Upload
sarafe82
View
294
Download
9
Embed Size (px)
Citation preview
UNIVERZITET U BIHAĆU PRAVNI FAKULTET
LJUDSKA PRAVA I NJIHOVA
ZAŠTITA
1
ISPITNA PITANJA- I kolokvij 1. Razvoj ideje o ljudskim pravima 2. Atenska demokracija 3. Helenizam 4. Srednjevjekovno poimanje čovjeka i države 5. Liberalizam 6. Niccollo Machiavelli 7. Hugo Grotius 8. Thomas Hobbes 9. John Locke 10. Montesquieu 11. Jeremy Bentham i James Mill 12. Jean Jasques Rousseau 13. Mary Wollstonecraft 14. John Stuart Mill 15. Magna Carta Libertatum 16. Habeas Corpus act 17. Bill of rights 18. Deklaracija o nezavisnosti 19. Ustavni amandmani na Ustav SAD-a 20. Deklaracija o pravima čovjeka i građanina 21. Deklaracija prava naroda i Deklaracija prava radnog i eksploatisanog naroda 22. Medinska povelja 23. Utuživa i neutuživa ljudska prava 24. Ljudska prava s pbzirom na pravni režim zaštite 25. Ljudska prava „prve generacije“ – opće karakteristike 26. Ljudska prava „druge generacije“- opće karakteristike 27. Ljudska prava „treće generacije“ – opće karakteristike 28. Ograničenja ljudskih prava 29. Razvoj ljudskih prava u okviru UN-a 30. Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka 31. Međunarodni ugovori kao izvor ljudskih prava 32. Međunarodno običajno pravo 33. Opća načela civiliziranih naroda 34. Nadzor nad poštovanjem ljudskih prava na međunarodnom nivou 35. Konvencijsko pravo ljudskih prava 36. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda- osnovne
karakteristike 37. Evropski sud za ljudska prava 38. Pokretanje postupka pred Evropskim sudom za ljudska prava 39. Karakter presude Evropskog suda za ljudska prava 40. Zaštita ljudskih prava prema Ustavu BiH
2
1. RAZVOJ IDEJE O LJUDSKIM PRAVIMA
Ljudska prava postala su opće mjesto moderne civilizacije, i to civilizacije čija se
ideja javlja još u vremenu II svjetskog rata, kada se rađala misao o novoj
globalnoj međunarodnoj organizaciji. Ta globalna međ.zajednica postavljena je
na univerzalnim principima povjerenja urođenim u dostojanstvo ljudske
ličnosti,na ravnopravnosti naroda bez obzira na njihovu veličinu i na pravedniji
međunarodni poredak u svijetu, koji je u stanju osigurati mir i puni razvoj svih
svojih dijelova. Kao izraz osjećanja međuzavisnosti država i ravnopravnosti ljudi
i nacija, postavljeni su temelji novom ideološkom pogledu na svijet, odnosno
ideologiji ljudskih prava.
Međutim, korijeni ideje o ljudskim pravima, odnosno o onome što je pripadajuće
čovjeku i građaninu, sežu u prošlost, te se mogu pratiti na dvije paralelne razine:
kroz djela filozofa, pravnih i političkih mislilaca i na razini konkretnih pravnih
akata, relavantnih za razvoj demokracije i ljudskih prava.
Demokracija se sama po sebi ne svodi na ljudska prava, ali ju je teško zamisliti
bez poštovanja ljudskih prava, od kojih su neka upravo pravo na demokraciju, na
učešće građana u obrazovanju vlasti, dok druga stvaraju demokratsku klimu, kao
što su: sloboda izražavanja i udruživanja.
Zaključit cemo da se razvoj ideje o ljudskim pravima,kao dio razvoja
demokracije,može pratiti putem dva pravca: kroz razvoj u filozofskoj, političkoj i
pravnoj misli i na osnovu pravnih akata, donešenim u vremenu borbe protiv
apsolutizma i njegovog ograničavanja zaštitom pojedinačnih prava.
3
2. ATENSKA DEMOKRACIJA
Korijeni evropskog kulturno-civilizacijskog kruga sežu iz vremena stare Grčke.
Iako je stara Grčka poznavala više modela vladavine, tiraniju, oligarhiju i
demokraciju, atenska demokracija ima povijesni značaj i kada je riječ o
starogrčkoj baštini riječ je o institucijama i načinu uređenja u Ateni kao i
filozofskim i političkim refleksijama na nju. Atenska demokracija podrazumijevala
je aktivno učešće cjelokupnog građanstva u sistemu vlasti, u kojem se
naizmjenično smjenjivao princip vladanja i biti vladanja. Ukupno građanstvo činilo
je demos koji je bio nosilac suvereniteta u državi i koji je činio skupštinu kao
najviši organ vlasti. Skupština je bila otvorena za sve građane i davala im pravo
da pred njom budu saslušani, političke rasprave bile su slobodne, odnosno
priznavala se sloboda mišljenja, izražavanja i kritičkog odnosa prema stvarnosti.
Državne funkcije bile su dostupne svim građanima,sa izuzetkom funkcija koje su
tražile sposobnost i znanje, kao što je u slučaju rukovođenja vojskom, bile su
vremenski ograničene na 1.god i plaćene kao stimulacija i obeštećenje
građanima za vrijeme vršenja funkcije. Jednakost građana bila je izražena i u
jednakoj vrijednosti svih glasova. Grčka civilizacija temeljila se na oštroj
podijeljenosti međusobno suprostavljenih dijelova društva. Kao dominantna,
muška patrijarhalna kultura, kultura odraslih muskaraca, isključivala je iz
političkog života ogromnu populaciju koju su činili robovi, stranci, žene i djeca.
Muški, patrijarhalni, politički obrazac kulture koji je razvijao atenski tip
demokracije utemeljio je podjelu po kojoj muškarcu pripada mjesto u javnom,
političkom, građanskom životu, a ženama kuća, kućni poslovi, obaveze i djeca
bez prava i mogućnosti da budu priznate kao punopravni građani polisa. Iako su
formalno mogle biti slobodne, nisu uživale status punopravnih građana. Pravni
status bio je pun ograničenja: neravnopravnost u porodici jer su bile podređene
muškim članovima i isključene iz nasljenog prava, u braku podređene mužu bez
prava na razvod, u javnosti bez prava na učešće u političkom životu, angažirane
na kućnim poslovima koji predstavljaju društveno nepriznat rad.
4
3. HELENIZAM
Makedonska država, monarhijsko-vojnička država sa naglašenim statusom
vojnog staleža, trudila se da preuzme grčku kulturu kao svoju, međutim u očima
Grka pripadali su dijelu onog drugog,barbarskog svijeta, koji se prostirao izvan
stare Grčke. Ipak, Aleksandar Makedonski, Aristotelov učenik, osvajač i
vojskovođa, postao je ključna ličnost koja obilježava prekretnicu između grčkog
vremena, vremena zaokruženog svijeta polisa, i helenizma. Država Aleksandra
Makedonskog prostirala se na dijelovima 3 kontinenta- Evrope, Azije i Afrike, i
upravo u susretu, međusobnom utjecaju grčke kulture i kultura Orijenta, razvio se
kulturni krug, krug helenizma. Društvena funkcija polisa je nestala, svijet nije bio
ograničen rubovima polisa, bio je mnogo širi nego što su građani mogli da svojim
životom okuse. Građani jedne države živjeli su na velikim, udaljenim
prostranstvima i u različitim zajednicama, postali građani svijeta.
Grčka politička stvarnost polisa u helenizmu prerasla je u političku ideju
kozmopolisa. U stoičkoj filozofiji razvijena je ideja o svjetskoj državi kao prirodnoj
zajednici ljudi i političkom izrazu njihove povezanosti. Dostignuća atenske
demokracije, kao političkog ideala, zaokružila su povijesni krug stare Grčke.
Helenizam je promovirao kult vladara, vladara-boga, kao politički izraz države.
Težište sa grčkog građanina, koji donosi zakone i osmišljava društvenu i političku
prirodu polisa, preneseno je na vladara, „ kome se obraćaju kao Božijem sinu“.
Grčki stvaralački i politički nemir, koji je vladao zivotom polisa i koji je od svakog
građanina zahtijevao angažman, u helenizmu je preseljen u zahtjev za duševnim
mirom kao osnovicom sreće umnog čovjeka. Cilj je bio postizanje sloge,kao
političkog izraza društvenog poretka. Povjerenje u političku snagu i moć demosa,
božansku moć građanima, preneseno je na vladara božanske moći.
Najdublji povijesni trag helenističkog naslijeđa ostao je u ideji o slobodi i
jednakosti kao prirodnim pravima koje pripadaju ljudskim bićima kao takvim,
nezavisno od priznanja u društvenoj normi.
5
4. SREDNJEVJEKOVNO POIMANJE ČOVJEKA I
DRŽAVE
Od vremena propasti helenskog svijeta pa do njegovog oživljavanja u interesu za
politička i pravna iskustva koja su bitno određivala život helenskog svijeta,
oživljena u italijanskim gradovima-državama,proteže se vremenki period koji ima
nekoliko povijesnih značajki: teritorijalna rascjepkanost, feudalizam kao
imovinsko-pravni poredak, veoma česti sudari crkvene i svjetovne vlasti,
kršćanstvo kao dominantna politička filozofija, crkva kao značajan politički činilac.
Iako je u modernom evropskom društvu religija dobila jedan drukčiji,
transformirani značaj i ima drukčiji politički utjecaj, ona duboko prožima ukupan
život evropskog čovjeka , putem kulturnog naslijeđa, tradicije, vrijednosnog
sustava, morala, izražajne i umjetničke simbolike. Na osnovu toga,mozemo
zaključiti da suu jednom suptilnom, duhovnom obliku elementi srednjovjekovlja
sačuvani do danas.
Taj vremenski period, u kojem je sa aspekta ljudskih prava zanimljiva jedino
očuvana misao o jednakosti ljudi u njenom religijskom ruhu, kao jednakosti ljudi
pred Bogom, i misao o opravdanosti pobune kada je ponašanje vladara u
suprotnosti sa prirodnim zakonom.
6
5. LIBERALIZAM
Ideja o ljudskim pravima, odnosno o pravima čovjeka, razvijala se u okvirima
razmišljanja o državi, političkom obliku vladavine, vlasničkim odnosima unutar
države i društva, položaju pojedinca u odnosu na vlast, njegovim pravima i
obavezama koje mu pripadaju kao čovjeku, a potom i kao građaninu.
Prava čovjeka stasavaju u sučeljavanju jedinka-država, u ograničavanju
apsolutne monarhijske vlasti i otvaranju prostora slobode za jedinku u
ekonomskoj,privatnoj i političkoj sferi, u odmjeravanju pojedinačnih i zajedničkih
interesa. Dok je u grčkoj političkoj filozofiji punopravan građanin bio pretpostavka
društvenog i političkog života, put od renesanse do modernog vremena počinje
transformacijom podaničkog u građansko društvo, od prenošenja suvereniteta
vlasti po „milosti bozijoj“ na vlast po volji naroda kao nosioca suvereniteta. Zatim
prelaz od autokratskog na demokratski oblik vladanja, u kojoj jedinka uživa
temeljne slobode i prava koji joj pripadaju prvo kao ljudskom biću, a zatim kao
građaninu.
6. NICCOLO MACHIAVELLI
Talijanski knjizevnih i političar, za čije ime se veže nastanak politike u modernom
značenju.U političkom rječniku najduže se zadržala njegova maksima „cilj
opravdava sredstvo“, te je unesen pojam makijavelizma- odsustvo morala u
politici. On je postavio zahtjev da se država i pravo odvoje od religije i od
morala,te da se posmatraju kao samostalno područje u kojem je politika vještina
vladanja, a vladareva moć bit će zasnovana na njegovoj sposobnosti da se
zadrži na vlasti. Njegova politička filozofija razrađena je u njegovom djelu
„Vladar“, koje se istovremeno smatra i ključnim djelom koje ovog mislioca uvodi u
svijet političke filozofije. Ne vjerujući ni u prirodna prava pojedinca,koja treba da
se poštuju u državi, ni u unaprijed definirani poredak stvari, bilo da je zasnovan
7
na izvanvanjsom autoritetu ili razumu, Machiavelli politici daje snagu koja uređuje
poredak stvari u društvu, politika je pokretač i kreator stvarnosti, te upravo tu
leži njena snaga, moć i značaj. U svom djelu „Razgovori“ iznio je viđenje po
kojem je većina ljudi sebična, lijena, sumnjiva i nesposobna da učini ijedno
dobro, ako nije na to prisiljena nuždom. Elementi njegove političke filozofije, koji
će biti razvijeni u liberalnoj filozofiji, su: viđenje mješovite vlasti,koja je u stanju
uravnotežiti suprotne interese društvenih slojeva, stav po kojem države i gradovi
pod tiranijom na dugi rok propadaju, i suprotno tome, u slobodi doživljavaju puni
procvat. U javne poslove uključivao je i zanatlije i sitne trgovce, ali je ostao
zatvoren za političku participaciju stranaca, radnika, sluga i žena, jer je mislio da
oni nemaju direktnog interesa za državu. U njegovoj političkoj filozofiji jos nema
slobode govora,misli i udruživanja, kasnijih ključnih elemenata liberalne filozofije.
Interes države potpuno je iznad interesa pojedinaca, tako da je i u vanjskoj i u
unutrašnjoj politici pojedinac podređen državi. Machiavelli je tiraniju predpostavio
slobodi, a lukavog vladara, koji koristi lukavstvo i silu za osvajanje političke
vlasti,stavio iznad zakona i interesa pojedinca. Politička filozofija Machiavellia
označila je početak rađanja nove političkr misli u Evropi, shvatanju odnosa
jedinka-država, ulozi politike u društvenom životu.
7. HUGO GROTIUS
Teorijski rad i razmišljanja Huge Grotiusa označili su rađanje teorije o
međunarodnom pravu.Nizozemska je u to vrijeme, u kojoj je zovio i djelovao
Hugo G., bila slobodna i nezavisna zemlja, razvijena pomorska i trgovačka sila,
koja je imala probleme sa konkurentskom Španijom oko korištenja morskih
puteva,te su tako pomorsko i ratno pravo ušli u središte društvenih i političkih
pitanja. Tako su dva najvažnija djela Huge G., Slobodno more i O ratnom i
mirnodopskom pravu,postali jedno od najvažnijih pitanja u Nizozemskoj u to
vrijeme. Sama ideja o prirodnom pravu ne nastaje sa Hugom, ali je u njegovom
djelu dobila snažnog zagovornika i teoretičara.
8
Prirodno pravo je njegova osnovna filozofska i pravna postavka sa dalekosežnim
povijesnim značajem. Hugo G. pravi jasnu distinkciju između prirodnog i
pozitivnog prava, u kojoj je pozitivno pravo (ius voluntarium) podređeno
prirodnom pravu (ius naturale). Prirodno pravo je „zapovjed“, odnosno propis
pravnog uvida. Ono je nepromjenjivo, da ga ni sam Bog ne bi mogao ozmijeniti.
Ono ukazuje na nepromjenjivo biće prirodnog prava, koje postoji nezavisno od
promjenjivih društveno- političkihuvjeta, u kojima se donose pozitivni zakoni.
Prirodno pravo je mjera za pozitivno pravo. Prirodno pravo leži u osnovi
međunarodnog prava i na osnovu njega se osporavaju samovoljni principi
snažnih zemalja, princip moći i isključivog interesa. Snaga međ.prava počiva na
prirodnom pravu, a ne na pravu jačeg. Međunarodno pravo je izvedeno iz umne
i društvene prirode pojedinca, koja je izvor pravne svijesti i savjesti i po njoj se
regulira i legalitet međ.života.
Grotius, kao izrazit zagovornik prava vlasništva, kao temeljnog ljudskog prava, i
slobodu vidi kao vlasništvo koje se pravno može prodati i izgubiti. Tako on u
ratnom pravu opravdava ropstvo. Pojedinac kao vlasnik svoje slobode,ima pravo
njome raspolagati i može je založiti, prodati ako to želi, pa prema tome to pravo
pripada i zajednici, kao zajednici slobodnih ljudi, pravo raspolaganja imovinom.
Sa političkom i pravnom teorijom Huge G. započinje jedan novi koncept ljudskih
prava, odnosa jedinka-država, uređenje odnosa zajednice. Pojedinca počinjemo
prepoznavati u određenju moderne države i građanina. Pojedincu kao prirodna
prava pripadaju pravo na život, na nepovredivost tjelesnog integriteta, pravo na
vlaništvo,udruživanje, a država je tu da štiti ljudska prava zakonodavnim putem.
Za njega je rat bila akcija za uspostavljanje prava, odnosno on je opravdan u
slučajevima održanja života i uspostavljanja pravnog stanja. jedno od ovih prava,
kao pravo na samoodbranu, bit će uneseno i u Povelju U, kao izuzetak u kojem
je upotreba sile dozvoljena.
9
8.THOMAS HOBBES
U temeljnim određenjima ljudske prirode postoji određena filozofska saglasnost
Machiavellia i Hobbesa, dva politička filozofa koji su bili svjedoci burnih
historijskih promjena. Hobbes je bio poznat po amoralnosti prirodnog stanja
čovjeka u kojem vlada čuvena maksima „ čovjek je čovjeku vuk“.
Dva nerazlučiva elementa u Hobbesovoj filozofiji su etička i politička razmišljanja.
U etici, pravac kojem pripada Hobbesova filozofska misao nazvan je racionalni
egoizam. Osnova etike počiva na shvatanju čovjeka kao egoiste (čovjek je
sebično i zlo biće) i sve druge osobine izvode se iz egoizma. Osnovna
karakteristika čovjekove prirode je beskrajna volja za proširenjem granica svoje
moći. Hobbes je zastupao teoriju društvenog ugovora , koja se zasnivala na
ideji ujedinjenja ljudi radi uzajamne zaštite, radi dobra svih.
Suverenitet je apsolutan, nepodijeljen, i počiva u narodu, koji ga kao građani,
slobodnom voljom putem društvenog ugovora prenose bilo na parlament ili jednu
ličnost, monarha. Osnov legitimiteta vlasti počiva u volji naroda. S obzirom na
osnovni motiv sklapanja društvenog udovora, težnja za mirom i sigurnosti,
obaveze građana prema monarhu prestaju u trenutku kada nije u stanju da ispuni
smisao društvenog ugovora (npr. kada ga je zarobio neprijatelj). Društveni
ugovor gubi svoj smisao i kada nije obezmjeđeno funkcioniranje države, kada
građani nisu zaštićeni i u međusobnim odnosima i u odnosima prema
neprijatelju.
10
9. JOHN LOCKE
Politička filozofija enleskog mislioca John Locka, počiva na modernom konceptu
demokratske države, koji uvažava prava pojedinca. Ukupna filozofska i politička
teorija Johna L. prožeta je protestantizmom, odnosno kalvinističkim
puritanizmom. Protestantizam je ostavio čovjeka bez institucionalizirane podrške
Crkve, samog i odgovornog za svoje postupke, bez mogućnosti oprosta grijeha,
bez mogućnosti zasluge milosti kroz pobožna djela. Locke je državu shvatao kao
racionalno ustrojenu zajednicu, koja ima obavezu da štiti imovinu, život i slobodu
svojih građana. Mnogi kritičari Lockeovog pristajanja na neograničeno sticanje
pripisuju mu stvaranje moralnog opravdanja kapitalističke proizvodnje i nastanak
društva egoističnih pojedinaca koji su omeđeni vlastitim interesom i shvatanjem
države ne kao društvene zajednice, već kao ugovornog društva,nastalaog u cilju
zaštite takvih pojedinačnih interesa. Međutim, nije Lockeova politička filozofija
moralno opravdanje kapitalizma, nego se ono nalazi u protestantskoj etici koja je
utjecala na Locka, ali i na stvaranje kapitalizma. Locke je bio vatreni teorijski
zagovornik ograničene ustavne monarhije. Pojedinci su slobodni i jednaki,i niko
nema većih prava ni veće vlasti. Izvorni suverenitet pripada pojedincima,
građanima, koji oni prenose na monarha sa stalnim pravom da mu ospore vlast,
odnosno da je promijene ukoliko ne zastupa njihove interese. Ustavom se
određuju granive javne moći kao osnova sigurnosti građana u zaštiti njihovih
prava. Locke je također bio pobornik donošenja odluke većinom, što je princip
funkcioniranja moderne države. Pojedinac je asolutni vlasnik svoje ličnosti i
svojih sposobnosti, a svoju slobodu ispoljava kroz nezavisnost od volje drugih.
Značajno za razvoj ljudskih prava, svakako su Lockeovi zahtjevi za političkom
slobodom, vjerskom slobodom i tolerancijom i ekonomskom slobodom. Njegovo
značajno djelo sa tog aspekta je „Pismo o tpleranciji“. Locke je bio borac za
slobodu misli i izražavanja i, kao mnogi puritanci svog vremena, bio stravstveni
zagovornik slobode naučnih istraživanja i protivnik pozitivnih zakona koji ljude
drže u neznanju. Politička filozofija Johna L. čini nezaobilazno mjesto u razvoju
ideje političke filozofije liberalizma.
11
10. MONTESQUIEU
Najznačajnije djelo je „Duh zakona“, koje se može smatrati i prvom sistematskom
sociološkom raspravom o različitim tipovima i vrstama društava. Duboko
nadahnut političkom filozofijom helenizma, idejom građanske odnosno političke
slobode, umnim ustrojstvom države koja je u stanju da zaštiti slobode i prava
pojedinaca, Montesquie je iskazao interes za utvrđenje optimalnog oblika
političkog uređenja,koji ce zaštiti interese pojedinca sa jedne i moć države sa
druge strane. Odgovor je pronašao u tročlanoj podjeli vlasti, u kojoj su odvojene
zakonodavna,izvršna i nezavisna sudska vlast. Vlast je raspoređena između
različitih organa : organa u čiju je nadležnost stavljeno donošenje zakona,
organa koji izvršavaju zakone i organa koji presuđuju u sporovima i izričite kazne
usljed nepoštovanja zakona. Nezavisna sudska vlast je ključno mjesto za zaštitu
prava pojedinaca. Ova ideja o tročlanoj podjeli vlasti danas je uglavnom
općeprihvaćen princip, bez obzira na oblike državnog uređenja, u nekim
slučajevima kao izraz demokratskog političkog uređenja, a u nekim kao pravna
mimikrija diktature. Montesquie je također prihvati i ideju o dvodomnom
parlamentu, gornjem domu za nasljedno plemstvo u donjem domu zastupnika
građana.
11. JEREMY BENTHAM I JAMES MILL
U filozofiji poznati kao zastupnici etike utilitarizma ( počiva na uvjerenju da se
čovjekova priroda ispoljava u težnji za izbjegavanjem boli i patnje, a u cilju
postizanja sreće i zadovoljstva). Prema njihovom mišljenju da bi politička vlast
bila demokratska i da bi štitila interese svojih građana, ona zahtijeva opće
preduvjete: političku odgovornost izabtranih svom biračkom tijelu, konkurenciju
među kandidatima za predstavnike, tajno glasanje, slobodu misli, govora i
udruživanja, te slobodu štampe kao mogućnost slobode izražavanja. S druge
strane opravdali su državnu intervenciju u cilju suzbijanja neposlušnosti
pojedinca, grupa ili klasa.
12
Bentham je podržavao planove za besplatno školovanje,minimalne nadnice i
bolesničku potporu,dakle kao one elemente koji ulaze u ekonomska,kulturna i
socijalna prava. Biračko tijelo, kao opće pravo glasa, u početku je bilo ograničeno
na punoljetne,imućne muškarce, da bi Bentham u svojoj krajnjoj fazi postao
liberalniji u pogledu uključivanja žena, ali za izvjesnim rezervama u pogledu
načina političkog angažmana. Njihova politička teorija počivala je na slobodnom
pojedincu, slobodnom tržištu, političkoj i ekonomskoj konkurenciji, ulozi države u
zaštiti pojedinačnih prava i interesa sa mogućnošću intervencije. Demokratski
izabrana,politički odgovorna, politička vlast ima zadatak da u okvirima države
otvori prostor za slobodno i nesmetano zadovoljavanje interesa svojih građana.
12. JEAN JACQUES ROUSSEAU
Politička i filozofska teorija francuskog enciklopediste, filozofa i prosvjetitelja
uvela je jedan drukčiji uklon u viđenje demokracije, društva, vlasti i pojedinca od
onog koji je do tada nudila liberalna politička filozofija. Rousseova politička vizija
društva bila je kao neka vrsta čežnje za izgubljenim rajem. Političko oživljavanje
ideala atinske demokracije o učešću građana u političkoj vlasti, jer Društveni
ugovor upućuje na samoodređenje naroda, koji je i nosilac suvereniteta, navelo
je francuski parlament na donošenje odluke o spaljivanju Rousseovog djela i
naloga za njegovo hapšenje.Rousseauova politička filozofija dijeli sa
prethodnicima liberalizma dva mjesta: prirodno stanje koje prethodi političkoj
zajednici i teoriju o društvenom ugovoru. Rousseauov zahtjev za jednakošću,
povratkom u prirodno stanje, nije zahtjev za potiranjem razlika između ljudi, nego
ujednačavannje stepena ekonosmke moći, stvaranja ekonomske sigurnosti,koja
osigurava autonomiju i slobodu pojedinca. Upotreba vlasti i moći ograničena je
zakonom. Zakonodavna vlast pripada narodu, a izvršna vladaocu zbog potrebe
efikasnosti.
13
13. MARY WOLLSTONECRAFT
U političkoj i socijalnoj teoriji dovela je u pitanje ustaljen odnos i podjelu
društvenih uloga između spolova. Bila je zagovornica jednakosti spolova. Lično
iskustvo i iskustvo bliskih žena u njenoj okolini, koje su osjetile težinu muške
tiranije u kući, naveli su Mary da, suprotno dotadašnjoj tradiciji i dominantnom
političkom razmišljanju, uvede jedno novo političko pitanje: podređenost žene.
Njena studija Opravdanost ženskih prava, naišla je na podršku veoma uskog
kruga ljudi, dok je šira javnost krajnje neprimjećivala ideju o emancipaciji žena.
Međutim, vjerujući u ljudski razum i na osnovu njega moralno usavršavanje i
pojedinaca i društva, da je Bog obdario ljudska bića bez razlike na spol, Mary je
pred žene postavila obavezu da se prvo prema sebi odnose kao prema
razumnom biću, da bi potom mogle ispuniti obavezu kao supruge, majke i
građanke. Svjesna da će njene ideje naići na podsmijeh, ona je hrabro pod
emancipacijom žena podrazumijevala učešće žena u savjetovanju vlasti, kao
načina ispoljavanja građanskih dužnosti i mogućnosti utjecaja na kreiranje
političkih i društvenih prilika, zaštita u građanskim zakonima, prostor ekonomske
slobode nezavisbe u odnosu na muža. Ovim je Mary W. otvorila novo poglavlje
ljudskih prava, problematizirala je mušku prevlast u oblastima privatnog i javnog
života, otvorila pitanje jednakosti spolova. Od tog vremena počinje borba žena
za ostvarivanje prava: na visokoškolskom obrazovanju, pravo na raspolaganje
vlastitom imovinom i zaradom, te pravo glasa. Sudbina Emili Vallding Dejvison
postala je paradigma ženske odlučnosti u borbi za pravo glasa, koja je išla do
granice samožrtvovanja. Aktivna učesnica demonstracija, hapšena 49 puta i
nasilno hranjena, kako bi naglasila važnost zahtjeva žena za pravom glasa,
izvršila je političko samoubistvo bacanjem pod kraljevsku kočiju. Na kraju je
iskazani ženski patriotizam u I sv.ratu i doprinos u odbrani zemlje diveli do
podrške javnog mijenja na stranu žena. To je značilo 1918.g. priznanje prava
glasa Engleskinjama starijim od 30.god., a priznanje prava glasa pod jednakim
uvjetima kao i muškarcima 1928.
14
14. JOHN STUART MILL
Bio je engleski filozof, teoretičar političke filozofije liberalizma, zagovornik
demokratske države koja štiti slobode i prava građana, zastupnik ideje o
ravnopravnosti žena i član engleskog parlamenta.Sloboda pojedinca koja je u
stanju da se izrazi u svi sferama života, zaštita slobode i individualnosti unutar
države, odnos jedinka – vlast i priroda i granice vlasti koje društvo može imati
nad pojedincem su predmet Millovog preispitivanja. On je smatrao da je
intervencija u polje slobode pojedinca koji je suveren nad soobom, svojim tijelom
i umom dopuštena samo u cilju samozaštite. Mill zaokružuje autonomno polje
pojedinca, karakteristično za liberalnu filozofiju: sloboda misli, osjećanja,
rasprave i objavljivanja, sloboda života u skladu sa vlastitom prirodom, sloboda
udruživanja .Slobodi štampe Mill je pridavao značaj mjesta gdje se međusobno
prepliću i uvjetuju ljudska prava i demokracija. Sloboda štampe, javnog
objavljivanja, je preduvjet javnosti slobode misli i opredjeljenja. Mill, svjestan svih
nedostataka i ograničenja predstavničke demokracije opredjeljuje se za nju ne
kao idealan, ali ipak najbolji mogući oblik vlasti ograničen slobodama i pravima
pojedinca, slobodom u ekonomskoj sferi, slobodno tržište, što stvara uvjete za
slobodu zajednice i državu blagostanja. Mill se je zalagao za složeni sistem
višestrukog glasanja, sistem u kojem bi svi punoljetnih građani, sto je veoma
značajno bez obzira na spol, imali pravo glasa s tim da obrazovaniji, pametniji i
darovitiji imaju pravo na više glasova od neukih i manje sposobnih. Politička
rasprava „ Podređenost žena“ , u kojoj Mill uključuje žene u politički zrela bića, u
slobodne i ravnopravne građanke, dugo vremena bila je prilično zanemarena u
odnosu na ostale dijelove Millove političke filozofije.
15
15. MAGNA CARTA LIBERTATUM
Korijeni nastanka Magna Carta Libertatum potiču iz napora kraljeva da svojom
apsolutnom vlašću potčine krupne feudalce- barone i njihovog otpora takvim
nastojanjima. Danas se Magna Carta Libertatum smatra dokumentom sa
kvalitetom ustavnog akta, najvećeg i najvišeg po svom pravnom značaju. Svojom
sadržinom ona se odnosi na reguliranje odnosa između kralja i plemstva, njihovih
međusobnih prava, i smatra se da je to prvi pisani akt kojim su ozakonjeni
postojeći običaji. Njom se potvrđena prava i slobode svih slobodnih ljudi u
Engleskoj. Magna Carta Librtatum ima povijesni značaj za ograničenje kraljeve
vlasti i nastanak engleskog parlamenta. Završne odredbe Velike povelje sloboda
odnose se na želje da Engleska bude zemlja u kojoj ljudi mogu uživati sva prava
i ustupke koje Povelja sadrži, a u slučaju njihova kršenja i nepoštivanja,
baronima pripada pravo da na svaki raspoloživi način vrše pritisak na kralja u
cilju ispunjenja obaveza koje mu Povelja nameće.
Engleski parlament u formi podjele na dna doma, Gornji dom-Dom lordova,kojeg
čine baroni i visoko svećenstvo i Donji dom-Dom komuna, odnosno Predstavnički
dom,sa predstavnicima ritera i gradova, formiran je u 14.st. Tako je
uspostavljena veza između Magna Carta Libertatum i nastanka Parlamenta.
Možemo reći da je uspostavljena veza između ljudskih prava i demokracije. U
17.st. Velika povelja sloboda je dobila i svoje vrijednosno obilježje, kao Velika
povelja kojom se priznaju prava i temeljne slobode građana, da vlast kralja nije
neograničena i da se njome utire put ka supremaciji prava i ustanovljavanju
ustavne monarhije. U zemljama anglosaksonskog prava Povelja se smatra
temeljnim pravnim i političkim dokumentom.
16
16. HABEAS CORPUS ACT
Prvi zakon, kao sredstvo za zaštitu ličnosti, pod nazivom Habeas Corpus Act,
donijet je 1640.godine. Međutim, vrlo brzo su pronađeni načini za njegovu
zloupotrebu i izigravanje: ponovna hapšenja nakon puštanja, premještanja iz
jednog zatvora u drugi, prebacivanje u Škotsku ili na neko drugo mjesto, van
domašaja ovog zakona. Zbog svih nedostataka u samom tekstu, kao i
mogućnosti njegovog izigravanja, donesen je 1679.g. Habeas Corpus
Amendment Act- Zakon za bolje osiguranje slobode podanika i zabranu
prekomorskog zatvora. U pogledu zaštite integriteta ličnosti- zabrane
nezakonitog hapšenja bez sudskog naloga, zabrane dugotrajnog držanja u
zatvoru bez očiglednih dokaza o krivici, zaštite od maltretiranja u istrazi i
iznuđivanja priznanja- Habeas Corpus Act predstavlja jedan od najvažnijih
dokumenata u anglosaksonskom pravu. Habeac Corpus Act je mogao, odlukom
Parlamenta, biti stavljen van snage u određenim kritičnim situacijama (npr. za
vrijeme rata). On je vremenom dopunjavan :
Zakon o pravima (Bill of Rights) je uveo olakšice za korištenje ovog
instituta zabranom prevelikog jamstva, što je bio način njegovog
izigravanja;
Habeas Corpus Act (1816) je proširio njegov domet sa krivičnih na sve
ostale situacije, kada je nekom licu ugrožena lična sloboba.
Vrijednost ovog instituta je u zaštiti integriteta ljudske ličnosti, kao jednog od
najvažnijih građanskih i političkih prava i sloboda. Štiti čovjeka od zloupotrebe
vlasti, od neovlaštenog ograničenja slobode, torture policijskih organa,
uspostavlja sudski nadzor nad policijskom vlašću. U pravnom sistemu SAD-a,
ovaj institut predstavlja ustavnu odredbu, koja se može staviti van snage jedino u
slučajevima pobude, invazije i kada to nalaže javna sigurnost.
Odredbe Habeas Corpus Acta su ušle u katalog ljudskih prava u UN i priznate su
kao univerzalna prava kojima se štiti integritet ličnosti.
17
17. BILL OF RIGHTS
Bill of Rights (Zakon o pravima) je dokument kojim je uspostavljena ustavna
monarhija i ograničena kraljeva vlast. S njom je ustanovljeno:
da kralj ne može ni donositi ni ukidati zakone bez saglasnosti Parlamenta i
da mora vladati na osnovu zakona;
obaveza redovnog sazivanja Parlamenta, sloboda izbora za Parlament,
imunitet poslanika;
pravo građana na podnošenje peticije kralju, neka prava građana u
sudskom postupku u pogledu visine jamstva, postupak izbora porotnika i
zabrana izricanja kazne prije nego što lice bude osuđeno.
Povijesni i pravni značaj Zakona o pravima (Bill of Rights) leži u ustanovljavanju
parlamentarne monarhije, zakonom ograničene i na zakonu zasnovane vlasti,
utiranju puta parlamentarnoj demokraciji, potvrđivanju građanskih i političkih
prava i sloboda i uspostavljanje novog odnosa između zakonodavne i izvršne
vlasti.
18. DEKLARACIJA O NEZAVISNOSTI
U Filadelfiji je 4.jula 1776.godine proglašena Deklaracija o nezavisnosti, kojom
Sjedinjene Američke Države postaju samostalne. Tekst deklaracije potpisalo je
56 članova Drugog kontinentalnog kongresa. Nakon proglašenja Deklaracije o
nezavisnosti, ubrzan je put za osamostaljivanje i drugih kolonija i donošenja
njihovih ustava, kojii su sadržavali Deklaraciju o pravima. Kongres je razmatrao i
Članke o konfederaciji u kojima su bile sadržane osnove budućeg uređenja. Oni
su usvojeni novembra 1787. i poslani državama na ratifikaciju. Pošto su ga sve
države ratificirale, na snagu je, u ratnim uvjetima, stupio prvi američki ustav
1.marta 1787.god.
Kao početni dokument Deklaracija ponavlja ideje o jednakosti ljudi kojima
pripadaju neotuđiva prava u koja spadaju : život, sloboda i traženje sreće, ideju o
18
suverenosti naroda i njegovog prirodnog prava i obaveze da se suprostavi tiraniji
i izgradi politički poredak koji je u stanju da mu obeznjedi sigurnost. U Deklaraciji
se nabrajaju kraljeve nepravde u kolonijama i ocjena vladavine kralja Georgea III,
kao i niz uvreda i nasilja čiji je cilj bio uspostavljanje tiranije. Sve su to razlozi
zbog kojih su se kolonije odlučile na prekid veza sa britanskom krunom i na
uspostavljanje slobode i nezavisnosti. Deklaracija o nezavisnosti predstavlja prvi
ustavni dokument u kojem je prisutna ideja o suverenitetu naroda i pravo na
smjenjivanje tiranske vlasti. Njene ideje su nadahnule još jedan povijesni
dokument, francusku Deklaraciju prava čovjeka i građanina, gradeći tako čvrstu
osnovu budućoj Univerzalnoj deklaraciji sa kojim počinje izgradnja kataloga
ljudskih prava u UN.
19. USTAVNI AMANDMANI NA USTAV SAD-a
Nakon Virdžinije i većina ostalih država proglasile su nezavisnost. U uvodnom
dijelu svojih ustava imale su Zakon o pravima (Bill of Rights). On se odnosi na
individualna prava i slobode, koje se garantiraju građanima. Međutim, u
američkom Ustavu iz 1787.god je izostavljen Zakon o pravima, što je bila,
uglavnom, posljedica koncentriranja pažnje na organizaciju države i na
usklađivanje interesa država, članica SAD. Na ustavotvornoj skupštini su bili
izneseni zahtjevi za unošenje Zakona o pravima u Ustav, međutim taj prijedlog
nije usvojen, tako da je odmah sa borbom za ratifikaciju Ustava, počela i borba
za Zakon o pravima. Zakon o pravima, formuliran u obliku amandmana, koji su
na prijedlog Shermana priključeni na kraju Ustava, jer je usvojen u
Predstavničkom domu, a 25.septembra 1789. i u Senatu, kao konačan tekst
amandmana. Nakon što ga je ratificiralo 10 država, koliko je potrebno za
stupanje na snagu amandmana na Ustav 15.decembra 1791.god stupio je na
snagu Zakon o pravima, koga čini 10 amandmana, i postao dio američkog
Ustava. Zakon o pravima predstavlja ustavnu garanciju individualnih prava i
sloboda i načine njihovih primjena. Prava i slobode uživaju sudsku zaštitu na koje
19
se građani mogu pozivati u slučajevima njihovog ugrožavanja. Neka od prava
koja garantira su : pravo na vjersku slobodu, slobodu govora, štampe, mirno
okupljanje,pravo na nošenje oružja, na zaštitu integriteta i ličnu sigurnost, pravo
na imovinu, prava vezana za krivični postupak,zabranu prekomjernog novčanog
jemstva,neumjernih novčanih kazni, te surovih kazni. Zakon o pravima je još
uvijek efikasan ustavni mehanizam za zaštitu ljudskih prava.
20. DEKLARACIJA O PRAVIMA ČOVJEKA I GRAĐANINA
Francuska Deklaracija prava čovjeka i građanina pripada onim povijesnim
dokumentima koji su postali „opće mjesto“ historije ljudskih prava. Revolucionarni
kontekst u kojem je proglašena, burna historijska zbivanja, refleksije koje je imalo
ukidanje feudalne, apsolutističke monarhije na Evropu tog vremena, učinilo je da
ova Deklaracija dobije izgled ključnog historijskog dokumenta. Donošenje
Deklaracije pratile su brojne rasprave oko pitanja da li treba da bude sastavni dio
preambule ustava, ili da bude usvojena prije donošenja ustava. Pobijedilo je
mišljenje da Deklaracija prava čovjeka i građanina, koja afirmira ideje narodnog
suvereniteta i ljudska prava, bude donesena kao akt koji prethodi ustavu.
Konačni tekst Deklaracije usvojen je 26.augusta 1789.god. Deklaracija ima 17
kratkih i konciznih članova. Deklaracija proglašava da se ljudi rađaju slobodni
jednaki u svojim pravima, iz čega je izvedeno priznavanje pravne i političke
jednakosti građana. Kao osnovna prava i slobode priznaju se sloboda misli,
govora, štampe, religijskog uvjerenja, pravo kontrole vlasti i zaštitu prava na
imovinu.
Deklaracija tako promovira model modernog demokratskog društva i pravne
države, te je uvrštena u svjetsku baštinu na kojoj se razumijevaju ljudska prava.
20
21. DEKLARACIJA PRAVA NARODA I DEKLARACIJA
PRAVA RADNOG I EKSPLOATISANOG NARODA
Uvrštavanje ove dvije deklaracije u povijesne dokumente o ljudskim pravima u
jednoj mjeri narušava koncepciju dosadašnjeg izlaganja. Do sada je bilo riječ o
deklaracijama i poveljama čiji je osnovni filozofski, pravni i politički smisao
prenesen u savremeno poimanje ljudskih prava na međunarodnoj razini.
Međutim,ove dvije deklaracije, s obzirom da se odnose na uspostavljanje
sovjetske države i komunističkog političkog sistema, otvaraju i problematiziraju
jedno sasvim drugo pitanje- odnos komunizma i ljudskih prava. Gotovo čitav rad
Ujedinjenih nacija u oblasti ljudskih prava imao je u pozadini blokovsku podjelu
svijeta i snažno sučeljavanje najšire shvaćenog kapitalizma i liberalizma i
komunističkih političkih sistema. Zato su ove dvije deklaracije donesene sa
ciljem da budu ideološki pandan povijesnim dokumentima iz oblasti ljudskih
prava i da promoviraju revolucionarni preobražaj i nastanak novog sistema,novog
poimanja ljudskih prava i novog čovjeka sa posljedicama koje je iskusilo preko
sto miliona ljudi. Odbacujući kapitalizam kao ekonomski sitem i ukupno naslijeđe
i vrijednosti koje promovira liberalna politička filozofija i predstavnička
demokracija, sovjetska država započela je povijesni eksperiment izgradnje novog
društva i novog, socijalističkog čovjeka. Odbacujući vrijednost građanskih i
političkih prava, ideološki je otvoren put za nasilje. Povijesnom ironijom na
Deklaraciji prava naroda nalazi se Staljinovo ime, koje je postalo politički
fenomen kulta ličnosti, nekontrolirane upotrebe moći i nasilja koje je
prouzrokovalo ogromne žrtve. Deklaraciju o radnom i eksploatiranom narodu
(1918) napisao je Lenjin i kao cilj novog socijalističkog društva odredio je
potpuno uništenje eksploatacije čovjeka nad čovjekom, ukidanje podjele društva
na klase, nemilosrdno gašenje otpora eksploatatora, uspostavljanje socijalističke
organizacije društva i pobjedu socijalizma u svijetu.Njome se ukida privatno
vlasništvo nad zemljom, označava prijelaz banaka u vlasništvo države, uvodi
opća radna obaveza, promovira slobodno sapoopredjeljenje naroda,te vlast
21
pripada radnim masama i njihovom ovlaštenom predstavništvu- sovjetima
radničkih, vojničkih i seljačkih deputata. Ova deklaracija postala je osnova prvog
sovjetskog ustava iz 1918.g. i njegog sastavni dio. Bitno je spomenuti da su ove
dvije deklaracije bile uvod i osnova stvaranja komunističih sistema i da su
doprinijele sagledavanju teme komunizma i ljudskih prava.
22. MEDINSKA POVELJA
Medinska povelja vezana je za nastanak prve političke zajednice muslimana koja
je formirana u Medini, nakon hidžre, kao glavog političkog sjedišta arapskog
carstva pod prvim halifima. Hidžra označava preseljenje muslimana iz Meke, u
kojoj su bili izloženi progonu i nerazumijevanju pripadnika glavnog plemena
Kureiša u Medini. Pred novu zajednicu postavila su se pitanja uređenja odnosa,
prava i dužnosti, između Muhameda a.s. i vjernika, kao i odnosa sa
nemuslimanima, Arapima i Židovima, pitanje organizacije javnog života,prava,
finansija, vojske i drugih pitanja. Kao rezultat i izraz tih potreba nastala je, 623.g.
Medinska povelja. Neki autori je smatraju ustavom, a neki i prvim ustavom ne
samo muslimana nego i bilo koje države na svijetu. Sastoji se od 52 člana, te se
prvi dio odnosi na muslimane, a drugi na Jevreje. Medinska povelja,kao pravni
akt političkog konstituiranja prve muslimanske zajednice, religijska,etička,
socijalna i politička dimenzija Kur´ana,opruka Muhameda a.s. jasno ukazuje na
postojanje dimenzije ljudskih prava u islamu. Islam priznaje jednakost ljudi bez
obzira na rasu, boju kože, etničko porijeklo, spolnu pripadnost,socijalno i imovno
stanje,jer je objavljen svim ljudima. Doktrinarni islamski princip, po kojem u
vjerovanju nema prisile,ukazuje na slobodu vjerovanja, misli i opredjeljenja,na
čemu se gradi i princip vjerske i političke tolerancije za pripadnike drugih religija.
Medinska povelja i osnivanje prve političke zajednice u Medini bile su početak
povijenih promjena koje je islam značio za arapski društveni, politički, pravni,
socijalni i kulturni preobražaj.
22
23. UTUŽIVA I NEUTUŽIVA LJUDSKA PRAVA
Situacija u pogledu ljudskih prava označava činjenicu da su ljudska prava
uglavnom svuda u svijetu proklamirana i kao takva prihvaćena od strane svih
država, ali skoro da ta ljudska prava nisu u praksi primjenjena. Upravo zato je
bitno da li je neko ljudsko pravo utuživo, što znači da se za njegovo ostvarenje
može tražiti sudska zaštita. Kada se radi o ljudskim pravima država je dužna da
osigura efektivan pravni lijek, što bi značilo da mora izgraditi mehanizam putem
kojeg će biti moguće čovjeku da u slučaju kršenja nekog prava bude u situaciji da
ga restituira ili da osigura adekvatnu naknadu štete. Po pravilu klasična
građanska prava su utuživa, dok ekonomsko- socijalna prava nisu utuživa.
Ljudska prava koja se ne mogu zaštititi djelotvornim pravnim lijekom,zapravo
nisu istinska ljudska prava, nego određene proklamacije ukoliko pojedinac nije u
stanju da ih putem suda efikasno zaštiti.
U Evropskoj konvenciji sadržana su samo ona prava koja su «utuživa», što znači
koja se mogu zaštititi putem države i evropskih institucija za zaštitu ljudskih
prava. Drugim rijecima, Evropska konvencija je, suprotno Deklaraciji iz 1948.
godine, ostavila van svojih okvira ona prava koja nisu «utuživa», pa se za njih ne
može ni osigurati valjana zaštita. Radi se o pravima koja inace mogu imati vrlo
veliki znacaj za pojedince, posebno kada se radi o ekonomskim i socijalnim
pravima. Medutim, iako ne postoji efikasna pravna zaštita ljudskih prava i
sloboda na prostoru jurisdikcije svake pojedine države-članice Konvencije, ili pak
evropskih organa za zaštitu ljudskih prava, onda ta prava imaju karakter
odredenih programskih nacela koja naravno, mogu i sama, u datom trenutku
postati ljudska prava Konvencije ukoliko tokom vremena, budu obuhvacena
odredenim protokolom uz Konvenciju.
23
24. LJUDSKA PRAVA S OBZIROM NA PRAVNI REŽIM
ZAŠTITE
Ljudska prava koje je proklamirala Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava,
nisu očito na jednak način zašticena. U tom pogledu sva ljudska prava i osnovne
slobode koje su sadržane u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava, mogu
se, prema režimu pravne zaštite podijeliti u tri grupe, i to:
Ljudska prava koja su potpuno zašticena su:
-pravo na život;
-zabrana mučenja;
-zabrana ropstva i prinudnog rada;
-kažnjavanje samo na osnovu zakona; i
-non bis in idem.
U ovu grupu ulaze ona ljudska prava i osnovne slobode koja imaju najveći značaj
za fizički i moralni integritet pojedinca, pa je upravo zato, Konvencija osigurala
njihovu aspolutnu zaštitu.
Ljudska prava koja su relativno(uvjetno) zaštićena su prije svega ona ljudska
prava koja se mogu suspendirati za određeno vrijeme, ali se ne mogu vršiti
njihove restrikcije kao što su: pravo na žalbu, pravo na obrazovanje, pravo na
slobodne izbore i slično. To su dalje ,ona ljudska prava koja mogu biti i
derogirana i ograničena, kao što je to slučaj s pojedinim slučajevima lišavanja
slobode, navedenih u članu 5. Konvencije tj. pravo na slobodu i sigurnost.
Najzad, tu se nalaze i ljudska prava koja je moguće ograničiti u skladu s
klauzulom općeg poretka kao što su: pravo na poštovanje privatnog i porodičnog
života, sloboda izražavanja, sloboda udruživanja, sloboda manifestiranja religije i
svojih ubjeđenja i sloboda kretanja. Da bi, dakle, bilo omoguceno miješanje
države u vršenje odredenih ljudskih prava i osnovnih sloboda, potrebno je da ta
aktivnost bude: a) predvidena zakonom, b) da je neophodna u demokratskom
društvu, i c) da je opravdana odredenim legitimnim ciljevima kao što su: interes
24
nacionalne bezbjednosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje,
sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala, zaštite
prava i sloboda drugih itd.
Indirektno zaštićena ljudska prava
Radi se o pravima koja pojedinac može koristiti samo u vezi sa nekim drigim
pravom, koje također garantuje Konvencija.
25. LJUDSKA PRAVA PRVE GENERACIJE
-Opće karakteristike-
Ljudska prava «prve generacije» ili klasicna gradanska prava javila su se u
procesu oslobadanja društva od feudalnog režima. Radi se o onim ljudskim
pravima i slobodama koje su označile stvaranje ograda samovolji državne vlasti
koja je bila karakteristična za period srednjeg vijeka. Građanska i politička prava
pripadaju klasičnim, najstarijim, odnosno ljudskim pravima prve generacije.
Svojim sadržajem ugalvnom su usmjerena na zaštitu prava pojedinca i odnose
se na temeljne vrijednosti : zaštita života, fizičkog, prihičkog i moralnog integriteta
ljudske ličnosti, na prostor slobode zaštićen od neovlaštenog i nezakonitog
uplitanja trećih lica i same države, pravo slobodnog ispoljavanja ličnosti i skup
političkih prava i sistem u kojem je zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda
građana neodvojiv dio pravnog poretka. Postoji mišljenje da da građanska i
politička prava, kao „poseban oblik moralnih prava, koja za razliku od drugih,
predstavljaju prava svih ljudi i u svim vremenima“, s obzirom na vrijednosti koje
štite i obavezu njihovog poštovanja, čine srž i okosnicu pojma ljudskih prava.
Usvojena građanska i politička prava države ugovornice obavezne su da poštuju
i garantiraju svim licima koja se nalaze na jihovu teritoriju i koja potpadaju pod
njihovu nadležnost bez obzira na rasu, boju, spol, jezik, vjeru ili drugio
mišljenje,nacionalno,socijalno porijeklo, imovno stanje, rođenje ili svaku drugu
okolnost. Diskriminacija po bilo kojem od ovih osnova predstavlja povredu
ljudskih prava.
25
26. LJUDSKA PRAVA DRUGE GENERACIJE
-Opće karakteristike-
Ekonomska, kulturna i socijalna prava nazivaju se ljudskim pravima druge
generacije. U odnosu na klasična građanska i politička prava, vremenski su
nastala kasnije, te je ovdje riječ o novijim, naprednijim pravima, koja više
odgovaraju savremenim potrebama čovjeka. Dok se građanska i politička prava
u odnosu prema državi određuju negativno, postavljaju zahtjev nečinjenja,
granicu i načine na koje je država može zakonito uplitati u oblasti prava i sloboda
građana, dotle ekonomska, socijalna i kulturna prava traže suprotno, aktivan
odnos države,postavljajući pred nju zahtjev za činjenjem,za stvaranjem
ekonomskih i političkih pretpostavki, i usvajanjem efikasnih mjera za njihovo
ostvarivanje. Cilj ekonomskih i političkih prava je ostvarivanje ideala slobodnog
ljudskog bića, oslobođenog straha i bijede, koji se postiže stvaranjemn uvjeta u
kojima pojedinac može da uživa ekonomska,socijalna i kulturna prava, kao i
svoja građanska i politička. Kao i sva druga prava iz Kataloga ljudskih prava UN,
uživanje ekonomskih,socijalnih i kulturnih prava treba da bude dostupno svim
građanima bez ikakvih ograničenja zasnovanih na rasi, boji kože,spolu, jeziku,
vjeri, političkom ili kakvom drugom mišljenju. Ograničenja u vršenju ovih prava
moguća su samo na temelju zakona.
U razrađenom obliku ekonomska,socijalna i kulturna prava čine:
pravo na rad, pravo na pravične i povoljne uvjete rada, pravo na pravičnu
zaradu,pravo na odmor,povremena plaćena odsustva, pravo na organiziranje i
pravo na štrajk, praco na socijalnu sigurnost,prava porodice,djece i maloljetnika
na zaštitu, pravo na obrazovanje,pravo na učestvovanje u kulturnom životu,
prava koja proističu iz autorskih prava, pravo na slobodu u oblastima nauke i
stvaralaštva, i itd.
26
27. LJUDSKA PRAVA TREĆE GENERACIJE
-Opće karakteristike-
Ljudska prava treće generacije su kolektivna prava, koja nastaju kasnije,u
odnosu na građanska i politička, te ekonomska,socijalna i kulturna prava. Pojava
međunarodnih dokumenata, kako na globalnoj tako i na regionalnoj razini, koji su
u kontekst ljudskih prava stavili prava koja se odnose na narod/naciju
problematizirali su pitanja imenovanja ovih prava, njihovu pravnu prirodu i listu
ovih prava. „Prava naroda“ je izraz koji koristi Afrička povelja koja samim
nazivom sugerira da se ljudska prava priznaju i pojedincima i narodu kao
kolektivitetu. Kolektivna prava asociraju da se radi o koncepciji shvatanja ljudskih
prava koja je suprotna individualističkom shvatanju po kojem samo pojedinci
mogu biti subjekti prava.
Prava naroda koja daje Afrička povelja, kao regionalni dokument su: pravo na
ravnopravost naroda, parvo na samoopredjeljenje, pravo na slobodno upravljanje
narodnim bogatstvom i prirodnim izvorima, pravo na ekonomski,socijalni i kulturni
razvoj, pravo na mir, pravo na zaštitu okoline.
U skladu sa Afričkom poveljom svaki pojedinac je nosilac prava, ali se prava
garantiraju i narodu i porodica je priznata kao prirodna ćelija na kojoj se zaniva
društvo.
27
28. OGRANIČENJA LJUDSKIH PRAVA
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava predviđa određena ograničenja
ljudskih prava i osnovnih sloboda. Moguće je uočiti tri vrste takvih ograničenja, i
to: 1. derogacija; 2.izuzeci; i 3. restrikcija.
Derogacija ili stavljanje van snage određenih ljudskih prava i osnovnih sloboda u
vanrednim okolnostima svakako je najčešći oblik ograničenja ljudskih prava od
strane države. Vrši se u zaista izuzetnim okolnostima kao što su rat, unutrašnji
neredi i druge ozbiljne opasnosti za državu i njenu populaciju.
Intenzitet opasnosti mora biti tako velik, da ugrožava na ozbiljan način normalno
funkcioniranje institucija države i prijeti fizičkom opstanku naroda u cjelini ili
nekog njegovog dijela.
Izuzeci su ograničenja stalne prirode i određeni su odredbama samog ljudskog
prava koje je zaštićeno Konvencijom. Za razliku od derogacije, izuzeci imaju
trajnu važnost i podložni su striktnoj kontroli Evropskog suda. Također, oni su
precizno definisani tako da to olakšava kontrolu.
Restrikcije su, kao i izuzeci, trajni oblici ograničenja ljudskih prava i najčešće su
izraženi u pravnom standadru „neophodno u demokratskom društvu“. Restrikcije
su slične derogacijama, samo im je opseg nešto širi, jer se radi o kontroli
kompatibilnosti od strane suda koja priznaje zonu „slobodnog djelovanja države“.
Ovdje se radi o prioritetu odredbi Konvencije, koja uzima u obzir nacionalne
interese države.
Primjetno je da su svi oblici ograničenja način da se ograniči uloga države,njen
uticaj u vršenju prava, ali ujedno oni su i način da se osnaži uloga države.
28
29. RAZVOJ LJUDSKIH PRAVA U OKVIRU UN-a
Potreba da se osigura ,da svi ljudi u svijetu imaju osnovna prava i slobode, bio je
jedan od motiva za osnivanje Ujedinjenih naroda. Sporazumom svih država
ljudska prava više nisu bila stvar pojedinih država nego su postala pitanja
zajednice država. To je sadržano u ključnom ugovoru između država, u „Povelji
Ujedninjenih naroda“, koja je usvojena 26. juna 1945. U njoj se ističe da se sve
države članice obvezuju da će i zajedno i svaka posebno surađivati s
Organizacijom u smislu provedbe ciljeva Organizacije, a u te ciljeve ubraja se
zaštita ljudskih prava. Tim članom svaka država članica UN-a (danas su to
gotovo sve zemlje svijeta), obvezuje se na poštivanje ljudskih prava. Da bi bilo
precizno utvrđeno što su ljudska prava, sastavljena je Univerzalna (Opća)
deklaracija o ljudskim pravima, koja je usvojena 10. decembra 1948. Ona
označava početak pokušaja univerzalne političke i pravne provedbe ljudskih
prava. Univerzalna deklaracija time razvija osnovnu ideju Povelje UN-a, prema
kojoj ljudska prava predstavljaju osnov slobode, pravde i mira u svijetu. Na ovaj
način, ljudska prava iz nacionalne prelaze u internacionalu sferu, a međunarodno
pravo nije više samo međudržavno pravo, nego je i pravo čovjeka-pojedinca,
usljed čega je i međ.pravo u cjelini,dobiva novu dimenziju.
Razvolj ljudskih prava i sloboda u okviru UN-a, nastavio se naravno i nakon
donošenja ovog akta. Tako naročito treba navesti Konvenciju o genocidu iz 1948.
godine i dva pakta o ljudskim pravima: Pakt o političkim oravima i Pakt o
socijalno-ekonomskim pravima(1966), kao i čitav niz drugih konvencija, kojima je
u velikoj mjeri zaokružen kompletiran sistem ljudskih prava UN.
Međutim,danas je još uvijek, nažalost, jako vidljiv jaz između ljudski prava koja
su su proklamirana i mogućnosti UN i općih međ.institucija da ta prava
adekvatno primijene u stvarnom životu čovjeka.
29
30. UNIVERZALNA DEKLARACIJA O PRAVIMA ČOVJEKA
Univerzalna (Opća) deklaracija o pravima čovjeka je temeljni i najznačajniji
dokument UN, a time i ukupne i međunarodne zajednice o sistemu ljudskih
sloboda i prava. Usvojena je u Generalnoj skupštini UN-a 10.12.1948.god. Zbog
toga se ovaj datum obilježava kao svjetski dan prava čovjeka. Garantuje se
pravo na život, slobodu i ličnu sigurnost. Niko ne smije biti podvrgnut mučenju,
okrutnom,nehumanom ili ponižavajućem postupanju i kažnjavanju. Svi su jednaki
pred zakonom i uživaju jednaku pravnu zaštitu. Garantuje se privatnost i
zabranjuje miješanje u privatni život, porodicu, dom ili prepisku. Zabranjen je
svaki napad na čast i ugled čovjeka. Deklaracija garantuje temeljno pravo na
državljanstvo,pravo na sklapanje braka i zasnivanje porodice,pravo na imovinu.
Svako ima pravo na slobodu misli, savijesti i vjere, kao i slobodu mišljenja i
izražavanja, mirnog okupljanja i udruživanja. Garantuje se pravo na rad i sloboda
izbora zanimanja, na povoljne uslove rada i na zaštitu od nezaposlenosti.
Tako je uspostavljen poseban organ UN-a -Komitet za ljudska prava- i
konstituisano pravo svih da se u slučaju neefikasne zaštite kod domaćih organa,
mogu obratiti ovom organu.
30
31. MEĐUNARODNI UGOVORI KAO IZVOR LJUDSKIH
PRAVA
Veliki pravni značaj ima sedamdesetak međunarodnih ugovora iz oblasti ljudskih
prava, međutim treba imati na umu da time nisu nastale jednake obaveze za sve
članice organizacije. Pristupanje i izbor ugovora kojima će biti vezane u
zavisnosti je od odluke svake države. Da bi dokument, koji su usvojile Ujedinjene
nacije,stupio na snagu potrebno je da ga potpiše,ratificira ili da mu pristupi
određen broj država članica koji je predviđen samim ugovorom.
Ako uzmemo za primjer dva reprezentativna ugovora iz oblasti ljudskih prava,
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o
ekonomskim,socijalnim i kulturnim pravima, za države članice to znači:
država osigurava prava svim osobama na svojoj teritoriji i pod svojom
nadležnosti bez ikakve diskriminacije;
preduzima sve potrebne korake,zakonodavne i druge mjere radi
ostvarenja priznatih prava;
stavlja na raspolaganje efikasne pravne lijekove svim licima čija su prava
prekršena, pri čemu je korištenje pravnih lijekova pravo i treba da budu
sudske prirode uz obavezu države da njihovi rezultati budu sprovedeni u
djelo.
A u drugom slučaju države se obavezuju na postepenu primjenu
ekonomskih,socijalnih i kulturnih prava, na poduzimanje svih mjera sa ciljem
stvaranja uvjeta za njihovu realizaciju,kreiranje društvene strategije u tom pravcu
i korištenje međunarodne pomoći. Iako stepen i vrsta obaveza za ugovorne
članice iz ova dva ugovora nije ista, uz uvažavanje svih osobenosti država, cilj je
jedan- postići stvarno uživanje ljudskih prava. U sklopu svojih aktivnosti,
relevantna tijela UN-a prikupljaju informacije iz različitih izvora o implementiranju
ljudskih prava u državama članicama. Redovni UN komiteti koji nadgledaju
implementaciju ljudskih prava,su: Komitet za eliminiranje rasne diskriminacije,
Komitet za ljudska prava, Komitet protiv torture, Komitet za prava djeteta.
31
32. MEĐUNARODNO OBIČAJNO PRAVO
Međunarodno običajno pravo obavezuje sve države članice Ujedinjenih nacija na
isti način. Država krši međunarodno pravo ako, kao dio državne
politike,sprovodi,podstiče ili toleriše: 1.genocid; 2.ropstvo ili trgovinu robljem;
3.ubistvo i nestajanje pojedinca; 4.mučenje ili drugo svirepo,nečovječno ili
ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje; 5.dugotrajno samovoljno lišavanje
slobode; 6.sistematsku rasnu diskriminaciju; 7.dosljednu politiku masovnog
kršenja međunarodno priznatih ljudskih prava.
Uvrštavanje ljudskih prava u običajno međunarodno pravo jača izvlačenje
ljudskih prava iz unutrašnje nadležnosti država. U tom smislu zanimljiva je
Univerzalna deklaracija koja po svom karakteru nema pravno obavezujuću
snagu, ali se smatra da po svom karakteru predstavlja dio običajnog prava. Tako
shvaćena dobiva veću pravnu snagu od paktova o ljudskim pravima.
33. OPĆA NAČELA CIVILIZIRANIH NARODA
Riječ je o načelima koja potiču, ili pripadaju, unutrašnjem pravnom poretku,
tj.postoje kao esencija pravnih pravila u svim razvijenim pravnim sistemima
postojećih država. Polazna pretpostavka je da se države obavezuju na
poštovanje ljudskih prava bona fides i da pristupaju međunarodnim ugovorima sa
ciljem da ih primijene u unutrašnjem sistemu i stvaranju uvjeta za njhovu
realizaciju i stvarno uživanje. Međutim, isustva pokazuju da to nije uvijek slučaj.
Ponekad pristupanje može biti isključivo politički motivirano sa ciljem
stvaranja,pred domaćom i međunarodnom javnosti, imidža demokratske vlasti ili
sa ciljem da se maskira stvarno stanje i odnos u pogledu ljudskih prava u
određenim državama i pod određenim političkim režimima. Ne ulazeći u sve
moguće razloge koje zemlje motiviraju na usvajanje međunarodnih dokumenata,
stvarnu ili prividnu želju država članica da ljudska prava čine bitan sadržaj svih
aspekata u društvu,činjenica je da se ljudska prava krše i ugrožavaju.
32
Zato se postavlja pitanje šta UN mogu učiniti na zaštiti ljudskih prava, koji
instrumentarij posjeduju i kakvi su dometi zaštite ljudskih prava.
Jedan od načina na koji se sprovodi međ.zaštita ljudskih prava je
uspostavljen nadzor nad postovanjem i sprovođenjem obaveza iz Povelje i
preuzetih obaveza na osnovu međ.ugovora, kao i poštovanje
međ.običajnog prava iz oblasti ljudskih prava.
Drugi način je predviđeno pravo žalbe i pokretanje postupka pred nekim
od organa UN ili tijelom posebno osnovanim samom Konvencijom, koje je
zaduženo da prati primjene i povrede odredbi Konvencije.
34. NADZOR NAD POŠTOVANJEM LJUDSKIH PRAVA
Smisao nadzora nad poštovanjem ljudskih prava je kontrola i nadzor nad
vladama koliko one ugrožavaju i krše ljudska prava,odnosno dopuštaju da se
ljudska prava krše na njihovoj teritoriji. Ovaj nadzor vrše međunarodni organi
sastavljeni od predstavnika država ili nezavisnih ličnosti i međunarodne
nevladine organizacije. U slučaju nadzora i utvrđivanja stvarnos stanja ljudskih
prava važnu ulogu imaju međunarodne nevladine organizacije. Mnoge od njih
postale su respektabilan izvor za ocjenu stanja i povreda ljudskih prava u svijetu.
Njihov rad je mnogo manje opterećen ideologijom i politizacijom, imaju izgrađen
ujednačen standdard primjene kriterija na osnosu kojih se uspostavlja daleko
objektivnija slika stanja stvari u domenu ljudskih prava, od onih koje države
plasiraju u svojim izvještajima. Osnovni značaj njihovog rada je javnost.
Periodični izvještaji međ.organa zaduženih za nadzor ljudskih prava i izvještaji
nevladinih organizacija dostavljaju se Komisiji za ljudska prava Ujedinjenih
nacija. Na taj način UN dobivaju informacije o politici i djelovanju država članica.
Komisija za ljudska prava i Potkomisija za borbu protiv diskriminacije i zaštitu
manjina, mogu razmatrati žalbe pojedinaca povodom povrede ljudskih prava o
osnovnih sloboda. Uvjet je iscrpljivanje svih pr.lijekova u državi i da se isti
predmet ne vodi pred nekim drugim organom UN ili spec.agencijom.
33
35. KONVENCIJSKO PRAVO LJUDSKIH PRAVA
Evropska konvencija je u svojoj preambuli u svemu prihvatila Univerzalnu
deklaraciju o ljudskim pravima, naglašavajući posebno da ova deklaracija ima cilj
da učini sigurnim univerzalni i stvarno priznavanje i poštovanje u njoj
proklamiranih prava. Uz ovo kompletno prihvatanje ljudskih prava i sloboda,koje
je priklamirala Univerzalna deklaracija, na istom mjestu je utvrđeno da će
Evropska konvencija u odnosu na Univerzalnu deklaraciju poduzeti prve korake
ka zajedničkom provođenju određenih prava navedenih u Univerzalnoj
deklaraciji. Evopska konvencija za zaštitu ljudskih prava u potpunosti se oslanja
na dostihnuća Univerzalne deklaracije.
Donešenjem Evropske konvencije, trebalo se postići, da se odredbe Univerzalne
deklaracije prilagode specifičnostima evropskog tla i posebno ciljevima koje je
pred Evropu stavio tada već stvoreni Savjet(Vijeće) Evrope. Taj dokument se
javlja u socijalnoj i političkoj klimi koja je u to vrijeme još vladala u Evropi poslije
Drugog svjetskog rata, pri čemu su veliki značaj svakako imali procesi evropske
integracije na ekonomskom i socijalnom planu. Zagovornici ideje o evropskoj
integraciji bili su uvjereni da napori na evropeizaciji neće biti uspješni,ukoliko se
ne ostvari odgovarajući napredak u pogledu zaštite ljudskih prava putem pravne
države.
34
36. EVROPSKA KONVENCIJA O ZAŠTITI LJUDSKIH
PRAVA I OSNOVNIH SLOBODA
Usvojena je 4.novembra 1950.godine u Rimu. Cilj Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava neodvojiv je od cilja Savjeta(Vijeća) Evrope da se ostvari veće
jedinstvo među drđavama koje su ušle u sastav ove najšire evropske
organizacije. Ako je integracija evropskih država osnovni cilj Savjeta Evrope,
onda su autori Konvencije morali stati čvrsto na na stanovište očuvanja i daljnjeg
provođenja ljudskih prava i osnovnih sloboda. U socijalnom i političkom
ambijentu Evrope, koji je bio u trenutku dodnošenja Evropske konvencije, bilo je
posve normalno i pretpostavljeno da će ona prihvatiti sva pozitivna dostignuća
Univerzalne deklaracije, i da će u odnosu na taj veliki historijski dokument,
napraviti veliki i kvalitetno nov doprinos. Evropska konvencija je ustvari trebala
da nastavi upravo tamo gdje je zastala Univerzalna deklaracija, a to je traženje
međunarodnog mehanizma kojim bi se, u skladu sa Deklaracijom, ljudska prava i
slobode navedene u toj deklaraciji, mogle realizirati. Stvaraoci Evropske
konvencije,smatrali su da Evropska konvencija neće imati realni domašaj, ako je
ne provedu u činjenju, a da bi se to uradilo na najefikasniji način, jeste da se uz
usvajanje deklaracije o ljudskim pravima predvide i jasno definirane pravne
sankcije. Prema tome, bitna novost Evropske konvencije u odnosu na sve
prethodne međunarodne dokumente iz obalsti ljudskih prava, jeste u nastojanju
da se osigura zaštita ljudskih prava. Zadatak Evropske konvencije za zaštitu
ljudskih prava određen je praktično osnovnim ciljem njenih stvaralaca, a to je da
se omogući ekonomska,socijalna i druga integracija među državama Evrope. Ta
zaštita morala je biti izražena na dva nivoa: prvo, da države same osiguraju
valjane institucijske pretpostavke za zaštitu ljudskih prava u svojim okvirima, i
drugo, da se uspostavi efikasan sistem međunarodne regionalne kontrole i
kolektivne odgovornosti Savjeta(Vijeća) Evrope, za zaštitu ljudskih prava u mjeri
u kojoj to ne uspijeva zemljama.
35
37. EVROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA
Evropski sud za ljudska prava je nezavisno sudsko tijelo, ustanovljeno radi
zaštite ljudskih prava koja su navedena u Evropskoj konvenciji. Osnovna uloga
suda sastoji se u tome da utvrdi da li postoji zaista povreda prava iz Evropske
konvencije, od strane država-potpisnica Evropske konvencije o zaštiti ljudskih
prava. Broj članova suda ovisi od broja država koje potpisuju Konvenciju. Tako
Evropski sud u ovom trenutku ima 41 suca. Sudije moraju imati visoki moralni
ugled i posjedovati kvalifikacije potrebne za obavljanje visokih sudskih funkcija,
odnosno biti priznati pravni stručnjaci. Suce bira Parlamentarna skuptšina, s čime
se izražava puna legitimnost njihove funkcije,a time se naglašava i njihova
nezavisnost. Biraju se na period od 6.godina, uz mogućnost ponovnog izbora.
Prije stupanja na funkciju,sudac je dužan da položi zakletvu.
Kada je u pitanju struktura suda, tu možemo navesti 4 tijela Suda:
1. Plenarna skupština (vijeće)- ima uglavnom administrativno-upravljačku
funkciju.
2. Komitet od tri suda- povjerena je uloga trijaže individualnih zahtjeva,tako
što jednoglasno može da proglasu neprihvatljivom ili skinuti sa liste svaku
individualnu predstavku.
3. Vijeće od sedam sudaca- je osnovni kontrolni organ suda i njegove
kompetencije su jako velike. Ono je ustvari središnji organ, jer se
izjašnjava o tome da li je povrijeđena,prekršena odredba Konvencije.
4. Veliko vijeće- osigurava jedinstvenost cijelog suda. Sastoji se od 17
sudaca sa vrlo različitim stavovima. Funkcija se sastoji u ponovnom
ispitivanju nekih slučajeva koji imaju poseban značaj.
Dakle, Sud ima sudsku i savjetodavnu ulogu. Sudska je raznovrsna i obuhvata
sve od prihvatljivosti zahtjeva, utvrđivanja činjenica, pokušaja mirenja do
donošenja odluka. A savjetodavna se sastoji u davanju mišljenja o pravnim
pitanjima, koja se tiču tumačenja Konvencije i njenih Protokola.
36
38. POKRETANJE POSTUPKA PRED EVROPSKIM
SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA
Osnovna karakteristika sudskog postupka proizlazi iz karaktera ljudskih prava i
osnovnog pravnog odnosa koji oni pretpostavljaju. Ovlaštenici ljudskih prava,
koji kao takvi mogu tražiti odgovarajuću zaštitu pred Evropskim sudom, su
države i pojedinci. Što se tiče obveznika ljudskih prava , to u svakom slučaju,
mogu biti samo države i to država koja je član Konvencije, kao jednog
međunarodnopravnog ugovora. Da bi se pokrenuo sudski postupak, postoji
obaveza ovlaštenika, da se sudu dosatvi predstavka u pisanom obliku i
potpisana od strane podnosioca predstavke ili njegovog predstavnika.
1.Državne predstavke
Bitne karakteristike ove državne predpostavke su da se radi o „objektivnoj“
predstavci koju može podnijeti svaka država i u povodu svakog kršenja odredbi
konvencije. Ovdje se ne radi, o tome da država pokreće postupak kada su u
pitanju njeni vlastiti interesi- ili kršenja ljudskih prava koja se tiču nje same ili
njenih državljana, nego se radi o predstavci koja ukazuje na povrede ljudskih
prava bez obzira ko ih vrši i protiv koga ih vrši. Dakle, u pitanju je interes
„evropskog javnog poretka“. Državna predstavka nije bazirana na principu
reciprociteta, te da bi se pokrenuo postupak pred sudom, dovoljna je povreda
ljudskih prava od strane države-članice konvencije. Ona ustavri predstavlja
kolektivnu garanciju ljudskih prava.
2.Pojedinačne predstavke
Pojedincu pripada pravo na pojedinačnu predstavku upućenu sudu radi zaštite
nekog svog prava iz Konvencije. Podnosioci predstavke mogu biti: pojedinci,
nevladine organizacije, grupa pojedinaca. Svaki čovjek može inicirati evropske
organe onda kada smatra da su njegova ljudska prava povrijeđena.
37
39. KARAKTER PRESUDE EVROPSKOG SUDA ZA
LJUDSKA PRAVA
Evropski sud za ljudska prava na kraju donosi presudu, i po izricanju, one se
objavljuju. Presude se dostavljaju Savjetu ministara, generalnom sekretaru
Savjeta Evrope, strankama, trećim licima i svim drugim osobama koje su direktno
umiješane u spor. Osnovno što sud treba da izrazi u presudi, jeste da li u
dotičnom predmetu postoji ili ne postoji povreda dispozicija Evropske konvencije.
Priroda presude u tijesnoj je vezi sa prirodom Evropskog suda za ljudska prava.
Evrospki sud donosi deklaratorne odluke, što znači da on nema mogućnosti da
prinudnim mjerama nameće odluke državama.
Konačna odluka dostavlja se Komitetu ministara koji nadgleda njeno izvršenje.
Odluke Suda su u velikoj mmjeri relativne. Znači, presuda je deklaratornog
karaktera, jer rješava jedini jedino pitanje da li je, u datom slučaju, prekršena ili
nije, određena dispozicija Konvencije. Odluka suda je relativna i ne važi erga
omnes,jer su samo strane u sporu obavezne da se prema njoj ponašaju.
Presude koje donosi sud imaju obavezni karakter.
38
40. ZAŠTITA LJUDSKIH PRAVA PREMA USTAVU BiH
Ustav BiH donesen je u sklopu napora za zaustavljanje rata koji po elementima
genocida, zločina, masovnih kršenja ljudskih prava ima sličnosti sa II svj.ratom. U
preambuli Ustava BiH pominju se pojmovi ljudskog dostojanstva, slobode,
jednakosti, mira, pravde, tolerancije, pomirenja. Za državu se vežu demokratski
organi vlasti, pravična procedura, miroljubivi odnosi unutar društva, opće
blagostanje, ekonomski razvoj, suverenitet, teritorijalni integritet i politička
nezavisnost. A od međunarodnih dokumenata poziva se na Povelju UN,
Univerzalnu deklaraciju, Pakt o građanskim i političkim, odnosno ekonomskim,
socijalnim i kulturnim pravima i na Deklaraciju o pravima lica koja
pripadaju nacionalnim ili etničkim, vjerskim i jezičkim manjinama, kao i drugim
instrumentima ljudskih prava. Uzimanjem u obzir navedene međunarodne
instrumente za zaštitu ljudskih prava, koji čine sastavni dio Ustava, zatim Katalog
ljudskih prava koja navodi Ustav i obavezu po kojoj će država BiH i oba entiteta
osigurati najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda,
dobiva se široka lista priznatih prava i sloboda. U Ustavu BiH potvrđen je stav o
međusobnoj uvjetovanosti demokracije i ljudskih prava; odnos u kojem se
demokracija pojavljuje kao jedno od ljudskih prava,a istovremeno samo
demokratska država može osigurati poštovanje ljudskih prava.
Politička prava i slobode pripadaju građaninu, državljaninu BiH, bez obzira u
kojem njenoj entitetu živi pod jednakim uvjetima i bez diskriminacije po bilo kojem
osnovu( to su: prava koja uključuju slobodu mišljenja,savjesti i vjere,slobodu
izražavanja i štampe,aktivno i pasivno biračko pravo, pravo na demokratske
izbore i političke predstavnike). U skladu sa međunarodnim dokumentima koji
čine sastavni dio Ustava BiH, priznaje se: pravo na imovinu, na rad, na pravičnu
zaradu, pristojan život, pravo na socijalnu sigurnost,,prava porodice, djece i
maloljetnika,pravo na obrazovanje i mnoga druga prava.