USKRSNUE RIJEI

VIKTOR KLOVSKI, USKRSNUE RIJEIRije slika i njezino okamenjenje. Epitet kao sredstvo obnove rijei. Povijest epiteta povijest je poetskoga stila. Sudbina djela starih umjetnika rijei ista je kao i sudbina same rijei: ona prevale put od poezije do proze. Smrt stvari. Zadatak je futurizma da uskrsne stvari da povrati ovjeku doivljaj svijeta. Veza postupaka futuristike poezije s opim postupcima jezinog miljenja. Polurazumljivi jezik stare poezije. Jezik futurista.Najstarije ovjekovo poetsko stvaranje bilo je stvaranje rijei. Sada su rijei mrtve, i jezik je nalik na groblje, a tek roena rije bila je iva, slikovita. Svaka je rije u biti trop. Na primjer, mjesec: prvobitno znaenje te rijei jest mjeritelj; tuga i alost to je ono to ee i pali; rije enfant (isto tako kao i starorusko otrok) u doslovnom prijevodu znai onaj koji ne govori. Takvih se primjera moe navesti koliko i rijei u jeziku. I esto, kada si nadomak sada ve izgubljene, izlizane slike, poloene nekad u osnovu rijei, zapanjuje te njezina ljepota ljepota koja je postojala i koje vie nema.Dok su u upotrebi naega miljenja umjesto opih pojmova, kada one, takorei slue kao algebarski znakovi i moraju biti neslikovite i kad se upotrebljavaju u svakidanjem govoru, kad se ne izriu i ne uju do kraja takve su rijei postale uobiajene i njihova unutarnja (slikovita) i vanjska (zvukovna) forma prestale su se doivljavati. Mi ne doivljujemo ono to je uobiajeno, mi to ne vidimo ve prepoznajemo. Mi ne vidimo zidove naih soba, nama je tako teko zapaziti korektorsku greku, osobito ako je napisana na dobro nam poznatu jeziku, jer sebe ne moemo prisiliti da ugledamo, da proitamo, a da ne prepoznamo uobiajenu rije.Zaelimo li definirati poetski i uope umjetniki dojam, nesumnjivo emo se namjeriti na definiciju: umjetniki dojam to je dojam pri kojem se doivljuje forma (moda i ne samo forma, ali forma bezuvjetno). Ispravnost te radne definicije lako je dokazati na sluajevima kad kakav poetski izraz postaje prozan. Na primjer, razumljivo je da izrazi podnoje brda ili glava knjige pri prijelazu iz poezije u prozu nisu promijenili smisao, nego su samo izgubili formu (unutarnju, u ovom sluaju). Eksperiment to ga je predloio A. Gornfeljd u lanku Muke rijei: premjestiti rijei u pjesmiStih kak monetu, ekan', Strogo, otetlivo, estno. Pravilu sleduj uporno:toby slovam bylo tesno, Mysljam prostorno,

da bi se uvjerili, kako se s gubitkom forme (vanjske u ovom sluaju) ova pjesma pretvara u osrednji didaktiki aforizam potvruje tanost predloene definicije.Prema tome, gubei formu, rije prevaljuje obavezan put od poezije do proze (Potebnja, Iz lekcii po teorii slovesnosti).Takvo je gubljenje forme rijei veliko olakanje miljenju, i moda je prijeko potreban uvjet postojanja znanosti, ali se umjetnost nije mogla zadovoljiti tom ishlapjelom rijeju. Teko se moe rei da je poezija nadoknadila gubitak to ga je podnijela gubei slikovitost rijei time to ju je zamijenila viim stvaralatvom na primjer, stvaralatvom tipova zato to se ona tada ne bi drala tako oajniki za slikovitu rije, ak i na tako visokom stupnju razvitka kao u epohi ciklizacije epova.U umjetnosti graa mora biti iva, skupocjena. I eto, pojavio se epitet koji u rije ne unosi nita novo, nego samo obnavlja njezinu umrlu slikovitost; na primjer: sjajno sunce, bijela svjetlost, ivo blato, sitna kia ... Sama rije kia sadri pojam sitnosti, ali je slika umrla, i e za konkretnou, od koje je dua umjetnosti (Carlvle), zahtijevala je da ona bude obnovljena. Rije oivljena epitetom postaje ponovo poetska. Prolazilo je vrijeme i epitet se prestao doivljavati opet zbog svoje uobiajenosti. I epitetom se stadoe sluiti po navici, zbog kolske tradicije, a ne zbog ivog poetskog osjeanja. Pri tom se epitet poeo tako malo doivljavati da njegova primjena esto ide u raskorak s opom situacijom i koloritom slike; na primjer:Ty gori, gori sveka sal'naja,

Sveka sal'naja vosku jarago

(Narod. pjesma)ili bijele ruke u Arapina (srpski ep), moja vjerna ljuba u staroengleskim baladama, koja se tamo primjenjuje bez obzira na to je li rije o vjernoj ili nevjernoj ljubavi, ili pak Nestor, koji u po bijela dana die ruke k zvjezdanom nebu itd.Stalni se epiteti otrcae, ne izazivaju vie slikovita dojma i ne odgovaraju njegovim zahtjevima. U njihovim granicama stvaraju se novi, epiteti se gomilaju, definicije postaju raznolikije u opisima posuenim iz sage ili legende (Aleksandar Veselovski, Iz istorii epiteta). U poznije vrijeme ovamo pripadaju i sloeni epiteti.Povijest epiteta povijest je poetskog stila u skraenom izdanju (A. Veselovski, Sobr. so., tom I, str. 58). Ona nam pokazuje kako uope nestaju iz ivota sve forme umjetnosti, koje isto tako kao i epiteti ive, okamenjuju se i napokon umiru.Suvie se malo pozornosti obraa smrti forma u umjetnosti, suvie se lakomisleno suprotstavlja novo starome a da se ne misli o tome je li ono ivo ili je nestalo, kao to nestaje um mora za one koji ive na njegovim obalama, kao to je za nas nestalo gradske buke od tisua glasova, kao to iezava iz nae svijesti sve uobiajeno, suvie poznato. Ne okamenjuju se samo rijei i epiteti, okamenjivati se mogu itave situacije. Tako, na primjer, putnik, u bagdadskom izdanju arapskih pria, kojega su pljakai svukli do gola, popeo se na brdo i u oajanju derao svoju odjeu. U tom je odlomku do besvjesti obamrla itava slika.Sudbina djela starih umjetnika rijei jednaka je sudbini same rijei. Ona prolaze put od poezije do proze. Njih prestaju vidjeti i poinju prepoznavati. Staklenim oklopom navike prekrivena su nam djela klasika mi ih suvie dobro pamtimo, mi smo sluali o njima od djetinjstva, itali smo ih u knjigama, citirali smo ih u brzom razgovoru i sad smo dobili uljeve na dui mi ih vie ne doivljujemo. Ja govorim o veini. Mnogima se ini da oni doivljuju staru umjetnost. Ali kako je lako pri tom pogrijeiti! Gonarov nije bez razloga sumnjiavo usporeivao doivljavanje klasika pri itanju grke drame s doivljavanjima Gogoljeva Petruke. Uivjeti se u staru umjetnost esto je gotovo nemogue. Pogledajte knjige glasovitih poznavalaca klasicizma kakve otrcane vinjete, slike kakvih dekadentnih figura stavljaju oni na omote knjige. Kopirajui godinama grku skulpturu Rodin je morao pribjei mjerenju da bi napokon prenio njihove forme; pokazalo se da ih je itavo vrijeme modelirao suvie vitkima. Tako genij naprosto nije mogao ponavljati forme daleke prolosti. I samo lakomislenou i malim zahtjevima prema svojim uivljavanjima u starinu objanjava se muzejsko oduevljavanje laika.Iluzija da se stara umjetnost doivljuje podrava se time to su u njoj elementi koji su umjetnosti tui. Takvih je elemenata najvie upravo u knjievnosti, pa zato sada knjievnosti i pripada hegemonija i najvei broj potovalaca. Za umjetniki dojam tipina je naa materijalna nezainteresiranost za nju. Ushienje obranom advokata na sudu nije umjetniki doivljaj, i ako mi doivljavamo plemenite, ovjene misli naih pjesnika, najhumanijih na svijetu, onda ta doivljavanja s umjetnou nemaju nita zajedniko. One nikad nisu bile poezija, pa zato i nisu prole put od poezije do proze. To to postoje ljudi koji Nadsona stavljaju iznad Tjuteva takoer pokazuje da se pisci esto cijene sa stanovita koliine plemenitih misli koje njihova djela sadre to je mjerilo vrlo raireno i meu ruskom omladinom. Apoteoza doivljavanja umjetnosti sa stanovita plemenitosti, to su ona dva studenta u ehovljevu Starom profesoru koji u kazalitu pitaju jedan drugoga: to oni tamo govore? Plemenito? Plemenito. Bravo!Ovdje je data shema kritike prema novim strujanjima u umjetnosti.Izaite na ulicu, pogledajte kue; kako su primijenjene na njih forme stare umjetnosti? Vidjet ete upravo jezive stvari. Na primjer (zgrada na Nevskom nasuprot Konju-ene, projekt arh. Ljaljevia), na stupovima lee polukruni lukovi, a veu ih spojnice koje ih podupiru kao plosnate lukove. Cio taj sistem smie se na stranu, a sa strane nikakvih potpora nema; tako se stjee dojam da se zgrada rasipa i pada.Takva arhitektonska rugoba (koju ne primjeuje iroka publika i kritika) ne moe u ovom sluaju biti objanjena neznanjem ili netalentiranou arhitekta (a takvih je veoma mnogo).Nema sumnje, stvar je u tome to se forma i smisao luka (kao i oblik stupa, to se takoer moe dokazati) vie ne doivljava, pa se zato ona i primjenjuje tako besmisleno, kao to se epitet lojani stavlja uz votanu svijeu.Pogledajte sada kako citiraju stare autore.Na alost, jo nitko nije skupljao netane i neprikladne citate; a graa je zanimljiva. Na izvoenju futuristikih drama publika je vikala jedanaesta vrsta, luaci, Paviljon N 6, i novine su sa zadovoljstvom pretampavale te krikove a upravo u Paviljonu N 6 nije bilo luaka, ve su sjedili, zbog neukosti idiota, lijenik i jo neki filozof-patnik. Tako je to ehovljevo djelo bilo nategnuto na neto to tom djelu nije odgovaralo (sa stanovita onih koji su se derali). Mi ovdje vidimo, da tako kaem, okame-njeli citat koji znai isto to i okamenjeli epitet odsutnost doivljavanja (u navedenom primjeru okamenilo se cijelo djelo).Masovna publika zadovoljava se sajamskom umjetnou, ali sajamska umjetnost pokazuje smrt stvari. Nekada smo pri susretu jedan drugome govorili zdravstvuj sad je rije umrla i mi jedan drugome govorimo aste. Noge naih stolica, deseni, kuni ornamenti, slike Peterburkog drutva umjetnika, Gincburgove skulpture sve nam to govori aste. Tamo ornament nije nainjen, on je isprian, sraunat je na to da ga ne vide nego da ga prepoznaju i da se kae pa to je ono. U doba procvata umjetnosti nisu poznavali to znai rije bazarski namjetaj. U Asiriji motka vojnikog atora, u Grkoj statua Hekube, zatitnice ubrita, u srednjem vijeku ornamenti, bili su postavljeni tako visoko da se dobro ne vide i sve je to bilo napravljeno, sve je bilo sraunato na to da se promatra s uivanjem. U epohi kad su forme umjetnosti bile ive nitko u kuu ne bi unio sajamsku rugobu. Kad se u Rusiji, u 17. stoljeu, razmahalo zanatsko slikanje i na ikonama se pojavila neobuzdanost i besmislica, koja ak ne dolikuje da je gleda pravi kranin, to je oznaavalo da su stare forme ve iivljene. Sada je stara umjetnost ve umrla, nova se jo nije rodila; i stvari su umrle mi smo prestali osjeati svijet; nalik smo guslau koji vie pod prstima ne osjea gudalo i strune, prestali smo biti umjetnici u svakidanjem ivotu, vie ne volimo svoje kue i svoje haljine i lako se rastajemo sa ivotom koji vie ne osjeamo. Samo stvaranje novih umjetnikih formi moe ovjeku vratiti doivljaj svijeta, uskrsnuti stvari i utuci pesimizam.Kad u nastupu njenosti ili gnjeva hoemo pomilovati ili uvrijediti ovjeka, nisu nam dovoljne pohabane, oglodane rijei, i mi tada guvamo i lomimo rijei da bi se one oeale o uho, da bi ih vidjeli, a ne prepoznali. Na primjer, mi mukarcu govorimo budala da bi ga rije ogrebla; ili u narodu (Kancelarija Turgenjeva) upotrebljava se enski rod umjesto mukoga za izraavanje njenosti. Ovamo pripadaju sve naprosto iznakaene rijei, koje mi, bez obzira na sve, izgovaramo u asu afekta i kojih se tako teko sjetiti.I eto sada, danas, kad je umjetnik zaelio da ima posla sa ivom formom i sa ivom a ne mrtvom rijeju, on ju je, kanei joj dati lice, razbio i izobliio. Rodile su se samovoljne i proizvodne rijei futurista. One stvaraju ili novu rije iz staroga korijena (Hljebnjikov, Guro, Kamenski, Gnjedov) ili je cijepaju rimom kao Majakovski, ili joj ritmom stiha pridaju nepravilan naglasak (Kruonyh). Stvaraju se nove, ive rijei. Starinskim draguljima rijei vraa se proli sjaj. Taj je novi jezik nerazumljiv, teak, nemogue ga je itati kao Birevku. On ak i ne nalikuje na ruski jezik, ali mi smo i suvie navikli da razumljivost stavljamo kao bezuvjetan zahtjev poetskom jeziku. Povijest umjetnosti pokazuje nam da (barem esto) jezik poezije nije razumljiv nego polurazumljiv jezik. Tako divljaci esto pjevaju bilo na arhainom bilo na stranom, ponekad toliko nerazumljivom da pjeva (tonije onaj koji vodi pjesmu) mora prevoditi i objanjavati zboru i sluaocima znaenje pjesme koju je on spjevao (Veselovski, Tri glave iz historijske poetike, Grosse, Postanak umjetnosti).Religiozna poezija gotovo svih naroda napisana je na takvom polurazumljivom jeziku. Crkvenoslavenski, latinski, sumerski, koji je izumro u XX stoljeu prije Krista i koji se upotrebljavao kao religiozni jezik do III stoljea, njemaki jezik u ruskih tundista (ruski tundisti dugo vremena radije nisu prevodili njemake religiozne himne na ruski jezik, nego su uili njemaki. Dostojevski, Piev dnevnik).J. Grimm, Hofman, Hebbel primjeuju da narod esto ne pjeva na dijalektu ve na povienom jeziku koji je blizak knjievnom: Jezik jakutskih pjesama razlikuje se od svakidanjega kao na staroslavenski od dananjega razgovornog (Koroljenko, At-Davan), Arnaut Daniel sa svojim mranim stilom, otealim umjetnikim formama (Schwere Kunstmanier), oteanim (harte) formama (Dietz, Leben und Werke der Troubadour, str. 285) koje stvaraju tekoe pri izgovoru, dolce stil nuovo u Talijana (XII stoljee) sve su to polurazumljivi jezici, a Aristotel u Poetici (glava XXIII) savjetuje da se jeziku pridaje karakter stranog jezika. Te se injenice objanjavaju tako to se takav polurazumljivi jezik ini itaocu, zbog nenaviklosti, slikovitijim (meu ostalima to je primijetio i D. N. Ovsjanjiko-Kuljikovski).Suvie glatko, suvie slatko pisali su jueranji pisci. Njihove stvari podsjeale su na onu politiranu povrnost o kojoj je Koroljenko govorio: Po njoj blanja misli juri ne zapinjui ni za to. Prijeko je potrebno stvaranje nove, napregnute rijei (Kruonvhovljev izraz) koja je namijenjena vienju, a ne prepoznavanju sraunatog jezika. I tu prijeku potrebu podsvjesno osjeaju mnogi.Putovi nove umjetnosti tek su zacrtani. Nee teoretiari nego umjetnici biti oni koji e krenuti njima ispred sviju. Hoe li futuristi stvoriti nove forme, ili e ta tekovina biti dosuena drugima, ali od pjesnika budunici imaju pouzdan put: oni su pravilno ocijenili stare forme. Njihovi poetski postupci postupci su opeg jezinog miljenja, koje oni samo uvode u poeziju, kao to je u poeziju, u prvim stoljeima kranstva, bila uvedena rima koja je, zacijelo, oduvijek postojala u jeziku.Spoznavanje novih stvaralakih postupaka, koji su se sretali u pjesnika prolih vremena, na primjer u simbolista ali samo sluajno ve je veliko djelo. I to su uinili budunici.

(1914)

Stih kao novac, kuj, / Strogo, jasno, poteno, / Pravila dri se dosljedno: / Da bi rijeima bilo tijesno, / Mislima iroko,

Ti gori, gori svjeice lojana, / Svjeice lojana od voska utoga . .

Birevye vedomosty, svojedobno popularne veernje no-le Prim. prev.

tundisti, njem. Stunde luteranska sekta. Prim. prev.

Budetljan ruski naziv za futuristu Prim. prev.