UNIVERZITET U SARAJEVU

FAKULTET POLITIČKIH NAUKA

BOSNA I HERCEGOVINA

Tema: Etika djelovanja MZ – Slučaj Ruanda

ODSJEK: Sigurnosne i mirovne studije

PREDMET: Međunarodna zajednica i upravljanje konfliktima

Studenti: Mentor:

Prof.dr. Nerzuk Ćurak

Ass.mr.sc. Sead Turčalo

Sarajevo, Decembar 2010

1

Sadržaj

Sadržaj.......................................................................................................................................2

Uvod............................................................................................................................................3

Historijska pozadina sukoba – Slučaj Ruanda............................................................................4

Genocid u Ruandi i neuspjeh u njegovom spriječavanju............................................................9

Reakcija međunarodne zajednice za vrijeme i poslije genocida u Ruandi...............................11

Reakcija SAD i (ne)učestvovanje u genocidu...........................................................................12

Problem izbjegavanja i definisanja genocida u Ruandi............................................................14

Moralna razmatranja i načelo ratifikacije.................................................................................15

Obaveza međunarodne humanitarne intervencije.....................................................................16

Unapređenje ljudskih prava.....................................................................................................17

Zaključak.................................................................................................................................20

Literatura...................................................................................................................................21

2

Uvod

Cilj ovog seminarskog je prikazati (ne)odgovornost odnosno etičnost djelovanja

međunarodne zajednice u Slučaju Ruande odnosno genocida koji se tamo dogodio s posebnim

osvrtom na ulogu Sjedinjenih Američkih Država. Razdoblje na koje će mo se posebno

osvrnuti je razdoblje između 6. aprila 1994 i 1. maja 1994, u kojem je kampanja ubijanja

dosegla svoj najveći nivo. Također ćemo analizirati moralnu odgovornost međunarodne

zajednice za jedan od najstravičnijih genocida u ljudskoj historiji i pokušaju pranja

odgovornosti kroz osnivanje Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR).

Proučavajući odgovornost međunarodne zajednice za vrijeme i nakon genocida, s posebnim

naglaskom na historijsku pozadinu sukoba, će na najbolji mogući način prikazati ulogu i

odgovornost međunarodne zajednica u genocidu koji se dogodio u Ruandi. Za tačne procjene

(ne)odgovornosti međunarodne zajednice za vrijeme genocida u Ruandi i za što bolji uvid i

njihova moralna razmatranja proučili smo određenu literaturu o genocidu, američke savezne

dokumente i dopise do kojih smo došli preko internet portala, isječke iz novina i časopisa, i

govore i komentare od strane vlade SAD odnosno njihovih dužnosnika. Proučavanje svih

dostupnih izvora nam je dalo zaobljen pogled na slučaj koji se dogodio u Ruandi, dalo nam je

uvid o postupcima međunarodne zajednice za vrijeme genocida njihova reagiranja pa i sam

genocid. Druga polovica našeg rada većinom se odnosi na obavezu humanitarne intervencije

i reakcije vlade i pojedinih dužnosnika SAD za vrijeme i poslije genocida i sam problem

definisanja pojma genocid za Ruandu . Sve informacije do kojih smo došli su nam pomogle

da dođemo do što objektivnijeg suda o dešavanjima u Ruandi i da prikažemo na najbolji

mogući način ulogu međunarodne zajednice i njihovu moralnu (ne)odgovornost.

3

Historijska pozadina sukoba – Slučaj Ruanda

Da bi smo u potpunosti shvatili genocid koji se dogodio u Ruandi prvo je ključno razumjeti i

samu pozadinu i historiju Ruande. Za početak, bitno je reći da postoje dvije glavne etničke

skupine koje žive u Ruandi: Hutua i Tutsija. Hutua su očigledno većinska skupina, sastoji se

od oko 84% stanovništva, dok Tutsiji čine oko 15% . Postoji takođe jedna vrlo mala skupina

autohtonog naroda pod nazivom Twa koji obuhvata oko 1% stanovništva Ruande. Iako se ne

može provjeriti, legenda tvrdi da se Hutu skupina naselila u Ruandu prije Tutsija, zbog toga se

o ovoj legendi još uvijek uveliko raspravlja i dan danas. Ono što je jasno historičarima, jeste

to, da su se te dvije grupe doselile u Ruandu iz različitih područja. Za Hutu skupinu se misli

da potječu iz Južne i Zapadne Afrike, dok su Tutsiji stigli sa sjevera i istoka. Unatoč njihovom

različitom porijeklu, dvije etničke skupine su se lahko spojile i tako formirale jednu naciju.

U stvari, Hutu i Tutsiji su se izmiješali, čak su govorili istim jezikom, i prakticira istu religiju.

Tako da su, zbog miješanja između ova dva naroda, etnografi i historičari ne baš tako davno

izjavili da Hutu i Tutsiji ne mogu nikako biti odvojene kao dvije različite etničke grupe. Te

da je vjerojatnije, da su ove dvije grupe izmješane među sobom u jednu vrstu ili klasni

sustav. Međutim, čak i dok su Hutu i Tutsiji živjeli zajedno u miru u vrijeme pred-kolonijalne

Ruande, razlike između njih su ostale. Na primjer, većina Hutu-a su se bavila poljoprivredom

dok su Tutsiji obično radili kao stočari. Ova razlika u zanimanjima je ono što historičari

nazivaju "izvorne nejednakosti" između dvije skupine, u velikoj mjeri, jer stoka održava veću

vrijednost u društvu nego sama proizvodnja. Tako su, na temelju njihove okupacije, Tutsiji

održali i političku i ekonomsku prednosti nad Hutima. Ipak, čak i unatoč ranijim razlikama

između njih, još uvijek nije poznato neko neprijateljstvo između Hutua i Tutsija za vrijeme

Ruandine rane historije.

Iako su Hutu i Tutsiji koegzistirli mirno veći dio Ruandine pred-kolonijalne povijesti, jaz

između dvije skupine je polahko počela da se formira. U pred-kolonijalnoj Ruandi, teritorij je

bio pod vlašću mwamis ili šefova. Iako nije bilo ograničenja prema etničkoj pripadnost

mwami, većina njih su pripadali Tutsima. Godine 1860 Tutski mwami imenom Kigeri

Rwabugiri došao je na vlast i počeo je brzo širiti svoja područja. Kroz snažne političke i

vojne kampanje on je na kraju preuzeo kontrolu nad gotovo svim ono što je danas Ruanda.

Tijekom njegove vladavine, Rwabugiri je otvoreno favorizirao Tutsije nad Hutima, dapače,

4

historičari misle da je njegova vladavina jedna od glavnih prekretnica u odnosima između

ova dva naroda. Pod Rwabugirijovom vladavinom, Tutsiji su bili smješteni na samom vrhu

političkih i vojnih položaja i predstavljali su aristokratsku klasu, dok su Huti zauzimali niže

okosnice društva te su se predstavljali kao podanici. Kada je jaz između društvenog i

ekonomskog statusa Tutsija i Hutua proširen, dvije skupine su počele da formiraju različite

ideje o tome što znači biti Hutu ili Tutsi kako bi se što više razlikovali jedni od drugih.

Uskoro su te razlike postale dovoljne da su povezivane s fizičkim osobinama. Na primjer,

Huti su bili niži, tamnoputi ljudi s ravnim nosom i debljim usnama. Tutsiji, su s druge strane,

bili jači i lakši svjetlije boje kože kože s uskim nosom i tankim usnama. Ovu ideju otvorenih

fizičkih razlika između dvije skupine odigrale su veliku ulogu u Ruandi tako da je genocid još

uvijek živ i dan danas. Međutim ni to se više nije moglo uzeti kao validan pokazatelj jer

izgled nije uvijek govorio istinu, zbog ogromnog miješanja dvaju naroda u Ruandinoj ranoj

povijesti, bilo je vrlo teško reći da li je osoba Hutu ili Tutsi na temelju njihovih fizičkih

karakteristika.

Godine 1894 je umro Mwami Rwabugiri i zemlja je uronila u nasilne i haotične borbe

između Tutsi klanova oko pitanja nasljeđa. Kada je zemlja oslabila i ostala bez jake središnje

vlasti, Njemačka je vidjela svoju priliku i upala u zemlju 1897, Nijemci su lahko preuzeli

kontrolu nad Ruandom i osnovali odnosno postavili administrativne urede koje će koristiti u

sustavu indirektne vladavine. Prema njemačkom zakonu Tutsiji su priznati kao elitna rasa te

su time bili zaštićeni i smješteni na prestižne položaje unutar kolonijalne uprave tako

nastavivši segregaciju Hutu-a i Tutsija još više.

Na kraju Prvog svjetskog rata, Liga naroda je oduzela koloniju od Njemačke i kontrolu

Ruande dala u ruke Belgiji. Belgijska 'kolonijalna politika se temeljila na podijeli, pa zavadi i

vladaj je pristup s kojem su pokušali da još više polariziraju Hutu i Tutsije. Kao i njihov

njemački kolega, Belgijanci su odmah prepoznali "superiornost" Tutsija nad Hutima koja se

temeljila isključivo na njihovom fizičkom izgledu. Za Belgijance, Tutsiji su izgledali više

"europski" sa svojim monumentalanim fizičkim sklopom i svjetlijom bojom kože. Belgijanci

su tako postali opsjednuti podjelom zemlje po etničkim linijama da su čak doveli svoje

naučnike u Ruandu s jedinim ciljem pronalaženja uočljive fizičke razlike između Hutua i

Tutsija. Na primjer, znanstvenici su težili da mjere Ruanđanima promjere njihovih lobanja, i

upoređuju ispupčenja u odnosu na noseve. Belgijancima je najviše pažnje privuklo

istraživanje naučnika koje je utvrdilo da je središnja vrijednost Tutsi noseva za oko 2,5 mm

duža od Hutu-a i oko 5 mm uža. Ova razlika u strukturi nosa je nekako prikazana od strane

5

naučnika tvrdnjom da su Tutsiji rođeni "plemenitiji ". Zbog toga, Tutsiji su bili favorizirani

od strane belgijskog kolonijalnog režima te su bili ohrabreni da aktivno iskoriste Hutu narod.

U stvari, jedna od glavnih mantri režima bila je "Vi bičujte Hutu ili ćemo mi bičovati vas."

Sustav prisilnog rada bio je razvijen, u njemu su Huti ti koji su potrebni za rad na

plantažama, na izgradnji puteva, ili u šumarstvu a Tutsiji kao njihovi gospodari. Huti su tako

iscrpljivani s prisilnim radom tako da su svoje obaveze koje se odnose na njihovo

tradicionalno zanimanje poljoprivredu morali zanemariti tako da je vrlo brzo Ruanda opet

obolila od gladi. U gotovo stalnom stanju gladi stvarani su još više nepodnošljiviji uvjeti za

siromašne i izrabljivane Hute. Konačno, kao posljednji korak kojim bi se osiguralo da

Ruanđani stalno budu svjesni svoje etničke pripadnosti, urađen je 1933., Belgijanci su izdali

kartice sa etničkim identitetima za sve građane. Kartica je označavala da li je osoba Hutu,

Tutsi, ili Twa i također je uključivala njihovo ime i prebivalište . Svako je bio prisiljen da nosi

karticu sa sobom cijelo vrijeme, a ovaj se propis pokazao vrlo korisnim za vrijeme genocida.

Tako su Belgijanci postupno proizvodili neprijateljstvo i gorčina između Hutu-a i Tutsija i

ideja o nacionalnom identitetu u Ruandi se sve više gubila.

Završetkom Drugog svjetskog rata Huti su dosegli svoju prelomnu tačku. Oni su zahtijevali

nezavisnost i tražili su od Belgije da zemlja ostane u rukama većine, Hutima. Belgijanci,

iscrpljeni od borbe u Drugom svjetskom ratu i željni da se izbjegnu još jedan rat, dobrovoljno

su dali svoju podršku Hutima i na taj način brzo napustili „svoje“ Tutsije. Zaista,

Belgijancima je ostavljanje zemlje u rukama Hutu-a činilo kao najlakši izlaz. Dok je Belgija

bila ometena Drugim svjetskim ratom Huti su postupno dobijali sve više snage u Ruandi te

su brzo organizovali i dogovorili oko dokumenta pod nazivom „Hutu manifest“. Hutu

Manifest je stvorilo devet Hutu intelektualaca 1957 godine. On je istaknuo da demokracija

znači, vladavina većine i stoga se protivi ukidanju etničkog identiteta i kartica u strahu od

gubitka statističkih činjenica njihove većine. Međutim, manifest je prije svega naglasio

"Hutuness". Hutuness je prvenstveno novo snažno jedinstvo između Huta na temelju etničke

solidarnosti i superiornosti. Ovaj dokument je istaknuo čistoću između Hutua te ne toleriše ili

ne omogućava prostor za druge nacionalnosti. Hutu Manifest etničkih stavova na kraju je

usvojen kao temeljno načelo skupine Hutu ekstremista koji su osnovali Hutu Snažni pokret.

Na 1. Novembar 1959 Hutu upravni službenik, Dominique Mbonyumutwa, je pretučen od

strane grupe Tutsia. Nakon godina nakupljenog neprijateljstva i agresije, nasilja protiv

Hutua zapaljena je iskra za izbijanje i početak nasilja između Hutua i Tutsija. Samo 24 sata

nakon premlaćivanja Mbonyumutwa, skupina Hutua počeli su lutati po cijeloj zemlji

6

spontano napadajući Tutsije i spaljivajući njihove domove. Belgijanci su na kraju morali

intervenirati i ukloniti Tutsije sa svojih administrativnih mjesta, kako bi smirili Hutua i

prekinuli nasilje. Iako se trenutno smanjio, ovaj je ustanak bio poznat kao Hutu revolucija ili

"vjetar uništenja" i u u narednih 6 godina koliko će trajati 20.000 Tutsija je izgubilo živote a

više od 300.000 je napustilo svoje domove i postali izbjeglice.

Godine 1960, Huti odnose svoju veliku i prvu političku pobjedu. Huti su osvojili 90%

najvećih vladinih mjesta. Na čelo privremene vlade došao je Gregoire Kayibanda, jedan od

autora Hutu manifesta. Godine 1961 Belgijanci se sastaju s čelnicima Hutua i službeno

ukidaju Ruandsku monarhiju time pretvarajući zemlju u republiku. Ruanda je konačno dobila

punu nezavisnost 1962 i Kayibanda je bio inauguriran kao njezin prvi predsjednik. Kayibanda

je vjerovao da je potrebno zadržati duh revolucije živim kako bi se održala vjerodostojnost.

Dakle, otvoreno je ohrabrivao da se nasilje protiv Tutsija nastavlja, uskraćivajući Tutsijima

pristup obrazovanju, javnom zapošljavanju, te stupanju u vojne službe, kako bi održali sistem

službene diskriminacije.

Pod Kayibandom, Ruanda je postala haotična i nasilna zemlja. Kayibanda je očito bio slab i

nepodoban vođa, što ga je ostavilo politički ranjivim. Dakle, u julu 1973 Kayibandim glavni

vojni general Juvenal Habyarimana ga je srušio sa vlasti. Nakon što je državni udar bio

potpun Habyarimana se proglasio predsjednikom Republike Ruande i stvorio svoju stranku,

Nacionalni republikanski pokret za demokraciju i razvoj (MRND) . Habyarimana je više puta

naglašavao važnost mira i jedinstva između Huta i Tutsija pa je u početku nasilje protiv

Tutsija oslabilo. Međunarodna ulaganja u zemlju su porasla, nove ceste su građene, stopa

kriminala se smanjila, a zdravstveno osiguranje i obrazovanje je poboljšano. Francuska je

davala Habyarimanu vojnu pomoć s početkom 1975, dok je Belgija, Švicarska, Sjedinjene

Države, Japan, Kanada znatne količine novca i pomoći. Međutim, ono štoje međunarodna

zajednica odlučila ignorirati jeste da je Habyarimana bio čisti diktator. On je često održavao

masovna natjecanja političkog divljenje za sebe, svi građani Ruande su bili dužni biti članovi

MRND, građani nisu mogli promijeniti boravište bez odobrenja vlade, a ljudi koji su služili u

vojsci nije bilo dopušteno da se žene sa Tutsima. Habyarimana je također surađivao s

članovima ekstremističkog Hutu Snažnog pokreta koji je sklon ideji Hutu dominacije i

brutalnog ugnjetavanje Tutsija. Hutu Snažni pokret predvodila je mala skupina radikala

unutar Habyarimanove vlade koji su se zvali akazu. Akazu i drugi Hutu Snažni lideri će

zadržati najveću odgovornost za provedbu genocida 1994. Dakle, iako se svana činilo da se

Ruanda mirno izgrađuje, zemlja je još uvijek u rukama autoritarne vlasti s Hutu Snažnim

7

ekstremistima na vrhu. Iako je nasilje protiv Tutsija oslabio pod Habyarimanovom

vladavinom, možda je veće pitanje repatrijacija (povratak u otadžbinu) stotine hiljada

izbjeglica Tutsija koji žive preko granice, u Ugandi, nakon bijega od brutalnosti Hutu

revolucije. Ono što je većina izbjeglica željela jeste da se jednostavno vrati kući. Međutim,

Habyariman je dosljedno odbijao njihovu repatrijaciju. Stoga, na 1. Oktobar 1990 skupina

Tutsi izbjeglica koji su organizirani u pobunjeničkoj vojsci zvanoj Ruandski Domovinski

Front (RPF) unišla je u Ruandu sa sjeveroistoka Ugande. Iako je napad prvobitno počeo

kada je samo 50 ljudi prešlo granicu, RPF invazija je gurnula Ruandu u građanski rat.

Prepoznajući invaziju kao priliku da okruži sve svoje neprijatelje, Habyariman je pretjerao

prilikom opsega napada. Hutu ekstremisti su rekli Ruanđanima da su se Tutsiji vratili da

preuzmu i upravljaju zemljom kao što su upravljali u prošlosti i da će Hutua opet biti

brutalno marginalizirani. To je učinkovito gurnulo zemlju u bjesnilo i Hutua su počeli s

ubijanjem Tutsija kao da su pod Kayibandinom vladavinom. Kako je nasilje opet bilo

usmjereno protiv Tutsija, više RPF vojnika stizalo je svakodnevno da bi se borilo protiv

Habyarimanovih snaga (FAR) kako bi pokušli zaustaviti pokolj njihovih sunarodnjaka.

Međutim, iako su ubojstva bila grozna, genocid još nije bio počeo.

6. aprila 1994, zrakoplov predsjednik Habyarimana je oboren kada se vraćao sa mirovne

konferencije u Dar es Salaamu u Tanzaniji gdje se pregovaralo o primjeru s RPF. Hutu

Snažni čelnici su odmah okrivili Tutsi RPF kao glavne krivce. U stvarnosti, do danas još nije

jasno ko je izvršio atentat na Habyarimana. Međutim, većina dokaza upućuje na Hutu

ekstremiste unutar vlastite vlade. Na primjer, 3. aprila, tri dana prije atentata, Hutu

ekstremisti su kontrolirali Radio Televizija Libre des Mille Collines (RTLM) te objavili

"desit će se nešto malo ovdje u Kigaliju, a također su objavili 7 i 8. April vi će te čuti zvuke

metaka ili bombi koje eksplodiraju. " Osim toga , Hutu Snažne propagandne novine Kangura,

koje uređuje uredio Hassan Ngeze, donose naslove " Habyarimana će umrijeti u Martu" . Iako

se Habyarimanovo ubistvo nije desilo u prvoj sedmici u Aprilu, poruka je jasna da je

njegova smrt bila dobro isplaniran događaj.

Baš kao što je vrlo vjerovatno da su Hutu Snažne vođe planirale atentat na predsjednika,

genocid je vrlo pažljivo pripremljen za vrijeme trajanja građanskog rata. Hutu ekstremiste su

imale velike zalihe oružja i regrutovale su veliki broj mladih ljudi u policiju za "građanski

odbranu." Jedna od najzloglasnijih policijskih snaga koje su proizašle iz tih skupina bila je

interahamwe. Interahamwe je provodila neke od najbrutalnijih aspekata genocida i njihovi

članovi su bili dobro unaprijed obučeni. Interahamwe vojnici su sastavljali popise sa

8

imenima i adresama Tutsija . Uz gomilanje oružja i obuke za ubijanje, Hutu Snažni čelnici

su također širili govor mržnje kroz sve moguće medije i pripremali javnost za ubojita

divljanja koja su planirali. Proizvedeni strah koji je Habyarimana kreirao najezdom RPF

invazije u kombinaciji s kontinuiranim govorom mržnje ostavio je najviše traga na Ruanđane

a ubojstvo Habyarimana značilo je da je Ruanda na rubu totalne katastrofe. U noći 6. aprila

1994, nekoliko sati nakon smrti predsjednika Habyarimana, bilo je jasno da će Hutu Snažne

vođe izvršiti udar, te da će Ruanda ostati u rukama skupine koja poziva na mržnju i ubojstvo

Tutsija. Bilo je očito da je zemlja na rubu najgorih događaja. Doista, od ranih jutarnjih sati 7.

aprila počelo je sustavno klanje Tutsija.

Genocid u Ruandi i neuspjeh u njegovom spriječavanju

6. Aprila 1994. dvije rakete su pogodile avion koji je prevozio predsjednika Habiarimania. Svi

putnici su poginuli .Već nekoliko sati kasnije naoružani odredi Huta su započeli sa

sistematskim pokoljem Tutsija i političkih umjerenih Huta čija je prva meta bila umjerena

Hutu premijerka, Agathe Uwillingiyimana. Deset Belgijanaca, pripadnika mirovne misije UN

(UN Peacekeeping Mission-UNA-MIR), su brzo stigle da je zaštite. Međutim, Agathe je

pobjegla kada je interahamwe stigao u njen dom a UNAMIR vojnici, koji su bili pod uputama

da ne koriste oružje, uzeti su kao taoci. Belgijanci su dovedeni u logor Kigaliju, u vojnu bazu,

gdje su mučeni, i ubijeni. Nakon toga Belgija je odlučila da povuče svoje četiri stotine

vojnika, na taj način oslabivši snage UN-a. Podsticane civilnim i armijskim ekstremistima,

pokolje koje su vršili Huti preplavili su cijelu zemlju sa desetine hiljada mrtvih. Jedan od

najvećih pokolja desio se sredinom aprila u gradu Kibuje na Zapadu Ruande, kada je više od

pet hiljada Tutsija satjerano na stadion i poklano. Mada su vladine snage bile dobro

opremljene modernim naoružanjem, genocid su vršile na destine hiljada Hutu-a naoružanim

primitivnim oružjem.’’Ako su ljudi ubijani mačetama’’, pisao je Dejvid Rif ,,to je bilo zato

što su vodje Huta bile i zamislile genocid u kome će učestvovati cijeli Hutu narod’’. Osnovna

ideja propagirana je preko RTLM i Kangure, i ona je glasila da svaki Tutsi mora biti ubijen

kako bi se zaštitili Huti.  To je stvorilo ideju "apsolutne prijetnje koja zahtijeva apsolutno

iskorjenjivanje „.9

Nerealno je bilo misliti da se hiljade hladnokrvnih ubojica koji žive u Ruandi 1994 iznenada

diže zajedno, posve neizazvano. Mora se imati na umu da nisu svi uživali u ubijanju Tutsija,

međutim, Huti su sudjelovali u genocidu u masovnom broju jer su bili uvjereni da je to

potrebno za njihovu vlastitu sigurnost i blagostanje. Ovaj tip masovnog sudjelovanja također

će ublažiti odgovornost Hutu Snažnihr čelnika. Iako čelnici Ruande za genocid nisu imali

sredstava kakva je imala Njemačka za vrijeme Holokausta, stopa ubijanja u Ruandi je pet

puta veći od nacističke. Hutu milicija je prevožena autobusom diljem zemlje da provodi

masakre što učinkovitije . Tokom sljedeća tri mjeseca, do 1. jula, 333 ljudi je ginulo svakih

sat vremena, ili oko petero svake minute. Nijedan muškarac, žena ili dijete nisu bili

pošteđeni. Brutalnost genocida je takva da se čini gotovo nedokučivom za ljudski

um. Trudnice sa trbusima su rasjecane mačetama a njihova nerođena dijeca virila su iz

njihovih tijela. Jedan od najčešćih načina ubojstva je bio takav da su ubice sijekle udove

svojih žrtavi i ostavljale ih da iskrvare do smrti. Jedan dio masakra se dogodio u crkvama. U

vrijeme nemira, ljudi su bježali u crkve da traže sigurno utočište. To je široko poznato da će

biti zaštićeni u crkvi i da nasilje ne bi moglo doći do njih. Dakle, tokom genocida hiljade

Tutsija je pobjeglo u svoje lokalne crkve. Međutim, to nije zaustavilo ubistva. Genocid nije

prestao sve dok Patriotski front Ruande nije preuzeo glavne centre Ruande sredinom juna.

Medjutim do tada su Huti pobili najmanje stotine hiljada Tutsija i umjerenih Huta, učinivši

ovaj genocid jednim od najsmrtonosnijih i najrazornijih u naše doba. Jedan posmatrač je

napisao da je genocid u Ruandi odnio više života za kraće vrijeme no i jedan drugi masovni

pokolj koji historija pamti. Poslije, zauzimanje Ruande od strane Patriotskog fronta dovelo je

do jednog od najvećih i najbržih talasa izbjeglica, sa više od dva miliona ljudi koji su pobjegli

u susjedne države odmah poslije pada režima Huta. Sveukupno, brutalnost i efikasnost

genocida je gotovo nezamisliva, a postavlja se pitanje kako su se takva zlodjela mogla

dozvoliti.

10

Reakcija međunarodne zajednice za vrijeme i poslije genocida u Ruandi

Sramotno, akcije međunarodne zajednice su tokom genocida 1994. ne samo dozvolile

masakre, nego su i na neki način ubojicama dali dopuštenje za nastavak brutalnosti. Kao što je

ranije spomenuto, UN je razmješten u mirovnu misiju Ujedinjenih naroda pod nazivom Misija

pomoći u Ruandi (UNAMIR) koja se sastojala od 2.548 vojnika. UNAMIR zapovjednik je

kanadski general Romeo Dallaire, koji je dobio odgovornost samo za održavanje primirja

koje je stvorio predsjednik Habyarimana, te dostavljanje u humanitarne pomoći, te

nadgledanje povratka izbjeglica. Međutim, Dallaire nije učinkovito mogao izvršiti zadatak

koji mu je dao UN-a zbog mnogo razloga, uključujući činjenicu da on nije imao dovoljno

snage, njegovi vojnici su bili drastično malo opremljeni, a misiji je nedostajala neka vrsta

ujedinjenja. Da stvar bude gora, UNAMIR vojnici bili pod strogom komandom da ne koriste

svoje oružje. Uostalom, oni su tu bili samo kao mirovne grupe, a ne kao stalna vojska. Dakle,

kada je genocid izbio Dallaire je apsolutno bio nemoćan protiv interahamwe i Hutu

ekstremista. Na vrhu svih ostalih borbe Dallaire s kojima se suočavaju, 14. aprila, sedmicu

nakon ubojstva deset belgijskih UNAMIR vojnika, Belgija je najavila da će se povuči sve

svoje jedinice iz UNAMIR misije. To, naravno, bio je cilj Hutu Power čelnika za naručivanje

ubojstva Belgijanaca. Događaj koji se desio u Ruandi dogodio samo pet sedmica nakon što je

18 američkih rendžera u UN snagama u Somaliji ubijeno i čija su tijela vukli ulicama

Mogadishua. Video snimci brutalnih ubojstava udarili su dubok pečat na međunarodnu

zajednicu i stvorili su takvu reakciju da se međunarodna zajednica protivila slanju mirovnih

misija. Hutu Snažni lideri su bili svjesni nemira međunarodne zajednice i onog što je ona

osjećala nakon Somalije. Znali su da bi nakon ubojstva deset belgijskih vojnika UNAMIR

mirovnih snaga, međunarodna zajednica oklijevala da ostane u Ruandi usred povratnih

reakcija u Mogadishu. Tako, su Hutu Snažne vođe ispravno predvidile akciju međunarodne

zajednice, kada bi Belgijanci izvukli sve svoje snage, Dallaire bi se vratio u lijes. Međutim,

Dallaire, je zatražio od UN-a da ako bi mu omogućili još minimalno 5.000 vojnika, te da mu

daju slobodu u borbi protiv počinitelja genocida, on bi mogao završiti mrtav. Ipak, 21. aprila

UN je odgovorio ne dajući Dallaire više vojnika nego rezanjem UNAMIR snagu za 90%,

ostavljajući Dallairea s oko 270 vojnika. Vijeće sigurnosti je donijelo ovu odluku iako je

samo dva dana ranije, 19. aprila, neovisna organizacija Human Rights Watch procjenila da je

preko 100.000 ljudi ubijeno u Ruandi i pozvala je Vijeće sigurnosti da označe masakre kao

11

genocid. Ostavljajući samo 270 vojnika mirovnih snaga u Ruandi kada je na stotine hiljada

nevinih civila već bilo brutalno ubijeno, bila je najveća i najsramotnija pogreška

međunarodne zajednice u svom odgovoru na genocid. Tito Rutaremara, RPF član Izvršnog

odbora, smatra da zbog UNAMIR prisutnosti u Ruandi, mnogi Tutsiji i umjereni Huti u

početku odlučili da ne bježe iz zemlje, nego da traže utočište na područjima koja su pod

kontrolom UNAMIR. Kada se UNAMIR potpuno povukao iz zemlje, hiljade Ruanđana su

ostali ranjivi i nezaštićeni protiv napada počinitelja genocida.

Rutaremara je rekao: „ Nama bi bilo bolje bez UN-a, jer sve što nam je učinio pružio nam je

lažnu nadu i pokazalo se da međunarodna zajednica nije bila u stanju išta obaviti za zaštitu

ljudi. Kada je UNAMIR trebao otići iz zemlje, Ruanđani su položeni na ulicama pokušatli

blokirati UNAMIR kamione od izlaska, a neki su bacali svoju djecu u kamione vičući,

"Nemoj nas napustiti!" I "Oni će nas ubiti ako nas napustite.“ Ipak se činilo da ništa neće

zaustaviti međunarodnu zajednicu od napuštanja Ruande.

Danas, mnogi dužnosnici UN-a i vođe širom svijeta tvrde da oni ništa nisu mogli više učiniti

za vrijeme genocida, jer nisu znali u kojoj mjeri je to što se događa u Ruandi. Mnogi kažu da

su vjerovali da su pokolji zadržani u Kigaliju, glavnom gradu, a nisu znali da se pokolj

proširio po cijeloj zemlji. Ipak, to jednostavno nije tačno. Kao što je prethodno navedeno, već

19. aprila organizacija Human Rights Watch je obavijestila Vijeće sigurnosti da se genocid

dešava.  21. Aprila Međunarodni odbor Crvenog križa izjavio je da je na stotine hiljada ljudi

ubijeno. Dana 27. aprila Papa priznaje da se genocid u Ruandi događa, a 28. aprila Oxfam je

došao do istog zaključka. Doista, kad je toliko različitih lica i organizacija priznalo da se

dešava genocid onda je nemoguće zamisliti da UN i međunarodne vođe nisu toga  bili svjesni.

Reakcija SAD i (ne)učestvovanje u genocidu

Jedan od SAD-a State Department je službenika čak i bilježi, „Nakon dvije sednice (nakon 6.

Aprila i atentata na predsjednika Habyarimana), znali smo da je to dio sistemskog napora da

se istrijebe Tutsi, to je bio genocid. Nerado sam izvukao takav zaključak prije, jer nismo znali

dovoljno još, i nismo znali dovoljno detalja.  Znali smo da je pakao i da je mnogo ljudi bilo

ubijeno. Do 21. aprila, 22, 23, sigurni smo bili da je to genocid“.12

Napokon, pravi razlog zašto nitko nije izabrao da intervenira u Ruandi je, jer zemlja nije

imala stratešku važnost. Anthony Lake, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost u 1994,

navodi to jasno govoreći: “Intervencija se jednostavno nije trebala dogoditi u Ruandi. To je

bilo razdoblje puno međunarodnih prijetnji, i u Ruandi jednostavno nije izgledao kao da je to

nešto važno u usporedbi s tim.”

Sjećanje na Somaliju je još uvijek svježe u mislima međunarodnih lidera i nedostatak bilo

kakvog tipa strateške važnosti Ruande, međunarodna zajednica je odlučila progledati kroz

prste genocid. Budući da je jasno da vojna intervencija nije bila opcija za međunarodnu

zajednicu, sljedeći logičan korak bio bi korištenje diplomatskog pritisaka, međutim, ova vrsta

sudjelovanja također nikada nije bila korištena. Administracija predsjednika Clintona i druge

svjetske vođe mogli su javno imenovati i osuditi one koji su stojali iza genocida, pod

pokroviteljstvom koalicije afričkih zemalja spremne da intervenira u Ruandi, ali nažalost to

nisu učinile. Znanstvenici koji trenutno proučavaju genocid se slažu da je se koristila snažna

diplomacija, ubojstva se ne bi mogla dogoditi u tako velikoj mijeri. Da su čelnici Hutu

Snažnog pokreta primili bilo kakvu naznaku da međunarodna zajednica neće stajati iza

ubojstva stotina hiljada ljudi, oni bi bili više oprezani i manje snažni u svojoj kampanji. U

stvari, to nije bilo sve do 15. jula, oko 11 dana nakon što se genocid već završio, kada je

predsjednik Clinton naredio zamrzavanje Ruandine imovine u Sjedinjenim Državama i

zatvaranje veleposlanstva Ruande u Washingtonu DC. Predsjednik Clinton je izjavio da

Sjedinjene Države ne mogu "... dopustiti predstavnicima režima koji podržava genocidni

pokolji da budu na našem tlu." Ali, njegova administracija je to učinila upravo to kroz 100

dana tokom kojih se genocid dogodio.

Osim pomoći ni vojna ni diplomatska intervencija nije bila zastupljena zbog rasprava o tome

da li ili ne bi sukob trebao biti označen kao genocid. Dok su stotine hiljada Ruanđana bili

zaklani, međunarodna zajednica je stajala na strani prepirki između sebe o tome da li je ili nije

to stvarno genocid koji se dešava u tom trenutku.

Problem izbjegavanja i definisanja genocida u Ruandi

13

Problem s kojim se suočila međunarodna zajednica je bio da li da taj sukob nazove

genocidom ili ne i ako bi ga tako označila onda bi svijet bio dužan da intervenira. Nakon

Drugog svjetskog rata, kao i opseg zločina koji su počinili nacisti bio je početak koji treba

shvatiti, svjetske vođe su sudjelovale u sklapanju Konvencije o genocidu iz 1948 u kojem su

postali pravno obvezani intervenirati ako bi se ikad drugi genocid dogodio. Budući da nitko u

međunarodnoj zajednici nije želio intervenirati u Ruandi, tekst se koristi samo za opisivanje

masakra i bio je izabran vrlo pažljivo kako bi se izbjegao termin "genocid".

Dana 26. aprila 1994, političari iz svih relevantnih agencija američke vlade okupili su se na

najvećem sastanku o Ruandi do danas da odlučite što bi trebalo biti učinjeno o sukobu. Na

sastanku zavoda za obavještajne i istraživanje (INR) distribuiran je izvještaj pod nazivom

"Genocid u particiji" koji jasno opisivao ubojstva i sukob u Ruandi te ga je opisao kao

genocid. Kada je INR predstavljao izvještaj o sastanaku, pravnik iz State Department je ustao

i prekinuo njihove prezentacije rekavši da INR predstavnici nisu smjeli taj sukob nazvati

genocidom. To nije bio jedini primjer u kojem su se vladini dužnosnici zabranjeno koristili

riječ genocid. Doista, to je bilo tek oko mjesec dana kasnije, 21. maja kada je State

Department konačno pristao na korištenje pojma "genocid" za opisivanje sukoba. Ovaj termin

implicira da su samo neke od akcija u Ruandi mogle stati uz Konvencije o genocidu u

definiciju genocida. Da bi bili sigurni, državni tajnik je taj pojam koristio kao ne bi rezultiralo

pravnom obvezom Sjedinjenih Američkih Država da intervenira.

Sebično odbijanje međunarodne zajednice da se označe pokolji kao genocid bila je sramotna

i dokazalo je samo da su svjetske sile više bile zabrinute terminologijom nego da zaustave

klanje Ruanđana.

Moralna razmatranja i načelo ratifikacije

14

Ovaj slučaj postavlja brojna mučna pitanja o međunarodnoj odgovornosti za masovna

zvjerstva, kao i o tome na koji način se nabolje mogu ostvariti individualno polaganje računa

i rekonstrukcije zajednice.

Samanta Pauer piše da je genocid u Rundi bio ,,najbrža, najefikasnija orgija ubijanja u

XX vijeku. Imajući u vidu široko prihvaćenu odanost zapadnih država principu

‘’Nikad Više, kako je moglo da se dopusti da se na kraju vijeka dogodi genocid u

kojem su ljudi ubijani po stopi bržoj od one u nacističkom holokaustu? Kad je postalo

očigledno da se ubitstva vrše širom cijele Ruande , da li je trebalo da SAD i druge

velike sile interveniraju i zaustave genocid , čak i ako bi ta intervencija zahtjevala

dugoročni program obnove ruandskog društva?

Na svom putovanj u Afriku 1998. predsjednik Klinton je izrazio žaljenje što

međunarodna zajednica nije odlučnije reagovala i zaustavila Ruandski genocid. U

svjetlu njegovog izvinjenja, ko treba da snosi političku krivicu za nesuspjeh da se

spriječi masovno ubijanje – Sjedinjene države , druge velike sile , UN, međunarodna

zajednica.?

Ako velike sile nisu u stanju da odobre korištenje mirovnih snaga UN-a, kao što je to

bio slučaj u Ruandi, da li države treba da unilateralno izvrše preventivnu vojnu akciju?

Da li je francuska vojna intervencija poslije pada vlade Huta bila moralno legitimna?

Kada govorimo o načelu ratifikacije Thomas Pogge raspravlja o tome kako ovo načelo može

da dovede do reparativne obaveza da djeluje. Postoji mnoštvo dokaza da je sposobnost

ekstremista da počine genocid u Ruandi u velikoj mjeri odgovornost Francuske, Njemačke,

Belgije. Tako, barem prema načelu rektifikacije odgovornost za moralnu obavezu intervencije

snose oni koji su prekršili svoju dužnost za vrijeme upravljanja zemljom. Čini se da su da

nositelj obaveze pridonijeli patnje koje su dovele do obaveze intervencije. Kršenje temeljnih

ljudskih prava na fizičku sigurnosti može, pod određenim uvjetima, dovesti do moralne

obaveza humanitarne intervencije.

Obaveza međunarodne humanitarne intervencije

15

S obzirom na raspad Ruandskog društva, masovna pokolja i talas od 2.200.000 hiljada

izbjeglica, kakvu je akciju trebalo da poduzmu susjedne afričke države kako bi spriječile ili

bar umanjile ljudske patnje? Kakve akcije je trebalo da poduzmu velike sile kada su dokazi o

masovnim ubistvima postali poznati? Da li je trebalo angažaovati medjunarodne mirovne

snage i , ako je trebalo, kakva je trebala da bude njihova kratkoročna misija ? Koje države bi

trebalo da učestvuju u akciji i da snose njihove troškove? To su mnogobrojna pitanja na koja

ćemo pokušati dati odgovor.

Kada je započeo genocid, jedine strane snage u Ruandi bile su oko hiljadu četiri stotine

pripadnika posmatračkih snaga UN , UNAMIR, osnovanih jedino da bi pomogli primjenu

sporazuma iz Aruše, koji nisu imali ovlaštenja da koriste silu da bi očuvali mir. Stoga snage

UN nisu bile u stanju da spriječe masovne pokolje kada je genocid počeo , a poslije odlaska

belgijskih vojnika sredinom aprila , preostale snage UN su zadržane u kasarnama. Potom je

savjet bezbjednosti, na prijedlog generelanog sekretara Butrosa Butros-Galija zatražio da se

posmatračke snage UN smanje na manje od pet stotina vojnika. Napokon je Butros –Gali

promjenio svoje mišljenje zatraživši osnivanje mirovnih snaga od pet hiljada vojnika.

Medjutim , Savjet bezbjednosti je odbio da podrži njegov prijedlog .Sjedinjene Države su se

protivile predloženoj mirovnoj operaciji djelimično i zbog troškova (udio Sjedinjenih država u

troškovima mirovnih operacija bio bi oko 30 procenata), ali i zbog nedovoljne određenosti

zadataka i organizacije mirovne operacije. Govoreći o potrebi mirovne operacije u Ruandi

predsjednik Bil Klinton je izjavio da je za UN važno da nauče ,,kada da kažu ne’’. Ali i druge

velike sile su u Savjetu bezbjednosti , uključujući Britaniju i Francusku , imale nedoumnice u

pogledu vojne intervencije. Kao što je dokazivao Majk Barnet , viši funkcioneri UN mogli su

poduzeti akciju bilo da zaustave bilo da smanje razmjere genocida . Po mišljenju ,,više osoblja

UN, ako su neke članice savjeta bezbjednosti znale za zločine protiv čovječnosti , ili imale

dobre razloge da podozrijevaju imali su moralnu obavezu da pozovu UN na akciju. Ali to nisu

učinili. Jedna od velikih sila (Francuska ) privremeno je poslala vojne snage u Ruandu pošto

je Patriotski front Ruande zadobio kontrolu nad znatnim dijelom zemlje. Kada su Huti počeli

da bježe u susjedne zemlje, Francuska, koja je podržavala oboreni režim Huta , sprovela je

privremenu humanitarnu intervenciju da bi spriječila naoružane odrede Tutsija da se osvete

Hutima. Francuske intervencionističke snage su uspostavile zonu bezbjednosti na jugozapadu

Ruande, pružajući tako stranu zaštitu u periodu od dva mjeseca (od 23.juna do 21.avgusta).

Procjenjuje se da je francuska intervecija spasila desetine hiljada Huta. Međutim, države su

16

pružile značajnu humanitarnu pomoć velikim logorima ruandskih izbjeglica u Zairu, Tanzaniji

i Burundiju. Velike međunarodne vladine i nevladine organizacije igrale su ključnu ulogu u

obezbjeđivanju humanitarne i medicinske pomoći. Posebno je vlada SAD-a pružila znatnu

financijsku i humanitarnu pomoć, kada je među 1.200.000 izbjeglih Huta u Gomi, Zairu,

izbila epidemija kolere, vlada je odobrila slanje četiri hiljade vojnika da pomognu

humanitarnim naporima i spriječe širenje bolesti. Međutim, slanje američkih vojnika imalo je

za cilj isključivo humanitarnu pomoć, a ne očuvanje mira. Genocid u Ruandi i potonji talas

izbjeglica negovještavaju da, uprkos izjavama i retoričkim govorima o međunarodnim

ljudskim pravima, strane države nisu pretjerano voljne da intervenišu kako bi spriječile

masovna ubijanja. Mada se međunarodno humanitarno pravo sve više prihvata kao dio

pravne i normativne strukture globalnog društva , unaprijeđenje i zaštita ljudskih prava se još

uvijek smatraju obavezom država. Kao što je istakao jedan naučnik. „Sve dok velike sile u

Savjetu bezbjednosti ne budu voljne da zajedno djeluju i da pretpe relativno male gubitke da

bi spriječile velike pokolje nedužnih ljudi, i dalje će biti mahanja rukama poslije događaja i

hitnih napora da se pruži pomoć. I još jednom će biti kasno za sve osim za tugu’’ .

Mi smo identificirali uvjete koje niko ne može zanijekati a to je da obaveza humanitarne

intervencije postojala i mi smo utvrdili da je međunarodna zajednice, kao zajednica država u

međusobnom odnosu, imala obavezu da intervenira u Ruandi. Ova moralna obaveza međutim,

nužno ne podrazumijeva da je međunarodna zajednica trebala da intervenira u svim

događanjima koja su se desila u Ruandi.

Unapređenje ljudskih prava

Zbog teškoća i velikih rizika sadržanih u pokušaju da se zaustavi genocid i masovna ubistva

koje vrši vlade ,države kojima je stalo do ljudskih prava obično su bile sklone da nagalase

individualna ljudska prava i da zanemare sistemske genocide velikih razmjera. Zapadne

demokratske zemlje su obično selektivno štitile gradjanska, politička, društvena i ekonomska

prava. Četiri principa doprinose razboritoj i efikasnoj politici ljudskih prava

prednost akcije nad deklaracijama

neophodnost stvaranja preduslova za ostvarenje i zaštitu osnovnih prava

nadmoć tihe nad javnom diplomatijom

impertativ skromnosti i umerenosti17

1. Dati prednost akcijama nad retorikom je značajno za širenje ljudskih prava

zato što su bilateralne i multilateralne inicijative u pogledu ljudskih prava

tradicionalno ograničavale pretežno na deklaracije i konvencije.

Deklaracije i konvencije ne mogu same sebe staviti u dejstvo Robert

Goldvin je primjetio da je žalosno što je toliko energije i vremena

upotrijebljeno u stvaranju iliuzije da će objavljivanje prava nužno dovesti

do njihovog ostavrivanja. On piše da je ‘’svjesna prevara , ili je naivna

vjera u magiji riječi ’’ tvrditi da će priznavanje ljudskog prava na dovoljno

hrane, rješiti probleme gladi’’

2. Razvoj društveno –ekonomskog i poličkog uslova je takođe bitan za

odžavanje uvjerljive i djelotvorne politike ljudskih prava.

3. Tiha politika je takodje bitna jer države nisu voljne da promjene svoju

politiku samo zbog spoljnog pritiska. Leonid Brežnjev je jednom primjetio

‘’suveren država ne može da prihvati da je drugi uče kako treba živjeti“.

4. Razborita politika ljudskih prava trebala bi da bude umjerenog oblika. To

je istina iz bar dva razloga: prvo, da bi se minimalizovao moralni etnicitet

i, drugo, da bi se umanjilo moralno samozadovoljstvo i licemjerje.

G. Barnett zaključuje u izvrsnom istraživanju da kada je bilo riječ o odgovornosti za

spriječavanje činjenja zločina genocida svi su pokazivali pristima jedni na druge, umjesto da

se UN organizirao i preuzeo kormilo za akciju. Za UN, kaže, da su birokratska ruka svijeta

sa transnacionalnim vrijednostima, ali koja je zbog nezainteresiranosti temeljito prekršila

svoje profesionalne obaveze i etičke dužnosti.

Kofi Annan je to potvrdio u "svojoj" isprici 1994. godine

"... svijet nije Ruanda u vremenu zla. Međunarodna zajednica i Ujedinjeni narodi nisu mogli

skupiti političku volju da mu se suprotstave. ... Svako od nas kao pojedinac mora uzeti svoj

dio odgovornosti. "

18

odbijanje sudionika da govore u prvom licu nadstojalo je prikazati međunarodnu zajednicu

odgovornom s posebnim naglaskom da se takva dešavanja više ne bi smjela ponoviti.

A gotovo cijeli Annanov mirovni sastav s njim na samom čelu UN birokracije nastavio je sa

svojim karijerama. G. Barnett zaključuje da:

"Želja za izgradnjom moralne institucije mora uključivati ispitivanje onih koji je čine odnosno

onih koji su njeno osoblje. Oni koji prihvate odgovornost moraju biti pozvani na odgovornost,

a na osnovnoj razini to znači ne samo da polažu javnosti račune, već da budu uklonjeni ako

svojim ponašanjem narušavaju očekivanja.

No, ta personalizacija politike može se činiti da to podrazumjeva da će mjenjanje ljudi

promijeniti ishod. Ako je samo to, bilo bi to vrlo jednostavno. UN-ov angažman u Ruandi je

grozno zabrinjavajući upravo zbog toga, što su uglavnom, to bili visoko etički i pristojni

pojedinci koji su vjerovali da rade pravu stvar. Personalizacija, u stvari, može prikriti kako

pojedinci mogu postati kreature svojih institucija. ...

Humanost, također, može razviti vlastite institucije... kompaktnost između humanosti i

politike, miješanje etike i moći, može isporučiti pragmatizam koji malo podsjeća na izvorne

namjere. ... želje ... (za) neke verzije Nuremberg načela, uvjerenje da su pojedinci odgovorni

za svoje postupke, čak ako su ti postupci u skladu sa slovom njihovih službenih dužnosti, ako

ti postupci krše moralne principe. "Više od deset godina nakon genocida u Ruandi, Barnett je

okupiran tako stravičnom procjenom od strane UN-a, prikazujući UN-ove sposobnosti

mračnom stranom novog svijeta . Ne samo da je iza genocida u Ruandi uslijedio genocid u

Bosni, već i milioni smrtnih slučajeva u nastavku rata u Kongu, i kontinuiranih ratova širom

svijeta. Pa sve do Darfura- genocida koji je možda i brže i brutalnije počinjen nego ovaj u

Ruandi. Sve ove stvari daju nam za pravo da stavimo u pitanje sposobnost samih UN-a i

Vijeća sigurnosti i da se zapitamo još jednom gdje je tu odgovornost?

Zaključak

Ukratko, naša hipoteza je da međunarodna zajednica, kao zajednica država koje se nalaze u

međunarodnom odnosu, trebala da intervenira kako bi spriječila ili zaustavila genocid u

19

Ruandi, što je ujedno bila njena moralna dužnost i obaveza.

Ovo je sve konsidirano na osnovu našeg suda koji se temelji na dužnostima koje nosimo sa

sobom , pojedinačno i kolektivno, kako bi zaštitili svakog pojedinca odnosno kako bi

osigurali osnovno pravo na sigurnost. U slučaju Ruandskog genocida, za ispunjenje ove

obveze bilo je potrebno da međunarodna zajednica intervenira kako bi spriječila ili zaustavila

genocid a okolnosti su bile takve da je ona imala obavezu da to učini. Normativni okviri u

međunarodnim odnosima dopuštaju državama poduzimanje takvih moralnih radnji u obzir,

koje nažalost u ovom slučaju nisu poduzete. Kao rezultat nezainteresovanosti međunarodne

zajednice i njenog držanja po strani, desio se genocid u kojem je Hutu ekstremistima

“dozvoljeno“ klanje stotine hiljada nedužnih muškaraca, žena i djece. To je ujedno i genocid

međunarodne zajednice, jer prešutjeti i ne učiniti ništa da se pokolj odnosno ubijanje nevinih

spriječi isto je što i učestvovati u genocidu. Svoju (ne)odgovornost za spriječavanje genocida

potvrdili su isti ti čelnici međunarodne zajednice i mnogi sudionici koji su bili umješani u sva

događanja priznavši „Slučaj Ruande“ kao strašan neuspjeh. Dužnosnici UN-a, su tvrdili da su

oni željeli intervenirati ali da se s tim nisu slagale članice Vijeća sigurnosti, i da su ti pritisci

doveli do njihove (ne)reakcije i na taj način pokušale umanjiti svoju moralnu

(ne)odgovornost.  Ipak, možemo zaključiti da su oni imali obavezu da potaknu djelovanje

UN-a., jer i skromna intervencija je mogla zaustaviti ili suziti opseg genocida. Umjesto toga,

oni su se opravdavali kroz okolnosti i neznanja, da bi pomakli krivicu na organizaciju. No na

taj način sigurno nisu mogli umanjiti (ne) odgovornost same međunarodne zajednice koja je

kasnije pokušala da spere krivicu osnivanjem Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu

(MKSR).

Literatura:

20