanje opustošena. »Mi smo gosti prirode. Ono što se putem stanogradnje oduzme

prirodi, time što negdje sagradimo kuću, to mora iznova doći na krov, kao zemljana podloga

za rast trave i drveća.« Šume treba vratiti u gradove i moramo biti tolerantni prema spontanoj

vegetaciji. Ozelenjavanje zidova i travnati krovovi postojali su i prije Hundertwassera ali drvo

podstanar svakako je originala zamisao. Drvo koje raste iz prozora zasađeno je na otprilike

jednom četvornom metru lođe kojom je prozor uvučen u unutrašnjost zgrade. Korist koju

omogućuje takvo ozelenjavanje fasada je sljedeća: kisik; poboljšanje mikroklimatskih uvjeta

jer se smanjuje oštrina klimatskih promjena, smanjenje ulične buke; skrovitost od pogleda

izvana, sjena u vrućim mjesecima, propuštanje svjetla u hladnim.

11

Frank Lloyd Wright. Najpoznatiji primjer organske arhitekture je kuća “Fallingwater”

arhitekta Franka Lloyda Wrighta, koju je projektirao za Edgara J. Kauffmana. Objekt je

završen 1939. godine, nalazi se u ruralnom dijelu Pennsylvanije, a posebnost zgrade je ta što

je izgrađena iznad vodopada. Za izgradnju su korištena dva materijala –vodoravni zidovi

terase izrađeni su od armiranog betona, a ostatak objekta od kamena, identičnog onome s

obližnje stijene kojom slap prolazi. Prožimanje prirode životnim prostorom primarno je

postignuto lokacijom objekta iznad slapa, koji se iz kuće ne vidi, ali se čuje te uporabom

kamena kao jednog od dva građevna materijala.

8. EKO ARHITEKTURA U HRVATSKOJ

Iako u svijetu, posebice u zemljama Europske unije, ovakva arhitektura doživljava svojevrstan

bum te ju je nekoliko država postavilo kao standard gradnje, u Hrvatskoj je još uvijek riječ o

pojedinačnim slučajevima i naseljima do 10 objekata. 

Hrvatski arhitekt Ljubomir Mišćević, redoviti profesor na Arhitektonskom fakultetu

Sveučilišta u Zagrebu na pitanje novinara postoji li u Hrvatskoj svijest da moramo početi

štedjeti energij ili još uvijek mislimo da će nam izvori energije biti jeftini i vječno dostupni,

odgovara:„Svijest postoji. Kao stručnjak, profesor i projektant te kao građanin Hrvatske, volio

bih da je mnogo više savjesti. Svjesni smo činjenice da se i posljednji izvori konvencionalnih

ili neobnovljivih izvora žele iskoristiti čak i pod cijenu globalnih konflikata. Novi energenti

prije svega moraju jamčiti održivost, jer je to konsenzus civilizacije određen Protokolom iz

Kyota kojeg je Republika Hrvatska ratificirala 2007. godine i nizom dokumenata koji iz njega

proizlaze. Zato i govorimo da je štednja energije pomoću energetske učinkovitosti veliki

energetski izvor“.3

8.1. PRIMJERI ODRŽIVE ARHITEKTURE U HRVATSKOJ

2. Pasivna sunčana kuća P2, Marija Bistrica 1985.god., autor Lj.Miščević

3 Intervju s prof. Ljubomirom Miščevićem, povodom Sajma energetske učinkovitosti, niskoenergetske i pasivne gradnje

12

ZAKLJUČAK

U agrarnim civilizacijama demografski pritisak i intenzivna poljoprivreda bili su osnovni

uzroci ekološke destrukcije, posebno deforestizacije i salinizacije tla. Česti ratovi i intenzivno

stočarstvo također su doprinosili uništavanju lokalnih staništa. Moderna industrijska društva

ostvaruju daleko najveći ekološki utjecaj i masovnu ekološku destrukciju na globalnoj razini.

Zadnjih stotinjak godina dolazi do šestog velikog istrebljenja vrsta, sustavnog uništavanja eko

sustava i desetina tisuća vrsta, osiromašivanja planetarnog bioma, uvođenja stranih vrsta u

nova staništa, masovnog građenja brana i cesta, masovne motorizacije itd. U gradovima, u

kojima živi više od polovice čovječanstva, često je visoka razina zagađenosti zraka, zvuka,

hrane i vode. Industrijska društva ulažu velike napore u borbi protiv ekoloških problema, ali

uglavnom se radi samo o suzbijanju simptoma, čega ljudi nisu ni svjesni. Šteta je već

učinjena. Različiti oblici ekološke destrukcije, od zagađivanja neposrednog okoliša do

uništavanja divljih staništa i vrsta, uglavnom su posljedica provođenja evolucijski netestiranih

djelatnosti i života u neprirodnom okruženju civiliziranih društava, koje nemaju uporišta u

ljudskoj evolucijskoj prošlosti i na koje čovjek genetski nije prilagođen. No, veliki značaj

kulture i napretka ne znači da čovjek može od sebe napraviti što hoće ili da može prosperirati

u bitno različitim sredinama. Kolektivne patologije civilizacije i bezbrojni problemi svjedoče

o vrlo slaboj prilagodbi čovjeka na nagle društvene promjene i stvaranje složenih društava.

Poput svih vrsta i čovjek može dobro živjeti samo u onom okolišu na koji ga je prirodna

selekcija pripremila. Ljudi mogu zahvaljujući kulturnoj fleksibilnosti, graditi društva protivna

ljudskoj prirodi, ali ne mogu, nikada i nigdje, izbjeći štetne posljedice i uspješno se prilagoditi

na nagle društvene promjene.

Po svim objektivnim kriterijima –čisti okoliš, divljina i dugoročna održivost i ljudi koji su

bili sakupljači i lovci imaju daleko najbolji ekološku ravnotežu. Sakupljači-lovci za razliku od

seljačkih i gradskih društava ne mogu,osim nekih iznimnih i vrlo rijetkih okolnosti zagađivati

neposredni okoliš, tj. uvijek žive u čistom okolišu, jer «čisti okoliš» nije ništa drugo nego

okolina evolucijske prilagođenosti.

Sakupljači-lovci uvijek žive u divljem okolišu (za razliku od seljačkih i stočarskih društava) i

organskom (za razliku od industrijskih gradova), dakle onom na koji je čovjek genetski

prilagođen. Priroda je dinamična i promjenjiva, i sve nastalo (preostalo) rezultat je prirodne

selekcije. Nagle promjene, bilo od ledenog doba preko vulkanskih erupcija do naglog rasta

stanovništva uvijek dovode do brojnih štetnih posljedica. Naši preci nisu živjeli u kamenom

13

dobu (stone age), već u zelenom dobu (green age), tj. organskom okolišu s bogatim biološkom

raznolikošću, upravo onom okolišu, koji za nas danas predstavlja trajnu fascinaciju. Taj okoliš

nije, za razliku od gradova, ljudska konstrukcija. Taj je život trajao kroz milijune godina,

dovoljno dugo da sve temeljne ljudske psihološke i fiziološke osobine budu prilagođene

upravo na takav život. Naši preci koje danas nazivamo primitivnim, jer su živjeli u malim

skupinama rasprostranjenim po divljem okolišu. Pojava i širenje ekološke svijesti u novije

vrijeme posljedica je očajnog ekološkog stanja u kasnim industrijskim društvima u kojima se

ljudi neprekidno bore s bezbrojnim ekološkim (i drugim) nevoljama. Kada bi ekološka

devastacija bila uobičajena pojava u tom životu kroz milijune godina moralo bi doći do

određene genetske prilagodbe na takvo ponašanje, što, očito,nije slučaj. 

Drvo je, uz mišiće čovjeka i domaćih životinja, bilo energetska osnovica starih društava i

koristilo se za sve bitne aspekte ljudskog života: gradnju kuća, brodova, dvoraca, grijanje,

prijevoz, obrt, rudarstvo itd. Civilizirana društva uglavnom slavile deforestaciju kao primjer

«pobjede» nad «divljom» i«kaotičnom» prirodom. U mediteranskim područjima deforestacija

je bila vrlo izražena već u antička vremena zbog slabijeg regenerativnog sastava šume, ali i

zbog masovnog korištenja koza i ovaca, koje su brstile mlade izdanke i sprečavale

regeneraciju šume. Stoga je u mnogim područjima preostalo samo nisko raslinje (makija) ili

potpuno golo i kamenito tlo, koje, ironično, mnogi današnji turisti doživljavaju kao lijep i

prirodni mediteranski okoliš.

U velikim gradovima ljudi moraju živjeti u izrazito prenapučenoj, zagađenoj i devastiranoj

sredini i normalno je da nagonski reagiraju smanjenjem prirasta kako bi se smanjila razina

stresa. Sveopća mehanizacija, kontracepcija, edukacija žena, visoki troškovi života i

nastojanje za što višim standardom, uključujući i produženo školovanje, posebno žena također

doprinose opadanju nataliteta. No, usporavanje rasta i relativno opadanje stanovništva nije

značilo smanjivanje ekološkog utjecaja niti u jednoj zemlji, jer je sve veći broj ljudi aspirirao

na život gradske srednje klase sa što višim standardom. Na toj se osnovi počeo razvijati sustav

predgrađa najčešće u obliku privatnih kuća s vrtom. nakon 1918. u sjevernoj Americi i

Australiji, te nakon 1945., u znatno manjoj mjeri, u zapadnoj i srednjoj Europi. Gradska

srednja klasa odlazila je iz gradskih središta – koja su mogla ostati poslovne zgrade ili u koje

se doseljavali siromašniji slojevi u kuće u predgrađu. Sustav predgrađa, koji je od početka

počivao na jeftinoj nafti, značio je, u uvjetima nekontrolirane urbanizacije, višestruko

uvećanje ekološke devastacije, jer su mnoga zelena područja, šume, livade, gajevi itd.

pretvoreni u kuće, ceste, parkirališta,trgovine i druge ustanove tipične za život pripadnika

14

srednje klase. Europska varijanta predgrađa često obuhvaća sela u okolici velikih gradova, čiji

članovi žive na selu, ali rade u gradu. Taj je sustav značio pokušaj pripadnika srednje klase za

s manje adaptivni jaz i da žive u prirodnijem okolišu: više organskom i čišćem nego što su

bila gradska središta.

U betonskom, mehaniziranom i digitaliziranom okruženju ljudi gube vezu čak i s organskim

okolišem. Industrijski ljudi žive u okolišu, koji je toliko degradiran, prenapučen i zagađen da

ga mogu dijeliti samo sa žoharima, štakorima i vrapcima. Ljudi ne mogu imati čak ni čisti

zrak, vodu, hranu i zvuk. Sve temeljne ljudske potrebe u takvom okruženju moraju ostati

neprekidno blokirane, od društvenog pritiska do betonskog i mehaniziranog okoliša vodi do

nepostojanja bilo kakve zajednice i zavičaja. Industrijski su velegradovi toliko neprirodna

sredina da većina ljudi u njima jedva može preživjeti i to samo ako neprekidno bježi u

imaginarne svjetove potrošačke industrije ili u organski okoliš za vrijeme izleta i godišnjih

odmora. Većina pripadnika srednje klase većinu života provodi u stanovima na petom katu i

uredima na pedesetom katu betonskog, mehaniziranog i zagađenog okoliša. Nije neobično da

te ljude neprekidno prati osjećaj besmislenosti i prakticiranje svih mogućih oblika patološkog

ponašanja. U industrijskim društvima ostaju im samoograničeni surogati, poput gradskih

parkova, drvoreda, tužnih ZOO-vrtova i nacionalnih parkova. Ono što ljudi vide u ZOO-

vrtovima očajna su i nesretna bića, koja moraju prebivati u neprirodnom okolišu, slika i

prilika ljudi industrijskog društva, koji ZOO-vrtove grade po uzoru na svoje gradove.

Moderan čovjek otuđen je u svojim stambenim prostorijama zbog hladnih i nehumanih

materijala od kojih je znanstveno dokazano da štetno zrače. Kako putem prehrane, zdravog

životnog stila, povratku prirodi i domaćim eko proizvodima, tako i ambijentalnom smislu,

sve veći broj ljudi prihvaća ideju življenja u drvenom, tradicionalnom objektu, modificiranom

prema modernim pogledima i estetici. Jedan drevni sumerski ep pripovijeda o vladaru grada

Uruka, po imenu Gilgameš, koji je ubio šumskog boga Humbabu, zaštitnika šume. U tom

«herojskom» činu Gilgamešu je pomagao Enkidu, nekada «divlji čovjek», a sada, nakon što

ga jezavela gradska žena, «pripitomljeni» i «civilizirani» podanik gradskog vladara. U slavu

tog čina– trijumfa civilizacije nad divljinom – Gilgameš i njegovi podanici počeli su sjeći

šume i podizati grad. No, vrhovni bog Enlil odlučio je osvetiti smrt Humbabe i poslao

poplavu i sušu, uništio Uruk, Gilgameša i Enkidua. Složena društva prolongirala su slom

uvećanjem složenosti, osvajanjem novih područja, te, u moderno doba, otkrićem novih izvora

energije. To je priča više manje svih civilizacija: kratkoročni «trijumfi» nad divljim prirodnim

svijetom i zatim brzi slom.

15

SADRŽAJ:

Uvod…………………………………………………………………………..2

1.Ekologija i arhitektura…………………………………………………….…3

1.1. Permakultura i arkologija……………………………………………4

2.Održiva gradnja……………………...……………………………………....4

3.Zakonodavstvo o prostornom uređenju i gradnji…………………………….7

4. Urbanističko projektiranje…………………………………………………...7

5. Pasivna/aktivna kuća………………………………………………………...8

6. Eko kuća, eko selo, eko grad…………………………………………….....10

7. Eko arhitekti i vizionari……………………………………………………..10

8. Eko arhitektura u Hrvatskoj…………………………………………………12

8.1. Primjeri održive arhitekture u Hrvatskoj…………...………………..12

ZAKLJUČAK………………………………………………………………….13

LITERATURA…………………………………………………………………15

16

Literatura:

Šošić, I. (2001) Statistika : udžbenik za srednje škole. 2. izd. Zagreb: Školska knjiga.

Miščević, Ljubomir (2007) Održiva arhitektura i urbanizam; Prvi hrvatski forum o održivoj gradnji. Zagreb

Blewitt, J. (2008). Understanding Sustainable Development. London: Earthscan.

Vujković, Ljiljana Pejzažna arhitektura - planiranje i projektovanje. 2008

Cleary, Mark 21st Century Architecture: Designer Houses,Publisher: The Images Publishing Group, Australija 2011

Markus, Tomislav, Od divljeg prirodnog svijeta do industrijskih velegradova: Ekološka povijest ljudskih društava. Hrvatski Institut za povijest. Zagreb, Republika Hrvatska

Delić, A., Kincl, B., Worl Congress on Housing; Stanovanje budućnosti-istraživanje novih prostornih sustava; Arhitektonski fakultet Sveučilište u Zagrebu, Zagreb

Milojević, D. (2011) Zelena arhitektura – Arhitektura budućnosti deo 1. Dostupno na: <www.wannabemagazine.com>

Autor nepoznat, Održiva arhitektura. http://www.ecoist.rs . Pristupljeno: 15. Ožujka 2012

Autor nepoznat, Primjeri održivih zgrada. http://www.ecoist.rs . Pristupljeno: 15. Ožujka 2012

Autor nepoznat, Energetski pregled i energetsko certificiranje zgrada. http://www.eko-

oglasnik.com. Pristupljeno: 1.4. 2012

17