Tema: Motorike sposobnosti EVROPSKI UNIVERZIET BRKOFAKULTET ZDRAVSTVENIH NAUKASMJER: MENADER SPORTA

SEMINARSKI RADTema: MOTORIKE SPOSOBNOSTI

Predmet: Kinezioloke transformacije

Mentor: Prof.Branimir Miki student: Filna Dzaferovic br.indexa:013/13-MUS

novembar 2014

SADRAJ

SADRAJ..str.2UVOD ...........................................str.3 Motorike sposobnosti ...str.4 Podjela motorikih sposobnosti.str.5Motorika znanja ..................................................................str.8 Motoriko uenje str.10Metode uenja i vjebanja str.13ZAKLJUAK ..str.15LITERATURA .str.16

UVOD

Motorike sposobnosti odgovorne su za efikasnost ljudskog kretanjaRaznim istraivanjima je utvreno da se motorike sposobnosti ne mogu uinkovito opisati samo jednom, generalnom dimenzijom, ve je za opisivanje ovjekovih okretnih sposobnosti, potrebno ralanjivanje na vie kvantitativnih (snaga, brzina, izdrljivost i gibljivost) i kvalitativnih (koordinacija, agilnost, ravnotea, preciznost) motorikih sposobnosti.Tjelovjebom se moe znaajno utjecati na razvoj i na odravanje postignutog nivoa pojedinih motorikih sposobnosti. Na neke sposobnosti mogue je utjecati u veoj mjeri nego na druge, a to ovisi o stupnju ugroenosti pojedine sposobnosti, i o vjebanju u optimalnoj ivotnoj dobi. Na snagu se moe efikasno djelovati i u starijoj ivotnoj dobi, dok je utjecaj vjebanja na brzinu i koordinaciju i gibljivost bitno manji, a mogue je znaajnije utjecati samo u ranoj mladosti. Metode i vjebe koje koristimo u pravilno programiranom tjelesnom vjebanju razlikuju se prilikom razvijanja razliitih sposobnosti.

MOTORIKE SPOSOBNOSTI

Prema zaciorskom 81975) motorike sposobnosti su oni oblici motorike aktivnosti koji se pojavljuju u kretnim strukturama koje se mogu opisati jednakim parametarskim sistemom, koje se mogu izmjeriti istovjetnom skupinom mjera i u kojima nastupaju analogni fizioloki, bioloki i psihiki procesi, odnosno mehanizmi.

Motorikim sposobnostima nazivaju se one sposobnosti ovjeka koje uestvuju u rjeavanju motornih zadataka i uslovljavaju uspeno kretanje, bez obzira da li su steene treningom ili ne.

Po pitanju utvrivanja strukture motorikih sposobnosti ima jo uvek dosta nejasnoa, a dosadanja istraivanja pokazuju da je problem njihove strukture tek poeo da se razrjeava. Sve se vie zapaa, da se motorike sposobnosti manifestuju u veoma sloenim i razliitim zadacima. Faktorskim pristupom u istrivanju ovog antropolokog prostora, vremenom se nakupilo sve vie informacija koje potvruju da postoji vie faktora snage, brzine, koordinacije i dr., to je dovelo do pitanja o strukturi motorikih sposobnosti, odnosno do pitanja koliko motorikih sposobnosti objektivno postoje i kakve su njihove meusobne relacije.

Na osnovu istraivanja koja su imala taksonomski ili fenomenoloki karakter, strukturu motorikog prostora (faktori prvog reda) definisali su faktori akcionog tipa (snaga, brzina, fleksibilnost, ravnotea, koordinacija i preciznost) i topolokog tipa (snaga ruku i ramenog pojasa, snaga nogu, snaga trupa, fleksibilnost trupa, fleksibilnost zgloba kuka, fleksibilnost pojasa, koordinacija nogu, koordinacija ruku, itd.).

Dvije nove dimenzije iz najnovijih istraivanja motorikog prostora sa kondicionog aspekta se esto pojavljuju a to su : relaksibilnost i vidne sposobnosti.

MOTORIKE SPOSOBNOSTI

SNAGA

BRZINA

IZDRLJIVOST

KOORDINACIJA

FLEKSIBILNOST

RAVNOTEA

PRECIZNOST

RELAKSIBILNOST

VIDNE SPOSOBNOSTI

( S. Dautbai, A. Bradi Sarajevo 2005)

SNAGASnaga se definie kao sposobnost savladavanja ili suprostavljanja spoljnom miinim kontrakcijama odnosno miinim naprezanjima. TJ podruju ispoljavanja snage, susreemo se sa dva pojma. Snaga kao psihomotorna sposobnost i kretni kvalitet ovjeka i sila kao mehanika odlika kretanja, odnosno kao mjera uzajamnog mehanikog djelovanja tijela u datom vremenu.

Utvrena je egzistencija nekoliko faktora snage, koji su po tipu akcijeidentifikovani kao:eksplozivna snaga, repetitivna snagia, statika snagaBRZINA

Brzina predstavlja biomotoriku sposobnost ovjeka da izvede pokrete za najkrae vrijeme u datim uslovima. Pri tome se pretpostavlja da izvrenje zadatka ne traje dugo i da ne dolazi do zamora. Prisutna su tri osnovna vida ispoljavanja brzine:latentno vrijeme motorne reakcije,brzina pojedinanog pokreta (pri malom spoljanjem otporu), i uestalost pokreta.

Vidovi ispoljavanja brzine relativno su nezavisni jedan od drugog. To se posebno odnosi na vrijeme reakcije koje nema znaajnu povezanost sa brzinom kretanja. Neka osoba se moe odlikovati veoma brzom reakcijom i biti relativno spora pri lokomociji.Kombinacijom ova tri vida ispoljavaju se svi sluajevi brzine. U praksi se sreemo sa kompleksnim ispoljavanjem brzine. Tako u sprinterskom tranju rezultat zavisi od vremena reakcije na startu, brzine pojedinih pokreta (otiskivanje nogama i tempa koraka).

IZDRLJIVOSTPostoji mnogo definicija izdrljivosti kao psihomotornog kvaliteta. Prikladna bi bila definicija izdrljivosti kao sposobnosti ovjeka da obavlja dugotrajan fiziki rad (aktivnost) uz odreene uslove bez smanjivanja njegove efikasnosti ili izdrljivost je psihomotorna sposobnost da se neka aktivnost vri due vremena bez snienja njene efikasnosti. Izdrljivost se moe definisati i kao sposobnost suprostvljanja zamoru.

KOORDINACIJA

Koordinacija, bez sumlje najvanija sposobnost gledajui sveukupnost djelovanja motorikog ponaanja ljudskih bia.Ona sudjeluje u realizaciji praktiki svake kretne strukture, od najjednostavnijih do najsloenijih oblika gibanja. Zbog toga je I ova dimenzija dobila naziv 2motorika inteligencija". Rezultati nekih istraivanja (Metiko i Hoek 1977, Gredelj I sur, 1975, Hoek, 1979) ukazuju sa znatnim stepenom pouzdanosti da u prostoru koordinacije egzistira jedan masivni faktor irokog spektra utjecaja kojeg su neki autori nakon niza provedenih faktorskih analiza motorikog prostora nazvali "Mehanizam za struktuiranje kretanja".( S. Dautbai, A. Bradi Sarajevo 2005)

FLEKSIBILNOST

Termin fleksibilnost potie od latinske rijei flectere ili flexibilis to znai savijati, savijanje.

Fleksibilnost oznaava razliite pojmove za razliita podruja istraivanja. Fleksibilnost razni autori razliito definiu. Vei broj autora definie kao slobodni obim pokreta u jednom ili vie zglobova (Alter, 1996; Corbin 1978; De Vries, 1986; Hebbelnick, 1998; Holand, 1968; Stone i Kroll, 1986) (Milanovi, 1997) navodi kako je to sposobnost izvoenja pokreta velikom amplitudom a da je najea mjera fleksibilnosti maksimalna amplituda pokreta dijelova tijela u pojedinim zglobnim sistemima. Clark (2001) definie fleksibilnost kao normalnu rastezljivost svih mekanih tkiva koja doputaju potpuni slobodni zglobni obim pokreta.

RAVNOTEA

Ravnotea je jedan od osnovnih kretno - koordinacionih kvaliteta iji razvitak i usavravanje je neophodan u toku itavog ivota. Pod sposobnou ravnotee podrazumijevamo sposobnost da se cijelo tijelo dri u stanju ravnotee, ili da se za vrijeme i poslije obimnog premijetanja tijela to stanje zadri, odnosno da se vrati u prvobitni poloaj.

PRECIZNOST

Preciznost se manifestuje u pogoanju cilja ili voenju nekog predmeta do cilja, koji se nalazi na nekoj udaljenosti. To je jedna od veoma osetljivih osobina za koju je potrebno imati dobar kinestetiki oseaj, zatim dobra procena parametara cilja i kinestetika kontrola pokreta na odreenom putu, kao i vreme koncentracije. Dovoljno je da se raspoloenje oveka promeni ili bilo koji spoljanji faktor (remetei faktor), pa da se rezultati bitno promene.

RELAKSIBILNOST

Relaksibilnost je sposobnost sportiste da u odgovarajuim vrlo kratkim sekvencama ukljuuju, alii iskljuuju djelovanje odreenih miinih gmpa. To se odnosi naagonistike i antagonistike miine grupe istog ekstremiteta, ali ne i udaljene miine grupe, ija je relaksibilnost vana za efektivnost konkretnog kretanja.

VIDNE SPOSOBNOSTI

Vidne sposobnosti opisuju niz vanih karakteristika koje vidni aparat manifestira u motorikim radnjama. U njih ubrajamo. Vidnu koncentraciju, vidno podeavanje, vidnu memoriju, periferni vid, vidnu vremensku reakciju, fleksibilnost vidnog fokusiranja, dubinsku vidnu percepciju itd ( S. Dautbai, A. Bradi Sarajevo 2005).

MOTORIKE SPOSOBNOSTI

Sposobnost energetskeregulacijeSposobnostregulacije kretanja

Repetitivna snagaEksplozivna snaga Statika snagaBrzina

KoordinacijaRavnoteaGibljivost (fleksibilnost)Preciznost

Na crteu se ne navodi izdrljivost iz razloga to pojedini kineziolozi ovu sposobnost navode kao motoriku (miina izdrljivost), a neki kao funkcionalnu (aerobna izdrljivost) jer je uvjetovana radom dinoga i krvoilnoga sustava.

Neke motorike sposobnosti su vie, a neke manje uroene, odnosno genetski uvjetovane. Redovitim tjelesnim vjebanjem moemo na pojedine motorike sposobnosti utjecati u veoj mjeri nego na druge, to ovisi o koeficijentu uroenosti (h) pojedine sposobnosti, spolu i ivotnoj dobi. Na razvoj snage moe se uinkovito djelovati tijekom cijeloga ivota, dok se na razvoj sposobnosti kao to su; brzina i koordinacija, moe najvie utjecati u ranom djetinjstvu.

Primjera radi, na crteu je prikaz razlika dviju motorikih sposobnosti: snage i brzine. Snaga je motorika sposobnosti koja je 50% genetski odreena, a 50% ove znaajne motorike sposobnosti je podlono razvoju tijekom cijeloga ivota. Za razliku od snage, brzina je 80-95% uroena te je utjecaj na razvoj brzine znatno manje mogu u odnosu na snagu i kree se u rasponu od 5 do 20% (prema Pistotnik, 2003).

MOTORIKA ZNANJA

Pod pojomom motorikih znanja ili motorikih informacija podrazumijevaju se algoritmi naredbi smjeteni u odgovarajuim zonama centralnoga nervnog sustava (CNS) odgovorni za odreenu strukturu gibanja. Uinkovit nain formiranja motorikih programa je da se odgovarajue strukture kretanja ue ponavljanjem konkretnih pokreta (tano odreena struktura i redoslijed) pri emu je vano istaknuti da e broj ponavljanja nekoga pokreta (gibanja) ovisiti o: a/ sloenosti strukture gibanja, b/ vrsti pokreta i c/ stanju osobina i sposobnosti pojedinca.

Uz navedene preduvjete vano je istaknuti jo jedan, a to je interes i motivacija pojedinca za uenje nekoga gibanja, pokreta i sl. Neki motoriki programi e se bre uiti to je razina osobina i sposobnosti via te to su metode uenja primjerenije pojedincu koji ui. Ako su osobine i sposobnosti na niskoj razini, onda se mnoge korisne motorike informacije nee moi usvojiti ili se zbog pada osobina i sposobnosti ve usvojeni motoriki programi nee moi ostvariti. Vano je istaknuti da motorika znanja nisu pod utjecajem genetskoga faktora nego se stjeu iskljuivo vjebanjem.

Cilj procesa vjebanja je podii razinu osobina i sposobnosti i razinu motorikih programa, pazei pri tome da se od poetka ui pravilno izvoenje pokreta jer su kasnije korekcije izvoenja pokreta vrlo sloene i dugotrajne te trae visok stupanj motivacije. Osnovna podjela motorikih znanja razlikuje: 1. biotika, 2. opa kinezioloka i 3. radno manipulativna motorika znanja.

Biotika motorika znanja su genetski uvjetovana potreba ovjeka koja imaju dvostruku funkciju:

1. za rjeavanje svakodnevnih motorikih zadataka tokom ivota, 2. za optimalan razvoj najveeg broja antropolokih obiljeja.

To su prirodni oblici kretanja koji omoguuju savladavanje prostora, prepreka, otpora razliitih vanjskih objekata i manipuliranje objektima.

Sukladno tome razlikujemo biotika motorika znanja:

1. za savladavanje prostora (valjanja, puzanja, hodanja i tranja), 2. za savladavanje prepreka (preskoci, naskoci, saskoci, penjanje i provlaenje), 3. za savladavanje otpora (dizanje, noenje, guranja, vuenja, upiranja i vienja), 4. za manipulaciju objektima (hvatanja, dodavanja i bacanja, voenja, ongliranja). ObuhvOvom skupu znanja bi trebalo davati vee znaenje tijekom djetinjstva u emu znaajnu ulogu imaju roditelji, odgojitelji, uitelji, profesori kineziologije i ostali subjekti koji sudjeluju u odgojno-obrazovnom procesu. Osim biotikih, od velikog znaaja su opa kinezioloka motorika znanja:- vjebe aerobne i anaerobne izdrljivosti, - vjebe za koordinaciju,- vjebe brzine,- vjebe gibljivosti,- vjebe snage,- vjebe preciznosti,- vjebe ravnotee.....

Radno manipulativna motorika znanja podrazumijevaju znanja za kvalitetno obavljanje nekog posla. Koriste se u pojedinim profesijama i ivotnim situacijama.Motorika znanja mogu biti usvojena na razini gruboga motorikog programa i preciznoga motorikog programa. Karakteristike gruboga motorikog programa su neuinkovitost i prostorna i vremenska neracionalnost izvedbe. Precizno usvojen motoriki program odreuje uinkovitost u odnosu na cilj te energetska i prostorna racionalnost izvedbe.m njihove efikasnosti na

MOTORIKO UENJE

Motoriko uenje ili vjebanje odnosi se na proces formiranja motorike vjetine, koju moemo ukratko odrediti kao sposobnost glatkoga i skladnoga izvoenja nekoga motorikog zadatka. Najvanije komponente motorike vjetine su; efikasnost, automatsko izvoenje, adaptabilnost, tanost izvoenja pokreta, brzina, skladnost, ekonominost i drugo. Vjetina se gradi korak po korak i od prvih netanih, nepreciznih i sporih pokuaja do usvajanja osnovne strukture pokreta i na kraju uinkovitoga izvoenja u razliitim uvjetima. Usporedbe radi proces usvajanja vjetine slii procesu uenja te im je zajedniko ponavljanje, ispravljanje, spor i muan napredak.

S druge strane formiranje motorike vjetine slii procesu rjeavanja problema, zajedniki im je proces uvianja, tj. razumijevanje koja se gibanja trebaju povezati, kako uskladiti pokrete da se postigne eljeni rezultat i sl. Uenje motorike vjetine predstavlja zapravo intelektualni zadatak jer veim dijelom ovisi o psihikim procesima kao to su panja, pamenje i motivacija.

U procesu motorikoga uenja razlikujemo etiri faze: 1. generalizacija, 2. diferencijacija, 3. automatizacija i 4. modifikacija (prema Pistotnik, 2003).

Za svaku od navedenih faza ukratko e se navesti osnovne karakteristike s aspekta uenika i uloge uitelja.

1. faza: Generalizacija Osnovna karakteristika prve faze je povrna izvedba gibanja i tzv. iradijacija (rasprenje) informacija. Na osnovi demonstracije od strane uitelja ili nekoga uenika i/ili prikaza putem audio vizualnih tehnologija kod uenika se formira tzv. program gibanja. Osnovna karakteristike prve faze je u neracionalnost koritenja velike koliine energije i angairanost velikoga broja miia koji nisu odgovorni za izvedbu odreenoga gibanja.

Uloga uitelja u prvoj fazi motorikoga uenja je informiranje, tj. jasna demonstracija gibanja. Uitelj uenicima daje upute o nekom motorikom zadatku ili gibanju koristei:a/ verbalnu uputu (opisuje gibanje, upozorava na pojedine dijelove, naglaava pogreke u izvedbi) b/ vizualnu uputu (demonstracija, film, kinogram, slike) i c/ kinestetiku uputu (pomo u zauzimanju pravilnoga poloaja, asistencija i ispravljanje u zadravanju u odreenom dijelu u svrhu ukazivanja na pogreku i dr.)

1. faza: Diferencijacija

U drugoj fazi motorikoga uenja slijedi veliki broj ponavljanja pod stalnim nadzorom uitelja. Cilj druge faze je odrediti pravilnost izvedbe i smanjiti greke u izvedbi. Uslijed velikoga broja ponavljanja uenik stjee samopouzdanje, prepoznaje svoje greke u izvedbi, odnosno sposoban je diferencirati (razlikovati) kada se zadatak izveden pravilno, a kada nije.

Samopouzdanje tijekom velikoga broja ponavljanja povezano je s motivacijom za uenjem i istodobno veom koncentracijom to pridonosi veoj racionalnosti koritenja energije i ukljuivanje miia koji su odgovorni za izvedbu odreenoga gibanja.

Uiteljeva uloga u drugoj fazi motorikoga uenja je ispravljanje (korekcija) uenika i stalna potpora i poticanje uenika u narednim izvedbama. Uitelj primjenom verbalnih i kinestetikih uputa istie upute za otklanjanje pogreke. Osobito vana uloga uitelja je u odravanju motivacije u drugoj fazi uenja. U prvoj fazi je motivacija visoka jer se uenik susree s novim gibanjem. Dosadanja istraivanja ukazuju na pad motivacije u drugoj fazi te se kao najuestaliji uzroci navode umor, zasienost ponavljanjem, i sl.

U ovoj fazi je jako vana kreativnost uitelja koji pridonosi odravanju motivacije uenika primjenom reorganizacije izvedbe u razliitim uvjetima, prostoru, primjenom razliitih metoda rada ili putem pohvala za uspjenu izvedbu.

1. faza: Automatizacija

U treoj fazi motorikoga uenja gibanje se izvodi s lakoom, kompleksnija gibanja su povezana i nije vie potreban stalan nadzor nad uenikom. Rezultat velikoga broja ponavljanja dovodi do automatizacije pokreta, odnosno stabilizacije informacija u centralnom nervnom sustavu, optimalne izvedbe pokreta s aspekta koliine potrebne energije i ukljuenih miinih skupina.

U ovoj fazi uiteljeva uloga je usmjerena na ispravljanje eventualno malih greaka. U finalizaciji izvedbe panja je usmjerena na detalje koji pridonose dojmu izvedbe poput brzine izvedbe, snazi izvedbe, preciznosti i dr., a to ovisi o specifinosti gibanja, odnosno sporta.

1. faza: Modifikacija

Proces motorikoga uenja (prema Pistotnik, 2003) teorijski ni praktino nije nikad zakljuen. Ova konstatacija se osobito odnosi na kategorizirane sportae.[footnoteRef:1] U prethodnim fazama smo istaknuli karakteristike koje se odnose na motoriko uenje u centralnom ivanom sustavu: iradijaciju (1. faza), koncentraciju (2. faza) i stabilizaciju (3. faza). [1: ]

U etvrtoj fazi Pistotnik istie pojavu asocijacije koju objanjava potrebom dopune gibanja na osnovi asocijativnih povezivanja s ostalim programima koji su pohranjeni u centralnom ivanom sustavu.

Uloga uitelja u etvrtoj fazi motorikoga uenja je vrednovanje (validiranje) izvedbe gibanja na osnovi prethodno utvrenih kriterija.

Metode uenja i vjebanja

Metode uenja u kineziologiji odreujemo kao skup metodikih postupaka kojima se ostvaruju uvjeti da se neko novo motoriko znanje naui ili da se ve postojee motoriko znanje, usavri.[footnoteRef:2] [2: ]

U motorikom uenju primjenjujemo:

1. sintetiku metodu uenja; izvoenje motorikoga zadatka u cijelini, 2. analitiku metodu uenja; izvoenje motorikog zadatka u dijelovima i 3. kombiniranu metodu, koja objedinjuje obje metode.[footnoteRef:3] [3: ]

Koju od navedenih metoda emo primijeniti ovisi o:

1. duini motorikoga zadatka, 2. teini motorikoga zadatka u smislu kompleksnosti zadatka i 3. integraciji zadatka u dijelove.Integriranost motorikoga zadatka pa time i steene vjetine osnovni je argument za preporuku sintetike metode ili metode cjeline, tj. vjebanje zadatka u onom obliku u kojem e se kasnije izvoditi. Metoda cjelina je vremenski ekonominija, ukupno vrijeme vjebanja je krae kod metode cjeline. Vjebanje metodom dijelova traje dulje zbog toga to ova metoda zahtijeva dodatno vrijeme potrebno da bi se dijelovi integrirali u cjelinu. Napredovanje u zadatku nije jednako, metoda dijelova omoguuje bri napredak u uenju na poetku, a kasnije sve sporije i sporije to ponekad moe dovesti do gubitka motivacije i samopouzdanja.

Kod metode cjeline je obratno, vjebanje cjeline odrava panju uenika jer metoda prati smislenost strukture koja se eli uvjebati.

Uinkoviti nain postizanja visokoga stupnja vjetine izvoenja motorikoga zadatka postie se kombinacijom metoda, tzv. kombiniranom metodom uenja. Pravilan redoslijed metoda je: metoda cjelina metoda dijelova metoda cjelina.

Analitiku metodu koristimo u sluaju kad uenik ima tekoe u savladavanju cjelovitoga gibanja te se predlae primjenom analitike metode vjebati samo dijelove koji ueniku predstavljaju tekoe na nain da se taj dio povezuje s prethodnom strukturom koju je dobro usvojio. Izoliran dio s kojim uenik ima potekoe nije potrebno uvjebavati do savrenstva jer postoji mogunost da se tee povee u cjelinu. Ponavljenje dijela pokreta analitikom metodom izvodi se do priblino tonoga izvoenja. Nakon savladanosti po dijelovima prelazi se na izvoenje gibanja sintetikom metodom.

Sposobnosti uenika

Izbor metode vjebanja ovisi o karakteristikama uenika, odnosno stupnju razvijenosti sposobnosti, osobito motorikih sposobnosti i spoznajnih osobina. to je stupanj razvijenosti navedenih sposobnosti i osobina vei, primjenit e se metoda cjelina.

Na izbor metode vjebanja mogu utjecati i osobine linosti uenika, od kojih je vano posebnu panju usmjeriti na anksioznost. Naime anksioznost kod uenika moe pridonijeti procjeni motorikoga zadatka kao tekog, pa se u radu s anksioznim uenicima treba primjenjivati metoda dijelova.

ZAKLJUAK

Motoriki programi e se bre stjecati to je razina osobina i sposobnosti via te to su metode uenja primjerenije pojedincu koji ui. Svrha procesa vjebanja je podii razinu osobina i sposobnosti i razinu motorikih programa, pazei pri tome da se od poetka uenje bazira na pravilnom izvoenju pokreta, jer je kasnije ispravljanje nepravilno usvojenoga pokreta vrlo sloen i dugotrajan proces koji trai visok stupanj motivacije pojedinca. Motoriko uenje ili vjebanje odnosi se na proces formiranja motorike vjetine. Vjetina je sposobnost glatkoga i skladnoga izvoenja nekoga motorikog zadatka. Optimalno izvoenje programskih sadraja nastave kinezioloke kulture ovisi o primjeni metoda rada. Koju emo metodu uenja i vjebanja koristiti u procesu motorikoga uenja ovisi o duini zadatka, kompleksnosti sadraja i integraciji zadatka u dijelove. Kombinirana metoda uenja je primjerena za realizaciju programskih sadraja za uenike. Zadano motoriko gibanje izvodi se najprije sintetikom metodom, a ako tijekom uenja uenik ima potekoe u pravilnom izvoenju nekoga motorikog zadatka, koristimo analitiku metodu. Nakon to je uenik usvojio dio motorikoga zadatka, moemo ponovo primijeniti sintetiku metodu. Motorika znanja ili motorike informacije su algoritmi naredbi smjeteni u centralnom nervnom sustavu. Uenje motorikih znanja izvodi se ponavljanjem konkretnih pokreta koji imaju precizno odreenu strukturu i redoslijed gibanja. Uenje motorike vjetine predstavlja zapravo intelektualni zadatak jer veim dijelom ovisi o psihikim procesima kao to su panja, pamenje i motivacija. Proces uenja neke motorike vjetine ovisi o kvaliteti pojedinih izvora informacija, uinkovitosti primjenjenih metoda uenja i vjebanja te interesu i sposobnostima onog ko ui.

LITERATURA

1.Antropomotorika prirunik ( S. Dautbai, A. Bradi Sarajevo 2005).

2. www. scrb.com (8.11.2014.)3. Findak V. (2003.) Metodika tjelesne i zdravstvene kulture. Prirunik za nastavnike tjelesne i zdravstvene kulture. kolska knjiga. Zagreb str. 23-25.

4. www.fsfvconference.rs novembar 2014

9 Filna Dzaferovi Seminarski rad