SNAGA UMA - Januar

In memorianNelson ‘Madiba’ MandelaNajvažniji citati i biografija ukratko

Snaga umaPočetak rada

Ideja, osnivanje, napredak

ZanimljivostiZa čime najviše žale ljudi na samrti?Bronnie Ware, britanska medicinska sestra, iznosi 5 najčešćih razloga za kajanje

PoezijaKonstantin

Simonov Čekaj me

Autorski radoviMarina Pivčević

“Teško je”, “Vraćam jutra važnosti”.

Izdanje 1. / Januar 2014 | Besplatan online primjerak

Kako da se smirim kad sat mi noći mjeri?Sve je dobro dok nas jutro grubo ne zatrese.Ludosti se pustim tek da smirim zvijeri,dok mi život anđela na rame ne donese.

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,i čujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.

Čini mi se kao da su ti letjele očii čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.Kako su stvari sve ispunjene dušom mojomizranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.

Leptirice sna, duši mojoj si slična,i slična si reči melanholija.

Sviđas mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.I kada kao da se žališ, leptiricu u gukanju.

I čujes me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim takođe s tvojom šutnjomjasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan

prsten.kao noć si, šutljiva, zvezdana.

Šutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jed-nostavna.

Sviđas mi se kad šutis jer si kao odsutna.Udaljena i bolna kao da si umrla.

Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan.I veseo sam, veseo što nije tačno.

SNAGA UMA - proces nastanka i širenje ideje

“Snaga uma” je zvanično počela sa radom 17. aprila 2010. godine. Prvobitna svrha bila je promocija sopstvenih radova dvojice osnivača, da bi kasnije izrasla u mnogo korisniju, kvalitetniju i ozbiljniju

web zajednicu.

Web zajednica “Snaga uma” osnovana je 17. aprila 2010. godine kao promotivna facebook stranica dvojice osnivača za sopstvene radove uglavnom poetskog kara-ktera. Kako je stranica sticala sve veći broj fanova, njen potencijal i mogućnosti su postajale veće.

Nakon nekoliko mjeseci djelovanja kao sopstveno sred-stvo promocije, stranica se polako počinjala transformisati u stranicu koja će pružati podršku mladim i neafirmis-anim umjetnicima, književnicima. Sporedne aktivnosti bile su podizanje svijesti o umjetnosti općenito, pisanju, kreativnosti.

Trenutno Snaga uma svoju društvenu funkciju obavlja preko facebooka i na web stranici, te svakoga dana bilježi sve veću posjećenost internet stranice i svakodnevni rast broja fanova na facebooku.

Facebook stranica broji preko 11 000 fanova, a website www.snagauma.net posjeti u prosjeku 600-700 osoba dnevno.

Veoma važnoo je napomenuti da naš rad prate ljudi iz cijele regije, pa i iz inostranstva. Očekivano, najviše smo praćeni u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, a imamo značajan broj fanova iz Švicarske, Njemačke, Austrije, itd.

Dragi čitaoci, posljednji pro-jekat našeg tima je mjesečni

časopis koji bi trebao prenositi većinu našeg rada tokom pre-

thodnog perioda. U početku će časopis biti ob-javljivan kao online izdanje, a ukoliko se stvore potrebni

uslovi za to, u vašim rukama bi se moglo veoma lako naći i

printano izdanje. Planirano je da časopis izlazi

svakog prvog u mjesecu, osim 1. izdanja, koje je zbog

prazničnih čestitki objavljeno 25. decembra.

Online izdanja bit će dostupna za besplatno preuzimanje na

našoj stranici, a takođe ćete ih moći pregledavati bez preuzi-

manja na www.issuu.com

6U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.

Snaga uma magazin / Januar

Kako se čuva ljubav ?Majka i dječak hodaju plažom…U jednom trenutku dječak upita: “Mama, kako se čuva ljubav??”Mama ga pogleda i odgovori: “Uzmi malo pijeska i stisni šaku…”

Dječak stisne šaku i što je više stiskao, to je više pijeska curilo iz nje… “Ali mama, pije-sak mi bježi..!!!”“Znam, a sada otvori potpuno šaku…”Dječak posluša, ali uto zapuhne vjetar i odnese sav pijesak s dlana..“Ni ovako ne uspijevam zadržati pijesak..!!”

SNAGA UMA 7

www.snagauma.net | www.fb.com/snagauma

Na to majka, sa smješkom na licu, reče: “Sada uzmi opet malo pijeska u ruku i drži dlan kao da je u obliku kašike, dovoljno zatvoren da ga sačuvaš i dovoljno otvoren da bude slobodan…”

Dječak učini kako mu je rečeno i pijesak mu ostane na dlanu, zaštićen od vjetra i slobo-dan da ne klizi kroz prste…

Eto.. tako se čuva ljubav.

8U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Zovem se Potraga za dušom .Na sebi imam samo ono što mi je podario Bog,talent za sviranje gajdi i snalažljivost.Lutalica sam već dug niz godina.Ništa iz svog rodnog kraja ne ponesoh,iza mene u njemu osta samo dobar glas.Sada sam u tvom gradu.Rekoše mi mjestani tvoji Pjesnik se zoveš i pjesme pišeš.Kada im rekoh svoje ime, poslaše me kod tebe.Zamoliše me da ti uputim koju lijepu riječ,da ti vratim osmijeh na lice , što ti ga odnese zla ljuba.Umjesto toga, ponešto ću ti reći o sudbi svojoj a i tvojoj.Prešao sam kilometre i kilometre u potrazi za osobom,koja nosi ime moje, nosi iste grijehe, slutnje i želje.Sjedim sada ovdje na kamenu oronulom i pričam tebi Pjesniče ispovjest života svoga.Mi djelimo sudbu sličnu. Ja sviram,. što ti napišeš.Ja komponujem životnu melodiju,ti je zapisuješ, a glas, to ima jedan slavuj,kojeg u životu tek treba da sretnemo.Mi Pjesniče komponujemo ljepšu stranu života.Bol pretvaramo u ljepotu, koja će vjekovimaispred nas da liječi ranjene duše,koje će kroz nju shavati nisu sami u svojoj nesreći.Pjesniče moj sa takvom spoznajom o životu,lakše ćemo u nova jutra,jer to što imamo mi, i naš još nepronađeni slavuj,je dar da liječimo, liječimo nerazumnosti nedotaknute,preko kojih svako prelazi,to je sitna ljudska patnja.Naš lijek, naša pjesma dopire dotataninih dijelova ljudske duše.Ostaje zapamćena i dugo poslije nas i kad sve prođeJer sve će proći, svi će po nečemu zapamćeni ostati.Nečije oči i pramenovi kose krasiće stvorenja mala.

Potraga za dušom

SNAGA UMA 9


Tajana Cvijetić

“Šta je starije: pjesnik ili pjesma? Duša je starija. Pjesma stvara pjesnika,

dopuštajući mu da je artikuliše. Pjesnik stvara pjesmu dopuštajući joj da kroz

njega izađe u Svijet.”

Pjesma o riječima

O čemu pjevati?Život sobom pjeva sam.Samo Biti – pjesma je:Ja Jesam – toliko znam.Život se provlači između slovaa riječi žive životom riječi...Sav drugi životu riječima lažan je:pjesma je uvek pjesmao odsutnostipriziv života izvan nje same...U riječi ne može staticvrkut pticani dodir nečije ruke:samo loša onomatopejacvrkuta riječišapata kože...Riječi i pjesme golicaju umi kada su najboljebude svijest o Onome što Jestei bivaju napuštene...Jer gde riječi prestajuŽivot tek počinje.

F. Pesoa

Rijeke će krasiti mostovi nečiji,gradove rukotvorine umova velikih.Nečije umijeće će se poznavati u raskošnim slikama.Moje i tvoje će u stihu, melodiji i glasu.Naša duša pečat će ostaviti tu.Potraga za dušom , za badava se ne zovem,ali ne tražim svoju dušu, već duše slične mojim ,da ih pretočim u melodiju,koja će se naširoko čuti, u gradovima mnogim.Na mjestima u kojim ljudi slabo šta znaju o dušama,da ih nauči šta to znači čovjekom se zvati i čovjek biti.Kroz tu spoznaju, prosvjetliću im put, a time i sebi samom.Pjesniče moj , pošto su nam zanati srodni, reći ću ti nešto.Tugu za zlom ljubom, pretoči u stih i pošalji u narod.Pošalji da shvate tebe i tvoj izgubljeni osmijeh,da shvate kroz tebe i sebe , a tako ćeš i ti shvatiti sebe.Skinućes tugu sa srca i ponovo ćeš slati stihove narodu,jer svaki tvoj stih biće im fenjer na mračnom putu a i tebi će.

10U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Za čime najviše žale ljudi na samrti ? Bronnie Ware, britanska medicinska sestra s odjela za palijativnu njegu koja se brinula za ljude tokom posljednjih sedmica njihovog života, kaže da je iznenađujuće da se oni na samrti kaju uglavnom zbog pet vrlo sličnih stvari.

SNAGA UMA 11


Pet najčešćih razloga za kajanje:

1. Da sam barem živio kako sam želio, a ne kako su to željeli drugi

Ovo je najčešći uzrok žaljenja većine osoba koje umiru, kaže Bronnie. ‘Volio bih da sam imao hrabrosti voditi život dosljedan samom sebi, umjesto što sam živio onako kako su drugi očekivali’, rekli su joj mnogi na samrtnoj postelji.

Kad shvate da im se život primiče kraju i kad ga jasno sagledaju, lako je vidjeti koliko je snova ostalo neispunjeno zbog straha ili pritiska okoline.

‘Većina ljudi nije ispunila ni polovicu svojih snova, a umiru znajući da je to zbog odluka koje su sami donosili ili ih nisu donosili. Zdravlje donosi slobodu koje je malo ko svjestan, sve dok ga ne izgube.’

2. Da barem nisam radio toliko puno

‘Ovo mi je rekao svaki muški pacijent kojeg sam njegovala. Nisu vidjeli odrastanje svoje djece i toliko su vremena bili odvojeni od supruge, a na samrti žale zbog tih odluka. I žene znaju žaliti zbog istog razloga, no većinom su to rekli stariji muškarci. Naime, mnoge moje pacijentice bile su domaćice. A svi muškarci koje sam njegovala kaju se da su toliko vremena trošili zarađujući novac,’ napisala je.

3. Da sam barem imao hrabrosti izraziti osjećaje

‘Mnogi ljudi potiskuju osjećaje kako bi održali mir s drugima. To rezultira životom koji se može opisati frazom ‘srednja žalost’. Nikad ne postanu ono što bi uistinu mogli postati. Mnogi se i razbole zbog ogorčenosti i povrijeđenosti koju nisu nikad izrazili ili razriješili.’

4. Da sam barem ostao u kontaktu s prijateljima

Mnoge osobe koje umiru ne shvaćaju pravu vrijednost starih prijateljstava sve do tog trenutka, a onda često nije moguće pronaći ih i stupiti u kontakt s njima.

5. Da sam si barem dopustio biti sretniji

‘Ovo je začuđujuće uobičajen razlog za žaljenje. Mnogi shvate tek na kraju života da je sreća njihov izbor. Nekako se naviknu na navike i ponašanje koje smatraju svojim životom. Zbog straha od promjene glume i drugima i sebi da su zadovoljni. No duboko u sebi žude za tim da se dobro nasmiju i opet imaju malo ludosti u svom životu’, zaključila je autorica.

12U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Od ove godine ona mrzi snijeg

Voljela je pahulje, snijeg, zimu. Željno je iščekivala da padne prvi snijeg, da bi mogla uvečer izaći vani da uživa u čarima tih prelijepih bijelih pa-huljica. Vani bi izašla sama, sa osmijehom na licu, gledajući prema nebu i uživajući u onom osjećaju slobode i sreće koju joj je donosila zima. Vrtjela bi se ukrug i raširenih ruku pokušavala da uhvati poneku pahulju. Nije joj smetalo što su joj kvasile lice i odjeću, naprotiv, željela je da padaju još jače.

Ove godine je drugačije. Ove godine nije izašla vani kada je pao prvi snijeg. Ove godine ga je mrzila. Željela je da nema ni nje, ni snije-ga. I ove godine joj je lice nakvašeno, ali ne od pahuljica. Lice su joj kvasile gorke suze. Suze koje su izražavale bol, tugu, ljutnju, nevjericu.

Po prvi put, poslije dugo vremena se ponadala da će neko biti tu za nju. Po prvi put se radovala snijegu, ne sama, nego sa njim. Mislila je da je konačno našla nekoga ko se snijegu veseli na onaj čudni, luckasti način.

SNAGA UMA 13


Ali, kao i sa većinom stvari u svom životu, i ovdje se prevari-la. Ne, nije bilo njega. Ostala je sama. Sama. Ali povrijeđena. Duboko povrijeđena. Proklinjala je sebe i dan kada je dopusti-la da je prevari onaj mali tračak nade. Proklinjala je sebe, jer je dopustila da povjeruje da neko zaista uživa u onim malim sit-nim stvarima u kojima je ona uživala. Sada plače. Ne biste vje-rovali koliko jedno ljudsko biće može proliti suza. Plače svake večeri. Stane pored prozora svoje sobe, rukom povuče zavje-su i gleda vani. Gleda snijeg. Gleda onaj divni snijeg koji joj je sada bio nešto najbolnije na svijetu. Zna da što duže gleda, to više boli osjeća. Ali nastavlja. Stoji tako sat ili dva nepomično, dok je plač ne umori toliko da mora da legne. I opet nastav-lja plakati. Zagrli jastuk sa ono malo snage koja joj je ostala u rukama. Jeca. Misli na njega. Boli. Užasno boli. I kada bol u srcu, u glavi postane nepodnošljiv, utiša se. Utone u san.

Od ove godine ona mrzi snijeg...

Autorica

Haos u glavi Sretnem Sretne Misli. Skinem šešir i duboko im se naklonim. Često ostanu uz mene cijeli dan ili više njih uzas-topno. Razgovaramo kao gospoda, psujemo kao kočijaši, smijemo se kao ludaci. Uglavnom mi ne smetaju. Nikad ih ne tjeram, ali znaju kada treba same da odu.

Na njihovo mjesto dođe gospođa Melanholija. Čudna je. Tužna, a ipak nekako mirna, blažena, morbidno sretna. Ona nikada ne dolazi u tišini. Uvijek je prati nekakav zvuk piana ili stringa, spor, težak, usporen, a opet nekako – sretan.

Sretne Misli i gospođa Melanholija

se lijepo slažu. Slažu se i sa gospodi-nom Juče, samo … ponekad dozvole i đavolu da me posjeti. Đavolu koji sebe naziva Gospodin Sutra. Njega baš i ne volim. Uvijek povede sa sobom svoju prokletu partnericu: Gospođu Brigu. Demoni!

Prokletnici Sutra i Briga ne ostaju dugo i ne dolaze previše često – valjda znaju da nisu dobrodošli. Ali ponekad ostave iza sebe takav zadah truleži, da me danima Sretne Misli i gospođa Melanholija zbog toga ne posjećuju. U tim danima sam u društvu Gospođe Nade. Šeta pokraj mene, pravi mi društvo...

MirnesaŠehić

Kumim te Bogom, veliki Bože,skloni sa svijeta životinje!

Neka preostane sve od mačijeg roda,moje sirotinjstvo neka preostane,

ali - skloni životinje.

U pseći rod ne diraj, ne dotiči tice,samo te molim,

milosni Bože - skloni životinje.

Skloni životinje, sa obronaka, skloni.Skloni životinje, preklinjem te Bože -

ali mi ne diraj svinje ni vepra,ne diraj slavuja,

ni kućnog šarenog pjevača.

Ne diraj mi ništau šta je lijepo pogledati!

Ne diraj ništa.Ali životinje svakako skloni.

Mrava ne diraj, i marva zanemari,ali životinje - skloni.

Gdje si ih metno, otuda ih skloni.Sa svijeta, gdje si ih metno, skloni.Skloni ih, Bože, i pomozi im, Bože.

Niko im, bez Tebe, pomoći ne možeNema im nigdje stana ni staništa,

na oba svijeta - kuće ni kućišta.Skloni ih, Bože, sa oba svijeta.

Skloni, i pomozi.

14U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Sarajevska molitvaPjesma je nastala tokom opsade Sarajeva, u kojoj se retorički subjekt koristi epideiktičkim

govorom – hvali životinje, a kudi životinjsko u ljudima, životinje imaju karakter i dušu (natura anima), dok su ljudi nekarakterne životinje. Na ovaj način, nabrajanjem pozitivnih moralnih

vrijednosti i aspekata životinja, pjesma stvara tzv. kataloški portret, koji se inverzijom pretvara u dominantan portretni tip.

“Najbolja stvar koju čovjek može da nauči u životu jeste da postoje trenuci kada ne treba postavljati pitanja. Ćutiš i pamtiš.”

David Albahari

“Biti dobar znači biti u harmoniji sa samim sobom. Disharmonija vlada tamo gdje je čovjek primoran da bude u harmoniji sa drugima. “

Oscar Wild

Dio kritičkog osvrta preuzet je iz djela Nihada Agića “Jezik i subjekt u poeziji Abdulaha Sidrana”

“Nijedna laka nada ili laž nas neće dovesti do našeg cilja, nego gvozdena žrtva tijela, volje i duše.”

Rudyard Kippling

SNAGA UMA 15


“Sumnja je klica i koren poraza. Ali ako sumnju hranimo nadom, iz nje mora nići uspeh.”

Ljiljana H. Đurović

Samuel Barclay Becket - Citati -

Samuel Barclay Beckett, (Dublin, 13. travnja 1906. - Pariz, 22. pros-inca 1989.), dramatičar i romanopisac irskog podrijetla. Od 1938. godine živi u Parizu te nakon rata počinje i pisati na francuskom.Prijateljevao je s Jamesom Joyceom, kojemu je bio i osobni tajnik. 1969. godine dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Beckett je je-dan od glavnih predstavnika teatra apsurda.

-Da li mislimo ‘ljubav’ kada kažemo ‘ljubav’? -Svi smo mi rođeni ludi; neki čak i ostanu takvi. - Moje greške su moj život. -Pronaći formu koja odgovara masama, e to je zadatak umjetnika. -Najveći posao čovjeka sastoji se u tome da zna šta sve mora uradit kako bi bio čovjek. -Pjesnici su osjećanje, a filozofi razum čovječanstva. -Mi smo na zemlji i nema lijeka za to. -Čini mi se kako je svaka riječ nepotrebna mrlja na tišini ništavila. -Lud je samo onaj čija se ludost ne poklapa sa ludošću većine. -Ako me ti ne voliš– ja neću biti voljen; ali ako ja tebe ne volim– ja ne znam kako se voli. -Svi mi imamo dovoljno snage da podnosimo tuđe nesreće. -Ali, što je Bog radio prije stvaranja svijeta?

Kada bih imao jedan komadić života, dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da se prestaju zaljubljivati kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada se prestanu zaljubljivati.Kada bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo krpena marioneta, i podario mi komadić života, moguće je da ne bih kazao sve što mislim, ali bih nesumnjivo mislio sve što kažem. Stvari bih cijenio, ne po onome što vrijede, već po onome što znače. Spavao bih manje, sanjao više. Shvatio sam da svakom minutom koju provedem zatvorenih očiju, gubim šezdeset sekundi svjetlosti. Ho-dao bih kada drugi zastanu, budio se dok ostali spavaju. Slušao bih druge dok govore,... i kako bih uživao u sladoledu od čokolade.

Kada bi mi Bog poklonio komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo već i dušu.

Bože moj, kada bih imao sreće, ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da ga zagrije sunce. Slikao bih Van Gogovim snom na zvijezdama jednu Benedetijevu poemu, a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u času svitanja. Zalivao bih ruže suzama, da bih osjetio bol od njihovih bodlji, i strastven poljubac od njihovih latica.....Bože moj, kada bih imao jedan komadić zivota... Ne bih pustio da prodje ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih Volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u Ljubav.Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da se prestaju zaljubljivati kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada se prestanu zaljubljivati.Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče letjeti...Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću vec sa zaboravom...Toliko sam stvari naučio od vas, ljudi...Naučio sam da čitav svijet želi da živi na vrhu planine, a da ne znaju da je istinska sreća u nacinu savladjivanja litica.Shvatio sam da kada tek rodjeno dijete stegne svojom malom šakom svoga oca da ga je steglo zauvijek.Naučio sam da čovjek ima pravo da gleda drugog odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se uspravi.Toliko sam toga mogao da naučim od vas, premda mi to neće biti od veće koristi, jer kada me budu spakirali u onaj sanduk, ja ću na žalost početi umirati...

Zaljubljen u ljubav

20U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Gabriel Garcia MarquezGabriel Garcia Marquez se smatra najpoznatijim piscem

magičnog realizma, žanra koji rješava mitove, magiju i real-nost, a koji se prepoznaje i u njegovoj priči Oproštajno pismo.

Zovem se crvenoSNAGA UMA 21


Čujem vas da pitate: Šta znači biti neka boja?Boja je dodir oka, muzika za gluhe, riječ u tami.

Budući da desetinama hiljada godina prisluškujem govor duša,koji se kao huka vjetra prenosi iz knjige u knjigu,iz mjesta u mjesto, reći ću da moj dodir liči na dodir anđela.

Jedan dio mene se ovdje obraća vašim očima; on je moja ozbiljna strana.Jedan dio mene leti zrakom nošen vašim pogledima. To je moja vesela strana.

Kako sam tek sretna što sam crvena!Gorim; snažna sam; znam da me primjećuju; i da mi se ne možete suprostaviti.

Ne tajim. Za mene se prefinjenost postiže samo odlučnošću i voljom, a nipošto slabošću i nemoći.

Ističem se. Ne bojim se drugih boja, sjena, gužve ili pak samoće.I kako je divno kada površinu koja me iščekuje ispunim svojom pobjedničkom vatrom!

Gdje se ja širim, tu svjetlucaju oči, bujaju strasti, podižu se obrve, srce se uznemiri.Pogledajte me: kako je samo lijepo živjeti!

Promatrajte me: kako je lijepo moći vidjeti. Pojavljujem se na svakom mjestu.Život počinje sa mnom, meni se sve vraća, vjerujte mi.

Orhan Pamuk

22U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Božićna čarolija u domu: Kuću

ukrasili sa pola miliona lampicaPorodica Richards iz Canberre u Australiji zaista uživa u božićnoj čaroliji. S velikom radošću svake godine ukrašavaju svoj dom, a ovoga puta kuću su osvijetlili sa čak 502.165 lampica i tako ušli u Guinnessovu knjigu rekorda.

Australska porodica se prvi put u Guinnessovu knjigu rekorda upisala 2011. godine, kada su svoj dom ukrasili sa 331.038 lampica. Titulu im je 2012. godine oduzela porodica iz New Yorka, a ove godine su se David, njegova supruga Janean i djeca Aidan, Caitlin i Madelyn potrudili da ponovo obore rekord.

U tome su uspjeli i upisali se u Guinnessovu knjigu rekorda, međutim, nisu svi sretni kao oni. Svjetla koja se vide kilometrima daleko nerviraju mnoge njihove komšije.

“Dopusti da se Božić dogodi u tvom srcu, da se ljubav rodi svaki dan iznova, jer Božić postaje

vidljiv u svakoj ljubavi među ljudima!”

SNAGA UMA 23


No, porodica Richards ne mari za to.

“Oduvijek sam volio Božić. To je vrijeme radosti, upoznavanja novih ljudi i divno je kada je sve ukrašeno božićnim lampicama”, kazao je David.

Oni su svoj dom otvorili za sve ljude koji žele da ih posjete i uživaju u božićnoj čaroliji, a novac koji sakupe od ulaznica darovat će u humanitarne svrhe.

Također, račun za električnu energiju snosit će lokalna elektroprivreda.

24U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


In Memorian - Nelson MandelaNelson Rolihlahla Mandela (18. srpnja 1918. − 5. prosinca 2013.), bio je južnoafrički političar i predsjednik.Bio je prvi demokratski izabran predsjednik Južnoafričke Republike i prvi crnac koji je obavljao ovu funkciju (9. svibnja 1994. − lipanj 1999.). Karijeru mu je obilježila borba protiv apartheida.U mladosti je studirao pravo. Bio je aktivan u političkom pokretu za ostvarenje prava crne većine u Južnoj Africi. Godine 1961., bio je jedan od osnivača vojnog krila Afričkog nacionalnog kongresa koje je organiziralo sabotaže. Zbog ove aktivnosti, bio je optužen za terorizam, zbog čega je proveo 27 godina u zatvoru (1964. − 1990.).Poslije oslobađanja iz zatvora, ponovno se bavio politikom. Bio je poštovan zbog svog po-mirljivog stava prema bijelcima i zbog napora koje je uložio da ujedini Južnoafrikance, koji su vijekovima živjeli rasno i plemenski podijeljeni.Dobitnik je Nobelove nagrade za mir 1993. godine, nagrade Saharov 1988. godine i mnogih drugih nagrada.Nelson Mandela umro je 5. prosinca 2013. u 95. godini života.

SNAGA UMA 25


• Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete upotrijebiti da mijenjate svijet.• Na svijetu ne postoji stvar koja se zove polusloboda.• Kada voda počne ključati glupo je gasiti šporet.• Izgleda nemoguće, dok god se ne završi.• Shvatio sam da hrabrost nije odsustvo straha, već trijumf nad njim. Hrabar čovjek nije neko ko ne osjeća

strah, već neko ko ga pobijedi.• Nakon penjanja na veliko brdo, čovjek otkrije da ima još mnogo brda na koja se treba popeti.• Da bi čovjek bio slobodan nije dovoljno odbaciti svoje okove, već živjeti na način da poštuje i razvija slo-

bodu drugih ljudi.• Prezirem rasizam jer ga smatram varvarstvom, bez obzira da li dolazi od crnog ili bijelog čovjeka.• Ako pričaš s čovjekom na jeziku koji on razumije, to odlazi u njegovu glavu. Ako pričaš s čovjekom na

njegovom jeziku, to odlazi u njegovo srce.• Dobra glava i dobro srce su uvijek jaka kombinacija.• Ako želiš sklopiti mir sa svojim neprijateljem, onda moraš razgovarati sa svojim neprijateljem. Tako ti on

postaje partner.

Nelson je uvijek govorio iskreno i pozivao na činjenje dobra. Neki od njegovih najbitnijih citata su :

26U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Čekaj me

Čekaj me, i ja ću doći,samo me čekaj dugo.Čekaj me i kada žute kišenoći ispune tugom.Čekaj me i kada vrućine zapeku,i kada mećava briše,čekaj i kada druge nitkone bude čekao više.Čekaj i kada čekanje dojadisvakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.Ne slušaj kad ti kažukako je vreme da se zaboraviši da te nade lažu.Nek poveruju i sin i matida više ne postojim,neka se tako umore čekatii svi drugovi moji,i gorko vino za moju dušunek piju kod ognjišta.Čekaj i nemoj sesti s njima,i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,sve smrti me ubit neće.Nek kaže tko me čekao nijeTaj je imao sreće!Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,niti će znati drugida si me spasila ti jedinačekanjem svojim dugim.Nas dvoje samo znat će mo kakopreživjeh vatru kletu -naprosto, ti si čekati znalakao nitko na svetu...

Konstantin Simonov

Tvoja boja

Reci mi!Nemoj da pustim,

tvoja je bojana staklenim rukama

što čupajutrnje sa srca!Pleti njedra

natopljenom vunom.Drži me čvrstokad zahladni.

Kad ja tebe pustim,ako te pustim...

Pruži rukeda mi bude teže.

Stisni usneda ne pričam.

Da li prestajem?Da li prestaće

ako odem,ako pustim sve?Da li nestaćeš,

il’ nestajesjećanje na tebe.

Gledaj me,još nije kasno.Dok trnja ima,

i ruke od staklaparaju ponos.Dok tvoja bojajoš uvijek kapa

i njedra grijekad hladno je.

Amar Topčić

SNAGA UMA 27


Muzi Zrenje tišine

Znam, to si ti duše tihog prosvećenja,poznajem ti šapat, dah tik iza uha,kad utihnu druga nema priviđenja,ja osetim dodir tvoga setnog duha.

Kad zanemi pesma i osmeh se slediu grč večnog straha, što očaje niže,

tvoj duh tada, muzo, pored mene sedi,dok pakleni oganj tabane mi liže.

K’o da sreća krotka okove ti veže,pa ne možeš k meni, ophrvana jadom,

kad mi misli lude zatrovane beže,pred tom iskrom svetlom i poslednjom

nadom.

Tvoja vernost, muzo, meri se po seti,jer bol uvek stvara za večnosti dela,

k tebi hode oni od sveta prokleti,da im šapneš reči bez lica i tela.

Prvim pogledom kojim kročimo u svijetupijemo dušu i želju da znamo-“Koje su boje što oboje cvijet?”

“Da l’ sunce prati cvat, il’ zasebno cvjeta samo?”

Uslijede pogledi novi, a sad i usta otvorimozaplete nam se jezik i škrguknu zubi

sve manje kažemo, a sve više govorimotražeći mjesto gdje znanje nas ljubi.

Kako više govorimo, shvatamo da igre riječiponekad su opasne i koštaju kao vrijeme

tad znanje u nama pred ego se priječinaređuje usnama da ostanu nijeme.

Sve više učimo, govorimo manjetišina je dukat što sa zrelošću nas spaja

glas biva dublji, a kosti sve tanjeali znanje nas “većim” životom napaja.

Pred kraj života ćutimo gotovo stalnospremamo se da otkrijemo spomenik

znanju i tišini što odgajahu nas moralnoda poštujemo glave nad kojima je upitnik.

Spomenik je dignut, sad ćutimo vječnonađeni od mjesta gdje ljubi nas znanje

u pogledu na Zemlju posmatramo srećnodruge što putuju znanja putovanje.

Kenan KrakovićIvana Petković

28U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Marina

Još se ponekad onako pronađemoispraćajući zlatan život na obzoru,u sjećanjima nekih minulih vremena.Stareći mladost, svatko svoju,gorku mladost,ponosno zaboravismo ljude bez imena;bez imena, naravi proste,u našim se dušama takvi ne goste.

I hladni, i gladni,u sebi kroz bespuća,mi sklupčasmo se ipak školjkasto u srcučekajući neka biserna svanuća.

Biserna svanuća

Vraćam jutra važnosti

Vraćam jutra važnostitihim koracimašto se svađaju u menikao skromni epiteti šumskih ljepota,u mislima mojih sitnimo veličinama života.Riječ i plačkotači svemira,i nemira,pokloniše me životom u pokretanju,i žrtvom u traženju načinada se duša pitašto čovjek od sebe sakri čuda razotkrita;i još da ljubav tumači ljudimada zaista daljinemeđu njihovim srcima nema.

O čovjeku, o želji

Kad bi ljudi bili onakvi kakvima se prikazujustabla bi rasla naglavačke,zbunjena,što je nebo,gdje je zemlja.

Kad bi ljudi tražili ono što silno žele pronaći,kad bi se hvatali za djelai kidali za riječi,kad ne bi odlučivali za drugei da za njih ne odlučuje treći.

Kad bi bili dovoljno velikida budemo maleni,bili bi najlijepši cvijet u svemiru,raskošni, skromni i šareni.

Eto, kad bi barem znali,ma samo kad bi htjelida nam srce zacijeli,kad bi mu dopustili da ono samo želi!

Kako bi se jednog dana život veselio,da je svatko činiokako je govorio,da je svatko bio ono što je htio.Da je svatko htio ono što je bio.

“Istina - ovo nisu vremena za življenje.A ja nemam vremena za umiranje.”

SNAGA UMA 29


PivčevićMarina o sebi : “Razmišljam u stihu, poetično, nadmećem se sa sobom u rimama. Proživljavam riječ i riječ proživljava mene, stihijski. Možda moje misli i jesu vasionska avangarda ali radi se o lirskoj duši sa elementarnom potrebom da se kroz riječ oslobađa. Što dušu zaboli, misao liječi ako se is-pravno pretoči u riječi.

Jednom ću napisati pjesmu koja će obići svijet. Svi će je voljeti i svi će se u njoj pronaći. A ja? Ja ću se u takvoj izgubiti. Jer ovakvom soju to je svrha. Izgubiti se da bi se ostali pronašli.

Cijenim svačije misli sabrane u književnosti no duša mi zavibrira na Jesenji-na, Andrića i Selimovića. Ponad svih izdvajam Tina Ujevića kao istoznačnicu sa one strane.”

30U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Teško je?Da se pogledamo očima u jedinstvo.Da se prepoznamo kao ista vrsta,kao crno ispod nokta na malom prstu postojanja.

Teško je?I ako se ne ljubimoda se ne mrzimo.I ako se razlikujemoda se poštujemo.

Zar je teško?Umrijeti svi ćemo,pred smrću isti bit ćemo.Pokleknuli logoraši.Posljednja kap u praznoj čaši životanagetoj u žedna usta beskonačnosti.

Najlakše je biti čovjek,čudno kako li se mnogi životom trudeda ljudi ne budu.

Znaš.I nebu i zemlji najveća će biti hvalakad čovjek stavi čovjeka ispred svojih ideala.

Teško je?

Ja sam samo dijete čiju dušunakon desetljeća lutanjaobuzima sjeta minulih ljeta.Moja je bosonoga tvorevinaod davnina pečatilasvaku patnju ovog milog kraja,i kroz pore utisnula mirisne danedjetinjstva u poljuroda, zavičaja.Moj rod se porodio izričajem suzei gnjeva,moj rod je rod strpljena,rodom mojim život sijeva.Vratih se leći da počinem dovijekana isti ležaj gdje me majka dojilaživotima, od djetinjstvado današnjeg čovjeka.Moj rod.Rod jedne budućnosti propalog nam svijeta.Vratih se.Da položim dlanove na zemlju majku jer nema života od epiteta.

Ja sam samo...

SNAGA UMA 31


I tebi baš što goriš plamenom od ideala silnih, vječitih...

Bio sam marksist, kršćanin i budist. Bio sam musliman, demokrat, komunist. Uzdizao ideale, težio ka njima, podilazio masama, ugađao svima. Ignorirao sam važnost prirode i moć zajednice, ulagao u sebe na pogrešne načine. Dijelio sam i razdvajao, gubio se u podjelama, dvoumio u namjerama.Djelujući tako, razorio sam osobnost, izgubio identitet, rasuo se u potpunosti.

Bio sam na dnu, disao na vrhu, nebitno činio bitnim, uveličavao svrhu. Razapeo sam svoje misli, prodavao moral za obećanja, založio identitet, prostituirao svoju osobnost. Pogriješio sam. U potrazi za smislom i odgovorima, naklonjen nametnutima, izgubio sam sebe.Podilaženjem idealima i diobama razaramo karakter, gubimo srčanost, potiskujemo humanost. Gušimo dušu. A ona voli i želi da diše.U tebi spava dovoljno hrabrosti i tinja dovoljno dobrote da shvatiš i prihvatiš biće u sebi, biće koje diše slo-bodu ma koliko ga okovao idealima.

Nisam shvaćao i nisam prihvaćao onu iskru dobrote u sebi, iskru tinjalicu koju nijedna strahota ne ugasi, nijedna podjela ne razlomi. Izgubio sam se da bi se pronašao.Ostvario sam svoj cilj, slobodan od robovanja ideologijama koje stavljajući čovjeka u epicentar mahom počivaju na temeljima ljudskosti, a istodobno se ni vlastitih načela ne pridržavaju.

Bio sam hindus, vjernik i fanatik, svima sličan, sebi najmanje nalik.Bio sam agnostik i patriot, i svetac i nula i pasji skot. I što god sam bio, bio sam ništa.Dok nisam naučio koliko je važno biti čovjek.

32U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Put bez povratkaI danas će, baš kao i juče, proći... Poput brze rijeke uliti u beskonačno more snova, sjećanja i trenutaka. Toneći u duboke ponore našeg života, svaki trenutak pretvarajući u jednu jedinstvenu kap. Da, to je trenutak, samo kap beskonačnosti koja sačinjava more našeg života. Kap po kap, trenutak po trenutak, to je život. Put u beskonačnost.

Svaki dan je nova prilika za rađanje novih trenutaka. Ponekad lijepih, a ponekad i ne baš onih na koje bi smo bili ponosni. Predodređeni smo da pored toga što umijemo da pravimo nove trenutke, takođe budemo i oni koji ih pažljivo sakupljaju. Iz dana u dan, kroz naš um i našu dušu, sakupljamo trenutke. Da, time se bavimo cijeli naš život. Pored trenutaka, u naš nadimak «vječitih sakupljača» upliću se i snovi. Baš kao što djeca sakupljaju i čuvaju svoje omiljene igračke, potiskujući i zaboravljajući one koje su prerasli, tako i mi čuvamo naše snove. Bez njih, ništa ne bi imalo smisao. Od najranijeg djetinjstva snovi su oblik po kome kreiramo naš život. Gradeći svoju vlastitu tvrđavu snova isprepletenu trenucima. Njen izgled, kao i njena unutrašnost ovisi od nas samih, tačnije od naših dijela. Snovi su samo zidovi koji sanjaju da budu obojeni najljepšim bojama između kojih će stojati prelijepa djela našeg života. Da, baš kao i mi, i snovi sanjaju. Sanjaju da ih učinimo onakvim kakvi oni žele da budu. Iako smo mi kreatori svojih snova, oni imaju slobodu i mogu da maštaju koliko god žele, mnogo više od nas. Mi smo ograničeni, ograničeni vremenom, prostorom, mogućnostima. Snovi ne znaju za prepreke, oni samo žele da budu ispunjeni. Cijela svrha ljudskog života ogleda se u tome da «Snove pretvorimo u trenutke», prosto, jed-nostavno. U tome je sve, sreća, radost, ljubav. Nažalost, nismo tako dobri «konverteri». Možda bi mi to nekad i naučili, ali postoji nešto što se zove «kraj». Toga se svi bojimo. Iz straha, naše snove potisku-jemo, i živimo realnost. Svijet bez snova i nije svijet, kao takav nam i ne treba. Zbog toga, trenuci koje gradimo i koji odlaze u beskonačnost nisu baš tako lijepi. Kap je kap, ona će teći i odlaziti bez obzira šta se u njoj nalazilo. Ali, mnogo prljavih kapi će potpuno zaprljati naše more, naš život. To ne želimo.To nam se ne smije desiti, nikad! Zašto ih prljati kada mogu biti blistave i prekrasne. Potrudimo se da blistaju što više. Ne želimo da naše more bude prljavo. Želimo more koje će oduzimati dah svih onih koji pogledaju u njega. To more gradimo godinama, danima, satima, minutama, sekundama i trenucima. Biti taj hrabri arhitekta i nije baš tako jednostavno. To je škola koja ne zahtijeva samo znanje, već i upornost i jako želju. Ipak, znanje je nešto što odlikuje čovjeka. «Uči, čitaj», riječi koje provodimo u djela od prvog treptaja oka. Riječi bez kojih čovjek ne bi bio ono što zapravo jeste. Biće koje razmišlja, zaključuje i djelu-je. Sve to umetnuto u najsavršenije djelo, čovjeka. Kao takvi, u mogućnosti smo da koračamo kroz život i odlazimo u beskraj. Taj beskraj se ogleda u našim djelima. Ona nikad neće nestati. Čak i kada svemu ostalome dođe kraj, njima neće, ona su vječna. Kap po kap, djelo po djelo, gradimo beskonačnost. Zar to nije divno? Biti u mogućnosti da napraviš nešto što nikad neće nestati, što niko neće pokvariti i srušiti. Da, svako od nas to može, i treba da čini. Zbog toga smo ovdje. Da pokažemo da naše more može biti čisto i blistavo, i da ne može nestati, da se ne može zapljati. Šta nam više treba? Zar nam treba neki jači dokaz od toga? Kada to shvatimo onda se nemamo čega plašiti. Vječni smo, naša djela su vječna! Ne postoji kraj! Budimo sretni! Sretni zbog naših dijela, nemojmo ih kriti. Jer, ukoliko je naše more čisto i blistavo, neće služiti samo nama. Služiće svima! Zbog svoje ljepote svi će se ogledati u njemu, gradeći svoje more, po uzoru na naše. Tada će, od blistavih kapljica svih nas, nastati prelijepi okean naših dobrih dijela. To će ostati iza nas. To će značiti da smo svoju misiju uspješno obavili. Da, ispunilo smo svoj «zadatak», zbog kojeg i jesmo tu. Taj zadatak je povjeren nama, nikome više! Zato ga ne smijemo zaboraviti, nikad! To je nešto sa čime se rađamo, nešto što je usađeno u nas od prvog trenutka kada pogledamo u majčine oči.

SNAGA UMA 33


Ipak, moramo znati jednu jako važnu stvar. Za naš život smo dobili kartu u jednom smijeru, nema povratka, nema nazad. Stoga iskoristimo taj put. Nemojmo ga gaziti tek onako, da bi da prešli. Ponašajmo se prema njemu kao prema najdragocjenijem poklonu koji imamo, jer to život zaista i jeste.

Edin Adembegović

Imućni otac i njegov sin

Jednog je dana imućni otac poveo svoga sina da provede noć s jako siromašnom porodicom, s ciljem da mu pokaže kako žive ljudi koji nemaju mnogo novaca za trošenje ...

Na povratku kući, otac upita sina sta misli o tom iskustvu, a sin odgovori: To je bilo jako lepo iskustvo, oče. Naučio sam da mi imamo jednog psa, a oni imaju četiri, mi imamo jako lepbazen ali oni imaju reku, mi imamo sunčani krov ali oni imaju nebo sa zvezdama i mesecom, mi imamo veliku terasu s predivnim vrtom ali oni imaju šumu.

Dok je dete govorilo, otac je ostao bez daha slušajući šta mu sin priča.

Tada dete doda: Hvala ti što si mi pokazao kako smo siromašni!

34U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Evo babo pišem ti i večeras, kao i prethodnih večeri. Znam babo da ćemo nekad zajedno sjes-ti i čitati sve ovo,zajedno čitati i prisjećati se ti svojih a ja svog vremena dok sam ti ovo pisala. Babo završavam školu-završavam svoje srednje obrazovanje. Kažu ljudi sada skačes u čeljust ljudskog društva, sada ćeš samo viđati oštre zube oko sebe, a ako te Bog počasti ponekad ćeš viđati i meso oko te čeljusti,život će ti dati, pokloniiti i one ljepše vedrije trenutke. Znam babo da nije lako, ali borit se moram. Neću pokleknuti u inat onima koji bi to voljeli, ostat ću babo čvrsta u tvoju čast i zbog tebe. Babo tebe nema a trebaš mi! Trebaš mi zbog svega što dolazi i zbog svega što sada prolazim.

Znaš babo,nekako bih najviše voljela da se pojaviš i da budeš sa nama ,tu! Trebaš mi babo i teško se bilo boriti svih ovih 18 godina. Prošla sam do sada svašta, a neka hvala Bogu, ako mi je tako zapisano onda ellhamdulilah. Znam da jednog dana kada se vratiš, da ćemo svi zajedno živjeti i da će nam biti lijepo, hoće ako Bog da babo. Da vidiš babo, tetka mi je sašila haljinu...tetka je uvijek znala prekra-jat i šiti, ali sada se toliko potrudila da to ispadne kako treba. Haljina mi je baš lijepa babo, crve-na. Boja haman ista ko’ ona što si mi ti jednom poslao. Cipele mi je tetka dala svoje, nije ih puno no-sala a taman, isti broj ko moj....i tašnu mi je tetka sašila, i ona je crvena, samo je malo tetka prošarala crnim koncem, napravila neke cvjetove, kaže isti ko da su iz naše bašče...sve mi se babo sviđa. Dedo mi je kupio naušnice, a Hasna će mi isplesti pletenice. Kosu nisam sjekla od dana kad si ti otišao, i neću je sjeći do dana kada se ti pojaviš. Babo znam da si uvijek volio moju kosu, a i ja sam. Nekako sam najviše voljela kad bi mi prstima prolazio kroz nju, a ja se onako skupim u tvom krilu, pa me ti onda češljaš, praviš mi kovrdže a ja sve manja i manja, i onda utonem u san. Sjećam se i danas onog dana kada sam zaspala posljednji put u tvom krilu, onda zaspah u tvom krilu, a propudih se u tetkin-om kaže babo otiš’o, brzo će se vratiti,...evo babo prođe 18 godina a ti se ne vrati, puno si se zadržao. Vrati se, bujrum. Ja te čekam, babo. Matura nam je prekosutra. Tetke, amidža i amidžinica su rekle da će doći. Babo dođi i ti! Tetak će dovesti nekog iz Njemačke da me slika,da imamo za uspomenu. Svi ćemo stati jedni do drugog i škljoc, imamo sliku-svi zajedno. Kad bi ti došao babo ja bih stala između tebe i tetka, a dedu bih stavila ispred nas, da se svi fino vidimo, ako ne dođeš babo, ja se neću ljutiti na te’.

Dedo će me ispratiti do škole. Znaš babo biće mi teško gledati kako sva djeca dolaze sa očevima u školu i kako ih oni ispraćaju, kako im upućuju tako tople zagrljaje, toliko osmejha, radosti, a meni nema ko uputiti. Tebe babo nema. Nema da i ti mene onako zagrliš sav ponosan ispred škole, onda se okreneš i odeš u gužvu, a da te pri tome svi tapću po leđima i govore ti kako si dijete izveo na pravi put, i kako ti je lijepa. Nema da i ja uđem u školu sva sretna što me babo dopratio i da se onako veselo smjehuljim sa njima. Toga kod mene nema.

Babo, a ko će mene ispratiti?Snaga uma je 6. novembra objavila konkurs za najbolji književni rad za mjesec novembar, koji je 1. decembra priveden kraju. Naime, najviše vaših glasova osvojio je rad “Babo, ko će mene ispratiti?” Adise Lepare. Drugo mjesto osvojio je Miroslav Balać za “Drvo ljubavi”, a treći najbolji rad “Muzi” je bio djelo Ivane Petković .

SNAGA UMA 35


Babo je li onaj zagrljaj prije 18 godina trebao da znači sve ovo, jesam li ja tebe tako grlila prije njih svih?! Jesam li ja tada bila sretna kao što su oni sada,jesam li babo? Jesam li tada trebala znati da je taj zagrljaj, zagrljaj za moje matursko veče, polaganje prvog ispita, završetka fakulteta, moju svadbu, rođenje moje djece, i sve one lijepe trenutke u mom životu. Nikada to neću saznati, ali ako je tako sada se kajem što te nisam zagrlila toliko jako, toliko da te to natjera da ostaneš sa nama....

Prekosutra će me dedo ispratiti. I opet ću babo biti nasmijana. Smijet ću se babo eto, što moram, nerado, a kad dođem kući...sjesti i slamati se od tuge.Poželjeti da tu noć zaboravim što prije, i da mi ti dođes babo. A onu sliku, čuvat ću da imam za uspo-menu, da je tebi pokažem jednog dana...ja babo, jednog dana akoBogda!

Adisa Lepara

Ne mogu se sjetiti niti jedne potrebe iz djetinjstva toliko snažne kao što je potreba za

očevom zaštitom. - Sigmund Freud

36U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Rabindranath Tagore

“Ako zatvorite vrata svim manama, i istina će ostati vani.”

“Bistra rijeka razuma ne gubi svoju putanju u suhom pijesku navika.”

“Civilizaciju ne smijemo suditi i cijeniti na temelju toga koliku je moć ostvarila, već po tome koliko je u svojim zakonima i djelima izrazila ljubav prema čovjeku.”

“Cvijet sa tugom gubi latice, ali umjesto njih s radošću očekuje plod.”

“Čovjek je od oružja učinio svog boga. I kad oružje pobjedi, čovjek će ostati poražen.”

“Do istine možemo doći samo onda ako nam je data sloboda da griješimo.”

“Izaći iz granica naše senzibilnosti i naše mentalne predodžbe te postići beskrajnu slobodu, takvo je značenje besmrtnosti.”

“Kad postane životinja, čovjek je gori od životinje.”

“Mala istina nosi u sebi jasne vrijednosti; velika istina nosi u sebi veliku šutnju.”

“Mali pupoljak rastvara latice govoreći: O dragi svijete, nemoj uvenuti!”

“Muškarci znaju samo da misle. A žene imaju svoj način da razumiju, a ne misle.”

“Nekoga potpuno imati najbolje je; ako to nije moguće, tada je najbolje da ga potpuno izgubimo.”

“Nema te poezije koja bi mogla da se vine do onih visina do kojih dopire ljubav.”

“Nesavršenstvo nije negacija savršenstva; konačnost ne poriče beskonačnost. To se samo cjelina iskazuje u dijelovima, to se beskraj otkriva u granicama.”

Sir Rabindranath Tagore (Bengalski: Rabindranath Thakur, Kalkuta, 7. svibnja 1861. - Kalkuta, 7. kolovoza 1941.) je bio indijski pjesnik, skladatelj i dramaturg. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1913.

Sin hinduističkog filozofa i vjerskog mistika Devendranaha. Bengalski prozni i dramski pisac, skladatelj. Najcjenjeniji kao pjesnik (poetska zbirka “Pjesma dara i žrtve”). Promo-tor indijske kulture na Zapadu i zapadne u Indiji. Američki pjesnik Pound usporedio ga je s Danteom.

SNAGA UMA 37


“Nijedan narod ne može se spasiti sam odvajajući se od drugih. Ili se spašavajmo zajedno, ili zajedno propad-nimo.”

“Ništa lakše nego u ime vanjske slobode uništiti unutrašnju slobodu čovjeka.”

“Oni koji uče, ali ne primjenjuju svoju nauku slični su seljaku koji ore, a ne sije.”

“Ono što nam je potrebno da bismo bili slobodni jeste ljubav; ona ima snagu da s radošću nosi breme svijeta.”

“Rijeka može postati more, ali ona neće moći nikada postići da more bude dio nje same.”

“Samo ono što činimo iz ljubavi činimo slobodno, pa ma koliko patnje iz toga proizašlo.”

“Spavao sam i sanjao da je život radost. Probudio sam se i otkrio da je život služenje. Dao sam se na služenje i spoznao da je služenje radost.”

“Svijete, kad umrem, sačuvaj u svojoj tišini samo jednu riječ za mene: Volio sam.”

“U ljubavi nestaju sve životne suprotnosti.”

“Velika srca vole, mala traže da budu voljena.”

“Zbog prohujale ljubavi život je bogatiji.”

Uvećala si mesvojom ljubavlju,

mene koji sam samojedan čovjek izmedju drugih,

koji plovi običnim tokom,pokretan voljom

promjenljive milosti svijeta.Dala si mi mjesto

tamo gde pjesnici svih vremenadonose svoje darove,

gde ljubavnici u ime vječnogpozdravljaju jedan drugoga kroz stoljeća.Ljudi žurno prolaze ispred mene na trgu -ne opazajući kako je moje tijelo postalo

dragocjeno od tvog milovanja,ne znajući da u sebi nosim tvoj poljubac

kao što sunce nosi u svojoj loptivatru božanskog dodira,

kojom sija vječito.

Odlomak iz “Bjegunice”

38U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Posljednje riječi u koje skrivam tvoje ime nevidljivom tintom

Posljednji mjesec u ovoj godini. Posljednje riječi u koje skrivam tvoje ime nevidljivom tintom. Svakim danom sve je manje riječi u koje te skrivam. Da slušam samo razum, da nisam čovjek, a jesam, odavno bih zaboravila tvoje ime. Ali ne mogu. Ne želim. Želim zapamtiti sve što sam s tobom i zbog tebe proživjela. Želim zapamtiti svaki osmijeh, dodir, pogled, svaku suzu i svako razočarenje.

Znaš, pišem. Neki me nazivaju i piscem. Mislim da sam daleko od toga. Samo sam neko ko zna prenijeti svoja osjećanja na papir. Volim riječi, ali to ne znači da im uvijek vjerujem. Ni tvojim riječima nisam vje-rovala. Lahko je reći, teško pokazati. Iako je ponekad teško i reći... Željela sam da mi pokažeš da ti je stalo kao što si govorio. I sigurno nisam mislila na pjesme koje si mi slao. Sigurno nisam mislila na poneku poruku s vremena na vrijeme. Dobila sam samo milion izgovora za to nedjelovanje. I prihvatila sam ih. Ćutala sam dugo i zadovoljavala se ponekom pjesmom, porukom, pozivom. Zašto? Zato što su takvi oni koji vole. Ili su takvi samo glupi? Ma, bila sam zaljubljena glupača. Eto, to mi je bilo! S vremenom sam sh-vatila da zaslužujem puno više. Zaslužujem da mi se ljubav vrati istom mjerom kojom je i dajem. Između nas nije bilo toga. Ti si imao nekoga ko je bio tu kad god bi ti zatrebao razgovor, kad ti je bilo dosadno, kad... Ne znam ni ja više. Šta sam ja imala? Imala sam nekoga tamo negdje, u nekom dalekom gradu, za kim sam čeznula. I ta čežnja me u potpunosti savladala. Oplela je mrežu oko mog srca i oko moje duše, isključila mi razum. To više nisam bila ja. Slijepo sam ti vjerovala. Nisi bio uz mene jer si bio u drugoj zem-lji, drugoj državi. Nisi mogao često dolaziti. Radio si po cijeli dan. Nisi mi se mogao ni često javljati. Kad bi se napokon čuli, brzo bi prekinuo poziv ili prestao pisati poruke. Ala, čovječe, što si ti bio zaposlen! Tek sad shvatam koliko nas ljubav može oslijepiti. Zbog nje čak možeš izgubiti sebe. A kako će čovjek bez sebe? Bez svakoga nekoga možeš, ali kako ćeš bez sebe? Zbog tebe i tvojih očiju, koje su inače prve u životu koje sam pogrešno pročitala, sam izgubila sebe. Na neko vrijeme. Na gotovo dvije godine. Ti nisi mario. Živio si svoj život, a meni se ponekad javljao kako se ona mreža čežnje oko srca i slijepe ljubavi ne bi prekinula. Nisam shvatala da to radiš. Čekala sam te. Gotovo dvije godine. Tvoje usne su bile posljed-nje koje sam poljubila, tvoj zagrljaj posljednji u kojem sam se topila. Živjela sam i ja, samo ne svoj život, onako kako sam trebala. Ne potpuno. Na kraju, koji čovjek je potpun bez ljubavi? Još gore, koji čovjek je potpun kad postoji tamo negdje neka osoba za kojom čezne? Ne znam kako i zašto niti zbog čega, ali na onoj mreži se pojavila mala pukotina. S vremenom se povećala. Mreža čežnje je pukla, razum se uključio. Shvatila sam šta radim sama sebi. Shvatila sam da nisi tako savršen kao što si se činio. Ali još sam te voljela. Kad sam ti počela prigovarati, hvatati u laži, shvatio si da će igra sad biti teža. Ali još si nekako uspjevao da te volim. Kao da si imao mog srca kod... Nakon nekog vremena, imala sam drugog. Znao je sve o tebi, ali ostao je tu. Zbog njega sam vratila sebe, zavoljela se baš onakvu kakva jesam. Bila sam ona stara, ali opet nova. Jača, samopouzdanija, iskrenija, otvorenija i sigurno sam shvatala šta ne zaslužujem. Ne zaslužujem da svoju čežnju utapam u pjesmama koje pišem, skrivam tvoje ime u svakoj prokletoj riječi koju napišem, ne zaslužujem da patim zbog nekog kome je ljubav igra. I znaš šta? Ti ne zaslužuješ mene! Ne zaslužuješ ljubav! Jer, kakva bi to epska ljubavna priča bila, samo da si me volio... Ali nisi. To je stvarnost. Prihvatila sam je. Prihvatila sam da svijet, mi, život nije savršen. Prihvatila sam da mi ljubav s tobom nije bila suđena, pa čak ni s njim, koji je došao poslije tebe i podignuo me iz pepela. Više ne skrivam ni tvoje ni njegovo ni ičije ime u riječima nevidljivom tintom. Ne skrivam ni sebe pred ovim okrutnim svijetom.

SNAGA UMA 39


Znaš zašto ništa ne želim zaboraviti? Ne želim ponavljati greške, želim na njima učiti. Učiš li ti šta? Ili se samo igraš životom, drugim ljudima i njihovim srcima? Sad, kad sam ovo napisala, shvatam da me zapravo i ne zanima gdje si, s kim si i šta radiš. Hladna sam na spomen tvoga imena, srce mi ne ubrzava, oči ne zasjaje. Više te ne vo-lim. Zbog toga mi je drago. Nije mi drago što mi je taj dio srca, u kojem si dugo vremena bio podstanar, prazan. Ni onaj drugi nije uspio ući u njega. I ne znam kad neko hoće. Ali hoće. Nekom ću jednom pružiti priliku da mi pokaže kako je to kad te vole i kad ti voliš. Ako je sudbina... Od sudbine ne bježim. Od ljubavi možda. Onaj pravi će me znati uhvatiti. Važno je da sam napokon onakva osoba kakva sam oduvijek željela biti. Na ono na šta ne mogu da utičem... Pa, ostaje mi da se nadam. Mislim da bi to bilo sve od mene za tebe. Očekivao si ti i roman, znam te. Nisi ga zaslužio, a kod mene je sad sve po zasluzi. Iako nisi zaslužio ni ovo. Ali jesam ja; zbog sebe sam ovo napisala. Ne namjeravam više potrošiti nimalo tinte na skrivanje tvoga imena u svojim pjesmama. Ni u svom životu. Ti skrivaj svoje grijehe prema mome srcu od svih, neću te odati. Taj prljavi grijeh će ostati između nas.

Ali, hej, neko od gore vidi sve. Zemlja se okreće u krug. Životni ciklusi se ponavljaju. Sve se rađa pa umire. Sva-kom se sve vrati. U to se uzdam. Zato će ovaj grijeh ostati između nas troje. Ako ima imalo pravde na ovom haotičnom svijetu, osjetit ćeš šta znači čeznuti za nekim i osjećati se praznim. Ne želim da ti se sve vrati, znam da sam sama sebi kriva što nisam znala prepoznati vrhunskog igrača, ali se nadam da ima pravde. I nadam se da će se ta pravda ipak podijeliti na neke veće stvari, jer ti si nebitan, tek jedna sitna tačka u ovom svijetu. Bar meni. Nekom ćeš biti cijeli svijet, kao što si nekad bio meni. Samo, igraču, pazi da se trener ne počne igrati s tobom.

Mirela Selimović

40U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Zagonetka

Pogodi kako se raste.Pogodi kako se lakostigne do krova,do laste, oblaka punog kiše,do neke zvezde dalekei višei još više u čudne visine plave. Pogodi da li kroz kragnu,kroz nogavice,rukave,dok neka snaga u tebii neka lepota u tebipravo do sunca vodi?Zažmuri pa pogodi.A možda nije ni važnoda se unapred setiš.Možda se najlepše rastekad ništa ne primetiš.Možda se najlepše bivaveći,još veći,najveći,- ćutećisasvim ćuteći,kroz neki tihi nemiršto se u tebi stvori,pa gori,beskrajno gorii nikako da izgori.I niko ne zna to

Ne košta ništa

Povremeno biti ljubazan - ha!Ne košta ništa.Rekla sam mužu da ga volim.Ne košta ništa.Kad sam sinu pakovala užinu,stavila sam ceduljicu na kojojpiše koliko je poseban.Ne košta ništa. Poštaru sam dala kutiju keksa.Ne košta ništa.Pustila sam nekog preko redau samoposluzi.Ne košta ništa.Pozvala sam brata da mu kažemda mi nedostaje.I ja njemu nedostajem.Poslala sam gradonačelnikupismo i pohvalila ga da dobroobavlja svoj posao.Ne košta ništa.Odnela sam cvijeće u staračkidom.Ne košta ništa.Skuhala sam pileću čorbubolesnoj prijateljici.Ne košta ništa.Igrala sam društvenu igrusa svojom kćerkom.Ne košta ništa.Zahvalia sam čovjeku koji mi jeu samousluzi spakovaokupljene stvari.Lice mu se ozarilo.Dala sam svom pomoćnikuplaćen slobodan dan.Koštalo je samo malo.Igrala sam se loptomsa svojm psom.Bilo je prijatno.Otisla sam na masažu.Bilo je divno.Povremeno biti ljubazan - hmm,možda ću se cijele godinetako ponašati.Ne košta ništa.

Miroslav Antić Sendi Ezrin

SNAGA UMA 41


Smrt puši moje cigare

Znaš: Ponovo sam ovdeI pijan

I slušam Čajkovskog na radiju .Isuse , čuo sam ga pre 47 godina

Kada sam bio izgladneli pisacI sada evo ga

PonovoSada kada sam stekao delimičnu slavu

Kao pisacI smrt šeta ovom sobom

Gore-dolePušeči moje cigareCirkajući moje vino

Dok Čajk uporno odrađujeSvoju Pathetique ,

Kakav je to samo put bioI sva sreća koja me je zadesila bila je

Samo zato što sam kockice bacioKako treba:

Ginuo sam za svoju umetnost,Ginuo sam da se dokopam5 prokletih minuta, 5 sati

5 dana -

Sve što sam želeo bilo je da izbacimReč iz sebe

Slava, novac nisu bili važni:Ja sam želeo da izbacim tu reč iz sebe

A oni su me želeli za štanc-presom ,Fabričkom trakom

Želeli su da budem magacioner uRobnoj kući .

Pa, kaže smrt, prolazeći sobom,Svejedno ću te ščepati

Ma šta bio:Pisac, taksista, svodnik, kasapin,

Padobranac, ščepaću te .Važi srce, kažem joj .

I sada pijemo zajednoDok jedan po ponoći polako prelazi u dva

Po ponoći iSamo ona zna pravi trenutak

Ali sam je ipak zajebao:Izvukao sam svojih5 prokletih minuta

i još mnogopreko toga.

Charles H. Bukowski (Andernach(Germani), 16. kolo-voza 1920. - San Pedro Los Angeles(USA), 9. ožujka 1994.,) Američki pjesnik, pripovjedač i romanopisac. Danas se sma-tra jednim od najutjecajnijih pisaca bitničke generacije (beat generation). Ostat će upamćen po svom eksplicitnom, sirovom, ponekad čak vulgarnom književnom izrazu i svojim pričama o simpatičnim gubitnicima sa margina američkog društva. Bukowski je plodan i raznovrstan pisac, ali često i osporavan u širim američkim akademskim krugovima, što publiku nikako nije omelo u uživanju i konzumiranju njegovih dijela.Što će i vrijeme pokazat.Posthumno njegova razna dijela se još uvijek objavljuju.

42U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Umjetnički projekat Kendi Čang, gdje velike crne table postavljene na zgrade pozivaju prolaznike da završe rečenicu: “Prije nego što umrem želim da...” postao je fenomen koji se brzo širi svijetom.

Odgovori, neki duboki, neki profani, napisani su na tačkastoj liniji kredom koja leži u podnožju zida.“Prije nego što umrem želim da - moj otac bude ponosan na mene, želim da nađem jin za moj jang, želim da budem srećan, da vidim Italiju”, neke su od napisanih poruka.

Kendi Čang je prvi zid “stvorila” u napuštenoj kući u Nju Orleansu 2011. i od tada je više od 400 zidova iskrslo širom SAD, a 60 u drugim zemljama uključujući Kazahstan, Meksiko, Irak, Haiti, Južnu Koreju i Južnu Afriku.“Iznenađena sam koliko su ljudi brzo spustili gard i napisali iskrene i ponekad bolne stvari na ovim zidovima”, rekla je AP-u Čang i dodala da je prvi zid bio inspirisan gubitkom voljene osobe.

“Uvjerio me je da nisam sama dok sam pokušavala da razumijem svoj život”, navela je ona.“Prije nego što umrem želim da... jedem više svega, da mi se žena vrati, da usporim na trenutak a možda čak i stanem”...

Natpisi su iskrena mješavina čežnje, nervoze, radosti, bola, zahvalnosti, nesigurosti i čuda.“Djeluju kao kolektivna terapija na javnom prostoru”, rekla je Čang, koja ima master iz urbanog plani-ranja i vjeruje da javni prostori imaju potencijal da ujedine ljude i komuniciraju.

Prije nego što umrem želim da...

SNAGA UMA 43


Ona sama je na zidovima napisala da želi da uživa u više mjesta sa ljudima koje voli i da oživi grad duhova.“Ima nečeg magičnog u ovome”, kaže 22-ogodišnja Sara Mekalister koja je ispisala šta želi da uradi (putuje više, uljepša nekome dan) na zidu bivše fabrike u Sirkuzi, Njujork.

Vlasnik zgrade Rik Destito otvorio je “Prije nego što umrem” zid nakon što je za ideju saznao preko Fejsbuka.

“To je tako jednostavna ideja ali mi je bliska jer postoji toliko stvari koje želim da uradim prije nego što umrem”, rekao je Destito, koji je nekadašnju fabriku guma pretvorio u umjetnički atelje gdje ljudi svih uzrasta i in-teresovanja dolaze da napišu šta žele, neki oklijevajući a neki puni nade.

“Prije nego što umrem želim da vidim lijek za autizam, uzgajim brkove, skinem se sa droge...”Nikis Tarner, 16, želi da igra profesionalni fudbal. Drugi pak žele da otkriju vanzemaljski život, kažu ocu da su gej, nađu lijek za rak, postanu poznati...

Čang kaže da je univerzalna tema koja se provlači lično blagostanje i da su među češći odgovorima “da se suočim sa tim ko sam, da ne žalim ni za čim, da oprostim i da mi bude oprošteno, da se izliječim”.

Početkom mjeseca u SAD se pojavila knjiga “Before I Die” gdje su zabilježeni neki od odgovora pošto se oni često brišu kako bi se napravilo mjesta za nove.

“Neki zidovi odražavaju trenutnu politiku regiona. Za većinu, zidovi su pokazatelj koliko su naše nade univer-zalne”, rekla je Čang.

“Želimo da volimo i budemo voljeni”, rekla je ona. “Želimo da vidimo svijet. Želimo da pomognemo drugima. Želimo da razumijemo ko smo.”

OzirisI

Zidovi kao da krvare. Ipak, čudno je jer trebalo bi da bijeli su. Krv je svuda i poput vrela izbija iz uglova ove, smrću ispunjene, sobe. Ovo je moja grobnica, moja Dolina kraljeva u kojoj poput Tut-ankamona tražim vječni mir. Ana, oprosti mi! – urlao sam iz sveg glasa.Urlao sam mazohistički, dok je bol poput mača zasjecala unutrašnjost moje usne šupljine. Osjećao sam kako mi se krajnici kidaju poput zrelih jabuka sa grana. Nisam želio prestati; trgao sam svoje unutrice, bljuvao sam sebe iz sebe pokušavajući da umrem.

II

Marija, znaš li da te volim najviše na svijetu? – pitao je Marko Mariju ljubeći ju u čelo.Znam, Marko, i ja tebe volim najviše! – osmjehnu se Marija i zagrli svog muža. Vidiš, napokon smo tu. Ti, ja, naš dom, naša prva bračna noć; kao iz filmova. Ne čini li ti se da je tako? – ponovo će Marko.Da, predivno je. Još kad ovaj stan upotpuni jedno malo biće, ova porodica bit će kompletna. – euforično će Marija.Pa sad, čini mi se, da će to malo stvorenje morati pričekati na svoj dolazak ali noć je duga. – zavodnički će Marko.Marija se osmjehnu.Marko nježno obuhvati Mariju oko struka, zatim, kao da je vrijeme zastalo, poče da svlači vjenčanicu sa Marije. Ona lepršava poput leptira prihvati njegovu ljubavnu igru; njihova tijela poput dvaju rije-ka, koje se ulijevaju jedna u drugu, spojiše se u jedno dok je kroz blago odškrinuti prozor mjesečeva svjetlost obasjavala postelju njihove ljubavi.Šest sedmica poslijeKljuč u bravi se okrenu a zatim se na ulaznim vratima stana pojavi Marko. Došao je sa posla.Marija, šta je bilo? – upita Marko Mariju vidjevši je kako sjedi naslonjena na WC šolju.Upravo sam povraćala, četvrti put danas. Ne osjećam se dobro, Marko. I menstruacija mi kasni. Znam da zvuči ludo jer smo u braku malo više od mjesec dana ali mislim da sam trudna.Molim? – iznenađeno će Marko.Pa zar je to moguće u ovako kratkom periodu?Naravno da jeste, Marko. – nasmiješi se Marija.Nadam se da ti je drago?Ovaj, naravno da jeste.Samo, zar ne misliš da je malo rano za bebu? Mislim, tu smo tek mjesec dana, nisam siguran da je ovo pravi trenutak za bebu.Marko, ne mogu da vjerujem da mi tako nešto govoriš! – sad već ljutito će Marija.Zar ne vidiš da nas je Bog blagoslovio ovim djetetom?Marija, stani, molim te, nisi me razum.. Ne želim da te slušam, želiš mi reći da abortiram! Ne, ja to nikada neću uraditi!Marija zatim plačući istrča iz stana.

44U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


III

11 mjeseci poslije

Marko naslonjen o zid posmatra suprugu koja hrani njihovu dvomjesečnu kćerku.Ana ljepoto moja, ljubi te majka kako si mi samo slatka. – tepajući će Marija svojoj kćerkici.Eto ga. Sad si sita. Marko, molim te, pričuvaj Anu, ja moram otići kratko do naše komšinice Nade da je zamo-lim nešto. Pomoći će nam oko Ane. Dolazim brzo. Uredu, Marija. – veselo će Marko.Marko priđe kćerkici i pogleda je. Ana, prošapta Marko, tako si lijepa.Ista si majka. Imaš njene oči, nos, lice. Ipak, Ana, morat ćeš umrijeti! – prodera se Marko.Ti si ta koja mi je uzela suprugu! Ona više ne voli mene, svu svoju pažnju posvetila je tebi!Bebica pogledala Marka svojim blistavim očima.Marko je uze u naručje i poče da je trese. Bebica zaplaka. On zatim spusti djevojčicu na kauč i luđački poče da je davi. Njeno lice poče da dobija žarko crvenu boju, vene poput šlaufa ispunjenog vodom pojaviše se na licu, male ručice počeše da se tresu..Malena papica poput kapljice kiše spade s njene noge na pod. Napolju zapuha blag povjetarac.

IV

Sanatorijum

Gledam kako se zidovi mog uma grče i pucaju poput kapilara. Više ne vidim stvarnost. Ja sam Faust koji je prodao dušu Mefistofelesu. Ja sam Set koji je ubio Ozirisa. Ana, žao mi je.

SNAGA UMA 45


Muhamed Zimić

Savršena fotografijaTražio sam taj trenutak srećeduboko ucrtan u zjenice očne, u crte licai elipse usana...

Zadubljeno gledao u portretnekad znane mi osobe.Deformacije, izobličenost, praznina -sve što sam pronašao.Duboko, preduboko u menipoput progutanog ključaneka metalna težina starog aluminijskog sjećanjaprobudila se u zapuštenom dvorištunedefinisanih emocijai naslonila se na pluća zatrovana nikotinomu dugim neprespavanim noćima.

Pogledao sam slučajno, gotovo da sam zaboravio,na kalendar.Danas bi nam bila godišnjica.Vjerovatno bismo danas slavili ovaj dan, ali jedino što istinski želim je da ovaj datumpostane samo beznačajna brojka na kalendaru.

Zastao sam na trenutak, taj portret,ta fotografija buljila je svojim smeđim očimau mene a ja sam shvatio da je to samo sjenakoja se s vremena na vrijemenadvije nad mojim likom.

Tekst neke španske pjesme pitomoodzvanja u pozadini i sve je opet uredu.

Mala sobica, krevet, knjiga,dogorjela cigareta i ja.Savršena fotografija...

46U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Muhamed Zimić je rođen 24.08.1991. godine u Vlasenici. Osnovnu i srednju

školu je završio u Tuzli.Student je četvrte godine Filozofskog fakulteta u Tuzli, Odsjek za bosanski jezik i književnost. Neki od njegovih radova nagrađivani su na lokalnim književnim konkursima. Živi u Tuzli

gdje pokušava postati pisac.

1. Labudovi, pingvini, vukovi, patke, lisice, pume i orlovi imaju jednog partnera za čitav život.

2. Potreba da se zaljubite je upisana u vaše gene.

3. Maženje pokreće istu neurološku reakciju kao i lijekovi protiv bolova.

4. A zaljubljivanje isti efekat kao i uzimanje kokaina.

5. Za samo četiri minute ćete znati da li vam se neko sviđa.

6. A ta odluka je donesena na osnovu govora tijela prije svega.

7. Tačnije 55 posto govora tijela, 38 posto način izgovora i samo 7 posto onoga što govorimo.

8. Dovoljno je da se zaljubljeni gledaju u oči i srca će početi da im kucaju istovremeno.

9. Šire vam se zjenice kada gledate u osobu koju volite.

10. A nekada je dovoljno gledanje u oči da biste se zaljubili u potpunog stranca.

11. Kada ste zaljubljeni, vaš mozak isključuje kritičko razmišljanje.

12. Iskazivanje zahvalnosti trenutno povećava sreću.

13. Zaljubljivanje pokreće i hormon serotonin koji je povezan sa opsesivno kompulsivnim poremećajem. Zato ćete i biti opsjednuti partnerom.

14. U prosjeku, ljudi se zaljube sedam puta prije nego što se vjenčaju sa nekim.

15. U prosjeku, muškarac će provesti godinu dana svog života gledajući u žene.

16. Ljudi sa dobrim samopouzdanjem će imati duže i bolje veze.

17. Muškarci će ranije reći partnerici da je vole.

18. Takođe, muškarcima će raskid teže pasti.

19. Leptirići u stomaku su zapravo posljedica adrenalina i reakcije na stres.

20. Neuzvraćena ljubav pokreće iste centre u mozgu koji su zaduženi za bol.

21. Ali dovoljno je da gledate u sliku vaše ljubavi da vam se bol smanji.

22. Muškarci koji ljube svoje supruge ujutru žive pet godina duže u prosjeku.

22 činjenice o ljubaviSNAGA UMA 47


48U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Ljubav je čin vjereDa bismo čuli riječi Ljubavi, moramo joj dozvoliti da nam se približi.Međutim, kada nam priđe, uplašimo se onoga što ima da nam kaže. Jer Ljubav je slobodna i nije vođena našom voljom niti našim naporima.Svi ljubavnici to znaju ali ne mire se s tim. Misle da je mogu zavesti potčinjavanjem, moći, ljepotom, bogatstvom, suzama i osmijesima.Ali prava Ljubav je ona koja zavodi i nikada ne dozvoljava da je zavedu.Ljubav preobražava, ljubav liječi. No ponekad postavlja smrtne zamke i uništava osobu koja je odlučila da joj se u potpunosti preda. Kako sila koja pokreće svijet i drži zvijezde na mjestu može biti istovremeno tako kreativna i tako razorna?Mi smo navikli da mislimo kako dajemo onoliko koliko primamo. Ali oni koji vole očekujući da zauz-vrat budu voljeni gube vrijeme.Ljubav je čin vjere, ne razmjena.Ljubav raste od oprečnosti. Zahvaljujući sukobima ljubav ostaje kraj nas.Život je previše kratak da bismo u srcu čuvali važne riječi.Kao, na primjer: “Volim te.”Ali ne očekuj uvijek da ti bude odgovoreno istim riječima. Volimo zato što moramo da volimo. Bez toga, život gubi svaki smisao i sunce gubi svoj sjaj.Ruža sanja društvo pčela, ali njih nema. Sunce pita:“Zar se nisi umorila od čekanja?”“Jesam”, odgovara ruža. “Ali ako zatvorim latice, uvenuću.”Stoga, čak i kada Ljubav ne dolazi, budimo otvoreni za njeno prisustvo. U trenucima kada se čini da samoća sve pritiska, jedini način da joj se suprotstavimo jeste da nastavimo da volimo.

Paulo Coelho

SNAGA UMA 49


Francuske posloviceBrak je lutrija u koju muškarci ulažu svoju slobodu a žene svoju sreću.

Niko nije toliko širokogrud kao oni što nemaju šta da daju.

Misli šta hoćeš, govori šta moraš.

Prošlost je najbolji prorok budućnosti.

Ko je gospodar svoje žeđi, gospodar je svog zdravlja.

Kad se lijepa žena smije, džep plače.

Ništa tako brzo ne stari kao dobročinstvo.

Ako ne možeš gristi ne pokazuj zube.

Ne dozvoli da ti jučerašnji dan oduzme previše današnjeg dana.

Ljubav je poput rata, počneš kada hoćeš, a napuštaš kada moraš.

Ljubav čini da prolazi vrijeme, vrijeme čini da prolazi ljubav.

Sva ljudska mudrost daje se sumirati u dvije riječi: čekaj i nadaj se.

Kako to da imamo toliko inteligentne djece, a toliko glupih ljudi.

Nastoj da umuješ u ljubavi, pa ćeš izgubiti um.

Potčinjen narod (čovejk) ima potrebu da nekog mrzi.

Novac je krupna stvar koja ljude čini sitnim.

Vreme koje pojačava prijateljstvo, slabi ljubav.

Može se biti lukaviji od drugih, ali ne od svih drugih.

O čoveku treba suditi po njegovim pitanjima, a ne po njegovim odgovorima.

Siromaštvo tjera čovjeka da uzdiše, dok u bogatstvu uvijek zijeva.

Slava je tako slatka, da je volimo sjedinjenu sa bilo čim, pa makar i sa smrću.

50U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Djevojčica i draguljarDraguljar je sjedio za stolom i kroz izlog svoje otmjene trgovine promatrao prolaznike.Neka se djevojčica približila trgovini i prislonila nosić na izlog. Kao nebo plave oči radosno zasjaše kad ugleda jedan od izloženih predmeta.

Ušla je odlučno i prstom pokazala ogrlicu od modrog tirkiza.“To je za moju sestru. Možete li mi je zapakirati kao dar?”Trgovac s nevjericom pogleda djevojčicu i upita: “Koliko novca imaš?”

Ona se podiže na prste, stavi na stol limenu kutijicu, otvori je i isprazni. Bilo je onde nekoliko manjih novčanica, šaka sitniša, nekoliko školjki i figurica.

“Hoće li biti dovoljno?” upita ponosno.“Željela bih starijoj sestri kupiti dar. Otkada nemamo mame, ona obavlja sve poslove i nema ni tre-nutka vremena za sebe. Danas joj je rođendan. Uvjerena sam da će je dar veoma obradovati. Njene su oči iste boje kao taj dragi kamen.”

Trgovac je otišao u malu prostoriju i u zlatnocrven papir zapakirao kutijicu.“Uzmi i pažljivo ponesi”, reče djevojčici.Ona uze paketić kao pobjednički pehar i ponosno izađe iz trgovine.

Sat vremena kasnije u trgovinu uđe prekrasna djevojka s kosom boje meda i divnim modrim očima. Stavi na stol kutijicu koju je trgovac pažljivo zapakirao i upita:“Ova je ogrlica kupljena u vašoj trgovini?”“Da, gospođice.”“Koliko je koštala?”“U mojoj trgovini cijene su stvar povjerenja, tiču se samo mene i mojih kupaca.”“Moja sestra je imala nešto sitniša, sigurno nije mogla platiti ovako vrijednu ogrlicu!”

Trgovac zatvori kutiju, složi omot i vrati je djevojci.“Vaša je sestra platila najvišu cijenu: dala je sve što je imala”.

Podsjeti me na onu važnustvar koju moram učiniti;pustiti šarene baloneda ukrase ostarjele oblakei šapnu im bezimene želje.Da složim ljubavna pisma.Pregršt radosti, nešto pričau kutiju uspomena stavitii dobro ispod kreveta sakriti.Još me podsjeti na onu tajnumisiju koju moram ispuniti;ćupove meda podijeliti,svakom po osmijeh dodijeliti.Podsjeti mene zaboravnu.

Da ukomponiramo odmah na početku komparacijske vještine..Čime se to ti baviš?Tko ti piše pravila,i zašto baš stojiš s uvjerenjem da je potrebno tako postupati?Da nadređenima postavim pitanje: dokle seže moć robovanja,a?Dokle se može kad se može? Ne znam jeli razumljivo,ali je opće prihvaćeno da sam potvrdila pravilo mase: nigdje te nema ako se dovoljno ne vidiš!Da vam na jedan dan skinemo odjela,i obučemo u svakodnevnice malih smrtnika?? Taj ishod garantirano želim vidjeti..Da pitam domaćine mog srca:jeli vam užitak u sili,ili sila u užitku???Zar da vidim samo u sebi ono što je normalno da pokazujete bez da tražim….?Jeli iskreno potrebno da mi se dokazivate kao povijesni anarhisti??Shvatim ja i tišinu,a ne filozofiju…Za ove nebitne,da vas pitam nešto:Otkud vas? Što sad mucate? Dajte te svoje bajke na stol,da pregledam pa da svojom surovom napišem zaključak…Ne lajem ja na papir,papir laje na mene…Odakle vam pravo odvojiti ijedan trenutak mog vremena uplićući sebe?Ajmo,jazavci na jednu stranu,miševi na drugu!!!Pitanje tebi: moram li tebi postavljati pitanja????Čitajte pomno,pa da raspodjelimo mišljenja…Da se sratujemo riječima,pa čistinu stavimo na Sunce..Eto,ukomponirala sam!!!!!

SNAGA UMA 51


Podsjeti me

Danijela Kojić

Da ukomponiramo...

Monika Pavlović

52U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


SNAGA UMA 53


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih

Ti koja imaš ruke nevinije od mojihi koja si mudra kao bezbrižnost.Ti koja umiješ s njegova čela čitatibolje od mene njegovu samoću,i koja otklanjaš spore sjenkekolebanja s njegova licakao što proljetni vjetar otklanjasjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srcei tvoja bedra zaustavljaju bol,ako je tvoje ime počinaknjegovim mislima, i tvoje grlohladovina njegovu ležaju,i noć tvojega glasa voćnjakjoš nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njegai budi pobožnija od svijukoje su ga ljubile prije tebe.Boj se jeka što se približujunedužnim posteljama ljubavi.I blaga budi njegovu snu,pod nevidljivom planinomna rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susrećuožalošćene pliskavice.Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušterineće ti učiniti zla.I žedne zmije koje ja ukrotihpred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijahu noćima oštrih mrazova.Neka te miluje dječak kojega zaštitihod uhoda na pustom drumu.Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivahsvojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše dobanjegove muškosti. Njegovu plodnostne primih u svoja njedrakoja su pustošili pogledigoniča stoke na sajmovimai pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za rukunjegovu djecu. I pričekoje za njih davno pripremihmožda ću ispričati plačućimalim ubogim medvjedimaostavljenoj crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,budi blaga njegovu snukoji je ostao bezazlen.Ali mi dopusti da vidimnjegovo lice dok na njega budusilazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nešto o njemu,da ne moram pitati strancekoji mi se čude, i susjedekoji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,ostani kraj njegova uzglavljai budi blaga njegovu snu!

54U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Vesna Parun

Savjeti mladom

Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer tko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj! Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dolje. Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih. Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program. Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.Gaji sumnju u vladajuće ideologije i prinčeve.Drži se podalje od prinčeva.Čuvaj se da svoj govor ne zagadiš jezikom ideologija.Vjeruj da si moćniji od generala, ali se ne mjeri s njima.Ne vjeruj da si slabiji od generala, ali se ne mjeri s njima.Ne vjeruj u utopijske projekte, osim u one koje sam stvaraš.Budi jednako gord prema prinčevima i prema gomili.Imaj čistu savjest u odnosu na privilegije koje ti tvoj zanat pisca donosi.Prokletstvo tvog izbora nemoj brkati sa klasnom opresijom.Ne budi opsjednut povijesnom hitnjom i ne vjeruj u metaforu o vozovima povijesti.Ne uskači, dakle, u “vozove povijesti”, jer je to samo glupava metafora.Imaj uvijek na umu misao: “Tko pogodi cilj, sve ostalo promaši.”Ne piši reportaže iz zemalja u kojima si boravio kao turist; ne piši uopće reportaže, ti nisi novinar.Ne vjeruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom.Ne posjećuj tvornice, kolhoze, radilišta: napredak je ono što se ne vidi golim okom.Ne bavi se ekonomijom, sociologijom, psihoanalizom.Ne slijedi istočnjačke filozofije, zen-budizam itd; ti imaš pametnija posla.Budi svjestan činjenice da je fantazija sestra laži, i stoga opasna.Ne udružuj se ni sa kim: pisac je sam.Ne vjeruj onima koji kažu da je ovo najgori od svih svjetova.Ne vjeruj prorocima, jer ti si prorok.

Ne budi prorok, jer tvoje je oružje sumnja.Imaj mirnu savjest: prinčevi te se ne tiču, jer ti si princ.Imaj mirnu savjest: rudari te se ne tiču, jer ti si rudar.Znaj da ono što nisi rekao u novinama nije propalo zauvijek: to je treset.Ne piši po narudžbini dana.Ne kladi se na trenutak, jer ćeš se kajati.Ne kladi se ni na vječnost, jer ćeš se kajati.Budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer samo su budale zadovoljne.Ne budi nezadovoljan svojom sudbinom, jer ti si izabranik.Ne traži moralno opravdanje za one koji su izdali.Čuvaj se “užasavajuće dosljednosti”.Čuvaj se lažnih analogija.

piscu

56U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


Danilo Kiš (1935.-1989.)„Sa šesnaest godina, ako želite da znate, ja sam se izliječio od tih profesorskih pojmova slave, koja se postiže kroz literaturu, od vječnosti itd... Djelo iščezava u duhu sa smrću. [...] U isto vrijeme, nije nemogućno da bih, prilikom prelaska rijeke smrti u Haronovoj barci, volio sa sobom ponijeti svoja cjelokupna djela... pitam se da li bi bilo lakše tako umrijeti.“

Povjeruj onima koji skupo plaćaju svoju nedosljednost.Ne vjeruj onima koji svoju nedosljednost skupo naplaćuju.Ne zastupaj relativizam svih vrijednosti: hijerarhija vrijednosti postoji.Nagrade koje ti dodjeljuju prinčevi primaj s ravnodušnošću, ali ništa ne čini da ih zaslužiš.Veruj da je jezik na kojem pišeš najbolji od svih jezika, jer ti drugog nemaš.“Tako, budući mlak, i nijesi ni studen ni vruć, izbljuvaću te iz usta svojih”. (Otkrivenje Jov., 3,16)Ne budi servilan, jer će te prinčevi uzeti za vratara.Ne budi naduven, jer ćeš ličiti na vratare prinčeva.Nemoj dozvoliti da te uvjere da je tvoje pisanje društveno nekorisno.Nemoj misliti da je tvoje pisanje “društveno koristan posao”.Nemoj misliti da si i ti sam koristan član društva.Nemoj dozvoliti da te uvjere da si stoga društveni parazit.Vjeruj da tvoj sonet vrijedi više od govora političara i prinčeva.Znaj da tvoj sonet ne znači ništa spram retorike političara i prinčeva.Imaj o svemu svoje mišljenje.Nemoj o svemu reći svoje mišljenje.Tebe riječi najmanje koštaju.Tvoje su reči najdragocjenije.Ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj!Ne budi u opoziciji, jer ti nisi naspram, ti si dole.Ne budi uz vlast i prinčeve, jer ti si iznad njih.Bori se protiv društvenih nepravdi, ne praveći od toga program.Nemoj da te borba protiv društvenih nepravdi skrene sa tvoga puta.Upoznaj misao drugih, zatim je odbaci.Ne stvaraj politički program, ne stvaraj nikakav program: ti stvaraš iz magme i haosa sveta.Čuvaj se onih koji ti nude konačna rješenja.Ne budi pisac manjina.Čim te neka zajednica počne svojatati, preispitaj se.Ne piši za “prosečnog čitaoca”: svi su čitaoci prosečni.Ne piši za elitu, elita ne postoji; elita si ti.

Ne misli o smrti, i ne zaboravljaj da si smrtan.Ne veruj u besmrtnost pisca, to su profesorske gluposti. Ne budi tragično ozbiljan, jer to je komično.Ne budi komedijant, jer su boljari navikli da ih zabavljaju.Ne budi dvorska luda.Ne misli da su pisci “savjest čovječanstva”: vidio si već toliko gadova.Ne daj da te uvjere da si niko i ništa: vidio si već da se boljari boje pjesnika.Ne idi ni za jednu ideju u smrt, i ne nagovaraj nikog da gine.

SNAGA UMA 57


Ne budi kukavica, i preziri kukavice.Ne zaboravi da herojstvo zahtjeva veliku cijenu.Ne piši za praznike i jubileje.Ne piši pohvalnice, jer ćeš se kajati.Ne piši posmrtno slovo narodnim velikanima, jer ćeš se kajati.Ako ne možeš reći istinu – ćuti.Čuvaj se poluistina.Kad je opšte slavlje, nema razloga da i ti uzimaš učešća.Ne čini usluge prinčevima i boljarima.Ne traži usluge od prinčeva i boljara.Ne budi tolerantan iz učtivosti.Ne isteruj pravdu na konac: “s budalom se ne prepiri”.Nemoj dozvoliti da te uvjere da smo svi jednako u pravu, i da se o ukusima ne vrijedi raspravljati.“Kad oba sagovornika imaju krivo, to još ne znači da su obojica u pravu.” (Poper)“Dozvoliti da drugi ima pravo ne štiti nas od jedne druge opasnosti: da povjerujemo da možda svi imaju pravo.” (Idem)Nemoj raspravljati sa ignorantima o stvarima koje prvi put od tebe čuju.Nemoj da imaš misiju.Čuvaj se onih koji imaju misiju.Ne vjeruj u “naučno mišljenje”.Ne vjeruj u intuiciju.

Čuvaj se cinizma, pa i sopstvenog.Izbjegavaj ideološka opšta mjesta i citate.Imaj hrabrosti da Aragonovu pjesmu u slavu Gepeua nazoveš beščašćem.Ne traži za to olakšavajuće okolnosti.Ne dozvoli da te uvjere da su u polemici Sartr-Kami obojica bili u pravu.Ne vjeruj u automatsko pisanje i “svjesnu nejasnost” – ti težiš za jasnošću.Odbacuj književne škole koje ti nameću.Na pomen “socijalističkog realizma” napuštaš svaki dalji razgovor.Na temu “angažovana književnost” ćutiš kao riba: stvar prepuštaš profesorima.Onoga ko upoređuje koncentracione logore sa Santéom, pošalješ da se prošeta.Ko tvrdi da je Kolima bila različita od Aušvica, pošalješ do sto đavola.Ko tvrdi da su u Aušvicu trebili samo vaške a ne ljude - isti postupak kao gore.

*Pročitano na međunarodnom skupu “Pisac i vlast”, održanom u proleće 1984, u Atini

58U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


SNAGA UMA 59


Istoriju pišu pobjednici. Predanja ispreda puk. Književnici fantaziraju. Izvjesna je samo smrt.

Živio sam ljepše i bogatije od vas, zahvaljujući patnji i mahnitosti, pa želim i u smrt da odem dostojanstveno, kako to priliči tom velikom trenutku poslije kojeg prestaje svako dostojanstvo i svaka veličanstvenost. Moj leš će biti moja korablja, a moja smrt dugo plutanje po talasima vječnosti. Ništa u ništavilu. I šta sam mogao da suprostavim ništavilu do to, tu svoju korablju u koju sam želio da sakupim sve što mi bijaše blisko, ljude, ptice, zvijeri i bilje, sve ono što no-sim u svom oku i u svom srcu, u trospratnoj lađi svoga tijela i svoje duše. Želio sam sve to da imam kraj sebe, u smrti, kao faraoni u veličanstvenom miru svojih grobnica, želio sam da bude sve onako kao što bijaše i prije toga: da mi u vječnosti pjevaju ptice. Želio sam da Haronovu barku zamijenim jednom drugom, manje beznadnom i manje pus-tom, da nezamislivu prazninu vječnosti oplemenim gorkim zemaljskim travama, onim što niču iz srca čovjekova, da gluvu prazninu vječnosti oplemenim kukanjem kukavice i pjevanjem ševe. Ja sam samo razvio tu pjesničku gorku metaforu, razvio sam je strasno i dosljedno, do kraja, do konsekvenci koje prerastaju iz sna u javu (i obratno), iz lu-cidnosti u mahnitost (i obratno), koje prelaze iz života u smrt, kao da nema međa, i obratno, iz smrti u vječnost, kao da to nije jedno te isto. Tako je moja sebičnost samo sebičnost ljudskog bića, sebičnost života, protivteža sebičnosti smrti, i moja se svijest, uprkos prividu, protivi ništavilu sa sebičnošću kojoj nema ravne, protivi se skandalu smrti kroz ovu strasnu metaforu koja želi da sakupi na gomilu ono malo ljudi i ljubavi koji činjahu taj život. Želio sam, dakle, i još uvijek želim, da odem iz života sa specimenima ljudi, flore i faune, da sve to smjestim u svoje srce kao u korablju, da ih zatvorim pod svoje kapke kada se oni posljednji put spuste. Želio sam da prokrijumčarim u ništavilo tu čistu apstrakciju koja će biti u stanju da se u tajnosti prenese kroz vrata jedne druge apstrakcije, ništavne u svojoj neizmjernosti: kroz vrata ništavila. Trebalo je, dakle, pokušati zgusnuti tu apstrakciju, zgusnuti je snagom volje, vjere, inteligencije, ludila i ljubavi (samoljublja), zgusnuti je u tolikoj mjeri i pod takvim pritiskom da zadobije specifičnu težinu koja će je podići uvis, kao balon, i iznijeti je van domašaja mraka i zaborava. Ako ne nešto drugo, ostaće moj materijalni herbarijum ili moje bilješke, ili moja pisma, a šta je to drugo do ta zgusnuta ideja koja se materijal-izovala: materijalizovan život, mala, tužna, ništavna ljudska pobjeda nad golemim, vječnim, božanskim ništavilom. Ili će ostati makar – ako u velikom potopu potone i sve to – ostaće moje ludilo i moj san, kao borealna svjetlost i kao dalek eho. Možda će neko vidjeti tu svjetlost, možda će čuti taj daleki eho, sijenku negdašnjeg zvuka, shvatiće značenje te svjetlosti, tog svjetlucanja. Možda će to biti moj sin, koji će jednog dana izdati na svijet moje bilješke i moje herbarijume s panonskim biljem (i to nedovršeno i nesavršeno, kao i sve ljudsko). A sve što nadživi smrt jeste jedna mala ništavna pobjeda nad večnošću ništavila – dokaz ljudske veličine i Jahvine milosti. Non omnis moriar.

Pješčanik

Danilo Kiš je rođen u Subotici 22. februara 1935. godine, od oca Eduarda Kiša, mađarskog Jevrejina i majke Milice Dragićević, - Crnogorke. Prezime njegovog oca je u momentu kada se rodio bilo Kon ali je otac mađarizovao svoje prezime tj. promjenio ga u Kiš. Do 1942. godine je živio sa roditeljima u Novom Sadu, gde je pohađao prvi razred osnovne škole, a zatim je prešao u Mađarsku, u očev rodni kraj, gde je završio osnovnu školu i dva razreda gimnazije.Nakon odvođenja njegovog oca u Aušvic 1944. godine, sa ostatkom porodice je repatriran u Cetinje posredstvom Crvenog krsta. Tamo je Kiš živio do kraja svog školovanja.Na Filozofski fakultet u Beogradu Kiš se upisao 1954. godine, a u septembru 1958. godine je kao prvi student diplomirao na katedri za opštu književnost.Kiš je bio vjenčan za Mirjanu Miočinović od 1962. do 1981; nakon razvoda braka živio je sa Paskal Delpeš sve do svoje smrti. Umro je 15. oktobra 1989. u Parizu, gde se jedno vreme i liječio. Sahranjen je u Beogradu u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju.

60U

mje

tnos

t rije

či, b

ogat

stvo

duh

a.


AmarPismo bez krajaTajac

Tajac - početak svake misli,mislim list čisti svaku istinu.

Rasplet emocija na dodir,dodirne pionir novi zapis.

Prosto neponovljen snimaksnima silovit inat. Moj je!

Ljubav moja, tebi idu žrtve,žrtvujem ti prve crne riječi.

Poklanjam ti svaki pogled.Gledam nošen osmijeh tvoj.

Nedostatak - sretan pjesnik?Pjesma u sjeni nemir dotiće...

Zadnji pohod, težak korak.Koračam pospan u portret!

Slikam nas i tad sam glasanal’ nasta tajac. Nismo zajedno!

Koliko nedovršenih pisama za tebe imam. Koliko savršeno završenih

nikad nećeš imati priliku da čitaš...Evo sad ih listam...

Ova osoba u pismima, ti nisi sad,nisi ni slična.

Bar ne u mojim mislima.Inače?

Sjetiš li se?Vidiš li moj pogled u očima drugih?

Kad je tiho, je l’ zamišljaš mene pored kako slušam i šutim?

Kako gubim riječiu pokretu tvojih usana,

i pažljivo gledam tvoju kosu u rukama...

To oko u suzama,slika od hiljadu glasova

priča kako u tvom naručju ja zasp’o sam...A evo i pismo bez završetka

da se ja mogu tješit’, da nisi nestala za mene

i da sam zbog tebe pjesnik!

SNAGA UMA 61


TopčićSliko s prozora

Sliko s mog prozora što si svaku noć tu,sve mi kažeš očima,

sad ti si moj put!

Znam isti je pogledi sa prozora tvog.

Gledamo iste zvijezde,samo drugačiji broj.

Tako si mi bližajer bar znam tu si.

Nije samo da sanjam,pa te neću ni pustit.

Sve noći ću da pratim,možda ti javiš se

treptajem zvijezde,pa tren taj zapišem.

Da imam dio tebekoji ću čuvati vječno,pa ti nekad poklonim

uspomenu što sam stek’o,

i osmijeh sa njom.Bar to ti učiniti mogu.

Čekam pred prozorom,jedva svaku noć novu.

Veo bijelih misliu prostranstvu na nedogled.

Mračan strah, sam ja.Drhtave usne! Ego neboder!

Crtam srce u snijegu,hladno, puca ko staklo.

Sve tiho je u glaviali leptiri umiru glasno.

Zamišljam svijet tvoj.Svakodnevnica: rešetke kliše.

Šarene dugine boje,sve su u nijansama sive.

Jedva čekam polja bijela,zvijeri da napadnu.Svaki početak, kraj!

Želim nazad u svoju Aljasku.

Moje bijele misliu prostrantsvu na nedogled

Moj strah! Sam ja!Joše veći ego neboder!

Moja Aljaska

Beata vita perfecta sapientia efficitur. Blaženi se život ostvaruje savršenom mudrošću.

Acti labores iucundi.Dovršeni su poslovi ugodni.

Documents

SNAGA UMA - Januar