NAJAVE1. SIMPOZIJ MEDICINSKIH SESTARA I TEHNICARA KB DUBRAVA

Sestrinstvo u KB Dubrava jucer, danas, sutra

23.04.2018.

Poštovane kolegice i kolege, dragi prijatelji!

Osobita mi je čast i zadovoljstvo pozvati Vas da nam se pridružite na 1. simpoziju medicinskih sestara i tehničara KB Dubrava koji će se održati u Velikoj predavaonici na 2. katu 23. travnja 2018. godine u KB Dubrava.

Sukladno radnom nazivu simpozija “Sestrinstvo u KB Dubrava: jučer, danas, sutra” stručne teme će obuhvatiti razvoj sestrinstva kao profesije tijekom 30 godina rada bolnice i perspektive hrvatskog sestrinstva u kojima će sestrinstvo KB Dubrava dati svoj značajni doprinos. Medicinske sestre i tehničari KB Dubrava, kao članovi multidisciplinarnih timova, svakodnevno pridonose razvoju i izvrsnosti sveukupne kliničke prakse u našoj ustanovi.

Zajednička organizacija stručnih skupova prilika je za osiguravanje dostupnosti i protoka informacija kao i razmjenu iskustava svim članovima timova u vremenu kada suvremena dijagnostika i liječenje bolesnika postaju sve sofisticiraniji i kompleksniji. Stoga je cilj našega simpozija obnova postojećih i stjecanje novih znanja kao i poticanje konstruktivnih rasprava na temelju usmenih izlaganja, prezentacije postera i prikaza zanimljivih slučajeva iz svakodnevne domaće kliničke prakse.

Nadamo se da će Vam neformalna i prijateljska druženja u KB Dubrava ostati u lijepom sjećanju.

Želimo Vam uspješan rad!

Predsjednica simpozijaSanja Piškor, dipl. med. techn.

Raspored13.00 – 14.00 RADNO PREDSJEDNIŠTVO: Vesna Živko, Milka Grubišić, Biljana Šego

13.00 – 13.10 S. Ekić, B. Vučić: Osobnim potencijalima do postizanja psihičkog poboljšanja13.10 – 13.20 M. Grubišić: Organizacija transplantacije srca i prikaz rezultata u KB Dubrava13.20 – 13.30 S. Ivoš: Uloga sestre kod leukafereze i autologne transplantacije perifernih matičnih stanica – naših 10 godina13.30 – 13.40 B. Kelava: Transjugularna biopsija jetre13.40 – 13.50 K. Horak: Rascjepi usne i nepca13.50 – 14.00 A. Zlački: Kompetencije operacijske sestre kod operacije rascjepa usne i nepca

14.00 – 14.10 STANKA

14.10 – 15.00 RADNO PREDSJEDNIŠTVO: Mirjana Parać, Samka Ekić, Suzana Ivoš

14.10 – 14.20 M. Studen, O. Cvetko, M. Neić – Protrka: Terapija inzulinskom pumpom i kontinuirano mjerenje glukoze senzorom14.20 – 14.30 I. Martinis, M. Lasić, I. Oreč: Plan nutritivne njege - pristup kliničkog dijetetičara bolesniku14.30 – 14.40 I. Rašić, J. Nežić, M. Slanec: Izazovi enterostomalne terapije u RH14.40 – 14.50 M. Klanac, Z. Petrić, T. Fistrić: EBUS-TBNA –temeljni dijagnostički postupak u evaluaciji medijastinalne i hilarne limfadenopatije14.50 – 15.00 M. Antunović, A. Ivanda: Sinhrone operacije u torakalnoj kirurgiji bolesnika s malignom bolesti

15.00 – 15.15 STANKA ZA KAVU

15.15 – 16.15 RADNO PREDSJEDNIŠTVO: Tanja Fistrić, Kristina Šafran, Ljubica Vulje

15.15 – 15.25 B. Šego, K. Radić: Sestrinske intervencije u proceduri PC/a i Rotablacije15.25 – 15.35 K. Šafran, S. Šušković: Angiojet – uređaj za perifernu trombektomiju15.35 – 15.45 Lj. Vulje, M. Miletić: Preoperativna obrada bolesnika s farmakorezistentnom epilepsijom15.45 – 15.55 M. Parać: Specifičnosti zdravstvene njege prije i nakon kirurških zahvata na dojci15.55 – 16.05 I. Poljak: Perkutana biopsija bubrega16.05 – 16.15 T. Jelić: Procjena anksioznosti pacijenata na hemodijalizi

16.15 – 16.25 STANKA

16.25 – 17.15 RADNO PREDSJEDNIŠTVO: Marina Grubešić, Irena Rašić, Ljiljana Žarak

16.25 – 16.35 A. Klarić, B. Glavaš: ESWL - Extracorporal Shock Wawe Lithotripsy; Sestrinska skrb za pacijenta16.35 – 16.45 A. Jakolić, M. Maršić: Zdravstvena njega oboljelog od Sjorgenovog sindroma16.45 – 16.55 Lj. Vulje, I. Ledenko: Odabir bolesnika za liječenje duodopa pumpom (LCIG) u KB Dubrava16.55 – 17.05 L. Basara, M. Pušić, Lj. Žarak: Duboka mozgovna stimulacija u liječenju distonije17.05 – 17.15 M. Mesar, A. Starčević, V. Kocman, A. Ćorić: Prikaz primjene VAC terapije (terapija negativnim tlakom) na Zavodu za traumatologiju i ortopediju KB Dubrava

Sestrinstvo u KB DubravaSanja Piškor, Ljiljana Vuković

U Svetošimunskoj dolini na granici maksimirskog parka i Dubrave 1988 godine otvorena je nova moderna bolnica. Kroz razdoblje od 30 godina bolnica prolazili povijesni razvitak u transformaciji od vojne bolnice do moderne opće bolnice 1990.godine. Preuzimanjem bolnice od Republike Hrvatske 16.12.1991.godine počinje razdoblje građanske opće a zatim najmlađe kliničke bonice u sustavu zbrinjavanja bolresnika.

Kroz povijesni razvoj bolnice razvijalo se i sestrinstvo do svog profesionalnog indetiteta nostelja djelatnosti definirane kao zdravstvena njega. Sam proces razvijao se kroz faze sporedne struke u zdravstvu do svoje profesionalizacije. To uključuje u početku brigu za bolesnika kroz primjenu liječničkih naredbi do razvoja stručnih i profesionalnih kompetencija. Kroz razvoj profesije mijenjala se i struktura uposlenih medicinskih sestara. Razvijanje kritičko analitičkog pristupa u provođenju zdravstvene njege, unapređivanje prakse zasnovane na dokazima te injiciranje i vođenje promjena u praksi kroz primjenu etičkih principa i načela sigurne skrbi za bolesnika dovodi do promicanja profesionalnog statusa medicinskih sestara. Danas prema kompetencijma stečenih obrazovanjem u KB Dubrava svoju profesionalnu djelatnost obavlja: 4 magistra sestrinstva, 20 diplomiranih medicinskih sestara, 228 prvostupnica sestrinstva i 593 medicinskih sestara opće njege.Svoju djelatnost obavljaju i 2 magistre sestrinstva te 11 diplomiranih medicinskih sestara kojima prema sistematizaciji radnih mjesta nije priznat stupanj obrazovanja.

Budućnost sestrinstva usmjerena je prema razvijanju i usvajanju inovativnih postupaka u zbrinjavanju bolesnika te promicanju i provođenju sestrinskih istraživanja.Za realizaciju istog potrebne su nam visokoobrazovane medicinske sestre koje svojim djelovanjem u interdisciplinarnim timovima unapređuju .zdravstvenu skrb.

Ključne riječi: sestrinstvo u KB Dubrava, razvoj profesije, usvajanje i primjena stečenih kompetencija, magistre sestrinstva, diplomirane medicinske sestre, prvostupnice sestrinstva, med. sestre opće njege

Sestrinstvo kroz povijestBlaženka KozinaOperacijski centar, Klinička Bolnica Dubrava

Ne postoji određeni datum ili vremenski period kada je sestrinstvo nastalo. Upoznavanje s povijesti razvoja sestrinstva, usmjerava nas na korijene ove jedinstvene profesije, upoznaje s čimbenicima koji su utjecali na razvoj sestrinstva u svijetu i u našoj zemlji.

Sestrinstvo je uvijek bilo pod utjecajem medicine, ratova, vjerskih, kulturnih, socijalnih, političkih čimbenika, znanstvenih otkrića i istaknutih pojedinaca. Mnoge medicinske sestre i tehničari imali su važnu ulogu u razvoju sestrinstva kakvog poznajemo danas. Sestrinstvo se promijenilo tijekom godina, ali ono što nije promijenilo je predanost i suosjećanje medicinskih sestara i tehničara.

Predanost kontinuiranom učenju profesionalna je odgovornost koju medicinske sestre duguju sebi i svojim pacijentima, ako se želi postići izvrsnost u praksi. Promjene dužnosti, odgovornosti, nedostatak medicinskih sestara/tehničara obilježavaju današnju praksu.

Ključne riječi: povijest, razvoj, sestrinstvo, medicinske sestre

Korelacija prepoznatljivosti profesije medicinske sestre s etičkim i pravnim normamaLjiljana Lujanac, mag. iur.Hrvatska Komora Medicinskih Sestara

2000. godine Vijeće Europe je u Lisabonu usvojilo program reformi s namjerom postizanja cilja - najkonkurentnijeg i najdinamičnijeg gospodarstva Europske unije u odnosu na svjetske okvire, a koje će biti utemeljeno na znanju. Podizanjem obrazovanja u sestrinstvu na akademsku razinu u Republici Hrvatskoj krenulo se u smjeru daljnjeg razvoja sestrinstva i sestrinske znanosti te afirmacije sestrinstva kao autonomne profesije.

Kako postići razlikovanje profesije od zanimanja? U literaturi se različito definira što čini profesiju pa tako sociolog Grenwood navodi sljedeće nužne karakteristike profesije: sustavno zaokružena teorija uz primjenu u praksi, stručni autoritet, institucionalno osiguranje uz ograničenja pristupu profesiji i privilegije koje proizlaze, etički kodeks radi samokontrole profesionalne etike te specifična subkultura s iznimnom posvećenošću profesiji što se u konačnici odražava na životni stil pojedinca. Sociolog Wilensky svojom procesnom analizom profesije polazi od pretpostavke da će vrlo malo zanimanja dostići status profesije i smatra da postoji pet faza razvoja profesije: obavljanje zanimanja u punom radnom vremenu s čim sestrinstvo ne ostaje na razini usporedne djelatnosti, potrebna je sveučilišna izobrazba u cilju širenja baze znanja, stručni monopol u obavljanju zdravstvene njege bez mogućnosti utjecaja drugih profesionalaca na donošenje odluka, postojanje etičkog kodeksa, te osnivanje stručnih udruga koje bi radile na razvoju sestrinske prakse.

Zajednička načela samostalnih profesija u Europskoj uniji (common values), na tragu mišljenja Europske komisije o važnosti etičkih kodeksa zemalja članica Europske unije u cilju zaštite pravila profesionalnog ponašanja, preporučuju uključivanje slijedećih načela u nacionalne etičke kodekse: povjerljivost, obveza trajnog usavršavanja, nepristranost i neovisnost, sukob interesa, integritet i poštenje, nadzor suradnika u timu, usklađenost etičkog kodeksa i prakse, profesionalno osiguranje od štete, sukob s moralnim ili religijskim uvjerenjima, pružanje inoformacija klijentima i pacijentima, sporovi, pretpostavka odgovornosti, multidisciplinarne aktivnosti, poznavanje jezika, komunikacija, edukacija o etičkim standardima, dobro upravljanje.

Zakonskim i podzakonskim propisima u Republici Hrvatskoj daju se okviri profesiji medicinske sestre, od toga što smije raditi ovisno o razini obrazovanja – Zakon o sestrinstvu, do toga kako se treba ponašati - Etički kodeks medicinskih sestara. Ukoliko medicinska sestra ne postupa sukladno svojim ovlastima te nanese štetu zdravlju bolesnika ili se neprimjereno ponaša, u slučaju prijave izjavljene od ovlaštene osobe, moguće je sankcioniranje sukladno odredbama Pravilnika o pravima i odgovornostima medicinskih sestara.

Croatian nursing journalSnježana ČukljekZdravstveno veleučilište

Sestrinski časopisi važni su prijenosnici sestrinskih znanja, spoznaja i informacija. U njima stručnjaci rezultate svoga rada objavljuju kolegicama i kolegama kako bi bili javno dostupni. Prvi časopisi pojavljuju se tijekom 17. stoljeća, prvi medicinski časopis pojavio se u siječnju 1679. godine u Parizu pod imenom Le Journal des scavanas (Časopis učenih ljudi) (Marušić 2008.). Prvi sestrinski časopisi javljaju se početkom 20-tog stoljeća, a u Hrvatskoj se 1933. objavljuje časopis Sestrinska riječ.

Medicinske sestre objavljuju stručne i znanstvene članke. Stručni članak doprinosi razvoju struke iznoseći rezultate stručnih istraživanja. U stručnim člancima obrađuje se poznato, već opisano. Znanstveni članak doprinosi razvoju znanosti donoseći rezultate istraživanja. On nastaje na osnovu istraživanja u kojem autor nastoji odgovoriti na specifična pitanja, a konačan odgovor je jasan i potkrijepljen statistički vjerodostojnim podacima. Znanstveni radovi mogu biti: izvorni znanstveni radovi, prethodna priopćenja te pregledni radovi. Izvorni znanstveni radovi donose rezultate izvornih znanstvenih istraživanja koji nigdje prije toga nisu objavljeni, a kojih je istraživanje moguće ponoviti i na taj način provjeriti točnost autorovih nalaza i zaključaka. Prethodna priopćenja su znanstveni radovi koji iznose rezultate ili dijelove rezultata znanstvenih istraživanja koja su u tijeku. Pregledni radovi daju sveobuhvatan i sustavan pregled znanstvenog područja na kritički način koje karakterizira veliki broj značajnih izvora literature (Tkalac Verčič et al. 2013)

Croatian Nursing Journal je recenzirani znanstveno stručni sestrinski časopis koji objavljuje izvorne radove s ciljem unaprjeđenja i razmjene znanja i iskustva, te omogućavanja praćenja suvremenih stručnih i istraživačkih trendova u području sestrinstva i drugih zdravstvenih znanosti.

Croatian Nursing Journal koristi Diamond Open Access model, koji podrazumijeva recenziju radova, da autor ne plaća troškove objave rada i radovi su besplatno dostupni na mrežnoj stranici www.cnj.hr odmah po objavi časopisa. Časopis objavljuje radove na engleskom jeziku, izlazi dva puta godišnje.

U svome radu Uredništvo časopisa slijedi međunarodne smjernice ICMJE – International

Committee of Medical Journal i COPE Principles of Transparency and Best Practice in Scholarly Publishing. Upute za autore dostupne su na mrežnim stranicama te su omogućene na hrvatskom i engleskom jeziku. Radovi koji su zaprimljeni nakon suglasnosti uredništva prolaze dvostruko slijepu recenziju, prosudbu statističara te provjeru sukladnosti engleskog jezika. Nakon ispunjavanja propisanih uvjeta radovi se objavljuju u idućem broju časopisa.

Četiri dobra razloga za proučavanje i podučavanje povijesti hrvatskog sestrinstvaSanda Franković

Praktična vrijednost poznavanja povijesti sestrinske profesije općenito, ali i na nacionalnoj razini ogleda se barem u četiri kategorije : profesionalnoj valorizaciji, socijalizaciji, prepoznatljivosti u javnosti i prepoznatljivosti u znanstvenoj zajednici.

U smislu profesionalne valorizacije važna je povijesna perspektiva svakog od elementa kojim se definira profesija. Analiza profesionalizacije sestrinsta na određenom području doprinosi razumijevanju određenih povijesnih trenutaka, pomaže definiranju sadašnjosti i doprinosi kreiranju budućnosti.

U Zapadnom društvu, osim primarne, druge važne instance socijalizacije uključuju, obrazovni sustav, profesionalnu skupinu i krug prijatelja. Socijalizacija traje čitav život, to je proces kojim društvene interakcije trajno utječu na ljudsko ponašanje. Ona pojedincima omogućuje da razviju svoje mogućnosti, da uče i da se prilagođavaju. Izlaganje i osvjetljavanje bitnih i istinski doprinosa sestrinstvu razvija ponos i opredjeljenost za predani rad.

Promoviranje u javnosti povjesnih sadržaja vezanih za sestrinstvo i predstavljanje zaslužnih osoba i njihovog doprinos zajednici predstavlja važan segment u promoviranju profesije. Istraživanje i objavljivanje povjesne građe vezane za sestrinstvo doprinosi prepoznatljivosti sestrinstva u znanstvenoj zajednici.

EBUS- TBNA –temeljni dijagnostički postupak u evaluaciji medijastinalne i hilarne limfadenopatijeM. Klanac1, Z. Petrić1, T. Fistrić2

1 Zavod za pulmologiju KB Dubrava / 2 Poliklinika KB Dubrava

tfistric@kbd.hr

Endobronhalni ultrazvuk s transbronhalnom punkcijom EBUS –TBNA (engl.Endobronchial Ultrasound Transbronchial Needle Aspiration) je minimalno invazivna dijagnostička metoda koja omogućuje punkciju limfnih čvorova medijastinuma i plućnih hilusa pod kontrolom ultrazvuka uz prikaz igle u stvarnom vremenu i procjenu krvnih žila doplerom.

Aparat kojim se izvodi EBUS-TBNA nalikuje standardnomu fleksibilnom bronhoskopu samo što na svom distalnom dijelu ima konveksnu ultrazvučnu sondu koja je pokrivena balonom koji se ovisno o potrebi može ispuniti tekućinom (0,3 -0,5ml 0,9% otopine NaCl). Kroz radni kanal bronhoskopa uvodi se igla s mandrenom kojim se spriječava moguća kontaminacija tijekom citološke punkcije, a njezina pozicija i prolaz prati se ultrazvučno dok se krvne žile vizualiziraju doplerom čime se spriječavaju neželjene ozljede pri izvođenju.

Indikacija za ovaj dijagnostički postupak su medijastinalna i hilarna limfadenopatija benigne ili maligne etiologije, dok su kontraindikacije i komplikacije slične onima kao kod bronhoskopije u intravenoznoj anesteziji. EBUS –TBNA izvodi se u i.v. anesteziji u suradnji triju zdravstvenih timova pulmološko invazivni tim kojeg čine ehoendoskopičar i tri medicinske sestre, anesteziološki i citološki tim. Za vrijeme izvođenja samog postupka vrši se analiza citološkog uzorka (engl.Rapid On –Site Evaluation-ROSE) što povećava dijagnostičku točnost ove metode i omogućuje višekratno punktiranje.

Nakon što se pacijentu postavi indikacija za EBUS-TBNA specijalist ga upoznaje s dijagnostičkom postupkom, mogućim komplikacijama i o obvezi potpisivanja informiranog pristanka. Također, pacijent o istom dobiva pisanu brošuru.

EBUS-TBNA izvodi se u endoskopskoj sali gdje svaka od triju medicinskih sestara imaju svoja zaduženja i odgovornosti. Planirana sestrinska skrb provodi se prije, za vrijeme i nakon dijagnostičkog postupka gdje svaka medicinska sestra dokumentira učinjeno poštujući zadane

protokole i standarde. Nakon dijagnostičkog postupka skrb i nadzor pacijenta preuzima medicinsko osoblje u dnevnoj bolnici kroz 6 sati.

Cilj ovog rada je upoznati zdravstvene profesionalce s novim sigurnim dijagnostičkim postupkom kojim se brže, poštednije za pacijente i jeftinije možemo doći do evaluacije medijastinalne i hilarne limfadenopatije i u kojoj je medicinska sestra neizostavni dio tima.

Ključne riječi: EBUS-TBNA, endoskopska dijagnostika, sestrinska skrb

Zdravstvena njega oboljelog od Sjorgenovog sindromaAndreja Jakolić, Maja MarušićZavod za kliničku imunologiju i reumatologiju

Sjegrenov sindrom je autoimuna bolest egzokrinih žlijezda i unutarnjih organa. Glavna karakteristika bolesti je suhoća sluznice očiju i sluznice usne šupljine. Bolest se javlja u dva oblika: primarni, sa žljezdanim i izvan žljezdanim manifestacijama, i sekundarni, udružen s drugim autoimunim bolestima (npr. RA, SLE, PSS, PBC, KRONIČNI AKTIVNI HEPATITIS ). Prema učestalosti, bolest je na drugom mjestu, odmah nakon nakon RA.

Rezultati istraživanja patogeneze bolesti upućuju na poremećenu neuro-endokrino-humoralnu regulaciju imunološkog sustava u genetski predisponiranih osoba (HLA B 8 I DR 3) izloženih provokativnim činiocima, koja rezultira autoimunim poremećajem. Javlja se imunološka reakcija na vlastite, iz nekog razloga promijenjene antigene stanice slinovnica i suznih žlijezda, na koje organizam reagira jer ih ne prepoznaje kao svoje nego kao strane. Najčešće se javlja tijekom 4 i 5 desetljeća života, 9 puta češće u žena. U bolesnika s primarnim Sjögrenovim sindromom sa žljezdanim manifestacijama najčešće su zahvaćene suzne žlijezde, slinovnice i parotidne žlijezde, ali i egzokrine žlijezde kože i sluznica dišnog, probavnog i genito-urinarnog sustava.

Liječenje je simptomatsko. Suhoća očiju tretira se umjetnim suzama, a pri izlasku na sunce oči je potrebno zaštititi naočalama s UV filterom. Opčenito, savjetuje se obratiti pažnju na vlažnost prostorija, izbjegavati boravak u zadimljenim prostorima ili u prisutnosti iritansa, oči zaštititi naočalama s UV filterom itd. Suhoća usta tretira se umjetnom slinom, a savjetuje se izbjegavanje suhe, slane i jako začinjene hrane. Prestanak pušenja je možda i najvažnija preporuka. Nadalje, ukoliko je moguće savjetuje se izbjegavanje lijekova s antikolinergičnim djelovanjem, jer sadrže prirodni alkaloid Atropin koji utječe na smanjeno lučenje sline, te sintetskih lijekova koji se koriste u sprječavanju i otklanjanju vestibularnih smetnji i bolesti putovanja, te antiparkisonika (Artane, Akineton). Oralna higijena štiti od karijesa i stvaranja plaka. Korištenje žvakaćih gume bez šećera stimulira lučenje sline.

Uloga medicinske sestre u zbrinjavanju pacijenta oboljelog od SS je prikupljanje podataka o stanju bolesnika, praćenje i procjena težine bolesti, edukacija bolesnika o njegovoj bolesti, edu-kacija o odgovarajućoj prehrani, uzimanju lijekova, pripremi i njezi nakon biopsije žlijezda.

Ključne riječi: autoimuna bolest, liječenje, uloga medicinske sestre

ESWL-EXTRACORPORAL SHOCK WAVE LITHOTRIPSY; SESTRINSKA SKRB ZA PACIJENTAAnita Klarić, Branka GlavašZavod za urologiju

Kamenci u mokraćnom sustavu bolest su koja prati čovjeka od davnina. Kolika uzrokovana kamencem jedan je od najbolnijih poremećaja u ljudskom organizmu i manifestira se vrlo dramatičnom kliničkom slikom. Smatra se da je moderan način prehrane uzrok povećanju učestalosti kamenaca mokraćnog sustava proteklih desetljeća. Cilj liječenja litijaze je uklanjanje boli i odstranjivanje kamenca u potpunosti, odnosno izbjegavanje potencijalnih komplikacija koje mogu uzrokovati daljnja oštećenja organizma.

Do uvođenja ESWL-a u primjenu,1980.godine, liječenje kamenaca u mokraćnom sustavu kao i izbor neinvazivnih metoda bio je značajno sužen. Razvojem tehnologije došlo je do uvođenja minimalno invazivnih tehnika u liječenju kamenaca u mokraćnom sustavu kao što su perkutana litotripsija, ureterorenoskopija. U usporedbi s otvorenim i endoskopskim metodama, ESWL je neinvazivna metoda liječenja, koja ne zahtijeva anesteziju, a postiže visoke postotke uspješnosti. Smjernice Europskog urološkog društva klasificiraju ESWL kao potencijalno prvu metodu izbora u liječenju bolesnika (kamenci do veličine 2cm).

Medicinska sestra kao dio tima u postupku izvantjelesnog mrvljenja kamenaca sudjeluje u pripremi pacijenta za tretman, a važna je potpora bolesniku za vrijeme i nakon tretmana.

Ključne riječi: ESWL, nefrolitijaza, ureterolitijaza, sestrinska skrb

Kompetencije operacijske sestre kod operacije rascjepa usne i nepcaAlma ZlačkiKlinika za kirurgiju lica, čeljusti i usta

U ovom radu obrađena je tema kirurškog liječenja rascjepa usne i nepca prikazom slučaja muškog djeteta. U sklopu detaljnog prikaza samog slučaja, rad objašnjava anamnezu i dijagnozu pacijenta u kombinaciji prikaza svih potrebnih protokola operacije s aspekta rada operacijske sestre.

Sa stručnog aspekta, specifična znanja i vještine koje operacijska sestra mora posjedovati podrazumijevaju poznavanje instrumenata za operaciju, metodologije operacije i ostalih standardiziranih procedura i protokola, s osobitim naglaskom na protokol o sterilnosti.

Naime, osnovna zadaća operacijske sestre je osiguravanje sterilnosti polja operacije te asistiranje i instrumentiranje kirurgu operateru. Nakon operacije, slijedi vođenje medicinske dokumentacije, kao bitnog dijela zaduženja operacijske sestre. Evidencija svakog postupka je baza za redovitu evaluaciju sestrinskih postupaka prilikom operacije. Na taj način operacijska sestra dobiva povratnu informaciju o svojem radu i o mogućim prostorima za kontinuirano usavršavanje.

Ključne riječi: rascjep usne i nepca, operacijska sestra, operacijski protokoli

Transjugularna biopsija jetreBranka KelavaZavod za gastroenterologiju

Opisana sada već davne 1967 godine u svijetu, transjugularna biopsija jetre je dobro razvijena i sigurnija metoda dobivanja uzoraka jetre kao alternativni put uglavnom zastupljene klasične perkutane biopsije jetre.

Unatoč nešto dužem trajanju procedure, većim resursima i potrebi za specifično educiranim osobljem, neophodna je u mnogim slučajevima i okolnostima za dobivanje prikladnog parenhima koji je naposljetku najvažniji za daljnju dijagnostiku i liječenje jetrenih bolesti.

Ovom temom želimo informirati kod kojih oboljelih, kada i zašto možemo očekivati da će se u procesu obrade i liječenja učiniti ova pretraga, ukratko opisati sam postupak izvođenja biopsije obzirom da postupak uključuje i radiološkedjelatnike, a i pokazuje se obilniji napredak i razvoj endoskopske opreme. Opis pripreme pacijenta te postproceduralni tijek na odjelu ili nekoj od dnevnih bolnica je za većinu sestara sadržajno najprisutniji dio transjugularne biopsije jetre.

Ključne riječi: biopsija, jetra, indikacija, priprema bolesnika

Sestrinske intervencije u proceduri PC/A i rotablacijeBiljana Šego, Kristijana RadićZavod za bolesti srca i krvnih žilaInvazivni kardiološki laboratorij

Perkutana koronarna intervencija (PCI) danas je dio standardnog liječenja bolesnika s koronarnom bolešću srca. Usprkos napretku u liječenju, bolesnici sa akutnim koronarnim sindromom (AKS) još uvijek imaju nepovoljnu prognozu, kako u akutnoj fazi tako i u postproceduralnom tijeku.

Do danas je identificiran niz faktora za nastanak komplikacija vezanih uz PCI. Jedna od komplikacija je kalcificirana koronarna žila koja se jedino postupkom rotablacije može otvoriti.

Rotablacija je metoda u kojoj se kateterom sa vrhom poput dijamantne glave brzim rotacijama odstranjuje dio plaka. Primjenjuje se u postupku PCI-a gdje je krvna žila kalcificirana i ne postoji mogućnost za dilataciju iste.

Medicinska sestra je dio tima upoznata sa svim fazama zahvata.Važno je da poznaje sve segmenate tijekom procedure , da posjeduje visok stupanj profesionalne edukacije kao i kliničke vještine .

Ključne riječi: rotablacija, PCI, timski rad, edukacija

Plan nutritivne njege – pristup kliničkog dijetetičara bolesnikuIrena Martinis, Mirna Lasić, Irena OrečOdjel prehrane i Savjetovalište za prehranu KB Dubarva

Nutritivni status bolesnika pokazao se važnim čimbenikom koji utječe na ishod i opravak od bolesti ili ozljede, bilo da se radi o pothranjenosti, gubitku potporne mišićne mase, normalnoj ili prekomjernoj tjelesnoj težini. Nažalost, unatoč tim spoznajama problem malnutricije u bolničkoj populaciji ostaje često neprepoznat. Razlog tome je neprepoznavanje potreba bolesnika i neadekvatna nutritivna potpora. Najjednostavniji način rješavanja navedenog problema je uvođenje procjene nutritivnog statusa kao rutinske metode za sve bolesnike prilikom primanja na bolničko liječenje.

Procjena nutritvnog statusa provodi se pomoću: antropometrijskih metoda (vaganje, analiza sastava tijela- bioelektrična impedancija i dinamometrija šake), upitnika za procjenu stanja uhranjenosti (Mini Nutritional Assessment-MNA, Subjective Global Assessment -SGA i sl.) te kliničkih i biokemijskih metoda (ukupni proteini, albumini, ukupni magnezij, glukoza, ureja, kreatinin, hemoglobin, elektroliti, CRP, limfociti i vitamin D). Gubitak apetita je česta pojava u bolničkoj populaciji te znatno utječe na smanjenje unosa hrane. Mjerenje unosa hrane provodi se putem skale tzv. plate waste skale. Metodom vizualne procjene dijetetičari na kraju obroka procjenjuju koliko je hrane na tanjuru ostalo u odnosu na početnu, standardnu porciju, a pritom se koristi ljestvica 4 stupnja: navodi se je li bačena cijela početna porcija (100%), pola ili više (75%), manje od pola (50%) ili ništa (0%). Dobiveni podaci o unosu nutrijenata služe za procjenu nutritivnog statusa u kombinaciji s antropometrijskim i biokemijskim parametrima. Gubitak potporne mišićne mase, niske vrijednosti biomarkera za procjenu stanja uhranjenosti i smanjeni unos hrane indikatori su uvođenja oralne enteralne prehrane, a u težim slučajevima parenteralne prehrane kao suplemencija bolničkoj prehrani.

Razvojem plana nutritivne njege i nutritivne potpore smanjuju se rizici od nastanka komplikacija koji rastu s gubitkom potporne mišićne mase, snage i funkcionalnosti za vrijeme i nakon bolničkog liječenja. Nastavak nutritivne potpore i redovite kontrole statusa preporučuju se svim bolesnicima i nakon otpusta.

Ključne riječi: procjena nutritivnog statusa, mjerenje unosa hrane, plan nutritivne njege i nutritivne potpore

Perkutana biopsija bubregaInes PoljakZavod za nefrologiju

Perkutana biopsija bubrega je minimalno invazivan postupak koji se provodi u dijagnostici parenhimskih bolesti bubrega.

Postupak perkutane biopsije bubrega izvodi se automatskim uređajem na okidanje pod kontrolom ultrazvuka te se ciljano uzima tkivo za patohistološku analizu. Najčešće se bioptira donji pol lijevog bubrega. U slučaju nemogućnosti izvođenja biopsije na lijevom bubregu, izvodi se biopsija na desnom bubregu. Postupak perkutane biopsije bubrega radi se u bolesnika koji leže potrbuške s kompresijskim jastukom ispod trbuha.Smatra se da je položaj potrbuške najbolji za pristup retroperitonealnim organima jer ih dovodi najbliže površini kože.

Većina potencijalnih komplikacija odnosi se na krvarenje: mikro ili makrohematuriju, perinefritički ili retroperitonealni hematom. Ozbiljna moguća komplikacija perkutane biopsije bubrega je akutna opstrukcija urotrakta i akutno bubrežno zatajenje. No razvojem tehnike same biopsije bubrega ozbiljne su komplikacije svedene na minimum.

Postoji čitav niz intervencija koje medicinska sestra provodi u cjelokupnom zbrinjavanju bolesnika, kako u pripremi prije izvođenja postupka, tijekom same biopsije, te nakon perkutane biopsije bubrega.

Važno je uzeti sestrinsku anamnezu o bolesniku radi pravilne psihičke i fizičke pripreme bolesnika, te edukacije bolesnika o ponašanju tijekom i nakon provedenog postupka. Sestrinske intervencije nakon postupka obuhvaćaju praćenje vitalnih funkcija, općeg stanja bolesnika, diureze, praćenje izgleda mjesta punktiranja te pravovremeno uočavanje potencijalnih komplikacija. Uz navedeno, neophodno je bolesniku, pravovremeno i pravilno uzeti uzorke za laboratorijsku analizu, te svaki postupak evidentirati u sestrinsku dokumentaciju.

Perkutana biopsija bubrega je zlatni standard u dijagnostici parenhimskih bolesti bubrega, sa malom učestalošću komplikacija. Intervencije medicinske sestre značajne su u pripremi bolesnika za perkutanu biopsiju bubrega kao i u praćenju postbioptičkog oporavka bolesnika.

Ključne riječi: perkutana biopsija bubrega, medicinska sestra, bolesnik

Izazovi enterostomalne terapije u RHIrena Rašić, Jasna Nežić, Marija SlanecZavod za abdominalnu kirurgiju

Unatoč brojnim preventivnim mjerama, nacionalnim programima i napretku medicine, broj osoba s potrebom izvedbe stome i dalje je vrlo velik.

Prema znanstvenoj i stručnoj literaturi, izvedba stome uzrokuje veliku promjenu u normalnom funkcioniranju pojedinca, bez obzira na razloge izvedbe te ima negativan utjecaj na kvalitetu života. Zdravstveni profesionalci svakodnevno nastoje podići razinu kvalitete skrbi, samim time i kvalitetu života osoba sa stomom. Vrlo često organizacija rada medicinskih sestara ne ostavlja dovoljno prostora za temeljiti pristup osobama sa stomom.

Osvješćivanje važnosti uloge enterostomalnog terapeuta, timski radi i holistički pristup jedni su od temeljnih koraka.

Cijeli niz godina u Republici Hrvatskoj postoji potreba za medicinskim sestrama koje će biti usko specijalizirane za rad s bolesnicima sa stomom, fistulama, kroničnim ranama i inkontinencijom. Sami pacijenti i članovi raznih udruga i društava, također su prepoznali potrebu i kontinuirano naglašavali važnost takvog profila zdravstvenih djelatnika u sustavu zdravstvene zaštite.

Začetak razvoja enterostomalne terapije veže se uz 1958. godinu kada je clevlandski kirurg Rupert Turnbull pozvao Normu Gill da se kao „pomoćnik laik“, zaposli na Klinici za kirurgiju i educira osoblje i bolesnike o opskrbi i njezi stome. Norma Gill začetnica je enterostomalne terapije, prva profesionalna ET, i sama nositeljica stome.

1961. godine otvorena je prva Škola za enterostomalne terapeute čiji su prvi polaznici bili rehabilitirani pacijenti. Kasnije se uključuju medicinske sestre koje s vremenom preuzimaju edukaciju. 1968. diplomiralo prvih 12 enterostomalnih terapeuta Sjedinjenih američkih država.

Od toga vremena u brojnim zemljama diljem svijeta i Europe kreće prepoznavanje potreba te pokretanje programa edukacije iz područja enterostomalne terapije. Susjedna Republika Slovenija program održava od 1992.godine.

U veljači 2016. tri medicinske sestre, Marija Hegeduš Matetić, Ivanka Gašparić i Ivanka Benčić završile su školu enterostomalne terapije pri UKC Ljubljana, Slovenija.

Na simpoziju “Enterostomalne terapije bez granica” 2015.god. U Trakoščanu dogovoreno je pokretanje studija enterostomalne terapije kao i njezina realizacija.

S ponosom mogu reći da se Republika Hrvatska prošle godine godine, točnije 23.09.2017. pridružila zemljama koje se mogu pohvaliti tim edukacijskim programom, te 23.10.2017 započela školovanje prvih enterostomalnih terapeuta.

Na inicijativu Društva medicinskih sestara/tehničara digestivne kirurgije i aktualne predsjednice Vesne Konjevoda, dipl.med.techn, uz nesebičnu pomoć i potporu doc.dr.sc. Marka Zelića, prof.dr.sc. Daniele Malnar, Sanje Juretić mag. med. techn. te naših enterostomalnih terapeuta, pri Fakultetu zdravstvenih studija, Sveučilišta u Rijeci, pokrenut je Program cjeloživotnog obrazovanja iz područja enterostomalne terapije.

Nedostatak licenciranih medicinskih sestara koje se brinu za osobe sa stomom, fistulama, ranama i inkontinencijom i koje su sve prisutne u europskim razmjerima bio je razlog za pokretanje ovog programa. Završetkom ovog obrazovnog programa izrađenog prema smjernicama svjetskog udruženja enterostomalnih terapeuta (WCET), polaznici će dobiti certifikat enterostomalnog terapeuta priznatog od strane WCET-a, te će biti osposobljeni za pružanje pomoći i brigu o osobama sa stomom, fistulama, kroničnom ranom i inkontinencijom. Prva nositeljica licence prema WCET-u je Zarah Perry Woodford, St’ Mark’s Hospitala iz Londona.

Program ima svoju vrijednost jer omogućava prvostupnicama sestrinstva dobivanje dodatnih vještina i kompetencija. Osim toga dio stečenih ECTS bodova polaznici će moći iskoristiti prilikom upisa na neki od sveučilišnih diplomskih programa, a naziv enterostomalni terapeut nalazi se u Zakonu o djelatnostima u zdravstvu kojim se uređuje sadržaj i način djelovanja, standard obrazovanja.

Trenutno program enterostomalne terapije pohađa 14 medicinskih sestara prvostupnica. Teritorijalno su pokrili jedan lijep dio naše zemlje (Vinkovci, Čakovec, Rijeka, Pula, Zagreb, Split, Zadar), tako da ih volimo nazvati „misionarima“ enterostomalne terapije RH.

Cilj

Prikazati mogućnost podizanja kvalitete života osoba sa stomom kroz ulogu enterostomalnog terapeuta, adekvatnu prijeoperacijsku pripremu i odabir odgovarajućeg stoma pomagala. Ukratko prikazati put razvoja enterostomlne terapije u Republici Hrvatskoj, te senzibilizirati primarnu zdravstvenu zaštitu, prvenstveno patronažu i kućnu njegu da prepoznaju dobrobiti ove specijalizacije te nam se u idućoj generaciji pridruže.

Velika želja i krajnji cilj svih nas je podizanje kvalitete života naših korisnika, zadovoljstvo pruženom uslugom i sigurnost nas samih u svemu što sa zadovoljstvom svakodnevno činimo.

Ključne riječi: stoma, kvaliteta života, enterostomalna terapija

Rascjepi usne i nepcaKristina HorakKlinika za kirurgiju lica, čeljusti i usta

Rascjepi usne i nepca jedna su od najčešćih kongenitalnih i kraniofacijalnih malformacija. U narodu je za rascjep usne poznat naziv „zečja usna“, a za rascjep usne i nepca „ vučje ždrijelo“. Rascjepi nastaju u prva tri mjeseca intrauterinog života kada ne dolazi do spajanja koštanih struktura koje tvore tvrdo nepce i bazu usne šupljine. Učestalost ove malformacije sa ili bez rascjepa nepca je 1,7 na 1000 novorođene djece u RH, no zbog različitih metoda dobivanja podataka, točnu incidenciju rascjepa teško je odrediti.

Istraživanja ukazuju da je u RH veća pojavnost rascjepa kod dječaka u odnosu na djevojčice. Uzroci nastanka rascjepa su istraživani, no ne može se reći da je za nastanak odgovoran neki pojedinačni faktor. Čimbenici važni za nastanak rascjepa podijeljeni su na okolišne (vanjske) i genetičke čimbenike. Rascjepi mogu zahvatiti samo usnu ili nepce, ali se mogu javiti i kombinirano uz deformaciju nosa.

Važno je da liječenje rascjepa započne na vrijeme jer je postupak liječenja dugotrajan, praktički do završetka djetetova rasta. U liječenje je uključen cijeli niz specijalista-tim za liječenje rascjepa. Timski pristup liječenju najviše koristi djetetu s ovom malformacijom, a u njega su uključeni: neonatolog, maksilofacijalni kirurg, pedijatar, anesteziolog, ortodont, stomatolog, logoped, otorinolaringolog, socijalni radnik, psiholog te medicinske sestre uz maksimalnu suradnju roditelja. Liječenje je specifično jer se odnosi na izgled, govor, disanje, slušanje, žvakanje i gutanje djeteta.

Vrlo je važno da se roditeljima pruži adekvatna psihosocijalna podrška te da ih se upozna sa postupcima liječenja. Od osobite su važnosti ortodontsko pretkirurško i kirurško liječenje rascjepa jer se njima utječe na oblikovanje usne, nosa i nepca. Kirurgija liječenja rascjepa specifična je po tome što se konačni učinak liječenja vidi puno kasnije nakon zahvata. Djeca s rascjepima nerijetko imaju poteškoće sa sluhom i govorom, stoga je od velike važnosti uključiti otorinolaringologa i logopeda u tijek liječenja. Otorinolaringolog sudjeluje u postavljanju ventilacijskih cjevčica kod djece sa čestim upalama srednjeg uha kao posljedica disfunkcije Eustahijeve tube. Uloga logopeda je sudjelovanje u rehabilitaciji djeteta s rascjepom usne i nepca te pripremanje govornih organa za pravilan razvoj arikulacije glasova. Potpuno izlječenje djece s rascjepom podrazumijeva oblikovanje usne i nepca, uspostavljanje normalne funkcije sluha, govora, zubnog statusa te cjelokupne psihosocijalne integracije, što je zasluga koordiniranog timskog liječenja.

Ključne riječi: rascjep usne, rascjep nepca, timski pristup, kirurško liječenje, logoped

ANGIOJET - uređaj za perifernu trombektomijuKristina Šafran, Silvija ŠuškovićZavod za dijagnostičku i intervencijsku radiologiju

Angiojet ultra trombectomy sistem je uređaj za perifernu mehaničku trombektomiju.Dizajniran je za liječenje širokog raspona tromboziranih krvnih žila, uključujuči ugruške veličine 1,5 mm pa sve do velikih ugrušaka u ilio-femoralnim venama. Sistem uklanja ugruške iz tijela pružajući brzu uspostavu protoka krvi.

Prednosti mehaničke trombektomije:

- brza uspostava protoka krvibolja vizualizacija ciljne lezije

- smanjen rizik od distalne embolizacije što može rezultirati komplikacijama

- mogućnost farmakomehaničke kombinirane terapije

- mogućnost liječenja ugrušaka različite starosti

Indikacije za ovaj dijagnostički postupak su duboka venska tromboza gornjih i donjih ekstremiteta, trombotička okluzija arterija gornjih i donjih ekstremiteta, plućne arterije i lobarnih arterija.Postupak mehaničke trombektomije izvodi se u angio sali u strogo sterilnim uvjetima. Tim kojii izvodi postupak sastoji se od liječnika - intervencijskog radiologa, dvije medicinske sestre i inžinjera medicinske radiologije.

Uloga medicinske sestre u timu je vrlo važna. Ona mora dobro poznavati karakteristike i funkcije angiojet uređaja kako bi ga mogla pripremiti za izvođenje zahvata i ispravno primijeniti.

Cilj ovog predavanja je upoznati zdravstvene djelatnike s novim terapijskim postupkom kojim se omogućuje brže izlječenje u odnosu na operacijske zahvate i farmakoterapijsko liječenje. Postupak je poštedniji za pacijenta, omogućava bolji ishod te smanjuje komplikacije.

Ključne riječi: Angiojet, mehanička trobektomija

Duboka mozgovna stimulacija u liječenju distonijeLana Basara, Zrinka Pušić, Ljiljana ŽarakZavod za neurokirurgiju

Duboka mozgovna stimulacija (deep brain stimulation, DBS), jedna je od vodećih operativnih tehnika u neurokirurgiji. Danas se u liječenju poremećaja pokreta DBS koristi za liječenje uznapredovale Parkinsonove bolesti (PB), distonije i esencijalnog tremora (ET). Distonija je neurološki poremećaj pokreta koji uzrokuje neprekidna ili ponavljana mišićna kontrakcija.

Ovom metodom je od 1987. godine, kada je prvi put upotrijebljena zahvaljujući Pierru Pollaku i Alim - Louisu Benabidu, pa sve do danas tretirano više od 150000 pacijenata u svijetu. Mehanizam djelovanja DBS-a još uvijek nije poznat. DBS sustav se sastoji od elektroda postavljenih u matematički precizno određena ciljna mjesta u mozgu spojenih ekstenzijom sa pulsnim generatorom u prsištu ili abdomenu koji generira visokofrekventnu elektrostimulaciju, što smanjuje simptome. Ciljno mjesto djelovanja kod distonija je najčešće posteroventralni lateralni dio globus pallidusa interne (Gpi).

Poznate su točne indikacije i kontraindikacije za DBS jer jedino pažljivo odabrani pacijenti imaju korist od liječenja DBS-om. Pacijentova znatna invalidnost, unatoč korištenju prethodne maksimalne farmakološke terapije je glavni preduvjet za razmatranje mogućnosti liječenja sa DBS-om. DBS se danas pokazao kao siguran i efikasan izbor u liječenju primarnih generaliziranih i segmentalnih distonija, cervikalnih distonija, blefarospazma, Meigeova sindroma, tardivne distonije i nekih oblika sekundarnih distonija. Daljnja istraživanja na većem broju pacijenata, nove indikacije, ciljna mjesta djelovanja, uporaba uređaja “zatvorene petlje“ samo su neke od mogućnosti poboljšanja ove tehnike u budućnosti.

Ključne riječi: distonija, duboka mozgovna stimulacija, globus pallidus internus

Odabir bolesnika za liječenje duodopa pumpom (LCIG) u KB DubravaLjubica Vulje, Ivona LedenkoZavod za neurologiju

Duodopa je farmakološkom riječniku kombinacija levodope/karbidope (omjer 4:1) u obliku žitkog gela. Pakirana je u jednokratne kazete od 100 ml koje se priključuju na prenosivu Duodopa pumpu.

100 ml gela sadrži 2000 mg levodopa i 500 mg carbidope (enzima koji sprječava perifernu razgradnju levodope). Ostali sastojci su celuloza i voda. Mora se čuvati u hladnjaku (2-8°C), a na sobnoj temperaturi ostaje djelotvorna oko 16 sati, tj. tijekom jednog dana.

Duodopa se kroz postavljenu sondu unosi direktno u gornji dio tankog crijeva (Trietzov ligament). Tamo se preuzima brzo i djelotvorno čime se postiže stabilna koncentracija levodope u krvi bolesnika, nasuprot peroralne primjene lijeka. Uzrok tome je kontinuirana intestinalna primjena pri čemu brzina pražnjenja želuca ne utječe na apsorpciju lijeka.

Duodopa se uglavnom koristi kao monoterapija. Dodatni lijekovi se najčešće uzimaju za noć (Sinemet CR, Madopar HBS).

Kao što je već rečeno, Duodopa se primjenjuje putem sonde –PEG/PEJ, podijeljena u tri različite doze:

1. Jutarnja doza – bolus doza koja se daje odmah u jutro čim se bolesnik priključi na pumpu, a u svrhu da postigne pokretljivost. Djeluje unutar 60 min., to je ujedno i najveća doza.

2. talna doza – doza koja održava stalnu koncentraciju lijeka u plazmi i omogućuje jednaku pokretljivost bolesnika tijekom dana.

3. Dodatna doza – daje se tijekom dana ako je pacijent u off stanju (dnevno može dobiti 3-5 dodatnih doza).

Bolesnici su na pumpi u većini slučajeva oko 16 sati/dan, a mogu biti i 24 sata .

Doze se po potrebi mogu mijenjati u dogovoru sa medicinskom sestrom.

Ključne riječi: Parkinsonova bolest, Duodopa pumpa, medicinska sestra

Preoperativna obrada bolesnika s farmakorezistentnom epilepsijomLjubica Vulje, Marija MiletićZavod za neurologiju

Epilepsija je najčešća kronična neurološka bolest prevalencije u Hrvatskoj između 4.8 - 5.5 oboljelih na 1000 stanovnika. Bolesnici s epilepsijom u Zavodu za neurologiju KB Dubrava koji je i Referentni centar Ministarstva zdravlja RH za preoperativnu obradu bolesnika sa farmakorezistentnom epilepsijom liječe se po najnovijim i najsuvremenijim svjetskim standardima medikamentoznog liječenja u skladu sa smjernicama Internacionalne lige za borbu protiv epilepsije (eng. International League Against Epilepsy - ILAE).

Većina bolesnika s epilepsijom ima dobar odgovor na medikamentoznu terapiju, međutim u oko 1/3 (jedne trećine) bolesnika epileptički napadaji su rezistentni i nakon primjene politerapije. To je posebno ugrožena skupina bolesnika jer se farmakorezistentnost ne manifestira samo učestalim epileptičkim napadajima, već i povećanim mortalitetom, psihijatrijskim komorbiditetom, nezadovoljavajućim socijalnim i radnim aktivnostima, nuspojavama politerapije što sve rezultira značajno narušenoj kvaliteti života bolesnika, vrlo visokim troškovima cjelokupnog liječenja, te troškovima društva u cjelini. Loše regulirana bolest s učestalim epileptičkim napadajima nameće ponavljanje skupih dijagnostičkih procedura, opetovane hospitalizacije, produžuje vrijeme bolovanja odnosno povećava postotak invalidnosti. Ozljede bolesnika zadobivene tijekom epileptičkih napadaja, nezgode na radnom mjestu ili prometu predstavljaju dodatni materijalni trošak za društvo u cjelini.

Iznimno je važno što ranije diferenciranje bolesnika koji su kandidati za kirurgiju epilepsije jer se time povećava učinkovitost liječenja te uvelike poboljšava kvaliteta života bolesnicima, osobito stoga što je najčešće riječ o mlađoj i radno-sposobnoj populaciji. Takva klinička praksa danas je zlatni standard i algoritam liječenja farmakorezistentnih bolesnika.

Indikacije za invazivnu preoperativnu obradu:

- pacijenti koji imaju jasno definiranu leziju na MR mozga ali je potrebno potvrditi epileptogenost lezije kao i granice epileptogene zone

- dvojna ili polipatologija- pacijenti koji nemaju definiranu leziju mozga- ukoliko je nejasna lokalizacija, lateralizacija ili i lokalizacija i lateralizacija

- pitanje uključenosti elokventnih zona u epileptogenu zonu- duboke moždane strukture

SEEG sa upotrebom dubokih elektroda je trodimenzionalni, stereo, intrakortikalni monitoring moždane aktivnosti sa ciljem vrlo preciznog određivanja epileptogenog žarišta i puteva rane propagacije napadaja, kako bi se milimetarskom preciznošću utvrdilo odakle se napadaj generira te odredila minimalna zona mozga koju je potrebo odstraniti za prekidanje daljnjih napadaja. To je dio invazivne preoperativne dijagnostičke obrade bolesnika sa epilepsijom koji usprkos redovitom uzimanju antiepileptičke terapije i dalje imaju učestale epileptičke napadaje. SEEG sa upotrebom dubokih elektroda najpreciznija i najsigurnija je dijagnostička procedura za potvrdu epileptogene zone mozga i planiranja funkcijske neurokirurgije.

Ključne riječi: epilepsija, moždani monitoring, kvaliteta života

Sinhrone operacije u torakalnoj kirurgiji bolesnika s malignom bolestiMarija Antunović, Angela Ivanda Odjel za torakalnu kirurgiju

Sinhroni operacijski zahvati izvode se u svijetu već više od dvadeset i pet godina. Tako se jednim operacijskim postupkom mogu riješiti obično dva, pa ponekad i više kirurških problema. Sinhroni zahvati počeli su se izvoditi u Americi i Japanu, a nakon toga su se proširili po ostatku svijeta.

Znajući da je svaki kirurški zahvat prožet mogućim problemima i komplikacijama, počevši od uvoda u anesteziju do krvarenja, infekcija, poremećaja srčanog ritma, pneumonija, neuroloških zbivanja, neki kirurzi i anesteziolozi su 80-ih godina prošlog stoljeća počeli razmišljati o sinhronim zahvatima. Svrha takvih zahvata bila je smanjivanje broja komplikacija, kraće ležanje u bolnici kao i redukcija novčanih troškova, odnosno racionalizacija poslovanja i u konačnici ušteda. Tako su došli do zaključka da pacijenti dobrog općeg stanja, bez značajnih komorbiditeta ili s lakšim pridruženim bolestima, mogu u jednoj operaciji riješiti dva ili više problema s kojima su suočeni.

U ovome postupku veliko značenje ima dobar odabir pacijenta, što znači da se pacijenti slabijeg općeg stanja ili s dvije ili više ozbiljnih bolesti (kardiopulmonalne, cerebrovaskularne, dijabetes i slično) ne smiju uputiti na tako zahtjevne operacijske procedure.

Gledajući s aspekta pacijenta koji ima npr. karcinom kolona s metastazama u jetri i plućima, važno je pacijentu objasniti dobit sinhronog zahvata u odnosu na moguće rizike, koji su nešto viši nego kod pojedinačne operacije.

Boravak u bolnici je nešto duži u odnosu na jednu operaciju (u prosjeku 2-3 dana duže). Osim toga, ako se radi samo jedna operacija, druga se može izvesti tek nakon potpunog oporavka od prve, što znači za 4-5 tjedana tijekom kojih pacijent sigurno razvija nove strahove i strepnju što će se dogoditi na slijedećoj operaciji.

S psihološkog aspekta sinhrone operacije imaju značajno pozitivniji učinak na pacijente, jer se sva nadanja i želje ostvaruju samo jednom anestezijom i “jednim” kirurškim postupkom.

U našoj ustanovi sinhronim zahvati se rutinski rade zadnjih pet godina tako da imamo 54 pacijenta koji su operirani suradnjom torakalnog kirurga s abdominalnim kirurgom, torakalnog

i MFK kirurga, torakalnog i kardiokirurga, torakalnog i vaskularnog kirurga itd.

Smrtnog ishoda nije bilo, a komplikacije su bile u okvirima prihvatljivim za pacijente, ali i za kirurge. Nije bilo ništa više komplikacija nego kod pojedinačnih operacija (sveukupno je bilo 25% pacijenata s nekim oblikom komplikacije: pneumonija, poremećaji srčanog ritma, krvarenje, infekcija...). Uspoređujući bolove nakon sinhronog zahvata, nismo primijetili značajnija odstupanja u odnosu na pacijente koji su imali samo jednu operaciju, tako da niti potrošnja analgetika nije bila povećana.

Fizikalno terapijski postupci su obavljani kao kod jedne operacije, te su svi pacijenti mobilizirani već prvog postoperativnog dana počevši vježbama disanja, sjedenjem u krevetu, puhanjem Respirexa, a nakon toga i ustajanjem iz kreveta.

Kontrolni laboratorijski nalazi kao i radiološke pretrage su također bile u standardnim okvirima kao kod jedne operacije, pa smo i tu postigli zamjetnu uštedu u odnosu na dvije operacije.

Važno je napomenuti da takvi pacijenti obično trebaju nastavak onkološkog liječenja koje se nakon sinhrone operacije može obaviti već nakon 3-4 tjedna, dok bi se u slučaju pojedinačnih operacija čekalo gotovo dva do dva i pol mjeseca

Prosječna dužina boravka na našemu odjelu je 6,4 dana (podaci iz CEZIH-a), a kod sinhronih zahvata 9,1 dan.

Ključne riječi: sinhrona operacija, pacijent, psihološki aspekt, racionalizacija troškova

Organizacija transplantacije srca i prikaz rezultata u KB DubravaMilka GrubišićZavod za kardijalnu i transplantacijsku kirurgiju, KB Dubrava

Uvod

Transplantacija srca je jedan od standardnih modaliteta liječenja kroničnog zatajivanja srca. Cilj transplantacije srca je produžavanje života bolesnika te povratak u normalan, aktivan svakodnevni životni ritam. U cilju poboljšanja kvalitete veliki je napredak postignut u medicinskom, organizacijskom i legislativnom smislu. Za svaku uspješno obavljenu transplantaciju jako je bitna izvrsna organizacija. Ulaskom Hrvatske u udruženje Eurotransplanta, 2007 godine, cijeli program transplantacije znatno je unaprijeđen. Povećan je broj donora, samim tim i broj ponuda našim primateljima. Sve akcije vezane za početak same transplantacije počinju telefonskim pozivom koordinatora iz Eurotransplanta i obavještavanjem o potencijalnom donoru.

Metode

Održavati program transplantacije srca podrazumijeva 24 h telefonsku dostupnost u slučaju pojave donora za primatelje s naše transplantacijske liste. Slijedi organizacija transplantacijskog tima, kao i eksplantacijskog, organizacija prijevoza, usklađivanja vremena eksplantacije i transplantacije i naposljetku pozivanje primatelja. Po primitku primatelja u bolnicu slijedi priprema za samu operaciju te pružanje psihološke potpore ne samo bolesniku već i članovima njegove obitelji. Bitno je nadzirati cijeli tijek radnji od samog spuštanja pacijenta u operacijsku salu, kontrole dolaska donorskog srca, te naposljetku do uspješnog završetka operacije.

Rezultati

KB «Dubrava» u 20 godina postojanja transplantacijskog programa može konkurirati vodećim europskim centrima. Napretkom tehnologije, primjenom novih imunosupresivnih lijekova, poboljšanom preoperativnom i postoperativnom skrbi bolesnika postignuti su odlični rezultati na polju prihvaćanja organa kao i samog uspjeha liječenja, tako da danas jednogodišnje preživljenje prelazi 85%,a petogodišnje 70%, sa generalno zadovoljavajućim kvalitetom života bolesnika nakon transplantacije.

Zaključak

Upravo je uloga medicinske sestre kao koordinatora u timu za transplantaciju pogodna iz više razloga, a to su prije svega radno iskustvo sa liječnicima i bolesnicima, znanje, kontakti, te specifične vještine komunikacije.Budući da transplantacijski tim Zavoda za kardijalnu i trans-plantacijsku kirurgiju okuplja mali broj članova, upravo je ključna organizacija da bi na kraju ovaj iznimno težak i požrtvovan posao uspijevao i imao izvrsne rezultate.

Od svog ulaska u ET Republika Hrvatska je postala ugledan član, sa zavidnim rezultatima u transplantaciji, a isto tako i na području darivanja organa.

Ključne riječi: transplantacija, Eurotransplant, koordinacija

Prikaz primjene vac terapije (terapija negativnim tlakom) na zavodu za traumatologiju i ortopediju KB DubravaMelita Mesar, Andreja Starčević, Višnja Kocman, Ante Ćorić Zavod za traumatologiju i ortopediju

Kronične rane su ozbiljan zdravstveni problem. Skrb i liječenje takvih rana je i danas izvor velikih polemika i rasprava. Klinički još uvijek nije jasno definiran vodič koji se odnosi na inficiranu ranu. Nakon ozljede započinje cijeljenje rane koje je podijeljeno u nekoliko faza: upalna faza, proliferativna faza i faza epitelizacije.

Kad govorimo o kroničnoj rani moramo znati da ima mnoštvo čimbenika koji dovode do poremećaja u cijeljenju.

Tri najvažnija čimbenika za zarastanje rane su veličina, trajanje i dubina rane, a kroničnom ranom se smatra svaka rana koja ne zacjeljuje u razumnom vremenskom periodu.

Osnovna podjela kroničnih rana je na ishemijske, neurotrofične, dekubitus, dijabetičko stopalo, kronična posttraumatska rana i atipična rana. Suportivne metode liječenja su HBOT, NPWT, kompresivna terapija i pokrivala za rane.

Ovim radom željeli smo prikazati sve pozitivne strane uvođenja terapije negativnim tlakom na Zavodu za traumatologiju i ortopediju KB Dubrava, unazad nekoliko godina. Dokazano je da se radi o sigurnoj metodi liječenja sa izvanrednim rezultatima i evidentno povoljnim odnosom cijene i koristi. Nisu ni pacijenti, a ni medicinsko osoblje dovoljno educirani o svim prednostima NPWT, a naročito se slabo poznaje cost- benefit takvog liječenja.

Prema svemu može se zaključiti da je kronična rana veliki zdravstveni, ekonomski i socijalni problem te nam je potrebno otvaranje više Centara za kronične rane gdje će raditi specijalizirano osoblje i gdje ćemo nuditi najbolji tretman s najboljim odnosom učinka i cijene.

Ključne riječi: kronična rana, suportivne metode liječenja, terapija negativnim tlakom

Terapija inzulinskom pumpom i kontinuirano mjerenje glukoze senzoromMila Studen, Olga Cvetko, Marina Neić-ProtrkaZavod za endokrinologiju

Šećerna bolest nastaje kao posljedica smanjenog ili potpunog lučenja inzulina.U svijetu danas ima oko 420 milijuna oboljelih od šećerne bolesti, a Republici Hrvatskoj je oko 280.000 oboljelih. Liječenje šećerne bolesti moguće je pravilnom prehranom, peroralnim antidijabeticima i/ili inzulinom kod šećerne bolesti tipa 2. Kod šećerne bolesti tipa 1, jedini način liječenja je pravilna prehrana i intenzivirana inzulinska terapije (4 – 5 x/dan). Djeca, trudnice i mlađe osobe sa visokim vrijednostima HbA1C, nepredvidivim hipoglikemijama, fenomenom zore, ponavljajućim ketoacidozama sa ranim pojavama kroničnih komplikacija, najbolje su regulirani primjenom inzulina putem inzulinske pumpe.

Prije postavljanja inzulinske pumpe, medicinska sestra - edukator mora izračunati ugljikohidratno - inzulinski omjer, odnosno koliko je potrebno ugljikohidrata za 1 jedinicu inzulina. Osim ugljikohidratno - inzulinskog omjera bitan je i faktor inzulinske osjetljivosti. Prednost inzulinske pumpe u odnosu na konvencionalno liječenje inzulinom je u kontinuiranoj isporuci inzulina (do 48 doza/dan), boljoj regulaciji glikemije, boljem HbA1C, manjoj hipoglikemiji, boljoj kontroli fenomena zore, te manjem broju uboda.

Kontinuirano mjerenje glukoze postavlja medicinska sestra - edukator uz inzulinsku pumpu. Kroz sljedećih 7 dana nakon postavljanja, senzor mjeri svakih 5 minuta glukozu u plazmi. Dobivene vrijednosti su prikazane na inzulinskoj pumpi te se na račun tih vrijednosti korigira inzulinska terapija pumpe.

Ključne riječi: inzulinska pumpa, ugljikohidratno-inzulinski omjer, faktor inzulinske osjetljivosti, senzor.

Specifičnosti zdravstvene njege prije i nakon kirurških zahvata na dojciMirjana ParaćKlinika za plastičnu i rekonstruktivnu kirurgiju KB Dubrava

Dojka je simbol ženstvenosti, majčinstva i plodnosti. Ima veliki utjecaj na psihofizičku stabilnost i samosvijest žene, zbog toga bolest ne pogađa žene samo tjelesno nego i emocionalno. Stvaraju se kompleksi koji mogu dovesti do distanciranja od obitelji i društva.

Karcinom dojke je najčešći maligna bolest kod žena. Jedna od osam žena će kroz svoj život dobiti karcinom dojke, također bolest u jedan posto slučajeva pogađa i mušku populaciju. Prema statističkim podacima najčešći je uzrok smrti kod žena oboljelih od malignih bolesti. Rano otkrivanje je preduvjet za visoku stopu izliječena

Maligne bolesti dojke se liječe kirurškim zahvatom i adjuvantnom terapijom ovisno o stadiju bolesti i obilježju tumora. Rekonstrukcija dojke zauzima vrlo važno mjesto u liječenju karcinoma dojke. Rekonstrukcija može biti primarna ili sekundarna.

Na Klinici za plastičnu, rekonstrukcijsku i estetsku kirurgiju godišnje se kirurški zbrine 450 žena sa bolestima dojke. Od toga dvjesto zahvata su biopsije dojke i poštedne operacije karcinoma dojke. Dvjesto pedeset operacija su rekonstrukcije dojke, većinom sa silikonskim implantatima i dio sa vlastitim tkivom.

Medicinska sestra je dio multidisciplinarnog tima u liječenju karcinoma dojke. Ona planira i provodi pripremu pacijentica za operacijske zahvate, te preuzima brigu o cjelokupnoj postoperacijskoj njezi. Medicinska sestra mora biti empatična i educirana za provedbu psihološke pripreme pacijentica za operacijsko liječenje, kako bi podrškom, toplinom i razumijevanjem smanjila brigu i strah kod pacijentica.

Također aktivno sudjeluje u procesu prevencije, dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijentica sa karcinomom dojke.

Nakon rekonstrukcijskog zahvata žene su sigurnije i strah je prisutan u manjoj mjeri.

Ključne riječi: Karcinom dojke, mastektomija, rekonstrukcija dojke, prijeoperativna priprema, postoperativna njega

Uloga sestre kod leukafereze i autologne transplantacije perifernih matičnih stanica - naših 10 godinaSuzana IvošZavod za hematologiju

Na Zavodu za hematologiju uz intenzivno liječenje hematoloških bolesti obavlja se i autologna transplantacija krvotvornih matičnih stanica. Medicinska sestra uključena je u sve segmente liječenja od dolaska bolesnika u bolnicu pa do završetka liječenja. Kod bolesnika kojem je indicirana autologna transplantacija krvotvornih matičnih stanica nakon završenih ciklusa kemoterapije provodi se sakupljanje vlastitih perifernih matičnih stanica. Procesom leukafereze, periferne matične stanice odvajaju se iz cirkulacije pomoću staničnog separatora. Medicinska sestra koja je sastavni dio tima za prikupljanje prisutna je tokom postupka leukafereze i obavlja sve radnje vezane uz isti što podrazumijeva i zamrzavanje matičnih stanica. Kod autolognih transplantacija bolesnik je podvrgnut mijeloablativnoj terapiji. Po završetku terapije bolesnik dobije pripravak vlastitih perifernih matičnih stanica. Oporavak je dugotrajan i bolesnik boravi u bolnici u prosjeku 21-28 dana. Boravak u Sterilnim jedinicama našeg Zavoda indiciran je zbog izolacije bolesnika od rizičnih faktora u vrijeme neutropenije. Hematološki bolesnici zbog prirode bolesti i načina liječenja vrlo su osjetljivi i podložni raznim infekcijama kao i toksičnim učincima terapije.

Na Zavodu za hematologiju naglasak se stavlja na stalnu edukaciju i usavršavanje znanja medicinske sestre.

U KB Dubrava autolognim transplantacijama krvotvornim matičnim stanicama bavimo se 10 godina i do sada je obavljeno imali 221 obavljenu transplantaciju.

Ključne riječi: leukafereza, autologna transplantacija krvotvornih matičnih stanica, medicinske sestre, edukacija

Osobnim potencijalima do postizanja psihičkog poboljšanjaSamka Ekić,dipl.med.techn, Boris Vučić, dipl. med.techn

Klinika za psihijatriju Zdravstvenog veleučilišta ustrojena je od:

Dnevna Bolnica, Poliklinika i Stacionar

Rad s psihotraumatiziranim bolesnicima u KB Dubrava počeo je 1991. god. nakon preuzimanja bivše Vojne bolnice. Sastojao se od pružanja pomoći psihotraumatiziranim osobama , razmjenjenim s okupiranih područja.

U svom povijesnom razvoju Odjel, a kasnije Klinika za psihijatriju, skrbila je za hrvatske branitelje kroz Nacionalni i Regionalni centar za psihotraumu pri Odjelu za psihijatriju.

Zbog sve veće potrebe za skrb o osobama sa stresom uzrokovanim poremećajima u sklopu Odjela za psihotraumu 2003.god otvara se Referentni centar za poremećaje uzrokovane stresom, a 2006. god. tadašnji Odjel imenuje se Klinikom za psihijatriju.

Ovakvim ustrojem provode se različiti bolnički i izvan bolnički programi u kojima sudjeluju različiti profili stručnjaka, te kao ravnopravni članovi tima i medicinske sestre/tehničari.

Prema izvješćima koja pratimo, medicinske sestre/tehničari godišnje provedu oko 20 000 intervencija kroz različite programe kao što su: Grupna terapija, Terapijska zajednica, Edukativne grupe, Glazbena terapija, Radno-okupaciona terapija, vježbe relaksacije ...

Dnevne bolnice:

Programi u Dnevnim bolnicama odvijaju se kroz psihoterapijske i socioterapijske postupke. Medicinske sestre/tehničari aktivno sudjeluju u realizaciji programa.

U šestosatnom programu , dnevno participira više od 30 pacijenata. Liječenje je koncipirano u trajanju od šest tjedana.

Poliklinika

Uz standardnu djelatnost obuhvaća i psihoterapijske i socioterapijske programe u kojem sudjeluje multidisciplinarni tim.

Stacionarni dio Klinike za psihijatriju se sastoji od dva međusobno povezana odjela, za psihijatriju i psihotraumu. Na odjelima se, prema suvremenim dijagnostičkim i terapijskim postupcima provodi tretman pretežno stresom uzrokovanih ali i većine ostalih psihičkih poremećaja. Multidisciplinarnim holističkim pristupom visoko educiranog i motiviranog osoblja, pacijentima se pruža profesionalna pomoć, skrb i potpora dvadesetčetiri sata dnevno.

Specifičnosti u radu s traumatiziranim osobma

Prema DSM-5 klasifikaciji trauma se definira kao izlaganje situaciji u kojoj je postojala mogućnost smrti, ozbiljne tjelesne ozljede ili seksualnog nasilja. Takvo izlaganje je moglo nastupiti direktno ili indirektno kroz svjedočenje takvog događaja. Traumatski događaj je realna situacija kojoj je netko bio izložen a trauma je subjektivno iskustvo određenog traumatskog događaja.

Suvremene studije pokazuju da većina ljudi koji žive u razvijenim zemljama, barem jednom u periodu svog života budu izloženi nekom traumatskom događaju ( do 90 % ). Izloženost traumi se povezuje sa nastankom niza psiholoških i tjelesnih poremećaja ili pojednostavljeno rečeno, trauma je bilo koje iskustvo koje nadilazi naše mogućnosti da se s njim nosimo, odnosno da ga proradimo i otpustimo.

Stres je poremećaj psihofizičke ravnoteže koji radi prilagodbe zahtjeva ulaganja dodatnih napora.

Jedna od specifičnosti na Klinici za psihijatriju je i provođenje vježbi otpuštanja stresa po Bercelli-u ( TRE- trauma releasing exercises ) na stacionarnim i polikliničkim pacijentima, kao jedinoj bolnici u Hrvatskoj koja je usvojila ove vježbe u službeni program liječenja.

Stres i trauma su sastavni dio života, ali su prirodni mehanizmi obrane od stresa kod ljudi potisnuti. Od malih nogu učimo inhibirati ovaj prirodni mehanizam otpuštanja i razvijamo mehanizam susprezanja stresa i traume. Radi se o tremoru, podrhtavanju, vibracijama i nevoljnom potresanju tijela.

Svrha ovih vježbi je aktiviranje starih prirodnih zaštitnih mehanizama.

Dobrobit su smanjenje napetosti, umirenje živčanog sustava i osjećaj opuštenosti odnosno poboljšanje funkcioniranja na psihičkom i fizičkom nivou tj. sve pogođeno stresom počinje kvalitetnije funkcionirati.

TRE ( Tension & Trauma Releasing Exercises ) je metoda otpuštanja napetosti iz mišića i tijela. Sastoji se od vježbi koje aktiviraju prirodno urođeni neurološki mehanizam vibriranja ili drhtanja tijela. Ako se ta napetost ne otpusti, s vremenom postaje kronična i remeti ravnotežu organizma. Takvi tremori se zovu neurogeni tremori i dio su ljudskog urođenog refleksnog mehanizma.

TRE se primjenjuje kod visoko stresnih zanimanja: vojska, policija, vatrogasci, zdravstveni djelatnici, novinari, kontrolori leta, a preporučuje se osobama koje su kontinuirano pod stresom ili su nekad bili izloženi traumi, koji su anksiozni, pretrpjeli fizičke ozljede ili osjećaju kroničnu napetost i bol

Procjena anksioznosti pacijenata na hemodijaliziTea JelićZavod za nefrologiju

Hemodijaliza predstavlja terapijski postupak kod pacijenata kojima je funkcija bubrega privremeno ili trajno zakazala. Novi način života, te dijaliza sama po sebi uzrokuje nervozu, dominantan osjećaj straha sve do panike. Ako se takvo stanje od strane medicinskog osoblja na vrijeme ne prepozna i adekvatno ne tretira može doći do depresije, koja se pritom pojavljuje kao sekundarni problem.

Uvidom u rezultate dobivene putem ljestvice HAD korištene za ovaj rad, skoro pa svi pacijenti imali su anksioznost pomiješanu sa simptomima depresije, te je stoga izračunata i prikazana sveukupna razina anksioznosti i depresivnosti zajedno kao opća razina stresa. Na uzorku od 45 pacijenata na hemodijalizi i 56 ispitanika iz opće populacije analiziran je odnos između dobi, spola te bračnog i zdravstvenog statusa (pacijenti u odnosu na opću populaciju/zdrave), te ukupnog rezultata na HADS.

Na razini cjelokupnog uzorka (n=101) utvrđena je statistički značajna pozitivna povezanost između ukupnog rezultata i dobi, te statistički značajno viši ukupni rezultat kod pacijenata u odnosu na zdrave/ opću populaciju. Nije utvrđeno postojanje statistički značajne razlike u ukupnom rezultatu s obzirom na spol i bračni status. Na razini poduzorka zdravih, odnosno poduzorka pacijenata, utvrđen je isti obrazac rezultata s obzirom na dob, spol i bračni status. Rezultati upućuju na to da su pacijenti na hemodijalizi anksiozniji i depresivniji od ispitanika iz opće populacije, te da su svi ispitanici, i zdravi i pacijenti, to anksiozniji i depresivniji što su stariji.

Ključne riječi: hemodijaliza, anksioznost, medicinska sestra, depresija, kvaliteta života

Klinička bolnica Dubrava

Avenija Gojka Šuška 6, 10 000 Zagreb

tel. +385 (0)1 290 2444

fax.+385 (0)1 286 3695