Moralni Relativizam Sem.rad

UNIVERZITET U BEOGRADUFAKULTET POLITIČKIH NAUKA

SEMINARSKI RAD

TEMA:

Moralni relativizam

Mentor: Student:

Prof. dr Čedomir Čupić Sanja Milošević 292/07

Beograd, 2010.

1

SADRŽAJ:

1.UVOD...............................................................................................................................2

2. POJAM I VRSTE MORALNOG RELATIVIZMA........................................................4

3. POTEŠKOĆE KONCEPTA............................................................................................7

4.PODSTIČE LI MORALNI RELATIVIZAM

TOLERANCIJU.....................................14

5. ZAKLJUČAK................................................................................................................20

6.LITERATURA...............................................................................................................21

2

UVOD

Pitanje moralnog relativizma kao filozofske kontroverze strastveno se razmatra ne samo

u akademskim krugovima. Moralni relativizam je važan u filozofskom ali i u političkom i

etičkom smislu. Ima svoje duboke veze sa brojnim disciplinama poput sociologije, istorije,

antropologije, psihologije itd. Ima neposredan uticaj na način bavljenja antropologijom.

Antropolozi su odigrali važnu ulogu u uvjeravanju ljudi u istinitost relativizma i njegovom

širenju.

Da li bi oni koji se bave antropologijom trebalo samo da razumiju druge, naše pretke,

susjede, pripadnike drugih kultura ili imaju pravo i da ih osuđuju jedno je od akademskih pitanja

kojih se moralni relativizam tiče. Mnogo su važnije, čini se, implikacije po svakodnevni život.

Svakodnevno govorimo o kršenjima ljudskih prava, diskriminaciji žena, homoseksualaca ili bilo

kojih marginalnih društvenih grupa. Pitanje je da li zbog toga treba kažnjavati one koji shodno

našim pogledima na svijet postupaju neetički, postupaju nemoralno ili treba razumjeti da su

njihovi etički standardi prosto drugačiji i da se nemamo prava miješati, ni korigovati ih.

Uostalom ko nam tvrdi da su naši moralni obziri bolji od nečijih drugo? Protivnici teorije

moralnog relativizma strogo osuđuju ovaj koncept. Zagovornici, međutim, vjeruju da prihvatanje

moralnog relativizma širi mogućnost razumjevanja drugačijih te podstiče toleranciju.

Actečki rituali žrtvovanja ljudi za pojmove većine ljudi danas predstavljaju neprihvatljivu

praksu. Ubistva robova, zarobljenika, djece, masovni pokolji i do 20 hiljada ljudi bili su centar

njihovog religijskog života u kome su učestvovali gotovo svi. Žrtvovanje je bila sveta dužnost

prema bogovima. Mi to danas smatramo divljaštvom. Ali, relativisti smatraju da ih ne bi trebalo

osuđivati već pokušati razumjeti zašto je to bilo važno u njihovom načinu života. U svakom

slučaju ne možemo prosuđivati valjanost njihovih stavova sa pozicija sopstvenog morala, osim

ako ne nađemo način da dokažemo da su naši standardi bolji od njihovih. Sa sličnih pozicija,

moralni relativisti gledaju i na razna ograničenja koja se odnose na žene u muslimanskim

zemljama, razna masovna ubistva i slučajeve koje generalno osuđujemo kao kršenja ljudskih

prava.

3

U toj tačci relativizam nas ostavlja bez sredstava da osudimo najužasnije događaje

sadašnjice. „Ako je moralni relativizam istinit, ne postoje apsolutni moralni standardi u ime kojih

bismo mogli osuditi nacistički holokaust, trgovinu robljem ili španjolsku inkviziciju; ako je tako,

naši pokušaji da se izvrši pritisak na svjetske vlade da primjene moralne standarde slične našima,

nisu opravdani. Ako je relativizam istinit, sve je prihvatljivo (odnosno to je ono čega se plaše

njegovi protivnici).“1

U političkom kontekstu govori se o „pitanjima raskola“, pitanjima koja dijele izborno

tijelo, poput prava na abortus, kontrole nošenja oružja, prava homoseksualaca i slično. Ako ta

pitanja dijele glasače razlog je što se uz njih javljaju suprotstavljena moralna gledišta.

Globalizacija bitno otvara ovaj diskurs i traži odgovore. Ako je moralni relativizam

ispravan, s ljudima valja postupati u skladu sa standardima njihove kulture.

Mnoge države zarad većeg profita sele svoje fabrike iz matične zemlje u one u kojima su

poreski uslovi bolji a radna snaga jeftinija. Takva praksa postavlja pitanja koja su relevantna za

moralni relativizam, poput da li je moralno ispravno davati manje plate radniku u drugoj državi

od one koju bi imao radnik u zemlji matici te fabrike? Ili da li je to pitanje kulture zemlje iz koje

preduzetnik dolazi ili one u kojoj radnik ima bitno različita primanja? Da li etički primjerenu

platu određuju kulturni standardi? 2

U neku ruku relativizam nam pomaže da se oslobodimo etnocentrizma, neutemeljenog

vjerovanja da smo superiorni u odnosu na sve ostale i uči nas da poštujemo druge načine

življenja. Ali u širem smislu relativizam može dati pokriće najstrašnijim zlodjelima. Mihael

Novak kaže da je „najveća opasnost za slobodno društvo danas otrovna i kvariteljska kultura

relativizma“3

1 Neil Levi, „Moralni relativizam“, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2004. str.262 isto, str.113 isto, str.16

4

POJAM I VRSTE MORALNOG RELATIVIZMA

Još je Herodot pisao o kulturnim razlikama između Grka i naroda Bliskog Istoka

promišljajući slično kao moralni relativisti danas. On je pisao kako je persijski kralj Darije pitao

Grke šta traže za uzvrat ako pojedu mrtva tijela svojih roditelja na što su mu odgovorili da nema

tog blaga za koje bi to učinili. Kasnije je pitao neke Indijce iz plemena Kalaćana, koji jedu mrtva

tijela svojih roditelja, šta bi tražili ako bi ta tijela spalili. Oni su na to s krikom užasnuli.

Ljudi vrlo strastveno brane svoje običaje. Svi mi usvajamo određeni skup normi i u vezi s

njima reagujemo kao da su činjenice. A nisu. Iz navike smatramo da su naši običaji ujedno i

objektivno najbolji. Herodot zaključuje da je Pindar bio u pravu kad je običaj proglasio vladarem

svega.

U 16.vijeku Mišel de Montenj reagovao je na priču o raširenom hanibalizmu upravo sa

polazišta moralnog relativizma: „Držim da u tom narodu nema ništa barbarskog i divljačkog,

prema onome što sam čuo, osim toga što svaki čovjek barbarstvom naziva sve običaje koji se

razlikuju od njegovih vlastitih, jer doista se čini da istinitost i razumnost možemo testirati samo

primjerom i obrascem stavova i običaja zemlje u kojoj živimo.“

Neil Levi definiše moralni relativizam kao spoj dvije teze;

a) Moralne tvrdnje su istinite samo u odnosu na neki standard ili okvir a

b) sam taj okvir nije isključivo opravdan.

Okvir, pri tom, za ovog autora znači kultura koju dijeli neka grupa ljudi.4

Mogu postojati dvije vrste standarda: subjektivni osjećaji i stavovi ili pojedina kultura.

Tako razlikujemo i dvije pozicije: subjektivizam i kulturni relativizam. U oba slučaja standardi

na osnovu kojih se prosuđuje su mnogobrojni. Nijedan od tih standarda ako se držimo

relativističkog pristupa ne može se smatrati apsolutnim ili boljim, prihvatljivijim od drugih.

Potpuni relativizam je upravo u nedostatku ikakvog načina da se odlučimo za neki od tih

standarda.

4 isto, str.18

5

Postoje brojne vrste relativizma, samim tim što možemo zauzimati relativistički stav po

brojnim temama, i brojnim oblastima. Najčešće spominjani su, međutim, epistemološki i moralni

relativizam. Epistemološki relativizam je relativizam u odnosu na znanje i po ovom pravcu sve

spoznajne tvrdnje se smatraju istinitim ili lažnim u odnosu na određeni standard za koji nije

moguće znati je li i sam istinit. Odnosno, epistemološki relativisti tvrde da ne postoje znanja koja

su svuda i u svakom momentu istinita. Smatra se da iz epistemološkog relativizma proizilaze i

kulturni i moralni relativizam.

Da ne bi protivurječili sami sebi epistemološki relativisti bi morali izuzeti iz stava da je

sve relativno upravo temeljnu tvrdnju da su sve činjeničke tvrdnje istinite ili lažne samo u

odnosu na neki okvir. Ali i tada bi izazvali novi krug protivrječenja samima sebi.

Moralni relativizam zauzima sličnu poziciju stavom da su moralne tvrdnje istinite samo u

odnosu na određeni standard ili okvir. Za razliku od epistemoloških relativista, moralni relativisti

ovakvom tvrdnjom ne uzrokuju protivrječje jer je moguće reći da nijedna moralna tvrdnja nije

apsolutno istinita a istovremeno taj stav smatrati apsolutno istinitim jer time ne zadiremo u

moralnost i ne podrivamo sopstveno moralno stajalište, već apsolutizujemo jednu tvrdnju koja

nema nikakve moralne implikacije.

Razlikuju se tri vrste moralnog relativizma: deskriptivni, relativizam moralnih zahtjeva i

metaetički.

Deskriptivni relativizam podrazumjeva da različite kulture ili racionalni pojedinci imaju

različita temeljna moralna načela koja su ponekad suprotstavljena. Najuticajnija podvrsta ovog

tipa je kulturni relativizam. Kulturni relativista naglašava da svaki pojedinac vuče svoje moralne

obzire iz tradicije kulture u kojoj je socijalizovan. Najviše neslaganja oko bazičnih moralnih

pretpostavki proizilazi iz različitih enkulturacija pojedinaca.

Relativizam moralnih zahtjeva (normativni relativizam) polazi od toga da ono što

moralnost zahtjeva od pojedinaca zavisi od njegovih želja, namjera, uvjerenja. Dva osnovna

oblika normativnog relativizma su individualni i društveni. Individualni relativizam moralnih

zahtjeva smatra da je nešto moralno obavezujuće za pojedinca ako i samo ako na taj postupak

upućuju osnovni moralni principi koje taj pojedinac prihvata, u koga su oni usađeni. Društveni

relativizam moralnih zahtjeva smatra da je neki postupak moralno obavezan za osobu ako i samo

6

ako je utemeljen na osnovnim moralnim načelima koja prihvata grupa (društvo) kojoj taj

pojedinac pripada. Ovaj drugi oblik je jedan od najpopularnijih oblika moralnog relativizma.

Ričard Brent sagleda dvije situacije, kada je riječ o normativnom relativizmu:

a) Ako pojedinac misli da je ispravno da postupi na način A, onda je ispravno za njega

da tako postupi.

Iako je ovaj stav rasprostranjen danas, djeluje pomalo apsurdno. Između ostalog i zato što

onda s tim pojedincem nema svrhe raspravljati što je dobro za njega osim ako on sam nije u

nedoumici.

b) Ako moralni principi koji su prihvaćeni u društvu kojem osoba X pripada

nagovještavaju da je pogrešno da on postupi na način A u određenim okolnostima C,

onda je za X pogrešno da postupi po A u slučaju C.

Pojedinac se mora ponašati u skladu sa moralom svoje grupe.5

Metaetički relativizam jeste relativistička teorija moralnosti. Metaetički relativisti tvrde

da moralni sudovi nisu ni apsolutno istiniti niti apsolutno neistiniti i da različiti pojedinci i

različita društva mogu imati sasvim suprotna moralna stajališta a da pri tom ni jedni ni drugi

nužno ne griješe.

PROBLEMATIČNOST KONCEPTA

5 Paul K.Moser&Thomas L. Carson, Moral relativism; a reader, Oxford University Press, New York-Oxford,2001.str.28

7

Ričard Brant navodi brojne poteškoće s kojima se koncept relativizma susreće. Da li

deskriptivni relativizam ima svoje naučne dokaze? Šta je sa situacijom kada se pripadnika dva

društva ponašaju na isti način ali svoje postupke različito ocjenjuju? Da li je krađa krađa u

sistemima sa različitim poimanjem svojine? Da li je incest incest u društvima koja prate različito

linije srodstva i imaju različita uvjerenja o posljedicama incesta? Ne postoji jednostavan način da

se utvrdi da grupe ili pojedinci zaista imaju suprotstavljena vjerovanja.

Džejms Rejčels navodi tri problematična mjesta u vezi s kulturnim relativizmom:

1. Ako je tačno da nema objektivnog mjerila šta je dobro a šta loše koje bi postojalo

izvan naše kulture trebalo bi da prestanemo da osuđujemo druge kulture zato što su

drugačije. To bi onda značilo i da moramo prestati sa osuđivanjem npr. prakse

antisemitizma ili ropstva, mučenja i slično.

2. Ako možemo suditi da li su postupci dobri ili loši samo sa pozicija sopstvene kulture

onda je teško išta učiniti ako postoje neki kritični, problematični postupci koji se

smatraju ispravnim da bi se oni osudili i preveli pod rđave. Npr. ako je južnoafričko

društvo smatralo da je aparthejd ispravan onda je to bilo moralno ispravno i tačka.

Teško je sa ovakvih polazišta biti kritičan prema sopstvenoj kulturi i činiti išta da se

promjeni.

3. Samim tim, problematična postaje i ideja moralnog napretka. Progres podrazumjeva

izmjenu određenog obrasca ponašanja na bolje. Ali prema relativistima ne postoji

objektivno bolje ili gore. Šta bi onda bili svi reformisti koji su ikada pokušali ili

uspjevali promjeniti život na bolje( život robova, crnaca, žena itd.)?6

Neka od pitanja koja uzrokuju velike podjeljenosti u stavovima širom svijeta su pitanja

abortusa, naučnih ogleda nad životinjama, homoseksualizma itd. Po svim tim pitanjima, i

brojnim drugim, ljudi se svakodnevno suprotstavljaju. Tu se ne radi o sukobima između kultura

već sukobima unutar pojedinih kultura. Mnogi žele da osude abortus, homosesualnost ili

izvođenje eksperimenata nad životinjama. Moralni relativizam im ne da to pravo. Problem koji


8

se otvara jeste da je teško ne zauzeti stav po tim pitanjima. Moralni relativisti pokušavaju biti

neutralni. Različite kulture, različiti standardi. Ali šta bi bila neutralnost po ovim pitanjima?

Abortus ili treba podržati ili zabraniti. Ili prećutno prihvatiti zlostavljanje životinja kupovanjem

proizvoda koji su nastali takvom praksom ili ga zabraniti. Tehnička neutralnost bi se mogla

postići (na nivou politike) nefinansiranjem od strane države klinika za abortuse ili laboratorija za

oglede nad životinjama tako da ljudi koji se tome protive ne bi plaćanjem poreza te aktivnosti

indirektno podržavali. Ali tu se ne radi o stvarnoj neutralnosti. Ako ih striktno ne zabrani, država

kao da je podržala te aktivnosti, što bi uzbudilo one koji ih osuđuju.

Sa procesom globalizacije mnoga problematična pitanja na mnogim mjestima širom

zemlje dolaze na dnevni red i traže odluke. Da li dozvoliti ili zabraniti obrezivanje žena i druge

fundamentalističke zabrane prema njima onda kada te žene emigriraju u zajednice u kojima to

nije praksa ni tradicija, naprotiv, gdje izaziva zgražavanje? Ako je relativizam doslijedan, nema

načelnog načina za odlučivanje.

„Relativizam, dakle, ne uznemirava samo zato što nam ukida sredstva za osuđivanje

neobičnih rituala egzotičnih zajednica, već i stoga što podriva našu sposobnost zauzimanja

moralnog stava u svakodnevnim pitanjima. A stavove moramo zauzimati; te probleme ne

možemo izbjeći ili se skloniti pred njima.“7

Španska i uopšte evropska osvajanja i kolonizacije bili su djelimično pravdani moralnim

razlozima. Španci su sebe vidjeli kao misionare. Kortes, vođa ekspedicije konkvistadora protiv

Acteka, lično je izbacivao actečke idole iz hramova i na njihovo mjesto postavljao slike

katoličkih svetaca. Pokolj Acteka, rušenje njihove civilizacije bilo je opravdano moralnim

razlozima, spasom actečkih bezbožničkih duša. Domorodačkom stanovništvu u svim kolonijama

koje su uspostavljane od strane evropskih osvajača nametana je nova vjera, učeni su da se stide

svoje golotinje i da mijenjaju svoje navike i običaje. Prosvijećivani su dok je njihova zemlja

porobljavana, pljačkana, eksploatisana. Sve to pozivajući se na moralnost. “Kada se zapadnjačke

nacije odluče umješati u poslove druge države jer ne odobravaju neke od njezinih aktivnosti,

rezultati su prečesto mnogo gori od zločina koje se željelo zaustaviti. Dugoročno je moglo biti

7 Neil Levi, „Moralni relativizam“, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2004. str.28

9

mnogo manje patnje i smrti da se Azteke ostavilo da prinose ljudske žrtve bogovima. U svakom

slučaju, dodaju relativisti, tko smo mi da sudimo?“ 8

Miješanje u „tuđe poslove“ u „ispravljanje moralnosti“ drugih kultura je vrlo delikatan

poduhvat. Evropljani imaju veliko iskustvo u iskorjenjivanju i prevaspitavanju „primitivnih“

naroda koje su „otkrivali“ u svojim pohodima na sve strane svijeta. Postoji bitna razlika između

osude da je određena praksa u okviru neke kulture nemoralna i pokušaja da se u vezi s tim

pokrene neka akcija, izvrši pritisak ili pošalje vojska u „prepravljanje“. Nekada je možda

ispravno da se nešto preduzme ali nekada i nije.9

U studiji slučaja „Obrezivanje žena/sakaćenje genitalija i etički relativizam“ iz 1994.g.

Loreta Kopelman iznosi detalje istraživanja sprovedenih nad ženama i muškarcima u zemljama

sjeverne Afrike i južnim arapskim zemljama. Opisuje rituale kojima se ženama uklanja klitoris u

bolnim i s medicinske strane gledano i dokazano veoma opasnim po zdravlje postupcima. Osim

bola, nelagodnosti, zdravstvenih problema koje uzrokuje za cijeli život, žene koje se

tradicionalno podvrgavaju ovom ritualu uskraćene su za seksualno zadovoljstvo uz religiozna

uvjerenja usvojena u toj zajednici da se na taj način žena vezuje uz porodicu, da je to pitanje

časti, čistoće i zdravlja i da pruža veće zadovoljstvo za muškarca u bračnoj zajednici sa takvom

ženom. Medicina, međutim, pokazuje da taj ritual koji se svodi na nehigijensko, nestručno

odstranjivanje jednog dijela ženskog reproduktivnog sistema nema nikakvog opravdanja u nauci

jer ni na koji način ne pospješuje zdravlje a izaziva infekcije i veću procentnost smrti žena, a na

najbanalniji način ne doprinosi ni najmanje seksualnom uživanju muževa. Osim toga, neke žene

a nekad i muškarci koji žive u društvima koja upražnjavaju ovu praksu protive se takvom životu.

Problem se dakle javlja ne samo u vezi zdravorazumske opravdanosti ovakvih moralnih načela

već i pogledu prihvatanja tog načela od strane cijele grupe. Iako je procenat onih koji

bespogovorno prihvataju takav ritual daleko veći nije riječ o tome da su oni svestrano

informisani o tome šta takva praksa donosi i da li je to u ma kom smislu korisno za njih. Ako je

nešto moralno ispravno u moralu jedne kulture ili grupe trebalo bi da važi za sve pripadnike te

kulture, te grupe ili ne? Kada se neki pripadnici ovih kultura presele u one zemlje svijeta gdje se

8 Neil Levi, „Moralni relativizam“, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2004. str.29-30


10

ovaj ritual ne obavlja pa čak i zakonski zabranjuje da li su oni i dalje moralno obavezani prema

svojoj kulturi pa imaju pravo nastaviti sa upražnjavanjem svojih običaja i u onoj kulturi gdje će

ih to dovesti u sukob sa zakonom? Ima li logike slijediti relativizam pa ne dozvoliti ikakvo

međunarodno miješanje koje bi pomoglo da se ženama afričkih zemalja uskrate muke? Da li je

ispravno zaista samo ono što se u okviru date kulture prihvata kao takvo a pogrešno samo ono

što ta kultura neodobrava? Da li sve ovo ima opravdanje zato da se ne bi zajednica koja se

temelji na ovom ritualu raspala, kako bi to rekli relativisti?10

Kada su se krajem devetnaestog vijeka žene počele boriti za pravo učešća u političkom

životu ravnopravno s muškarcima, upustile su se u moralni krstaški pohod. Smatrale su

nelegalnim i nemoralnim da budu isključivane iz politike. Sudeći prema normativnom

relativizmu, one nisu bile u pravu. Prve feministkinje su bile nemoralne. Moral društva kome su

pripadale smatrao je da je ispravno da žene budu izvan sfere politike. Prema normativnom

relativizmu svaki pojedinac bi trebalo da postupa prema standardima morala grupe, društva

kome pripada. Pripadnici društva su intuitivno prihvatali da su žene inferiorne u odnosu na

muškarce i u to su vjerovali dok iskustvo, stvarnost nije pokazalo drugačije.

Na početku 20.v. homoseksualnost je smatrana zlom ili bolešću. Tek 1973.g.

homoseksualnost je bila uklonjena iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih

poremećaja Američkog udruženja psihijatara. Psiholozi koji su proučavali homoseksualce došli

su do zaključka da za njih vrijedi jednaka vjerovatnoća da će počiniti zločin ili se razboljeti od

mentalne bolesti kao što vrijedi i za druge ljude. Nije ništa vjerovatnije da će homoseksualci

zlostavljati djecu, uzimati drogu i slično nego što će to činiti heteroseksualci.11 Suočeno s tim

činjenicama, čitavo društvo je moralo iznova razmotriti svoje stavove o homoseksualnosti. Kako

intuitivno osjećanje da je homoseksualnost pogrešna nije mogla potkrijepiti činjenička stvarnost,

odbačena je intuicija i osjećaj da su homoseksualci bolesni.

Služeći se sa ova dva problematična primjera Neil Levi objašnjava da li je moralni

relativizam konzervativan. Uvodi u raspravu pojam refleksivnog ekvilibrija. Kaže da

10 Paul K.Moser&Thomas L. Carson, Moral relativism; a reader, Oxford University Press, New York-Oxford,2001.str.307-323


11

formulišemo teorije koje se čine smislene sa strane naše moralne intuicije, našeg osjećaja o tome

što smatramo ispravnim a zatim te teorije testiramo kako se ponašaju u novim slučajevima

kojima intuitivno pristupamo. Slučajevi koje teorija ne može objasniti su protivprimjeri. Kada

naiđemo na njih možemo reagovati na dva načina: ako smo potpuno sigurni da je naša reakcija

ispravna moramo modifikovati svoju teoriju, ali ako smo više sigurni u teoriju jer objašnjava

paradigmatske slučajeve bolje od bilo koje raspoložive alternative nego u ispravnost naše

reakcije pokušaćemo promjeniti naš osjećaj. Najčešće moramo modifikovati i intuiciju i teoriju.

Time se može objasniti kako se svojevremeno rasistička, seksistička i homofobna kultura može

toliko promjeniti. Može se objasniti djelovanje reformatora. „Reformatori su oni koji ukazuju na

nedosljednost između naše intuicije i naših teorija. Poput boraca protiv trgovine robljem, poput

Martina Luthera Kinga, poput feministkinja, oni nam ukazuju da je naše ponašanje nespojivo s

onim u što vjerujemo. Pozivaju nas da svoje postupke uskladimo sa svojim normama, svojim

teorijama i svojim načelima. Zahtjevaju da se promjenimo. I čine to pozivajući se samo na ona

načela i intuitivna poimanja koja smo već prihvatili. Pozivaju nas da se promijenimo u ime

teorija ili intuitivnih poimanja koja su već naša. Stoga je njihov apel u potpunosti konzistentan s

istinitošću relativizma.“12

U prošlosti su ljudi bili snažno vezani običajima i konvencijama i bivali su zgroženi kad

uvide da drugi ljudi te iste običaje ne poštuju. Na primjer, evropski istraživači koji bi se susretali

sa do tada nepoznatim narodima nazivali su ih polugolim divljacima, primitivcima polazeći prvo

od toga kako su oni bili obučeni. A način odjevanja je upravo stvar konvencije i ono što se

smatra pristojnim odijevanjem se mijenja od društva do društva, od generacije do generacije i

ono što je nekada nekome predstavljalo skandal s vremenom postane normalno. Jezik je takođe

konvencija. Nema superiornih ni inferiornih jezika, svi su jednako sredstvo komunikacije. Ipak

smo najprivrženiji sopstvenom jeziku jer nam daje najveću mogućnost izražavanja pa nam se

nekad čini boljim od drugih jezika.

Ljudi pripisuju posebne vrijednosti svojim konvencijama zato što su njihove ( običaji uz

koje smo odrasli su nam komotniji od nekih drugih, navika da vozimo desnom stranom puta jer

je to konvencija u našoj zemlji nam se čini prikladnijom nego vožnja lijevom trakom itd.). Iako u

svom društvu kažnjavamo i osuđujemo one koji voze suprotnom stranom puta od one


12

konvencijom propisane, kada odemo u zemlju gdje to pravilo ne važi, napuštamo ga i

priklanjamo se onome koje je u datoj državi na snazi. Svim ovim konvencijama riješava se

problem koordinacije.13 Problem koordinacije se javlja kada dvoje ili više aktera stupaju u

interakciju tako da najbolji ishod za pojedinu osobu bar djelimično zavisi od toga šta će druga

osoba učiniti. Najbolje je voziti onom stranom puta kojom svi voze. „Kada sretnem nekoga po

prvi put, želim mu ili joj pokazati da nisam agresivan. Želim iskazati prijateljski stav, kako bi se

ta osoba osjećala ugodno, a istovremeno poštujem i njezinu autonomnost. Zauzvrat očekujem da

će i ta osoba prema meni zauzeti jednak stav. No to su stavovi za koje nema očitog prirodnog

izraza ( u smislu u kojem je krik prirodni izraz bola). Stoga smo razvili običaj pozdravljanja koji

navještava takav stav-rukujemo se ili kažemo zdravo.“14

Slično tome, i moralne obaveze su konvencije koje poštujemo dotle dok ih poštuju ostali

a zato jer je u interesu svih njihovo poštovanje. Neki filozofi čak smatraju da je sklonost

moralnom ponašanju rezultat evolucije u kojoj je traženje rješenja za probleme koordinacije

imalo važnu ulogu.

Ako znamo da je neko pravilo samo konvencija i shvatamo da drugi ljudi imaju druge

konvencije (vožnja lijevom/desnom trakom) spremni smo i da odustanemo od nje kako bismo se

uklopili. Ali iako na pravilo gledamo kao na konvenciju ne možemo ga smatrati tek kao

ponuđenu opciju. Neprikladno oblačenje sankcionišemo npr. zabranom ulaska u restorane ili

nečim slično. Uvid da je određeni običaj, zakon ili ritual samo konvencija u smislu da bi i neki

drugi običaj jednako dobro odgovarao našim potrebama ne vodi nužno napuštanju te konvencije.

Mi je se nastavljamo prdržavati jer rješava problem koordinacije a osobu koja krši konvenciju ne

smatramo zlom ili bolesnom. Jezik ima svoja pravila, gramatiku i sve što olakšava učenje i

komunikaciju. Mi se tih pravila držimo da ne bi nastao opšti haos u sporazumjevanju ali ne tako

striktno, već dopuštamo upotrebu žargona, novih riječi itd. nečim ga obogaćujući nečim

siromašeći. Postajemo s vremenom prijemčiviji za eventualne promjene konvencije. Ne

odbacujemo konvencije tako lako, ali s vremenom smekšavamo, počinjemo razmišljati o

alternativama. Ako je i moral stvar konvencije može mu se dogoditi ista stvar.

13 Neil Levi, „Moralni relativizam“, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2004. str.6114 isto, str.61

13

U slučaju pravila kojom stranom puta voziti ne postoji naglašena želja da našu

konvenciju nametnemo drugim državama, iako insistiramo na pridržavanju tog pravila u svojoj

zemlji i kažnjavanje prestupnika, puštamo druge zemlje da nalaze svoja rješenja za probleme

koordinacije. I kada odlazimo u drugu državu držimo se njenih konvencija. Ali s druge strane

svoj moral pokušavamo nametnuti drugima. Ako bi većina nas bila uvjerena da je moral tek puka

konvencija vjerovatno bismo izgubili potrebu da drugim ljudima namećemo svoje stavove.

Kritičari relativizma tvrde da kada jednom shvatimo da naš moral nije jedini moguć ni

najbolji da više nećemo imati razloga da se ponašamo moralno. Ili ako bismo se moralnih

konvencija više morali pridržavati u svojoj zemlji nego u drugim zašto bismo poštovali prava

drugih kultura.

PODSTIČE LI RELATIVIZAM TOLERANCIJU?

14

Moralni relativizam obično se čvrsto vezuje za tezu enkulturacije. Svi mi usvajamo

vrijednosti kroz proces socijalizacije u određenom društvu na određeni način. Dokazi u korist

teze enkulturacije su uglavnom antropološki. Pri proučavanju egzotičnih kultura, antropolozi su

uočavali da bez obzira na raznolikosti i nesuglasice između pojedinaca postoje neke opšte

odrednice moralnih koncepata svojstvene svima u grupi. Tako su počeli govoriti o moralnosti

Acteka, Eskima itd. Svaka grupa ima sopstveno viđenje o tome šta je to što ima trajnu vrijednost,

šta je važno, obavezno itd. Vrijednosti se razlikuju od grupe do grupe, od kulture do kulture.

Dolazeći u kontakt sa grupama koje su proučavali antropolozi su počeli uviđati da moralna

stajališta koja su oni čitavog života smatrali kao ispravna i koja su usvojili u svojim društvima i

svojim kulturama nisu jedina postojeća i jedina relevantna. Zapitali su se šta njihova moralna

stajališta čini vrijednijim od morala jednih ili drugih domorodačkih grupa.

Moralne koncepcije se razlikuju jednako kao što se razlikuju običaji ili jezici. Običaji

imaju sličnu ulogu kao i moral, ulogu regulacije ponašanja u društvu. I njih kao i jezik usvajamo

kroz proces enkulturacije. Vrijednosti su naučene. Koje će vrijednosti neko usvojiti bitno je

ograničeno okolnostima u kojima je rođen i odrasta. I ne samo vrijednosti. Kroz proces

enkulturacije usvajamo i mnoge druge stvari. Usvajamo i znanja koja nismo u mogućnosti sami

da provjerimo. Međutim, između naučnih i moralnih vrijednosti postoji temeljna razlika. Mnogo

je lakše odbaciti moralne nego naučne tvrdnje. Za naučna uvjerenja smatra se da odražavaju

objektivnu stvarnost ali rijetko se to tvrdi i za moralna uvjerenja. S vremenom i sa novim

dokazima, naravno da se i neki naučni stavovi odbacuju i usvajaju novi. Ali tek kad se za to

pruže jaki naučni, empirijski dokazi koji se podudaraju sa empirijskom stvarnošću i realnim

činjenicama. U sferi moralnosti toga nema, ne postoji transcendentalna moralna sfera na koju

bismo mogli ukazati prilikom pokušaja rješavanja moralnih neslaganja.

Činjenica je da u svijetu postoje različiti moralni kodeksi i da su oni nastali kroz različite

procese enkulturacije. Za razliku od nekih drugih stvari koje takođe usvajamo enkulturacijom

moralnost koju smo usvojili nemamo kako uporediti sa nezavisnom stvarnošću jer ona ne postoji,

pa tako ne možemo tvrditi da je jedna moralna koncepcija valjanija od drugih.

Kulturni relativisti, dakle, naglašavaju nekoliko stvari: da različita društva imaju različite

moralne kodekse, da nema objektivnog mjerila koje se može koristiti da bi se utvrdilo da su neki

moralni kodeksi bolji od drugih, da moralni kodeks našeg društva nema poseban tretman, već je

15

samo jedan među mnogima, da nema univerzalne istine u etici; nema moralnih istina koje bi

važile za sve ljude i sva vremena, da moralni kodeks jednog društva propisuje šta je u tom

društvu ispravno i ono što smatra ispravnim i jeste tako u okvirima tog društva i da je arogantno

s naše strane ako pokušavamo da sudimo o drugim ljudima. Prema kulturnim relativistima, na

poslijetku, trebalo bi da usvojimo stavove tolerancije drugih kultura. 15

Relativizam se najčešće i opravdava u ime tolerancije. Prema relativistima, sve narode

svijeta treba jednako poštovati, dajući svima slobodu da samostalno formiraju sopstvena moralna

uvjerenja bez ikakvih nametanja „boljih, ispravnijih“ standarda.

Shvatanje da relativizam podstiče toleranciju prema različitostima najvažniji je argument

u objašnjavanju njegove privlačnosti. On je privukao vjerovatno mnogo više pristalica nego svi

ostali razlozi zajedno. Mnogi smatraju da ne bi trebalo suditi o drugim kulturama niti nametati

sopstveni način života drugima. Međutim, moralni relativisti ako pokušaju tvrditi da je moralni

relativizam istinit i da ničija moralna uvjerenja nisu bolja od drugih te da ga to čini tolerantnom

pozicijom, sami sebi protivrječe. To bi onda značilo da upravo iznose stav da je tolerantna

kultura bolja od ostalih a po samoj definiciji moralnog relativizma nema nijednog moralnog

standarda koji bi bio bolji i vrijedniji od ostalih, koji bi bio apsolutan.

Dejvid Vong govori o „načelu opravdanosti“ prema kome je pogrešno ljudima nametati

obaveze koje ne možemo pred njima opravdati. Vong tvrdi da to načelo i vjerovanje da je

moralni relativizam istinit vode do tolerancije. On polazi od stava da pripadnici drugih kultura

imaju drugačije vrijednosti nego mi i da zbog toga pred njima ne možemo opravdati vlastite

moralne postupke i uvjerenja onda kada se nađu u sukobu s njihovim. Prema načelu

opravdanosti, kaže Vong, znamo da je pogrešno nametati obaveze ljudima pred kojima ih ne

možemo pravdati. Zato bi, on zaključuje, bilo pogrešno nametati svoj moral pripadnicima drugih

kultura. Zaključak da ne možemo nametnuti svoj moral pripadnicima drugih kultura on smatra

isto je što i načelo da bi trebalo poštovati druge kulture.16



16

Relativisti iz Vongovog zaključivanja mogu dalje tvrditi da relativizam ne obavezuje

svugdje i svakoga na toleranciju ali ljude sa moralnim uvjerenjima zapadnih liberala navodi da

biraju prije da budu tolerantni nego da se drže nekog drugog moralnog koncepta, zato što je

tolerancija jedna od bitnih odredbi njihove kulture. Dakle, relativizam podržava toleranciju samo

pod određenim okolnostima - kad je povezan sa tolerantnim moralnim okvirom. U suprotnom,

relativizam može biti netolerantan kao i bilo koji oblik apsolutizma. Pa opet, ostaje pitanje -

prema kome bi to trebalo da se bude tolerantan? Tolerisanje netolerantnih je samoporažavajući

stav.

Vong smatra da ako nam je tolerancija veoma važna za naš sistem morala trebalo bi da

radimo sve što je u našoj moći da njeno kršenje bude minimalno. Ako pretpostavimo da možemo

naći način da procjenimo do koje mjere različita djela krše načelo tolerancije, nakon izvršene

procjene prosto bismo podržali onu akciju koja ga krši u najmanjoj mjeri.

Međutim, ako smatramo da je obrezivanje žena u nekim afričkim plemenima nemoralno

prema našim standardima, i ako je naše uvjerenje da ljudi ne bi trebalo da budu izloženi

bespotrebnoj patnji snažnije od načela opravdanosti, mogli bismo pomisliti da bi trebalo da se

umiješamo u cijelu stvar. U tom smislu snažna motivacija bi nas mogla navesti da počnemo da

namećemo naše vrijednosti drugim ljudima. Različitost tada tolerišemo samo ako se nalazi

unutar granica nama prihvatljivog ponašanja ali ne i kada se sukobljava sa vrijednostima do kojih

držimo. A na to pozivaju upravo antirelativisti-tolerisanje običaja drugih kultura kada se oni

kreću unutar raspona nama prihvatljivih aktivnosti.

Ako je relativizam dakle na ovaj sumnjiv način povezan sa tolerancijom onda je

apsolutno nespojiv sa poštovanjem prema drugim kulturama iako relativisti pravdaju pozicije

relativizma upravo argumentom da podstiče poštovanje drugih i drugačijih. Jer tolerancija znači

samo ignorisanje razlika među kulturama a poštovanje bi značilo i odavanje priznanja nekoj

kulturi za doprinos boljem životu i afirmaciju njenih vrijednosti a sve to bi značilo da dotičnoj

kulturi priznajemo neki viši status i da je vidimo kao bitan standard i smjernicu, dakle da imamo

stav o njoj. A moralni relativizam upravo sugeriše da nema boljih ni moralnijih stajališta već

samo različitih.

17

Ričard Pozner, sudija apelacionog suda u SAD, predavač na Univerzitetu u Čikagu i

često citiran američki pravni naučnik, antirealista i provokativni moralni relativista u svojoj

knjizi “Problematika moralne i pravne teorije” (1999) piše:

„Ja ću tvrditi, pre svega, da je moral lokalni i da ne postoje zanimljive moralne

univerzalije. Postoje tautološke, kao npr. “ubistvo je pogrešno”, pri čemu ubistvo znači

neopravdano ubijanje, ili “podmićivanje je pogrešno”, pri čemu podmićivanje znači nelegalno

plaćanje. Ali ono što se smatra ubistvom ili mitom veoma se razlikuje od društva do društva.

Postoji veoma mali broj rudimentarnih načela društvene saradnje – kao što su nemoj lagati bez

razloga ili nemoj da kršiš obećanja bez ikakvog razloga ili ne ubijaj svoje rođake ili susede bez

razloga – koji su možda zajednički svim ljudskim društvima, i ako neko želi da ova rudimentarna

načela nazove univerzalnim moralnim zakonom, to je u redu što se mene tiče. Ali ona su previše

apstraktna da bi se mogla smatrati kriterijumima. Smislen moralni realizam je stoga aut, a oblik

(ne svaki oblik) moralnog relativizma je in. Relativizam, sa svoje strane, priziva

adaptacionističku koncepciju morala, u kojoj se moral procenjuje – amoralno – na osnovu

doprinosa opstanku ili drugim krajnjim ciljevima društva, odnosno neke grupe u okviru njega.

Moralni relativizam znači da se izraz moralni napredak mora veoma oprezno koristiti, zato što je

stvar perspektive u očima posmatrača i nema ništa s objektivnošću.”

On vjeruje da su kriterijumi po kojima se moralna tvrdnja proglašava valjanom lokalni, to

jest, relativni u odnosu na moralni kodeks određene kulture u kojoj se tvrdnja iznosi, tako da ne

možemo nazivati druge nemoralnima osim ako tome ne dodamo “po našim shvatanjima,

mjerilima”. On takođe odbacuje ideju da postoji univerzalna moralna obaveza da se tolerišu

kulture koje imaju drugačije društvene norme od naših. Moralno područje je prosto prirodna

pozornica na kojoj se različite grupe, svaka sa svojim posebnim društvenim normama i različito

opremljene sredstvima za dominaciju na lokalnoj ili globalnoj sceni, nadmeću kako bi

obezbjedile nastavak sopstvenog načina života. Neke će u tome biti uspješnije od drugih. Neke

će, pod pritiskom, morati da prilagode ili da napuste svoje društvene norme. Ali nijedan od ovih

ishoda ne predstavlja istinski moralni napredak i ne postoje racionalne rasprave ili argumenti o

tome kakav ishod nadmetanja ili sukoba bi trebalo da bude. Zato što, prema Pozneru, ne postoje

objektivni moralni standardi u skladu sa kojima se različiti zahtjevi za dobrotom i pravdom mogu

18

donijeti. Računa se samo moć i borba da se nečiji način života nastavi i preživi u nadmetanju sa

drugima.17

Svi mi smatramo da je moral posebno važan. Relativizam implicira da je moral lokalnog

karaktera i obavezujući za grupe u kojima nastaje a ne da je jedan moral univerzalan i važeći za

cijeli svijet. Onda nam se čini problematičnim da prihvatanjem relativizma prihvatimo i stav da

je holokaust ili neki primjeri kršenja ljudskih prava samo iz našeg ugla nemoralan ali ne nužno i

iz ugla onih koji ga čine i da nemamo prava osuđivati ih. Mnogi autori pišu o tome kako različite

kulture imaju različite moralne koncepcije. Univerzalna istina u etici je, po mnogima, samo mit i

jedino što postoji jesu navike, običaji različitih društava. O njima se ne može prosuđivati kao o

ispravnima i pogrešnima jer to ne možemo činiti iz pozicija sopstvenih standarda, a jedan

nezavisni kriterijum ne postoji. Vilijam Grejem Samner je pisao 1906.g.: „Ispravan je onaj način

kojim su se služili naši preci i koji su nam predali u naslijeđe. Tradicija je sama po sebi

garancija. Nju nije potrebno provjeravati u praksi....šta god da je u naslijeđu kulture ispravno

je.“18

Razni istraživači vjeruju da iako postoje naravno različita moralna gledišta među raznim

grupama, postoji u znatnoj mjeri i izvjesna uniformnost poput toga da se u većini društava

osuđuju ubistva ili okrutnosti, iz razloga što bez takvih temeljnih osuda nije moguće održati

grupu.

Džejms Rejčels tako navodi da nekada razlike među kulturama, među društvima

izgledaju veće nego što stvarno jesu. On navodi primjer kulture u kojoj ljudi vjeruju da je

nemoralno jesti krave, čak i u slučaju krajnjeg siromaštva kad možda i nema šta drugo da se jede.

Razlog može biti uvjerenje da se duše preminulih reinkarniraju u obliku krava, tako da određena

krava zapravo može biti nečija baka. To bi onda značilo da ti narodi vjeruju da ne bi trebalo jesti

svoje bake. U tom slučaju nema bitne razlike između vrijednosti te i naše kulture. Razlika je

samo u vjerovanju kako su te vrijednosti opredmećene, kroz šta se predstavljaju, na koji način ih

vidimo.

17 preuzeto sa internet bloga http://www.mycity.rs/Filozofija/O-relativizmu-i-posebno-o-moralnom-relativizmu.html, pristupljeno jula 2010.18 Paul K.Moser&Thomas L. Carson, Moral relativism; a reader, Oxford University Press, New York-Oxford,2001.str.55

19

http://www.mycity.rs/Filozofija/O-relativizmu-i-posebno-o-moralnom-relativizmu.html


Mnogo dramatičniji je primjer Eskima koji ubijaju svoju djecu. Kada su antropolozi

otkrili tu malu populaciju koja naseljava krajnji sjever Amerike i Grenlanda i živi u izrazito

teškim uslovima, bili su šokirani otkrićem da su skloni infanticidu. Knud Rasmusen, jedan od

ranih istraživača, pisao je o majci koja je ubila desetoro od dvadestoro djece koje je rodila. Bilo

je veoma rasprostranjeno da roditelji ubijaju svoje bebe, naročito djevojčice bez osude grupe.

Eskimi to nisu radili zato što su nemilosrdni i zato što ne vole svoju djecu. Oni su to objašnjavali

činjenicom da su životni uslovi teški, zalihe hrane krajnje ograničene a grupa stalno u pokretu.

Previše djece nije bilo moguće prehraniti niti nositi sa sobom. Kako su u tom narodu muškarci

lovci i dobavljači hrane po tradicionalnoj podjeli rada, to su dječaci bili češće pošteđivani pri

odabiru prekobrojnih. Iako nama danas to uz sva objašnjenja i dalje djeluje nehumano i surovo u

najmanju ruku, dublji razlozi i okolnosti pod kojima se gradio takav sistem običaja daju mu

specifično opravdanje.

Džejms Rejčels takođe navodi da, po prirodi stvari i zarad opstanka ma koje zajednice,

moraju postojati određene vrijednosti kao univerzalne. Svaka zajednica mora voditi računa o

svom podmlatku inače ne bi opstala. Takođe mora makar bazično držati do govorenja istine,

inače ne bi bilo poente slušati ma koga i pitati ma koga za mišljenje, savjet, šta god ako već u

startu znamo da neće reći istinu. Bez toga ne bi bilo ni elementarne komunikacije. Slično je i sa

ubistvom. Ako bi svaka zajednica dopustila da se ko kad hoće i kako hoće ubija, ne bi ostalo

živog stvora.

Dakle, one bazične vrijednosti bez kojih grupa, društvo, ma kakva zajednica ne mogu

opstati morale bi biti univerzalne, zajedničke za sva društva.19

ZAKLJUČAK


20

Moralni relativizam je teorija sa snažnim uticajem na pitanja svakodnevnog života.

Pozicije ovog stajališta otvaraju mnoge dileme, čine se da daju neke odgovore i da zbacuju, ako

ništa drugo, sa trona pozicije etnocentrizma ali zato i ostavljaju mnoga pitanja otvorenim. Kao

što tolerancija ne proizilazi iz relativizma ali nije s njim nespojiva tako ni relativizam sam po

sebi nije nužno ni konzervativan ni progresivan.

Sa relativističkog stajališta postajemo skloniji da imamo više obzira prema drugim

kulturama ali nam ruke ostaju zavezane onda ako želimo pomagati drugima, onda ako želimo

popravljati svijet jer nam relativizam ne daje osnovu da vrijednujemo šta je to bolje niti zašto bi

neki stavovi bili valjaniji od nekih drugo. Ne daje nam za pravo da osuđujemo užase i stradanja

ljudi jer nas „tjera“ da uvijek sagledavamo iz ugla drugačijeg morala i ugla drugačijih kultura.

Ali problem i jeste u današnjem globalnom selu kako odrediti granice kulture u uslovima kada se

subkulture u okviru svake države bitno preklapaju.

Napadi na moralni relativizam usmjereni su najviše na njegove najekstremnije verzije, ali

to ne znači da možda neke umjerenije verzije ne mogu biti održive. „Jedna razumnija verzija

normativnog relativizma morala bi da nam dozvoli da izričemo sudove o drugima koji imaju

suštinski različite vrednosti. Čak i ako su te vrednosti, posmatrane iz neke neutralne perspektive,

opravdane isto kao i naše, mi smo i dalje ovlašćeni da nazovemo rđavim, zlim ili monstruoznim

ono što je u suprotnosti sa našim najvažnijim vrednostima... Mnogi od nas oklevali bi da se

umešaju u poslove drugih čije se vrednosti suštinski razlikuju od naših kada je razlog za mešanje

primena naših vrednosti i kada mislimo da nemamo objektivnije razloge za naše moralno

stanovište nego što drugi imaju za svoja. Izvor ovog oklevanja je odlika našeg morala.“20

LITERATURA:

20 „Relativizam“, Dejvid Vong, Izbor tekstova za predmet Moral i politika, pripremio prof. dr Čedomir Čupić, Beograd 2008.

21

› Paul K.Moser&Thomas L. Carson, Moral relativism; a reader, Oxford University Press, New

York-Oxford,2001.

› Neil Levi, „Moralni relativizam“, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2004.

›„Relativizam“, Dejvid Vong, Izbor tekstova za predmet Moral i politika, pripremio prof. dr

Čedomir Čupić, Beograd 2008.

› Internet blog http://www.mycity.rs/Filozofija/O-relativizmu-i-posebno-o-moralnom-

relativizmu.html

22



Documents

Moralni Relativizam Sem.rad